Službeni glasnik BiH, broj 9/13
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 2428/09, rješavajući apelaciju
Mirsada Hamidića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija
Mirsada Hamidića, podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj Gž-18/09 od 2. juna 2009. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Mirsad Hamidić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Sanela Mujarić, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Gž-18/09 od 2. juna 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo BiH) zatraženo je 19. i 22. januara 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH je svoj odgovor na apelaciju dostavio Ustavnom sudu 27. januara 2010. godine, dok je Pravobranilaštvo BiH to učinilo 25. februara 2010. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 15. marta 2010. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je apelant 12. novembra 2007. godine podnio tužbu Sudu BiH protiv tužene Bosne i Hercegovine - Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine - Policijski odbor (u daljnjem tekstu: tužena), koju je precizirao na pripremnom ročištu održanom 24. septembra 2008. godine, tako što je zatražio da se poništi Rješenje tužene broj UP-2-04-4-07-1-210-1/07 od 21. augusta 2007. godine i da se utvrdi da apelant ima pravo na naknadu u skladu s članom 1. stav 1. tačka a) Odluke o naknadama za prevoz na posao i s posla policijskih službenika, državnih službenika i zaposlenika u Državnoj agenciji za istrage i zaštitu broj 17-10/1-2-748/07 od 3. aprila 2007. godine (u daljnjem tekstu: Odluka), kao i da mu se naknade troškovi parničnog postupka.
7. Odlučujući o tužbi, Sud BiH je donio Presudu broj P-730/07 od 12. decembra 2008. godine. Stavom I predmetne presude poništeno je Rješenje tužene broj UP-2-04-4-07-1-210-1/07 od 21. augusta 2007. godine, stavom II utvrđeno da apelant ima pravo na naknadu u skladu s članom 1. stav 1. tačka a) Odluke, dok je stavom III naloženo tuženoj da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 702,00 KM.
8. Sud BiH je u obrazloženju prvostepene presude, prije svega, konstatirao da je apelantov tužbeni zahtjev pravilno opredijeljen u smislu odredbe člana 21. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 36/04 i 84/07; u daljnjem tekstu: ZPP), zaključivši da apelant ima pravni interes da se utvrdi njegovo pravo na naknadu troškova prevoza u gradskom saobraćaju. Sud BiH je zatim zaključio da je rješenje tužene od 21. augusta 2007. godine nezakonito. Naime, cijeneći sadržaj prigovora koji je apelant izjavio protiv odluke od 3. aprila 2007. godine, Sud BiH je konstatirao da je apelant tražio od tužene da preispitivanjem navedene odluke ponovo odluči o njegovom pravu na naknadu troškova prevoza u gradskom saobraćaju za koje smatra da mu pripada. Nadalje, naveo je da je tužena osporenim rješenjem odbila njegov prigovor kao neosnovan, ne dajući razloge zbog kojih prigovor na listu korisnika prava na naknadu troškova prevoza nije osnovan. Također, naveo je da je tužena u obrazloženju rješenja istakla da su njegovi žalbeni navodi neosnovani jer je tačkom d) odluke propisano da će se zaposlenima kojima je utvrđeno pravo na odvojeni život i smještaj isplaćivati novčana naknada u visini 10 pojedinačnih karata, a da je tačkom a) propisano da zaposlenim u Agenciji čije je mjesto stanovanja u Sarajevu udaljeno od mjesta rada više od dva km, novčana naknada u visini cijene mjesečne karte u javnom gradskom prevozu. Međutim, Sud BiH je zaključio da pravo na naknadu iz tačke d) predmetne odluke ne sadrži u sebi pravo na naknadu iz tačke a) te odluke, te da je stoga neosnovan navod tužene da apelant nema pravo na naknadu iz tačke a) odluke ako ostvaruje pravo na naknadu iz tačke d) te odluke. Sud BiH je zaključio da apelant to pravo crpi direktno iz odredbe člana 93. Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 27/04, 63/04, 5/06, 33/06, 58/06, 15/08, 63/08 i 35/09; u daljnjem tekstu: Zakon o policijskim službenicima), koja reguliše pravo na druge vrste naknada među kojima i pravo na troškove javnog prevoza na posao i s posla. Također, istakao je da je odredbom člana 90. istog zakona propisano pravo na naknadu troškova za odvojeni život i naknadu za odgovarajući smještaj kao posebnu vrstu prava koju može ostvariti zaposlenik uz ispunjavanje uvjeta. Sud BiH je konstatirao da tužena nije cijenila sve navedene činjenice u postupku odlučivanja povodom apelantovog prigovora, zbog čega je zaključio da je opravdan apelantov zahtjev da se to rješenje poništi.
9. Sud BiH je zatim primijetio da je nesporna činjenica da je apelant zaposlen kod tužene i da ima prebivalište u Tuzli, te da ima prijavljeno boravište u Sarajevu, u ulici Obala Kulina bana broj 6, s obzirom da mu je mjesto rada udaljeno od mjesta prebivališta više od 80 km, kao i da ostvaruje naknadu za odvojeni život i pravo na 10 pojedinačnih karata na relaciji Sarajevo-Tuzla-Sarajevo. Međutim, zaključio je da je sporno ostvaruje li apelant pravo na naknadu troškova prevoza s posla i na posao, s obzirom da je njegovo mjesto stanovanja u Sarajevu udaljeno više od dva km od mjesta rada, zbog čega je apelant tužbom i tražio da mu se utvrdi pravo na naknadu troškova prevoza u gradskom saobraćaju u skladu s članom 1. stav 1. tačka a) predmetne odluke. U vezi s tim, konstatirao je da je u članu 1. stav 1. tačka a) te odluke navedeno da će se zaposlenim u Agenciji čije je mjesto stanovanja od mjesta rada udaljeno najmanje dva km, isplaćivati novčana naknada u visini cijene mjesečne karte u javnom gradskom prevozu, a da je u tački d) navedeno da će se zaposlenima u Agenciji kojima je utvrđeno pravo naknade troškova odvojenog života i smještaja isplaćivati novčana naknada u visini cijene 10 pojedinačnih karata na konkretnoj relaciji. Sud BiH je primijetio da tužena nije dovodila u pitanje udaljenost apelantovog mjesta stanovanja u odnosu na mjesto rada, odnosno da na te okolnosti nije ponudila nikakve dokaze, pa je zaključio da je udaljenost apelantovog mjesta stanovanja u Sarajevu od mjesta sjedišta tužene veća od dva km. Međutim, zaključio je da je neosnovano mišljenje tužene da se ne mogu kumulativno primijeniti obje tačke te odluke. U vezi s tim, naveo je da se u članu 1. tačka a) spominje samo uvjet da je mjesto stanovanja udaljeno od mjesta rada više od dva km, a da tačka d) govori o tome da, ako se ima pravo na odvojeni život, tada zaposlenik ima pravo na naknadu prevoza 10 pojedinačnih karata koje u sebi sadrže mogućnost putovanja u svoje prebivalište za dane vikenda. Sud BiH je zaključio da apelant nije tražio da mu se utvrdi pravo na naknadu troškova prevoza iz mjesta prebivališta do mjesta rada, nego samo pravo da, dok stanuje u mjestu boravišta u Sarajevu, bude u istom položaju kao ostali zaposlenici koji stanuju više od dva km od mjesta rada, a ne primaju naknadu za odvojen život. Ocijenio je da pravo na naknadu troškova prevoza u visini 10 pojedinačnih karata na datoj relaciji ne sadrži u sebi i pravo na naknadu prevoza u gradskom saobraćaju. Prema navedenom, odlučio je kao u izreci presude u smislu čl. 2. i 93. stav 1. tačka a) Zakona o policijskim službenicima, u vezi s članom 21. ZPP-a.
10. Odlučujući o žalbi koju je tužena podnijela protiv Presude broj P-730/07 od 12. decembra 2008. godine, Sud BiH je u drugostepenom vijeću donio Presudu broj Gž-18/09 od 2. juna 2009. godine, kojom je uvažio žalbu i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev za poništenje Rješenja tužene od 21. augusta 2007. godine i obavezao apelanta da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 960,00 KM (st. I i III izreke prvostepene presude), dok je u stavu II izreke prvostepenu presudu ukinuo i odbacio tužbu.
11. Prema ocjeni drugostepenog vijeća Suda BiH, prvostepeni sud je pogrešnim tumačenjem odredbe člana 93. Zakona o policijskim službenicima zaključio da je osporeno rješenje tužene nezakonito. U vezi s tim, drugostepeno vijeće Suda BiH je istaklo da je tačno da je navedenom odredbom utvrđeno pravo i na naknadu za prevoz na posao i s posla. Međutim, zaključilo je da Odlukom od 3. aprila 2007. godine to pravo apelantu nije onemogućeno. Naime, konstatiralo je da je apelantu, kao policijskom službeniku Državne agencije za istrage i zaštitu, pravo i način obračuna naknade za prevoz na posao i s posla utvrđeno upravo prema odredbama Odluke od 3. aprila 2007. godine. Dalje je navelo da je tu odluku donio zamjenik direktora Državne agencije za istrage i zaštitu na osnovu člana 93. Zakona o policijskim službenicima, člana 40. stav 1. tačka a) Zakona o državnoj službi u institucijama BiH ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 19/02, 35/03, 4/04, 17/04, 26/04, 37/04, 48/05 i 2/06; u daljnjem tekstu: Zakon o državnoj službi), člana 50. stav 4. tačka a) Zakona o radu u institucijama BiH ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 26/04, 7/05 i 48/05; u daljnjem tekstu: Zakon o radu) u vezi s tačkom 12. Pravilnika o plaćama, naknadama i drugim oblicima dodataka policijskih službenika ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 1/06; u daljnjem tekstu: Pravilnik) i tačkom XIX Odluke o načinu obračuna plaća i drugih naknada zaposlenih u Vijeću ministara BiH, ministarstvima BiH i drugim institucijama i tijelima Vijeća ministara BiH. Zatim je navelo da je u konkretnom slučaju apelantu naknada troškova prevoza obračunata primjenom Odluke od 3. aprila 2007. godine pod tačkom d) jer apelant ostvaruje pravo na naknadu troškova odvojenog života, pa je, prema mišljenju drugostepenog vijeća Suda BiH, apelantu pravo na naknadu za prevoz na posao i s posla utvrđeno kroz naknadu u visini cijene 10 pojedinačnih karata na relaciji Sarajevo-Tuzla-Sarajevo. Drugostepeno vijeće Suda BiH je ocijenilo da se radi o posebnoj kategoriji korisnika prevoza koji, u situaciji kada im je utvrđeno pravo naknade odvojenog života i smještaja zbog udaljenosti od stalnog prebivališta, imaju reguliranu novčanu naknadu za prevoz u visini cijene 10 pojedinačnih karata i da je ta naknada veća od naknade koju bi apelant imao u visini mjesečne karte u javnom gradskom prevozu. Drugostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da je apelant na taj način dobio drugi vid naknade za prevoz, te je istaklo da se ne može reći da mu je smanjen obim prava zagarantiran članom 93. Zakona o policijskim službenicima jer je dobio više nego što je zakonom zagarantirano. Dalje, drugostepeno vijeće Suda BiH je istaklo da se ne može reći kako apelant nije u istom položaju kao ostali zaposlenici koji stanuju dalje od dva km od mjesta rada, s obzirom da je poslodavac, koristeći se ovlaštenjem iz člana 50. stav 2. Zakona o radu i u skladu s odredbom člana 12. stav 2. Pravilnika, a na osnovu člana 93. Zakona o policijskim službenicima, u skladu s raspoloživim budžetskim sredstvima Državne agencije za istrage i zaštitu, Odlukom od 3. aprila 2007. godine utvrdio način obračuna naknade troškova prevoza na posao i s posla zaposlenim u Agenciji tako što je, u zavisnosti od mjesta stanovanja, zaposlene podijelio u četiri kategorije i definirao novčanu naknadu za prevoz na posao i s posla zaposlenima u Agenciji. Također, istaklo je da Odlukom od 3. aprila 2007. godine nije regulirano pravo na naknadu za odvojeni život, već isključivo pravo na novčanu naknadu za prevoz na posao i s posla, pa je zaključilo da, s obzirom da je apelant korisnik naknade za odvojeni život, umjesto novčane naknade u visini cijene mjesečne karte u javnom gradskom prevozu, ostvaruje novčanu naknadu u visini cijene 10 pojedinačnih karata. Zaključilo je da je pravo na 10 pojedinačnih karata izvedeno iz prava na mjesečnu kartu u javnom gradskom prevozu za odlazak na posao i s posla. Iz navedenih razloga, Drugostepeno vijeće Suda BiH je konstatiralo da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je rješenje tužene od 21. augusta 2007. godine nezakonito.
12. Drugostepeno vijeće suda BiH je zaključilo da je prvostepeni sud pogrešnom primjenom odredbe člana 21. ZPP-a zaključio da apelant ima pravni interes da mu se utvrdi pravo na naknadu troškova prevoza. Naime, ocijenilo je da postojanje faktičkog interesa nije dovoljno da bi se mogla podnijeti tužba za utvrđenje, te je istaklo da su u st. 1. i 2. citiranog člana određeni uvjeti pod kojima se može podići tužba za utvrđenje. Također, istaklo je da o ispunjenju tih uvjeta kao procesnih pretpostavki sud pazi po službenoj dužnosti, a kada ti uvjeti nisu ispunjeni tužba se smatra nedopuštenom i odbacuje. Drugostepeno vijeće suda BiH je primijetilo da je u konkretnom slučaju apelant tražio da se poništi rješenje od 21. augusta 2007. godine kojim je odbijen njegov prigovor izjavljen protiv odluke u vezi s obračunom i isplatom naknada za prevoz, te je zapazilo da apelant nije tražio i isplatu naknade za prevoz već da mu se utvrdi pravo na prevoz. Istaklo je da u situaciji kada se ostvarivanje zaštite može postići tužbom na činidbu (kondemnatornom tužbom) nema ni pravnog interesa za tužbu za utvrđenje nekog prava ili pravnog odnosa, s obzirom da će odlučujući o kondemnatornom zahtjevu, sud prejudicijalno uvijek utvrđivati i postojanje prava, odnosno pravnog odnosa, te da ako je takav zahtjev dospio za činidbu, tužilac je dužan da od tuženog zahtijeva izvršenje činidbe, a ne utvrđivanje postojanja nekog prava. Konstatujući da prvostepeni sud nije primjenom odredbe člana 34. stav 1. tačka 7. ZPP-a odbacio tužbu u dijelu u kojem je apelant tražio utvrđenje prava na naknadu za prevoz zbog nedostatka apelantovog pravnog interesa za podnošenje takve tužbe, drugostepeno vijeće Suda BiH je u tom dijelu ukinulo prvostepenu presudu i odbacilo tužbu primjenom člana 191. stav 4. ZPP-a.
IV. Apelacija
a) Navodi iz zahtjeva
13. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom drugostepenog vijeća Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Također, apelant je naveo i povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, kao elementa prava na pravično suđenje. U vezi s navodnom povredom prava na pravično suđenje, apelant je istakao da je to njegovo pravo povrijeđeno tako što je drugostepeno vijeće Suda BiH arbitrarno primijenilo odredbe Zakona o policijskim službenicima i odluke od 3. aprila 2007. godine. Tvrdi da je proizvoljan stav drugostepenog vijeća Suda BiH da je prvostepeni sud pogrešno protumačio odredbu člana 93. Zakona o policijskim službenicima, te da tužena u primjeni te odredbe nije počinila povredu, jer je odlukom od 3. aprila 2007. godine utvrđen način obračuna naknade za prevoz na posao i s posla. Po apelantovom mišljenju, drugostepeno vijeće Suda BiH je arbitrarno zaključilo da je pravo na 10 pojedinačnih karata izvedeno iz prava na mjesečnu kartu u javnom gradskom prevozu za odlazak na posao i s posla. U vezi s tim, apelant navodi da ima prebivalište u Tuzli te da prema tome ostvaruje pravo po tački d) Odluke, ali kako ima svoj vlastiti stan u Sarajevu, smatra da ima pravo i na naknadu i po tački a) te odluke. Naveo je i da je drugostepeno vijeće Suda BiH potpuno arbitrarno interpretiralo da jedno pravo isključuje drugo, odnosno da je u tački d) inkorporirano pravo iz tačke a) Odluke. Također, istakao je da je "zabrinjavajuće" obrazloženje drugostepenog vijeća Suda BiH da se naknada utvrđuje prema raspoloživim budžetskim sredstvima, navodeći da je pravo zaposlenika propisano zakonom, te da su organi dužni primijeniti taj propis, a suprotno postupanje se ne može opravdati nedostatkom budžetskih sredstava. U tom pravcu je ukazao na Odluku Ustavnog suda broj
AP 3101/06 od 14. oktobra 2008. godine. Iz navedenih razloga, apelant smatra da je povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu. Također, apelant je istakao i da je drugostepeno vijeće arbitrarno primijenilo odredbe čl. 21, 34. stav 1. tačka 7. u vezi s članom 191. tačka 4. ZPP-a, zaključivši da apelant u konkretnoj pravnoj stvari nije imao pravo na podnošenje utvrđujuće tužbe, kao i da se drugostepeno vijeće Suda BiH u obrazloženju osporene presude nije osvrnulo niti na jedan njegov navod dat u odgovoru na žalbu, i da je zbog toga jasno da je u predmetnoj pravnoj stvari Sud BiH postupao arbitrarno, ne ulazeći u raspravljanje o konkretnom predmetu, već po unaprijed zauzetom pogrešnom stavu.
b) Odgovor na apelaciju
14. Sud BiH je u svom odgovoru na apelaciju naveo da je osporena odluka zasnovana na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilno primijenjenom materijalnom pravu, da je dovoljno obrazložena, te da Sud BiH nije počinio povrede ZPP koje bi imale utjecaja na pravilnost i zakonitost osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH smatra da u konkretnom slučaju osporenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se on poziva u apelaciji, te da Sud BiH u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u svojoj odluci.
15. U svome odgovoru Pravobranilaštvo BiH je navelo da su "sve odluke vijeća Suda BiH" zasnovane na pravilnom i potpunom činjeničnom utvrđenju i pravilnoj primjeni materijalno prava, u kojima su dati pravilni i potpuni razlozi o svim navodima i prigovorima apelanta u ovoj pravnoj stvari. Stoga je predloženo Ustavnom sudu da apelaciju odbije kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
16.
Zakon o državnoj službi u institucijama BiH ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 19/02, 35/03, 4/04, 17/04, 26/04, 37/04, 48/05 i 2/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 40.
Ostale naknade
1. Državni službenik ima pravo na naknadu za:
a) troškove prijevoza na posao i s posla;
[...]
17.
Zakon o radu u institucijama BiH ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 26/04, 7/05 i 48/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 50.
[...]
4. Zaposlenik ima pravo na naknadu za:
a) troškove prijevoza na posao i s posla;
[...]
6. Visina naknade iz st. 3., 4. i 5. ovoga člana utvrđuje se aktom Vijeća ministara, aktom poslodavca ili ugovorom o radu.
18.
Zakon o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 27/04, 63/04, 5/06, 33/06, 58/06, 15/08, 63/08 i 35/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 90.
Naknade za privremeni interni premještaj
(1) Policijski službenik koji je prema članu 64. ovog zakona premješten na drugo radno mjesto, koje je 80 km ili više udaljeno od njegovog trenutnog radnog mjesta, ima pravo na naknade za privremeni interni premještaj.
(2) Uz osnovnu platu koja je određena činom policijskog službenika, naknade iz stava 1. ovog člana su:
a) naknada troškova za odvojeni život;
b) naknada za odgovarajući smještaj.
(3) Policijski službenik koji je premješten po ličnom zahtjevu nema pravo na naknade za privremeni interni premještaj.
(4) Odredba stava 1. ovog člana ne primjenjuje se na policijskog službenika koji je prvi put raspoređen na posao.
Član 93.
Druge vrste naknada
1) Policijski službenici imaju pravo i na sljedeće naknade:
a) za troškove javnog prevoza na posao i sa posla;
b) naknada za odgovarajući smještaj.
[...]
19.
Pravilnik o plaćama, naknadama i drugim oblicima dodataka policijskih službenika ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 1/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 12.
(Naknada troškova javnog prevoza, odvojenog života i smještaja)
(1) Policijskom službeniku kome nije organizovan prevoz na posao i s posla osigurava se karta za prevoz na posao sredstvom javnog prevoza ili isplaćuje novčana naknada u visini troškova prevoza.
(2) Rukovodilac policijskog organa će posebnim aktom odrediti način obračuna naknade troškova prevoza na posao i sa posla.
[...]
20.
Odluka o naknadama za prevoz na posao i sa posla policijskih službenika, državnih službenika i zaposlenika u Državnoj agenciji za istrage i zaštitu broj 17-10/1-2-748/07 od 3. aprila 2007. godine u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
1) U skladu sa raspoloživim budžetskim sredstvima Državne agencije za istrage i zaštitu (u daljnjem tekstu: Agencija) za 2007. godinu, odobrenih na ime naknade troškova prevoza na posao i sa posla utvrđuje se način obračuna naknade troškova prevoza na posao i sa posla policijskih službenika, državnih službenika i zaposlenika (u daljnjem tekstu: zaposleni) u Agenciji na sljedeći način:
a) Zaposlenima u Agenciji čije je mjesto stanovanja od mjesta rada udaljeno najmanje 2 km, isplaćivat će se novčana naknada u visini cijene mjesečne karte u javnom gradskom prevozu.
[...]
d) Zaposlenima u Agenciji, kojima je utvrđeno pravo naknade troškova odvojenog života i smještaja, isplaćivat će se novčana naknada u visini cijene 10 pojedinačnih karata na konkretnoj relaciji.
[...]
21.
Zakon o parničnom postupku pred Sudom BiH ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 36/04 i 84/07; u daljnjem tekstu: ZPP) u relevantnom dijelu glasi:
2. Tužba za utvrđenje
Član 21.
(1) Tužilac može u tužbi tražiti da Sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.
(2) Takva tužba može se podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili, kad tužilac ima pravni interes da Sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.
(3) Ako odluka o sporu zavisi od toga da li postoji ili ne postoji neki pravni odnos koji je tokom parnice postao sporan, tužilac može pored postojećeg zahtjeva istaknuti i tužbeni zahtjev da Sud utvrdi da takav odnos postoji, odnosno da ne postoji, ako je Sud nadležan za takav zahtjev.
(4) Isticanje zahtjeva prema odredbi stava 3. ovog člana neće se smatrati preinačenjem tužbe.
[...]
Član 34.
(1) Nakon prethodnog ispitivanja tužbe Sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi:
[...]
7) da ne postoji pravni interes tužioca za podnošenje tužbe za utvrđenje; ili
[...]
Član 191.
Drugostepeno vijeće može u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave:
[...]
4) ukinuti prvostepenu presudu i odbaciti tužbu, ili
5) preinačiti prvostepenu presudu.
VI. Dopustivost
22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda drugostepenog vijeća Suda BiH protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. juna 2009. godine, a apelacija je podnesena 29. jula 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. Apelant pobija presudu drugostepenog vijeća Suda BiH, tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog toga što je drugostepeno vijeće Suda BiH u osporenoj odluci pogrešno primijenilo materijalno pravo, te zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetnom postupku.
28. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
30. Ustavni sud zapaža da se suština apelantovih navoda u kontekstu prava na pravično suđenje tiče načina na koji je drugostepeno vijeće Suda BiH u osporenoj odluci primijenilo materijalno pravo u pogledu tumačenja relevantnih odredaba Zakona o policijskim službenicima i Odluke od 3. aprila 2007. godine u kontekstu utvrđenja i obračuna apelantovog prava na naknadu troškova prevoza na posao i s posla. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,
Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,
Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje. U suprotnom, postoji kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud,
Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).
31. Pogrešna primjena materijalnog prava, po apelantovom mišljenju, ogleda se u načinu na koji je drugostepeno vijeće Suda BiH protumačilo odredbe člana 1. stav 1. Odluke. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je tužena, prilikom obračuna apelantove naknade troškova prevoza na posao i s posla, zauzela pravni stav da ostvarivanje prava po tački d) stava 1. člana 1. Odluke isključuje ostvarivanje tog istog prava po tački a) stava 1. člana 1. Odluke. S druge strane, drugostepeno vijeće Suda BiH je, u prilog svom odlučenju iz osporene odluke, zaključilo da u konkretnom slučaju nije moguće kumulativno ostvariti pravo na naknadu iz tač. a) i d) stava 1. člana 1. Odluke, s obzirom da apelant spada u posebnu kategoriju korisnika prevoza kojima je priznato, odnosno utvrđeno pravo naknade za odvojeni život. Naime, Ustavni sud zapaža da je Odlukom tužene, kao podzakonskim aktom, preciziran način ostvarivanja prava na naknadu prevoza u kontekstu ranije utvrđene kategorizacije uživalaca prava na naknadu troškova prevoza na posao i s posla. Slijedom toga je i drugostepeno vijeće Suda BiH u osporenoj odluci zauzelo stav i obrazložilo zašto na apelanta treba primijeniti isključivo odredbu tačke d) stava 1. člana 1. Odluke, te zbog čega on nije doveden u neravnopravan položaj u odnosu na ostale uposlenike kojima ne pripada pravo na naknadu troškova za odvojeni život i smještaj, a koji naknadu troškova prevoza na posao i s posla ostvaruju isključivo po tački a) stav 1. član 1. Odluke. Ovakav stav, kako tužene tako i drugostepenog vijeća Suda BiH se, prema mišljenju Ustavnog suda, čini logičnim i nije usmjeren na uskraćivanje apelantovog prava na ostvarivanje naknade prevoza, već se radi o modalitetu njegove realizacije s obzirom na apelantov status uživaoca prava naknade za odvojeni život u kontekstu ostvarivanja prava naknade za prevoz na posao i s posla. Stoga, Ustavni sud smatra da nisu proizvoljno primijenjene relevantne odredbe iz navedene Odluke čijim tumačenjem je Sud BiH došao do zaključka da je pravo na 10 pojedinačnih karata izvedeno iz prava na mjesečnu kartu u javnom gradskom prevozu za odlazak na posao i s posla, odnosno da, s obzirom na apelantovo ranije utvrđeno pravo na naknadu troškova odvojenog života, cijena od 10 mjesečnih karata na relaciji Sarajevo-Tuzla-Sarajevo obuhvata i troškove mjesečne karte u javnom gradskom prevozu.
32. U odnosu na apelantove navode da je drugostepeno vijeće Suda BiH arbitrarno primijenilo odredbe čl. 21, 34. stav 1. tačka 7. u vezi sa članom 191. tačka 4. ZPP-a, Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju sporno pitanje postoji li pravni interes apelanta kao tužitelja da podnese predmetnu tužbu, odnosno postoji li pravni osnov za njeno podnošenje. Imajući u vidu svoj ranije zauzeti stav u pogledu postojanja pravnog interesa za podnošenje deklaratorne tužbe (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 1631/08 od 27. marta 2009. godine, stav 54), te uzimajući u obzir okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da apelant, u postupku koji je vodio, nije dokazao da postoji pravo zaštitne potrebe za podnošenje deklaratorne tužbe, te stoga smatra da nije proizvoljan zaključak drugostepenog vijeća Suda BiH iz osporene odluke da je apelant zaštitu mogao ostvariti podnošenjem obavezujuće, odnosno kondemnatorne tužbe, a ne deklaratorne kako je on to učinio.
33. Zatim, u odnosu na apelacione navode iz kojih proizlazi da drugostepeno vijeće Suda BiH nije cijenilo niti dalo odgovore na apelantove navode iz odgovora na žalbu, Ustavni sud primjećuje da su se oni odnosili na žalbeni prigovor tužene u pogledu pravne naravi podnesene tužbe, te pogrešne primjene materijalnog prava od Suda BiH u prvom stepenu u smislu utvrđenja i načina obračuna apelantove naknade za prevoz na posao i s posla. Apelant je argumente iz odgovora na žalbu tužene zasnovao pravdajući pravno rezoniranje prvostepenog suda, zaključivši na kraju da je žalba tužene u potpunosti pravno neosnovana i da njeno razmatranje predstavlja samo "gubljenje vremena i nas i suda". Međutim, nasuprot apelantovim navodima, iz obrazloženja osporene presude i iz spisa predmeta, prema mišljenju Ustavnog suda, ne proizlazi da taj sud nije cijenio navode iz odgovora na žalbu, imajući u vidu da je odgovorio na sva postavljena pitanja i iznesene argumente, te obrazložio razloge za svoju odluku, a o čemu je Ustavni sud dao svoje mišljenje.
34. U odnosu na apelantovo ukazivanje na Odluku Ustavnog suda broj
AP 3101/06, Ustavni sud primjećuje da se ta odluka odnosila na drugačiju činjeničnu i pravnu situaciju, zbog čega Ustavni sud zaključuje da ta odluka nije relevantna za konkretan slučaj.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na segmente tog prava koji su ispitani u prethodnom dijelu obrazloženja.
b) Ostali navodi o povredi prava na pravično suđenje
36. U odnosu na apelantove navode koji se odnose na povredu prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,
Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-1, stav 38).
37. Ustavni sud primjećuje da je predmetni postupak pokrenut apelantovom tužbom od 12. novembra 2007. godine, te smatra da se, s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo raspraviti u tom postupku, u konkretnom slučaju ne radi o složenom predmetu. Također, Ustavni sud primjećuje da je u tom postupku prvostepena presuda donesena 12. decembra 2008. godine, a drugostepena presuda 2. juna 2009. godine. S obzirom na to da je predmetni postupak na dvije sudske instance trajao manje od dvije godine (18 mjeseci), gledajući postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da, iako se postupak iz radnih odnosa prema zakonu smatra hitnim, trajanje predmetnog postupka ne prelazi granice "razumnosti" u smislu prava na pravično suđenje.
38. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u odnosu na donošenje odluke u "razumnom roku", neosnovani.
Pravo na imovinu
39. Apelant se, također, žali da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navode o povredi prava na imovinu apelant zasniva na činjenici da je osporena presuda drugostepenog vijeća Suda BiH rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru navoda o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
VIII. Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je drugostepeno vijeće Suda BiH detaljno i jasno obrazložilo svoju odluku u pogledu primjene materijalnog prava na činjenično stanje utvrđeno pred prvostepenim sudom, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud zaključuje da, u predmetnom postupku pred Sudom BiH, nije došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u razumnom roku, kao aspekta prava na pravično suđenje, budući da se dužina trajanja predmetnog postupka sagledana u cjelini ne može smatrati nerazumnom.
41. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.