Službeni glasnik BiH, broj 20/11










PREDMET ĐOKIĆ protiv BOSNE I HERCEGOVINE


(Aplikacija br. 6518/04)


PRESUDA


STRASBOURG


27. maj 2010.


Ova presuda postat će konačna pod uslovima propisanim u članu 44. stav 2. Konvencije. Ona može biti predmet redakcijskih izmjena.

U predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine,


Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući u Vijeću sastavljenom od:

Nicolas Bratza, predsjednik,

Giovanni Bonello,

Ljiljana Mijović,

David Th�r Bj�rgvinsson,

J�n Šikuta,

Ledi Bianku,

Mihai Poalelungi, sudije,

i Fatos Araci, zamjenik registrara Odjela,

Nakon vijećanja zatvorenog za javnost, održanog 4. maja 2010.,

donosi sljedeću presudu koja je usvojena istog dana:

POSTUPAK


1. Postupak je pokrenut zahtjevom (br. 6518/04) protiv Bosne i Hercegovine koji je sudu podnio građanin Bosne i Hercegovine i Srbije gosp. Branimir Đokić (u daljnjem tekstu: aplikant), u skladu s članom 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Konvencija) 9. decembra 2003.

2. Aplikanta je zastupao gospodin N. Stanković, advokat iz Niša, Srbija. Vladu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada) zastupala je agentica gospođa M. Mijić.

3. Predmet se odnosi na bezuspješne pokušaje aplikanta, bez obzira na pravno valjan ugovor o kupoprodaji, da vrati svoj prijeratni stan i da ga uknjiži na svoje ime.

4. Predsjednik Četvrtog odjela je, 27. septembra 2007., odlučio da o aplikaciji obavijesti Vladu. Također je bilo odlučeno da se meritum i dopustivost aplikacije ispitaju istovremeno (član 29. stav 3. Konvencije). Aplikant i tužena Vlada su dostavili pisano izjašnjenje. Osim toga, primljeno je izjašnjenje Vlade Srbije koja je iskoristila svoje pravo da pravo da intervenira kao treća strana u postupku (član 36. stav 1. Konvencije i Pravilo 44. stav 1. (b) Pravila Suda). Aplikant i tužena Vlada odgovorili su pismeno na ovo izjašnjenje (Pravilo 44. stav 5.).

ČINJENICE


I. OKOLNOSTI SLUČAJA


A. Osnovni bitni podaci


1. Stanovi u društvenom vlasništvu

5. Stanovi su predstavljali približno 20% predratnog stambenog fonda Bosne i Hercegovine1 (oko 250.000 stambenih jedinica od 1.315.000). Prema lokalnim standardima, tosu bili veoma atraktivni stanovi, savremeno opremljeni i locirani u urbanim centrima. Praktično, svi stanovi su bili pod režimom "društvenog vlasništva" - koncept koji je, iako je postojao i u drugim zemljama, bio najviše razvijen u bivšoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ). Stanove su gradila državna preduzeća u društvenom vlasništvu ili drugi javni organi, za dodjelu svojim zaposlenicima koji su postajali "nosioci stanarskog prava"2. Svi građani SFRJ bili su obavezni plaćati određena novčana sredstva kao doprinos i pomoć za izgradnju ovih stanova. Međutim, iznos koji je izdvajao svaki pojedinac nije bio među zakonskim kriterijima koji su se uzimali u obzir na listama čekanja za dodjeljivanje ovih stanova.

6. Prava davaoca stana na korištenje (javni organi koji su faktički kontrolisali stanove) i nosioca stanarskog prava bila su regulirana zakonom (Zakon o stambenim odnosima iz 1984. godine koji je još uvijek na snazi u Bosni i Hercegovini3). Prema ovom zakonu, kada se dodijeli stanarsko pravo, ono nosiocu stanarskog prava daje trajno, doživotno pravo na korištenje stana uz nominalne naknade. Kada nosioci stanarskog prava umru, njihova prava se prenose, kao pitanje prava, na njihove žive bračne drugove (u stvari bračni drugovi su zajedno bili nosioci stanarskog prava) ili prijavljene članove njihovog zajedničkog domaćinstva koji su, također, koristili stan (član 19. i član 21. ovog zakona). U praksi, ove odredbe o prenosu značile su da su se stanarska prava prvobitno dodijeljena od javnog organa njihovim uposlenicima mogla prenijeti, kao pravo, na više generacija za koje prvobitna veza za dodjelu stanarskog prava, zasnovana na zaposlenju, više ne postoji. Stanarska prava mogla su biti otkazana samo u sudskom postupku (član 50. ovog zakona) iz zakonom određenih razloga (član 44., 47. i 49. ovog zakona), od kojih je najznačajniji bio propust nosilaca stanarskog prava da fizički koriste svoj stan za vlastite stambene potrebe u neprekidnom trajanju od najmanje šest mjeseci, bez opravdanih razloga (kao što su vojna služba, liječenje, zatvorska kazna ili privremeni posao na nekom drugom mjestu u SFRJ ili u inozemstvu). Iako su bile predviđene inspekcije da osiguraju suglasnost sa ovim zahtjevima (član 42. ovog zakona), stanarska prava bila su rijetko, ako su ikad, otkazana iz ovih razloga prije rata od 1992. do 1995. Nadalje, 24. decembra 1992. Ustavni sud Republike Bosne i Hercegovine poništio je ovu odredbu o kontroli4.

7. Nakon proglašenja deklaracije o nezavisnosti, 6. marta 1992., u Bosni i Hercegovini počeo je brutalni rat. Više od 2,2 miliona ljudi napustilo je svoje domove kao posljedica "etničkog čišćenja" ili generalno zbog nasilja. Po pravilu, oni su odlazili na područja koja su bila pod kontrolom njihove etničke grupe. Sve strane u konfliktu hitno su usvojile procedure koje su omogućavale da stanovi onih koji su napustili teritoriju koja je bila pod njihovom kontrolom proglase "napuštenim" i dodijele ih novim nosiocima stanarskog prava. Dok je navodni razlog za proglašavanje stanova "napuštenim" bio da se obezbijedi humanitarno sklonište za raseljena lica, naročito atraktivne nekretnine - u pravilu urbani stanovi - bili su općenito dodjeljivani vojnim i političkim elitama. U nekim slujčajevima stanarska prava su bila otkazana na temelju gore navedenog člana 47. Zakona o stambenim odnosima iz 1984. godine, zbog propusta nosilaca stanarskog prava da koriste svoje stanove u neprekidnom trajanju od najmanje šest mjeseci. Međutim, u većini slučajeva, vlasti su primjenjivale zakonodavstvo posebno usvojeno u tu svrhu: Zakon o napuštenoj imovini iz 1992.5, Uredbu o napuštenim stanovima iz 1993.6, Uredbu o smještaju izbjeglih lica iz 1993.7, Zakon o smještaju izbjeglih lica iz 1995.8 i Zakon o napuštenoj imovini iz 19969.

8. Koncept "društvenog vlasništva" napušten je tokom rata od 1992. do 199510. Kao posljedica toga, stanovi u društvenom vlasništvu bili su uspješno nacionalizovani.

9. Opći okvirni sporazum za mir u BiH stupio je na snagu 14. decembra 1995. (Dejtonski mirovni sporazum). Prema tom Sporazumu, Bosna i Hercegovina sastoji se od dva entiteta: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske. Neposredno poslije rata zakonski propisi o napuštenoj imovini ostali su na snazi u oba entiteta i dodjeljivanje stanova nastavljeno je bez jenjavanja što je još više učvrstilo etničko razdvajanje.

10. Svi ovakvi zakonski propisi poništeni su 1998. godine pod pritiskom međunarodne zajednice. Prvobitno, međutim, u Federaciji Bosne i Hercegovine samo oni koji su mogli dokazati da su zaista bili izbjeglice ili raseljena lica stekli su pravo da se vrate u svoje prijeratne domove (prijašnji član 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima iz 1998.11). Nepreciznost ove odredbe ostavila je široko diskreciono pravo upravnim organima za stambena pitanja i navodno dovela do zloupotrebe. Iz tog razloga Visoki predstavnik12 je ukinuo ovu odredbu u julu 1999. Unatoč tome, kao posljedica jakog otpora Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (vidi Odluku CH/97/60 i dr. Doma za ljudska prava od 7. decembra 2001., tačka 56.), slično ograničenje i dalje je ostalo na snazi kada su u pitanju vojni stanovi (član 3a. ovog zakona). Dok je ovo urađeno pod izgovorom stvaranja većeg broja stanova koji bi se mogli koristiti za smještaj siromašnih ratnih veterana i njihovih porodica, domaći Dom za ljudska prava je smatrao da nema dokaza da je imovina neophodno korištena u navedene svrhe (vidjeti npr. odluku Doma CH/97/60 i dr. od 7. decembra 2001., tačka 154.). Organizacija za bezbjednost i saradnju u Europi tvrdi u svom podnesku Domu kao treća strana da je veliki broj visoko rangiranih vojnica lica u Federaciji Bosne i Hercegovine, čije su stambene potrebe zadovoljene na neki drugi način, unatoč tome dobio vojne stanove, što je u direktnoj suprotnosti s domaćim zakonodavstvom, te da Ministarstvo odbrane Federacije Bosne i Hercegovine ima na raspolaganju približno 2.000 vojnih stanova, za koje nije podnesen zahtjev za povrat, tako da iste može koristiti u legitimnom cilju stambenog obezbjeđenja ratnih veterana bez potrebe da se poseže za onim stanovima za koje postoji zahtjev za povrat (vidjeti Odluku CH/02/8202 i dr. Doma za ljudska prava od 4. aprila 2003, tačka 121; vidi i argumentaciju visokog predstavnika u Odluci CH/97/60 i dr. Doma za ljudska prava od 7. decembra 2001., tačka 61.).

2. Vojni stanovi

11. JNA, oružane snage SFRJ, faktički je kontrolirala oko 16.000 stanova u Bosni i Hercegovini do rata 1992.-95. godine.

12. Pripadnicima JNA ponuđeno je, 6. januara 1991., da kupe svoje stanove po umanjenoj tržišnoj cijeni (vidi Zakon o stambenom obezbjeđivanju u Jugoslovenskoj narodnoj armiji iz 1990.13). Bosna i Hercegovina je, 18. februara 1992., zaustavila prodaju vojnih stanova na svojoj teritoriji (vidi Uredba o privremenoj zabrani prodaji vojnih stanova iz 199214). Uredba je primjenjivana na teritoriji današnje Federacije Bosne i Hercegovine i oni koji su kupili vojne stanove koji se nalaze na teritoriji ovog entiteta nisu mogli upisati svoje pravo vlasništva i ostali su, strogo uzevši, nosioci stanarskog prava (ugovor o kupoprodaji sam posebi ne prenosi pravo vlasništva na kupca prema domaćem zakonu). Pošto je Uredba ignorirana na teritoriji koja se danas naziva Republika Srpska, oni koji su otkupili vojne stanove u tom entitetu postali su njihovi uknjiženi vlasnici.

13. Tokom rata, lokalne oružane snage (posebno Armija BiH, HVO i VRS) preuzele su faktičku kontrolu nad svim neprivatiziranim vojnim stanovima na teritorijama koje su ove snage kontrolirale15. Iako su ove snage spojene 1. januara 2006. u Oružane snage Bosne i Hercegovine, neprivatizirani vojni stanovi još uvijek se nalaze pod faktičkom kontrolom entiteta (vidjeti "Relevantno domaće pravo i praksa" u nastavku).

3. Strane oružane snage u ratu od 1992. do 1995. u Bosni i Hercegovini

14. Raspad SFRJ bio je postepeni proces koji se dešavao u periodu 1991./92. (vidjeti Mišljenje br. 11 Arbitražne komisije Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji od 16. jula 1993.16). Bosna i Hercegovina proglasila je nezavisnost 6. marta 1992. Priznata je od Evropske zajednice i Sjedinjenih Američkih Država 7. aprila 1992. te primljena u članstvo Ujedinjenih naroda 22. maja 1992.

15. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda je, 15. maja 1992., djelujući u skladu s Poglavljem VII. Povelje Ujedinjenih naroda, zahtijevalo da se sve jedinice JNA i svi dijelovi hrvatske armije također povuku iz Bosne i Hercegovine ili da se stave pod kontrolu Vlade Bosne i Hercegovine ili da budu raspuštene i razoružane a njihovo oružje stavljeno pod efektivan međunarodni nadzor (vidjeti Rezoluciju 757). Pošto se JNA formalno povukla iz Bosne i Hercegovine 19. maja 1992., generalni sekretar Ujedinjenih naroda i Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (ICTY), te Sud pravde Ujedinjenih naroda, baveći se ratnim zločinima koji su se desili tokom konflikta na Balkanu tokom 1990-ih, kasnije su utvrdili da su vojnici JNA rođeni u Bosni i Hercegovini, u stvari, ostali tamo sa svojom opremom i pridružili se snagama Vojske Republike Srpske (VRS)17, a oni koji su rođeni u Srbiji i Crnoj Gori otišli su i pridružili se snagama VJ18 (vidi Izvještaj generalnog sekretara Ujedinjenih naroda od 3. decembra 1992. godine A/47/747, � 11 i presudu Međunarodnog suda (ICTY) u predmetu Tadić, IT-94-1-A, � 151, 15. juli 1999.).

16. ICTY je također zauzeo stajalište da su snage VRS smatrane da djeluju pod kontrolom i u ime Savezne Republike Jugoslavije19 i otuda se, čak i nakon 19. maja 1992., oružani sukob u Bosni i Hercegovini između lokalnih Srba i centralne vlasti Bosne i Hercegovine mora kvalificirati kao međunarodni oružani sukob (vidi ICTY presudu u predmetu Tadić, IT-94-1-A, �� 146-62, od 15. jula 1999. i presudu ICTY u predmetu Čelebići, IT-96-21-A, �� 34-51, od 20. februara 2001.). ICTY je došao do sličnog zaključka kada se radi o odnosu između susjedne Hrvatske i snaga HVO (vidi ICTY presudu u predmetu Blaškić, IT-95-14-T, �� 95-123, od 3. marta 2000., i presudu IT-95-14-A, �� 167-78, od 29. jula 2004.).

17. Međunarodni sud pravde ("ICJ"), najviše pravosudno tijelo Ujedinjenih naroda, došao je do drugačijeg zaključka u predmetu Primjena Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju krivičnog djela genocida (Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore)). Sud drži da, bez obzira na brojne dokaze o direktnom i indirektnom učešću snaga Vojske Jugoslavije (VJ) zajedno sa snagama Vojske Republike Srpske (VRS) u vojnim operacijama u Bosni i Hercegovini, djela onih koji su počinili genocid u Srebrenici ne mogu se pripisati Saveznoj Republici Jugoslaviji prema pravilima međunarodnog prava o odgovornosti države (vidjeti presudu od 26. februara 2007., �� 377-415).

B. Predmetni slučaj


18. Aplikant je rođen u Srbiji 1960. godine. Živi u Nišu, Srbija.

19. Kao predavaču u vojnoj školi u Sarajevu, aplikantu je u Sarajevu dodijeljen vojni stan 1986. godine.

20. Aplikant je 9. marta 1992. kupio stan u skladu sa Zakonom o stambenom obezbjeđenju JNA iz 1990. godine. Iako je 18. februara 1992. Aplikant platio pun iznos kupoprodajne cijene (u iznosu od 379.964 jugoslovenska dinara20), lokalne vlasti odbile su da ga upišu kao vlasnika (vidjeti tačku 12. u prethodnom tekstu).

21. Vojna škola prebačena je iz Bosne i Hercegovine u Srbiju 18. aprila 1992. (prvo u Sombor a zatim u Niš). Aplikant je 19. maja 1992. odlučio da napusti Bosnu i Hercegovinu i da nastavi predavati na istoj vojnoj školi.

22. Aplikant je 17. augusta 1998. podnio zahtjev za povrat stana u Sarajevu. Njegov zahtjev je odbijen 30. marta 2000. u skladu s članom 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima iz 1998.

23. Nadležno ministarstvo Kantona Sarajevo je 17. jula 2000. potvrdilo odluku koju je donio prvostepeni organ 30. marta 2000.

24. Aplikant je 21. maja 2001. podnio prijavu Domu za ljudska prava, domaćem tijelu za zaštitu ljudskih prava. Aplikant se pozvao na članove 6., 8. i 14. Konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Konvenciju.

25. Kantonalni sud u Sarajevu je, 25. aprila 2002., u upravnom sporu poništio upravne odluke od 30. marta i 17. jula 2000. iz proceduralnih razloga i vratio predmet na ponovno razmatranje.

26. Komisija za povrat imovine, uspostavljena Aneksom 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma, pred kojom je aplikant vodio paralelni postupak, potvrdila je 9. jula 2002. da aplikant nije ni izbjeglo ni raseljeno lice u smislu Aneksa 7 i oglasila se nenadležnom.

27. Nadležni organi za stambena pitanja su 12. novembra 2002. još jednom odbili zahtjev aplikanta za povrat stana u skladu s članom 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima iz 1998. godine.

28. Dana 12. septembra 2003. nadležno ministarstvo Kantona Sarajevo potvrdilo je odluku prvostepenog organa od 12. novembra 2002.

29. Aplikant je 26. novembra 2003. podnio tužbu u upravnom sporu. Kantonalni Sud u Sarajevu je, 22. juna 2004., prekinuo postupak prema uputstvu zakonodavnog tijela Federacije Bosne i Hercegovine.

30. Ministarstvo odbrane Federacije Bosne i Hercegovine je, 28. decembra 2005., formalno dodijelilo sporni stan Dž.K., bivšem pripadniku snaga ARBiH. Čini se, međutim, da je Dž.K. živio u tom stanu čak i prije, još od 25. aprila 2000.

31. Komisija za ljudska prava (koja je 2004. godine naslijedila Dom za ljudska prava) je, 8. marta 2006., utvrdila kršenje člana 6. Konvencije zbog dužine trajanja postupka povrata stana i dodijelila aplikantu 2.100 konvertibilnih maraka21 za nematerijalnu štetu. Nakon što je utvrdila prekomjernu dužinu trajanja postupka povrata stana, Komisija za ljudska prava je zaključila da tužena nije uspostavila efikasan pravni lijek koji bi se morao iskoristiti kao uslov za ispitivanje meritornih žalbi aplikanta. U skladu s domaćom praksom Komisija je smatrala da, iako ugovor o kupoprodaji od 9. marta 1992. sam po sebi ne prenosi pravo vlasništva na spornom stanu aplikanta, ugovorom se na aplikanta prenose vrijedna osobna prava (a to je pravo da koristi stan i da se upiše kao vlasnik) što predstavlja "imovinu" u skladu sa značenjem člana 1. Protokola 1 uz Konvenciju. Komisija za ljudska prava je dalje utvrdila da je predmetna situacija (a to je nemogućnost aplikanta da vrati u stan u posjed i uknjiži ga na svoje ime) bez sumnje dovela do kontinuiranog miješanja u pravo na mirno uživanje "imovine". Kod procjenjivanja proporcionalnosti miješanja, Komisija za ljudska prava smatrala je da je služba aplikanta u snagama VJ nakon rata od 1992. do 1995. pokazalo njegovu nelojalnost Bosni i Hercegovini. Također, uzimajući u obzir ozbiljan nedostatak stambenih jedinica i nadoknadu na koju je aplikant imao pravo, Komisija za ljudska prava zaključila je da je miješanje bilo opravdano. Zbog toga Komisija nije utvrdila kršenje člana 1. Protokola 1 uz Konvenciju i smatrala je nepotrebnim da ispituje postojanje navodne diskriminacije i pritužbi u vezi s članom 8.

32. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je, 30. augusta 2006., ukinuo odluku od 22. juna 2004. i uputio predmet Kantonalnom sudu u Sarajevu na ponovno odlučivanje.

33. Kantonalni sud u Sarajevu potvrdio je, 19. decembra 2006., upravnu odluku od 12. septembra 2003.

34. Aplikantu nije dodijeljen stan u Srbiji, ali on prima od srbijanskih vlasti mjesečnu nadoknadu za plaćanje stana u iznosu od otprilike 100 eura. Čini se da on nije tražio naknadu u skladu s članom 39b. Zakona o prodaji stanova iz 1997. godine (vidjeti tačku 37. u nastavku).

II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA


A. Bosna i Hercegovina


35. Dana 22. decembra 1995.godine su proglašeni ništavnim svi ugovori o kupoprodaji zaključeni u skladu sa Zakonom o stambenom obezbjeđenju u JNA iz 1990. godine.22 Kao što je i objašnjeno u tački 12., ovo se odnosilo samo na stanove u Federaciji Bosne i Hercegovine.

36. Domaći Dom za ljudska prava je, 3. novembra 1997., potvrdio da je ugovor o kupoprodaji vojnog stana, iako ugovorom nije preneseno pravo vlasništva na kupca, prenio na kupca dragocjena imovinska prava (to je pravo da koristi stan i da bude upisan kao vlasnik) što predstavlja "imovinu" u smislu člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Dom je dakle, utvrdio kršenje tog člana i naredio Federaciji Bosne i Hercegovine da ponovo uspostavi pravnu valjanost svih ovih ugovora (Odluka CH/96/3 i dr.).

37. Federacija Bosne i Hercegovine je, 5. jula 1999., izmijenila i dopunila Zakon o prodaji stanova iz 1997.23 i Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima iz 1998. godine. S obzirom da se svi ovi ugovori od tada smatraju pravno valjanim, dvije kategorije kupaca nemaju pravo na povrat i upis prava vlasništva svojih stanova (vidjeti član 39e. Zakona o prodaji stanova iz 1997. godine i član 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona iz 1998. godine). Prvo, oni koji su služili u stranim oružanim snagama nakon rata od 1992. do 1995. S obzirom da su izuzeti oni kojima je dodijeljen status izbjeglice ili sličan status u državi izvan bivše SFRJ, ograničenje se odnosi samo na one koji su služili u snagama država sljednica SFRJ, i, u stvarnosti, gotovo isključivo na one koji su služili u snagama VJ, na šta upućuje i tačka 15 gore. Druga kategorija su oni koji su stekli stanarsko ili slično pravo na vojnom stanu u državi sljednici SFRJ. Trenutno, lica koja potpadaju u ovu kategoriju imaju samo pravo na povrat novčanog iznosa koju su platili za svoje stanove u 1991./92. godini plus kamata po stopi koja se primjenjuje na kratkoročne pologe (vidjeti član 39e. Zakona o prodaji stanova iz 1997., dopunjen i izmijenjen 11. jula 2006.). Ranije se naknada izračunavala na drugi način: vrijednost stana prvo se izračunavala po cijeni od otprilike 300 eura po kvadratnom metru, zatim se u obzir uzimala i starost stana uz umanjenje od 1% od njegove vrijednosti za svaku godinu starosti24.

38. Dom za ljudska prava je, 7. decembra 2001., razmotrio izmjenjeno i dopunjeno zakonodavstvo i našao da je još uvijek diskriminirajuće i u suprotnosti sa članom 1. Protokola 1 uz Konvenciju. Dom je naredio Federaciji Bosne i Hercegovine da podnosioce prijava upiše kao vlasnike, bez obzira na njihovu službu u stranim oružanim snagama (Odluka CH/97/60 i dr.). Relevantni dio te odluke (tačka 164.) glasi:

"Potencijalno bi bilo razumno i potrebno zabraniti licima koja su služila u stranoj vojsci da uživaju određena prava; međutim, služenje u stranoj vojsci nije osnova za lišavanje lica inače validnog imovinskog ugovora.."

Komisija za ljudska prava, koja je 2004. godine naslijedila Dom za ljudska prava, slijedila je isti pristup u odlukama: CH/98/514 od 7. jula 2004. i CH/99/1704 od 1. novembra 2004., Komisija je 9. februara 2005. odlučila odustati od te prakse (Odluka CH/98/874 i dr.). Komisija je smatrala da su oni koji su služili u stranim oružanim snagama nakon rata 1992-95. nelojalni Bosni i Hercegovini, te je stoga utvrdila da je pravično oduzeti im pravo iz njihovih ugovora o kupoprodaji. Isti pristup je naknadno primijenjen na brojne slučajeve koji su uslijedili.

39. Komisija za ljudska prava je, 27. juna 2007., potvrdila u sličnom predmetu (koji se, također, tiče kupovine društvenog stana prije rata od 1992. do 1995. ali nije došlo do upisa prava vlasništva) potvrdila je da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji, iako sam po sebi na kupca nije prenio na kupca pravni naslov, prenio mu je vrijedna imovinska prava (prije svega pravo da bude upisan kao vlasnik) što predstavlja "imovinu" iz člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju (vidjeti Odluku CH/03/13106 i CH/103/13402, od 27. juna 2007.).

40. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je, 9. jula 2009., potvrdio da se pravo zakupa na određeno vrijeme na vojnim stanom u Srbiji ne može smatrati ekvivalentnim stanarskom pravu u smislu relevantnog zakonodavstva o povratu stanova.

B. Srbija


41. Od 2. augusta 1992. nije više moguće steći stanarsko pravo u Srbiji (vidi član 30. stav 1. Zakona o stanovanju iz 1992.25). Od tog datuma pa do 14. decembra 2004. pripadnici oružanih snaga mogli su steći pravo zakupa na na vojnom stanu na neograničeno vrijeme. Od 14. decembra 2004. oni imaju pravo na sticanje prava zakupa samo na ograničeni vremenski period26.

III. RELEVANTNI MEĐUNARODNI DOKUMENTI


A. Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini (Dejtonski mirovni sporazum)


42. Dejtonski mirovni sporazum parafiran je u vojnoj bazi u blizini Dejtona, Sjedinjene Američke Države, 21. novembra 1995. Stupio je na snagu 14. decembra 1995. kada je i potpisan u Parizu, Francuska. Dejtonskim mirovnim sporazumom završen je rat koji je trajao od 1992. do 1995. u Bosni i Hercegovini.

Relevantan dio Aneksa 4 (Ustav Bosne i Hercegovine) glasi:

Član II. � 5


"Sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Oni imaju pravo, u skladu s Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma, da im se vrati imovina koje su bili lišeni tokom neprijateljstava od 1991. godine i da im se pruži nadoknada za svu takvu imovinu, koja im se ne može vratiti. Sve obaveze ili izjave vezane za takvu imovinu a koje su date pod prisilom, ništavne su."

Odgovarajući dio Aneksa 7 (Sporazum o izbjeglicama i raseljenim licima) kaže:

Član I. � 1


"Sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo slobodno se vratiti u svoje domove. Imaju pravo na vraćanje imovine koje su lišeni u toku neprijateljstava od 1991. godine i na naknadu imovine koja se ne može vratiti. Što raniji povratak izbjeglica i raseljenih lica važan je cilj rješavanja sukoba u Bosni i Hercegovini. Strane potvrđuju da će prihvatiti povratak lica koja su napustile njihovu teritoriju, uključujući i ona koja su dobila privremenu zaštitu trećih zemalja."

Član VI.


"Sve izbjeglice i raseljena lica koja su se vratila a optužena su za krivično djelo, osim za ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava koja su definirana u Statutu Međunarodnog suda za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije nakon 1. januara 1991. godine ili za krivično djelo koje nije povezano s ratnim sukobom, bit će amnestirani nakon povratka. Ni u kojem slučaju optužnice za krivična djela ne mogu biti podignute zbog političkih ili drugih neodgovarajućih razloga ili radi sprečavanja primjene amnestije."

B. Ugovor o pitanjima sukcesije


43. Ugovor o pitanjima sukcesije proizvod je gotovo desetogodišnjih pregovora vođenih u prekidima i pod pokroviteljstvom Međunarodne konferencije za bivšu Jugoslaviju i Visokog predstavnika (imenovan u skladu s Aneksom 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma). Sporazum je stupio na snagu 2. juna 2004., a potpisale su ga: Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Savezna Republika Jugoslavija (naslijedila je Srbija 2006. godine), Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija i Slovenija. Odredba koja se tiče stanarskog prava glasi:

Član 6. Aneksa G


"Domaće zakonodavstvo svake države nasljednice u vezi sa stanarskim pravom primjenjivat će se podjednako na lica koja su bile državljani SFRJ i koja su imala to pravo, bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovinsko stanje, rođenje ili drugi položaj."

C. Principi Ujedinjenih naroda o stambenom zbrinjavanju i povratu imovine raseljenim i izbjeglim licima ("Pinheiro principi")


44. Bitni principi, koje je usvojila Potkomisija Ujedinjenih naroda za promoviranje i zaštitu ljudskih prava u 2005. godini (E/CN.4/Sub.2/2005/17), su sljedeći:

Princip 1. (Obim i primjena)


"1.1 Principi o stambenom zbrinjavanju i povratu imovine izbjeglicama i raseljenim licima koji su ovdje jasno izraženi namijenjeni su kao sredstvo pomoći svim bitnim sudionicima, domaćim i međunarodnim, kod bavljenja pravnim i tehničkim pitanjima u vezi s povratom stambenog prostora, povratom zemlje i imovine u situacijama gdje je raseljavanje dovelo do toga da su lica samovoljno ili nezakonito ostala bez svojih bivših domova, zemlje, imovine ili mjesta gdje su navikli da žive.

1.2 Principi povrata stambenog prostora i povrata imovine izbjeglicama i raseljenim licima podjednako se primjenjuju na sve izbjeglice, interno raseljena lica i druga raseljena lica u sličnoj situaciji, koja su izbjegla preko državne granice ali koja ne ispunjavaju uslove iz pravne definicije izbjeglice (u daljnjem tekstu: izbjeglice i raseljena lica) kojima su samovoljno ili nezakonito oduzeti njihovi prijašnji domovi, zemlja, imovina ili mjesta gdje su navikli da žive, bez obzira na prirodu ili okolnosti koje su dovele do raseljavanja."

Princip 2. (Pravo na povrat stambenog prostora i povrat imovine)


"2.1 Sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo na povrat stambenog prostora, zemlje i/ili imovine koja im je samovoljno ili nezakonito oduzeta ili da dobiju nadoknadu za svaki stambeni prostor, zemlju i/ili imovinu koju je faktički nemoguće vratiti kako je utvrdio samostalni, nepristrasan sud.

2.2 Države će na dokaziv način staviti prioritet na povrat kao poželjan pravni lijek za raseljenost i kao ključni elemenat retroaktivne pravde. Pravo na povrat postoji kao posebno pravo i nije u suprotnosti ni sa stvarnim povratkom ili nepovratkom izbjeglica ili raseljenih lica koja imaju pravo na povrat stambenog prostora, zemlje i imovine.

Princip 7. (Pravo na neometano uživanje imovine)


"7.1 Svako lice ima pravo na neometano uživanje njegove ili njene imovine.

7.2 Države će podrediti korištenje i uživanje imovine samo u javnom interesu i u skladu sa uslovima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava. Kad god je to moguće, interes društva" treba da se tumači kao ograničavajući tako da znači samo kao privremeno ili ograničeno miješanje u pravo na mirno uživanje imovine."

Princip 16. (Prava zakupaca i drugih nevlasnika)


"16.1 Države treba da osiguraju da prava zakupaca, nosilaca stanarskog prava i drugih legitimnih stanara ili korisnika stambenog prostora, zemlje i imovine budu priznata unutar programa povrata. U najvećoj mogućoj mjeri države treba da osiguraju da se ovim licima omogući povratak, ponovno raspolaganje i korištenje njihovog stambenog prostora, zemlje i imovine na sličan način kao i kod onih koji imaju formalna prava vlasništva. "

Princip 21. (Nadoknada)


"21.1 Sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo na potpunu i bezuslovnu nadoknadu šo je sastavni dio komponente procesa povrata. Nadoknada može biti novčana ili u naturi. Države će, kako bi ispoštovale princip retroaktivne pravde, osigurati da se lijek nadoknade koristi samo kada lijek povrata stvarno nije izvodljiv ili kada oštećena strana dobrovoljno i uz puno saznanje prihvati nadoknadu, ili kada uslovi dogovorenog sporazumnog rješenja uključuju kombiniranje povrata i nadoknade.

21.2 Države treba da osiguraju, kao pravilo, da se povrat smatra stvarno nemogućim samo u izuzetnim uslovima, to jest kada je stambeni prostor, zemlja i/ili imovina srušena ili kada više ne postoji, kako je utvrdio samostalni, nepristrasni sud. Čak i u takvim okolnostima, nosilac prava na stambeni prostor, zemlju i/ili imovinu treba da ima na raspolaganju i opciju da se imovina popravi ili ponovo izgradi kad god je to moguće. U nekim situacijama, kombinacija nadoknade i povrata može da bude lijek koji najbolje odgovara i najbolji je vid retroaktivne pravde."

D. Rezolucija 1708 (2010) Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope od 28. januara 2010. o rješavanju pitanja imovine izbjeglica i raseljenih lica


45. Bitni dijelovi rezolucije su:

"...

9. U svjetlu navedenog, Skupština poziva države članice da riješe postkonfliktna pitanja koja se odnose na pravo na stambeni prostor, zemlju i imovinu izbjeglica i interno raseljenih lica, uzimajući u obzir Pinheiro Principe, bitne instrumente Vijeća Evrope i Preporuku Rec(2006)6 Komiteta ministara.

10. Imajući na umu ove bitne međunarodne standarde i iskustvo u vezi s programima povrata imovine i nadoknade koji su preduzimani u Evropi do sada, države članice se pozivaju da:

...

10.4. osiguraju da prethodna stanarska prava i prava zakupa u vezi s javnim i društvenim smještajem i drugi slični oblici vlasništva stana koji su postojali u bivšim komunističkim sistemima budu prepoznati i zaštićeni domovi u smislu člana 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima i kao imovina u smislu člana 1. Protokola 1 uz Konvenciju;

10.5. osiguraju da se odsutnost nosilaca stanarskog prava i prava zakupa iz njihovih stambenih objekata koji su silom natjerani da napuste svoje domove smatra opravdanim dok se ne stvore uslovi koji omogućavaju dobrovoljan povratak u sigurno i dostojanstveno okruženje;

..."

ZAKON


I. NAVODNO KRŠENJE ČLANA 1. PROTOKOLA br. 1 UZ KONVENCIJU


46. Aplikant se žalio zbog nemogućnosti da vrati u posjed svoj prijeratni stan u Sarajevu i da bude upisan kao vlasnik, iako je imao pravno valjan kupoprodajni ugovor. On se poziva na član 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, koji glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

A. Dopustivost


47. Tužena strana tvrdila je da je zakonski propis kojim je sporni kupoprodajni ugovor proglašen ništavnim donesen prije nego što je Bosna i Hercegovina ratificirala Protokol br. 1 i pozvala Sud da proglasi aplikaciju nedopustivom ratione temporis u tom dijelu (pozvala se na predmet Blečić v. Hrvatska ŠGCĆ, br. 59532/00, ECHR 2006-III). Pošto su zakonske odredbe o kojim je riječ naknadno stavljene van snage, tužena strana naglasila je da aplikant nije ispunio zakonske uslove bitne za povrat vojnih stanova i upis vlasništva. Pošto članom 1. Protokola br. 1 nije zagarantirano pravo na sticanje imovine, tužena strana zaključila je da aplikant nije imao "imovinu" u smislu tog člana (pozvali su se na Kopeck� v. Slovakia ŠGCĆ, br. 44912/98, ECHR 2004-IX i drugi izvori citirani u tom predmetu).

48. Aplikant i treća strana osporili su taj argument. Pozvali su Sud da slijedi svoju praksu o ovom pitanju i proglasi aplikaciju dopustivom.

49. Sud naglašava da koncept "imovina" ima autonomno značenje koje je nezavisno od formalne klasifikacije u domaćem zakonodavstvu i da pitanje koje treba ispitati jeste da li su okolnosti slučaja, uzimajući ih u cjelini, prenijele na aplikanta pravo na materijalni interes članom 1. Protokola br. 1 (vidi Bivši Kralj Grčke i drugi v. Grčke ŠGCĆ, no. 25701/94, � 60, ECHR 2000-XII).

50. Iako se slaže s tuženom stranom da je nadležan ratione temporis da ispita samo period nakon ratifikacije Protokola br. 1 od strane Bosne i Hercegovine, Sud zapaža da su zakonske odredbe usvojene prije ratifikacije, a na temelju kojih su kupoprodajni ugovori poništeni, u međuvremenu poništene. Predmetni ugovor sada se smatra pravno valjanim prema domaćem zakonodavstvu (vidi tačku 37. gore).

Nadalje, domaće vlasti su dosljedno isticale da ugovor o kupoprodaji vojnog ili nekog drugog društvenog stana, iako ne prenosi na kupca pravo vlasništvo, prenosi na kupca pravo na posjed stana i pravo da bude upisan kao vlasnik, te samim tim predstavlja "imovinu" u smislu člana 1. Protokola br. 1 (vidjeti tačke 36, 38. i 39. gore). Domaća Komisija za ljudska prava zauzela je isto stanovište u ovom slučaju (vidjeti tačku 31. gore). Zakonski uslovi u pogledu povrata vojnih stanova i upisa prava vlasništva, na šta se poziva tužena strana, uvijek su smatrani od domaćih vlasti kao ograničenje postojećeg prava na imovinu, a ne uslovima prema kojima se stiče pravo na imovinu (usporediti Kopeck�, citiran gore). Pošto se čini da je stav domaćih vlasti u skladu s međunarodnim standardima (vidjeti npr. Pinheiro Princip 16, citiran u tački 44. gore, i Rezoluciju 1708 (2010) Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope, � 10.4, citirana u tački 45. gore), Sud ne vidi nikakav razlog da odstupi od toga (vidjeti, analogno, Veselinski v. "Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija", br. 45658/99, od 24.2.2005., u vezi s ugovorom o kupoprodaji vojnog stana koji je zaključen prije raspada SFRJ, i Bozcaada Kimisis Teodoku Rum Ortodoks Kilisesi Vakfi v. Turkey, nos. 37639/03, 37655/03, 26736/04 i 42670/04, � 50, od 3. marta 2009., u vezi s odbijanjem da se grčka pravoslavna crkva upiše kao vlasnik imovine).

51. Prigovor dopustivosti koji je tužena strana isticala je u skladu s tim odbijen. Pošto prijava nije očigledno neosnovana u smislu člana 35. stav 3. Konvencije, niti nedopustiva po bilo kojem osnovu, Sud proglašava prijavu dopustivom i, u skladu s odlukom da primijeni član 29. stav 3. Konvencije (vidjeti tačku 4. gore), odmah će ispitivati njegov meritum.

B. Meritum


52. Aplikant je izjavio da su on i njegova porodica napustili Sarajevo jer su se bojali za svoju sigurnost. U to vrijeme, on je odlučio da zadrži mjesto predavača u vojnoj školi, koja je u međuvremenu premještena u Srbiju, jer navodno nije imao drugih opcija. Što se tiče merituma ovog predmeta, aplikant je naveo da su sporne mjere očigledno bile bez razumnog osnova (pozvao se na predmet James i ostali v. Velike Britanije, 21. februar 1986. godine, � 46, serija A br. 98). Smatrao je da je njegova kategorizacija kao "nelojalnog građanina" i kategorizacija sadašnjeg stanara u njegovom stanu kao "uglednog građanina" potpuno proizvoljna. Nadalje, tvrdio je da sporne mjere nisu konzistentno primjenjivane i naveo je određeni broj pojedinaca koji su, iako u sličnoj situaciji, vratili u posjed svoje vojne stanove (kao što su M.N., M.Z., O.K., M.B., M.S. i Z.K.). Međutim, svoje navode je potkrijepio samo u slučajevima M.N. i O.K. tako što je dostavio zvanični dokument koji potvrđuje da su oni ostali zaposleni u vojnim snagama Federalne Republike Jugoslavije do 31. maja 2001., odnosno do 31. marta 2005.

53. Tužena strana osporila je aplikantovu verziju činjenica u dijelu u kojem je aplikant istakao da je napustio Bosnu i Hercegovinu zbog straha za svoju sigurnost i navela da je on u stvari napustio Bosnu i Hercegovinu u kontekstu formalnog povlačenja JNA (vidjeti tačku 15. gore). Zbog toga, on se po njihovom mišljenju ne može smatrati ni izbjeglicom niti raseljenim licem. Pod pretpostavkom da je aplikant posjedovao "imovinu" u smislu člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, tužena strana je tvrdila da su sporne mjere bile opravdane, s obzirom na naročito oskudan stambeni fond i hitnu potrebu da se smjeste bivši pripadnici ARBiH i njihovih porodica po završetku rata koji je trajao od 1992.-95. godine. Tužena strana dalje navodi da je aplikant ispunio zakonom propisane uslove za dodjelu prava zakupa na vojnom stanu u Srbiji, te da ima pravo na nadoknadu za svoj vojni stan u Bosni i Hercegovini (procijenili su iznos od približno 10.750 eura). Zbog toga, kako je utvrdila tužena, on nije snosio prekomjeran teret (tužena strana pozvala se na predmet Jahn i ostali v. Njemačke ŠGCĆ , nos. 46720/99, 72203/01 i 72552/01, � 117, ECHR 2005-VI, u kojem je Sud utvrdio da nepostojanje bilo kakve nadoknade nije ugrozilo "pravičnu ravnotežu" koja se mora postići između zaštite imovine i zahtjeva općeg interesa). Kao potporu tom stavu, tužena strana se, također, pozvala na domaću praksu u kojoj je utvrđeno da aplikant i ostala lica koja su služila u stranim oružanim snagama poslije rata koji je trajao od 1992. do 1995. godine nisu lojalni Bosni i Hercegovini (Odluka CH/98/874 i dr. Komisija za ljudska prava od 9. februara 2005., navedeno u tački 38. gore i niz predmeta koji su uslijedili, kao i Odluka U 83/03 Ustavnog suda Bosne i Hercegovine od 22. septembra 2004.).

54. Vlada treće strane objasnila je da je aplikant zaista ispunio zakonom propisane uslove za sticanje prava zakupa na vojnom stanu u Srbiji (te da se stoga pojavio na spisku lica kojima će biti dodijeljen stan, na što se pozivala i tužena strana), ali da mu stan još nije dodijeljen. Aplikant, umjesto toga, dobiva nadoknadu za stanarinu u mjesečnom iznosu od oko 100 eura. Nadalje, tvrdili su da članovi srbijanskih oružanih snaga ne mogu više steći stanarsko pravo ili pravo zakupa na neodređeno vrijeme (vidjeti tačku 41. gore), već samo pravo zakupa na određeno vrijeme, koje ne treba poistovjećivati s nekadašnjim stanarskim pravom. Što se tiče merituma predmeta, Vlada treće strane tvrdi da aplikanta treba smatrati vlasnikom stana u Sarajevu (bez obzira što njegovo pravo nije uknjiženo) i da su sporne mjere de facto dovele do eksproprijacije što je u suprotnosti s članom 1. Protokola br. 1 (pozvali su se između ostalog na Sporrong i L�nnroth protiv Švedske, 23. septembar 1982., � 63, Seria A br. 52; Papamichalopoulos i ostali protiv Grčke, 24. juni 1993., � 45, Seria A br. 260-B; i Matos e Silva, Lda. i ostali protiv Portugala, 16. septembar 1996. � 92, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV).

1. Priroda ometanja

55. Kao što je Sud već naveo u više navrata, član 1. Protokola br. 1 sadrži tri zasebna pravila: prvo pravilo, navedeno u prvoj rečenici prvog stava, generalne je prirode i izražava princip neometanog uživanja imovine; drugo pravilo, koje je sadržano u drugoj rečenici prvog stava, odnosi se na lišavanje imovine i povezuje ga s određenim uslovima; treće pravilo, navedeno u drugom stavu, priznaje da ugovorne strane imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu s javnim interesima. Drugo i treće pravilo odnose se na posebne slučajeve ometanja prava na neometano uživanje imovine i zbog toga ih treba tumačiti u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidjeti, između ostalih, Iatridis protiv Grčke ŠGCĆ, br. 31107/96, � 55, ECHR 1999-II).

56. Složenost pravne situacije u predmetnom slučaju sprečava njegovu klasifikaciju u određenu kategoriju: s jedne strane, osporavani ugovor o kupoprodaji smatra se pravno valjanim, a s druge strane, aplikantu je onemogućeno da vrati stan u posjed i da se uknjiži kao vlasnik stana (vidjeti tačka 37. gore). Dok ovakva situacija podsjeća na de facto ekproprijaciju (Papamichalopoulos i ostali, gore naveden), Sud ne smatra za potrebno da presudi da li se druga rečenica iz prvog stava člana 1. primjenjuje u ovom slučaju. Kao što je gore navedeno, situacija propisana u drugoj rečenici prvog stava člana 1. samo je jedan slučaj ometanja prava na neometano uživanje imovine kako je garantirano općim pravilom navedenim u prvoj rečenici. Sud stoga smatra da treba ispitati spornu situaciju u svjetlu općeg pravila (Beyeler v. Italije ŠGCĆ, no. 33202/96, � 106, ECHR 2000-I). Također, treba istaći da je sporna situacija nastupila 5. jula 1999. (vidjeti tačku 37. gore). S obzirom da se nastavlja i danas, kontinuirane je prirode.

2. Cilj ometanja

57. Svako ometanje u uživanju prava iz Konvencije mora, kao što se može zaključiti iz člana 18. Konvencije, slijediti legitiman cilj. Princip "pravične ravnoteže" koji je sadržan u članu 1. Protokola br. 1 pretpostavlja postojanje općeg interesa zajednice. Štaviše, treba ponoviti da različita pravila sadržana u članu 1. nisu zasebna u smislu da su međusobno nepovezana (vidi tačku 55. gore). Jedna od posljedica ovoga je da su postojanje "javnog interesa" koje se traži u drugoj rečenici ili "općeg interes" koji se pominje u drugom stavu, su u stvari nužne posljedice principa postavljenog u prvoj rečenici, tako da ometanje prava na mirno uživanje imovine u smislu prve rečenice člana 1. Protokola br. 1 mora također slijediti cilj koji je u javnom interesu.

58. Sud se slaže s aplikantom da lišavanje imovine izvršeno samo iz razloga da se pruži privatna korist pojedincu ne može biti "od javnog interesa". S obzirom na navedeno, prinudni prijenos imovine s jednog pojedinca na drugog može, u zavisnosti od okolnosti, predstavljati zakonito sredstvo za promoviranje javnog interesa (vidjeti James i ostali, gore navedeno, � 40). U tom smislu, oduzimanje imovine izvršeno pri provođenju zakonskih socijalnih, ekonomskih i drugih politika može biti "u javnom interesu", čak i ako zajednica u cjelini nema neposredne koristi niti uživa oduzetu imovinu (ibid., � 45). U predmetnom slučaju, Sud je spreman da prihvati da su sporne mjere bile usmjerene ka unapređenju socijalne pravde, kao što je tvrdila tužena strana, i da stoga slijede opravdani cilj.

3. Da li je postignuta pravična ravnoteža

59. Ometanje mirnog uživanja imovine mora uspostaviti pravičnu ravnotežu između zaštite imovine i zahtjeva javnog interesa (vidjeti, između ostalog, Sporrong i L�nnroth, gore navedeno, � 69). Iako je tačno da države uživaju široko polje procjene kada odlučuju o ovim pitanjima (vidi Immobiliare Saffi v. Italije ŠGCĆ , br. 22774/93, � 49, ECHR 1999-V; Radanović v. Hrvatske, br. 9056/02, � 49, 21. decembar 2006.; i J.A. Pye (Oxford) Ltd i J.A. Pye (Oxford) Land Ltd v. Velike Britanije ŠGCĆ , br. 44302/02, � 75, ECHR 2007-X), Sud ipak smatra da u predmetnom slučaju nije postignuta pravična ravnoteža iz sljedećih razloga.

60. Kao prvo, Sud je svjestan činjenice da je Sarajevo, gdje se nalazi većina vojnih stanova, bilo izloženo blokadama, svakodnevnom granatiranju i snajperskom djelovanju u toku rata (vidi presude ICTY u predmetu Galić, IT-98-29-T, 5. decembar 2003., i IT-98-29-A, 30. novembar 2006., kao i presude ICTY u predmetu Dragomir Milošević, IT-98-29/1-T, 12. decembar 2007., i IT-98-29/1-A, 12. novembar 2009.). Postoji također dosta dokaza o direktnom ili indirektom učešću snaga VJ u vojnim operacijama u Bosni i Hercegovini (vidjeti stavove 15-17. gore). Ovo objašnjava jako lokalno protivljenje povratku prijeratnim domovima lica koja su služila u snagama VJ (vidi tačku 10. gore), ali ga ne opravdava. U tom smislu, Sud primjećuje da nema indikacija da je aplikant, kao pripadnik snaga VJ, učestvovao u vojnim operacijama u Bosni i Hercegovini, niti u bilo kakvim ratnim zločinima. On je tretiran drugačije samo zato što je služio u snagama VJ. Poznato je da je priroda nedavnog rata u Bosni i Hercegovini takva da je služenje u određenim oružanim snagama u velikoj mjeri ukazivalo etničku pripadnost. Snage ARBiH, lojalne centralnim vlastima Bosne i Hercegovine, uprkos nekim izuzecima, uglavnom su činili Bošnjaci27. Isto važi i za HVO (uglavnom činili Hrvati) i snage VRS (uglavnom su činili Srbi). Slični modeli primijećeni su i u susjednim državama. U skladu s tim, sporne mjere, iako naizgled nepristrasne, imale su za rezultat različito postupanje s ljudima na osnovu njihovog etničkog porijekla. Sud je u sličnim situacijama utvrdio, kao stvar principa, da se nikakva razlika u postupanju isključivo ili presudno na osnovu etničkog porijekla ne može objektivno opravdati u savremenom demokratskom društvu (vidi Sejdić i Finci v. Bosne i Hercegovine ŠGCĆ, no. 27996/06 i 34836/06, � 44, 22. decembar 2009.; D.H. i ostali v. Češke Republike ŠGCĆ, br. 57325/00, � 176, ECHR 2007-XII; i Timishev v. Rusije, nos. 55762/00 i 55974/00, � 58, ECHR 2005-XII).

61. Drugo, tužena Vlada je tvrdila da su sporne mjere opravdane usljed nedovoljnih oskudnog stambenog fonda i hitne potrebe da se smjeste nezbrinuti pripadnici snaga ARBiH i njihove porodice nakon okončanja rata koji je trajao od 1992. do 1995. godine. Međutim, tužena je propustila da pruži dokaze da se oslobođeni stambeni prostor stvarno korišten za smještaj lica koje zaslužuju zaštitu. Ni statistički podaci koje je dostavila tužena strana u kontekstu ovog predmeta niti oni na koje se poziva Ustavni sud Bosne i Hercegovine u svojoj odluci U 83/03 od 22. septembra 2004., tačka 21, nisu od koristi. Oni su jednostavno potvrdili da je većina vojnih stanova dodijeljena ratnim veteranima, ratnim invalidima i porodicama poginulih pripadnika snaga ARBiH, pri čemu se ne navodi njihova stambena situacija niti primanja. Štaviše, prema pouzdanim izvještajima (navedenim u tački 10. gore), veliki broj visoko rangiranih dužnosnika, čije je stambeno pitanje ranije riješeno, dobivali su vojne stanove.

62. Treće, što se tiče mogućnosti aplikanta da stekne pravo zakupa stana u Srbiji, utvrđeno je da njemu stan nije ni dodijeljen. Pored toga, on može steći samo pravo zakupa na određeno vrijeme (vidjeti tačku 41. gore) koje Vrhovni sud Federacije BiH ne izjednačava sa stanarskim pravom u smislu relevantnog zakonodavstva o povratu stanova (vidjeti tačku 40. gore).

63. Četvrto, Sud nije previdio činjenicu da Zakon o prodaji stanova iz 1997. godine predviđa nadoknadu (vidjeti tačku 37. gore). Tužena strana procijenila je da aplikant treba primiti oko 10.750 eura, s tim da su svoju procjenu zasnovali na kriterijima koji više nisu na snazi. Od 11. jula 2006. aplikantu je omogućeno da ostvari pravo samo na povrat iznosa koji je stvarno platio za stan, plus kamata po stopi koja se primjenjuje na kratkoročne depozite (što iznosi manje od 3.500 eura). Sud se slaže s tuženom stranom da član 1. Protokola br. 1 ne garantira pravo na punu nadoknadu u svim okolnostima, ali nijedan od gore navedenih iznosa realno ne odgovara tržišnoj vrijednosti spornog stana (vidjeti James i ostali, gore navedeno, � 54; Pincov� i Pinc v. Češke Republike, br. 36548/97, � 53, ECHR 2002-VIII; i Scordino v. Italije (br. 1) ŠGCĆ , br. 36813/97, �� 95-97, ECHR 2006-V). Iako je tačno da se čak i potpuno odsustvo nadoknade može smatrati opravdanim prema članu 1. Protokola br. 1 u izuzetnim okolnostima, Sud ne smatra da su okolnosti u ovom predmetu takve prirode (suprotno od Jahn i ostali, gore navedeno, � 117, u vezi sa zemljištem stečenim prema zemljišnoj reformi koja je provedena nakon 1945. godine u Sovjetskoj Okupiranoj Zoni Njemačke, i nastavljena je poslije 1949. godine u DDR).

64. I na kraju, Sud primjećuje da, strogo govoreći, aplikant nije ni izbjeglica (jer ima srbijansko državljanstvo) niti interno raseljeno lice (jer je napustio teritoriju Bosne i Hercegovine). Iako je tačno da se međunarodni principi o povratu stanova i imovine izbjeglica i raseljenih lica jednako primjenjuju na "ostala raseljena lica u sličnoj situaciji koja su prešla državnu granicu, ali koja možda ne podliježu pravnoj definiciji izbjeglice" (vidi Pinheiro princip 1.2, citiran u tački 44. gore), nije sigurno da li se može smatrati da je aplikant "napustio" Sarajevo u smislu te odredbe (vidi tačke 52.-53.). U svakom slučaju, Sud ne smatra potrebnim da odgovori na ovo pitanje, jer su razlozi navedeni u tačkama 60.-63. gore dovoljni da se ustanovi kršenje člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

II. NAVODNO KRŠENJE ČLANA 6. KONVENCIJE


65. Aplikant se žalio prema članu 6. Konvencije u vezi sa ishodom postupka za povrat stana u posjed. Član 6. u relevantnom dijelu, glasi:

"Tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama..., svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim na osnovu zakona."

Sud smatra da je ova žalba u suštini četverostepene prirode: ne postoje naznake u predmetnom spisu da su domaće vlasti bile pristrasne niti da su postupci inače bili nepravični i proizvoljni. Zbog toga je ova žalba očigledno neosnovana u smislu člana 35. stav 3. Konvencije i mora biti odbijena u skladu s članom 35. stav 4. Konvencije.

III. NAVODNO KRŠENJE ČLANA 8. KONVENCIJE


66. Aplikant se žalio prema članu 8. Konvencije da je sporna situacija dovela i do neopravdanog miješanja u njegovo pravo na poštovanje doma. Član 8. propisuje:

1. "Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti neće se miješati u vršenje ovog prava sem ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih."

Međutim, u predmetnom spisu ne postoje naznake da aplikant planira da se ponovo nastani u Sarajevu. I zaista, u postupku pred Sudom, aplikant se izričito suglasio sa naknadom štete umjesto povrata stana (vidi tačku 70. dole). Prema tome, Sud ne nalazi da su činjenice navedene u predmetnom slučaju takve da ukazuju na ometanje prava aplikanta na poštovanje njegovog doma (uporediti Demopoulos i ostali v. Turske (dec.) ŠGCĆ, no. 46113/99 i dr., 1. mart 2010., i suprotno Gillow v. Velike Britanije, 24. novembar 1986., � 46, Seria A no. 109). Slijedi zaključak da je ovaj dio aplikacije očigledno neosnovan i mora biti odbijen u skladu s članom 35. st. 3. i 4. Konvencije.

IV. NAVODNO KRŠENJE ČLANA 13. KONVENCIJE


67. Aplikant se, također, žalio da nije imao na raspolaganju djelotvoran domaći pravni lijek za svoje žalbe, što predstavlja kršenje člana 13. Konvencije. Član 13. propisuje:

"Svako kome su povrijeđena prava i slobode predviđeni u Konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred nacionalnim vlastima, bez obzira jesu li povredu izvršila lica koja su postupala u službenom svojstvu."

Sud zapaža da je aplikant ima otvorenu mogućnost da vodi domaće postupke pred nadležnim organima, što je i učinio. Sama činjenica da je na kraju izgubio ne čini domaći sistem nedjelotvornim. Zbog toga je ovaj dio žalbe očigledno neosnovan i mora biti odbijen u skladu s članom 35. st. 3. i 4. Konvencije.

V. NAVODNO KRŠENJE ČLANA 14. KONVENCIJE POSMATRANO U VEZI SA ČLANOM 1. PROTOKOLA
BR. 1

68. I kao posljednje, aplikant je istakao kršenje člana 14. Konvencije u vezi s članom 1. Protokola br. 1 oslanjajući se najviše na razloge koji potkrepljuju njegovu žalbu samo u odnosu na drugu odredbu kada se razmatra samostalno. Član 14. propisuje:

"Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."

S obzirom da su ovi argumenti već uzeti u obzir prilikom ispitivanja žalbe prema članu 1. Protokola br. 1, Sud izjavljuje da je žalba prema članu 14. dopustiva, ali smatra da nije potrebno ispitivati ovo pitanje u skladu s ove dvije odredbe uzete zajedno (Kjartan �smundsson v. Islanda, no. 60669/00, � 47, ECHR 2004-IX).

VI. PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE


69. Član 41. Konvencije predviđa:

"Kada Sud utvrdi kršenje Konvencije ili Protokola uz nju, a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo djelimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci."

A. Odšteta


70. Kao glavni zahtjev, aplikant je tražio povrat stana i uknjižbu prava vlasništva, zajedno s naknadom za izgubljenu zaradu (170 eura mjesečno od 17. augusta 1998. godine do rješavanja ovog predmeta) i naknadu za nematerijalnu štetu (10.000 eura). U slučaju da mu se ne vrati stan i ne uknjiži pravo vlasništvo, također je tražio iznos koji odgovara sadašnjoj vrijednosti stana, a koju je on procijenio na 108.810 eura (što je 1.800 eura po kvadratnom metru).

71. Tužena Vlada je smatrala da su traženi iznosi previsoki. Dodali su da je aplikant već primio naknadu u postupku pred Komisijom za ljudska prava (vidjeti tačku 31. gore), te da je imao pravo na naknadu u skladu sa zakonom o prodaji stanova (vidjeti tačku 37. gore).

72. U skladu s utvrđenom praksom Suda, presuda u kojoj je utvrđeno kršenje nalaže tuženoj strani pravnu obavezu da prestane s kršenjem i da, koliko je moguće, situaciju koja je postojala prije kršenja (vidi Iatridis protiv Grčke (pravična naknada) ŠGCĆ , br. 31107/96, � 32, ECHR 2000-XI). S obzirom da se aplikant izričito suglasio s naknadom štete umjesto povrata stana (vidjeti tačku 70. gore), Sud smatra da mu tužena Vlada treba isplatiti trenutnu vrijednost spornog stana (poređenje Demopoulos i ostali, gore naveden). Zapaža se da strane nisu suglasne u pogledu iznosa te naknade. Uzevši u obzir raspoložive informacije o cijenama imovine na sarajevskom tržištu nekretnina (vidjeti, po analogiji, Brumarescu, naveden gore, � 24), Sud procjenjuje da je sadašnja tržišna vrijednost stana 60.000 eura. Prema tome, Sud dodjeljuje aplikantu po ovom osnovu naknadu od 60.000 eura, plus sve poreze koji mogu biti zaračunati na ovaj iznos. Sud se slaže sa tuženom Vladom da od ove sume po pravilu treba oduzeti naknadu isplaćenu u skladu sa zakonodavstvom u vezi s povratom, ali u ovom predmetu takva naknada nije ni isplaćena.

73. Što se tiče naknade za izgubljenu zaradu, Sud ističe da je jedino nadležan da ispita ratione temporis period od ratifikacije Protokola br. 1 od strane Bosne i Hercegovine (a to je od 12. jula 2002.). S obzirom da aplikant prima naknadu za stanarinu od srbijanskih vlasti u mjesečnom iznosu od oko 100 eura (koju inače ne bi primao da je vratio stan u Sarajevu), te u odsustvu dokaza da je zaista mogao primati 170 eura mjesečno za iznajmljivanje stana u Sarajevu, Sud odbija ovaj zahtjev.

74. I na kraju, jasno je da je aplikant pretrpio i određenu nematerijalnu štetu koja proizlazi iz kršenja Konvencije koje je ustanovljeno u ovom slučaju, za koju treba dobiti naknadu. Vršeći pravičnu procjenu, kako nalaže član 41. Konvencije, Sud dosuđuje aplikantu 5.000 eura u tom smislu, plus sve poreze koji se mogu zaračunati na taj iznos. Naknada koja je aplikantu plaćena na osnovu odluke Komisije za ljudska prava (vidi tačku 31. gore), ne treba se oduzeti jer je dodijeljena po drugom osnovu (prekomjerna dužina trajanje postupka povrata stana).

B. Izdaci i troškovi


75. Aplikantu je isplaćen iznos na ime pravne pomoći od 850 eura za troškove i izdatke kojima je bio izložen pred ovim Sudom. Pored toga, tražio je naknadu za troškove i izdatke nastale u postupku pred domaćim tijelima u iznosu od 500 eura, ali je podnio dokaze koji pokazuju da je stvarno imao samo dio od navedenog iznosa troškova (oko 200 eura).

76. Vlada je navela da je ovaj zahtjev nepotkrijepljen.

77. U skladu s praksom Suda, aplikant ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo ukoliko je dokazano da su isti stvarno postojali i da su bili potrebni i razumni u pogledu iznosa U predmetnom slučaju, uzimajući u obzir priložene dokumente i gore navedene kriterije, Sud smatra razumnim da dosudi aplikantu dosudi iznos od 200 eura, plus sve poreze koji se mogu odrediti po tom ovom osnovu.

C. Zatezna kamata


78. Sud smatra da je primjereno da zatezna kamata bude zasnovana na najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke uz dodatak od tri procentna boda.

IZ OVIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO


1. Odlučuje da su žalbe po članu 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju uzete zasebno i u vezi s članom 14. Konvencije dopustive, dok je ostatak aplikacije nedopustiv;

2. Utvrđuje da je došlo do kršenja člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju;

3. Utvrđuje da nema potrebe ispitivati žalbe prema članu 14. Konvencije u vezi s članom 1. Protokola br. 1;

4. Utvrđuje da

(a) tužena država će isplatiti aplikantu, u roku od tri mjeseca od dana kada ova presuda postane konačna u skladu s članom 44. stav 2. Konvencije, iznos od 60.000 eura (šezdesethiljada eura), plus svaki porez koji može biti zaračunat na ovaj iznos, na ime materijalne štete, iznos od 5.000 eura (pethiljada eura), plus svaki porez koji može biti zaračunat na ovaj iznos, na ime nematerijalne štete, i iznos od 200 eura (dvijestotine eura), plus svaki porez koji može biti zaračunat na ovaj iznos, na ime troškova i izdataka, koje treba pretvoriti u konvertibilne marke po važećem kursu na dan isplate;

(b) po isteku navedena tri mjeseca do isplate, treba platiti običnu kamatu na navedene iznose po stopi koja je jednaka najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke tokom perioda neplaćanja, uz dodatak od tri postotna boda;

5. Odbija preostali dio zahtjeva aplikanta za pravičnu naknadu.

Sačinjeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pismenoj formi 27. maja 2010. godine, u skladu s Pravilom 77. stav 2. i 3. Pravila Suda.

1. Iako je tužena strana imala naziv "Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina" do 8. aprila 1992. i "Republika Bosna i Hercegovina" od 8. aprila 1992. do 14. decembra 1995., naziv "Bosna i Hercegovina" u ovoj presudi je ipak korišten za period prije 14. decembra 1995.

2. Dom za ljudska prava BiH i Ustavni sud BiH stalno koriste termin "stanarsko pravo" ("occupancy right") za ovu vrstu zakupa. Isti termin će se stoga koristiti i u ovoj presudi umjesto termina "posebno zaštićeni zakup" ("specially protected tenancy") koji je Sud koristio u slučaju Blečić protiv Hrvatske ŠGCĆ , br. 59532/00, ECHR 2006-III, i ostalim slučajevima protiv Hrvatske.

3. Zakon o stambenim odnosima, objavljen u "Službenom listu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine", br. 14/84, izmjene i dopune objavljeni u "Službenom listu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine", br. 12/87 i 36/89, "Službenom listu Republike Bosne i Hercegovine", br. 2/93, "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", br. 11/98 od 3. aprila 1998., 38/98 od 4. oktobra 1998., 12/99 od 6. april 1999. i 19/99 od 28. maja 1999., i "Službenom glasniku Republike Srpske", br. 19/93 od 9. oktobra 1993., 22/93 od 26. novembra 1993. godine, 12/99 od 17. maja 1999. i 31/99 od 12. novembra 1999.

4. Odluka U 174/90, objavljena u "Službenom listu Republike Bosne i Hercegovine", br. 2/93.

5. Zakon o napuštenim stanovima, objavljen u "Službenom listu Republike Bosne i Hercegovine", br. 6/92, izmjene i dopune objavljene u "Službenom listu", br. 8/92, 16/92, 13/94, 36/94, 9/95 i 33/95.

6. Uredba o korišćenju napuštenih stanova, objavljena u "Službenom glasniku Hrvatske zajednice Herceg-Bosne", br. 13/93.

7. Uredba o smeštaju izbeglica i drugih lica na teritoriji Republike Srpske, objavljena u "Službenom glasniku Republike Srpske", br. 27/93.

8. Uredba sa zakonskom snagom o smeštaju izbeglica, objavljena u "Službenom glasniku Republike Srpske", br. 19/95.

9. Zakon o korišćenju napuštene imovine, objavljen u "Službenom glasniku Republike Srpske", br. 3/96 od 27. februara 1996., izmjene i dopune objavljene u "Službenom glasniku", br. 8/96 od 10. aprila 1996. i 21/96 od 23. septembra 1996.

10. Zakon o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu, objavljen u "Službenom glasniku Republike Srpske", br. 4/93 od 28. aprila 1993., izmjene i dopune objavljene u "Službenom glasniku", br. 29/94 od 28. novembra 1994. , 31/94 od 27. decembra 1994., 9/95 od 19. juna 1995., 19/95 od 2. oktobra 1995., 8/96 od 10. aprila 1996. i 20/98 od 15. juna 1998.; Zakon o pretvorbi društvene svojine, objavljen u "Službenom listu Republike Bosne i Hercegovine", br. 33/94 od 25. novembra 1994.

11. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, objavljen u "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", br. 11/98 od 3. aprila 1998., izmjene i dopune objavljene u "Službenim novinama", br. 38/98 4. oktobar 1998. , 12/99 od 6. aprila 1999. , 18/99 od 20. maja 1999., 27/99 od 5. jula 1999., 43/99 od 28. oktobra 1999. , 31/01 od 16. jula 2001., 56/01 od 21. decembra 2001., 15/02 od 27. aprila 2002. , 24/03 od 10. juna 2003., 29/03 od 30. juna 2003. i 81/09 od 28. decembra 2009. godine.

12. Nakon okončanja rata u Bosni i Hercegovini, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda odobrilo je uspostavljanje međunarodnog administratora za Bosnu i Hercegovinu (Visoki predstavnik) od strane neformalne grupe država aktivno uključenih u mirovnom procesu (Vijeće za provođenje mira) kao jedne od provedbenih mjera u skladu s Poglavljem VII. Povelje Ujedinjenih naroda (za više informacija vidi Berić i ostali protiv Bosne i Hercegovine (dec.), br. 36357/04 et al., ECHR 2007-XII).

13. Zakon o stambenom obezbjeđivanju u Jugoslovenskoj narodnoj armiji, objavljen u "Službenom listu SFRJ", br. 84/90.

14. Uredba o privremenoj zabrani prodaje stanova u društvenoj svojini, objavljena u "Službenom listu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine", br. 4/92.

15. Zakon o preuzimanju sredstava bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije u svojinu Republike Bosne i Hercegovine, objavljen u "Službenom listu Republike Bosne i Hercegovine", br. 6/92, izmjene i dopune objavljene u "Službenom listu", br. 13/94, 50/95 i 2/96; Odluka o preuzimanju vojnostambenog fonda JNA, objavljena u "Službenom glasniku Republike Srpske", br. 16/92; Zakon o sredstvima i finansiranju Armije Republike Bosne i Hercegovine, objavljen u "Službenom listu Republike Bosne i Hercegovine", br. 6/93, amandmani objavljeni u "Službenom listu", br. 17/93 i 13/94; Odluka o utvrđivanju namjene i prenošenju prava upravljanja i korištenja sredstvima bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, koje je koristila bivša JNA, a koja se nalaze na području Federacije Bosne i Hercegovine; objavljena u "Službenom glasniku Republike Bosne i Hercegovine", br. 24/96.

16. Arbitražna komisija Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji (također poznata i kao Badinterova komisija) osnovana je 27. augusta 1991. godine od strane Evropske zajednice i njenih država članica. U periodu od kraja 1991. do sredine 1993. godine, izdala je petnaest mišljenja koja se tiču pravnih pitanja nastalih usljed raspada SFRJ (vidjeti Međunarodne pravne izvještaje 92 (1993), str. 162-208, i 96 (1994), str. 719-37).

17. Snage VRS, oružane snage Republike Srpske, osnovane su 12. maja 1992. Ujedinile su se 1. januara 2006. u Oružane snage Bosne i Hercegovine.

18. Snage VJ, oružane snage Federalne Republike Jugoslavije, osnovane su 20. maja 1992. godine.

19. Federalnu Republiku Jugoslaviju naslijedila je Državna zajednica Srbije i Crne Gore 2003. godine, a naslijedila ju je Srbija 2006. godine.

20. Oko 5.775 njemačkih maraka u to vrijeme.

21. Približno 1.075 EUR.

22. Zakon o preuzimanju sredstava bivše Socijalističke Federative Republike Jugoslavije u svojinu Republike Bosne i Hercegovine, objavljen u "Službenom listu Republike Bosne i Hercegovine", br. 6/92, izmjene i dopune objavljene u "Službenom listu", br. 13/94, 50/95 i 2/96.

23. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, objavljen u "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", br. 27/97 od 28. novembra 1997., izmjene i dopune objavljene u "Službenim novinama", br. 11/98 od 3. aprila 1998., 22/99 od 11. juna 1999., 27/99 od 5. jula 1999., 7/00 od 5. marta 2000., 32/01 od 24. jula 2001., 61/01 od 31. decembra 2001., 15/02 od 27. aprila 2002., 54/04 od 16. oktobra 2004., 36/06 od 10. jula 2006. , 51/07 od 1. augusta 2007. , 72/08 od 17. novembra 2008. i 23/09 od 8. aprila 2009. godine.

24. Iako je aplikant zato imao pravo na oko 10.750 eura prije 11. jula 2006. godine, sada ima pravo na manje od 3.500 eura.

25. Zakon o stanovanju, objavljen u "Službenom glasniku Srbije", br. 50/92, izmjene i dopune objavljene u "Službenom glasniku", br. 76/92, 84/92, 33/93, 53/93, 67/93, 46/94, 47/94, 48/94, 44/95, 49/95, 16/97, 46/98, 26/01 i 101/05).

26. Pravilnik o davanju službenih stanova u zakup zaposlenima u Ministarstvu odbrane i Vojsci Srbije i Crne Gore, objavljen u Vojnom glasniku br. 31 od 6. decembra 2004.

27. Bošnjaci su do rata koji je trajao od 1992. do 1995. godine bili poznati kao Muslimani. Termin "Bošnjaci" (Bošnjaci) ne treba poistovijetiti s terminom "Bosanci" (Bosanci) koji se obično koristi za građane Bosne i Hercegovine nezavisno od njihove etničke pripadnosti.

Fatos Araci
Zamjenik registrara


Nicolas Bratza
Predsjednik

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!