Službeni glasnik BiH, broj 20/10
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj
AP 524/07, rješavajući apelaciju
Puniše Rešetara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Krstan Simić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija
Puniše Rešetara podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetima Općinskog suda u Zenici br. P-139/02 i P-285/03.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
1. Puniša Rešetar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je 7. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupaka u predmetima koji se vode u Općinskom sudu u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pod br. P-139/02 i P-285/03. Apelant je dopunio apelaciju 28. januara 2008. godine, 22. maja 2008. godine, 11. septembra 2008. godine, 13. novembra 2008. godine i 4. augusta 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 19. marta 2009. godine da dostavi odgovore na apelaciju kao i predmetne spise na uvid (P-139/02 i P-285/03).
3. Općinski sud je 1. aprila 2009. godine dostavio odgovor na apelaciju, a 19. juna 2009. godine tražene spise na uvid.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 17. jula 2009. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Predmet Općinskog suda broj P-139/02
6. Apelant je 21. marta 1996. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog B. J. (u daljnjem tekstu: tuženi) zbog izgubljene dobiti. Apelant je naveo da mu tuženi nije vratio dug u iznosu od 5.566,00 KM u ugovorenom roku, pa mu je zbog neizvršenja ugovorne obaveze prouzrokovao daljnju štetu koja se ogleda u izgubljenoj dobiti. Osim vraćanja novčanog iznosa na ime izgubljene dobiti sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, apelant je, također, u tužbi predložio da sud donese rješenje kojim će se odrediti upis zabilježbe spora u zemljišnoj knjizi na nekretninama tuženog upisanim u zk.ul. broj 302 k.o. Lokvine.
7. Apelant je 29. septembra 1997. godine od Općinskog suda podneskom tražio zakazivanje rasprave u predmetnom postupku.
8. Staralac za poseban slučaj Z. Đ., advokat iz Zenice, koji je određen jer tužilac nije dostavio tačnu adresu tuženog, obavijestio je aktom broj 01-550-92 od 28. novembra 1997. godine Centar za socijalni rad u Zenici da nije u mogućnosti da dalje zastupa tuženog u konkretnoj parnici. Općinski sud je dopisom broj P-478/96 od 10. februara 1999. godine od Centra za socijalni rad tražio da dostavi informaciju o tome da li je Centar postavio novog staraoca za poseban slučaj.
9. Apelant je podneskom od 14. marta 2001. godine tražio da Općinski sud putem diplomatskog predstavništva Bosne i Hercegovine i Danske, države za koju je apelant pretpostavljao da tuženi u njoj boravi, sazna adresu tuženog i uruči mu poziv za glavnu raspravu.
10. Rješenjem Općinskog suda broj P 478/96 od 20. septembra 2001. godine prekinut je parnični postupak koji se vodio povodom apelantove tužbe protiv tuženog zbog izgubljene dobiti, uz napomenu da će se nastaviti po prijemu odluke nadležnog organa starateljstva Općine Zenica o postavljanju staraoca za poseban slučaj tuženom koji je nepoznatog boravišta.
11. Rješenjem JU Centar za socijalni rad iz Zenice broj 02/1-35-3-740 od 15. oktobra 2001. godine određen je P. M. za staraoca za poseban slučaj u konkretnom predmetu.
12. Apelant je podneskom od 29. oktobra 2001. godine tražio nastavak prekinutog postupka, navodeći da su se stekli uvjeti za nastavak parnice s obzirom na to da je Rješenjem JU Centar za socijalni rad Zenica broj 02/1-35-3-740 od 15. oktobra 2001. godine tuženom postavljen staralac za poseban slučaj. Istovremeno je apelant i precizirao pravni osnov tužbe na izmaklu dobit, a ne izgubljenu dobit, u skladu sa zakonskim odredbama.
13. Podneskom od 14. novembra 2001. godine apelant je predložio da mu se osigura tražbina uknjižbom založnog prava na nekretninama tuženog koje se vode u k.o. Zenica zk. ul. broj 4511.
14. Podneskom od 5. decembra 2001. godine apelant je predložio da sud donese privremenu mjeru kojom će zabraniti tuženom da otuđi ili optereti svoje nekretnine upisane u zk. ul. broj 4511 k.o. Zenica uz zabilježbu zabrane otuđenja u zemljišnu knjigu.
15. Općinski sud je Rješenjem broj I-1718/01 od 18. februara 2002. godine odredio osiguranje tražbine uknjižbom založnog prava na nekretninama tuženog koje se vode u k.o. Zenica zk. ul. broj 4511.
16. Rješenjem Općinskog suda broj P-139/02 od 28. februara 2002. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-247/02 od 8. maja 2002. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov prijedlog za određivanje privremene mjere.
17. Apelant je 24. februara 2003. godine podneskom precizirao tužbeni zahtjev tražeći cjelokupnu štetu u kojoj je sadržana i izmakla dobit jer se radi o tzv. ugovornoj šteti nastaloj na osnovu ugovora o zajmu između apelanta i tuženog.
18. Rješenjem Općinskog suda broj P-139/02 od 18. marta 2003. godine, koje je u žalbenom postupku potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-777/03 od 23. septembra 2003. godine, odlučeno je da postupak u ovoj pravnoj stvari miruje od 18. marta 2003. godine.
19. Zatim, Rješenjem JU Centar za socijalni rad Zenica broj 02/1-35-3-740 od 16. juna 2003. godine razriješen je staralac za poseban slučaj tuženog P. M. iz Zenice, kojem je naloženo da podnese izvještaj i organu starateljstva položi račun o svome radu.
20. Apelant je podneskom od 20. juna 2003. godine od Općinskog suda zatražio nastavak predmetnog postupka.
21. Općinski sud je Rješenjem broj P-139/02 od 20. juna 2005. godine pozvao apelanta da u roku od osam dana od prijema rješenja uredi svoju tužbu tako da tačno označi tuženog, dostavi adresu za njega i precizira tužbeni zahtjev u važećoj valuti, a ukoliko to ne učini u ostavljenom roku, smatrat će se da je tužba povučena.
22. Apelant je 15. jula 2005. godine uredio tužbu u skladu sa navedenim rješenjem Općinskog suda.
23. Općinski sud je 26. septembra 2005. godine zatražio od apelanta da u roku od 10 dana dostavi tačnu adresu boravišta tuženog, u skladu sa članom 348. stav 2. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05, 19/06; u daljnjem tekstu: ZPPFBiH), budući da je pismeno vraćeno dostavljaču sa naznakom "nepoznat na navedenoj adresi".
Predmet Općinskog suda broj P-285/03
24. Apelant je 1. aprila 2002. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog J. B. radi utvrđenja i isplate na ime kamata za glavni dug, v. s. 19.907,50 eura.
25. Rješenjem Općinskog suda broj P-473/02 od 6. maja 2002. godine apelantu je vraćena tužba na ispravku i dopunu, što je apelant učinio 16. maja 2002. godine.
26. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv Rješenja Općinskog suda broj P-473/02 od 20. maja 2002. godine, Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-676/02 od 14. februara 2003. godine. Tim je rješenjem Kantonalni sud uvažio žalbu, ukinuo osporeno rješenje i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
27. U ponovnom postupku Općinski sud je na ročištu održanom 7. marta 2003. godine donio rješenje kojim je raspravu odložio na neodređeno vrijeme, ujedno zaključivši da će JU Centar za socijalni rad dostaviti zahtjev za određivanje M.P. za privremenog staraoca tuženom.
28. JU Centar za socijalni rad je Rješenjem broj 02/2-35-3-343 od 16. juna 2003. godine odbio zahtjev Općinskog suda za postavljanje staraoca. O tome je Općinski sud obavijestio apelanta koji je dopisom od 4. jula 2003. godine predložio da se tuženom postavi privremeni zastupnik, odnosno advokat.
29. Općinski sud je dopisom od 15. jula 2003. godine pozvao apelanta da uplati 20,00 KM naknade za oglas u "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine" (u daljnjem tekstu: "Službene novine FBiH") kako bi sud rješenjem odredio privremenog zastupnika tuženom iz reda advokata. Apelant je podneskom od 22. jula 2003. godine iznio svoje mišljenje vezano za plaćanje oglasa, a dopisom od 9. decembra 2003. godine urgirao da sud počne sa radom u ovom predmetu. Dalje, Općinski sud je podneskom od 12. decembra 2003. godine ponovo pozvao apelanta da uplati navedeni iznos za objavljivanje oglasa.
30. Rješenjem Općinskog suda broj P-285/03 od 2. augusta 2004. godine apelantu je naloženo da svoju tužbu od 1. aprila 2002. godine uredi u smislu odredbi iz člana 53. ZPPFBiH, što je apelant učinio 10. augusta 2004. godine.
31. Općinski sud je dopisom broj P-285/03 od 27. oktobra 2004. godine obavijestio apelanta da je saznao da tuženi živi u Danskoj i dostavio mu tužbu i apelantov podnesak od 10. augusta 2004. godine. Međutim, tužba i podnesak su vraćeni jer je tuženi nepoznat na naznačenoj adresi. Općinski sud je u dopisu upoznao apelanta o mogućnostima dostavljanja pismena tuženom u smislu odredaba člana 348. ZPPFBiH (objavljivanjem pismena na oglasnoj ploči suda i najmanje jednim dnevnim novinama u FBiH, čije troškove snosi tužilac), te pozvao apelanta da dostavi prijedloge o načinu dostavljanja pismena tuženom.
32. Općinski sud je dopisom broj P-285/03 od 18. maja 2006. godine od JU Centar za socijalni rad ponovo zatražio postavljanje staraoca za poseban slučaj tuženom u predmetnom parničnom postupku.
33. JU Centar za socijalni rad je svojim dopisom broj 02/2-35-3-654/06 od 15. juna 2006. godine obavijestio Općinski sud da je apelant izjavio da nema prijedlog za imenovanje staraoca, kao i da prijedlog nije podnesen ni u zahtjevu suda, tako da nisu mogli dalje postupati i udovoljiti zahtjevu.
34. Rješenjem Općinskog suda broj P-285/03 od 10. jula 2006. godine apelantu je naloženo, povodom njegovog prijedloga da sud odredi privremenog zastupnika tuženom, da u roku od osam dana uplati iznos od 20,00 KM na ime naknade za objavljivanje oglasa na žiroračun "Službenih novina FBiH" i iznos od 20,00 KM na žiroračun "Službenih novina Zeničko-dobojskog kantona", zatim da u Općinskom sudu dostavi kopije uplatnica nakon čega će Općinski sud odrediti P.N. kao privremenog zastupnika tuženom.
35. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv Rješenja Općinskog suda broj P-285/03 od 10. jula 2006. godine o uplati iznosa od 20,00 KM na ime naknade za objavljivanje oglasa, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 004-0-Gž-06-001 646 od 15. maja 2007. godine, kojim je odbacio apelantovu žalbu kao nedopuštenu.
36. Apelant je dopisom od 15. juna 2007. godine dostavio adresu tuženog i zatražio od Općinskog suda da na tu adresu dostavi tužbu na odgovor.
37. Općinski sud je 6. jula 2007. godine pokušao da dostavi tužbu tuženom putem Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde), odnosno Ambasade BiH u Kopenhagenu. Međutim, dostavljanje je bilo bezuspješno (pošta je vraćena uz dopis Ministarstva pravde od 16. oktobra 2007. godine da je nemoguće uručenje pismena na navedenoj adresi).
38. Općinski sud je Rješenjem broj P-285/03 od 2. novembra 2007. godine pozvao tuženog da ispravi svoju tužbu tako što će označiti tačnu adresu tuženog. Apelant je svojim podneskom od 16. novembra 2007. godine predložio da se tuženom postavi staralac za poseban slučaj, u skladu sa članom 197. Porodičnog zakona FBiH. Općinski sud je dopisom broj P-285/03 od 22. novembra 2007. godine zatražio od JU Centar za socijalni rad da tužiocu postave staraoca za poseban slučaj.
39. U međuvremenu, Općinski sud je dobio dopis Ministarstva pravde broj 07-14-1-9783/07 od 11. decembra 2007. godine, kojim je obaviješten da je predmetna pošiljka, nakon obavijesti Ambasade BiH u Kopenhagenu broj 138-1-673-3/07 od 15. novembra 2007. godine, uručena 11. augusta 2007. godine uz potpis Mirjane Jonjić. S obzirom na to da je bilo nejasno koja je pošiljka uručena tuženom, a imajući u vidu da je Ministarstvo pravde 16. oktobra 2007. godine obavijestilo Općinski sud da tuženom tužba nije uručena, Općinski sud je ponovo svojim dopisom broj P-285/03 od 4. januara 2008. godine dostavio tužbu sa prilozima Ministarstvu pravde kako bi je putem Ambasade BiH dostavio tuženom.
40. JU Centar za socijalni rad je na osnovu podneska Općinskog suda broj P-285/03 od 27. marta 2008. godine donio Zaključak broj 02/3-35-3-1811/07 od 14. aprila 2008. godine. Tim je zaključkom Općinski sud obustavio daljnje vođenje postupka u predmetu imenovanja staraoca za poseban slučaj tuženom u predmetnom postupku.
41. Ministarstvo pravde je svojim dopisom broj 07-14-1-9783/07 od 4. aprila 2008. godine obavijestilo Općinski sud da tužba sa prilozima nije uručena tuženom zbog toga što je primalac na adresi odbio da primi pošiljku, te da je u dopisu Ambasade BiH u Kopenhagenu broj 138/2-13-1-114-1/08 od 13. marta 2008. godine navedeno da je dodatnom provjerom utvrđeno da na datoj adresi živi Nikola Jonjić, a ne tuženi.
42. Općinski sud je Rješenjem broj P-285/03 od 17. aprila 2008. godine naložio apelantu da uredi svoju tužbu tako što će označiti tačnu adresu tuženog. I konačno, apelant je svojim dopisom od 29. aprila 2008. godine, između ostalog, obavijestio Općinski sud da je podnio zahtjev JU Centar za socijalni rad za postavljanje tuženom staraoca za poseban slučaj.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
43. Apelant navodi da su mu zbog dužine trajanja postupaka u predmetima koji se vode u Općinskom sudu pod br. P-139/02 i P-285/03 povrijeđeni pravo na donošenje odluke u "razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant smatra da je predmete koji se vode pred Općinskim sudom bilo moguće riješiti na jednostavan način, ali da sud nije htio da otkloni nedostatke u postupku što mu je bila obaveza po ZPPFBiH. Apelant se posebno žali da sud njegove prijedloge za određivanje zakonskog zastupnika nije prihvatio. U vezi sa predmetom broj P-285/03, sud je, također, iskazao neefikasnost i neažurnost, mada je, u pogledu dospjelih a neisplaćenih kamata koje je trebalo da mu tuženi plati uz glavni dug, imao nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke. Apelant zaključuje da se, osim proceduralnih provokacija i šikaniranja sudija koji su postupali u njegovim predmetima, nije ništa desilo, niti je parnica započela, jer sudija neće da postavi tuženom zakonskog zastupnika ili staraoca za poseban slučaj. Apelant tvrdi da sud neće da otkloni nedostatke u zastupanju tuženog, što mu je obaveza po parničnom postupku, jer on sam ne zna adresu tuženog koji se nalazi u Danskoj. Čak i kad je saznao za adresu tuženog, nije odgovoran za to što mu je bilo nemoguće uručiti tužbu. Kako je navedeno u apelaciji, svi apelantovi prijedlozi za postavljanje tuženom privremenog zastupnika (staraoca za poseban slučaj) ostali su bez ikakvog rezultata. Sudije to jednostavno, kako navodi apelant, neće da urade, jer žele da ga "mrcvare unedogled". On smatra da u postupanju sudova ima i elemenata diskriminacije, koji bi se, "da se kojim slučajem stranke zamijene za uloge u postupku, brzo otklonili i riješili".
44. Konačno, apelant je tražio od Ustavnog suda da mu se dodijeli naknada za nematerijalnu štetu u iznosu od 17.000 KM zbog dužine trajanja predmetnih postupaka.
b) Odgovor na apelaciju
45. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je dostavio izjašnjenje postupajućih sudija u kojima je navedena hronologija toka predmetnih postupaka, te naveo da u tim postupcima nisu povrijeđena prava na koja se apelant u apelacijama poziva.
46. U predmetu broj P-139/02 postupajući sudija navodi da zbog apelantovog ponašanja u postupku predmet do danas nije okončan. Također, postupajući sudija je naveo da apelant u konkretnom predmetu nije označio tačnu adresu tuženog, zbog čega je tužba nepotpuna. Općinski sud je naveo da je u toku postupka, od samog njegovog početka, postojala procesna situacija da je tuženi nepoznatog boravišta, te da je tuženom konkretno dva puta postavljan staralac i oni su u oba slučaja razriješeni na vlastiti zahtjev. S obzirom na takvu procesnu situaciju, sud je donio rješenje o prekidu postupka 20. septembra 2001. godine do postavljanja staraoca tuženom, a rješenjem od 18. marta 2003. godine sud je stavio postupak na mirovanje. Rješenjem Centra za socijalni rad od 16. juna 2003. godine postavljeni staralac za poseban slučaj je razriješen dužnosti, a od apelanta je 26. septembra 2005. godine zatraženo da dostavi tačnu adresu tuženog, pošto je tuženi nepoznat na adresi koju je apelant naveo u uređenoj tužbi. Apelant nije postupio po nalogu suda niti je sudu dostavio adresu tuženog. Iz svega navedenog Općinski sud je zaključio da se apelant kao tužilac pasivno držao u toku postupka, odnosno nije dostavio tačnu adresu tuženog, niti je podnio kakav drugi prijedlog prema odredbama parničnog postupka.
47. U predmetu broj P-285/03 postupajući sudija je naveo da apelant u konkretnom predmetu nije označio tačnu adresu tuženog, zbog čega je tužba nepotpuna. Također, Općinski sud u odgovoru na apelaciju navodi da apelant nije dostavio nikakvo obavještenje o postavljanju privremenog staraoca, koje sud čeka da bi nastavio postupak, jer sud nije ni opozvao rješenje niti odbacio tužbu. Pošto apelant nije u skladu sa članom 53. stav 2. tačka 7. i članom 334. stav 2. ZPPFBiH dostavio urednu tužbu, u koju se ubraja i tačna adresa tuženog, odgovornost za dužinu postupka je na apelantu, a ne na sudu. Dalje, sud ne može snositi odgovornost za procesne situacije u kojima staraoci za poseban slučaj, određeni da zastupaju tuženog, daju ostavke ili ne prihvataju tu dužnost. Tužiočev propust da dostavi pravu adresu tuženog i neprihvatanje staralaca da zastupaju tuženog je odgovornost tužioca, a ne suda. Konačno, postupanjem suda u konkretnom predmetu nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelant žali, pa sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
48. U
Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Sud je dužan
nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
(1) Ako se tokom postupka pred prvostepenim sudom pokaže da bi redovan postupak oko postavljanja zakonskog zastupnika tuženom trajao dugo, tako da bi zbog toga za jednu ili obje stranke mogle nastati štetne posljedice, sud će tuženom postaviti privremenog zastupnika.
(2) Uz uvjet iz stava 1. ovog člana, sud će postaviti tuženom privremenog zastupnika osobito u slučajevima: Š...Ć
4) ako je boravište tuženog nepoznato, a tuženi nema punomoćnika;
5) ako se tuženi ili njegov zakonski zastupnik, koji nemaju punomoćnika u FBiH, nalaze u inostranstvu, a dostavljanje se nije moglo obaviti. Š...Ć
Š...Ć Podnesci moraju biti razumljivi i moraju sadržavati sve ono što je potrebno da bi se u vezi s njima moglo postupiti. Osobito trebaju sadržavati: oznaku suda, ime i prezime, odnosno naziv pravnog lica, prebivalište ili boravište, odnosno sjedište stranaka, njihovih zakonskih zastupnika i punomoćnika, ako ih imaju, predmet spora, sadržaj izjave i potpis podnosioca.
(1) Ako se utvrdi da je lice kojem se pismeno treba dostaviti privremeno odsutno i da mu lica navedena u članu 345. st. 2. i 3. ovog zakona ne mogu pismeno na vrijeme predati, vratit će se pismeno sudu uz naznaku gdje se odsutni nalazi, a dostavljanje će ponovo biti pokušano u odgovarajuće vrijeme.
(2) Ako dostavljač ne može utvrditi tačnu adresu lica kojem se pismeno treba dostaviti, pismeno će vratiti sudu, a sud će od stranke, koja je prvobitno sud obavijestila o adresi tog lica, zatražiti da dostavi tačnu adresu. Š...Ć
(7) Troškove objavljivanja u dnevnim novinama predujmljuje tužilac.
49. U
Porodičnom zakonu FBiH ("Službene novine FBiH" br. 35/05 i 41/05) relevantne odredbe glase:
Organ starateljstva imenovat će posebnog staraoca za pojedine poslove ili određenu vrstu poslova odsutnom licu čije je boravište nepoznato, a koje nema zastupnika, nepoznatom vlasniku imovine kada je potrebno da se neko o toj imovini stara, kao i u drugim slučajevima kada je to potrebno radi zaštite prava i interesa određenog lica.
VI. Dopustivost
50. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
51. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
52. Dalje, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovome dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
53. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VII. Meritum
54. Apelant smatra da su mu u predmetnim postupcima povrijeđeni ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, posebno u odnosu na dužinu roka odlučivanja, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
55. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
a) Relevantni principi
56. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava,
Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
57. U konkretnom slučaju, u predmetu broj P-139/02, odnosno u predmetu izgubljene dobiti, tužba je podnesena 29. marta 1996. godine, pa će Ustavni sud ispitati
dužinu trajanja postupka počevši od tog datuma.
58. Dalje, u predmetu broj P-285/03, predmetu utvrđenja i isplate 19.907,50 eura na ime kamata, tužba je podnesena 1. aprila 2002. godine, pa će Ustavni ispitati dužinu trajanja postupka počevši od tog datuma.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
59. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima utvrđivanje pitanja da li je odluka donesena u razumnom roku zavisi i od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi Evropska komisija za ljudska prava, No. 11541/85 OI 70).
Predmet Općinskog suda broj P-139/02
60. U skladu sa navedenim, Ustavni sud će najprije ispitati apelantovo ponašanje u predmetu Općinskog suda broj P-139/02. Činjenica je da je apelant 29. septembra 1997. godine od Općinskog suda podneskom tražio zakazivanje rasprave u predmetnom postupku, a podneskom od 14. marta 2001. godine tražio je da Općinski sud putem diplomatskog predstavništva Bosne i Hercegovine i Danske sazna adresu tuženog i uruči mu poziv za glavnu raspravu. Dalje, nesporno je da je apelant u toku trajanja ovoga postupka upućivao Općinskom sudu podneske s ciljem ubrzanja postupka, ali sud nije mogao da procesuira njegovu tužbu jer apelant u tužbi nije naznačio tačnu adresu tuženog, a na adresu u Danskoj koju je apelant sudu dostavio nije bilo moguće uručenje sudskih pismena. Ustavni sud zapaža da je oznaka tuženog, sa tačno naznačenom adresom, prebivalištem, odnosno boravištem, suštinski uvjet da bi parnični postupak mogao uopće započeti, odnosno da bi se mogao nastaviti. Stoga, prema članu 334. ZPPFBiH, tužilac je obavezan da naznači tačno ime i adresu tuženog, kao i njegovo prebivalište, odnosno boravište. Iz stanja spisa i odgovora na apelaciju proizlazi da tužilac nije naznačio sve ono što je neophodno da bi sudska pismena bila uručena, konkretno adresu tuženog. Istina, apelant je predlagao određivanje privremenog zastupnika zbog toga što je boravište tuženog nepoznato, u procesnoj situaciji kada tuženi nema punomoćnika, odnosno tuženi ili njegov zakonski zastupnik koji nemaju punomoćnika u FBiH se nalaze u inostranstvu, a dostavljanje se nije moglo obaviti, kako i nalažu zakonske odredbe. Međutim, postavljeni privremeni zastupnici su podnosili ostavke ili uopće nisu prihvatali zastupanje tuženog. Čak je i sam apelant u dopisu Općinskom sudu od 11. marta 2001. godine utvrdio da je "problem u stvarnom započinjanju postupka to što je adresa tuženog nepoznata, pa mu se ne može uredno uručiti poziv za raspravu". Ustavni sud podsjeća na to da je relevantnim odredbama ZPPFBiH propisano da, ako dostavljač ne može ustanoviti tačnu adresu lica kojem se pismeno treba dostaviti, pismeno će se vratiti sudu, a sud će od stranke, koja je prvobitno sud obavijestila o adresi tog lica, zatražiti da dostavi tačnu adresu, što apelant nije učinio. Čak i kada je apelant Općinskom sudu dostavio adresu tuženog, dostava pismena na dostavljenoj adresi nije mogla biti provedena.
61. Dalje, u pogledu procesne radnje postavljanja privremenog zastupnika za poseban slučaj, Ustavni sud zapaža da je sud u obavezi da, u skladu sa članom 296. ZPPFBiH, tuženom postavi privremenog zastupnika i to, osim drugih zakonskih uvjeta, i kada je: a) boravište tuženog nepoznato, a tuženi nema punomoćnika i b) ako se tuženi ili njegov zakonski zastupnik, koji nemaju punomoćnika u FBiH, nalaze u inostranstvu, a dostavljanje se nije moglo obaviti. Navedeni procesni razlozi se odnose na konkretan predmet. To što je postavljeni privremeni zastupnik odustao, ne znači da sud nije obavezan da postavi drugog staraoca. Osim toga, nakon što je razriješen staralac za poseban slučaj, sud je opet tražio da apelant dostavi tačnu adresu tuženog, iako zna da se to ne može utvrditi, pa je trebalo na osnovu navedenih zakonskih odredbi odrediti privremenog zastupnika. U tom smislu i Općinski sud je u određenoj mjeri odgovoran za postavljanje privremenog staraoca. Iako je u apelaciji navedeno da svi apelantovi "prijedlozi za postavljanje tuženom privremenog zastupnika ili staraoca za poseban slučaj su ostali bez ikakvog rezultata", iz spisa i dostavljene dokumentacije proizlazi da su dva postavljena staraoca za poseban slučaj dali ostavke na postavljenje.
62. Konačno, iako je imao u vidu da postupak radi namirenja izgubljene dobiti još uvijek traje, a da je za pravni sistem od osnovne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do,
de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem, imajući u vidu kompletnu prethodnu analizu, Ustavni sud smatra da se dužina trajanja postupka broj P-139/02 u najvećem dijelu može pripisati apelantu, a samo jednim dijelom Općinskom sudu.
Predmet Općinskog suda broj P-285/03
63. Analizirajući postupak u predmetu Općinskog suda broj P-285/03, Ustavni sud zapaža da je apelant preduzimao određene pravne radnje, ali one efektivno nisu doprinijele početku niti nastavku parničnog postupka. Tako je apelant dostavio podnesak od 16. maja 2002. godine, kojim ipak nije uredio podnesenu tužbu, pa je sud Rješenjem broj 473/02 od 20. maja 2002. godine odbacio tužbu u ovoj pravnoj stvari. Dalje, podneskom od 4. jula 2003. godine apelant je predložio da se tuženom postavi privremeni zastupnik iz reda advokata. Na poziv suda od 22. jula 2003. godine da uplati 20,00 KM za oglas u "Službenim novinama" tužilac je odbio izvršiti uplatu, obrazlažući da navedeni iznos treba da se uplati iz budžetskih sredstava suda, a ako sud i dalje smatra da on treba iznos platiti, "onda on taj iznos neće platiti, jer to nije njegova obaveza". Ovakav eksplicitan navod ne ostavlja sumnju u pogledu apelantovog ponašanja u konkretnom postupku kao i u njegov doprinos ukupnoj dužini trajanja ovog postupka. Zatim, podneskom od 9. decembra 2003. godine apelant je tražio da sud počne sa radom u ovom predmetu, a nakon toga zatražio intervenciju predsjednika suda u vezi sa rješavanjem spora. U podnesku od 16. novembra 2007. godine apelant je analizirao novonastalu situaciju i, između ostalog, naveo da ima saznanja da supruga tuženog, a možda i tuženi, radi u danskoj pošti na nekim pomoćnim poslovima. Tužilac je predložio da se tuženom postavi privremeni staralac za poseban slučaj, u skladu sa članom 197. Porodičnog zakona FBiH, te da to uradi ili sud ili da sud zatraži da to uradi organ starateljstva, odnosno JU Centar za socijalni rad jer je tuženi državljanin BiH. I konačno, podneskom od 29. aprila 2008. godine tužilac je predložio da se Rješenje Općinskog suda broj P-285/07 od 17. aprila 2008. godine opozove, te da se sačeka završetak postupka za postavljanje staraoca. Apelant nije dostavio nikakvo obavještenje o postavljanju privremenog staraoca, koje sud čeka da bi nastavio postupak.
I konačno,
u odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je apelant u konkretnom postupku iskazao pasivno držanje, jer njegove pravne radnje nisu rezultirale efektivnim vođenjem i trajanjem parničnog postupka.
64. Kao što je u ovoj odluci već objašnjeno, postoji određeni stepen odgovornosti Općinskog suda za pravovremeno postavljanje privremenog zastupnika, ali ta odgovornost i propust suda nisu takvog karaktera da bi se Općinskom sudu u značajnom dijelu mogla pripisati odgovornost zbog dužine trajanja postupka broj P-285/03. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da je dužini trajanja konkretnog postupka u najvećoj mjeri doprinio sam apelant, a da je samo jednim dijelom dužini predmetnog postupka doprinio i Općinski sud, ali se zbog toga ne može konstituirati odgovornost nadležnih sudova, odnosno javnih vlasti za dužinu trajanja predmetnog postupka. Iako predmetni postupak još uvijek nije okončan, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, jer u relevantnom periodu preteže apelantova odgovornost za donošenje meritorne odluke redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o meritumu broj
AP 962/04 od 13. oktobra 2005. godine, str. 14, stav 55).
S obzirom na navedeno i uzevši u obzir sve procesne radnje koje je Općinski sud preduzimao, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u "razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje kompenzacije
65. U odnosu na apelantov zahtjev za kompenzaciju zbog nerazumne dužine predmetnih postupaka, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema članu 76. stav 2. Pravila, ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata. Kako u konkretnom slučaju nije utvrđena povreda apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje u razumnom roku, njemu i ne pripada pravo na kompenzaciju.
Ostali navodi
66. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa povredom prava garantiranih članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantove navode koji se tiču povrede prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije kao ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
67. Ustavni sud zaključuje da u konkretnim sudskim predmetima nema povrede prava na pravično suđenje u odnosu na "razuman rok" odlučivanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, nisu povrijeđena apelantova prava u situaciji kada odluka o njegovim tužbenim zahtjevima još nije donesena, a trajanje sveukupnog postupka može se u najvećoj mjeri pripisati ponašanju samog apelanta. Naime, apelant je svojim radnjama doprinio dužini postupka, a dužina trajanja postupka u veoma malom dijelu se može pripisati Općinskom sudu.
68. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
69. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.