Službeni glasnik BiH, broj 44/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2107/12, rješavajući apelaciju Duška Kačavende i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 24. aprila 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Duška Kačavende, Gine Kačavenda i Dušanke Sapun.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000702 11 Rev od 22. marta 2012. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Duško Kačavenda, Gina Kačavenda i Dušanka Sapun (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Nikola Strunić iz Gradiške, podnijeli su 1. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0P 000702 11 Rev od 12. marta 2012. godine. Apelanti su 26. juna 2012. godine tražili da se postupak hitno riješi.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i "Jahorina-osiguranja" a. d. Pale, Filijala Banja Luka, kao druge strane u postupku (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 25. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 3. marta 2015. godine. Tuženi nije dostavio odgovor u ostavljenom roku, koji je istekao.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda Gradiška (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-588/05 od 9. decembra 2005. godine obavezan je tuženi da apelantu Dušku Kačavendi na ime novčane naknade za pretrpljene duševne bolove, na ime troškova crnine, sahrane, podizanja spomenika, materijalne štete za uništeno vozilo, na ime pretrpljenih fizičkih bolova i pretrpljenog straha plati iznos preciziran presudom, a da apelanticama plati na ime troškova crnine iznos određen presudom, kao i da im plati troškove postupka. Višak tužbenog zahtjeva apelanata u odnosu na tuženog odbijen je. Istom presudom tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti je odbijen u odnosu na "Krajina-osiguranje" d. d. Banja Luka i "Kosing Dunav" Banja Luka.

6. U obrazloženju presude sud je naveo da su apelanti tražili naknadu nematerijalne i materijalne štete zbog smrti bliskog lica, koje je poginulo u saobraćajnoj nesreći koja se dogodila 20. januara 1992. godine u Dubravama, na magistralnom putu Gradiška – Banja Luka. Osnovni sud je utvrdio da je jednim vozilom upravljao apelant Dušan Kačavenda, a drugim vozilom vozač koji je skrivio nesreću (te je zbog toga pravosnažnom presudom proglašen krivim), a vozilo kojim je upravljao u trenutku nesreće nije bilo osigurano od saobraćajne nesreće. Apelanti su odgovornost tuženog zasnivali na Odluci Vlade Republike Srpske od 2. oktobra 1992. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 17/92) o pripajanju Srpskom osiguravajućem društvu dijelova osiguravajućih društava. Tuženi je osporio pasivnu legitimaciju navodeći da je vozilo kojim je upravljao vozač koji je skrivio nesreću bilo osigurano u osiguravajućoj kući u Novoj Gradišci, te nema osnova za odgovornost tuženog.

7. Osnovni sud je nakon provedenog dokaznog postupka nesporno utvrdio, što je detaljno obrazložio u presudi, da vozilo kojim je upravljao vozač koji je skrivio nesreću nije bilo osigurano u momentu nesreće ni u "Croatia-osiguranju" (u momentu nesreće mu je istekla polica osiguranja u tom društvu), ni u "Adria-osiguranju" (koje nije ni bilo osnovano u momentu nesreće), niti je u sačinjenom zapisniku o nesreći bilo podataka o osiguranju vozila. Primjenom odredbe člana 99. Zakona o osnovima sistema osiguranja imovine i lica (koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja – u daljnjem tekstu: Zakon o osiguranju) i člana 178. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), sud je utvrdio da je tuženi odgovoran jer, prema odredbi člana 99. Zakona o osiguranju, oštećena lica mogu zahtijevati naknadu od organizacije za osiguranje sa sjedištem na teritoriji republike na kojoj je šteta nastala. Osnovni sud je naveo da, čak i da je vozilo bilo osigurano u "Croatia-osiguranju", odgovara tuženi na osnovu Odluke Vlade broj 05-262/92 od 2. oktobra 1992. godine. Osnovni sud je utvrdio da su apelanti 20. marta 1996. godine pozvali tuženog (vansudskim putem) da im naknadi štetu, a što tuženi nije osporio, te je obavezan naknaditi štetu, a ostali tuženi nisu, jer se apelanti njima nisu obraćali.

8. Protiv prvostepene presude tuženi je podnio žalbu, koju je Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) Presudom broj 011-0-Gž-06-000931 od 23. oktobra 2007. godine uvažio, te preinačio prvostepenu presudu na način da je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanata. Vijeće Okružnog suda činile su sutkinja Rosa Obradović, predsjednica Vijeća, te sutkinje Božana Vulić i Aida Ajdar.

9. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da tuženi nije osporio navedenu činjenicu da su mu se apelanti obratili 20. marta 1996. godine. Naime, Okružni sud je naveo da apelanti nisu izvodili takav dokaz, što je ustvari pretpostavka za vođenje parnice, jer podnošenje tog zahtjev čini tu osiguravajuću kuću pasivno legitimiranom, pa je žalbu uvažio i ukinuo prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu.

10. Protiv drugostepene presude apelanti su izjavili reviziju, koju je Vrhovni sud Rješenjem broj 118-0-Rev-08-000 484 od 30. oktobra 2009. godine uvažio, presudu Okružnog suda ukinuo i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su apelanti u tužbi naveli da su se obratili tuženom, što on nije osporio u odgovoru na tužbu (već prvi put navodi u žalbi), pa je, u skladu s članom 99. Zakona o osiguranju, tuženi osiguravajuće društvo kojem je podnesen zahtjev. Osim toga, Vrhovni sud se pozvao na Odluku Vlade Republike Srpske u vezi s pripajanjem dijelova osiguravajućih društava, te je zaključio da pravno nereguliranje faktičkih promjena ne može utjecati na oslobađanje od obaveza.

12. Okružni sud je, u ponovnom postupku, donio Presudu broj 011-0-Gž-09-000497 od 26. januara 2010. godine, kojom je žalbu tuženog odbio i prvostepenu Presudu broj P-588/05 od 9. decembra 2005. godine u dosuđujućem dijelu potvrdio.

13. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da žalbeni prigovor tuženog da nije pasivno legitimiran jer se osnovao nakon štetnog događaja nije osnovan. Okružni sud se pozvao na Odluku Vlade kojom su tuženom pripojeni dijelovi osiguravajućih društava, koje je precizirao. Okružni sud je naveo da pripajanje nije bilo izraz zajedničke volje osiguravajućih društava, ali da to što faktičke promjene nisu pravno regulirane ne može utjecati na oslobađanje tuženog od odgovornosti, što je stav i Vrhovnog suda.

14. Odlučujući o reviziji tuženog, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118 0 P 000702 11 Rev od 22. marta 2012. godine, kojom je reviziju uvažio, obje nižestepene presude preinačio u dijelu kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu apelanata i to na način da je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev.

15. Vijeće revizionog suda činile su sutkinje Rosa Obradović, predsjednica Vijeća, i Gorjana Popadić i Biolanda Šubarić, članovi Vijeća. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da ne može prihvatiti kao pravilno shvatanje nižestepenih sudova o postojanju pasivne legitimacije kod tuženog, te da je Odluka Vlade pogrešno primijenjena u konkretnom predmetu, s obzirom na to da tuženi nije pravni sljednik "Croatia-osiguranja" u Novoj Gradišci, kao i da je pogrešno primijenjen član 99. Zakona o osiguranju, koji se odnosi na neosigurano vozilo, što u konkretnom predmetu nije dokazano.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti navode da je predsjednica Vijeća koje je donijelo odluku Okružnog suda od 23. oktobra 2007. godine bila Rosa Obradović, te je ista sutkinja kao predsjednica Vijeća u ponovljenom postupku učestvovala u donošenju revizione odluke Vrhovnog suda. Apelanti navode da je u odluci Vrhovnog suda ista sutkinja samo potvrđivala svoju odluku, što je za njih neprihvatljivo. Osim toga, apelanti osporavaju primjenu materijalnog prava u osporenoj odluci Vrhovnog suda, koja je suprotna sudskoj praksi u sličnim predmetima, kao i ranije donesenoj (u toku postupka) odluci Vrhovnog suda.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je postupak vođen u skladu sa zakonom, te da nije povrijeđeno nijedno od navedenih prava iz apelacije. Vrhovni sud je, prije svega, istakao da sutkinja Rosa Obradović nije sudila u dva stepena u istom predmetu, te je, u skladu s članom 357. stav 1. tačka 5. ZPP, mogla učestvovati u revizionom vijeću, jer nije učestvovala u donošenju drugostepene presude koja se osporava revizijom. Sud je naveo da je tuženi pasivno legitimiran samo ako je nesporno da vozilo nije osigurano, dok materijalni dokazi upućuju na suprotan zaključak. Vrhovni sud je naveo da tuženi ne može odgovarati ni po osnovu Odluke Vlade Republike Srpske. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 357. stav 1. tačke 4. i 5.

Sudija ne može suditi:

(4) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa;

(5) ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost.

19. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 61/13), koji je stupio na snagu 27. jula 2013. godine, relevantne odredbe glase:

Naziv Glave XIX. "IZUZEĆE" mijenja se i glasi: "ISKLJUČENJE I IZUZEĆE".

Član 89.

Član 357. mijenja se i glasi:

"Sudija će biti isključen od vršenja sudijske dužnosti (isključenje):

5) ako u je istom predmetu učestvovao u postupku medijacije ili u zaključenju sudskog poravnanja koje se pobijaju u parnici ili je donio odluku koja se pobija ili je zastupao stranku kao advokat i

[…]

VI. Dopustivost

20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 11. aprila 2012. godine, a apelacija je podnesena 1. juna 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelanti osporavaju navedenu presudu tvrdeći da im je tom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VII.1. Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

26. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se postupak nesporno tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza apelanata, s obzirom na to da se radi o parničnom postupku koji se vodio radi naknade štete. Prema praksi Ustavnog suda: "Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja." (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 32/05). S obzirom na navedeno, nesporno je da apelanti u postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa će Ustavni sud ispitati da li su u konkretnom slučaju poštovane garancije prava na pravično suđenje.

27. Ustavni sud zapaža da apelacija pokreće pitanje povrede prava na pravično suđenje s aspekta nepristranosti suda, s obzirom na to da je u postupku povodom revizije učestvovala ista sutkinja kao i u donošenju presude Okružnog suda, odnosno da se apelanti žale na pogrešnu primjenu materijalnog prava u okviru Vrhovnog suda.

28. U kontekstu navedenog, Ustavni sud, prije svega, ističe da je postojanje procedure za osiguravanje nepristranosti suda, odnosno pravila koja se tiču isključenja ili izuzeća sudija u određenim slučajevima, relevantan faktor koji se mora uzeti u obzir. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), postojanje takvih pravila u relevantnom zakonu pokazuje nastojanje zakonodavca da otkloni razumnu sumnju u nepristranost sudija ili sudova, odnosno predstavlja pokušaj da se nepristranost osigura eliminiranjem uzroka koji bi mogli rezultirati takvom sumnjom. U skladu s navedenim, propust da se poštuju pravila o izuzeću sudija može značiti da je postupak vodio sud čija se nepristranost može dovesti u sumnju (vidi Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 27).

29. U konkretnom slučaju pravila u vezi s izuzećem sudija konstituirana su u članu 357. ZPP, dakle, relevantni zakon propisuje pravila kojima se žele ukloniti uzroci koji bi mogli rezultirati razumnom sumnjom u nepristranost suda, odnosno sudije u pojedinačnim predmetima. Međutim, kako je u praksi Evropskog suda naglašeno, zadatak Evropskog suda, pa dakle ni Ustavnog suda, nije da ispituje ta pravila ili praksu in abstracto, već da ispituje da li način na koji su ta pravila primijenjena prema apelantu, ili na koji su utjecala na ishod postupka prema apelantu, pokreće pitanje kršenja prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, serija A, broj 255, stav 27; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1187/06 od 13. septembra 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 86/07).

30. Prema utvrđenoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, postojanje nepristranosti u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije mora se ocjenjivati prema subjektivnom testu. To znači da se treba utvrditi da li postoje lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu. Također, postojanje nepristranosti ocjenjuje se i prema objektivnom testu, što znači da se utvrđuje da li je sud, između ostalog i svojim sastavom, pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristranošću (op. cit., Mežnarić, stav 29; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 57/07).

31. Apelanti u konkretnom slučaju nisu doveli u pitanje subjektivnu nepristranost sutkinje Rose Obradović, tako da se Ustavni sud neće ni baviti tim pitanjem. Apelanti su osporili pristranost sutkinje prema objektivnom principu, jer je ista sutkinja kao predsjednica sudskog vijeća učestvovala u postupku povodom žalbe i u ponovljenom postupku opet kao predsjednica sudskog vijeća učestvovala u donošenju konačne odluke o reviziji.

32. Što se tiče objektivne nepristranosti, mora se utvrditi da li se, nezavisno od ponašanja određenog sudije, mogu utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristranost. Međutim, pri odlučivanju da li u konkretnom slučaju postoje opravdani razlozi za bojazan da određeni sudija nije nepristran, apelantovo stanovište jeste važno, ali nije odlučujuće. Ono što je odlučujuće jeste da li se takva bojazan može objektivno opravdati (op. cit., Mežnarić, stav 31). U vezi s tim, čak je i utisak koji sud ostavlja u javnosti od određene važnosti, odnosno pravda se ne treba samo provesti već se mora i vidjeti da se ona provodi (vidi Evropski sud, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 26). Dakle, važno je povjerenje koje sudovi moraju uživati i podsticati u javnosti u demokratskom društvu. Također, prema praksi Evropskog suda, činjenica da je određeni sudija imao različite uloge u pojedinim fazama određenog predmeta može u određenim okolnostima dovesti u pitanje nepristranost suda, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju. Tako je Ustavni sud u svojoj praksi, a slijedeći stavove Evropskog suda, zaključio da činjenica da su određene sudije učestvovale u vijeću koje je donosilo zakonom propisane odluke u fazi koja je prethodila krivičnom postupku pred prvostepenim sudom (odluka o pritvoru) nije smetnja da te sudije učestvuju u vijeću drugostepenog suda koje odlučuje o žalbi protiv prvostepene presude (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 525/04 od 18. januara 2005. godine). Ono što je odlučujuće jeste da li se jedan te isti sudija direktno bavio odlučivanjem o pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta (vidi Evropski sud, Oberschlick protiv Austrije, Odluka broj 1 od 23. maja 1991. godine, serija A, broj 204). U vezi s navedenim, Evropski sud je jasno istakao da je svaki konkretni predmet u kojem je jedan sudija učestvovao u više faza slučaj za sebe koji treba biti pojedinačno ispitan.

33. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je sutkinja Rosa Obradović kao predsjednica Vijeća učestvovala u donošenju presude Okružnog suda od 23. oktobra 2007. godine, kojom je žalba tuženog uvažena i prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu preinačena, pa je tužbeni zahtjev apelanata odbijen. Vrhovni sud je ukinuo presudu Okružnog suda i postupak vratio Okružnom sudu na ponovno odlučivanje. Okružni sud je donio presudu kojom je odbio žalbu tuženog. Odlukom Vrhovnog suda, u čijem je Vijeću kao predsjednica učestvovala Rosa Obradović, nižestepene presude preinačene su na način da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanata. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u presudi Okružnog suda od 26. januara 2010. godine, koja je bila predmet revizije, nije učestvovala sutkinja Rosa Obradović, te da se ona nije morala izuzeti (pozivajući se na odredbe člana 357. stav 1. tačka 5. ZPP), iako navedena odredba u tom tekstu nije bila na snazi u vrijeme donošenja osporene presude, budući da je na taj način definirana tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 61/13), koji je stupio na snagu 27. jula 2013. godine. Međutim, Ustavni sud zapaža da se, bez obzira na to, radi o istom postupku u kojem se meritorno odlučivalo o tužbenom zahtjevu apelanata, i to na način da je navedena sutkinja učestvovala kao predsjednica žalbenog vijeća koje je donijelo odluku o ukidanju dosuđujuće prvostepene presude, da bi kasnije učestvovala u konačnoj odluci o reviziji pred Vrhovnim sudom, i to kao predsjednica Vijeća koje je također donijelo konačnu odluku o ukidanju nižestepenih presuda, pa se, u smislu već navedenih stavova Evropskog suda, direktno bavila odlučnim pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta, i prilikom donošenja presude Okružnog suda 23. oktobra 2007. godine, kao i prilikom odlučivanja o reviziji protiv drugostepene odluke u ponovljenom postupku.

34. Ustavni sud primjećuje da su u članu 357. ZPP predviđeni razlozi za izuzimanje sudije, te je u tački 4. navedenog člana (koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporene odluke) propisano da sudija ne može suditi ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda, što pokazuje napor domaćeg zakonodavstva da otkloni sve razumne sumnje u pogledu nepristranosti tog suda. Isto se odnosi na sada važeću odredbu prema kojoj sudija ne može suditi ako je donio odluku koja se osporava. Ustavni sud smatra da se odredbe člana 357. ZPP ne mogu razumjeti tako da se odnose na sud kao instituciju, već na višu ili nižu instancu koja meritorno odlučuje u pojedinim fazama parničnog postupka, odnosno ne može se tumačiti isključivo kao odluka koja se neposredno osporava. Suprotno razumijevanje i primjena bili bi suprotni cilju člana 357. ZPP, kojim je predviđen objektivni osnov za izuzeće sudije zbog razloga koji su, prema općim mjerilima, toliko značajni da samim svojim postojanjem opravdavaju sumnju u nepristranost sudije i predstavljaju apsolutne razloge za izuzeće po sili zakona. Ustavni sud, dalje, zapaža da u konkretnom slučaju apelanti nisu morali biti upoznati s članovima Vijeća Vrhovnog suda do donošenja odluke, što znači da nisu mogli ni tražiti izuzeće sutkinje Rose Obradović. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vijeće koje je odlučivalo u konkretnom slučaju moralo paziti na svoj sastav, imajući u vidu upravo princip nepristranosti suda iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je činjenica da je ista sutkinja u istom predmetu učestvovala u postupku povodom žalbe i u postupku povodom revizije u ponovljenom postupku, pri čemu su u ta dva postupka donesene odbijajuće odluke za apelante, stvorila situaciju koja može potaknuti legitimne sumnje u pogledu nepristranosti suda i dovesti u pitanje princip nepristranosti suda iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

35. Ustavni sud naglašava da je gotovo identično pravno pitanje razmatrao u predmetu broj AP 504/08 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 504/08 od 12. oktobra 2011. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 99/11, tačka 48, dostupna i na www.ustavnisud.ba), u kojem je zaključio da je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije pred nepristranim sudom jer je u istom predmetu ista sutkinja učestvovala u sastavu vijeća u kojem je donesena odluka o žalbi kojom je ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, kao i u sastavu sudskog vijeća koje je odlučivalo o reviziji u ponovljenom postupku.

36. Imajući u vidu zaključke u konkretnom predmetu, kao i stav Ustavnog suda koji je iskazao povodom razmatranja identičnog pravnog pitanja, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo apelanata da im sudi nepristran sud, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ostali navodi

37. S obzirom na to da je utvrđena povreda prava na pravično suđenje u odnosu na segment nepristranosti suda, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ispituje navode o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije pred nepristranim sudom jer je u istom predmetu ista sutkinja učestvovala u sastavu vijeća u kojem je donesena odluka o žalbi kojom je ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, kao i u sastavu sudskog vijeća, kao predsjednica vijeća, koje je odlučivalo o reviziji u ponovljenom postupku.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.