Službeni glasnik BiH, broj 101/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3937/11, rješavajući apelaciju P.Š. i A.Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. decembra 2014. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Usvaja se apelacija P.Š. i A.Š.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 004119 10 Rev od 16. augusta 2011. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. P.Š. i A.Š. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gruda, koje zastupaju advokati iz UOP "Grgić & Co" iz Ljubuškog, podnijeli su 7. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 004119 10 Rev od 16. augusta 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 004119 10 Gž od 12. aprila 2010. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 P 004119 88 P od 27. novembra 2009. godine. Apelanti su 27. augusta 2014. godine dopunili apelaciju tako što su dostavili punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i tuženog "Putovi" d.o.o. Grude (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 1. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Općinskog suda 9. oktobra 2014. godine.

3. Vrhovni sud i Kantonalni sud su 9. jula 2014. godine dostavili odgovore na apelaciju, tuženi 11. jula 2014. godine, a Općinski sud 23. oktobra 2014. godine.

III. Činjenično stanje


4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 63 0 P 004119 88 P od 27. novembra 2009. godine odbijen je tužbeni zahtjev prvoapelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 212.000,00 KM, te na ime troškova liječenja i na ime tuđe njege i pomoći iznose bliže navedene u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama (stav I izreke presude). Kao neosnovan odbijen je tužbeni zahtjev drugoapelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 28.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom (stav II izreke presude). Odbijen je zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi da im naknadi troškove parničnog postupka, te su apelanti obavezani da tuženom naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 9.949,00 KM (st. III i IV izreke presude).

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo, prije svega, da su ranijom presudom tog suda od 16. februara 2007. godine, koja je potvrđena drugostepenom presudom od 19. jula 2007. godine, odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata u odnosu na tuženog i Općinu Grude, ali da je presudom Vrhovnog suda od 17. februara 2009. godine djelimično usvojena revizija apelanata, te je u odnosu na tuženog ukinuta drugostepena presuda i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovni postupak. Općinski sud je naveo da je, zatim, drugostepeni sud ponovo odlučivao o žalbi apelanata u odnosu na tuženog, te je rješenjem od 23. aprila 2009. godine uvažio žalbu u odnosu na tuženog i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak. Općinski sud je naveo da je u ponovnom postupku izveo dokaze, koje je ocijenio pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, te da je na osnovu rezultata cjelokupnog postupka odlučio kao u izreci presude. Naime, Općinski sud je istakao da nije sporna činjenica da su apelanti 26. decembra 1987. godine u Grudskom Vrelu pretrpjeli teške tjelesne povrede od eksplozivne naprave koju su sa još trojicom dječaka izrađivali, te da su im i nakon liječenja ostale teške posljedice. Općinski sud je naveo da nije sporna činjenica da su prvoapelant (koji je tada imao 15 godina) i drugoapelant (koji je tada imao 14 godina) sa još tri dječaka H.Z., M.Z. i D.Z. izrađivali eksplozivne naprave tako što su u šuplju metalnu cijev, koju su zatvarali s jedne strane, sipali sadržaj iz srži štapina, kojeg su prethodno razrezali žiletom, te tim prahom punili metalnu cijev, zatvarali s druge strane kliještima i čekićem, a zatim bacali u vatru da eksplodira. Općinski sud je naveo da nije sporna ni činjenica da je pravni prednik tuženog u toku 1979. i 1980. godine izvodio radove na izgradnji rezervoara pitke vode u Grudskom Vrelu za naručioca SO Grude. Također, Općinski sud je naveo da iz iskaza saslušanih svjedoka i zapisnika o tehničkom pregledu objekta-rezervoara za pitku vodu proizlazi da su građevinski radovi završeni do 7. juna 1980. godine, što ni apelanti nisu osporavali.

7. Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju sporno odakle su apelanti nabavili, odnosno kako su došli do štapina koji su rezali i njegov sadržaj sipali u metalne cijevi. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da su apelanti, kao i svjedoci H.Z. i M.Z., u svojim iskazima naveli da su komade štapina nalazili na brdu iza kuća na lokaciji prema bazenu za vodu i vodocrpilištu Grudsko Vrelo. Općinski sud je naveo da iz službene zabilješke Stanice javne sigurnosti Grude (u daljnjem tekstu: SJS Grude) i iskaza svjedoka D.B. proizlazi da je dijelova štapina žuto-smeđe (oker) boje, kakav su koristili apelanti, bilo u dvorištima kuća u Grudskom Vrelu gdje su apelanti živjeli (da je takvim štapinom bila svezana ruža za drveni kolac, te da je neko od mještana takav štapin koristio kao štrik za sušenje veša). Općinski sud je, dalje, naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka koji su izvršili pirotehničko i hemijsko vještačenje utvrdio da su apelanti u metalnu cijev sipali eksploziv koji sadrži detonirajući štapin C10. Također, navedeno je da prema nalazu i mišljenju vještaka M.B., koji je izvršio pirotehničko vještačenje, predmetni štapin ima neograničen rok upotrebe, jer "pentrit" (vrsta eksploziva) nije rastopljiv u vodi, te da protek vremena nema bitnog utjecaja na ispravnost štapina. Općinski sud je naveo da iz iskaza svjedoka S.G., koji je bio zaposlenik firme RO "Napredak" u Imotskom od 1974. do 2000. godine, proizlazi da se ta firma bavila prodajom eksploziva za šire područje Imotskog i zapadne Hercegovine, da se eksploziv najviše prodavao firmama koje su se bavile miniranjem, te da je od njih i firma "Hercegovinaputevi" (pravni prednik tuženog) nabavljala eksploziv u velikim količinama, i to štapina C10 i C12, dok građani nisu mogli kupiti štapin C10. Općinski sud je naveo da iz iskaza svjedoka Lj.J.A., koji je 1979. i 1980. godine izdavao odobrenja za nabavku eksploziva fizičkim i pravnim licima na području Posušja i Gruda, proizlazi da se detonirajući štapin C10 (boje bijele kafe ili plave) koristio za masovna miniranja, a da je sporogoreći štapin C12 uvijek bio crne boje, te da se ne sjeća da li je, osim pravnog prednika tuženog, na području Gruda neko drugi tražio odobrenje za nabavku detonirajućeg štapina. Općinski sud je naveo da iz iskaza svjedoka V.B., koji je 1979. i 1980. godine radio kod pravnog prednika tuženog na poslovima tehničke struke na lokalitetu Grudsko Vrelo, proizlazi da je na tom lokalitetu vršeno miniranje metodom kontroliranog miniranja zbog blizine stambenih objekata i vodozahvata na način da se kontrolirano miniranje vršilo elektronskim putem, gdje se unaprijed ispitaju svaki elektronski upaljač i mreža (pod kojom se smatraju povezane mine), dok se za kontrolirano miniranje ne koristi štapin. Također, iz iskaza navedenog svjedoka proizlazi da su radove na tom lokalitetu izvodile i druge firme, i to "Geotehnika" iz Zagreba istražne radove na vodocrpilištu, "Geoinženjering" iz Sarajeva, da je firma iz Mostara vršila montažu tlačnog cjevovoda, a firma iz Beograda hidroizolaciju unutrašnjeg dijela rezervoara.

8. U vezi s navedenim, Općinski sud je ukazao da sama činjenica da je pravni prednik tuženog nabavljao, između ostalog, i štapin C10 za bavljenje svojom građevinskom djelatnošću-niskogradnjom ne znači i da je za ugovorene radove na rezervoaru pitke vode u Grudskom Vrelu koristio štapin C10, pogotovo ako se uzme u obzir iskaz svjedoka V.B., koji je naveo da se miniranje vršilo metodom kontroliranog miniranja sa elektronskim upaljačima, te iskaz svjedoka S.K., koji je naveo da su miniranja na tom lokalitetu, zbog blizine naselja i izvora vode, morala biti ograničena i pojedinačna, te da se za takva miniranja koristi sporogoreći štapin crne boje. Općinski sud je naveo da se, analizirajući iskaze svjedoka Ž.M., Ž.Z., I.M., M.G. i D.M., može zaključiti da se na širem lokalitetu oko vodocrpilišta trase vodovodne cijevi do rezervoara pitke vode i samog puta prema vodocrpilištu nisu nalazile znatne količine eksplozivnih tvari i štapina. Općinski sud je naveo da iz iskaza svjedoka D.B., koji je kao zaposlenik SJS Grude vršio uviđaj na licu mjesta, proizlazi da nije obišao lokalitet vodocrpilišta i da nije vidio dijelove eksplozivnih tvari i štapina žuto-smeđe boje s tim da je razgovarao sa nekim od mještana, ne navodeći njihova imena, te da je u razgovoru čuo da je na tom lokalitetu bilo ostataka štapina koji je najvjerovatnije korišten za miniranje pri izgradnji bazena za vodu. Zatim, kada se analiziraju iskaz svjedoka D.B. i službena zabilješka SJS Grude, prema kojima je štapina bilo u dvorištima kuća u Grudskom Vrelu (da je takvim štapinom bila svezana ruža za drveni kolac, te da je neko od mještana takav štapin koristio kao štrik za sušenje veša), onda se može zaključiti da su navedeni štapin apelanti mogli pronaći u komšiluku. Dalje, iz iskaza apelanata i službene zabilješke SJS Grude proizlazi da su komadi štapina bili dužine 5-10 cm, što znači da su ti dijelovi štapina sadržavali 0,10 ili 0,05 grama eksploziva (prema iskazu vještaka B.M.), tako da sami po sebi ne bi mogli dovesti do eksplozije. Općinski sud je naveo da na osnovu izvedenih dokaza nije mogao prihvatiti kao utvrđenu činjenicu da su apelanti komade štapina C10 dužine 5-10 cm, koji su pronađeni prilikom uviđaja, prethodno skupljali na lokalitetu bivšeg gradilišta Grudsko Vrelo na kojem je tuženi završio radove sedam godina prije štetnog događaja. Općinski sud je istakao da nije mogao samo na osnovu iskaza apelanata i dvojice svjedoka koji su kao djeca zajedno s njima izrađivali eksplozivne naprave pouzdano zaključiti da su apelanti pronašli štapin na širem lokalitetu rezervoara za pitku vodu u Grudskom Vrelu, te da je tuženi imalac tog štapina, s obzirom i na činjenicu da je nakon izvođenja radova vršen tehnički prijem objekta, te da su i radnici iz drugih firmi radili na tom lokalitetu, pogotovo radnici koji su vršili montažu tlačnih cijevi. Stoga, Općinski sud je naveo da je primjenom odredaba člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa članom 174. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odbio tužbeni zahtjev apelanata.

9. Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 63 0 P 004119 10 Gž od 12. aprila 2010. godine kojom je žalbu djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka tako što su apelanti obavezani da tuženom naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 8.355,00 KM umjesto iznosa od 9.949,00 KM, dok je u preostalom dijelu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su tačni navodi žalbe da za štetu od opasne stvari odgovara imalac te stvari u smislu odredaba člana 174. u vezi sa članom 177. ZOO. Međutim, u konkretnom slučaju apelanti kao tužitelji nisu dokazali da je tuženi imalac opasne stvari, te je stoga prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev apelanata za šta je dao valjane razloge koje u cijelosti prihvata i taj sud. Kantonalni sud je ukazao da to što je svjedok S.G. u svom iskazu naveo, između ostalog, da je tuženi nabavljao štapin C10, ne znači da je štapin iz kojeg su apelanti vadili prah upravo štapin čiji je imalac tuženi i da je tuženi taj štapin koristio pri izvođenju radova, pogotovo ako se uzme u obzir da je u to vrijeme na tom lokalitetu više firmi izvodilo radove. Također, Kantonalni sud je ukazao da, kada se dovede u vezu iskaz svjedoka D.B. sa službenom zabilješkom SJS Grude, onda se dolazi do zaključka da je taj štapin mogao donijeti i neko drugi, budući da je takvog štapina bilo oko komšijskih kuća i da je korišten kao štrik za veš i za vezivanje biljaka. Dalje, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanata da je Vrhovni sud, u ranijem postupku, u svojoj presudi od 17. februara 2009. godine utvrdio odgovornost tuženog, budući da je tom presudom revizija apelanata usvojena u odnosu na tuženog i predmet vraćen na ponovni postupak, tako da tom odlukom ništa nije ni potvrđeno ni preinačeno u pogledu osnova. Kantonalni sud je ukazao da je taj sud, nakon što je presudom Vrhovnog suda ukinuta drugostepena presuda u odnosu na tuženog, uvažio žalbu apelanata i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak uz jasnu uputu da u ponovnom postupku utvrdi ko je bio imalac štapina C10 i da li je taj štapin u uzročno-posljedičnoj vezi sa nastankom štete. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je u ponovnom postupku na te okolnosti provodio dokaze, između ostalog, saslušanjem novih svjedoka na šta ga obavezuju odredbe člana 228. ZPP. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanata da prvostepeni sud nije mogao provoditi dokaze na okolnosti na koje ga nije uputio Vrhovni sud.

10. Vrhovni sud, odlučujući o reviziji apelanata protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 63 0 P 004119 10 Rev od 16. augusta 2011. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su apelanti izjavili reviziju protiv drugostepene presude zbog bitne povrede odredaba ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, suprotno revizionim navodima apelanata, pravilno odlučili kada su odbili tužbeni zahtjev apelanata, dajući pri tome razloge koje u potpunosti kao valjane i detaljno obrazložene prihvata i taj sud. Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud, nakon što je drugostepeni sud ukinuo presudu tog suda, u ponovnom postupku, u skladu sa odredbama člana 228. ZPP, izveo nove dokaze radi utvrđenja činjeničnog stanja u skladu sa uputama drugostepenog suda. U vezi s tim, naveo je da je prvostepeni sud, nakon ukidanja presude tog suda, dužan da izvede sve parnične radnje i da raspravi o svim spornim pitanjima na koja ga je upozorio drugostepeni sud s tim da nije vezan za pravno shvatanje drugostepenog suda. Pri tome Vrhovni sud je naveo da je u ranijem postupku, prilikom ukidanja drugostepene presude u odnosu na tuženog, imao u vidu činjenično stanje kakvo je bilo utvrđeno u tom postupku, te da je u vezi s tim dao upute u svojoj presudi. Vrhovni sud je ukazao da izreka presude obavezuje stranke i da je pravosnažna ukoliko se potvrđuje ili preinačava odluka, što znači da je odlukom tog suda od 17. februara 2009. godine drugostepena presuda postala pravosnažna samo u odnosu na tuženu Općinu Grude, dok je u odnosu na tuženog drugostepena presuda ukinuta. Zatim, ukazao je da su u konkretnom slučaju nižestepeni sudovi utvrdili činjenično stanje kojim je taj sud vezan s obzirom na to da se revizijom ne može pobijati ni pravilnost ni potpunost utvrđenog činjeničnog stanja (član 240. stav 2. ZPP). Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog stanja proizlazi da apelanti u predmetnom postupku nisu dokazali da je tuženi imalac opasne stvari, a to što su komadi štapina bili u dvorištima i kako su tamo dospjeli pitanje je utvrđivanja činjenica koje ne mogu utjecati na odgovornost tuženog. Na osnovu izloženog, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan u smislu odredaba člana 126. ZPP u vezi sa članom 174. ZOO.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


11. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da su postavljenim tužbenim zahtjevom tražili naknadu materijalne i nematerijalne štete koju su pretrpjeli u štetnom događaju koji se dogodio 26. decembra 1987. godine, kada su zaposlenici tuženog ostavili komade štapina rasute po terenu nakon obavljanja radova na izgradnji bazena za vodu na lokaciji Grudsko Vrelo. Apelanti navode da je u pitanju vrsta štapina (koja predstavlja opasnu stvar po samom zakonu) koji je, zbog specifičnog punjenja, znatno opasniji od običnog štapina, te čija eksplozivna svojstva ništa ne gube protekom vremena, niti bilo kakvim vremenskim utjecajima. Apelanti navode da tada, kao maloljetnici, nisu ništa znali o eksplozivnim tvarima, a pogotovo da i pri najblažem trenju može doći do vrlo opasne eksplozije, što se i dogodilo, jer je prvoapelant tom prilikom ostao potpuno slijep i bez šake jedne ruke, a drugoapelant zadobio lakše tjelesne povrede. Pri tome apelanti navode da se odgovornost tuženog zasniva na pravilima objektivne odgovornosti za štetu (čl. 173. i 174. ZOO), tako da je upravo tuženi bio dužan dokazati potencijalne činjenice koje bi ga oslobodile odgovornosti.

12. Dalje, apelanti navode da je Vrhovni sud u svojoj ranijoj odluci od 17. februara 2009. godine ukazao da "sama činjenica da su ostaci štapina bili dostupni, jer su i nakon sedam godina prouzrokovali opisanu štetu tužiteljima, pokazuje da drugotuženi nije postupio po odredbama citiranog zakona i zbog toga on jeste odgovoran". Također, apelanti navode da je Vrhovni sud u toj odluci ukazao "da je potpuno drugo pitanje koliko su tužitelji svojim ponašanjem doprinijeli nastanku štete, da je to pitanje podijeljene odgovornosti koja će se utvrđivati, odnosno ocijeniti prilikom ponovnog odlučivanja zavisno od utvrđenih činjenica". Međutim, apelanti navode da nižestepeni sudovi u ponovnom postupku nisu postupili po uputama Vrhovnog suda, tako da su u ponovnom postupku, na prijedlog tuženog, saslušana dva nova svjedoka, te da je nakon "novoutvrđenog činjeničnog stanja" ponovo odbijen tužbeni zahtjev apelanata. Apelanti navode da su očekivali da će Vrhovni sud konačno na zakonit način odlučiti o njihovom tužbenom zahtjevu s obzirom na navode iz ranije odluke tog suda, ali da se to nije dogodilo. Navode da niko nije vršio pregled okolnog terena, tj. terena oko bazena, niti oko puta koji vodi do bazena, na kojem dijelu su apelanti (ali ne samo oni) pronalazili ostatke predmetnog štapina. Apelanti navode da je svjedok D.B., zaposlenik SJS Grude koji je izvršio uviđaj na licu mjesta, nakon štetnog događaja obavio razgovor sa komšijama apelanata, te da iz njihovih izjava očigledno proizlazi da su djeca i odrasli skupljali ostatke tog štapina na navedenom lokalitetu, te da niko od odraslih nije znao o čemu se, zapravo, radi. Također, apelanti navode da iz iskaza svjedoka S.G. (zaposlenika RO "Napredak" iz Imotskog) i Lj.J.A. (bivšeg zaposlenika SUP-a koji je izdavao odobrenja za nabavku eksplozivnih naprava) proizlazi da se radilo o štapinu namijenjenom isključivo u privredne svrhe, te da je na području Gruda tuženi jedino pravno lice kojem je prodavana ta vrsta štapina, odnosno kome je izdato odobrenje za nabavku štapina.

b) Odgovor na apelaciju


13. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri svojoj presudi i datom obrazloženju. Vrhovni sud je naveo da je presuda tog suda donesena u skladu sa zakonom i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i da nije bilo povreda na koje apelanti ukazuju, te da, stoga, predlaže da se apelacija odbije.

14. Kantonalni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja prava apelanata na koja se pozivaju u apelaciji, te, stoga, predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Općinski sud je naveo da je u ponovnom postupku u odnosu na tuženog, na osnovu izvedenih dokaza, donio presudu kojom je odbio tužbeni zahtjev apelanata, te da je tu presudu detaljno obrazložio. Općinski sud je naveo da su neosnovani navodi apelanata, budući da je taj sud na osnovu izvedenih dokaza zaključio da apelanti kao tužitelji nisu dokazali da štapin C10, od kojeg su apelanti izrađivali eksplozivnu napravu, pripada tuženom, odnosno da su ga apelanti u dijelovima pronalazili na lokalitetu gradilišta Grudsko Vrelo odakle ga tuženi kao izvođač radova nije pokupio po završetku radova.

16. Tuženi je naveo, da bi se uopće razgovaralo o primjeni odredaba čl. 173. do 177. ZOO, potrebno je ustanoviti (pouzdano utvrditi) pitanje vlasništva na predmetnoj opasnoj stvari, odnosno pitanje imaoca te stvari, budući da za štetu odgovara onaj za koga se utvrdi da je vlasnik, odnosno imalac opasne stvari u smislu odredaba člana 174. ZOO. Tuženi je naveo da, također, nije ispunjen ni drugi uvjet koji podrazumijeva neposrednu uzročnost za nastanak štetne posljedice, tj. da je šteta potekla od te opasne stvari kao neposrednog uzroka. Naime, tuženi je naveo da čak i da je nesporno pitanje vlasništva na opasnoj stvari, što ni u kom slučaju nije, za štetu se ne odgovara kad je do štete došlo usljed drugih uzroka koji su se nalazili izvan same stvari, kao što je u konkretnom slučaju gdje je utvrđeno da su štapin, koji sam po sebi ne predstavlja neposrednu i promptnu opasnost, obrađivali i palili apelanti, tako da je on nakon mnogih u nizu preduzetih radnji izazvao eksploziju. Tuženi je, dalje, naveo da je 28. juna 1984. godine izvršen tehnički pregled rezervoara za pitku vodu u Grudskom Vrelu, kada je sačinjen zapisnik iz kojeg je vidljivo da je tuženi stručno i savjesno obavio sve radove prema ugovoru o izvođenju radova, što podrazumijeva i čišćenje terena. S obzirom na to da u predmetnom postupku nije dokazano da je štapin vlasništvo tuženog, samim tim tuženi nije odgovoran za nastanak predmetne štete, pa, prema tome, uopće nije pasivno legitimiran u predmetnom postupku.

V. Relevantni propisi


17. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine FBiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 173.


Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.

Član 174. stav 1.


(1) Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi.

18. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 7.


(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 123. stav 1.


1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.


Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 209.


Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

Član 228.


Prvostepeni sud je dužan, odmah po prijemu rješenja drugostepenog suda, odrediti pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, koje će se održati najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema rješenja drugostepenog suda, te izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju.

Član 249. stav 1.


(1) Ako utvrdi da postoji povreda odredaba parničnog postupka zbog koje se revizija može izjaviti, osim povreda određenih u st. 2. i 3. ovog člana, revizijski sud će, s obzirom na prirodu povrede, presudom preinačiti presudu drugostepenog suda ili rješenjem ukinuti u cijelosti ili djelimično presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću drugostepenog suda, odnosno drugom nadležnom sudu.

VI. Dopustivost


19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 63 0 P 004119 10 Rev od 16. augusta 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 16. septembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 7. oktobra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


23. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje


24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

26. Apelanti smatraju da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje, te proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo, što je kao posljedicu imalo kršenje njihovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja predmetna apelacija pokreće, ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava.

28. Ustavni sud zapaža da je osporenom prvostepenom presudom, koja je potvrđena drugostepenom presudom, odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili naknadu štete, primjenom odredaba člana 126. ZPP u vezi sa članom 174. ZOO. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud ukazao da na osnovu izvedenih dokaza nije mogao sa sigurnošću utvrditi da su apelanti pronašli štapin C10 na lokalitetu na kojem je tuženi sedam godina ranije izvodio radove, pa je, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP, zaključio da apelanti kao tužitelji u predmetnom postupku nisu dokazali da je tuženi imalac tog štapina, te da kao takav odgovara za pričinjenu štetu apelantima u smislu odredaba člana 174. stav 1. ZOO. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o reviziji apelanata protiv drugostepene presude, ukazao da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova, kojima je taj sud vezan, proizlazi da apelanti u predmetnom postupku nisu dokazali da je tuženi imalac opasne stvari, te da su, slijedeći to, nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan u smislu odredaba člana 126. ZPP u vezi sa članom 174. ZOO.

29. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ukazali da je nesporna činjenica da su apelanti pretrpjeli štetu u vezi sa opasnom stvari (detonirajući štapin C10), ali da u predmetnom postupku apelanti nisu dokazali da je tuženi imalac te opasne stvari (štapin C10), niti su prihvatili svjedočenja apelanata prema kojima su apelanti, kao djeca, pronašli štapin kao opasnu stvar na lokalitetu na kojem je tuženi sedam godina ranije izvodio radove. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 7. stav 1. ZPP propisano da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te da je odredbama člana 123. ZPP propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 126. ZPP propisano da, ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Pri tome Ustavni sud ukazuje da iz odredaba člana 126. ZPP proizlazi da sud, u pravilu, mora biti siguran u postojanje ili nepostojanje određene činjenice, odnosno da bi trebalo da ima takav stepen uvjerenosti u postojanje neke činjenice pri kojem bi bila isključena svaka razumna sumnja u mogućnost postojanja nečeg drugog. U slučaju kada sud na osnovu izvedenih dokaza ne može doći do takvog stepena uvjerenosti, dužan je utvrditi na kojoj je stranci teret dokazivanja postojanja ili nepostojanja te činjenice, a onda o njenom postojanju ili nepostojanju formirati zaključak koji će za tu stranku biti nepovoljan.

30. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje, kako proizlazi iz činjeničnog utvrđenja redovnih sudova, da je tuženi u toku 1979. i 1980. godine izvodio radove na lokalitetu Grudsko Vrelo, da je na tom lokalitetu vršio miniranje terena, te da je u kritičnom periodu nabavljao detonirajući štapin C10 za bavljenje svojom građevinskom djelatnošću. Također, Ustavni sud ukazuje da iz iskaza apelanata i dvojice svjedoka proizlazi da su komade štapina C10 pronalazili upravo na lokalitetu gdje je tuženi ranije izvodio radove - miniranje terena. Ustavni sud, također, podsjeća da su redovni sudovi izričito istakli da su utvrdili kao nespornu činjenicu da je upravo pravni prednik tuženog u toku 1979. i 1980. godine izvodio radove na izgradnji rezervoara pitke vode u Grudskom Vrelu za naručioca SO Grude, i to tzv. kontroliranim miniranjem, zatim, činjenicu da je od firme RO "Napredak" u Imotskom (koja se bavila prodajom eksploziva za šire područje Imotskog i zapadne Hercegovine) firma "Hercegovinaputevi" (pravni prednik tuženog) nabavljala eksploziv u velikim količinama, i to štapina C10 i C12, dok građani nisu mogli kupiti štapin C10.

31. Pri ovakvom stanju stvari Ustavni sud smatra da su redovni sudovi očigledno proizvoljno postupili kada su teret dokazivanja u pogledu postojanja odlučne činjenice, za čije utvrđenje su apelanti prethodno ponudili dokaze, umjesto na tuženog koji je, u smislu relevantnih odredaba ZPP, također, bio obavezan da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, ponovo prebacili na apelante. Naime, imajući u vidu odredbu člana 7. ZPP, prema kojoj su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te odredbu člana 123. stav 1. ZPP, prema kojoj je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, Ustavnom sudu ostaje bez odgovora pitanje zašto su redovni sudovi teret dokazivanja, i pored prethodno nesporno utvrđenih činjenica, stavili na apelante, te zašto nisu obrazložili poklanjanje vjere svjedoku V.B., koji je ne samo bio zaposlenik pravnog prednika tuženog u relevantno vrijeme (1979. i 1980. godine radio kod pravnog prednika tuženog na poslovima tehničke struke na lokalitetu Grudsko Vrelo), kada je izjavio da je pravni prednik radove izvodio tzv. kontroliranim miniranjem, te da su i druge firme izvodile radove na istom terenu, konkretno da su radove na tom lokalitetu izvodile i druge firme, i to "Geotehnika" iz Zagreba istražne radove na vodocrpilištu, "Geoinženjering" iz Sarajeva, da je firma iz Mostara vršila montažu tlačnog cjevovoda, a firma iz Beograda hidroizolaciju unutrašnjeg dijela rezervoara, niti su redovni sudovi obrazložili koje je dokaze tuženi ponudio a sud proveo kako bi dokazao u kakvoj su vezi istražni radovi na vodocrpilištu firme "Geotehnika" iz Zagreba i "Geoinženjeringa" iz Sarajeva, "firme iz Mostara" koja je vršila montažu tlačnog cjevovoda i "firme iz Beograda" koja je vršila hidroizolaciju unutrašnjeg dijela rezervoara sa korištenjem predmetnog eksploziva i da li su uopće te firme koristile štapin C10 i C12, pogotovo kada je utvrđeno da je na relevantnom području samo prednik tuženog nabavljao predmetni štapin C10 i C12.

32. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenili odredbe člana 7, člana 123. i člana 126. ZPP, što je nesumnjivo utjecalo na donošenje zakonite i pravilne odluke u predmetnoj pravnoj stvari.

33. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelanti u predmetnoj apelaciji ukazuju da se odgovornost tuženog zasniva na pravilima objektivne odgovornosti za štetu (čl. 173. i 174. ZOO), te da je, stoga, tuženi bio dužan dokazati činjenice koje bi ga oslobodile odgovornosti. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 173. ZOO propisano da se šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću, smatra da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Ustavni sud ukazuje da se "pretpostavka uzročnosti", kao princip za odgovornost po osnovu opasne stvari, kao i svaka druga pretpostavka (koja ima pravnu snagu pretpostavke, sve dok se ne dokaže suprotno) može oboriti. Pri tome Ustavni sud ukazuje da odgovorno lice može oboriti tu pretpostavku ako dokaže da njegova stvar nije u konkretnom - određenom slučaju bila uzrok štete, odnosno ako dokaže da je uzrok štete izvan njegove stvari i da je uzrok štete bio neko drugi. Ustavni sud zapaža da su apelanti identične navode u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava isticali i u reviziji protiv drugostepene presude, koju su apelanti dostavili u prilogu apelacije, ali da Vrhovni sud nije dao nikakvo obrazloženje u pogledu tih navoda. Imajući u vidu izričite navode apelanata iznesene u tom pravcu, kao i očiglednu neujednačenost sudske prakse povodom predmetnog pitanja, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud bio dužan da ponudi odgovarajuće obrazloženje u tom pogledu.

34. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da je bilo potrebno, radi zaštite ustavnih prava apelanata, ukinuti osporenu odluku, te predmet vratiti Vrhovnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu sa garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi


35. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak


36. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka očigledno proizvoljno primijenili odredbe čl. 7, 123. i 126. ZPP, budući da su teret dokazivanja u pogledu postojanja odlučne činjenice, za čije utvrđenje su apelanti prethodno ponudili dokaze, umjesto na tuženog, ponovo prebacili na apelante, a, s druge strane, nisu dali obrazloženje iz kojih provedenih dokaza su zaključili da su se na spornom terenu i druge firme bavile miniranjem terena, odnosno da su koristile predmetni eksploziv.

37. Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!