Službeni glasnik BiH, broj 63/13

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3911/12, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacije Bosne i Hercegovine - Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Usvaja se apelacija Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacije Bosne i Hercegovine - Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine i Zijaha Poprženovića podnesena protiv presuda Apelacionog odjelа Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 006114 12 Uvp od 22. oktobra 2012. godine i S1 3 U 000970 12 Uvp od 15. novembra 2012. godine.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se presude Apelacionog odjelа Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 006114 12 Uvp od 22. oktobra 2012. godine i S1 3 U 000970 12 Uvp od 15. novembra 2012. godine.

Predmet se vraća Apelacionom odjelu Suda Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese nove odluke, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Apelacionom odjelu Suda Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod


1. Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine – Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo, i Zijah Poprženović (u daljnjem tekstu: drugoapelant) podnijeli su 12. novembra 2012. godine i 12. januara 2013. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 006114 12 Uvp od 22. oktobra 2012. godine i U-70/08 od 8. oktobra 2010. godine. Apelantica je 26. decembra 2012. godine podnijela Ustavnom sudu novu apelaciju protiv presuda Suda BiH br. S1 3 U 000970 12 Uvp od 15. novembra 2012. godine i S1 3 U 000970 12 U od 13. septembra 2012. godine.

2. Obje apelacije su podnesene povodom upravne stvari vraćanja u posjed "vojnih stanova" iz stambenog fonda bivše JNA.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


3. S obzirom na to da su apelantica i drugoapelant Ustavnom sudu dostavili tri apelacije iz njegove nadležnosti koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 3911/12. Spojene su sljedeće apelacije: AP 3911/12, AP 4630/12 i AP 147/13.

4. Odgovori na navedene apelacije u ovoj odluci nisu posebno zatraženi zbog toga što su odgovori o istom pitanju zatraženi i dobiveni u predmetu broj AP 1527/11 (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1527/11 od 15. maja 2012. godine) s obzirom na to da se ova odluka u svom obrazloženju dopustivosti i merituma poziva na navedenu odluku, jer se radi o identičnim činjeničnim i pravnim osnovima.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Činjenice iz apelacije broj AP 3911/12


6. Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 204-2048-1/1 od 2. septembra 2003. godine potvrđeno je da je M. V. kao korisnik stana na dan 1. aprila 1992. godine bio savjestan posjednik stana u Sarajevu, Ulica Borisa Kidriča broj 9, površine 87,76 m2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan).

7. Odlukom Komisije broj R-204-2048-1/1 01-463/04 od 21. decembra 2005. godine usvojen je zahtjev Federalnog ministarstva odbrane za ponovno razmatranje Odluke Komisije od 2. septembra 2003. godine, koja je istim aktom stavljena van snage i odbijen zahtjev M. V. za povrat predmetnog stana.

8. Odlukom Komisije broj R-204-2048-1/1-01-463-57/06 od 27. oktobra 2006. godine usvojen je zahtjev supruge korisnika stana A. V. za ponovno razmatranje Odluke od 21. decembra 2005. godine i istim aktom je navedena odluka kojom je odbijen zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed M.V. kao korisniku stana stavljena van snage. U obrazloženju ove odluke je navedeno da je supruga korisnika stana A. V. blagovremeno podnijela zahtjev za ponovno razmatranje odluke Komisije, navodeći da činjenice na kojima je utemeljena odluka kojom je odbijen zahjev za vraćanje stana u posjed nisu relevantne. U tom postupku je utvrđeno, kako je dalje obrazloženo u ovoj odluci, da korisnik stana M. V. nije nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, već nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšom SSNO na temelju Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA i podzakonskih akata za njegovo provođenje. Iz Ugovora o kupoprodaji-otkupu nekretnine broj 35-13-840-4 od 23. decembra 1991. godine vidljivo je da je korisnik stana M. V. zaključio ugovor sa SSNO, te s obzirom na član 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, isključena je mogućnost primjene člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.

9. Protiv odluke Komisije od 27. oktobra 2006. godine apelantica je podnijela tužbu Sudu BiH, koji je u Vijeću za upravne sporove donio Presudu broj U-70/08 od 8. oktobra 2010. godine i apelanticinu tužbu odbio. Sud BiH je ocijenio da je Komisija prilikom donošenja osporene odluke pravilno utvrdila sve odlučne činjenice a posebno činjenicu da je korisnik stana M. V. pravo vlasništva na predmetnom stanu stekao na osnovu kupoprodajnog ugovora iz 1991. godine koji je zaključio sa SSNO na temelju odredaba Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA. S obzirom na takve okolnosti, Sud BiH smatra da je Komisija pravilno odlučila kada je, rješavajući o zahtjevu supruge korisnika stana A. V., usvojila zahtjev za ponovno razmatranje i odluku kojom je zahtjev korisnika stana za vraćanje u posjed od 21. decembra 2005. godine stavila van snage. Naime, u obrazloženju presude je naglašeno da se odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ne mogu primjenjivati na lica koja su na osnovu valjanog ugovora otkupila stan i stekla pravo vlasništva na navedenoj imovini. Ovo zbog toga što je Zakonom o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana i Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo regulirano pitanje vraćanja u posjed otkupljenih stanova. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da je izmjenom odredbe člana 39. Zakona o prodaji stanova, koja je stupila na snagu 16. oktobra 2004. godine, propisano da je pravno obavezujući ugovor ako je nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključio ugovor sa bivšom SSNO do 6. aprila 1992. godine, ako je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tadašnjim važećim zakonom i ako je cijena isplaćena. U tom slučaju, prema odredbi člana 39.a istog zakona, apelantica je dužna izdati nalog za uknjižbu navedenog lica kao vlasnika u zemljišnim knjigama.

10. Apelacioni odjel Suda BiH je Presudom broj S1 3 U 006114 12 Uvp od 22. oktobra 2012. godine odbio apelanticin zahtjev za preispitivanje sudske Odluke broj U-70/08 od 8. oktobra 2010. godine. U obrazloženju ove presude je navedeno da je apelantica zatražila preispitivanje zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, jer je Sud BiH postupio u suprotnosti sa odredbama člana 34. Zakona o upravnim sporovima BiH, zatim, čl. 39.a i 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Osim toga, apelantica je u zahtjevu za ponavljanje istakla da je Sud BiH nepravilno postupio kada je odbacio njen zahtjev za ponavljanje postupka Rješenjem broj S1 3 U 006114 11 Uvp od 25. aprila 2012. godine u kojem je istakla bitnu činjenicu da je korisnik stana M. V. nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama izvan BiH i da je riješio stambeno pitanje iz stambenog fonda oružanih snaga Republike Srbije. Osim toga, istaknuto je da je Komisija postupila pravilno, jer se u konkretnoj situaciji radi o imovinskom zahtjevu zakonitog kupca stana kao imovine, pa su apelanticini navodi koje je istakla u tužbi neosnovani. Osim toga, Sud BiH je naglasio primjenu Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i njenu prednost nad drugim zakonima BiH. Prema mišljenju Apelacionog odjela Suda BiH, takav značaj ima presuda Đokić protiv Bosne i Hercegovine nakon čega su u presudi citirani relevantni dijelovi navedene odluke Đokić.

Činjenice u predmetu broj AP 4630/12


11. Odlukom Komisije broj 514-959-1/1 od 2. septembra 2003. godine potvrđeno je da je R. S. kao korisnik stana na dan 1. aprila 1992. godine bio savjestan posjednik stana u Sarajevu, Ulica Trampina broj 6, površine 86,75 m2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan).

12. Odlukom Komisije broj R-514-959-1/1-534/04 od 29. septembra 2006. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin zahtjev za ponovno razmatranje odluke Komisije od 2. septembra 2003. godine. U obrazloženju je navedeno da je Komisija ocijenila da se u konkretnoj pravnoj stvari ne radi o nosiocu stanarskog prava na predmetnom stanu, kao što je u svom zahtjevu istakla apelantica, već o nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšom SSNO na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA i podzakonskih akata za njegovo provođenje.

13. Presudom Vijeća za upravne sporove Suda BiH broj S1 3 U 000970 12 U od 13. septembra 2012. godine odbijena je apelanticina tužba izjavljena protiv odluke Komisije od 29. septembra 2006. godine kojom je odbijen kao neosnovan apelanticin zahtjev za ponovno razmatranje odluke Komisije od 2. septembra 2003. godine. Sud BiH je ocijenio da je Komisija prilikom donošenja osporene odluke pravilno utvrdila sve odlučne činjenice a posebno činjenicu da je korisnik stana R. S. na predmetnom stanu stekao pravo vlasništva, da ga je otkupio ugovorom zaključenim sa SSNO na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju, da je taj ugovor zaključen 17. oktobra 1991. godine, da je plaćena kupoprodajna cijena i da je ugovor u svim aspektima pravno valjan. S obzirom na takve okolnosti, Sud BiH smatra da je Komisija pravilno odlučila kada je odbila apelanticin zahtjev primjenom Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, jer se, i prema ocjeni suda, u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu nosioca stanarskog prava za vraćanje u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo, nego se radi o zahtjevu vlasnika stana za vraćanje u posjed imovine i mirno i nesmetano uživanje imovine. Osim toga, u obrazloženju je navedeno da se odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ne mogu primjenjivati na lica koja su na osnovu valjanog ugovora otkupila stan i stekla pravo vlasništva na navedenoj imovini. Ovo zbog toga što je Zakonom o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana i Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo regulirano pitanje vraćanja u posjed otkupljenih stanova. Izmjenom odredbe člana 39. Zakona o prodaji stanova, koja je stupila na snagu 16. oktobra 2004. godine, propisano je da je pravno obavezujući ugovor ako je nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključio ugovor sa bivšom SSNO do 6. aprila 1992. godine, ako je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tadašnjim važećim zakonom i ako je cijena isplaćena. U tom slučaju, prema odredbi člana 39.a istog zakona, apelantica je dužna izdati nalog za uknjižbu navedenog lica kao vlasnika u zemljišnim knjigama.

14. Presudom Apelacionog odjela Suda BiH broj S1 3 U 000970 12 Uvp od 15. novembra 2012. godine odbijen je apelanticin zahtjev za preispitivanje sudske Odluke broj S1 3 U 000970 12 U od 13. septembra 2012. godine. U obrazloženju ove presude je navedeno da je apelantica zatražila preispitivanje sudske odluke, jer je sud u potpunosti ignorirao apelanticine navode i činjenice da je R. S. nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama izvan BiH, kao i činjenicu rješavanja stambenog pitanja R. S. iz stambenog fonda Vojske Republike Srbije. Osim toga, zahtjev za preispitivanje je podnesen i zbog toga što u pobijanoj presudi nisu ocijenjeni dokazi, niti ih je sud razmatrao na okolnost rješavanja stambenog pitanja R. S. iz stambenog fonda Vojske Republike Srbije, povrede odredaba Zakona o upravnim sporovima BiH, Zakona o upravnom postupku BiH i povrede odredaba člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te povrede Pravilnika o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica. Zatim je navedeno da Komisija nije bila nadležna da ocjenjuje valjanost ugovora o kupoprodaji stana i da se u tom pravcu trebala proglasiti nenadležnom za rješavanje u konkretnoj upravnoj stvari, te stranku uputiti da svoje pravo ostvaruje u redovnom parničnom postupku.

15. Vijeće Apelacionog odjela Suda BiH je ispitalo osporenu presudu u granicama zahtjeva i zaključilo da apelanticin zahtjev nije osnovan. Naime, iz konačne osporene odluke Komisije proizlazi da se u konkretnom slučaju ne radi o nosiocu stanarskog prava na predmetnom stanu, već o nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšom SSNO na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA i podzakonskih akata za njegovu primjenu. Osim toga, iz dokumentacije u spisu je vidljivo da je ugovorena kupoprodajna cijena stana plaćena u cijelosti i da je ugovor ovjeren od Porezne uprave i Osnovnog suda II u Sarajevu 6. decembra 1991. godine. Prema shvatanju Apelacionog odjela, Vijeće za upravne sporove je pravilno ocijenilo da se u ovom predmetu ne radi o zahtjevu nosioca stanarskog prava, nego da se radi o zahtjevu za vraćanje u posjed i mirno uživanje imovine, te je isključena mogućnost primjene člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i da je tužena Komisija pravilno odbila apelanticin zahtjev za ponovno razmatranje odluke od 2. septembra 2003. godine primjenom odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Pravilan je, dalje, zaključak po kojem je Zakonom o prestanku primjene i Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo regulirano pitanje prava na vraćanje u posjed otkupljenih stanova, a u skladu sa izmjenom odredbe člana 39. Zakona o prodaji stanova. Tom odredbom je propisano da je pravno valjan ugovor zaključen sa bivšom SSNO – JNA do 6. aprila 1992. godine ako je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim propisima i ako je cijena isplaćena u ugovorenom roku. U takvom slučaju, kako je zaključio Sud BiH, prema odredbi člana 39.a apelantica je bila dužna izdati nalog za uknjižbu na predmetnom stanu u knjigu položenih ugovora.

16. Osim toga, Sud BiH je naglasio direktnu primjenu Evropske konvencije u BiH u kontekstu da onemogućavanje vlasnicima imovine da realiziraju prava iz punovažnog ugovora o kupoprodaji nije spojivo sa odredbom člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je ovakav koncept zaštite ljudskih prava potvrđen i sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava, referentnom odlukom tog suda u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine.

17. Stoga je, prema mišljenju Apelacionog odjela, neosnovano apelanticino isticanje u tužbi i zahtjevu za preispitivanje da je R. S. ostao u službi u oružanim snagama izvan BiH i da je dobio drugi stan iz Vojno-stambenog fonda Republike Srbije, jer R. S. ima pravno obavezujući ugovor o otkupu stana.

Činjenice u predmetu broj AP 147/13


18. Drugoapelant je u presudama Suda BiH br. S1 3 U 000970 12 U od 13. septembra 2012. godine i S1 3 U 000970 12 Uvp od 15. novembra 2012. godine imao status zainteresiranog lica, pridružujući se u cijelosti apelanticinom zahtjevu za preispitivanje sudske odluke, pa kako se činjenice navedene u predmetu broj AP 4630/12 u potpunosti odnose i na ovaj predmet, i one se neće ponavljati.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


19. Apelantica je u podnesenim apelacijama ukazala na kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Prema apelanticinom mišljenju, u postupku iz kog su proizašle osporene presude Sud BiH nije mogao zahtjev za ponavljanje postupka odbaciti zbog razloga koji su navedeni u obrazloženju, odnosno zbog razloga da apelantica nije učinila vjerovatnim postojanje osnova za ponavljanje postupka. Osim toga, apelantica smatra da Sud BiH nije ocijenio, niti je razmatrao dokaze koji se odnose na okolnosti rješavanja stambenog pitanja M. V. i njegove supruge A. V., odnosno R. S. iz stambenog fonda Vojske Republike Srbije, čime je u potpunosti zanemarena jurisdikcija odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene, kao i odredbe člana 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Naime, apelantica je u prilog svojim tvrdnjama dostavila Notu Republike Srbije od 7. marta 2011. godine iz koje proizlazi da je M. V. svoje stambeno pitanje riješio iz novoformiranog vojnostambenog fonda u Beogradu. S tim u vezi, apelantica je istakla da je nezakonito odbačen njen prijedlog za ponavljanje postupka, da je nadležnost suda u upravnom sporu rješavanje na bazi činjenica utvrđenih u upravnom postupku, ali da je Sud BiH mogao, prema odredbi člana 34. Zakona o upravnim sporovima BiH, dozvoliti ponavljanje postupka, ukinuti odluku Komisije od 27. oktobra 2006. godine (kako je tužbom traženo), sam utvrditi činjenično stanje i na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja riješiti upravnu stvar presudom ili rješenjem. Prema apelanticinom mišljenju, očigledno je da je činjenično stanje drugačije od onog koje je utvrđeno u upravnom postupku zbog čega smatra da je Sud BiH postupao nezakonito i mimo svoje nadležnosti, da su osporene odluke donesene mimo odredaba materijalnog prava koje se primjenjuju na teritoriji Federacije BiH, jer se u tom postupku ne može utvrđivati i ocijeniti pravna valjanost ugovora o kupoprodaji nekretnina a, osim toga, ukazano je na Odluku Ustavnog suda BiH o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 u kojoj je utvrđeno da je član 3.a Zakona o prestanku primjene u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. U toj odluci je obrazloženo zbog čega lice koje je nakon 19. maja 1992. godine ostalo u oružanim snagama druge države nema pravo na povrat stana u Federaciji BiH, te da odredba člana 3.a Zakona o prestanku primjene uspostavlja zakonski cilj i ne nameće prevelik teret na pojedince kad su u pitanju prava i interesi drugih pojedinaca i opći javni interes. Osporenim odlukama su potpuno zanemarena apelanticina prava kao titulara imovine koja je zaštićena ne samo domicilnim zakonima nego i Evropskom konvencijom. Apelantica je, s tim u vezi, istakla da su Komisija i Sud BiH prilikom donošenja osporenih presuda postupali u suprotnosti sa odredbama člana 39, 39.a i 39.b Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, zanemarujući odredbu člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Drugoapelant se kao zainteresirano lice kojem je predmetni stan bio dodijeljen na korištenje i iz kojeg se iselio na osnovu odluke Komisije od 2. septembra 2003. godine u potpunosti pridružio apelanticinim navodima.

V. Relevantni propisi


20. U Zakonu o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 19/02, 88/07, 83/08 i 74/10) relevantne odredbe glase:

Član 34. st. 1. i 2.


Sud rješava spor, po pravilu, na bazi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku.

Ako sud nađe da se spor ne može raspraviti na osnovu činjenica utvrđenih u upravnom postupku zbog toga što u pogledu utvrđenih činjenica postoji proturječnost u spisima, što su one u bitnim tačkama nepotpuno utvrđene, što je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja, ili nađe da se u upravnom postupku nije vodilo računa o pravilima postupka koja bi bila od uticaja na rješavanje stvari, Sud će pobijani konačni upravni akt i prvostepeni upravni akt poništiti presudom i vratiti na ponovno rješavanje. Prvostepeni upravni akt poništava se ako su propusti u utvrđivanju činjeničnog stanja i povreda pravila postupka učinjeni u prvostepenom postupku, a pobijani konačni upravni akt poništava se ako su ti propusti učinjeni u drugostepenom upravnom postupku. U ovim slučajevima nadležna institucija dužna je postupiti onako kako je u presudi određeno i donijeti novi upravni akt.

21. U Pravilniku o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica (prečišćeni tekst, Sarajevo, 8. oktobar 2002. godine) relevantne odredbe glase:

Član 1.


Ovim pravilnikom, radi potvrđivanja stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica u Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija), određuju se kriteriji na osnovu kojih se razmatraju zahtjevi i donose odluke o zahtjevima za potvrđivanje stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica, način podnošenja zahtjeva za potvrđivanje stanarskih prava, postupak odlučivanja o zahtjevima, utvrđuju sadržaj i forma odluke o potvrđivanju stanarskih prava, dostavljanje odluka, određuje momenat od kojeg odluke Komisije postaju konačne, uređuje postupak za ponovno razmatranje i izvršenje odluka i druga pitanja značajna za donošenje odluka o zahtjevima za potvrđivanje stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica.

Član 3.


Izbjeglicama i raseljenim licima, u smislu ovog pravilnika, smatraju se sva lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine i koja nisu u posjedu tih stanova.

Status izbjeglice ili raseljenog lica koji Komisiji podnesu zahtjev za povrat stanarskog prava se pretpostavlja.

Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, ne smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima lica koja su nakon 14. decembra 1995. godine ostala u oružanim snagama drugih država.

22. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:

Član 3. st. 1. i 2.


Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima, ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Član 3.a


Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Vlada Federacije Bosne i Hercegovine čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.

Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.

23. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:

Član 27.


Pravo vlasništva na stan kupac stječe upisom u zemljišne knjige.

Član 39.


Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA ("Službeni list SFRJ", broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku.

Član 39a.


Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.

Član 39e.


Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu.

Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.

(Napomena: Odlukom Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine utvrđeno je da odredba člana 39. e st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade, nije u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je Rješenjem o neizvršenju broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine utvrdio da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine u ostavljenom roku od tri mjeseca od dana njenog objavljivanja u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", pa je utvrđeno da odredba člana 39.e st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10), u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade, prestaje da važi narednog dana od dana objavljivanja ove odluke u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine". Rješenje o neizvršenju broj U 15/11 objavljeno je u "Službenom glasniku BiH" broj 11/13 od 12. februara 2013. godine. Ostali dio prečišćenog teksta relevantnih odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo načinjen je samo za potrebe ove odluke.)

VI. Dopustivost


24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su presude Suda BiH br. S1 3 U 006114 12 Uvp od 22. oktobra 2012. godine i S1 3 U 000970 12 Uvp od 15. novembra 2012. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporene presude apelantica je primila 24. oktobra 2012. godine, odnosno 22. novembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 12. novembra i 26. decembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


28. Apelantica i drugoapelant smatraju da je osporenim presudama Suda BiH došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer je odbijen njihov prijedlog za preispitivanje sudske odluke u postupku povrata "vojnog" stana nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora.

29. Imajući u vidu da je činjenično i pravno pitanje koje proizlazi iz navoda apelacije u ovom predmetu bitno činjenično i pravno slično pitanjima koja je Ustavni sud razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1527/11 od 15. maja 2012. godine ("Službeni glasnik BiH" broj 56/12, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja merituma konkretne odluke u pogledu navoda apelacije, u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci.

30. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci podsjetio na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije ljudskih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, kako je osporenim odlukama utvrđena obaveza za nadležne organe apelantice, proizlazi da se u predmetnom postupku odlučivalo o ustavnim pravima i obavezama apelantice, te da je primjenjiv član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Osim toga, u odnosu na drugoapelanta, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom upravnom sporu učestvovao kao zainteresirano lice na strani apelantice (jer se iz predmetnog stana iselio na osnovu odluke Komisije od 2. septembra 2003. godine kojom je R. S. potvrđeno da je 1. aprila 1992. godine bio savjestan posjednik stana) iz čega proizlazi da se u konkretnom slučaju odlučivalo i o građanskim pravima i obavezama drugoapelanta, pa je član II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv. Pošto se drugoapelant pridružio apelantici, ne proširujući apelaciju u odnosu na garancije koje mu pruža Evropska konvencija, Ustavni sud će se i u odnosu na drugoapelanta zadržati na garancijama koje mu pripadaju prema Ustavu Bosne i Hercegovine, budući da u svojoj apelaciji činjenično i pravno nije istakao ništa novo u odnosu na apelanticu.

31. U citiranoj Odluci broj AP 1527/11 Ustavni sud je naglasio stav Apelacionog odjela Suda BiH prema kojem je Komisija bila nadležna da odlučuje o zahtjevu korisnika stanova koji su imali pravno obavezujuće ugovore zaključene sa SSNO, čime su stekli status nosilaca prava iz kupoprodajnog ugovora, a ne status nosilaca stanarskog prava. Također, Ustavni sud je istakao stav Apelacionog odjela Suda BiH koji je, potvrđujući odluke Komisije, imao u vidu presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine.

32. Međutim, Ustavni sud je u vezi s tim pitanjem u citiranoj odluci napomenuo da je Evropski sud u presudi Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba) u dijelu u kojem daje uvod u pogledu vojnih stanova istakao da oni koji su kupili vojne stanove koji se nalaze na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine nisu mogli upisati svoje pravo vlasništva i ostali su, strogo uzevši, nosioci stanarskog prava. Pri tome je Evropski sud konstatirao da, prema domaćem zakonu, ugovor o kupoprodaji sam po sebi ne prenosi pravo vlasništva na kupca. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je u svojoj Odluci broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) konstatirao da je Evropski sud, uzimajući u obzir domaće pravo, prihvatio da se u predmetu Đokić ne radi o vlasništvu u pravom smislu riječi, već o tzv. specijalnoj kategoriji nosilaca stanarskog prava na koje se, prema domaćem zakonu, primjenjuje odredba člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Međutim, nesporno je, kako je i Evropski sud naveo, a i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama, da ovo pravo (stanarsko pravo) predstavlja imovinsko pravo u smislu odredbe člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i kao takvo uživa zaštitu.

33. Dalje, Ustavni sud je napomenuo da se u Odluci broj U 15/11 ovaj sud bavio pitanjem vojnih stanova putem ocjene ustavnosti relevantnih odredaba domaćeg prava koje reguliraju ovu materiju, a u svjetlu presude Đokić. U toj odluci Ustavni sud je reafirmirao svoje ranije stavove izražene u Odluci broj U 83/03 u kojoj je Ustavni sud odlučivao o ustavnosti odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te zaključio da lišavanje imovine nosilaca prava na "stanovima JNA" na način da im se pod uvjetima iz navedene odredbe onemogući povrat u stan zadovoljava princip proporcionalnosti, odnosno da uspostavlja pravičnu ravnotežu između interesa nosilaca prava i javnog interesa. Međutim, slijedeći presudu Đokić, kao i standarde Evropske konvencije u Odluci broj U 15/11, Ustavni sud je ustanovio da lišavanje imovine bez odgovarajuće naknade ne bi uspostavilo pravičnu ravnotežu između interesa nosilaca prava i javnog interesa, jer bi takvi nosioci prava morali snositi "poseban i prekomjeran teret" a što nije u skladu sa standardima Evropske konvencije ukoliko ne postoje izuzetni razlozi koji bi opravdali lišavanje imovine bez odgovarajuće naknade. Dalje, u toj odluci Ustavni sud je ustanovio da je odredba člana 39.a u skladu sa odredbom člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer postoji pravična ravnoteža između javnog interesa i nosilaca prava koji, umjesto povratka u stanove i uknjižbe prava vlasništva, imaju pravo na naknadu u smislu odredbe člana 39.e Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo. Međutim, Ustavni sud je podržao stav Evropskog suda o tome da naknada koju propisuje odredba člana 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo nije adekvatna, te da, stoga, ne uspostavlja pravičnu ravnotežu između javnog interesa i interesa nosioca prava zbog čega nije u skladu sa odredbom člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i odredbom člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

34. Dovodeći u vezu navode konkretne apelacije (kojom je, u suštini, ukazano na pogrešan stav Suda BiH da su M. V., A. V. i R. S. zahtjeve za povrat stanova podnijeli kao vlasnici konkretnih stanova, a ne kao nosioci stanarskih prava i da je, stoga, isključena mogućnost primjene člana 3.a Zakona o prestanku primjene) sa vlastitom praksom, Ustavni sud smatra da je Apelacioni odjel Suda BiH propustio da u konkretnom slučaju primijeni odredbu člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Naime, navedena odredba regulira pitanje povrata tzv. vojnih stanova onim nosiocima stanarskih prava koji su nakon 19. maja 1992. godine ostali u službi u bilo kojim oružanim snagama van teritorije BiH i onim koji su iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekli novo stanarsko pravo.

35. Ustavni sud ističe da navedenu odredbu nije problematizirao ni Evropski sud u presudi Đokić. Naime, suština presude Đokić je da se podnosiocu prijave omogući adekvantna kompenzacija zbog lišavanja prava na povrat stanova (restitucija). S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, odbijajući apelanticinu tužbu, a zatim i zahtjev za preispitivanje sudske presude, ustanovio da su u postupku pred Komisijom pravilno utvrđene sve odlučne činjenice, a te činjenice, kako proizlazi iz obrazloženja osporenih presuda, tiču se valjanosti zaključenja i izvršenja ugovora M. V. i R. S. sa SSNO na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA, te da su, stoga, M. V. (pravni sljednik A. V.) i R. S. zakoniti kupci predmetnih stanova, što dalje, prema mišljenju Suda BiH, isključuje mogućnost primjene člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima kojim su propisani izuzeci od odredbe člana 3. st. 1. i 2. istog zakona. Ustavni sud ponavlja svoj stav izražen u Odluci broj U 15/11 da, prema sistemu Evropske konvencije, nacionalne vlasti su te koje daju inicijalnu procjenu i postojanje problema od javnog interesa koji zahtijeva mjere lišavanja imovine i korektivnih postupaka koji treba da se preduzmu. Dakle, država, prema sistemu Evropske konvencije, ima širok stepen slobodne procjene pri određivanju toga šta je od općeg interesa povodom rješavanja složenih pitanja kao što je i pitanje povrata tzv. vojnih stanova. Ustavni sud smatra da je i član 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima rezultat takve slobode procjenjivanja i već je u svojoj Odluci broj U 83/03 utvrdio da je u skladu sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer uspostavlja pravičnu ravnotežu između javnog interesa i nosilaca stanarskog prava, a u Odluci broj U 15/11 takav stav je reafirmiran i zaključeno da lišavanje imovine nosilaca prava na "stanovima JNA" na način da im se pod uvjetima iz navedene odredbe onemogući povrat u stan zadovoljava princip proporcionalnosti, odnosno da uspostavlja pravičnu ravnotežu između interesa nosilaca prava i javnog interesa.

36. Na osnovu svega navedenog, a imajući u vidu presudu Đokić kojom je, u suštini, podnosiocu prijave omogućena adekvatna kompenzacija zbog lišavanja prava na povrat stana (restitucija), te imajući u vidu Odluku broj U 15/11 u kojoj je Ustavni sud ustanovio da lišavanje imovine bez odgovarajuće naknade ne bi uspostavilo pravičnu ravnotežu između interesa nosilaca prava i javnog interesa, jer bi takvi nosioci prava morali snositi "poseban i prekomjeran teret" a što nije u skladu sa standardima Evropske konvencije, ukoliko ne postoje izuzetni razlozi koji bi opravdali lišavanje imovine bez odgovarajuće naknade, prema mišljenju Ustavnog suda, Apelacioni odjel Suda BiH je propuštanjem da primijeni odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima proizvoljno primijenio materijalno pravo, čime je došlo do povrede prava apelantice i drugoapelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ostali navodi


37. Ustavni sud neće razmatrati navode apelanata o povredi prava na imovinu s obzirom na to da su i ti navodi, u suštini, isti kao i navodi koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, a što je Ustavni sud već razmotrio u ovoj odluci.

VIII. Zaključak


38. Ustavni sud zaključuje da je propuštanjem da primijeni odredbu člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te proizvoljnom primjenom materijalnog prava od Apelacionog odjela Suda BiH došlo do povrede ustavnog prava apelantice i drugoapelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!