Službeni glasnik BiH, broj 47/11

na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU


OBRAZLOŽENJE


Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1007/08, rješavajući apelaciju Katarine Marsenić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st 1. i 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Djelimično se usvaja apelacija Katarine Marsenić.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u:

- predmetu koji se vodi kod Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu pod brojem 075-0-P-07-000 135, i

- predmetu okončanom Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 566 od 1. septembra 2008. godine.

Nalaže se Osnovnom sudu u Mrkonjić-Gradu da bez daljnjeg odlaganja okonča postupak u predmetu broj 075-0-P-07-000 135, prema članu II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Osnovnom sudu u Mrkonjić-Gradu da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Katarine Marsenić podnesena zbog povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zato što je preuranjena.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod


1. Katarina Marsenić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Novog Sada podnijela je 27. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u više predmeta koji su se po apelanticinim tužbama vodili pred sudovima Republike Srpske.

2. Apelantica je 21. aprila 2008. godine dopunila-precizirala apelaciju tako što je dostavila dva obrasca apelacije. U prvom obrascu apelantica je navela da apelaciju podnosi zbog dužine postupka u predmetu koji se pred Osnovnim sudom u Mrkonjić-Gradu vodi pod brojem P-184/03 i u kojem je 4. maja 2005. godine bila donesena presuda koju je Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), u postupku po apelanticinoj žalbi, Rješenjem broj Gž 011-0-Gž-06-001 103 ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

3. U drugom obrascu apelacije apelantica je navela da podnosi apelaciju i zbog dužine trajanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-574/2000 i Okružnog suda broj Gž.1364/04, a koji je u vrijeme podnošenja apelacije bio u fazi odlučivanja o apelanticinoj reviziji kod Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i vodio se pod brojem 118-0-Rev-06-000 566.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu i od Vrhovnog suda je 19. maja 2008. godine, od Osnovnog suda u Banjoj Luci 20. maja 2008. godine, a od Okružnog suda 1. oktobra 2010. godine traženo da dostave odgovor na apelaciju.

5. Odgovor na apelaciju Osnovni sud u Mrkonjić-Gradu je dostavio 29. maja 2008. godine, Osnovni sud u Banjoj Luci 5. juna 2008. godine, Vrhovni sud 9. juna 2008. godine, a Okružni sud 18. oktobra 2010. godine.

6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu i Osnovnog suda u Banjoj Luci su dostavljen apelantici 16. juna 2008. godine, a odgovor Okružnog suda dopisom od 18. novembra 2010. godine.

7. Osnovni sud u Mrkonjić-Gradu je 8. oktobra 2010. godine dostavio na uvid spis broj 075-0-P-07-000 135.

8. Osnovni sud u Banjoj Luci u ostavljenom roku, koji je istekao 6. novembra 2010. godine, nije dostavio Ustavnom sudu na uvid spis broj P.547/00.

III. Činjenično stanje


a) postupak pred Osnovnim sudom u Mrkonjić-Gradu


9. Činjenice predmeta koje se odnose na postupak koji se vodi pred Osnovnim sudom u Mrkonjić-Gradu, a koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.

10. Apelantica je 4. marta 1986. godine Opštinskom sudu u Mrkonjić-Gradu podnijela tužbu protiv tuženog Lazara Đukanovića, inače svoga oca, zbog neosnovanog obogaćenja i naknade štete. Presudom Osnovnog suda P.88/86 od 23. novembra 1987. godine odbijen je apelanticin postavljeni tužbeni zahtjev, te je obavezana da tuženom naknadi troškove parničnog postupka. Međutim, Viši sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj Gž. 602/89 od 5. aprila 1989. godine, uvažio apelanticinu žalbu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Nakon toga postupak je pred prvostepenim sudom evidentiran pod novim poslovnim brojem P-312/89.

11. Podneskom od 16. januara 2003. godine apelantica je obavijestila Osnovni sud da nakon ukidanja prvostepene presude i vraćanja predmeta na ponovno suđenje nova presuda u predmetnoj pravnoj stvari nije nikada donesena, da je tuženi Lazar Đukanović umro 23. januara 1990. godine, te je apelantica uredila tužbu tako što je kao tužene označila svoju braću Nikolu Đukanovića i Dušana Đukanovića, kao nasljednike Lazara Đukanovića, te je izvršila preciziranje tužbenog zahtjeva uz isticanje prijedloga za donošenje privremene mjere.

12. Budući da je provjerom kroz upisnike i arhivu utvrđeno da je spis broj P-312/98 nestao u toku ratnih dejstava, Osnovni sud je nakon održana dva ročišta (20. juna i 14. jula 2003. godine) na raspravi održanoj 14. jula 2003. godine donio Rješenje broj R-7/03 od 14. jula 2003. godine kojim je izvršena rekonstrukcija uništenog spisa broj P.312/89, pa je naloženo pisarnici da na osnovu priložene dokumentacije oformi u "P" upisniku novi spis pod novim brojem u kojem će kao tužiteljicu označiti apelanticu a kao tužene Nikolu Đukanovića i Dušana Đukanovića (u daljnjem tekstu: tuženi).

13. Podneskom od 28. jula 2003. godine apelantica je tražila da sud odluči o njenom prijedlogu za određivanje privremene mjere. Sud je nakon toga održao pripremno ročište 19. novembra 2003. godine, te odredio održavanje glavne rasprave za 19. decembar 2003. godine. Rješenjem broj P-184/03 d 19. novembra 2003. godine sud je odbio kao neosnovan apelanticin prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja. Apelantica je protiv rješenja o odbijanju prijedloga za određivanje privremene mjere izjavila žalbu koja je 15. decembra 2003. godine dostavljena Okružnom sudu na rješavanje.

14. Glavnu raspravu od 19. decembra 2003. godine sud je, zbog neuredne dostave tuženom, odgodio za 16. januar 2004. godine. Rješenjem Osnovnog suda broj P. 184/03 od 19. decembra 2003. godine je određeno da se zastane s vođenjem postupka do donošenja odluke Vrhovnog suda o apelanticinom prijedlogu za delegaciju drugog suda, koji je odbijen Rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci broj R-554/03 od 23. januara 2004. godine.

15. Okružni sud, kojem je spis dostavljen radi odlučivanja o apelanticinoj žalbi protiv Rješenja Osnovnog suda P.184/03 od 19. novembra 2003. godine (o odbijanju apelanticinog prijedloga za određivanje mjere obezbjeđenja), je dopisom broj Gž-2671/03 od 27. aprila 2004. godine, koji je u Osnovnom sudu primljen 12. maja 2004. godine, vratio spis Osnovnom sudu s obrazloženjem da predmetni spis nije kompletan, pa je potrebno da ga Osnovni sud upotpuni svim zapisnicima, podnescima i odlukama koje pripadaju spisu, te da spis uveže. Navedeno je da se u spisu ne nalaze ovlaštenja stranaka da ih zastupaju punomoćnici, te je istaknuto da u spisu nema podataka kada je apelantica primila rješenje zbog čega Okružni sud nije mogao da ispita blagovremenost žalbe.

16. Apelantica je potom podneskom od 30. aprila 2004. godine urgirala zakazivanje glavne rasprave. Nakon toga je Osnovni sud u dva navrata tokom marta 2005. godine tražio od apelantice da imenuje punomoćnika za primanje pismena u Bosni i Hercegovini.

17. Podneskom od 19. maja 2005. godine apelantica je urgirala kod Osnovnog suda uzimanje predmeta u rad.

18. Rješenjem Okružnog suda broj Gž-2671/03 od 31. augusta 2005. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđeno Rješenje Osnovnog suda broj P-184/03 od 19. novembra 2003. godine (o odbijanju apelanticinog prijedloga za određivanje mjere obezbjeđenja).

19. Osnovni sud je potom u dva navrata (25. oktobra i 8. novembra 2005. godine) dostavljao spis Vrhovnom sudu radi izuzimanja Osnovnog suda od daljnjeg rješavanja odnosno određivanja drugog suda za odlučivanje o apelanticinoj tužbi.

20. Rješenjem Vrhovnog suda, broj R-79/05 od 2. decembra 2005. godine, odbijen je prijedlog Osnovnog suda za određivanje drugog stvarno nadležnog suda za postupanje po apelanticinoj tužbi.

21. Nastavak glavne rasprave, zakazane za 15. februar i 10. mart 2006. godine, sud je odložio prije održavanja ročišta. Nastavak glavne rasprave je održan 28. mart 2006. godine, kada je sud proveo predložene dokaze i zaključio glavnu raspravu.

22. Presudom Osnovnog suda broj P.184/03 od 4.maja 2006. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obaveže tužene kao zakonske nasljednike svog oca Lazara Đukanovića da apelantici, na ime ostavioca, zbog sprečavanja apelantice u korištenju prava vlasništva i odugovlačenja s ispunjenjem novčane obaveze na osnovu pravomoćne Presude Opštinskog suda Mrkonjić-Grad broj P.275/83, isplate iznos od 19.831,70 KM s kamatama kao i sa zahtjevom za naknadu troškova postupka. Odbijen je i alternativni apelanticin zahtjev da sud obaveže tužene da joj isplate po 11.917,00 eura i da se za svakog od njih posebno odluči o troškovima postupka kao i zahtjev da sud, ukoliko ne udovolji ni jednom od navedenih zahtjeva, prvopostavljeni tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti samo prema prvotuženom Nikoli Đukanoviću (u daljnjem tekstu: prvotuženi). Odlučeno je da troškove postupka u iznosu od 6.670,00 KM snosi apelantica.

23. Apelantica je 7. juna 2006. godine protiv presude Osnovnog suda izjavila žalbu, koja je 14. juna dostavljena tuženom na odgovor. Spis je 27. juna 2006. godine dostavljen Okružnom sudu radi rješavanja o žalbi. Međutim, Okružni sud je dopisom broj 011-0-Gž-06-001 103 od 16. oktobra 2006. godine spis vratio Osnovnom sudu kako bi pozvao apelanticu da dostavi uredno ovlaštenje za punomoćnika-advokata Milorada Marsenića i kako bi žalbu tuženog (na odluku o troškovima postupka) proslijedio apelantici na odgovor. Apelantica je podneskom od 24. novembra 2006. godine obavijestila sud da advokat Milorad Marsenić, inače njen bračni drug, još od podnošenja tužbe 1986. godine ima punomoć kao i saglasnost Ministarstva pravde Republike Srpske koju je predao sudu, a koja je po apelanticinim navodima također uložena u spis, da je može zastupati u ovom predmetu.

24. Spis je 7. marta 2007. godine vraćen Okružnom sudu radi rješavanja o žalbama izjavljenim protiv prvostepene presude, ali je on 2. aprila 2007. godine vraćen Osnovnom sudu koji je, nakon dostave apelanticinog odgovora na žalbu tuženog, spis ponovo 10. maja 2007. godine vratio Okružnom sudu na rješavanje o izjavljenim žalbama.

25. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-001 103 od 30. maja 2007. godine uvažene su žalbe parničnih stranaka, te je Presuda Osnovnog suda P.184/03 od 4. maja 2006. godine ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Okružni sud je spis P. 184/03 vratio Osnovnom sudu 22. juna 2007. godine.

26. Podneskom od 18. augusta 2010. godine apelantica je obavijestila sud da je njen punomoćnik umro 21. januara 2008. godine, te je dostavila sudu svoju adresu.

27. Prema stanju spisa Osnovni sud je dopisom od 30. septembra 2010. godine dostavio rješenje Okružnog suda apelantici i pozvao je da uredi tužbeni zahtjev u roku od osam dana prema uputama datim u rješenju Okružnog suda. U spisu nema dokaza da je apelantica primila ovaj dopis.

b) postupak pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci


28. Činjenice predmeta koje se odnose na postupak koji se vodi pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci, a koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.

29. Apelantica je u 6. marta 2000. godine Osnovnom sudu u Banjoj Luci podnijela tužbu protiv Republike Srpske radi naknade štete.

30. Osnovni sud je na raspravi održanoj 27. augusta 2003. godine donio rješenje kojim je naložio apelantici da u roku od osam dana uredi tužbu prema odredbama novog ZPP-a.

31. Podneskom od 30. augusta 2003. godine apelantica je uredila tužbu.

32. Tužena Republika Srpska je 29. oktobra 2003. godine odgovorila na tužbu.

33. Osnovni sud je 28. maja 2004. godine donio Presudu broj P-547/2000 kojom je odbio apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obaveže Republiku Srpsku da joj na ime naknade materijalne štete zbog urušenja stambene zgrade i gubitka prometne vrijednosti, na ime prometne vrijednosti parcela, kao i na ime gubitka stana, isplati iznose precizirane u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana vještačenja do isplate. Odbijen je dio apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila isplatu nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova, te povrede ugleda i časti, koji je preciziran u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate kao i zahtjev za naknadu troškova postupka. Apelantica je obavezana da tuženoj Republici Srpskoj naknadi troškove postupka.

34. Apelantica je protiv presude Osnovnog suda u Banjoj Luci podnijela žalbu.

35. Presudom Okružnog suda broj Gž.1364/04 od 10. marta 2006. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda u Banjoj Luci. U obrazloženju presude je navedeno da je predmet spora u konkretnoj parnici apelanticin zahtjev da joj tužena Republika Srpska naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu koju su prouzrokovali njeni organi uslijed dugog vođenja sudskih postupaka pred Opštinskim tj. Osnovnim sudom u Mrkonjić-Gradu u predmetima P 33/91 i P-46/98, te Odlukom o regulacionom planu Skupštine opštine Mrkonjić-Grad. Navedeno je da apelantica u toku postupka nije dokazala da je uslijed nezakonitog ili nemarnog rada sudije postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice u navedenim predmetima trajao nesrazmjerno dugo te da je zbog toga pretrpjela materijalnu štetu zbog urušavanja stambene zgrade i gubitka stana, te nematerijalnu štetu zbog povrede časti i ugleda. Također je navedeno da je prvostepeni sud pravilno postupio kad je odbio dio apelanticinog tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete zbog umanjenja prometne vrijednosti nekretnina do koje je došlo utvrđivanjem njihove posebne namjene Odlukom o regulacionom planu Skupštine opštine Mrkonjić-Grad, budući da apelantica ima pravo korištenja predmetnog zemljišta na dosadašnji način sve dok zemljište ne bude preuzeto iz njenog posjeda radi privođenja trajnoj namjeni. Istaknuto je da odluku o regulacionom planu donosi skupština opštine te da i iz tih razloga ne postoji odgovornost Republike Srpske za štetu uslijed odluke opštinskih organa.

36. Apelantica je protiv presude Okružnog suda izjavila reviziju, te je spis 21. juna 2006. godine dostavljen Vrhovnom sudu radi odlučivanja o izjavljenoj reviziji.

37. Na zahtjev Ustavnog suda za dostavu podataka Vrhovni sud je 28 oktobra 2010. godine obavijestio Ustavni sud de je Presudom broj 118-0-Rev-06-000 566 od 1. septembra 2008. godine odlučio o apelanticinoj reviziji (revizija odbijena kao neosnovana).

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


38. Apelantica smatra da je zbog nedonošenja konačne odluke o njenom tužbenom zahtjevu u oba postupka povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje i na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelantica smatra da je ovakvim postupanjem redovnih sudova povrijeđeno i njeno pravo na opštu zabranu diskriminacije garantovano Protokolom broj 12 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji apelantica prvo navodi hronologiju postupka pred Osnovnim sudom u Mrkonjić-Gradu, te ističe da je "posle 22 godine od podnošenja tužbe (4.3.1986. godine) na istom mjestu tj. pred prvostepenim sudom. Za to nikad ne može biti kriva stranka, ni protivna, već je za to uvek odgovoran sud". Iz navedenih razloga apelantica smatra da je došlo do povrede njenih prava zbog očigledno nerazumnog roka. Dalje, u vezi s postupkom pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci, apelantica navodi da je tužbu u toj pravnoj stvari podnijela u martu 2000. godine, da je taj sud počeo rad na predmetu tek nakon donošenja ZPP-a 2003. godine, nakon čega je 28. maja 2004. godine, preko četiri godine od podnošenja tužbe, donio presudu koj?m je odbio njen tužbeni zahtjev, da je Okružni sud potvrdio ovu presudu Osnovnog suda svojom odlukom od 10. marta 2006. godine. Apelantica navodi da Vrhovni sud i pored njene urgencije nije donio odluku o reviziji koju je podnijela 26. aprila 2006. godine.

b) Odgovor na apelaciju


39. Osnovni sud navodi da Okružni sud do davanja odgovora na apelaciju nije Osnovnom sudu dostavio povratnice o urednoj dostavi drugostepene odluke parničnim strankama, a niti je apelantica, "ako je zaprimila drugostepenu odluku, postupila po uputama iz iste, to jest jasno opredijelila i precizirala tužbeni zahtjev, to ovaj sud nema mogućnosti da nastavi sa postupkom iz navedenih razloga".

40. U vezi s postupkom koji je pokrenut po apelanticinoj tužbi pred Osnovnom sudom u Banjoj Luci, Vrhovni sud je, u odgovoru koji je dostavio 9. juna 2008. godine, istakao da je 21. juna 2006. godine zaprimio apelanticinu reviziju izjavljenu protiv presude Okružnog suda. Navedeno je da je predmet dat u rad 1. februara 2008. godine, te da bi prema programu rada za 2008. godinu svi predmeti iz 2006. godine trebali biti riješeni do kraja 2008. godine.

41. Okružni sud u odgovoru od 18. oktobra 2010. godine navodi da je svojom Presudom Gž.1364/04 od 10. marta 2006. godine odbio apelanticinu žalbu, a da je Vrhovni sud Presudom broj 118-0-Rev-06-000 566 od 1. septembra 2008. godine odbio apelanticinu reviziju. Navedeno je da Okružni sud ostaje kod razloga datih u obrazloženju Gž. odluke, te predlaže odbijanje apelacije.

42. U odgovoru na apelaciju koji je dao 5. juna 2008. godine Osnovni sud u Banjoj Luci navodi da je donio presudu po apelanticinoj tužbi, da je Okružni sud odbio apelanticinu žalbu, te da se spis nalazi na Vrhovnom sudu radi odlučivanja o apelanticinoj reviziji.

V. Relevantni propisi


43. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

44. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 217. st. 3. i 4.

Drugostepeni sud održaće sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.

Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.

Član 228.

Prvostepeni sud je dužan, odmah po prijemu rješenja drugostepenog suda, da odredi pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, koje će se održati najdocnije u roku od 30 dana od dana prijema rješenja drugostepenog suda, te da izvede sve parnične radnje i da raspravi sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju.

Član 253.

Ako u čl. 237. do 252. ovog zakona nije što drugo određeno, u postupku povodom revizije shodno će se primjenjivati odredbe ovog zakona o žalbi protiv presude, osim odredbi o održavanju rasprave pred drugostepenim sudom.

VI. Dopustivost


45. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelanticine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 1. Protokola 12 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(14) apelacija je preuranjena;

46. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

47. U konkretnom slučaju, budući da su Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-001 103 od 30. maja 2007. godine uvažene žalbe parničnih stranaka te presuda Osnovnog suda u Mrkonjić- Gradu broj P.184/03 od 4. maja 2006. godine ukinuta, to je postupak o predmetu apelacije u toku pred Osnovnim sudom, kojem je predmet vraćen na ponovni postupak i odlučivanje, pa slijedi da je apelacija, u smislu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje, osim s aspekta donošenja odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na opću zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i člana 1. Protokola 12 uz Evropsku konvenciju, preuranjena.

48. Također, u vezi s postupkom pokrenutim po apelanticinoj tužbi podnesenoj Osnovnom sudu u Banjoj Luci, Ustavni sud zapaža da je u međuvremenu, dakle nakon podnošenja apelacije, taj postupak okončan presudom Vrhovnog suda broj od 1. septembra 2008. godine. U vezi s ovim Ustavni sud prvo naglašava da prema članu 32. Pravila Ustavnog suda, kod odlučivanja Ustavni sud ispituje postoje li samo one povrede koje su iznesene u apelaciji. Dalje, Ustavni sud podsjeća da su apelanti, u smislu člana 19. stav 5. Pravila Ustavnog suda, dužni obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi s apelacijom, koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Budući da apelantica nije obavijestila Ustavni sud da je u međuvremenu donesena konačna odluka u ovom predmetu niti ju je dostavila, Ustavni sud zaključuje da, u vezi s ovim postupkom, nisu ispunjene procesne pretpostavke da odlučuje o navodnim povredama prava na pravično suđenje, osim s aspekta donošenja odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na opću zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola 12 uz Evropsku konvenciju, budući da apelantica ove povrede nije dovela u kontekst u međuvremenu donesene revizione odluke, a one su u vrijeme podnošenja apelacije u odnosu na tadašnje stanje postupka također bile preuranjene.

49. S druge strane, u skladu s članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kad nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

50. U konkretnom slučaju apelantica se obratila Ustavnom sudu zbog činjenice da redovni sudovi nisu donijeli konačnu odluku o njenoj tužbi koju je podnijela 4. marta 1986. godine Opštinskom sudu u Mrkonjić-Gradu, odnosno o njenoj tužbi koju je podnijela u martu 2000. godine Osnovnom sudu u Banjoj Luci, te apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Dakle, iako je apelacija podnesena prije nego što su predmetni parnični postupci pravosnažno okončani, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, konkretna apelacija je dopustiva. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

51. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VII. Meritum


52. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

53. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

54. Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo da pred sud iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975 godine, serija A, broj 18, stav 36).

55. Ustavni sud konstatira da se u predmetnim parničnim postupcima pred redovnim sudovima odlučivalo o apelanticinom tužbenom zahtjevu usmjerenom na naknadu štete, te zaključuje da se radi o predmetu građansko-pravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv na apelanticin slučaj.

56. S obzirom da apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, budući da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 4. marta 1986. godine a da konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari još uvijek nije donesena, odnosno da nije donesena konačna odluka u parničnom postupku pokrenutom po njenoj tužbi podnesenoj Osnovnom sudu u Banjoj Luci 6. marta 2000. godine, Ustavni sud će ispitati da li je u navedenim predmetima došlo do povrede apelanticinog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na suđenje u razumnom roku


a) Relevantni principi


57. Ustavni sud podsjeća da se, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i pozivom na sljedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje podnositelja zahtjeva i mjerodavnih vlasti kao i važnost onog što se za podnositelja zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zagorec protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 26).

b) Period koji se uzima u obzir


58. Ustavni sud ukazuje da je nadležan za ispitivanje navodnih povreda ljudskih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije koje su se desile nakon 14. decembra 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Stoga je Ustavni sud, dakle, nadležan ispitati apelanticine navode o nerazumno dugom trajanju postupka nakon tog datuma. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka Ustavni sud će uzeti u obzir i stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 37).

c) Analiza dužine trajanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu


59. Ustavni sud zapaža da predmetni postupak koji je apelantica pokrenula pred Opštinskim sudom u Mrkonjić-Gradu traje preko 24 godine i osam mjeseci i da još uvijek nije pravomoćno okončan. Međutim, u apelanticinom slučaju Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka od dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do donošenja odluke o ovoj apelaciji, a to je dakle period od preko 14 godina i 11 mjeseci.

60. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi utvrđivanja neosnovanog bogaćenja i naknade štete prema odredbama ZOO te se navedeni postupak, po mišljenju Ustavnog suda, ne može smatrati osobito složenim.

61. U vezi s apelanticinim ponašanjem, Ustavni sud nalazi da iz predočene dokumentacije proizlazi da je apelantica podnijela prijedlog za nastavak postupka tek od 16. januara 2003. godine (dakle po proteku preko sedam godina počevši od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda), te Ustavni sud zaključuje da se, u okolnostima konkretnog slučaja, koje su posebno određene činjenicom da je predmetni spis nestao u toku ratnih dejstava, ovaj period ipak može staviti na apelanticin teret jer je propustila da blagovremeno inicira nastavak postupka, što bi u konačnici imalo za posljedicu da Osnovni sud ranije preduzme radnje na rekonstruiranju spisa i samim tim bi za posljedicu imalo ranije donošenje odluke o meritumu zahtjeva. S druge strane, okolnost da je apelantica u daljnjem toku postupka tražila delegaciju nadležnosti sama po sebi ne ukazuje da je ovim zahtjevima apelantica doprinijela dužini postupka, budući da se koristila pravima koja joj po zakonu pripadaju.

62. Ustavni sud dalje zapaža da je u daljnjem toku postupka (nakon apelanticinog prijedloga od 16. januara 2003. godine) upravo Osnovni sud doprinio dužini postupka. Naime, premda je u početnoj fazi postupka Osnovni sud u pogledu zakazivanja ročišta za rekonstrukciju spisa te pripremnog ročišta i glavne rasprave iskazao primjerenu ažurnost, u daljnjoj fazi postupka je, prevashodno zbog vlastitih propusta vezanih za nepoštivanje uobičajene procedure rukovanja sudskim spisima, doveo do tog da je spis vraćen s Okružnog suda zbog toga što nije bio kompletan (nedostajali zapisnici, podnesci i odluke koje pripadaju spisu, spis nije bio uvezan, nedostajala je dostavnica o uručivanju rješenja apelantici), te zbog nedostatka punomoći za zastupanje, a koja pitanja je taj sud, s obzirom na odredbe ZPP-a koje se tiču parnične sposobnosti stranaka i preduzimanja radnji lično ili preko punomoćnika (prvenstveno odredbe člana 309. ZPP), morao i trebao riješiti u početnoj fazi postupka.

63. Dalje, Ustavni sud zapaža da je iz spisa Osnovnog suda, koji je dostavljen na uvid Ustavnom sudu, i pored primjedbi koje mu je u tom pogledu iznio Okružni sud, zaista bilo iznimno teško utvrditi sve relevantne okolnosti bitne za odluku Ustavnog suda. Analizom spisa može se zaključiti da je Osnovni sud samo u pojedinim periodima iskazao potrebnu ažurnost u rješavanju predmeta (tokom 2003. i početkom 2006. godine), dok je u ostalim periodima upravo svojom neažurnošću i nekorištenjem mehanizama koje mu pružaju odredbe ZPP-a propustio da djelotvorno upravlja predmetnim postupkom i zapravo svojim postupanjem značajno doprinio dužini postupka. Dalje, evidentno je da je Osnovni sud od dostave rješenja kojim se postupak vraća na ponovno suđenje (22. juna 2007. godine) preduzeo samo jednu radnju 30. septembra 2010. godine, kad je apelantici dostavio Gž. rješenje i naložio da uredi tužbeni zahtjev. Iz navedenog proizlazi da je ovakvo postupanje Osnovnog suda, koji je prvu procesnu radnju preduzeo nakon više od tri godine i tri mjeseca od dostave drugostepenog rješenja, u direktnoj je suprotnosti s članom 228. ZPP-a koji propisuje da je prvostepeni sud dužan, odmah po prijemu rješenja drugostepenog suda, da odredi pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, koje će se održati najdocnije u roku od 30 dana od dana prijema rješenja drugostepenog suda. Stoga se pokazuju neosnovanim navodi suda da nije imao dokaze da je predmetno rješenje dostavljeno apelantici, budući da iz stanja spisa ne proizlazi da je Osnovni sud, u periodu dužem od tri godine i tri mjeseca, o navedenom obavijestio Okružni sud te tražio podatke o izvršenoj dostavi. Ovo osobito imajući u vidu da je u konačnici upravo Osnovni sud sam, dopisom od 30. septembra 2010. godine dostavio rješenje apelantici, pa Ustavni sud, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja ne vidi razloge zašto to Osnovni sud nije mogao učiniti još 2007. godine i zašto tada nije pozvao apelanticu da uredi tužbeni zahtjev. S druge strane, da je apelantica primila rješenje Okružnog suda moglo je biti poznato Osnovnom sudu iz podnesene apelacije koja je dostavljena na odgovor tom sudu 26. maja 2008. godine, pa je dakle još tada mogao preduzeti poslove iz svoje nadležnosti što nije učinio. Stoga, Ustavni sud smatra da je odgovornost za ovako dugo trajanje predmetnog postupka pretežno na strani Osnovnog suda, koji je, stoga, najodgovorniji zašto odluka u konkretnom slučaju nije donijeta u "razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

64. Što se tiče ponašanja Okružnog suda, Ustavni sud ne nalazi da je Okružni sud svojim postupanjem doprinio dužini predmetnog postupka budući da po dostavljenim žalbama (protiv rješenja o odbijanju prijedloga za donošenje privremene mjere i presude Osnovnog suda od 4. maja 2006. godine) nije mogao odmah postupati zbog toga što prvostepeni sud nije blagovremeno dostavio uredne spise, a sami rokovi u kojim je donio osporene odluke ne mogu se smatrati nerazumno dugim.

65. Konačno, cijeneći postupak u cjelini, vodeći računa o ispitanim kriterijima Ustavni sud zaključuje da dužina konkretnog postupka od preko 24 godine, od kojih je period od preko 14 godina i 11 mjeseci u nadležnosti Ustavnog suda, ne zadovoljava zahtjev "razumnosti", a za što je u pretežnom dijelu odgovoran Osnovni sud, zbog čega je došlo do povrede apelanticinog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Analiza dužine trajanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci


66. U vezi s postupkom koji je apelantica pokrenula pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci, Ustavni sud zapaža da je taj postupak trajao od 6. marta 2000. godine do donošenja Presude Vrhovnog suda 118-0-Rev-06-000 566 od 1. septembra 2008. godine. Dakle cjelokupan postupak u ovom predmetu je trajao osam godina, pet mjeseci i 24 dana.

67. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi naknade materijalne i nematerijalne štete prema odredbama ZOO te se navedeni postupak, po mišljenju Ustavnog suda, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta ne može smatrati osobito složenim.

68. Dalje, budući da Osnovni sud u Banjoj Luci nije u ostavljenom roku dostavio svoj spis P.547/00, Ustavni sud je, u skladu sa svojom dosadašnjom praksom, analizu razumnosti dužine postupka zasnovao isključivo na navodima apelacije i dokumentaciji dostavljenoj uz apelaciju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, do objavljivanja u službenom glasilu dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

69. U vezi s tim Ustavni su zapaža da je Osnovni sud prvu raspravu u konkretnom predmetu zakazao tek za 27. august 2003. godine, dakle nakon više od tri godine i pet mjeseci računajući od podnošenja tužbe (6. marta 2000. godine), a presudu u konkretnoj pravnoj stvari donio 28. maja 2004. godine (dakle nakon četiri godine i skoro tri mjeseca), za što, po mišljenju Ustavnog suda, nisu postojali opravdani uvjeti, te smatra da je Osnovni sud ovakvim svojim postupanjem doprinio dužini predmetnog postupka. Dalje, evidentno je da je Okružni sud odluku o žalbi donio u roku koji se sam po sebi ne može smatrati "nerazumnim". Međutim, imajući u vidu da je Vrhovnom sudu trebalo više od dvije godine i dva mjeseca da donese odluku o izjavljenoj reviziji, Ustavni sud smatra da cjelokupan postupak koji je dakle na tri instance trajao ukupno osam godina, pet mjeseci i 24 dana u okolnostima konkretnog slučaja ne zadovoljava kriterij "razumnosti". Pri tome, u vezi s odgovorom Vrhovnog suda iz kojeg proizlazi da taj sud ima veliki broj predmeta u radu, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda ovi navodi nisu valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). Naime, vođenje postupka u okviru razumnog vremena je za cjelokupan pravni sistem od fundamentalne važnosti, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka efikasnosti i povjerenja u pravni sistem.

70. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su, gledajući u cjelini, redovni sudovi povrijedili apelanticino pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda 118-0-Rev-06-000 566 od 1. septembra 2008. godine.

VIII. Zaključak


71. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u postupku koji se trenutno vodi pred Osnovnim sudom u Mrkonjić-Gradu u situaciji kada trajanje predmetnog parničnog postupka pred Osnovnim sudom, koji od ratione temporis zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda traje 14 godina i 11 mjeseci i još uvijek nije okončan, može u pretežnom dijelu da se stavi na teret Osnovnom sudu.

72. Također, Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u postupku okončanom Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 566 od 1. septembra 2008. godine, u situaciji kada je predmetni parnični postupak na tri instance trajao ukupno osam godina pet mjeseci i 24 dana, pri čemu odgovornost za tako dugo trajanje postupka leži isključivo na redovnim sudovima.

73. Na osnovu člana 16. st 1. i 4. tačka 14. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

74. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!