Službeni glasnik BiH, broj 94/13
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 2656/09, rješavajući apelaciju
Adnana Gulamovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alinejе 2. i 4, člana 61. st. 1. i 2, člana 64. stav 1. i člana 65. stav 1. tačka 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 5. novembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija
Adnana Gulamovića, Slavena Kovala, Dragana Radovanovića, Jasminke Đedović, Žike Đuknića, Fahrudina Šljivića, Alme Džaferović, Emira Ibrahimovića, Mugdima Zulčića, Stjepana Čaćića, Jasminke Alagić, Ive Iveljića, Šasenama Ćosića, Danice Arapović-Kovačević, Slađane Milojković, Mensura Topčića, Mirsade Kalaba, Fatime Hadžibeganović, Muhameda Mustafića, Hajrudina Mujanovića, Ramiza Salihbašića, Kenana Balića, Mirzete Begić, Ševala Bašića, Gordane Tadić, Kasima Halilčevićа, Ize Tankića, Nihada Halilčevića, Fikrete Vranjkovina, Mirjane Hrvić, Dženane Čitaković, Imšira Škahića, Staniše Gluhajića, Nizama Šarića i Senade Kovačević podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Gž-09-000 007 od 10. jula 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-1805/05 od 29. maja 2008. godine.
Obustavlja se postupak pokrenut apelacijom
Dijane Milić podnesenom protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Gž-09-000 007 od 10. jula 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-1805/05 od 29. maja 2008. godine, zato što je apelantica umrla.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Adnan Gulamović, Slaven Koval, Dragan Radovanović, Jasminka Đedović, Žiko Đuknić, Fahrudin Šljivić, Alma Džaferović, Emir Ibrahimović, Mugdim Zulčić, Stjepan Čačić, Dijana Milić, Jasminka Alagić, Ivo Iveljić, Šasenam Ćosić, Danica Arapović-Kovačević, Slađana Milojković, Mensur Topčić, Mirsada Kalaba, Fatima Hadžibeganović, Muhamed Mustafić, Hajrudin Mujanović, Ramiz Salihbašić, Kenan Balić, Mirzeta Begić, Ševal Bašić, Gordana Tadić, Kasim Halilčević, Izo Tankić, Nihad Halilčević, Fikreta Vranjkovina, Mirjana Hrvić, Dženana Čitaković, Imšir Škahić, Staniša Gluhajić, Nizam Šarić i Senada Kovačević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Zlatko Garić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 19. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 002-0-Gž-09-000 007 od 10. jula 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1805/05 od 29. maja 2008. godine. Apelanti su 12. maja 2010. godine dopunili apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Tuzlanskog kantona, kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 31. marta 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i tuženi su dostavili odgovor na apelaciju 7. i 9. aprila 2010. godine. Općinski sud je dopisom od 5. aprila 2010. godine obavijestio Ustavni sud da je predmet proslijeđen Vrhovnom sudu Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) na odlučivanje po izjavljenoj reviziji zbog čega nije u mogućnosti dostaviti odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda i tuženog dostavljeni su opunomoćeniku apelanata 26. februara 2013. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelanti su zaposlenici u Kantonalnom tužilaštvu Tuzlanskog kantona gdje obavljaju dužnost tužilaca.
7. Presudom Općinskog suda broj P-1805/05 od 29. maja 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 002-0-Gž-09-000 007 od 10. jula 2009. godine, odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi obaveže da im isplati novčana sredstva za topli obrok i prevoz za period od 1. januara do 31. augusta 2005. godine. Apelanti su obavezani da tuženom naknade troškove postupka u iznosu od 568,96 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Višak zahtjeva tuženog za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa je odbijen. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je odbijen tužbeni zahtjev apelanata na temelju Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH ("Službene novine FBiH" broj 63/03), koji je stupio na snagu 24. decembra 2003. godine, a kojim nije propisano pravo na ove naknade. Redovni sudovi su istakli da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 29. Kolektivnog ugovora službenika tijela uprave i sudske vlasti u FBiH ("Službene novine FBiH" broj 23/00), budući da se navedena odredba odnosi samo na službenike u tijelima uprave i sudskoj vlasti, ali ne i na tužioce čija su prava regulirana Zakonom o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH. Također, redovni sudovi su se osvrnuli i na presudu Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH), te naveli da se navedena odluka odnosi na sudije sudova u FBiH, a ne na tužioce, odnosno apelante u konkretnom slučaju.
8. Protiv drugostepene presude apelanti su izjavili reviziju koju je Vrhovni sud Rješenjem broj 070-0-Rev-09-001864 od 8. aprila 2010. godine odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja je navedeno da su apelanti u predmetnoj pravnoj stvari obični formalni suparničari, jer su predmet spora zahtjevi, odnosno obaveze iste vrste koji se temelje na bitno istovrsnoj činjeničnoj i pravnoj osnovi. Stoga je procesni položaj svakog od njih samostalan u odnosu na drugog, pa se i pravo na izjavljivanje revizije određuje u odnosu na tužbeni zahtjev svakog apelanta posebno, a ne prema njihovom zbiru.
Relevantne odluke Ustavnog suda FBiH
9. Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-3/04 od 1. juna 2004. godine utvrđeno je da Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 63/03) nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine u dijelu koji se odnosi na sudije sudova u Federaciji Bosne i Hercegovine. Utvrđeno je da se navedeni zakon može primjenjivati najduže šest mjeseci od dana objavljivanja presude u "Službenim novinama FBiH". Iz obrazloženja presude proizlazi da je zahtjev za utvrđivanje ustavnosti podnio potpredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud FBiH je u obrazloženju presude naveo da Ustav Federacije Bosne i Hercegovine i doneseni amandmani na Ustav izričito zabranjuju smanjivanje plaća samo sudijama, te da se, stoga, ne može prihvatiti zahtjev podnosioca zahtjeva da je navedeni zakon neustavan u dijelu koji se odnosi na naknade nosiocima tužilačke funkcije u FBiH.
10. Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-28/11 od 24. januara 2012. godine utvrđeno je da je Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH ("Službene novine FBiH" br. 72/05 i 22/09) u dijelu koji se odnosi na naknade sudija, tužilaca i stručnih saradnika u suprotnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Naloženo je Parlamentu FBiH da u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja presude u "Službenim novinama FBiH" dopuni navedeni zakon poštujući ustavni princip jednakosti pred zakonom i regulira prava sudija, tužilaca i stručnih saradnika na: naknadu troškova ishrane, naknadu troškova prevoza na posao i sa posla, naknadu za prekovremeni rad, rad u neradne dane, noćni rad i rad u dane državnih praznika, naknadu zbog bolesti ili povrede, naknadu troškova za slučaj smrti, teške bolesti ili invalidnosti, naknadu za porodiljski dopust i na otpremninu prilikom odlaska u penziju kao i ostalim budžetskim korisnicima. Odbijen je zahtjev za utvrđivanje naknada za odvojeni život, za troškove selidbe i za jubilarnu nagradu. Određeno je da, u slučaju da Parlament FBiH ne postupi po nalogu Ustavnog suda FBiH i u ostavljenom roku ne izvrši dopunu navedenog zakona, pravo na navedene naknade sudija, tužilaca i stručnih saradnika će biti rješavano shodnom primjenom propisa kojim su uređene naknade izabranih dužnosnika, nosilaca izvršnih funkcija i savjetnika u organima zakonodavne i organima izvršne vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine, državnih službenika i namještenika u organima državne službe Federacije Bosne i Hercegovine, pravobranilaca, službenika sudske policije i zatvorskih policajaca-stražara u kazneno-popravnim zavodima FBiH. Iz obrazloženja presude proizlazi da je predmetni zahtjev za utvrđivanje ustavnosti navedenog zakona podnio Kantonalni sud u Tuzli. Ustavni sud FBiH je naveo da su se odredbe o naknadama koje su bile propisane Zakonom o sudijskoj i tužilačkoj funkciji mogle primjenjivati samo do donošenja Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH, jer su njegovim stupanjem na snagu te odredbe kao suprotne Zakonu o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH prestale da važe. Prema mišljenju Ustavnog suda FBiH, navedeno znači da Zakon o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH ne može biti pred redovnim sudovima osnov za dosuđivanje bilo kakvih naknada.
11. Parlament FBiH je radi izvršenja Presude broj U-28/11 od 24. januara 2012. godine donio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH, koji je objavljen u "Službenim novinama FBiH" broj 55 od 17. jula 2013. godine. Propisano je da navedeni zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama FBiH".
Odluka Ustavnog suda broj U 7/12
12. Odlukom Ustavnog suda broj U 7/12 od 30. januara 2013. godine, koja je donesena povodom zahtjeva Suda Bosne i Hercegovine, utvrđeno je da Zakon o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 90/05 i 32/07) nije u skladu sa odredbama člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i odredbama člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, jer ne sadrži odredbe u pogledu naknada na ime troškova prevoza, toplog obroka i odvojenog života. Ustavni sud je u spomenutoj odluci usvojio stav da nepropisivanjem naknada na ime troškova prevoza, toplog obroka i odvojenog života sudijama, tužiocima i ostalim zaposlenicima u Sudu Bosne i Hercegovine u Zakonu o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine zakonodavna vlast zadire u princip nezavisnosti pravosuđa kao garanta vladavine prava koji je sadržan u članu I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
13. Dalje, Ustavni sud je ustanovio da sporni zakon, zbog toga što ne sadrži odredbe o navedenim naknadama, nije u skladu ni sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Ustavni sud je navedeno ustanovio imajući u vidu standarde propisane međunarodnim instrumentima, a koji se tiču statusa sudija i imaju intenciju da se pravosudni sistem dovede na najviši nivo, kao i činjenicu da Ustavni sud u spornom zakonu nije mogao naći razumno i objektivno opravdanje za različito postupanje u pogledu strukture primanja, niti mu je takvo opravdanje dostavio zakonodavac (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
U 7/12 od 30. januara 2013. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 17/13).
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Prema mišljenju apelanata, u predmetnom slučaju je trebalo primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora.
b) Odgovor na apelaciju
15. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do povrede ustavnih prava apelanata. Kantonalni sud smatra da je u konkretnom slučaju postupano u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH ("Službene novine FBiH" broj 63/03) kojim nisu propisane naknade za troškove prevoza i toplog obroka koje su bile predmet tužbenog zahtjeva apelanata.
16. U svom odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da, kako se predmetni tužbeni zahtjev apelanata odnosi na potraživanja naknada za period od 1. januara do 31. augusta 2005. godine, kada je na snazi bio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH, te da apelantima ne pripadaju navedena prava.
V. Relevantni propisi
17.
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji BiH ("Službene novine FBiH" broj 63/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Član 41. mijenja se i glasi:
"Sudija odnosno tužilac ima pravo na sljedeće naknade:
1. otpremninu pri odlasku u penziju,
2. regres za godišnji odmor,
3. jubilarne nagrade."
Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 23/00) u relevantnom dijelu glasi:
Član 29.
Pored naknada na plaću utvrđenih zakonom, službeniku pripada naknada za prevoz na posao i s posla, ishrana u toku rada (topli obrok) i regres za godišnji odmor.
Visinu naknada iz stava 1. ovog člana utvrđuju rukovoditelj organa uprave i Sindikat.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U toku postupka Ustavni sud je utvrdio da je apelantica Dijana Milić umrla 4. augusta 2011. godine. Ovu činjenicu Ustavni sud je utvrdio na osnovu općepoznatih informacija. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je utvrdio da se nisu stekli uvjeti iz člana 65. stav 2. Pravila Ustavnog suda za nastavak postupka za apelanticu Dijanu Milić, jer Ustavnom sudu nije, u roku od 30 dana od dana apelanticine smrti, podnesen pismeni zahtjev nasljednika da preuzima nastavak postupka. Stoga, uzimajući u obzir odredbu člana 65. stav 1. tačka 3. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će Ustavni sud donijeti odluku kojom obustavlja postupak kada je u toku postupka apelant umro, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U odnosu na ostale apelante Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom Presuda Kantonalnog suda broj 002-0-Gž-09-000 007 od 10. jula 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 20. jula 2009. godine, a apelacija je podnesena 19. augusta 2009. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
24. Predmetni postupak se odnosi na postupak po tužbi apelanata za naknadu potraživanja na ime toplog obroka i prevoza, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.
25. Apelanti, u suštini, smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava.
26. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud,
Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud,
Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj
AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
27. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su apelanti podnijeli tužbeni zahtjev za naknadu potraživanja na ime toplog obroka i prevoza za period od 1. januara do 31. augusta 2005. godine. Redovni sudovi su odbili tužbeni zahtjev apelanata pozivajući se na Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH ("Službene novine FBiH" broj 63/03), koji je stupio na snagu 24. decembra 2003. godine, a prema kojem apelanti nemaju pravo na naknadu za topli obok i prevoz za utuženi period. Ustavni sud primjećuje da su se redovni sudovi u osporenim presudama osvrnuli i na Odluku Ustavnog suda FBiH broj U-3/04 od 1. juna 2004. godine kojom je utvrđeno da navedeni zakon nije u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, ali samo u odnosu na sudije sudova u FBiH, a ne i na tužioce, odnosno apelante.
28. Dalje, Ustavni sud smatra da je, nakon Odluke Ustavnog suda FBiH broj U-3/04 od 1. juna 2004. godine, navedeni sud donio Odluku broj U-28/11 od 24. januara 2012. godine kojom je utvrdio da je neustavan Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH ("Službene novine FBiH" br. 72/05 i 22/09) u dijelu koji se odnosi i na naknade troškova ishrane i troškova prevoza sudija, tužilaca i stručnih saradnika. U svojoj odluci Ustavni sud FBiH je ukazao da su se odredbe o naknadama koje su bile propisane Zakonom o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH mogle primjenjivati samo do donošenja Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH, koji je stupio na snagu 1. januara 2006. godine. Prema mišljenju Ustavnog suda FBiH, navedeno znači da Zakon o sudijskoj i tužilačkoj funkciji ne može biti osnov za dosuđivanje bilo kakvih naknada pred redovnim sudovima.
29. Radi izvršenja odluke Ustavnog suda FBiH, Parlament FBiH je donio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o plaćama i drugim naknadama ("Službene novine FBiH" broj 55) koji je stupio na snagu 18. jula 2013. godine. Odredbama člana 6a. i 6b. navedenog zakona propisane su naknade za ishranu i prevoz tužiocima. Dakle, odredbama navedenog zakona tužiocima je regulirano pravo na prevoz i ishranu. Međutim, navedeni zakon nema retroaktivno djejstvo, već djeluje
ex nunc.
30. Također, Ustavni sud podsjeća da se, u suštini, istim ustavnopravnim pitanjem bavio u svojo0j Odluci broj U 7/12 od 30. januara 2013. godine. Naime, navedenu odluku Ustavni sud je donio povodom zahtjeva Suda Bosne i Hercegovine za ocjenu kompatibilnosti Zakona o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 90/05 i 32/07). Ustavni sud je ustanovio da navedeni zakon nije u skladu sa odredbama člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i odredbama člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, jer ne sadrži odredbe u pogledu naknada na ime troškova prevoza, toplog obroka i odvojenog života.
31. Dovodeći sve navedeno u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u momentu presuđenja primjenivali odredbe važećeg Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH ("Službene novine FBiH" broj 63/03) prema kojem apelanti nemaju pravo na tražene naknade za utuženi period. U navedenom Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost, budući da su redovni sudovi primijenili važeći zakon u momentu presuđenja za šta su u svojim odlukama dali jasne i precizne razloge. Također, Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost ni u odnosu na stav redovnih sudova da se Odluka Ustavnog suda FBiH broj U-3/04 od 1. juna 2004. godine, kojom je utvrđena neustavnost Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH, ne odnosi na tužioce-apelante, već samo na sudije sudova u FBiH.
32. Dakle, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima odluka redovnih sudova ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka. Ustavni sud primjećuje da su, rješavajući po tužbi apelanata, redovni sudovi donijeli zakonite i pravilne odluke, te dali jasna obrazloženja za svoje zaključke u pogledu primjene materijalnog prava. Naime, prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega apelantima ne pripada pravo na naknadu troškova ishrane i prevoza za utuženi period. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene presude i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći ih u vezu sa zahtjevima prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelanata o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u predmetnom postupku, te da apelantima nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Također, Ustavni sud napominje da, iako Odluka Ustavnog suda FBiH broj U-28/11 i zakonske izmjene koje su uslijedile radi izvršenja te odluke, kao i odluka Ustavnog suda BiH nemaju retroaktivno djejstvo, ipak će ubuduće pomoći u harmonizaciji spomenutih naknada.
Ostali navodi
34. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati navode apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje o kojim je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke.
VIII. Zaključak
35. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na štetu apelanata, te kada su za svoje odlučenje dali jasne razloge.
36. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.