Službeni glasnik BiH, broj 54/26

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3585/21, rješavajući apelaciju Envera Buze, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija Marin Vukoja, sudija Larisa Velić, sutkinja na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Envera Buze podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 021682 20 Kžk od 4. juna 2021. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Enver Buza (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Vasvija Vidović, advokatica iz Sarajeva, podnio je 22. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 021682 20 Kžk od 4. juna 2021. godine i S1 1 K 021682 16 Kri od 30. septembra 2019. godine. Apelant je tražio i da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi odložio izvršenje kazne zatvora koja mu je izrečena osporenim presudama.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP-3585/21 od 3. novembra 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbio apelantov zahtjev.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore, koji su radi eventualnog izjašnjenja proslijeđeni apelantu. Apelant nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje na odgovore.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom broj Sl1 k 021682 16 Kri od 30. septembra 2019. godine Sud BiH je apelanta proglasio krivim da je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, pa ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina. Rješenjem broj S1 1 k 021682 20 Krž od 2. oktobra 2020. godine Sud BiH je uvažio apelantovu žalbu, ukinuo prvostepenu presudu i odredio održavanje pretresa pred drugostepenim vijećem.

6. Sud BiH je donio Presudu broj S1 1 K 021682 20 Kžk od 4. juna 2021. godine kojom je apelanta proglasio krivim da je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) u vezi sa članom 86. stav 2. i članom 87. stav 3. Dopunskog protokola uz ženevske konvencije od 12. augusta 1949. godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (u daljnjem tekstu: Dopunski protokol), te u vezi sa članom 30. stav 2. KZSFRJ. Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je sud utvrdio da je apelant za vrijeme rata u BiH, u vrijeme oružanog sukoba između Armije BiH i HVO-a, u svojstvu vršioca dužnosti komandanta Samostalnog bataljona Prozor Armije BiH (u daljnjem tekstu: SBP), postupao suprotno pravilima međunarodnog humanitarnog prava. Sud je naveo da je vojna jedinica nad kojom je apelant imao stvarnu i efektivnu kontrolu napala selo Uzdol i ubila 27 civila hrvatske nacionalnosti. Dalje je utvrđeno da je apelant bio u blizini mjesta gdje su se dešavala ubistva i da je, s ciljem rukovođenja i komandiranja, posmatrao tok akcije, te je, iako je znao da je zločin počinjen, propustio da preduzme neophodne i razumne mjere kako bi učinioci tog djela bili kažnjeni.

7. Sud je naveo koje je dokaze iz prvostepenog postupka prihvatio. Odbrana je isticala da ne treba uvažiti prijedlog Tužilaštva za saslušanje svjedoka M. Ć. i Đ. Đ. s obzirom na činjenicu da Tužilaštvo nije ulagalo žalbu na prvostepenu presudu u odnosu na činjenično stanje. U vezi s tim, odbrana je istakla da je Tužilaštvo bilo dužno da ispita svjedoke u prvostepenom postupku. Međutim, Sud BiH je donio odluku da se saslušaju svjedoci koje je predložilo Tužilaštvo, uz odbijanje prigovora odbrane da se na taj način krši princip zabrane reformatio in peius. U vezi s tim, sud je naveo da zabrana preinačenja na teže štiti optuženog u pogledu nepovoljnijeg utvrđivanja činjeničnog stanja, primjene krivičnog zakona, odnosno izricanja strože krivičnopravne sankcije nego što je to bilo u pobijanoj presudi. Međutim, odbrana je žalbom koja je uvažena ukazala na to da u pobijanoj presudi "nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama kada su u pitanju izvršioci ubistava", tj. ko je učestvovao u izvršenju krivičnog djela, pa je postupak obnovljen. Stoga je, kako je sud naveo, obaveza Tužilaštva da dokaže optužbu.

8. Dalje, razmatrajući prigovor odbrane da u događaju nisu stradali civili, sud je na osnovu nalaza vještaka, iskaza pripadnika SBP-a i oštećenih zaključio da se radi o civilima, licima u poznim godinama života ili djeci i ženama, koji su ubijeni u kući ili u blizini kuće. Sud je zaključio da lica koja su ubijena nisu bila aktivni učesnici u neprijateljstvima, nisu pružala otpor, nisu predstavljala bilo kakvu opasnost, odnosno ništa ih nije legitimiralo kao vojni cilj, a nije se radilo ni o "naoružanim civilima", kako je tvrdila odbrana.

9. S obzirom na to da je apelantu na teret bila stavljena komandna odgovornost nečinjenjem, sud je detaljno obrazložio institut komandne odgovornosti, šta ona podrazumijeva u skladu s domaćim i međunarodnim pravom te elemente koji moraju biti ispunjeni. Odbrana je negirala apelantovu odgovornost isticanjem da je apelant bio postavljen za "vršioca dužnosti" te da stoga ne može odgovarati. Osim toga, isticali su da je apelant za vršioca dužnosti postavljen "samo kako bi sredio stanje u bataljonu i doveo ga do stanja pravilne borbene upotrebe". Te prigovore odbrane sud je ocijenio neosnovanim ukazujući na nalaz i mišljenje vještaka vojne struke D. K. iz kojeg proizlazi da je apelant imao sva ovlaštenja i dužnosti nad jedinicom koja mu je povjerena. Navedeno je potvrdio i vještak odbrane, a potkrijepljeno je i materijalnom dokumentacijom, kao i brojnim iskazima svjedoka. Sud je zaključio da je apelant prilikom napada na Uzdol bio vršilac dužnosti komandanta, pa samim tim i komandant akcije. S obzirom na obrazloženje prvostepenog suda da je prilikom napada bilo i pripadnika MUP-a, zbog čega je presuda i ukinuta, postavilo se pitanje apelantove stvarne kontrole nad njima. Pozivajući se na apelantov izvještaj od 20. septembra 1993. godine, nalaz vještaka D. K. i iskaze brojnih svjedoka, sud je zaključio da je nekoliko pripadnika MUP-a bilo pod neposrednom apelantovom kontrolom i da je njihov pravac kretanja bila škola na Ceru.

10. Sud je također ispitao navode odbrane koja je ukazivala na događaje koji su prethodili napadu, činjenicu da je apelant bio smijenjen, da je za komandanta postavljen Z. S., odnosno da je SBP bio potčinjen 317. brdskoj brigadi i njenom komandantu, te da je naredbu za napad na Uzdol izdao S. H. Suprotno tvrdnjama odbrane, sud je iz provedenih dokaza utvrdio da je apelant rukovodio i komandirao akcijom na Uzdol, kako je to u svom nalazu i mišljenju naveo vještak vojne struke D. K. Vještak je u nalazu naveo da je apelant pripremio jedinice, da je procijenio situaciju, donosio odluke, izdavao zadatke i pratio tok njihovog izvršenja, kao i da je, u konačnici, primio izvještaj o realizaciji zadatka. Sve navedeno je potvrđeno iskazima svjedoka i materijalnom dokumentacijom. Sud je u cijelosti poklonio vjeru nalazu vještaka optužbe D. K. te je ocijenio da je nalaz sačinjen na objektivan način, u skladu s pravilima struke i vještinama stečenim dugogodišnjim iskustvom. Sud je također naveo da se vještak izjasnio o svim pitanjima koja su od značaja za donošenje zakonite i pravilne presude. Nalaz vještaka odbrane je, prema ocjeni suda, bio nelogičan, kontradiktoran izvedenim dokazima i zasnivao se na apelantovoj izjavi. Sud je dalje zaključio da SBP nije bio potčinjen 317. brigadi i komandantu E. Z. u vrijeme napada, opet ukazujući na brojne dokaze na osnovu kojih je izveo taj zaključak i koje je detaljno obrazložio. Da je bilo potčinjenosti 317. brigadi, kako je naveo sud, osporio je i sam apelant jer je izvještaj i sve ostale informacije dostavio komandi Šestog korpusa, a ne komandi Trećeg korpusa u čijem je sastavu bila 317. brigada.

11. U odnosu na apelantovu odgovornost za preduzimanje neophodnih i razumnih mjera kako bi kaznio podređene zbog počinjenja krivičnog djela, Sud BiH je naglasio da je apelant bio vršilac dužnosti komandanta, s ovlaštenjima i obavezama kao komandant, ukazujući na dokaze iz kojih proizlazi takav zaključak. Dalje, sud je zaključio da je apelant znao, odnosno imao jasne i konkretne informacije da su njegovi potčinjeni počinili zločin nad civilima. Taj zaključak se također zasnivao na nalazu vještaka D. K., iskazima svjedoka, pripadnicima SBP-a i oštećenih, ali i na izvještaju samog apelanta u kojem spominje ubijene civile. Kako je sud obrazložio, čak i da apelant nije znao za ubistva civila tokom akcije, nakon toga su predsjednik Republike Bosne i Hercegovine, Vrhovna komanda i druga nadležna lica zahtijevali od apelanta da ispita šta se desilo. Konačno, sud je utvrdio da apelant nije preduzeo bilo kakve mjere kako bi kaznio počinioce krivičnog djela. Sud se pozvao na nalaz vještaka u kojem je navedeno da je apelantov izvještaj u pogledu stradanja civila "neupotrebljiv" i da mu nedostaje dio o preduzetim mjerama. Također, vještak kojem je sud poklonio vjeru je ukazao na dužnosti komandanta koje proizlaze iz propisa. Analizom nalaza vještaka D. K. i iskaza svjedoka (načelnika vojne sigurnosti, pomoćnika komandanta za sigurnost i referenta pomoćnika komandanta za sigurnost) sud nije mogao utvrditi da je apelant preduzeo ono što je trebalo da preduzme, odnosno da je pokrenuo istragu. Sud je istakao da je odbrana pokušala odgovornost prebaciti na zamjenika komandanta za sigurnost M. B., uz tvrdnju da je apelant naredio M. B. da provede istragu. Te navode odbrane potvrdili su svjedoci E. Đ. i Š. Đ., a odbrana se pozivala i na izvještaj O. H. i nalaz vještaka odbrane. Međutim, sud je zaključio da te tvrdnje odbrane nemaju uporište u provedenim dokazima jer dokazi upućuju na zaključak da apelant nikada to nije naredio, što je potvrdio i M. B. na glavnom pretresu. Sud je ukazao da svjedoku M. B. prilikom unakrsnog ispitivanja odbrana nije postavila pitanja u vezi s tim, te eventualno dovela u pitanje vjerodostojnost i istinitost njegovog iskaza. Imajući u vidu apelantove dužnosti i obaveze kao komandanta jedinice čiji su pripadnici postupili suprotno pravilima međunarodnog humanitarnog prava, te jasne i u potpunosti saglasne izjave svjedoka, sud je zaključio da apelant nije na istinit i objektivan način izvijestio pretpostavljene, niti je preduzeo neophodne i razumne mjere iz svoje nadležnosti kako bi počinioci bili procesuirani.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava iz člana II/2. i II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U veoma opširnoj apelaciji apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo prvenstveno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava ograničavanjem postupka pred apelacionim vijećem samo na ukidajući dio presude. Apelant ukazuje da Sud BiH nije dao odgovore na ključna pitanja u vezi s bitnim elementima krivičnog djela za koje je osuđen. Dalje, apelant navodi da je Sud BiH proizvoljno tumačio ZKP i pogrešno tumačio zabranu principa reformatio in peius, što pojašnjava činjenicom da se Tužilaštvo žalilo samo na odluku o sankciji, a Sud BiH je odlučio da se saslušaju svjedoci koji nisu ranije saslušani na određene okolnosti. Nadalje, apelant ukazuje na pogrešnu ocjenu dokaza, te da Sud BiH nije ispitao argumente odbrane, odnosno nije razriješio nepodudarnosti u dokazima strana. Ističe da nije utvrđeno ko je izvršilac, da je vrhunac proizvoljnog zaključivanja da nema dokaza o potčinjenosti apelantovog bataljona 317. brigadi, da je komandirao bataljonom ili bio nadređeni. Apelant osporava nalaz vještaka za vojna pitanja, čiji su zaključci suprotni zaključcima pravosnažnih presuda MKSJ. Pozivajući se na iskaze svjedoka optužbe i odbrane te na materijalne dokaze, apelant ukazuje da sud nije dovoljno cijenio da li su civili "zloupotrijebili" prava, odnosno da li postoji situacija kada su civili legitimni dio napada. Prema apelantovom mišljenju, sud je propustio da utvrdi okolnosti i uzrok stradanja svakog lica koje je naveo u presudi, te ukazuje da civili nisu bili cilj napada, nego vojni objekti i vojnici pomiješani s civilima. Prema apelantovom mišljenju, sve navedeno je uzrokovalo povredu principa jednakosti strana i principa in dubio pro reo. Apelant, također, navodi da mu je prekršeno pravo na obrazloženu odluku ukazujući, između ostalog, da se drugostepeni sud površno osvrnuo na žalbene argumente i paušalno zaključio da nisu osnovani, bez ocjene cijele grupe dokaza.

b) Odgovori na apelaciju

13. Sud BiH u odgovoru na apelaciju navodi da je apelacija neosnovana i da je apelant sve navode koje je iznio u apelaciji iznosio pred sudom. Sud je dalje uputio na svoje zaključke iz odluke navodeći da nije došlo do povreda koje apelant navodi u vezi s pravom na pravičan postupak.

14. Tužilaštvo je odgovorilo slično kao i Sud BiH, tj. da nije došlo do povrede i da je apelacija neosnovana, te da je sud dao jasne odgovore o elementima krivičnog djela, apelantovoj odgovornosti i ostalom, upućujući na odgovarajuće tačke osporene odluke.

V. Relevantni propisi

15. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH, 65/18, 22/21 – odluka USBiH i 8/22 – rješenje USBiH)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 14.
Jednakost u postupanju

(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.
Slobodna ocjena dokaza

Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 290. stav (7)
Sadržaj presude

(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

Član 307.
Zabrana reformatio in peius

Ako je podnesena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu.

VI. Dopustivost i meritum

16. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

17. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

20. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio u redovnom postupku. Naime, apelant navodi da je sud proizvoljno ocijenio dokaze, odnosno da nije cijenio određene dokaze odbrane, da presuda nema odgovarajuće obrazloženje, da je primjena prava pogrešna i da su, posljedično, pogrešno utvrđene relevantne činjenice, te da je povrijeđen princip in dubio pro reo. Apelant, također, smatra da je došlo do povrede principa reformatio in peius jer je sud prihvatio dokaze Tužilaštva u ponovljenom postupku.

21. U odnosu na apelantove navode da presuda nema odgovarajuće obrazloženje, Ustavni sud podsjeća da, prema utvrđenoj praksi Evropskog suda, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

22. Prema utvrđenoj sudskoj praksi Evropskog suda, koja odražava princip povezan s pravilnom primjenom prava, presude sudova treba na odgovarajući način da navode razloge na kojima se zasnivaju. U predmetima koji se odnose na miješanje u prava osigurana Evropskom konvencijom Evropski sud nastoji da utvrdi da li su razlozi odluka koje su donijeli domaći sudovi automatski ili stereotipni. Bez obzira na to, da bi zahtjevi pravičnog suđenja bili zadovoljeni, javnost i, prije svega, optuženi moraju moći razumjeti donesenu presudu. Evropski sud je ukazao da iz sudske prakse proistječe da domaća sudska odluka ne može biti okvalificirana kao proizvoljna do te mjere da ugrožava pravičnost postupka osim ako za nju nisu navedeni razlozi ili ako se navedeni razlozi zasnivaju na očiglednoj činjeničnoj ili pravnoj grešci koju je počinio domaći sud i koja je dovela do "uskraćivanja pravde" (vidi Evropski sud, Moreira Ferreira protiv Portugala (broj 2), presuda od 11. jula 2017. godine, predstavka broj 19867/12, tačka 85).

23. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u obrazloženju presude naveo materijalne propise koje je primijenio imajući u vidu za šta je apelant optužen, utvrdio da su ispunjeni svi elementi krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, te analizirao pitanje komandne odgovornosti. Ustavni sud primjećuje da je sud posebno ispitao navode odbrane o tome da li se radi o civilima, odnosno da li su postojale okolnosti koje su mogle opravdati napad na civile. Sud je dokazima koje je naveo i analizirao u presudi utvrdio da su oštećeni bili civili, a ne "naoružani civili" i da nije bilo neselektivnog granatiranja od HVO-a, kako je tvrdila odbrana (vidi tačku 8. odluke). Dalje, s obzirom na to da je apelant optužen po komandnoj odgovornosti, sud je ispitao da li su ispunjeni elementi komandne odgovornosti i utvrdio apelantovu krivicu (vidi tač. 8. i 9. odluke).

24. Zatim, iz obrazloženja osporene odluke ne proizlazi da je sud stav o vjerodostojnosti, analizi i ocjeni dokaza izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u pogledu ocjene dokaza detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. Sud je naveo sadržaj dokaza, odnosno opisao postupak njihove ocjene generalno, ali i pojedinačno. U takvim situacijama od esencijalne je važnosti osigurati, u konvencijskom smislu, da prava odbrane budu poštovana, a što se prvenstveno ogleda u tome da optuženom mora biti data adekvatna i pogodna prilika da se suoči s dokazom i da ga ospori, što u konkretnom predmetu nije izostalo. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je pred drugostepenim sudom posebna pažnja posvećena upravo apelantovim navodima da on ne može odgovarati, kako je odbrana tvrdila, jer je bio vršilac dužnosti komandanta, da je smijenjen, da je viši starješina bio na terenu i ostalo (vidi tačku 9). Međutim, Sud BiH je jasno naveo, ukazujući na nalaz vještaka D. K., ali i na izjave brojnih svjedoka – pripadnika SBP-a i vojnih starješina, materijalnu dokumentaciju, kao i na iskaz vještaka odbrane i apelantove izvještaje, da je apelant komandirao i da je imao efektivnu kontrolu nad podređenim pripadnicima SBP-a. Također, Sud BiH je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da apelant nije preduzeo nikakve mjere kako bi se kaznili izvršioci krivičnog djela (vidi tačku 10), a apelant taj zaključak nije doveo u sumnju ni u postupku pred redovnim sudom niti navodima iz apelacije. Pritom, Ustavni sud ponovo ističe da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je apelantu bilo omogućeno da učestvuje kako u predlaganju i izvođenju dokaza tako i u pobijanju dokaza optužbe, te da nije u nadležnosti Ustavnog suda da cijeni sadržaj izvedenih dokaza niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao ni same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Međutim, činjenica da je analizom dokaza, čak i onih na koje se apelant poziva, Sud BiH došao do zaključka koji apelantu ne odgovara nikako ne dovodi u pitanje pravičnost postupka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su u osporenim odlukama navedeni jasni i dovoljni razlozi kako o činjeničnim tako i o pravnim utvrđenjima, zbog čega se ne može reći da su osporene presude proizvoljne ili "očigledno nerazumne", odnosno da nisu obrazložene.

25. U odnosu na apelantove navode da je sud prekršio princip zabrane reformatio in peius zbog prihvatanja novih dokaza Tužilaštva u ponovljenom suđenju, Ustavni sud ukazuje da je zabrana reformatio in peius vid zaštite optuženog lica. Ona suštinski predstavlja povlasticu za optuženog jer je cilj da optuženi koristi pravo na žalbu bez bojazni da će žalba rezultirati nepovoljnijom presudom. Dalje, zabrana reformatio in peius štiti optuženog u pogledu utvrđivanja nepovoljnijeg činjeničnog stanja, primjene krivičnog zakona, izricanja strože krivičnopravne sankcije i drugo. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je apelant iste navode iznosio u postupku po žalbi, o čemu se Sud BiH izjasnio (vidi tačku 7. odluke). Suštinski, apelant izvodi zaključak drugačiji od suda, tj. da je saslušanje svjedoka koji su u prvostepenom postupku bili dostupni a nije predloženo njihovo saslušanje njega dovelo u nepovoljniju situaciju. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH odgovorio na to pitanje ukazujući da se Tužilaštvo žalilo u potrebnom obimu s obzirom na prvostepenu osuđujuću presudu, a po navodima žalbe odbrane bilo je potrebno razjasniti određene činjenice (vidi tačku 7. odluke). Imajući u vidu ukinutu osuđujuću presudu, ne može se govoriti o nepovoljnijem utvrđivanju činjeničnog stanja u pogledu izvršioca ubistva, što je sud objasnio (vidi tačku 9. odluke). Dakle, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud nalazi da dato obrazloženje suda nije proizvoljno, a apelant nije doveden u teži položaj od onog u kojem je bio prije nego što je podnio žalbu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi da su redovni sudovi u osporenim odlukama postupili protivno principu zabrane reformatio in peius.

26. Dalje, u odnosu na ostale apelantove navode (vidi tačku 12. odluke) kojima u konačnici problematizira donošenje osuđujuće presude, odnosno utvrđivanje njegove krivice, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud "četvrte instance", te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili "očigledno nerazumnim" (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba). Suprotno navodima iz apelacije, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je redovni sud načinom provođenja dokaznog postupka i ocjenom dokaza u toj krivičnopravnoj stvari izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza na način koji bi mogao voditi kršenju člana 6. stav 1. Evropske konvencije, o čemu je dao jasna obrazloženja, a o čemu se Ustavni sud u prethodnim tačkama već izjasnio. Ustavni sud zapaža da redovni sud nije imao ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nije tumačio na način koji je bio nepovoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja principa in dubio pro reo kao posebnog izraza presumpcije nevinosti, u smislu člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

27. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

VII. Zaključak

28. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u krivičnom postupku protiv apelanta sagledanom u cjelini. Redovni sudovi su o svim pitanjima koja apelant problematizira apelacijom dali dovoljna i relevantna obrazloženja u osporenim odlukama tako da se odluke redovnih sudova o tim pitanjima ne mogu ocijeniti proizvoljnim, a ocjena dokaza nije izašla iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza, niti je došlo do povrede principa in dubio pro reo i reformatio in peius.

29. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.