Službeni glasnik BiH, broj 67/20

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5938/18, rješavajući apelaciju Zorana Petkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 24. septembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Zorana Petkovića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pristup sudu.

Ukida se Rješenje Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 023657 18 Gž 2 od 7. septembra 2018. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Doboju koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Doboju da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Zoran Petković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Nenad Kovačević, advokat iz Teslića, podnio je 24. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 023657 18 Gž 2 od 7. septembra 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 P 023657 17 P 2 od 23. marta 2018. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Lovačkog udruženja "Tetrijeb" Teslić (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 27. septembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i advokat Bojan Peulić, koji je zastupao tuženog, dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 10. do 15. oktobra 2019. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Odlukom tuženog broj 562/03-17 od 9. marta 2017. godine apelant je isključen iz članstva tuženog. U obrazloženju odluke tuženi je naveo da je apelant kao sekretar Lovačkog udruženja "Borja" Teslić svojim postupcima direktno utjecao na prisvajanje imovine manjem broju članova, iako je navedena imovinska masa stjecana dugogodišnjim radom, zalaganjem i izdvajanjem značajnih materijalnih sredstava svih lovaca, članova tog udruženja, čime su nanesene izuzetno štetne posljedice lovcima tuženog, koji trenutno broji preko 500 članova, a koji su većinom prešli iz Lovačkog udruženja "Borja" Teslić. Osim toga, tuženi je naveo da je apelant 12. februara 2017. godine na području sportsko-rekreativnog lovišta Javorova s grupom drugih lovaca prekršio član 19. Zakona o lovstvu, kao i Pravilnik o disciplinskoj odgovornosti. U konačnici, tuženi je istakao da je donesena odluka proizašla iz navedenih činjenica.

6. Odlukom Skupštine tuženog broj 687/06-17 od 12. juna 2017. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv odluke tuženog od 9. marta 2017. godine.

7. Apelant je Osnovnom sudu podnio tužbu radi poništenja Odluke o isključenju iz članstva tuženog broj 562/03-17 od 9. marta 2017. godine. Naknadno dostavljenim podneskom apelant je tužbeni zahtjev postavio tako što je tražio da se ponište odluke tuženog br. 687/06-17 od 12. juna 2017. godine i 562/03-17 od 9. marta 2017. godine, te da se tuženi obaveže da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, kao i da se Osnovni sud, u smislu čl. 16. i 17. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), proglasi stvarno nenadležnim i spis dostavi Okružnom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom za presuđenje po upravnom sporu.

8. Rješenjem Osnovnog suda broj 87 0 P 023657 17 P od 24. jula 2017. godine Osnovni sud se proglasio nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, te je određeno da će se po pravosnažnosti rješenja spis ustupiti Okružnom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom sudu, uz obrazloženje da se u konkretnom slučaju radi o poništenju konačnog upravnog akta u smislu odredbi Zakona o udruženjima i fondacijama Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o udruženjima i fondacijama), kao i Zakona o lovstvu, te da je, prema članu 31. Zakona o sudovima Republike Srpske, za postupanje u konkretnom upravnom sporu stvarno i mjesno nadležan Okružni sud.

9. Rješenjem Okružnog suda broj 87 0 P 023657 17 Gž od 2. oktobra 2017. godine ukinuto je rješenje Osnovnog suda od 24. jula 2017. godine i predmet je vraćen Osnovnom sudu na ponovno odlučivanje, uz obrazloženje da je tuženi registriran kao udruženje, te da je kod navedene činjenice prvostepeni sud prije donošenja osporenog rješenja bio dužan provjeriti sadržaj Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti i Statut tuženog, i to posebno u dijelu koji se odnosi na postupak za prestanak članstva u udruženju, kako bi na nesporan način utvrdio da li je sud nadležan za odlučivanje po apelantovoj tužbi u predmetnoj pravnoj stvari.

Osporeni postupak

10. Rješenjem Osnovnog suda broj 87 0 P 023657 17 P 2 od 23. marta 2018. godine, u ponovnom postupku, odbačena je apelantova tužba podnesena protiv tuženog radi poništenja odluke o isključenju iz članstva. Osim toga, apelant je obavezan da tuženom nadoknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.

11. U obrazloženju prvostepenog rješenja Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 4. tačka e) Zakona o lovstvu, pri čemu je istakao da lovačko udruženje ima status udruženja građana, a što znači da ga osnivaju građani na principu zajedničkog interesa i dobrovoljnog udruživanja, kao i da obavlja određenu djelatnost koja se definira osnivačkim aktom i statutom, uz uvjet da se ne radi o stjecanju dobiti. Nadalje, Osnovni sud je istakao da Zakon o lovstvu ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo javno ovlaštenje lovačkog udruženja u pogledu odlučivanja o statusu svojih članova. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da odluka o isključenju iz članstva, čije se poništenje tražilo tužbom, nije upravni akt u smislu odredbe člana 7. Zakona o upravnim sporovima jer se ne donosi u vršenju javnih ovlaštenja, te da ni akti koje apelant osporava nisu upravni akti. Osnovni sud je istakao da iz navedenih razloga nije prihvaćen apelantov prijedlog da se spis dostavi Okružnom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom sudu za presuđenje po upravnom sporu. Također, Osnovni sud je naveo da se postavljeni tužbeni zahtjev kojim se tražilo poništenje odluke tuženog tiče unutrašnjeg rada i funkcioniranja tuženog kao udruženja građana, te da se radi o postupku okončanom u okviru tuženog, kao i da odlučivanje o isključenju člana lovačkog udruženja iz članstva ne spada u sudsku nadležnost. U konačnici, Osnovni sud je naveo da tuženi kao udruženje građana ne može biti lice s javnim ovlaštenjima, te da je zbog svega navedenog odlučio kao u izreci, a u skladu sa članom 67. stav 1. tačka 1. ZPP-a.

12. Rješenjem Okružnog suda broj 87 0 P 023657 18 Gž 2 od 7. septembra 2018. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje.

13. U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je naveo da se istaknutim žalbenim prigovorima ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja. Nadalje, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijanog rješenja dao jasna činjenična utvrđenja i pravni zaključak da u konkretnom slučaju rješavanje po apelantovom tužbenom zahtjevu ne spada u sudsku nadležnost, nego da svi sporovi završavaju pred organima lovačkog udruženja (u konkretnom slučaju tuženog), prema aktima tog udruženja. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da pobijano rješenje nije doneseno suprotno odredbama čl. 16, 17. i 67. stav 1. tačka 1. ZPP-a, u vezi sa članom 6. Zakona o sudovima Republike Srpske, kako apelant žalbom neosnovano ukazuje. Također, Okružni sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne zahtijeva utvrđivanje ništavosti općeg akta udruženja, nego da apelant tužbom zahtijeva da se ponište odluke tuženog o njegovom isključenju iz članstva od 9. marta i 12. juna 2017. godine. Pri tome, Okružni sud je istakao da se na konkretan slučaj ne može primijeniti odredba člana 20. Zakona o udruženjima i fondacijama. Osim toga, Okružni sud je naveo i da je pravilan stav prvostepenog suda da odluke čije poništenje apelant zahtijeva nisu konačni upravni akti u smislu člana 7, u vezi sa članom 1. Zakona o upravnim sporovima jer ih nije donio organ uprave, preduzeće ili drugo pravno lice koje vrši javna ovlaštenja, rješavajući o pravima i obavezama fizičkih i pravnih lica ili drugih stranaka u pojedinačnim upravnim stvarima, tj. da u konkretnom slučaju po apelantovoj tužbi nema mjesta za vođenje upravnog spora.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da je stavio prijedlog da se spisi eventualno dostave na odluku Okružnom sudu koji rješava predmete iz upravne oblasti, ali da to ne znači da ne postoji nadležnost redovnog suda radi poništenja "rješenja" kojima se apelant isključuje iz udruženja. Pri tome, ističe da postupak isključenja iz tuženog nije vođen po zakonu i općim aktima. Nadalje, apelant navodi da mu redovni sud mora pružiti pravo na pristup sudu jer pobija odluke udruženja na koje je zakonodavac prenio određena javna ovlaštenja, bez obzira na manjkavost općih akata, kao i Zakona o udruženjima i fondacijama i Zakona o lovstvu. Apelant smatra da je iz tuženog isključen odlukom koju je donio Upravni odbor tuženog, a suprotno proceduri propisanoj Statutom tuženog i Pravilnikom o disciplinskoj odgovornosti. U vezi s tim, apelant ističe da je Statutom tuženog propisano da postoje organi koji vode disciplinski postupak (disciplinski tužilac i disciplinska komisija). Apelant dalje tvrdi da nikakve činjenice u vezi s povredom članstva nisu utvrđene, te da nisu provođeni bilo kakvi dokazi. Osim toga, apelant ističe da Okružni sud u osporenom rješenju nije obrazložio pravnu situaciju da se apelant "obratio redovnom sudu radi poništenja odluka tuženog kojima je on isključen iz udruženja". Pri tome navodi da u rješenju Okružnog suda nema stava o tome, kao ni o tome zašto redovni sud nije nadležan da odluči o zahtjevu za zaštitu apelantovog subjektivnog prava.

b) Odgovor na apelaciju

15. Okružni sud je naveo da donošenjem Odluke broj 87 0 P 023657 18 Gž 2 od 7. septembra 2018. godine nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje, kao ni povrede prava na djelotvoran pravni lijek. Nadalje, Okružni sud je istakao da se u podnesenoj apelaciji ponavljaju navodi koje je apelant isticao u žalbi protiv rješenja prvostepenog suda od 23. marta 2018. godine, a koje navode je Okružni sud cijenio prilikom donošenja drugostepene odluke. Također, Okružni sud je naveo da je u obrazloženju drugostepenog rješenja dao jasne činjenične i pravne razloge za donošenje odluke kao u izreci tog rješenja. U konačnici, Okružni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Osnovni sud je ukratko naveo hronologiju predmetnog postupka, te istakao da su neosnovani apelantovi činjenični navodi. Nadalje, Osnovni sud je istakao da su u konkretnom slučaju sve radnje preduzete u skladu sa ZPP-om, te da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovih prava na koja se pozvao u apelaciji.

17. Advokat tuženog je naveo da odlučivanje o predmetnoj pravnoj stvari ne spada u sudsku nadležnost jer je utvrđivanje disciplinske odgovornosti uređeno i definirano internim aktima tuženog, zasnovanim na principima zajedničkih interesa i dobrovoljnosti njegovih članova, tako da je pravna zaštita uređena u okviru udruženja. Advokat tuženog je istakao da je odredbom člana 16. ZPP-a propisano da sud do pravosnažnosti odluke, po službenoj dužnosti, pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost. Nadalje, kada sud u toku postupka, do pravosnažnosti odluke, utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego neki drugi organ, proglasit će se nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu. Također, advokat tuženog je naveo da je oblast lovstva regulirana Zakonom o lovstvu, te da je, prema odredbi iz člana 2. stav 1. Zakona o lovstvu, lovstvo ekološka, ekonomska, društveno korisna i obrazovno-naučna djelatnost koja je u funkciji integralne zaštite, uzgoja, održivog korištenja i stalnog poboljšavanja kvaliteta lovnog fonda, staništa i drugih lovnih resursa. Osim toga, advokat tuženog je ukazao na sadržaj odredbe "člana 4. stav 2. tačka e) Zakona o lovstvu", kao i odredaba čl. 8. i 43. Zakona o udruženjima i fondacijama. Pri tome, advokat tuženog je istakao da se prema navedenim zakonskim odredbama upravni nadzor nad radom lovačkog udruženja može vršiti samo u pogledu povjerenih javnih ovlaštenja, a da u konkretnom slučaju Zakon o lovstvu ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo javno ovlaštenje lovačkog udruženja, te da se poništenje takvih odluka ne može tražiti ni u sudskom postupku, već da se pitanja koja se odnose na upravljanje i izbor organa osiguravaju u okviru udruženja građana kao dobrovoljne organizacije. U konačnici, advokat tuženog je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

18. Zakon o lovstvu ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 60/09 i 50/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4. stav 1. tačka e)

Pojmovi i definicije koje se koriste u ovom zakonu imaju sljedeća značenja:

[...]

e) lovačko udruženje je dobrovoljno udruženje građana udruženih radi organizovanog bavljenja lovačkom djelatnošću, očuvanja i zaštite životne sredine, njegovanja lovačke etike i običaja i drugih sportsko-rekreacionih aktivnosti,

[...]

Član 19.

Zabranjeno je svim licima kretanje kroz lovište sa vatrenim oružjem, pješke ili u prijevoznim sredstvima, sa drugim sredstvima za lov, te sa lovačkim psima, kao i kretanje van puteva koji služe općoj upotrebi, bez odobrenja korisnika lovišta, osim službenih lica, u vršenju službenih radnji i dužnosti.

Član 73.

(1) Upravni nadzor nad provođenjem ovog zakona i propisa donesenih na osnovu njega vrši Ministarstvo.

(2) Inspekcijski nadzor nad izvršavanjem ovog zakona i podzakonskih propisa donesenih na osnovu njega, vrši Inspekcija za šumarstvo i lovstvo u sastavu Republičke uprave za inspekcijske poslove, u skladu sa zakonom.

19. Zakon o udruženjima i fondacijama Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 52/01 i 42/05). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 1.

Udruženje je u smislu ovog zakona, svaki oblik dobrovoljnog povezivanja više fizičkih ili pravnih lica radi unapređenja ili ostvarivanja nekog zajedničkog ili opšteg interesa ili cilja, u skladu sa Ustavom i zakonom, a čija osnovna svrha nije sticanje dobiti.

Član 8.

Udruženju ili fondaciji se može zakonom povjeriti da u okviru svoje djelatnosti vrši javna ovlašćenja.

Udruženje, odnosno fondacija je obavezna obezbijediti zakonito i nesmetano sprovođenje javnih ovlašćenja.

Član 12. stav 1. tačka 3.

Statut udruženja sadrži odredbe kojima se uređuju:

[…]

- postupak prijema i isključenja članova;

[…]

Član 43.

Nadzor nad zakonitošću rada udruženja i fondacija vrši nadležni organ uprave Republike Srpske u čije područje spada praćenje stanja u oblasti na koju se odnosi delatnost udruženja ili fondacije.

20. Zakon o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 109/05 i 63/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

U upravnim sporovima sudovi odlučuju o zakonitosti akata kojima republički organi uprave i republičke upravne organizacije, i organi jedinice lokalne samouprave u općini i gradu (u daljem tekstu: organi jedinice lokalne samouprave), preduzeća, ustanove i druga pravna lica koja vrše javna ovlaštenja, rješavaju o pravima i obavezama fizičkih i pravnih lica ili drugih stranaka u pojedinačnim upravnim stvarima.

Član 4.

Pod organom, u smislu ovog zakona, podrazumijevaju se republički organi uprave i republičke upravne organizacije, organi jedinice lokalne samouprave, preduzeća, ustanove i druga pravna lica kada u vršenju javnih ovlaštenja, rješavaju u upravnim stvarima (u daljem tekstu: nadležni organ).

Član 7.

Upravni spor može se voditi samo protiv konačnog upravnog akta.

Upravni akt, u smislu ovog zakona, jeste akt kojim nadležni organ iz člana 4. ovog zakona rješava o izvjesnom pravu ili obavezi, odnosno neposrednom ličnom interesu fizičkih i pravnih lica ili drugih stranaka u kakvoj upravnoj stvari.

21. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 16.

Sud do pravosnažnosti odluke, po službenoj dužnosti, pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost.

Kada sud u toku postupka, do pravosnažnosti odluke, utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego neki drugi organ, oglasit će se nenadležnim, ukinut će provedene radnje u postupku i odbacit će tužbu.

Kad sud u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud u Republici Srpskoj, po službenoj dužnosti oglasiće se nenadležnim, ukinuće sprovedene radnje u postupku i odbaciće tužbu.

Član 17.

Sud do pravosnažnosti odluke, po službenoj dužnosti, pazi na svoju stvarnu nadležnost.

Član 67. stav (1) tačka 1)

Po prethodnom ispitivanju tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi:

1) da rješavanje o tužbenom zahtjevu ne spada u sudsku nadležnost;

[…]

22. Zakon o sudovima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 37/12, 14/14 – odluka US, 44/15 i 100/17).

23. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o sudovima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 37/12) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

Sudovi štite prava i slobode zagarantovane Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavom Republike Srpske i zakonom, te osiguravaju ustavnost i zakonitost i osiguravaju jedinstvenu primjenu zakona, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

Član 31. stav 1. tačka g)

(1) Okružni sud nadležan je da u prvom stepenu sudi:

[...]

g) da odlučuje u svim upravnim sporovima i to prema sjedištu prvostepenog upravnog organa, kao i o zahtjevima za zaštitu sloboda i prava utvrđenih ustavom, ako su takve slobode i prava povrijeđena konačnim pojedinačnim aktom ili radnjom službenog lica u organima uprave, odnosno odgovornog lica u preduzeću, ustanovi ili drugom pravnom licu, kada za zaštitu tih prava nije osigurana druga sudska zaštita.

VI. Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 87 0 P 023657 18 Gž 2 od 7. septembra 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporena odluka donesena 7. septembra 2018. godine, a da je apelacija podnesena 24. oktobra 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

28. Apelant ističe da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant smatra da osporena odluka Okružnog suda ne sadrži adekvatno obrazloženje, čime ukazuje na povredu prava na obrazloženu odluku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

31. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je apelant tražio poništenje odluka o isključenju iz članstva lovačkog udruženja (u konkretnom slučaju tuženog). Ustavni sud, prije svega, nalazi da je odredbom člana 2. stav 1. Zakona o udruženjima i fondacijama udruženje definirano kao svaki oblik dobrovoljnog povezivanja više fizičkih ili pravnih lica radi unapređenja ili ostvarivanja nekog zajedničkog ili općeg interesa ili cilja, u skladu s Ustavom i zakonom, a čija osnovna svrha nije stjecanje dobiti. Nadalje, odredbom člana 8. Zakona o udruženjima i fondacijama predviđena je mogućnost da se udruženju ili fondaciji zakonom povjeri da u okviru svoje djelatnosti vrši javna ovlaštenja. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz odredbe člana 7. Zakona o upravnim sporovima proizlazi da se upravni spor može voditi samo protiv konačnog upravnog akta, te da je upravni akt onaj akt kojim nadležni organ (republički organi uprave i republičke upravne organizacije, organi jedinice lokalne samouprave, preduzeća, ustanove i druga pravna lica kada u vršenju javnih ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima) rješava o izvjesnom pravu ili obavezi, odnosno neposrednom ličnom interesu fizičkih i pravnih lica ili drugih stranaka u kakvoj upravnoj stvari. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je članovima udruženja, kojima su data javna ovlaštenja, pružena pravna zaštita, odnosno da im je omogućeno podnošenje tužbe protiv akata udruženja kojima se rješava o izvjesnom pravu ili obavezi. Nadalje, Ustavni sud zapaža da član 43. Zakona o udruženjima i fondacijama propisuje da nadzor nad zakonitošću rada udruženja i fondacija vrši nadležni organ uprave Republike Srpske, u čije područje spada praćenje stanja u oblasti na koju se odnosi djelatnost udruženja ili fondacije (dakle navedena odredba ne pravi razliku između pravnih lica koja imaju javna ovlaštenja i onih koja ih nemaju). Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja Zakona o lovstvu ne proizlazi mogućnost podnošenja građanske tužbe protiv akata lovačkih udruženja. Međutim, Zakon o lovstvu predviđa mogućnost provođenja upravnog i inspekcijskog nadzora nad provođenjem, odnosno izvršavanjem Zakona o lovstvu od nadležnih upravnih organa (član 73. Zakona o lovstvu).

32. Ustavni sud dalje zapaža da je, prema odredbi člana 4. stav 1. tačka e) Zakona o lovstvu, lovačko udruženje definirano kao dobrovoljno udruženje građana. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je sloboda udruživanja priznata u Ustavu Bosne i Hercegovine i u Evropskoj konvenciji, a što na osnovu člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine čini sastavni dio bosanskohercegovačkog pravnog sistema. Imajući u vidu apelantove navode da je odluka o isključenju iz članstva tuženog donesena suprotno proceduri propisanoj Statutom tuženog i Pravilnikom o disciplinskoj odgovornosti, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Lovrić protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, Lovrić protiv Hrvatske, zahtjev broj 38458/15, odluka od 4. aprila 2017. godine), koji se također tiče isključenja podnosioca zahtjeva iz članstva lovačkog udruženja, istakao sljedeće: "Sudska praksa nekadašnje Evropske komisije za ljudska prava ukazuje na to da bi isključenje iz udruženja protivno njegovim pravilima, o kojem se odlučuje u skladu s proizvoljnim pravilima ili koje uključuje izuzetne teškoće za dotičnog člana, moglo predstavljati povredu njegove slobode udruživanja (vidi predmet Cheall protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 10550/83, odluka Komisije od 13. maja 1985. godine, Odluke i izvješća 42, str. 178. i 186).". Nadalje, Ustavni sud nalazi da je u navedenom predmetu Evropski sud istakao: "Sloboda udruživanja ima građanskopravne i političke aspekte. Ovaj se predmet ne odnosi na članstvo podnosioca zahtjeva u političkoj stranci, odnosno politički aspekt te slobode, u kojem slučaju član 6. stav 1. ne bi bio primjenjiv (vidi, na primjer, gore citirani predmet Refah (Prosperity) Party i drugi). Umjesto toga, odnosi se na njegovo članstvo u lovačkom udruženju privatnog karaktera, odnosno građanskopravni aspekt te slobode na koji se član 6. stav 1. nesumnjivo primjenjuje (vidi predmet APEH Üldözötteinek Szövetsége i drugi protiv Mađarske, br. 32367/96, odlomci 30–36, ESLJP 2000-X). Sud u vezi s tim također ponavlja da ako država daje prava koja se mogu ostvariti pravnim sredstvom (vidi odlomak 52. gore), ona se u načelu mogu smatrati građanskim pravima u smislu člana 6. stav 1 (vidi predmet Oršuš i drugi protiv Hrvatske [VV], br. 15766/03, odlomak 105, ESLJP 2010).". Osim toga, Evropski sud je ukazao na to da je u sličnom predmetu presudio da je pravo nekoga da bude član udruženja pravo građanskopravne prirode, zajedno sa slobodom udruživanja, te da se stoga član 6. stav 1. primjenjivao na postupke koji se odnose na isključenje iz udruženja (vidi predmet Sakellaropoulos protiv Grčke (odl.), br. 38110/08, 6. januar 2011. godine). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi nespornim da se i u konkretnom slučaju radi o predmetu građanskopravne prirode, pa apelant u tom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu jer je u predmetnom postupku njegova tužba, kojom traži poništenje odluka o isključenju iz članstva tuženog, odbačena zbog nenadležnosti suda.

34. Imajući u vidu apelantove prigovore koji pokreću pitanje kršenja prava na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća da Evropska konvencija izričito i ne spominje pravo na pristup sudu, a da je Evropski sud pravo na pristup sudu prvi put objasnio u predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 4451/70, 1975. godine) u kojem je, između ostalog, zaključeno da pravo na pravično suđenje uključuje i pravo na pristup sudu koje ne smije biti uvjetovano, odnosno otežano. Evropski sud je također u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Evropski sud, Kreuz protiv Poljske, odluka iz 2001. godine) zauzeo stav da pravo na sud nije apsolutno i da ono može biti podložno implicite dopuštenim ograničenjima jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države. Restrikcije se mogu ticati prava pristupa kao takvog ili određenih njegovih elemenata, npr. javnosti postupka ili se postupak može ograničiti na utvrđivanje specifičnih pitanja zakona. Štaviše, izvjesne implicite restrikcije primjenjuju se u tom smislu da krivični postupak može biti i okončan bez intervencije suda pod uvjetom da ne vodi do formalnog ili činjeničnog utvrđivanja stanja stvari. Vlasti, također, mogu odrediti specifična ograničenja pravila pristupa sudu, ali data ograničenja ne smiju ugrožavati pravo pristupa samoj njegovoj suštini i mora biti dovoljno jasno ili njihove odredbe moraju sadržavati garancije da ne budu pogrešno shvaćene. Zapravo, ograničenja koja se primjenjuju moraju težiti legitimnom cilju, a mora postojati i razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi, između ostalih, Evropski sud, Tinnelly & Sons Ltd. i drugi, te McElduff i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1998. godina).

35. Ustavni sud, također, podsjeća da je Evropski sud u citiranom predmetu Lovrić protiv Hrvatske istakao sljedeće:

"[…] Sud primjećuje da je izvršni odbor udruženja pokrenuo interni disciplinski postupak protiv podnosioca zahtjeva pred disciplinskom komisijom jer je prijavio drugog člana udruženja policiji. Smatrao je to ozbiljnom povredom njegovih dužnosti kao člana (vidjeti odlomak 7. gore). Nakon što je disciplinska komisija odbila disciplinsku pritužbu protiv podnosioca zahtjeva, izvršni odbor uputio je predmet skupštini koja je dvaput (prvo na izvanrednoj sjednici, a zatim na godišnjoj sjednici) glasala za isključenje podnosioca zahtjeva. Ona niti na jednoj sjednici nije navela razloge za takvu odluku (vidjeti odlomke 8–12. gore). Pokušaj podnosioca zahtjeva da pred tijelima sudske vlasti ospori rješenje o svom isključenju kao protivno statutu udruženja nije uspio jer su se sudovi proglasili nenadležnim u toj stvari (vidjeti odlomke 13–14. i 16. gore). Čini se da njihovo obrazloženje ukazuje na to da po njihovom mišljenju mjerodavno zakonodavstvo, odnosno član 26. stav 1. Zakona o udruženjima, nije pružio pravni osnov za takvo postupanje i da se odluka o isključenju člana odnosila na unutrašnje poslove udruženja, koje sudovi ne mogu preispitivati (vidjeti odlomke 14. i 16. gore).

71. Sud prihvata da ograničenja prava podnosioca zahtjeva na pristup sudu imaju legitiman cilj koji je Vlada navela, odnosno poštovanje autonomije udruženja. U vezi s tim, sud nadalje ponavlja da organizaciona autonomija udruženja predstavlja važan aspekt njihove slobode udruživanja zaštićene članom 11. Konvencije (vidjeti, mutatis mutandis, predmete koji se odnose na autonomiju vjerskih zajednica, Sindicatul "Păstorul cel Bun" protiv Rumunije [VV], br. 2330/09, odlomci 136–38, ESLJP 2013 (izvaci), i Hasan i Chaush protiv Bugarske [VV], br. 30985/96, odlomci 65. i 82–83, ESLJP 2000-XI) i da može poslužiti kao legitiman cilj ograničavanja prava na pristup sudu (vidjeti, mutatis, mutandis, predmet Müller protiv Njemačke (odl.), br. 12986/04, 6. decembar 2011.). Konkretno, udruženja moraju biti u stanju upotrijebiti određenu disciplinsku ovlast, čak i do tačke isključenja, bez straha od vanjske intervencije.

72. Međutim, kako navodi član 11. stav 2. Konvencije, sloboda udruživanja i, posljedično, organizaciona autonomija udruženja, nije apsolutna. To znači da se miješanje države u unutrašnje poslove udruženja ne može potpuno isključiti. Konkretno, udruženje se mora pridržavati nekih minimalnih standarda prilikom isključenja člana (vidjeti instrumente Vijeća Evrope citirane u odlomcima 37–40. gore). Kako je već gore navedeno (vidjeti odlomke 54–56), isključenje iz udruženja moglo bi predstavljati povredu slobode udruživanja dotičnog člana (na primjer, ako je u suprotnosti s njegovim pravilima ili ako je proizvoljno; vidjeti gore citirani predmet Cheall; vidjeti također gore citirani predmet Sakellaropoulos).

73. Sud prihvata da u takvim predmetima obim sudske revizije može biti ograničen, čak i u značajnoj mjeri, kako bi se poštovala organizaciona autonomija udruženja. Međutim, u ovom je predmetu podnosiocu zahtjeva, koji je pobijao svoje isključenje iz udruženja zbog toga što je prekršio njegov statut, u potpunosti uskraćen pristup sudu. Teško je raspoznati je li to bio rezultat nepreciznog ili nepotpunog zakonskog propisa, njegovog tumačenja od domaćih sudova ili oboje. Važno je to da je podnosilac zahtjeva trebao imati pristup sudu, ali je lišen tog pristupa.

74. Stoga je došlo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije.".

36. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je tužbenim zahtjevom apelant, između ostalog, tražio da se ponište odluke tuženog o njegovom isključenju iz članstva tuženog, kao i da se Osnovni sud proglasi stvarno nenadležnim i da spis dostavi Okružnom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom za presuđenje po upravnom sporu. Također, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku, okončanom rješenjem Okružnog suda, odbačena apelantova tužba, pri čemu su redovni sudovi zaključili da odlučivanje o isključenju člana lovačkog udruženja iz članstva ne spada u sudsku nadležnost, odnosno da se svi sporovi završavaju pred organima lovačkog udruženja (u konkretnom slučaju tuženog), prema aktima tog udruženja. Osim toga, Ustavni sud uočava da apelant smatra da su odluke o isključenju iz članstva tuženog donesene protivno proceduri propisanoj Statutom tuženog i Pravilnikom o disciplinskoj odgovornosti.

37. Nadalje, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja odluke Osnovnog suda proizlazi da lovačko udruženje ima status udruženja građana, te da kao takvo ne može biti lice s javnim ovlaštenjima, odnosno da Zakon o lovstvu ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo javno ovlaštenje lovačkog udruženja u pogledu odlučivanja o statusu svojih članova. Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da odluke, čije je poništenje apelant tražio tužbom, nisu konačni upravni akti u smislu odredbe člana 7. Zakona o upravnim sporovima. Ustavni sud dalje zapaža da iz obrazloženja rješenja Okružnog suda proizlazi da prvostepeno rješenje nije doneseno ni suprotno odredbama čl. 16, 17. i 67. stav 1. tačka 1. ZPP-a, u vezi sa članom 6. Zakona o sudovima Republike Srpske. Dakle, prema obrazloženju redovnih sudova, mjerodavno zakonodavstvo predviđa da se odluka o isključenju člana odnosi na unutrašnje poslove udruženja, koje sudovi ne mogu preispitivati. Ustavni sud dalje smatra da navedena ograničenja na pristup sudu imaju cilj da se odlučivanje o statusu članova lovačkih udruženja osigura u okviru lovačkih udruženja kao dobrovoljnih organizacija, prema aktima tih udruženja. Imajući u vidu sve navedeno, posebno analizu navedenih odredaba (tačka 31), Ustavni sud ponovo ukazuje da je Evropski sud u citiranom predmetu Lovrić protiv Hrvatske zaključio: "Sud prihvata da u takvim predmetima obim sudske revizije može biti ograničen, čak i u značajnoj mjeri, kako bi se poštovala organizaciona autonomija udruženja. Međutim, u ovom je predmetu podnosiocu zahtjeva, koji je pobijao svoje isključenje iz udruženja zbog toga što je prekršio njegov statut, u potpunosti uskraćen pristup sudu. Teško je raspoznati je li to bio rezultat nepreciznog ili nepotpunog zakonskog propisa, njegovog tumačenja od domaćih sudova ili oboje. Važno je to da je podnosilac zahtjeva trebao imati pristup sudu, ali je lišen tog pristupa.".

38. Shodno svemu navedenom, a imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i obrazloženja koja su redovni sudovi dali u predmetnoj pravnoj stvari, a naročito praksu Evropskog suda u citiranom predmetu Lovrić protiv Hrvatske, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu prava na pristup sudu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti rješenje Okružnog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.

Ostali navodi

39. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da osporena odluka Okružnog suda ne sadrži adekvatno obrazloženje, čime ukazuje i na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu prava na obrazloženu odluku, te da smatra da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije budući da Okružni sud nije svestrano raspravljao o svim navodima istaknutim pravnim lijekom koji je apelant koristio. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu prava na pristup sudu, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu prava na obrazloženu odluku, te navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.

VIII. Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu prava na pristup sudu kada su se redovni sudovi proglasili nenadležnim za postupanje u postupku u kojem je apelant tražio poništenje odluka lovačkog udruženja (tuženog) o isključenju iz članstva.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.