Službeni glasnik BiH, broj 48/11

na sjednici odr�anoj 9. februara 2011. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU


OBRAZLOŽENJE


Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1589/08, rješavajući apelaciju Ferida Đedovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (�Slu�beni glasnik Bosne i Hercegovine� br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Ferida Đedovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000286 od 27. marta 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Od�aku broj G�-67/04 od 13. oktobra 2004. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj P-178/03 od 4. juna 2004. godine.

Odluku objaviti u �Slu�benom glasniku Bosne i Hercegovine�, �Slu�benim novinama Federacije Bosne i Hercegovine�, �Slu�benom glasniku Republike Srpske� i �Slu�benom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine�.

I. Uvod


1. Ferid Đedović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa Sanela Hidanović, advokatica iz Orašja, podnio je 30. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000286 od 27. marta 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Od�aku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj G�-67/04 od 13. oktobra 2004. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-178/03 od 4. juna 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tu�enog JP �Elektroprivreda� HZ HB d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tu�eni), zatra�eno je 6. juna 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni i Kantonalni sud su odgovor na apelaciju dostavili 16. juna i 18. juna 2008. godine.

4. Općinski sud i tu�eni nisu dostavili odgovor na apelaciju.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 3. februara 2009. godine.

III. Činjenično stanje


6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Općinskog suda broj P-178/03 od 4. juna 2004. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantov tu�beni zahtjev protiv tu�enog JP �Elektroprivreda� HZ HB (u daljnjem tekstu: tu�eni). U obrazlo�enju presude je navedeno da je apelant u tu�bi, u sporu iz radnog odnosa, predlo�io da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će utvrditi da je Rješenjem tu�enog broj IV-7-15/OJ od 10. januara 2001. godine apelantu nezakonito uspostavljen status uposlenika na čekanju i da je mu je, na osnovu Rješenja tu�enog broj IV-7-16/01 od 10. januara 2001. godine nezakonito prestao radni odnos kod tu�enog, te da se navedena rješenja poništavaju uz obavezu tu�enog da apelanta vrati na posao i uspostavi mu radni odnos na poslovima i radnim zadacima koje je izvršavao do 1992. godine, ili reorganizacijom u preduzeću rasporedi na poslove u skladu s njegovim radnim i stručnim sposobnostima u roku od osam dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, kao i da se tu�eni obave�e da apelantu nadoknadi troškove postupka. Navedeno je da je sud ocjenom provedenih dokaza utvrdio da među strankama nije sporno da je apelant 31. decembra 1991. godine bio zaposlen kod tu�enog i da posjeduje završenu Višu upravnu školu, tj. višu stručnu spremu, te je nesporno da je tu�eni 1. januara 2002. godine u radni odnos primio diplomiranog pravnika Katu Kopić, radnicu sa visokom stručnom spremom. Istaknuto je da iz Rješenja tu�enog broj 88-2/93 od 2. augusta 1993. godine proizlazi da je na osnovu tog rješenja apelantu prestao radni odnos kod tu�enog, s tim datumom, zbog nedolaska na posao u trajanju od pet dana. Dalje je navedeno da je iz Rješenja tu�enog broj IV-7-15/OJ od 10. januara 2001. godine sud utvrdio da je apelantu uspostavljen radno-pravni status uposlenika na čekanju posla počevši od 19. januara 2000. godine, a da je Rješenjem tu�enog broj IV-7-16/01 od 10. januara 2001. godine apelantu prestao radni odnos 5. maja 2000. godine s pravom na otpremninu zbog toga što za apelantovim radom nije postojala potreba. Također je navedeno da je među strankama nesporno da je Rješenjem Komisije za implementaciju člana 143. Posavskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) broj 07-34-813-3/00 od 17. jula 2003. godine utvrđeno da je apelantova �alba izjavljena protiv rješenja tu�enog o prestanku radnog odnosa odbijena kao neosnovana. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje sud je zaključio da su rješenja tu�enog o uspostavi radno-pravnog status zaposlenika na čekanju posla, počevši od 19. januara 2000. godine, kao i rješenje o prestanku radnog odnosa s 5. majem 2000. godine s apelantovim pravom na otpremninu, zakonita budući da su donesena prema odredbi člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). Istaknuto je da, i pored činjenice da je tu�eni 1. januara 2002. godine zaposlio drugog radnika prije isteka roka od jedne godine od dana prestanka apelantovog radnog odnosa, tu�eni nije povrijedio odredbu člana 143. stav 8. ZOR-a, s obzirom da zaposleni radnik ima veći stepen stručne spreme od apelanta. Iz navedenih razloga sud je odbio apelantov postavljeni tu�beni zahtjev. Istaknuto je da sud nije mogao prihvatiti da je rješenje tu�enog o prestanku radnog odnosa apelantu od 2. augusta 1993. godine nezakonito i pravosna�no, s obzirom da tu�eni nije dokazao da je predmetno rješenje na zakonit način uručio apelantu.

8. Presudom Kantonalnog suda broj G�-67/04 od 13. oktobra 2004. godine odbijena je kao neosnovana apelantova �alba te je potvrđena Presuda Općinskog suda broj P-178/03 od 4. juna 2004. godine. U obrazlo�enju je navedeno da su tačni navodi �albe, a što je nesporno, da je tu�eni 10. januara 2001. godine donio rješenje o uspostavljanju radno-pravnog statusa apelantu počevši od 19. januara 2000. godine, kao i rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu s 5. majem 2000. godine. Navedeno je da, po ocjeni Kantonalnog suda, okolnost da je tu�eni postupio na ovakav način ne znači da je apelantu bilo uskraćeno pravo ulaganja �albe komisijama za implementaciju člana 143, odnosno da mu je uskraćeno pravo pristupa sudu. Navedeno je da je apelant pokrenuo radni spor pred sudom i u tome je sud postupao i prije nego što je Federalna komisija za implementaciju člana 143. ZOR-a (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) odlučila o apelantovoj �albi protiv Rješenja Kantonalne komisije broj 07-34-813-3/00 od 17. aprila 2003. godine.

9. Istaknuto je da je drugostepeni sud posebno cijenio apelantove navode da mu je tu�eni povrijedio pravo na prioritetno zapošljavanje, ali da je zaključio da ovi navodi nisu osnovani. Razlog tome je što, prema odredbi člana 143. stav 8. (a ne kako se u odlukama redovnih sudova očigledno pogrešno navodi tačka 8), ako uposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. navedenog člana, poslodavac ne mo�e u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme osim lica iz st. 1. i 2. ovog člana ako je to lice nezaposleno. S obzirom da je kao nesporno utvrđeno da je tu�eni u radni odnos 1. januara 2002. godine primio lice koje je diplomirani pravnik, zaključeno je da je nedvojbeno utvrđeno da je tu�eni uposlio radnika sa višom stručnom spremom od apelantove. Sud je ocijenio da su neosnovani apelantovi �albeni navodi da je sud trebao izvršiti uvid u Pravilnik tu�enog, jer se prema odredbi člana 143. stav 8. ZOR-a poslodavcu zabranjuje da u roku od godinu dana po prestanku radnog odnosa uposlenika na čekanju uposli drugu osobu iste kvalifikacije ili istog stepena stručne spreme. Osima navedenog, istaknuto je da iz sadr�aja predmeta proizlazi da apelant u toku postupka nije predlagao izvođenje ovog dokaza (uvid u Pravilnik). U vezi s predlaganjem novih dokaza u �albi sud je obrazlo�io da �alitelj nije, u smislu člana 209. Zakona o parničnom postupku (�Slu�bene novine Federacije BiH� br. 53/03, 73/05 i 19/06 - u daljnjem tekstu: ZPP), pru�io dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao predlo�iti prije zaključenja glavne rasprave. S obzirom na navedeno, sud je u cijelosti prihvatio razloge obrazlo�enja prvostepene presude, zaključivši da je činjenični i pravni zaključak prvostepenog suda, do kojeg je došao primjenom člana 143. stava 8. a u vezi s članom 143. st. 2. i 4. ZOR-a, pravilan jer apelant nije dokazao da mu je tu�eni povrijedio pravo na rad i pravo na jednakost pred zakonom.

10. Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-162/05 od 5. decembra 2005. godine odbačena je kao nedopuštena apelantova revizija podnesena protiv Presude Kantonalnog suda broj G�-67/04 od 13. oktobra 2004. godine, zbog toga što apelant nije označio vrijednost predmeta spora preko iznosa od 10.000,00 KM.

11. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 884/06 od 8. novembra 2007. godine Rješenje Vrhovnog suda, doneseno po reviziji, ukinuo, te je predmet vraćen Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje. U toj odluci Ustavni sud je naveo da smatra da je Vrhovni sud na arbitraran način primijenio odredbu člana 237. stav 2. ZPP-a kada je odbacio apelantovu reviziju jer osporena odluka Vrhovnog suda ne sadr�i obrazlo�enje koje zadovoljava član 6. stav 1. Evropske konvencije.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000286 od 27. marta 2008. godine, koja je donesena nakon Odluke Ustavnog suda AP 884/06 od 8. novembra 2007. godine, odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj G�-67/04 od 13. oktobra 2004. godine. U obrazlo�enju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje ni�estepenih sudova iz kojeg proizlazi kao nesporno da je apelant 31. decembra 1991. godine bio zaposlen kod tu�enog, da posjeduje završenu Višu upravnu školu (dakle da ima višu stručnu spremu), da je tu�eni 1. januara 2002. godine u radni odnos primio diplomiranog pravnika Katu Kopić (visoka stručna sprema-pravni fakultet), da je Rješenjem tu�enog broj 88-2/93 od 2. augusta 1993. godine apelantu prestao radni odnos s tim datumom zbog nedolaska na posao u trajanju pet dana, da je Rješenjem tu�enog broj IV-7-15/OJ od 10. januara 2001. godine apelantu uspostavljen radno-pravni status zaposlenika na čekanju posla počevši od 19. januara 2000. godine (kada je podnio zahtjev tu�enom), kao i da je Rješenjem tu�enog broj IV-7-16/OJ od 10. januara 2001. godine apelantu prestao radni odnos kod tu�enog s 5. majem 2000. godine s pravom na otpremninu jer nije postojala potreba za radom apelanta kod tu�enog. Vrhovni sud je dalje naveo da su ni�estepeni sudovi, suprotno navodima revizije, u obrazlo�enju svojih odluka dali valjane razloge za odbijanje apelantovog tu�benog zahtjeva. Sud je ocijenio da se apelant neosnovano poziva na povredu prava na pravično suđenje i kršenje ostalih osobnih prava, a posebno u vezi s diskriminacijom. Navedeno je da je apelant protiv rješenja tu�enog prvo podnio �albu Kantonalnoj komisiji, a potom i Federalnoj komisiji, koje su nakon preispitivanja konkretnog slučaja ocijenile da apelantov zahtjev nije osnovan.

13. Vrhovni sud je istakao da i on nalazi da po odredbi člana 143. stav 8. ZOR-a tu�eni nije povrijedio apelantova prava, jer prijemom diplomiranog pravnika Kate Kopić nije povrijedio navedenu zakonsku odredbu, budući da apelant nesporno posjeduje višu stručnu spremu a novoprimljena zaposlenica ima visoku stručnu spremu. Također je navedeno da iz stanja spisa ne proizlazi da se apelant javljao na konkurs u pogledu ovog radnog mjesta, prema odredbi člana 143. stav 8. ZOR-a. Navedeno je da predmetna zakonska odredba poslodavcu propisuje zabranu da u roku od jedne godine zaposli drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica koje je na čekanju posla ili mu je uspostavljen status zaposlenika na čekanju posla. Međutim, istaknuto je da ova zabrana ne daje pravo zaposleniku, u tom statusu, da tra�i uspostavu radno-pravnog statusa direktno iz ove odredbe, jer i u slučaju da je tu�eni, kao poslodavac, javnim natječajem tra�io nove zaposlenike, zaposlenik na čekanju posla, u konkretnom slučaju apelant, bi imao pravo da se prijavi na takav natječaj te bi u toj situaciji, ako ispunjava ostale uvjete natječaja, imao prioritete kod odabira u odnosu na druge kandidate. Istaknuto je da apelant nije dokazao da se prijavio na natječaj za radno mjesto koje je popunjeno u periodu od jedne godine po prestanku njegovog radnog odnosa, kao zaposlenika na čekanju posla s istim kvalifikacijama ili istim stepenom stručne spreme. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su ni�estepeni sudovi u svojim odlukama dali valjane razloge i da su pravilno primijenili odredbu člana 143. ZOR-a kad su odbili apelantov tu�beni zahtjev.

14. Dalje je navedeno da apelant i u reviziji ponavlja prigovore koje je isticao u �albi, a koje je već cijenio drugostepeni sud i u svojoj odluci dao razloge koje je prihvatio i Vrhovni sud. Istaknuto je da su neosnovani revizioni navodi o povredi člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i povredi prava na prioritetno zapošljavanje. Navedeno je da je tu�eni u svemu postupio po odredbi člana 143. ZOR-a zbog čega su Federalna i Kantonalna komisija odbile apelantov zahtjev nalazeći da mu je uspostavljen radno-pravni status uposlenika na čekanju u periodu od podnošenja zahtjeva do 5. maja 2000. godine, da mu je određena mjesečna naknada za vrijeme čekanja posla, te da mu je, po prestanku radnog odnosa, priznato pravo na otpremninu u skladu s članom 143. st. 4. i 5. ZOR-a, čime je tu�eni riješio apelantov radno-pravni status.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


15. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz čl. II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na zaštitu od diskriminacije u vezi s u�ivanjem prava na rad zbog njegove nacionalne pripadnosti, koje mu je garantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt) i člana 5. Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (u daljnjem tekstu: Međunarodna konvencija). U tekstu apelacije apelant navodi hronologiju događaja i predmetnog parničnog postupka, te iznosi svoje i mišljenje i stavove u vezi s postupanjem poslodavca i redovnih sudova. Apelant smatra da je do povrede njegovih prava došlo zbog odbijanja njegovog tu�benog zahtjeva kojim je tra�io da se utvrdi nezakonitost utvrđenja njegovog statusa radnika na čekanju i nezakonitost otkaza ugovora o radu, kao i pravo na prioritetno upošljavanje. Dalje apelant navodi da redovni sudovi nisu postupali u skladu s odredbom člana 8. ZPP-a, kojim je regulirana ocjena dokaza, budući da, po njegovom mišljenju, on nije bio ni u kakvom statusu čekanja, već mu je prekršeno pravo na rad. Povredu svojih prava apelant vidi i u postupanju Kantonalnog suda koji je odbio da uva�i njegovo pozivanje na Pravilnik i Sistematizaciju, s obrazlo�enjem da taj dokaz apelant nije predlo�io na pripremnom ročištu iako je, kako to navodi apelant, predviđeno njegovo radno mjesto �kao referent općih poslova i za koje se tra�i fakultet pravne struke više stručne spreme (VŠS)�. Apelant navodi da je diskriminiran zbog toga što je radno mjesto na kojem je radio bilo upra�njeno sve vrijeme otkako je otišao početkom rata i zbog toga što je bilo predviđeno va�ećom sistematizacijom radnih mjesta, te zbog toga što je, usprkos svim tim odredbama, dobio otkaz, ali je u isto vrijeme na njegovo radno mjesto uposleno lice druge nacionalnosti. Sudovi su, kako dalje ističe apelant, postupajući povodom istih ili sličnih predmeta donosili drugačije odluke u odnosu na osporene odluke, te apelant u prilog te tvrdnje navodi dva konkretna primjera (Mirsade Čaušević i Ismeta Barjaktarevića) i u tom smislu dostavlja presude Općinskog i Kantonalnog suda (broj P-157/99 od 16. septembra 2002. godine i G�-44/05 od 17. maja 2005. godine).

b) Odgovor na apelaciju


16. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u osporenoj odluci tog suda, te je istakao da smatra da je osporena odluka u skladu s procesnim i materijalnim zakonima, odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije zbog čega su navodi apelacije neosnovani.

17. Kantonalni sud je naveo da niti jedna apelantova tvrdnja nije osnovana, te da ne postoje povrede Ustava Bosne i Hercegovine odnosno Evropske konvencije. Istaknuto je da je apelantu omogućen pristup sudu, a sud je po apelantovoj tu�bi postupao i prije nego što je Federalna komisija odlučila o njegovoj �albi. Navedeno je da okolnost da je tu�eni primio u radni odnos diplomiranog pravnika, koji je druge nacionalnosti, sama po sebi ne znači da je izvršena diskriminacija na nacionalnoj osnovi, jer je u konkretnom slučaju primljena osoba koja ima viši stepen stručne spreme od apelanta, a član 143. stav 8. ZOR-a zabranjuje poslodavcu da u roku od jedne godine po prestanku radnog odnosa uposlenika na čekanju posla uposli druge osobe iste kvalifikacije ili istog stepena stručne spreme. Iz navedenih razloga Kantonalni sud je u cijelosti ostao kod razloga svoje odluke.

V. Relevantni propisi


18. U Zakonu o radu (�Slu�bene novine Federacije Bosne i Hercegovine� br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 143.

Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najdu�e šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.

Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obrati poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.

Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.

Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne plaće isplaćene na nivou Federacije na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zakon za statistiku.

Otpremnina iz stava 4. ovog člana isplaćuje se zaposleniku za ukupan sta� osiguranja, a utvrđuje se tako da se prosječna plaća iz stava 4. ovog člana pomno�i sa koeficijentom, i to za: Š...Ć

Izuzetno, umjesto otpremnine poslodavac i zaposlenik mogu se dogovoriti i o drugom vidu naknade.

Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 4. i 5. ovog člana utvrđuju se pismenim ugovorom između zaposlenika i poslodavca.

Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. ovog člana, poslodavac ne mo�e u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1. i 2. ovog člana, ako je to lice nezaposleno.

VI. Dopustivost


19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadle�nost u pitanjima koja su sadr�ana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud mo�e razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000286 od 27. marta 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. aprila 2008. godine, a apelacija je podnesena 30. maja 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


23. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s pravima iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta i člana 5. Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije.

a) Pravo na pravično suđenje


24. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine u�ivaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optu�be protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

25. Ustavni sud konstatira da se u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odlučivalo o apelantovom tu�benom zahtjevu usmjerenom na poništenje kao nezakonitih rješenja tu�enog o uspostavljanju radno-pravnog statusa i rješenja o prestanku radnog odnosa i vraćanju apelanta na posao, te zaključuje da se radi o predmetu građansko-pravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenljiv na konkretni slučaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

26. U vezi s apelacionim navodima Ustavni sud konstatira da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na apelantove tvrdnje da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, u skladu s dosadašnjom praksom, nadle�nost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na �pitanja sadr�ana u Ustavu�. Ustavni sud nije nadle�an da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u �Slu�benom glasniku Bosne i Hercegovine� broj 31/03).

27. U kontekstu činjenica konkretnog predmeta i apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zapa�a da je u svojoj dosadašnjoj praksi slična činjenična i pravna pitanja razmatrao u svojoj Odluci AP 2074/07 od 24. septembra 2010. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, do objavljivanja u slu�benom glasniku dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U toj odluci Ustavni sud je, između ostalog, naveo da zapa�a �da su apelanti postavili tu�beni zahtjev za poništenje odluka tu�enog kojima im je utvrđen prestanak radnog odnosa smatrajući da im, u skladu s članom 143. ZOR-a, pripada pravo da ih poslodavac vrati na posao uz sva pripadajuća prava iz radnog odnosa� (tačka 34) te je, dovodeći taj predmet u kontekst prakse Ustavnog suda u sličnim slučajevima, zaključio da je u tom predmetu �tu�eni dokazao da osporavana rješenja nisu donesena suprotno odredbama člana 143. ZOR-a. Iz navedenog proizlazi da procjena dokaza u osporenoj odluci nije bila očigledno proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata, u smislu prava na pravičan postupak, niti je apelantima tokom postupka nametan bilo kakav pretjeran teret u smislu dokazivanja svojih navoda� (tačka 36).

28. Dovodeći ovu apelaciju u kontekstu navedenog, Ustavni sud konstatira da iz obrazlo�enja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi činjenično utvrđenje zasnovali na ocjeni dokaza provedenih pred prvostepenim sudom, pri čemu su u obrazlo�enju odluka za svoje zaključke o utvrđenom činjeničnom stanju naveli detaljne razloge. Dalje, Ustavni sud konstatira da su redovni sudovi svoje odluke zasnovali na odredbama člana 143. ZOR-a. Naime, nakon provedenog postupka redovni sudovi su utvrdili da je 31. decembra 1991. godine apelant bio zaposlenik tu�enog i da je imao završenu višu stručnu spremu, da u vremenskom periodu do stupanja na snagu ZOR-a (5. oktobra 1999. godine) nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, da se u propisanom roku obratio poslodavcu s ciljem da uspostavi radno-pravni status, da je poslodavac 10. januara 2001. godine apelantu uspostavio status zaposlenika na čekanju posla i istovremeno donio rješenje o prestanku radnog odnosa s 5. majem 2000. godine zbog toga što za apelantovim radom nije postojala potreba, da je apelantu tim rješenjem priznato pravo na isplatu otpremnine, da su ova rješenja bila predmet ocjene komisija za implementaciju člana 143. ZOR-a (Kantonalne i Federalne), da je tu�eni 1. januara 2002. godine u radni odnos primio zaposlenicu koja ima viši stepen stručne spreme od apelanta i da, stoga, nije došlo do povrede apelantovog prava garantiranog članom 143. stav 8. ZOR-a. S obzirom na navedeno, u takvom zaključku redovnih sudova, koji su u obrazlo�enju osporenih odluka za svoje odlučenje dali iscrpne razloge kako s aspekta utvrđenog činjeničnog stanja tako i s aspekta primjene prava, Ustavni sud nije uočio nikakvu proizvoljnost. Iz navedenih razloga se, po ocjeni Ustavnog suda, pokazuju kao neosnovani apelantovi navodi da prvostepeni sud nije postupao u skladu s članom 8. ZPP-a kojim je propisano koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i bri�ljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Ovo tim prije što iz stanja spisa proizlazi da je činjenično stanje među strankama praktično bilo nesporno.

29. Također su, po mišljenju Ustavnog suda, u cijelosti neosnovane apelantove tvrdnje da on �nije bio ni u kakvom statusu čekanja, već da mu je zapriječen povratak na posao�. Razlog tome je što odredba člana 143. ZOR-a pretpostavlja da zahtjev za priznavanje statusa zaposlenika na čekanju podnosi sam zaposlenik, a taj se postupak, dakle, ne pokreće prema slu�benoj du�nosti. Stoga je, u situaciji kada se sam apelant obratio tu�enom kao poslodavcu zahtjevom za uspostavljanje radno-pravnog statusa, a zatim Kantonalnoj i Federalnoj komisiji (koje su prema stanju spisa odbile apelantovu �albu s obrazlo�enjem da je tu�eni riješio apelantov radno-pravni status u skladu s članom 143. st. 1. i 2. ZOR-a, te da je utvrdio prestanak radnog odnosa apelanta u skladu sa st. 3. i 4. navedenog člana), a ta rješenja nisu predmet ove apelacije, neosnovana apelantova tvrdnja da on nije bio ni u kakvom statusu čekanja, budući da je nesporno da se upravo apelant obratio tu�enom da mu uspostavi status zaposlenika na čekanju prema odredbi člana 143. ZOR-a. Dalje, budući da iz stanja spisa proizlazi da tu�eni nije u zakonom propisanom roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ZOR-a apelanta pozvao na rad, to je apelantu radni odnos prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine, s pravom na otpremninu u skladu s članom 143. st. 4. i 5. ZOR-a. S obzirom da rješenje tu�enog o prestanku radnog odnosa, dakle, ima samo deklaratoran karakter, to se apelantovi navodi o povredi njegovih prava zbog retroaktivnog donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa pokazuju apsolutno neosnovanim. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da u ovom postupku on praktično i ne mo�e cijeniti valjanost tih rješenja, budući da iz stanja spisa proizlazi da su, u toku trajanja postupka pred redovnim sudovima (koji su u smislu člana 143a. stav 4. ZOR trebali predmet ustupiti komisijama i donijeti odluku o prekidu), nadle�ne komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a donijele rješenja kojim su odbile apelantovu �albu podnesenu protiv rješenja tu�enog o uspostavi radno-pravnog statusa i prestanku radnog odnosa (Kantonalna komisija 17. juna 2003. godine, a Federalna komisija nakon toga budući da je Kantonalni sud u svojoj odluci naveo da je postupao i prije nego što je Federalna komisija odlučila o apelantovoj �albi protiv rješenja Kantonalne komisije). S obzirom da su odluke komisija za implementaciju člana 143. ZOR-a, u smislu člana 143c. stav 2. konačne i podlije�u sudskom preispitivanju, a da apelant nije tra�io utvrđivanje njihove ništavosti, to Ustavni sud, s obzirom na izmijenjene pravne okolnosti u ovom postupku, praktično više i ne mo�e cijeniti pravilnost odluka vezanih za rješenja apelantovog radno- pravnog statusa.

30. S druge strane, u vezi s apelantovom tvrdnjom da mu je povrijeđeno pravo na prioritetno zapošljavanje u smislu člana 143. stav 8. ZOR-a, Ustavni sud primjećuje da iz činjenica predmeta kao nesporno proizlazi da tu�eni u roku od jedne godine nije zaposlio drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme kao apelant. Apelantu je radni odnos prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine, te tu�eni u smislu navedene zakonske odredbe nije mogao primiti drugo lice iste kvalifikacije ili istog stepena stručne spreme koju ima apelant do 5. maja 2001. godine. Stoga, nezavisno od činjenice da su redovni sudovi obrazlo�enje osporenih odluka zasnovali prvenstveno na utvrđenju da Kata Kopić nema isti stepen stručne spreme koji ima apelant, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je prijemom navedene radnice u radni odnos 1. januara 2002. godine, dakle po isteku propisanog roka od godinu dana, povrijeđeno pravo na prioritetno zapošljavanje. Iz navedenog proizlazi da procjena dokaza u osporenoj odluci ni u ovom segmentu nije bila proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak, niti je apelantu tokom postupka nametan bilo kakav pretjeran teret u smislu dokazivanja ovih navoda.

31. U kontekstu navedenog, po mišljenju Ustavnog suda, treba cijeniti i apelantovo pozivanje na Pravilnik i Sistematizaciju tu�enog. U vezi s ovim Ustavni sud zapa�a da iz zapisnika s pripremnog ročišta, odr�anog 6. aprila 2004. godine, koji je dostavio sam apelant, proizlazi da apelant nije predlo�io izvođenje ovih dokaza niti je, eventualno, tra�io da sud, zbog njegove nemogućnosti da prezentira navedene dokaze, nalo�i tu�enom da ih dostavi. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazlo�enju odluke Kantonalnog suda kada je odbio izvođenje ovih dokaza dostavljenih u �albi jer apelant nije, u smislu člana 209. ZPP-a, pru�io dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao predlo�iti prije zaključenja glavne rasprave.

32. S obzirom na navedeno, a budući da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su sudovi proizvoljno postupali prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja odnosno da su proizvoljno ili nepravično primijenjeni materijalno-pravni propisi na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu proizvoljnost, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelantove navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Pravo na imovinu


33. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

34. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu koji je Ustavni sud već obrazlo�io u prethodnim tačkama ove odluke u vezi s članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

c) Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog �ivota


35. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na poštivanje privatnog i porodičnog �ivota iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant, osim što se paušalno poziva na povredu prava na poštivanje privatnog i porodičnog �ivota, ničim nije obrazlo�io u čemu se sastoje povrede navedenog prava, niti se o ovim pravima, prema mišljenju Ustavnog suda, odlučivalo u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da se apelant neosnovano poziva na povredu prava na poštivanje privatnog i porodičnog �ivota iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

d) Pravo na nediskriminaciju


36. Iz apelacije dalje proizlazi da apelant ukazuje na povredu prava na zaštitu od diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa u�ivanjem pravo na rad i prava na u�ivanje povoljnih uvjeta rada iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta i pravom iz člana 5. Međunarodne konvencije.

37. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

U�ivanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14. Evropske konvencije glasi:

U�ivanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu, kao što su spol, rasa, boja ko�e, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

38. Apelant smatra da je diskriminiran zbog toga što je radno mjesto na kojem je radio predviđeno va�ećom Sistematizacijom, te zbog toga što je na njegovo radno mjesto uposleno lice druge nacionalnosti. Povredu ovog prava apelant vidi i u činjenici da su sudovi u istim ili sličnim predmetima donosili drugačije odluke (po tu�bi tu�itelja Mirsade Čaušević i Ismeta Barjaktarevića i dr.) pri čemu je apelant dostavio presude Općinskog i Kantonalnog suda.

39. Ustavni sud zapa�a da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu u�ivanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram �eljenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je neva�no je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).

40. U vezi s ovim apelacionim navodima Ustavni sud podsjeća da je gotovo identično činjenično i pravno pitanje razmatrao u svojoj već ranije spomenutoj Odluci AP 2074/07 od 24. septembra 2010. godine (vidi tačku 27). U toj odluci Ustavni sud je naveo: �Tokom sudskih postupaka sudovi su nesporno utvrdili da tu�eni, u periodu od godinu dana od kada je apelantima prestao status zaposlenika na čekanju posla, nije primio drugo lice istih kvalifikacija ili stručne spreme koju imaju apelanti. U odnosu na navedeno, apelanti uz apelaciju nisu dostavili bilo kakve dokaze na osnovu kojih bi se, eventualno, mogao steći drugi zaključak od onog koji su dali redovni sudovi. Prema mišljenju Ustavnog suda, činjenica da je tu�eni poštivao relevantne odredbe člana 143. ZOR-a ukazuje na to da u odnosu na apelante nije �došlo do razlike između osoba i grupa osoba koje su u sličnoj situaciji", što bi bio uvjet da Ustavni sud dalje ispituje da li ta razlika ima �objektivno i razumno opravdanje�, odnosno �razumne proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se te�i ostvariti�. S obzirom na to da se iz spisa apelacije ne vidi da je tu�eni apelante tretirao drugačije od drugih lica u sličnoj situaciji, prema mišljenju Ustavnog sud, ne mo�e se zaključiti da su apelanti bili izlo�eni zabranjenoj diskriminaciji kada je njihov radnopravni status riješen u skladu s odredbama člana 143. ZOR-a, odnosno kada je njihov tu�beni zahtjev odbijen prema navedenoj zakonskoj odredbi" (op. cit, 2074/07, tačka 44).

41. Ustavni sud konstatira da je i u apelantovom slučaju, u prethodnim tačkama ove odluke (u vezi sa pravom na pravično suđenje) već zaključio da u konkretnom slučaju nema proizvoljnosti u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava jer su redovni sudovi utvrdili da je tu�eni u svemu postupio prema odredbi člana 143. stav 8. ZOR-a, te da nije primio drugo lice istih kvalifikacija ili stručne spreme koju ima apelant. Stoga se stavovi izneseni u Odluci Ustavnog suda AP 2074/07 od 24. septembra 2010. godine u cijelosti odnose i na apelantov slučaj, pa se Ustavni sud, umjesto posebnog obrazlo�enja, u ovom dijelu poziva na razloge navedene u toj odluci te zaključuje da nije bilo diskriminacije apelanta u vezi s u�ivanjem prava iz Međunarodnog pakta i Međunarodne konvencije jer sama činjenica da je tu�eni zaposlio lice druge nacionalnosti bez da je time povrijedio prava apelanta garantirana članom 143. stav 8. ZOR-a ne znači da je došlo do diskriminacije apelanta po nacionalnoj osnovi u vezi s pravom na rad i u�ivanje povoljnih uvjeta rada, niti da je došlo do diskriminacije apelanta po rasnoj osnovi odnosno kršenja njegovog prava na jednakost pred zakonom. Ovo osobito imajući u vidu da je Presuda Kantonalnog suda broj G�-44/05 od 17. maja 2005. godine, na koju se također apelant poziva u svojoj apelaciji kao dokaz tvrdnje da je diskriminiran, ukinuta a u ponovnom postupku tu�beni zahtjev tu�itelja (Ismet Barjaktarević i dr.), koji su također bili zaposlenici kod istog tu�enog, u tom predmetu odbijen, a koje odluke redovnih sudova su i bile predmet ocjene Ustavnog suda u citiranoj Odluci AP 2074/07, te je ocijenjeno da nema povrede ustavnih prava tih apelanata. S druge strane, vezano za Djelimičnu presudu Općinskog suda broj P-157/99 od 16. septembra 2002. godine (po tu�bi tu�iteljice Mirsade Čaušević) Ustavni sud zapa�a da predmetna odluka ne predstavlja konačnu odluku o meritumu spora, te da se, stoga, ne radi o analognoj situaciji.

42. S obzirom na sve navedeno Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na rad i u�ivanje povoljnih uvjeta rada iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i pravom na zabranu rasne diskriminacije i jednakost pred zakonom iz člana 5. Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, u cijelosti neosnovani.

VIII. Zaključak


43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na privatni i porodični �ivot, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kad su redovni sudovi u obrazlo�enjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za odlučenje, pri čemu primjena relevantne odredbe člana 143. stav 8. ZOR-a nije bila proizvoljna.

44. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na rad i povoljne uvjete rada iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i pravom na zabranu rasne diskriminacije i jednakost pred zakonom iz člana 5. Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, jer apelant nije ponudio bilo kakav uvjerljiv dokaz da je u analognoj situaciji različito tretiran u odnosu na druga lica, a takva diskriminacija ne proizlazi ni iz osporenih presuda.

45. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!