Službeni glasnik BiH, broj 93/16

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4393/13, rješavajući apelaciju Željka Stojnića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Djelimično se usvaja apelacija Željka Stojnića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 000148 13 Rev od 26. augusta 2013. godine.

Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Stojnića podnesena protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 000148 13 Rev od 26. augusta 2013. godine, S1 3 P 000148 13 Gž od 10. aprila 2013. godine i S1 3P 000148 12 P 2 od 18. januara 2013. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Željko Stojnić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Zoran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnio je 28. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 000148 13 Rev od 26. augusta 2013. godine, S1 3 P 000148 13 Gž od 10. aprila 2013. godine i S1 3P 000148 12 P 2 od 18. januara 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH zatraženo je 21. aprila 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a 12. oktobra 2016. godine od Bosne i Hercegovine - Ministarstva pravde BiH (u daljnjem tekstu: tužena).

3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 27. aprila 2016. godine, a tužena 17. oktobra 2016. godine.

III. Činjenično stanje


4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Prvostepenom presudom Suda BiH broj S1 3 P 000148 12 P 2 od 18. januara 2013. godine koja je potvrđena Presudom istog suda broj S1 3 P 000148 13 Gž od 10. aprila 2013. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu nadoknadi nematerijalnu štetu koja je posljedica neosnovanog lišenja slobode, a koje je prouzrokovalo duševne boli zbog povrede ugleda i časti u iznosu od 20.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

6. U obrazloženju presude je navedeno da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je apelant 27. maja 2008. godine u 8 sati i 20 minuta zbog postojanja sumnje da je učinio krivično djelo iz člana 172. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine lišen slobode, te da je u vremenskom periodu od 20 sati i 40 minuta do 21 sat i 20 minuta saslušavan u Tužilaštvu BiH, nakon čega je pušten na slobodu s obzirom da je prilikom davanja iskaza utvrđeno da je došlo do zablude o identitetu osobe - error in persona. Također je nesporno utvrđeno da je na osnovu naredbe Suda BiH od 23. maja 2008. godine izvršen pretres porodične kuće, stana i drugih objekata koji su u apelantovom vlasništvu. Najzad, utvrđeno je da su o hapšenju apelanta, koji je bio osumnjičen za ratni zločin na Korićanskim stijenama, pisale dnevne novine "Novosti" i "Nezavisne novine", a da je pušten na slobodu objavio je list "Fokus". Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), kako dalje pojašnjava prvostepeni sud, uređuje, između ostalog, i postupak za naknadu štete, rehabilitaciju i ostvarivanje drugih prava osoba neopravdano osuđenih i neosnovano lišenih slobode. Tako je odredbom člana 433. stav 2. ZKPBiH propisano da je prije podnošenja Sudu BiH tužbe za naknadu štete, oštećeni dužan da se sa svojim zahtjevom obrati nadležnom ministarstvu BiH radi postizanja sporazuma o postojanju štete i vrsti i visini naknade. U konkretnom slučaju, kako dalje navodi prvostepeni sud, utvrđeno je da se apelant nije obraćao nadležnom ministarstvu radi postizanja sporazuma za naknadu štete, te u tom smislu nije ni ispunio uvjet za podnošenje tužbe. Prvostepeni sud je dalje istakao da je odredbom člana 436. stav 1. tačka c) ZKPBiH propisano da pravo na naknadu štete pripada osobi koja je usljed pogreške ili nezakonitog rada organa neosnovano lišena slobode ili je zadržana duže u pritvoru ili ustanovi za izdržavanje kazne ili mjere, dok je stavom 2. tog člana propisano da osobi koja je lišena slobode bez zakonskog osnova, pripada pravo na naknadu štete ako joj nije određen pritvor, niti joj je vrijeme za koje je lišena slobode uračunato u izrečenu kaznu za krivično djelo ili za prekršaj. U vezi s tim, utvrđeno je da je u konkretnom slučaju apelant bio lišen slobode 27. maja 2008. godine u 8 sati i 20 minuta, te pušten istog dana u 21 sat i 20 minuta zato što se radilo o zabludi o identitetu osobe. U navedenom periodu, i to od 20 sati i 40 minuta do 21 sat i 20 minuta, odnosno 40 minuta, apelant je saslušavan u Tužilaštvu BiH. Prvostepeni sud je utvrdio da je apelant bio lišen slobode ukupno 12 sati i 50 minuta, odnosno manje od 24 sata, koji rok daje član 139. ZKPBiH kako za sprovođenje osobe tužiocu tako i rok od narednih 24 sata u kojem je tužilac dužan osobu lišenu slobode ispitati i odlučiti da li će tu osobu pustiti na slobodu. Osim toga, prvostepeni sud podsjeća na odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojima se pod nematerijalnom štetom podrazumijeva fizička bol, psihička bol i strah, te ističe da se oštećenom zbog povrede nematerijalnih prava ličnosti novčana naknada može dosuditi samo kada su se te posljedice manifestirale u jednom od vidova nematerijalne štete. Ako je jedan od vidova nematerijalne štete nastao, oštećenom se može dosuditi novčana naknada samo kada jačina i trajanje bolova i straha ili druge okolnosti to opravdavaju da bi se kod oštećenog uspostavila narušena psihička ravnoteža.

7. Prvostepeni sud je cijenio nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke koji je u svom nalazu istakao da je apelant trpio duševnu bol jakog intenziteta jedan dan, srednjeg intenziteta pet dana i blagog intenziteta narednih 20 dana, te da je uspio riješiti krizu i "očuvati radnu funkcionalnost te kompletno reducirati navedene psihičke tegobe". Također, prvostepeni sud ističe da je apelant po zanimanju policajac s dugogodišnjim radnim iskustvom u kome se susretao s privođenjem pogrešne osobe, da je postupak davanja iskaza u Tužilaštvu BiH trajao kratko, nakon čega je pušten, kao i da sam događaj na apelanta nije ostavio zdravstvene posljedice, što je potvrdio vještak u svom nalazu.

8. U obrazloženju drugostepene presude Sud BiH ističe da apelantovo pravo na naknadu štete proizlazi iz odredbe člana 436. stav 1. tačka c) ZKPBiH i da je prvostepeni sud pravilno zaključio da u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev nije osnovan. Naime, kako je dalje navedeno, cijenjene su sve štetne posljedice u vezi sa apelantovom ličnošću koje su proistekle iz lišenja slobode, naročito nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra koji je pojasnio intenzitet apelantove duševne boli. Međutim, apelant je koristeći svoje intelektualne i kognitivne sposobnosti, životno iskustvo, te zdrave mehanizme adaptacije uspio riješiti krizu, očuvati radnu funkcionalnost, te kompletno reducirati navedene psihičke tegobe.

9. Dalje je u obrazloženju presude istaknuto da apelant nije dokazao da je pretrpio duševne boli takvog intenziteta i trajanja koje bi opravdale dosuđenje i najminimalnije novčane naknade, posebno napominjući da je vještak na glavnoj raspravi pojasnio da je prilikom procjene koliko su kod apelanta trajale duševne boli uzeo u obzir vrstu, intenzitet i trajanje stresa, zatim intelektualne i kognitivne sposobnosti, mehanizme adaptacije, kompletno fizičko i psihičko stanje i na osnovu dobivenih parametara utvrdio da su kod apelanta duševne boli trajale ukupno 24 dana različitog intenziteta. Također, drugostepeno vijeće Suda BiH je utvrdilo da apelant nije dokazao postojanje gubitka ugleda koji je uživao u svojoj radnoj i životnoj sredini, a naročito ako se ima u vidu da je apelant, koji je, iako po vlastitom zahtjevu, premješten iz Prijedora u Banju Luku, ipak unaprijeđen na višu funkciju gdje obavlja poslove komandira PS Banja Luka. Na kraju je drugostepeno vijeće Suda BiH istaklo da žalbene navode koji se odnose na apelantovo obraćanje Ministarstvu pravde BiH prije utuženja, te priloženi dopis Ministarstvu pravde BiH od 23. decembra 2008. godine, to vijeće nije ni razmatralo jer taj dokaz nije proveden u toku prvostepenog postupka, a i da jeste ne bi imao utjecaja na zakonitost prvostepene odluke.

10. Presudom revizionog vijeća Suda BiH odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude istaknuto je da je drugostepeni sud pravilno utvrdio kako duševne boli nisu bile takvog intenziteta i trajanja da bi se opravdalo dosuđenje novčane naknade, te da su pravilno cijenjene sve štetne posljedice u vezi s ličnošću apelanta kao oštećenog, a koje su proistekle iz neosnovanog lišenja slobode, naročito cijeneći nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra. Osim navedenog, reviziono vijeće Suda BiH smatra da je pravilno utvrđeno da apelant nije dokazao postojanje gubitka ugleda koji uživa u svojoj radnoj i životnoj sredini, odnosno sredine prema njemu poslije lišenja slobode, težinu i prirodu krivičnog djela koje mu se stavljalo na teret, vrijeme trajanja lišenja slobode i sve druge okolnosti koje su utjecale na prirodu, težinu i trajanje psihičkih boli, te da je pravilno utvrđeno da duševne boli koje je apelant trpio nisu takvog intenziteta i trajanja da bi opravdale dosuđivanje novčane naknade nematerijalne štete.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


11. Apelant smatra mu je osporenim presudama prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U obrazloženju navodi da je redovni sud proizvoljno ocijenio dokaze, naročito nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke i njegov iskaz dat prilikom saslušanja na glavnoj raspravi, te pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Ističe da je vještak medicinske struke u svom nalazu "utvrdio da je lišenje slobode dovelo do narušavanja psihičke ravnoteže i pojave psihičkih tegoba u sklopu reakcije prilagođavanja na naglo nastale životne promjene u vidu nelagode, zabrinutosti, straha, sniženog raspoloženja, subjektivno doživljenom emocionalnom poremećaju". Dalje navodi da je u svom iskazu na glavnoj raspravi istakao da psihički nije mogao podnijeti rad u policijskoj stanici u kojoj je lišen slobode, pa je premješten u Banju Luku. Smatra da kod činjenice da se obratio Ministarstvu pravde s prijedlogom za zaključenje vansudskog poravnanja, a koji je odbijen, te činjenice da je vještak neuropsihijatar nedvosmisleno potvrdio da je došlo do narušavanja psihičke ravnoteže i pojave psihičkih tegoba, redovni sud nije mogao utvrditi da intenzitet i trajanje duševnih boli ne opravdavaju dosuđivanje naknade štete. Sud BiH je, kako smatra apelant, mogao tužbenom zahtjevu djelimično udovoljiti s obzirom da mu nije važna visina naknade, već "da istraje u principu da je došlo do povrede njegove časti i ugleda i da je zbog toga trpio znatne duševne bolove". Također navodi da je premještaj u Banju Luku tražio isključivo zbog psihičkih tegoba jer je osjećao napor i nelagodu da radi s radnim kolegama koji su bili svjedoci njegovog hapšenja.

b) Odgovor na apelaciju


12. Sud BiH u odgovoru na apelaciju ističe da su apelantovi navodi o povredama navedenih prava iz Evropske konvencije proizvoljni i neargumentirani jer ne korespondiraju sa stvarnim stanjem u spisu predmeta. Dalje je istaknuto da je u osporenim presudama pravilno primijenjeno materijalno pravo s obzirom da je pravilno utvrđeno da apelantove duševne boli nisu bile takvog intenziteta i trajanja da bi se opravdalo dosuđenje novčane naknade, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

13. Tužena je u odgovoru na apelaciju navela da je redovni sud činjenično stanje tačno, potpuno i pravilno utvrdio, te da je pravilno primijenio materijalno pravo, što je dovelo do pravilne i zakonite odluke. Iz nespornog činjeničnog stanja, kako dalje ističe tužena, jasno se može zaključiti da je apelanta 27. maja 2008. godine privela policija na saslušanje, ali da je takvo postupanje bilo u skladu sa članom 139. ZKP-a, da je u zakonskom roku od 24 sata sproveden tužiocu na saslušanje, nakon čega je pušten. Apelantu nije određen pritvor, nego je potpuno osnovano i zakonito u skladu sa članom 139. ZKP-a zadržan na ispitivanju nekoliko sati, nakon čega je pušten. Članom 436. ZKP-a taksativno je određeno kojim osobama pripada pravo na naknadu štete, te kako apelantu nikada nije određen pritvor, niti postoji bilo koji drugi osnov za naknadu štete, to je apelantova tužba za naknadu štete zbog neosnovanog lišenja slobode odbijena.

V. Relevantni propisi


14. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službene novine BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09,16/09, 93/09, 72/13) relevantne odredbe glase:

Član 139.
Lišenje slobode i zadržavanje

(1) Policijski organ može osobu lišiti slobode ako postoje osnovi sumnje da je ta osoba počinila krivično djelo i ako postoji ma koji razlog predviđen u članu 132. ovog zakona, ali je policijski organ dužan da takvu osobu bez odlaganja, a najkasnije u roku od 24 sata sprovede Tužitelju. Prilikom dovođenja, policijski organ će obavijestiti Tužitelja o razlozima i o vremenu lišenja slobode. Upotreba sile prilikom dovođenja dopuštena je u skladu sa zakonom.

(..)

(4) Tužitelj je dužan osobu lišenu slobode ispitati bez odlaganja, a najkasnije u roku od 24 sata i u tom roku odlučiti da li će osobu lišenu slobode pustiti na slobodu ili će sudiji za prethodni postupak postaviti zahtjev za određivanje pritvora. Sudija za prethodni postupak će odmah, a najkasnije u roku od 24 sata donijeti odluku o određivanju pritvora ili o puštanju na slobodu.

(..)

Član 433. stav 2.
Zastarjelost potraživanja za naknadu štete

(2) Prije podnošenja Sudu tužbe za naknadu štete, oštećeni je dužan da se svojim zahtjevom

obrati nadležnom ministarstvu Bosne i Hercegovine, radi postizanja sporazuma o postojanju štete i vrsti i visini naknade.

Član 436. stav 1. tačka c) i stav 2.

Ostale osobe kojima pripada pravo na naknadu štete

(1) Pravo na naknadu štete pripada:

c) osobi koja je usljed pogreške ili nezakonitog rada organa neosnovano lišena slobode ili je zadržana duže u pritvoru ili ustanovi za izdržavanje kazne ili mjere.

(2) Osobi koja je lišena slobode bez zakonskog osnova, pripada pravo na naknadu štete ako joj nije određen pritvor, niti joj je vrijeme za koje je lišena slobode uračunato u izrečenu kaznu za krivično djelo ili za prekršaj.

Član 437.
Naknada štete prouzrokovane sredstvima javnog informiranja

Ako je slučaj na koji se odnosi neopravdana osuda ili neosnovano lišenje slobode neke osobe prikazan u sredstvima javnog informiranja i time bio povrijeđen ugled te osobe, Sud će, na njen zahtjev, objaviti u novinama ili drugom sredstvu javnog informiranja saopćenje o odluci iz koje proizilazi neopravdanost ranije osude, odnosno neosnovanost lišenja slobode. Ako slučaj nije prikazan u sredstvu javnog informiranja, ovakvo saopćenje će se, na zahtjev te osobe, dostaviti organu ili pravnoj osobi u kojoj je ta osoba zaposlena, a ako je to za njenu rehabilitaciju potrebno - političkoj stranci ili udruženju građana.

15. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 200.


1. Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

2. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

16. U Zakonu o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine ("Službene novine BiH" br. 36/04, 84/07, 58/13) relevantne odredbe glase:

Član 12.


(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 13.


Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje Sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 90.


(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI. Dopustivost


a) U odnosu na navode o povredi prava na slobodu i sigurnost


17. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

18. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

19. Apelant je naveo da je osporenim odlukama došlo do povrede prava na slobodu i sigurnost iz člana 5. Evropske konvencije. Navodno kršenje prava iz člana 5. Evropske konvencije apelant nije na bilo koji način obrazložio. Međutim, iz navoda apelacije se može zaključiti da se apelant žali da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana 5. stav 5. Evropske konvencije.

20. Član 5. stav 5. Evropske konvencije glasi:

5. Svako ko je bio žrtva hapšenja ili pritvaranja u suprotnosti s odredbama ovog člana ima izvršno pravo na odštetu.

21. U pogledu povrede prava iz člana 5. stav 5. Evropske konvencije, Ustavni sud napominje da je za ispunjenje formalnih uvjeta za ustavnu zaštitu ovog prava neophodno, prije svega, da se utvrdi kršenje jednog ili više prava zaštićenih prethodnim stavovima člana 5. Evropske konvencije. Ustavni sud se poziva na sudsku praksu Evropskog suda za ljudska prava iz slučaja Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odluka od 28. septembra 1994. godine, Serija A, broj 300, stav 81) prema kojoj je očigledno da aplikant mora iscrpiti sve domaće efektivne pravne lijekove u pogledu navoda u vezi sa članom 5. st. od 1. do 4, a da bi realizirao odštetni zahtjev iz stava 5. člana 5. Evropske konvencije obavezan je da dođe do konačne odluke o povredi jednog od navedenih stavova ovog člana, te da na osnovu takve odluke kao "žrtva hapšenja ili lišavanja slobode protivno odredbama" člana 5. traži obeštećenje u okviru domaćeg pravnog sistema. U konkretnom slučaju pravo na odštetu zbog lišenja slobode proizlazi i može se ostvariti prema relevantnim odredbama Zakona o krivičnom postupku BiH. Tako je članom 436. stav 1.c) ZKPBiH propisano da: "Pravo na naknadu štete pripada osobi koja je usljed pogreške ili nezakonitog rada organa neosnovano lišena slobode […]." Kako u predmetnom slučaju pravo na naknadu štete proizlazi samo iz Zakona o krivičnom postupku BiH jer nije utvrđeno kršenje bilo kojeg prava iz člana 5. st. od 1. do 4. Evropske konvencije ne mogu se primijeniti garancije iz člana 5. Evropske konvencije, slijedom čega Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu


22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 000148 13 Rev od 26. augusta 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 24. oktobra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u pogledu navoda o povredi prava na imovinu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


25. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu


26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

27. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

28. Apelant smatra da je Sud BiH, pri donošenju svojih odluka, pogrešno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZOO-a, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na imovinu.

29. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi ima li apelant "imovinu" u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

30. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojoj "imovina" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili "postojeća imovina" ili "dobra", uključujući i potraživanja u odnosu na koja osoba ima bar "legitimno očekivanje" da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud, također, podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantira pravo na stjecanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, Serija A, broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određene osobe mogu ostvarivati određena imovinska prava.

31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da su pozitivnim propisima regulirani uvjeti koji moraju biti ispunjeni da bi određena osoba ostvarila pravo na naknadu nematerijalne štete kao posljedice neosnovanog lišenja slobode. Ovo znači da je apelant, kao osoba koja je bila lišena slobode od 27. maja 2008. godine u 8,20 sati te pušten istog dana u 21,20 sati zato što se radilo o zabludi o identitetu, imao "ostvariv zahtjev" za priznavanje prava na naknadu štete, ali je morao dokazati da su duševne boli bile takvog intenziteta i trajanja da bi se opravdalo dosuđenje novčane naknade. Dakle, konkretni parnični postupak se nije ticao apelantove postojeće imovine, već se apelant samo pojavljuje kao podnosilac zahtjeva u odnosu na tu imovinu (vidi Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69 i, mutatis mutandis, Odluka Ustavnog suda broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine). Ustavni sud zaključuje da ovo apelantovo legitimno očekivanje, koje je utemeljeno u važećim zakonima, predstavlja "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

32. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom.

33. Evropski sud za ljudska prava smatra da pravo na imovinu "u biti, garantira pravo na imovinu" i "sadrži tri različita pravila". Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće naravi, izražava načelo mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, obuhvaća lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uvjetima. Treće, sadržano u drugom stavu, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa općim interesom, provođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu (vidi Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 3/99 od 17. marta 2000. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 21/00). Drugo i treće pravilo se tiču posebnih instanci uplitanja u prava na mirno uživanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, presuda iz 1995, Serija A, broj 315, stav 26). Ako mjera, odnosno propust da se preduzmu adekvatne mjere negativno utječu na vlasništvo, a predmetno činjenje ili nečinjenje nije u obimu ni drugog ni trećeg pravila, neophodno je razmotriti je li povrijeđeno prvo pravilo i zbog toga se mora odrediti "je li uspostavljen pravedan odnos između zahtjeva općeg interesa zajednice i potreba da se zaštite osnovna prava pojedinca" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lonnroth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, Serija A, broj 52, stav 69).

34. Ustavni sud podsjeća da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa (načelo proporcionalnosti). Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Sunday Times od 26. aprila 1979, Serija A, broj 30, stav 49. i Malone od 2. augusta 1984. godine, Serija A, broj 82, st. 67. i 68).

35. Ustavni sud smatra da se, u konkretnom slučaju, s obzirom na to da je pravomoćnom presudom odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete, radi o lišavanju imovine apelanta u smislu druge rečenice stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

36. Ustavnom sudu ostaje da utvrdi: a) da li je lišavanje imovine predviđeno zakonom, b) služi li lišavanje zakonitom cilju u javnom interesu i c) je li lišavanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanta i općeg javnog interesa?

37. U vezi s pitanjem da li je lišavanje imovine apelanta bilo predviđeno zakonom, Ustavni sud, prije svega, naglašava da se Sud BiH u osporenim odlukama, prilikom utvrđivanja osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, bavio pitanjem osnova štete i njezine visine isključivo u smislu relevantnih odredbi ZOO-a i Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), te u konačnici odbio apelanta s tužbenim zahtjevom jer apelant nije dokazao da je pretrpio duševne boli takvog intenziteta i trajanja koje bi opravdale dosuđenje i najminimalnije novčane naknade. Redovni sud nije apelanta odbio s tužbenim zahtjevom zato što se prije podnošenja tužbe nije obratio nadležnom Ministarstvu pravde BiH, a što mu je u smislu odredbe člana 433. stav 2. ZKPBiH bila zakonska obaveza. U vezi s navedenim, drugostepeno vijeće Suda BiH je u obrazloženju odluke navelo da "žalbene navode koji se odnose na obraćanje apelanta Ministarstvu pravde BiH prije utuženja, te priložen dopis Ministarstvu pravde od 23. decembra 2008. godine to vijeće nije ni razmatralo, jer taj dokaz nije proveden u toku prvostepenog postupka, a i da jeste ne bi imalo uticaja na zakonitost prvostepene odluke".

38. Dalje Ustavni sud napominje da je članom 436. stav 1. tačka c) ZKPBiH propisano da pravo na naknadu štete pripada "osobi koja je usljed pogreške ili nezakonitog rada organa neosnovano lišena slobode […]". U konkretnom slučaju u toku postupka pred redovnim sudom je kao nesporno utvrđeno da je apelant bio lišen slobode 27. maja 2008. godine u 8 sati i 20 minuta zbog postojanja sumnje da je učinio krivično djelo iz člana 172. KZBiH, te da je u vremenskom periodu od 20 sati i 40 minuta do 21 sat i 20 minuta saslušavan u Tužilaštvu BiH, nakon čega je pušten na slobodu s obzirom da je prilikom davanja iskaza utvrđeno da je došlo do zablude o identitetu osobe - error in persona.

39. Ustavni sud zapaža da su odredbom člana 200. stav 1. ZOO-a propisane vrste nematerijalne štete čije se popravljanje vrši u vidu novčane ili materijalne satisfakcije pa je, između ostalog, navedeno da se materijalna novčana satisfakcija može zahtijevati i dosuđivati "za pretrpljene duševne bolove...te za strah...". Dalje je istim članom navedeno da će za nabrojane vrste nematerijalne štete sud moći dosuditi njihovo popravljanje u vidu pravične novčane satisfakcije samo onda "ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju". Dakle, da bi se oštećeniku moglo priznati pravo na novčanu satisfakciju zbog navedenih nematerijalnih šteta koje su mu uzrokovane pretrpljenim fizičkim bolovima, pretrpljenim duševnim bolima ili pretrpljenim strahom, potrebno je ne samo faktičko postojanje štete već i uvjerenje suda da je u konkretnom slučaju pravično dosuditi oštećeniku novčanu satisfakciju jer ovakvu odluku opravdavaju postojeće okolnosti dotičnog slučaja, a posebno utvrđena jačina, intenzitet fizičkih i duševnih bolova, odnosno straha, kao i njihovo vremensko trajanje. Utvrđivanje i dosuđenje naknade za povrede oštećenikovih prava ličnosti, zakonodavac nije mogao bezuvjetno propisati i odrediti detaljne i prisilne norme o tome kako sud treba postupati u svakom konkretnom slučaju popravljanja nematerijalne štete, već je postavio "zakonski okvir" unutar koga će se ovo popravljanje utvrđivati i dosuđivati po slobodnom sudijskom uvjerenju i savjesti, imajući u vidu specifičnost svakog slučaja, posebno intenzitet oštećenikove psihičke poremećenosti i cilj kojem služi predmetna naknada (vidi komentar člana 200. ZOO-a, dr. Ivan Bukljaš i dr. Boris Vizner).

40. U konkretnom slučaju u smislu odredbe člana 13. ZPP-a, na osnovu ocjene provedenih dokaza (uvid u materijalne dokaze koji su se nalazili u spisu, vještačenje po vještaku neuropsihijatru, saslušanje apelanta kao parnične stranke), prvostepeni sud je, a što je potvrđeno na sljedeće dvije instance, zaključio da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan, cijeneći pri tome sve štetne posljedice u vezi sa apelantovom ličnošću proistekle iz lišenja slobode (vrijeme trajanja lišenja slobode, ugled koji je uživao, kao i težinu i trajanje psihičkih boli). Sud BiH je u obrazloženju odluka naveo da apelant nije, u smislu odredbe člana 90. ZPP-a, dokazao da su duševne boli bile takvog intenziteta i trajanja da bi se opravdalo dosuđenje novčane naknade, niti je dokazao postojanje gubitka ugleda koji je uživao u svojoj radnoj i životnoj sredini.

41. Iz navedenog proizlazi pravni osnov za donošenje osporenih odluka propisan u navedenim propisima koji ispunjavaju uvjete u pogledu dostupnosti, tj. pristupačnosti (objavljeni su u službenom glasniku koji je javno glasilo) i jasnoće (s obzirom na to da su citirane odredbe dovoljno jasno formulirane u smislu da svako može ocijeniti kakve će biti posljedice njegovog ponašanja). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je "miješanje" u apelantovo pravo na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom.

42. Međutim, postavlja se pitanje da li u okolnostima konkretnog slučaja miješanje zadovoljava i razuman odnos proporcionalnosti između općeg interesa i interesa pojedinaca. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati "pravičan odnos" između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi "poseban i pretjeran teret" (vidi Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, Serija A, broj 98, st. 46. i 50).

43. U odgovoru na pitanje je li u konkretnom slučaju postignut pravičan odnos između zaštite apelantovog interesa i legitimnog cilja u javnom interesu kojem se teži, Ustavni sud ističe da je kao nesporno utvrđeno da je apelant lišen slobode, te da je u vremenskom periodu od 20 sati i 40 minuta do 21 sat i 20 minuta saslušavan u Tužilaštvu BiH, nakon čega je pušten na slobodu s obzirom da je prilikom davanja iskaza utvrđeno da je došlo do zablude o identitetu osobe - error in persona. Također je nesporno utvrđeno da je na osnovu naredbe Suda BiH od 23. maja 2008. godine izvršen pretres porodične kuće, stana i drugih objekata koji su u apelantovom vlasništvu, te da su o hapšenju apelanta, koji je bio osumnjičen za ratni zločin na Korićanskim stijenama, pisale dnevne novine "Novosti" i "Nezavisne novine", a da je pušten na slobodu objavio je list "Fokus". Na osnovu provedenog dokaznog postupka redovni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je pretrpio duševne boli takvog intenziteta i trajanja koje bi opravdale dosuđenje i najminimalnije novčane naknade, niti je dokazao postojanje gubitka ugleda koji je uživao u svojoj radnoj i životnoj sredini, posebno napominjući da je vještak na glavnoj raspravi pojasnio da je prilikom procjene koliko su kod apelanta trajale duševne boli uzeo u obzir vrstu, intenzitet i trajanje stresa, zatim intelektualne i kognitivne sposobnosti, mehanizme adaptacije, kompletno fizičko i psihičko stanje i na osnovu dobivenih parametara utvrdio da su kod apelanta duševne boli trajale ukupno 24 dana različitog intenziteta.

44. Ustavni sud ukazuje na potrebu vođenja računa o cilju kome služi konkretna novčana satisfakcija, pri čemu je potrebno imati u vidu da je osnovni i jedini cilj svakog popravljanja nematerijalne štete satisfakcija, pružanje zadovoljštine oštećenikovoj ličnosti radi omogućenja da tako dobivenim novcem ostvari neko svoje željeno lično zadovoljstvo kako bi se njime kompenzirala, prebila ona nematerijalna šteta zbog pretrpljenih fizičkih ili duševnih bolova, odnosno zbog pretrpljenog straha i na taj način kako-tako uspostavilo ono njegovo psihičko stanje koje je postojalo prije nastale štete.

45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja, u kojima je lišavanje apelanta imovine izvršeno radi provođenja zakona kojim je redovni sud ovlašten da procjenjuje utvrđene činjenice radi dodjele novčane naknade zbog lišavanja slobode i, s druge strane, činjenice da apelantu osporenim odlukama nije dosuđena novčana naknada za duševne boli zbog lišavanja slobode iako su te boli, prema nalazu vještaka, trajale ukupno 24 dana i bile različitog intenziteta, nije postignut pravičan odnos proporcionalnosti između zaštite legitimnog cilja u javnom interesu kojem se teži i interesa apelanta kojem predmetna novčana naknada predstavlja određenu satisfakciju u konkretnim životnim okolnostima. Time je, prema mišljenju Ustavnog suda, na apelanta stavljen pretjeran teret u odnosu na potrebu zaštite javnog interesa.

46. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak


47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u pravo na imovinu zasnovano na zakonu i radi ostvarivanja legitimnog cilja, ali je u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja narušen razuman odnos proporcionalnosti između potrebe zaštite legitimnog cilja u javnom interesu kojem se teži i apelantovog interesa da ne bude lišen novčane satisfakcije u konkretnim životnim okolnostima, odnosno svoje imovine.

48. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!