Službeni glasnik BiH, broj 7/13

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3593/09, rješavajući apelaciju LJ. V. i J. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija LJ. V. i J. V. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 000399 08 Rev od 15. septembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 000399 08 Gž od 15. maja 2005. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 P 000399 08 P od 29. februara 2005. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. LJ. V. i J. V. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Živinica podnijeli su 16. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 P 000399 08 Rev od 15. septembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 P 000399 08 Gž od 15. maja 2005. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 P 000399 08 P od 29. februara 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog DD "Majevica u stečaju" Srebrenik (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 21. maja 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 27. maja 2010. godine, Kantonalni sud 2. juna 2010. godine, Općinski sud 26. juna 2010. godine, a tuženi 25. maja 2010. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 14. juna 2010. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 33 0 P 000399 08 P od 29. februara 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 P 000399 08 Gž od 15. maja 2005. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su neprekidnim korištenjem dvosobnog stana u Živinicama, ul. Bišinska broj 21, u periodu od januara 1986. godine do januara 1984. (pravilno 1994) godine, kao i poslije toga, sve do 19. marta 2002. godine kada su nezakonito deposjedirani iz navedenog stana, u koji su uselili uz saglasnost tuženog kao nosioca prava raspolaganja na predmetnom stanu, bez postojanja rješenja o dodjeli stana i ugovora o korištenju stana, stekli svojstvo nosioca stanarskog prava.

7. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizlazi da je u toku postupka nesporno utvrđeno da su apelanti stanovali u prostorijama koje su predmet tužbenog zahtjeva i to od 1986. godine pa do iseljenja, tj. do 25. marta 2002. godine, da su bili zaposlenici tuženog, a da je apelant LJ. V. bio poslovođa u skladištu kod tuženog i da je predmetni prostor za stanovanje preuzeo od ranijeg poslovođe tog skladišta. Također je nesporno utvrđeno da su taj prostor za stanovanje koristili i raniji radnici, tj. poslovođe tuženog. Nije sporna ni činjenica da su apelanti dobili otkaz ugovora o radu i to apelant LJ. V. rješenjem od 31. maja 2000. godine, a apelantica J. V. rješenjem od 19. juna 2000. godine, da nisu nikada dobili rješenje o dodjeli stana, da su se 30. januara 2001. godine obratili tuženom zahtjevom za otkup stana, te da su zahtjevi odbijeni jer je tuženi smatrao da je to sastavni dio poslovnog prostora prodavnice broj 42 koji se koristio za privremeni smještaj radnika za vrijeme dok obavljaju poslove. Međutim, sporno je da li se na predmetnom prostoru moglo steći stanarsko pravo ili ne. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da je na osnovu iskaza samih apelanata, kao i svjedoka, utvrdio da se radilo o prostoru koji je služio za stanovanje radnika dok se nalaze u službi. Apelanti nisu dokazali da su se pismeno obraćali tuženom za donošenje rješenja o dodjeli stana, niti su tražili zaključenje ugovora o korištenju stana prije podnošenja zahtjeva za otkup stana, a niti su tražili da se utvrdi da imaju svojstvo nosioca stanarskog prava. Općinski sud je, dalje, naveo da su apelanti u predmetnom stanu stanovali 16 godina i da bi, prema odredbama Zakona o stambenim odnosima, stekli svojstvo nosioca stanarskog prava, jer tuženi nije tražio njihovo iseljenje nakon proteka roka od osam godina u situaciji da se radilo o stanu kao kategoriji koju priznaje član 3. Zakona o stambenim odnosima. Međutim, apelanti su stanovali u prostoru koji je namijenjen za stanovanje radnika dok obavljaju službu, a koja je apelantima prestala. Odredbama člana 4. Zakona o stambenim odnosima ne smatraju se stanom u smislu tog zakona stanovi vezani za vršenje službene dužnosti. Osim toga, i sama činjenica da apelanti nisu plaćali stanarinu (koja je sastavni dio ugovora o korištenju stana) ukazuje na to da se radi o prostoru koji služi za stanovanje radnika dok vrše službu. Također i iz ugovora o kupoprodaji koji je zaključen 6. marta 2002. godine proizlazi da je predmetni prostor prodat Haski Čokić, a što znači da je i ona morala biti obuhvaćena tužbenim zahtjevom tuženih. S obzirom na navedeno, Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev apelanata kao neosnovan.

8. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da je Općinski sud na osnovu činjeničnog stanja koje je nesporno utvrđeno pravilno zaključio da apelanti, iako su predmetne stambene prostorije koristili više od osam godina, za koji period nije traženo njihovo iseljenje, nisu mogli steći stanarsko pravo u skladu sa članom 30. Zakona o stambenim odnosima, jer se ne radi o stanu u smislu odredbe člana 3. Zakona o stambenim odnosima na kojem bi se to pravo moglo steći. Kantonalni sud je, dalje, istakao da apelanti neosnovano ističu da im je uskraćeno pravo na dom zagarantirano članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zato što član 8. Evropske konvencije, prema svom značenju, podrazumijeva zaštitu prava na poštivanje doma, a ne i obavezu države da svakom pojedincu osigura dom (za čim je, u suštini, usmjeren zahtjev apelanata).

9. Apelanti su protiv Presude Kantonalnog suda broj 33 0 P 000399 08 Gž od 15. maja 2008. godine izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 33 0 P 000399 08 Rev od 15. septembra 2009. godine odbio reviziju apelanata kao neosnovanu.

10. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je pravilan zaključak Općinskog i Kantonalnog suda da, iako se radilo o prostorijama koje imaju elemente stana, one ne predstavljaju prostorije koje bi se smatrale stanom i na kojima bi se u smislu člana 3. Zakona o stambenim odnosima moglo steći stanarsko pravo, jer po namjeni predstavljaju službeni stan (član 4. tačka 3. Zakona o stambenim odnosima). Naime, radi se o prostorijama koje nisu upisane u stambeni fond, jer se navedene prostorije kao cijeli objekt (sprat i prizemlje) vode u poslovnim knjigama tuženog kao njegovo osnovno sredstvo pod nazivom zidana zgrada. Stoga, apelanti na predmetnim prostorijama, iako su ih koristili više od osam godina, a za koji period tuženi nije tražio njihovo iseljenje, nisu mogli steći stanarsko pravo u smislu odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima, jer se radi o stanu koji je službeni i na takvom stanu se ne može steći stanarsko pravo bez obzira na period korištenja. Vrhovni sud je, također, istakao da je pravni osnov korištenja predmetnih prostorija vezan za obavljanje poslova i zadataka radnika u trgovini, a prestankom tog rada apelantima je prestao i osnov korištenja tih prostorija, pa je pravilan zaključak Kantonalnog suda da ne postoje pretpostavke za sudsku zaštitu apelanata u vezi sa pravom na dom iz člana 8. Evropske konvencije.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


11. Apelanti smatraju da su im povrijeđeni pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo da ne budu diskriminirani iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Također, navode povredu prava iz čl. 6. (pravo na rad), 9. (pravo na socijalno obezbjeđenje, uključujući socijalno osiguranje) i 11. (pravo na adekvatan standard življenja, uključujući adekvatnu hranu, odjeću i smještaj) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. S tim u vezi, apelanti ističu da su osporene odluke sudova zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te da se ne mogu oteti utisku da su diskriminirani zbog svoje nacionalne i vjerske pripadnosti.

b) Odgovor na apelaciju


12. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su istakli da njihovim presudama nisu povrijeđena prava apelanata, te su se pozvali na razloge date u obrazloženjima tih presuda.

13. Tuženi je istakao da nisu povrijeđena prava apelanata, te da smatra da su osporene presude zasnovane na zakonu.

V. Relevantni propisi


14. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 13/74, 23/76, 34/83, 12/87 i 36/89, te "Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98 i 19/99) relevantne odredbe glase:

Član 3.


Stanom se smatra u smislu ovog zakona skup prostorija namijenjenih za stanovanje sa pomoćnim prostorijama koje, po pravilu, čine jednu građevinsku cjelinu i imaju zaseban ulaz.

Pod pomoćnim prostorijama iz prethodnog stava podrazumijevaju se prostorije koje se dodjeljuju uz stan.

Član 4. stav 1. tačka 3. i stav 2.


Ne smatraju se stanom u smislu ovog zakona:

3) Stanovi za vršenje službene dužnosti koji se kao namjenski utvrde samoupravnim sporazumom, odnosno općim aktom davatelja stana na korištenje (stanovi u zgradama kazneno-popravnih organizacija, u krugu vojnih kasarni i u drugim vojnim objektima, na aerodromima, u željezničkim stanicama, ložionicama i slično, stanovi za čuvare pruga, puteva, brana, vodoprivrednih objekata, za domare, nadstojnike zgrada-kućepazitelje nadzornike zgrada, ložače i slično, stanovi u školskim zgradama, u zdravstvenim ustanovama i slično);

Korisnici prostorija odnosno stanova iz prethodnog stava stiču u njihovom korištenju samo prava utvrđena samoupravnim sporazumom, odnosno općim aktom davatelja stana na korišćenje i prava utvrđena ugovorom.

Član 30.


Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenom vlasništvu, ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi, svako može dati inicijativu, a zainteresirano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.

Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana, odnosno prostorije ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.

[...]

Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana, odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.

VI. Dopustivost


15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 33 0 P 000399 08 Rev od 15. septembra 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 12. oktobra 2010. godine, a apelacija je podnesena 16. novembra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


19. Apelanti opovrgavaju osporene presude smatrajući da su im takvim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na dom u vezi sa zabranom diskriminacije iz člana II stav 3. tačke e) i f) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 6, 8. i 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje


20. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

22. Predmetni postupak se nesporno tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza apelanata, s obzirom na to da se njihov tužbeni zahtjev odnosio na utvrđivanje statusa nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu u parničnom postupku. Ustavni sud stoga ima nadležnost da ispita je li postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

23. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da se apelanti žale na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, u vezi sa pitanjem da li su sudovi imali osnov da donesu osporene presude kojima su utvrdili da apelanti nisu stekli pravo da trajno i nesmetano koriste sporni stan.

24. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prema kojoj zadatak tog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza. Naime, zadatak tih sudova je da, općenito, ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Slijedeći takvu praksu Evropskog suda, Ustavni sud je, također, zaključio da je njegov zadatak da ispita da li je postupak pred redovnim sudovima u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

25. Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ta obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ta obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

26. U tom smislu, Ustavni sud konstatira da je tokom postupka pred redovnim sudovima bilo sporno da li predmetni stan spada u kategoriju stanova na kojima je moguće steći stanarsko pravo (član 3. Zakona o stambenim odnosima) ili u kategoriju namjenskih stanova (član 4. stav 1. tačka 3. Zakona o stambenim odnosima), dakle onih koji su vezani za vršenje službene dužnosti i koji se ne smatraju stanom, što je ključno za rješenje konkretne pravne stvari. Ustavni sud zapaža da su sudovi u postupku utvrdili da, iako se radilo o prostorijama koje imaju elemente stana, one ne predstavljaju prostorije koje bi se smatrale stanom i na kojima bi se u smislu člana 3. Zakona o stambenim odnosima moglo steći stanarsko pravo. Sudovi su istakli da se radi o prostorijama koje nisu upisane u stambeni fond, jer se navedene prostorije kao cijeli objekt (sprat i prizemlje) vode u poslovnim knjigama tuženog kao njegovo osnovno sredstvo pod nazivom zidana zgrada, da su se apelanti u predmetni stan uselili na osnovu usmene saglasnosti tuženog, a apelant LJ. V. je bio poslovođa u skladištu kod tuženog, te da je predmetni prostor i ranije služio za stanovanje poslovođa tog skladišta. Osim toga, sudovi su istakli da činjenica da apelanti nisu plaćali stanarinu (koja je sastavni dio ugovora o korištenju stana) ukazuje na to da se radi o prostoru koji služi za stanovanje radnika dok vrše službu. Imajući u vidu navedeno, sudovi su zaključili da apelanti na predmetnim prostorijama, iako su ih koristili više od osam godina, a za koji period tuženi nije tražio njihovo iseljenje, nisu mogli steći stanarsko pravo u smislu odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima, jer se radi o stanu koji je službeni i na takvom stanu se prema Zakonu o stambenim odnosima ne može steći stanarsko pravo bez obzira na period korištenja.

27. Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama dali jasno i logično obrazloženje o svim relevantnim činjenicama zasnovano na dokazima izvedenim tokom postupka i primijenili relevantne odredbe materijalnog prava (prvenstveno odredbe člana 4. stav 1. tačka 3. Zakona o stambenim odnosima). Ustavni sud, također, podsjeća na to da je u više navrata razmatrao predmete u kojima je zaključio da nema proizvoljne primjene materijalnog prava u situaciji kada su sudovi utvrdili da se na stanovima koji se smatraju službenim ne može steći stanarsko pravo, odnosno ne može se ostvariti zaštita od iseljenja neprekidnim korištenjem stana u periodu dužem od osam godina u smislu člana 30. Zakona o stambenim odnosima, s obzirom na to da se službeni stanovi ne smatraju stanovima u smislu Zakona o stambenim odnosima (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 1912/08 od 21. jula 2010. godine i Odluka AP 1410/08 od 8. decembra 2010. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

28. Osim toga, potrebno je naglasiti da se ovaj predmet ne može poistovjetiti sa predmetom AP 2586/09. Naime, u navedenom predmetu Ustavni sud je zaključio da je očigledno neosnovana apelacija podnesena protiv odluke Vrhovnog suda kojom je utvrđeno da su tužioci stekli stanarsko pravo na zajedničkim prostorijama neprekidnim korištenjem u periodu dužem od osam godina, čime je, u skladu sa članom 30. Zakona o stambenim odnosima, prestalo pravo apelanata da traže ispražnjenje navedenih prostorija. Dakle, radi se o prostorijama za koje su redovni sudovi utvrdili da se smatraju stanom u smislu člana 3. Zakona o stambenim odnosima. Za razliku od tog predmeta, u konkretnom predmetu redovni sudovi su utvrdili da se radi o namjenskom, službenom stanu, koji se, prema odredbi člana 4. stav 1. tačka 3. Zakona o stambenim odnosima, ne može smatrati stanom u smislu tog zakona.

29. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do proizvoljne primjene relevantnih zakonskih propisa, niti je povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na poštivanje doma


30. Apelanti se, također, žale da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

32. Član 8. Evropske konvencije glasi:

Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

33. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C).

34. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije prvo se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao "dom" apelanata u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije, te predstavlja li odluka koju apelanti osporavaju "miješanje" javnih vlasti u poštivanje tog "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).

35. Prema sudskoj praksi Evropskog suda, pojam "dom" obuhvata, kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46. f; i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu s ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Također, Dom za ljudska prava je definirao domen člana 8. Evropske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju "bespravni korisnici", ističući da pravni odnos podnosioca prijave prema stanu nije bitan prilikom određivanja može li se on smatrati apelantovim domom ili ne (vidi Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39).

36. Što se tiče pitanja može li se sporni stan smatrati "domom" apelanata, nesporno je da su apelanti uz usmenu saglasnost tuženog uselili u predmetni stan 1986. godine i da su u navedenom stanu živjeli do 25. marta 2002. godine kada su iz njega deložirani, jer je predmetni prostor prodat. U skladu s navedenim, Ustavni sud smatra da sporni stan predstavlja dom apelanata u smislu člana 8. Evropske konvencije, te da je osporenim odlukama izvršeno miješanje u pravo na dom apelanata.

37. S obzirom na navedeno, Ustavni sud treba utvrditi da li je miješanje u dom apelanata izvršeno "u skladu sa zakonom", odnosno u skladu sa članom 8. stav 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je osporenim presudama, primjenom čl. 3. i 4. stav 1. tačka 3. u vezi sa članom 30. Zakona o stambenim odnosima, odbijen tužbeni zahtjev apelanata. Sudovi su utvrdili da sporni stan spada u kategoriju tzv. namjenskih stanova, dakle stanova koji su vezani za vršenje službene dužnosti i koji se ne smatraju stanom, te, stoga, apelanti na predmetnim prostorijama, iako su ih koristili više od osam godina, a za koji period tuženi nije tražio njihovo iseljenje, nisu mogli steći stanarsko pravo u smislu odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima. Dakle, odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanata, redovni sudovi su se pozvali na odredbe Zakona o stambenim odnosima kojima je, između ostalog, regulirano pitanje sticanja stanarskog prava. Odredbama čl. 3. i 4. Zakona o stambenim odnosima je precizirano šta se podrazumijeva, odnosno šta se ne podrazumijeva pod pojmom stan. Redovni sudovi su tokom postupka nesporno utvrdili da su apelanti na osnovu usmene saglasnosti tuženog uselili u predmetni stan, te da se takav prostor ne može smatrati stanom u smislu odredbe člana 3. Zakona o stambenim odnosima. Prema tome, suština problema je u činjenici da se stanarsko pravo ne može steći na namjenskim službenim stanovima, pa su redovni sudovi zaključili da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti ni odredba člana 30. Zakona o stambenim odnosima na koju su se apelanti pozivali.

38. Dakle, miješanje u dom apelanata je zasnovano na zakonu, jer se radi o stanu na kojem se po sili zakona ne može steći stanarsko pravo. Ustavni sud podsjeća na to da je Zakon o stambenim odnosima donesen prije skoro 40 godina, da se odredba člana 4. ovog zakona nije mijenjala, da je predmetni zakon objavljen u službenim glasilima, da su odredbe zakona dovoljno jasne i precizne u smislu određivanja šta se smatra stanom, te prava i obaveze nosioca stanarskog prava. Stoga, Ustavni sud nalazi da su predmetni zakoni "primjereno pristupačni", te su apelanti bili "upućeni na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet" u smislu da je sporni stan u kategoriji stanova na kojima se ne može steći stanarsko pravo, tzv. namjenski stan vezan za vršenje službene dužnosti. S obzirom na to da je apelantu LJ. V. radni odnos kod tuženog prestao 31. maja 2000. godine, prestao je i pravni osnov za korištenje navedenog stana.

39. Dalje, Ustavni sud smatra da je miješanje u dom apelanata, na osnovu navedenih zakonskih odredbi, proporcionalno zakonitom cilju kojem se teži i koji je njima propisan, a to je uvođenje pravne discipline u međusobne odnose fizičkih i pravnih lica, kao i legalizacija dugogodišnjeg faktičkog odnosa koji nakon proteka određenog vremenskog roka treba da postane pravni odnos. Međutim, u konkretnom slučaju je utvrđeno da apelanti, iako su koristili sporni stan, nisu mogli da reguliraju svoj status na tom stanu, jer se predmetni stan ne može smatrati stanom na kojem se može steći stanarsko pravo u smislu odredaba Zakona o stambenim odnosima.

40. Stoga, Ustavni sud smatra da je miješanje u dom apelanata proporcionalno zakonitom cilju, što se u ovom slučaju ogleda u nemogućnosti da se apelantima dopusti da steknu određeno pravo zbog činjenice da je u pitanju namjenski stan vezan za obavljanje tačno određene službe.

41. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije došlo do povrede prava apelanata na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu


42. Imajući u vidu da su i navodi o povredi prava na imovinu identični navodima koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje i prava na dom, te imajući u vidu da je ocjena ovih navoda data prilikom razmatranja navoda o povredi prava na pravično suđenje i prava na dom, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati navode apelanata u vezi sa povredom prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Nediskriminacija


43. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

44. Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li se prema apelantima postupalo različito od drugih u istoj ili sličnoj situaciji. Svako različito postupanje se smatra diskriminacijskim ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići.

45. Apelanti navode da im je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi sa kojim pravom smatraju da su diskriminirani, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na dom i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelanti osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, tj. da se ne mogu oteti utisku da su diskriminirani zbog svoje nacionalne i vjerske pripadnosti, nisu ponudili bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnost da su diskriminirani, Ustavni sud i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju smatra neosnovanim.

46. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske konvencije.

Ostali navodi


47. U vezi sa navodima o povredi prava iz čl. 6, 9. i 11. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996) koji se, prema Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine, primjenjuje u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud zapaža da se, u suštini, navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te navodima o diskriminaciji, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, u vezi sa pravom na dom i pravom na imovinu. Stoga, Ustavni sud smatra da nije neophodno ulaziti u ispitivanje da li postoji povreda navedenih prava.

VIII. Zaključak


48. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su sudovi dali jasne, argumentirane i precizne razloge primjenom relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima.

49. Nema povrede prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. stav 2. Evropske konvencije u slučaju kada je osporenim odlukama odbijen tužbeni zahtjev apelanata za sticanje stanarskog prava na predmetnom stanu. Naime, te odluke su donesene u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i predstavljale su mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu, uz uspostavljenu proporcionalnost između interesa apelanata i interesa društvene zajednice.

50. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!