Službeni glasnik BiH, broj 94/16
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj
AP 886/14, rješavajući apelaciju
Milenka Sankovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Mato Tadić, potpredsjednik
Zlatko M. Knežević, potpredsjednik
Valerija Galić, sutkinja
Miodrag Simović, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija
Milenka Sankovića.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih slobodu u odnosu na suđenje u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 K 011991 05 K od 12. decembra 2013. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Milenku Sankoviću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.350,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati
Milenku Sankoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se
Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Milenko Sanković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 25. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja krivičnog postupka u predmetu koji je okončan oslobađajućom Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 K 011991 05 K od 12. decembra 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda i Okružnog tužilaštva iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 15. augusta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Osnovni sud i Okružno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju 22. augusta, odnosno 8. septembra 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je u privrednom društvu "Autoprevoz" a.d. Banja Luka do 11. juna 2002. godine obavljao poslove sekretara, odnosno izvršnog direktora Pravnog sektora, kada mu je dolaskom nove uprave jednostrano otkazan ugovor o radu.
6. Iz stanja spisa proizlazi da je 3. jula 2002. godine novoimenovani direktor privrednog društva "Autoprevoz" podnio Okružnom tužilaštvu krivičnu prijavu protiv apelanta zbog sumnji da je počinio krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 337. stav 4. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZRS) u stjecaju sa krivičnim djelom falsificiranje isprave iz člana 364. stav 1. istog zakona.
7. Policijski službenici Centra javne bezbjednosti - Sektor kriminalističke policije Banja Luka su od apelanta 2, odnosno 14. septembra 2004. godine uzeli izjavu na okolnosti koje su navedene u krivičnoj prijavi.
8. Okružno tužilaštvo je, postupajući po krivičnoj prijavi, podiglo optužnicu broj KT-II-51/05 od 30. marta 2005. godine protiv apelanta zbog krivičnog djela preciziranog u prethodnoj tački ove odluke.
9. Iz navoda apelacije proizlazi da je Osnovni sud potvrdio optužnicu 7. aprila 2005. godine protiv koje je apelant uložio prigovor, koji je taj sud odbio.
10. Iz navoda apelacije proizlazi da je tokom postupka u periodu od decembra 2008. godine do decembra 2013. godine održano 11 ročišta s tim da, prema apelantovim navodima, veliki broj ročišta zbog neopravdanih razloga nije održan.
11. Iz odgovora Okružnog tužilaštva proizlazi da su se tokom postupka sudije često mijenjale i da je zbog toga glavni pretres morao da teče iznova, te da su pojedina ročišta odgađana i na zahtjev apelantovog branioca, ne dajući pri tome preciznije podatke u vezi sa ovim informacijama.
12. Iz raspoloživih dokaza proizlazi da su u toku dokaznog postupka pred prvostepenim sudom izvedeni svi dokazi odbrane i optužbe, te nakon što su stranke u postupku pozvane da iznesu svoje završne riječi, prije završetka glavnog pretresa, okružni tužilac je na glavnom pretresu, održanom 12. decembra 2013. godine, izjavio da Tužilaštvo odustaje od optužnice.
13. Osnovni sud je, shodno tome, donio Presudu broj 71 0 K 011991 05 K od 12. decembra 2013. godine kojom je odbio optužbu protiv apelanta, pa je na taj način predmetni krivični postupak okončan.
14. Presuda Osnovnog suda od 12. decembra 2013. godine apelantu je, prema njegovim navodima, dostavljena 19. februara 2014. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da je u predmetnom krivičnom postupku prekršeno njegovo pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant hronološki opisuje postupak od momenta podnošenja krivične prijave pa do donošenja oslobađajuće presude (navodi iz apelacije su, uglavnom, bili temelj za činjenično stanje ove odluke) ukazujući da je postupak trajao neopravdano dugo, skoro 12 godina. Shodno iznesenom, apelant, zbog dužine trajanja krivičnog postupka, traži satisfakciju, u smislu naknade nematerijalne štete.
b) Odgovor na apelaciju
16. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da taj sud nije prekršio apelantova prava.
17. Okružno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da nije sporno da je predmetni krivični postupak trajao dugo, ali da do toga nije došlo zbog Okružnog tužilaštva, nego zbog toga što redovni sud nije zakazivao ročišta. Naglašeno je da Okružno tužilaštvo, kao stranka u postupku, nije bilo u mogućnosti da utječe na zakazivanje ročišta, ali ni na promjene sudija u navedenom predmetu zbog čega je glavni pretres uvijek morao počinjati iznova, a osim toga, pojedina ročišta su odgađana i na zahtjev apelantovog branioca. Ostale činjenice koje apelant navodi a koje se tiču načina okončanja predmetnog postupka nisu u vezi sa dužinom trajanja postupka. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
18. U
Zakonu o krivičnom postupku RS ("Službeni glasnik RS" broj 53/12) relevantne odredbe glase:
Pravo na suđenje bez odgađanja
Član 13.
(1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred nezavisan i nepristrasan sud i da mu bude suđeno bez odgađanja.
(2) Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju apelant predmetnom apelacijom osporava dužinu trajanja krivičnog postupka koji je okončan Presudom Osnovnog suda broj 71 0 K 011991 05 K od 12. decembra 2013. godine koju stranke u postupku nisu žalbom osporile. Zatim, iz navoda apelacije proizlazi da je apelant presudu primio 19. februara 2014. godine, a apelacija je podnesena 25. februara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno
(prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant osporava dužinu trajanja predmetnog krivičnog postupka, ukazujući da mu je, zbog toga, povrijeđeno pravo na suđenje u "razumnom roku" kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje u "razumnom roku"
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
a) Period koji se uzima u obzir
26. U vezi sa relevantnim periodom koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom razmatranja, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) usvojen u predmetu
Eckle protiv Njemačke (vidi, Evropski sud, presuda od 15. jula 1982. godine, Serija A broj 51, s. 33, stav 73) u kojoj je, između ostalog, istaknuto da u krivičnim postupcima "razuman rok" koji se spominje u članu 6. stav 1. počinje da teče čim je lice "optuženo"; to se može dogoditi na neki datum i prije nego što je predmet došao pred sud (vidjeti, naprimjer, presudu u predmetu
Deweer od 27. februara 1980. godine, Serija A broj 35, s. 22, stav 42), kao što su datum hapšenja, datum kada je lice koje je u pitanju zvanično obaviješteno da će mu biti suđeno, ili datum kada je otvorena preliminarna istraga. "Krivična optužba" za potrebe člana 6. stav 1. može biti definirana kao "zvanično obavještenje koje pojedincu daje nadležna vlast o navodima da je počinio krivično djelo", definicija koja, također, korespondira s testom o tome da li je "bilo suštinskog utjecaja na situaciju (osumnjičenog)".
27. Dovodeći navedeno u kontekst konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je krivična prijava protiv apelanta podnesena Okružnom tužilaštvu 3. jula 2002. godine a da je apelant 2. septembra 2004. godine obavio prvi razgovor sa policijskim službenicima, kada se razumno mogao upoznati sa sadržajem krivične prijave i navodnim optužbama, pa, prema ocjeni Ustavnog suda, upravo 2. septembar 2004. godine u okolnostima konkretnog slučaja trebalo bi uzeti kao datum od kojeg počinje da teče relevantni period.
28. U vezi sa ocjenom kada je postupak okončan, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva da sve faze sudskog postupka kojim se utvrđuju građanska prava i obaveze ili krivične optužbe protiv njega ili nje, ne isključujući faze koje slijede presudi o suštini, budu riješene u "razumnom roku" (vidi, Evropski sud,
Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. septembra 1997. godine). U krivičnim predmetima, u odnosu na dužinu trajanja postupka, relevantni period se generalno završava danom u kome se donosi konačna odluka o optužbi, ili se postupak prekida (vidi, Evropski sud,
Rokhlina protiv Rusije, broj 5407/00, stav 81, 7. april 2005. godine). Štaviše, krivični postupak će se uobičajeno završiti zvaničnim obavještenjem optuženom da se on ili ona više ne gone na osnovu tih optužbi, što dozvoljava zaključak da se više ne može smatrati da je situacija tog lica pod suštinskim utjecajem (vidi, Evropski sud,
X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, broj 8233/78, neobjavljena odluka Komisije od 3. oktobra 1979. godine).
29. Shodno navedenom, Ustavni sud, uzevši u obzir činjenicu da je okružni tužilac na ročištu održanom 12. decembra 2013. godine odustao od optužbi kada je i donesena presuda Osnovnog suda kojom je odbijena optužba protiv apelanta, te kada se apelant razumno mogao upoznati sa tom činjenicom, smatra da je upravo 12. decembar 2013. godine relevantni datum koji bi trebalo uzeti u obzir kao završetak postupka.
30. Dakle, imajući u vidu sve navedeno, relevantni period koji Ustavni sud treba razmotriti u konkretnom slučaju jeste od 2. septembra 2004. godine do 12. decembra 2013. godine, odnosno period od devet godina i tri mjeseca.
b) Analiza dužine trajanja postupka
31. Ustavni sud naglašava da, shodno relevantnoj praksi Evropskog suda, opravdanost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta uz poštivanje sljedećih kriterija: složenost predmeta, ponašanje stranaka u postupku i relevantnih vlasti (vidjeti, među mnogim drugim presudama,
Mamič protiv Slovenije, broj 75778/01, konačna presuda od 27. oktobra 2006. godine).
32. U vezi sa složenošću predmeta, Ustavni sud iz raspoloživih dokaza ne uočava da se u konkretnom slučaju radilo o posebno složenom predmetu, niti tako kao što tvrde Okružno tužilaštvo i Osnovni sud u odgovoru na apelaciju. Okolnost da su se postupajuće sudije tokom postupka mijenjale, kako to u odgovoru na apelaciju tvrdi Okružno tužilaštvo, mogla je razumno usporiti tok postupka za šta apelant, svakako, ne može da snosi odgovornost, već isključivo postupajući sud koji je, shodno odredbi člana 13. ZKPRS, bio dužan da provede postupak bez odugovlačenja. Međutim, činjenica da je postupak ukupno trajao duže od devet godina, od toga pred prvostepenim sudom duže od sedam godina, pri čemu Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nije naveo niti jedno opravdanje zašto je postupak trajao tako dugo, za Ustavni sud je dovoljno da zaključi da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava kriterije člana 6. stav 1. Evropske konvencije za šta najveći dio odgovornosti snosi Osnovni sud. Okolnost da su pojedina ročišta odgađana i na zahtjev apelantovog branioca, kako to tvrdi Okružno tužilaštvo u odgovoru na apelaciju, prema ocjeni Ustavnog suda, ključno nije mogla utjecati na ukupnu dužinu trajanja postupka.
33. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu suđenja u "razumnom roku".
Naknada nematerijalne štete
34. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom u cijelosti ili djelimično usvaja apelaciju može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
35. U kontekstu navedenog, odlučujući o naknadi nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj
AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da se u predmetnom slučaju ne radi o postupku koji je, prema zakonskim odredbama, hitan, te da je postupak trajao duže od devet godina, apelantu se u konkretnom slučaju dodjeljuje naknada nematerijalne štete u iznosu od 1.350,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII. Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na suđenje u "razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni krivični postupak ukupno trajao duže od devet godina, od toga duže od sedam godina pred Osnovnim sudom, koji u odgovoru na apelaciju nije dao relevantno obrazloženje za svoju pasivnost u predmetnom postupku, a iz raspoloživih dokaza ne može se uočiti da je apelant tome ključno doprinio.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.