Službeni glasnik BiH, broj 43/14
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj
AP 2143/11, rješavajući apelacije
Ratka Bundala i Neđe Zeljaje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija
Ratka Bundala i Neđe Zeljaje podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRŽ-07/419 od 28. januara 2011. godine i broj X-KR-07/419 od 21. decembra 2009. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ratko Bundalo (u daljnjem tekstu: apelant), kog zastupaju Krešimir Zubak i Dražen Zubak, advokati iz Sarajeva, podnio je 20. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), registriranu pod brojem AP 2143/11, protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KRŽ-07/419 od 28. januara 2011. godine i broj X-KR-07/419 od 21. decembra 2009. godine. Apelant je dopunio apelaciju 9. maja 2012. godine i 19. augusta 2013. godine.
2. Neđo Zeljaja (u daljnjem tekstu: apelant), kog zastupa Vesna Tupajić-Škiljević, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 10. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu, registriranu pod brojem AP 2167/11, protiv presuda Suda BiH broj X-KRŽ-07/419 od 28. januara 2011. godine i broj X-KR-07/419 od 21. decembra 2009. godine. Apelant je dopunio apelaciju 12. septembra 2011. godine, 24. maja 2012. godine i 12. augusta 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik BiH" br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u relevantnom periodu, od Suda BiH, te od Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 25. i 28. oktobra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Sud BiH je dostavio odgovore 14. novembra 2013. godine, a Tužilaštvo BiH 12. novembra 2013. godine.
5. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju apelacija br. AP 2143/11 i AP 2167/11 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2143/11.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Prvostepeno vijeće Suda BiH je Presudom broj X-KR-07/419 od 21. decembra 2009. godine apelante proglasilo krivim da su, radnjama bliže opisanim u izreci presude, počinili krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tač. a), d), e), g), i), k) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa krivičnim djelom ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tač. e) i f) KZBiH i u vezi sa krivičnim djelom ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka b) KZBiH, a sve u vezi sa članom 180. stav 1. KZBiH. Apelantu Bundalu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 19 godina, a apelantu Zeljaji kazna zatvora u trajanju od 15 godina.
8. Apelanti su proglašeni krivim da su u periodu od maja 1992. godine do marta 1993. godine, u vrijeme ratnog stanja u BiH, u okviru širokog i sistematičnog napada VRS, policijskih i paravojnih jedinica na civilno bošnjačko stanovništvo općine Kalinovik, apelant Bundalo na dužnosti komandanta Taktičke grupe Kalinovik (u daljnjem tekstu: TG), a apelant Zeljaja na dužnosti komandira Stanice milicije SJB Kalinovik, kao svjesni učesnici udruženog zločinačkog poduhvata koji su činila lica bliže označena u izreci presude i pripadnici "srpskih oružanih snaga", planirali, naredili, učinili, podsticali i pomagali progon bošnjačkog stanovništva općine Kalinovik na političkoj, nacionalnoj, etničkoj i vjerskoj osnovi, i to ubistvima, prisilnim preseljenjem stanovništva, protivzakonitim zatvaranjem, silovanjem, prisilnim nestancima, samovoljnim uništenjem imovine u velikim razmjerama, nanošenjem velikih patnji i povreda tjelesnog integriteta primjenjivanjem mjera zastrašivanja i terora i drugim nečovječnim djelima slične prirode.
9. Istom presudom apelanti su oslobođeni optužbi da su, radnjama bliže opisanim u izreci presude, počinili krivično djelo ratni zločin iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tač. g) i k) istog člana KZBiH, a sve u vezi sa članom 180. stav 1. KZBiH.
10. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je kao neosnovan ocijenjen prigovor apelanata da u njihovom slučaju treba primijeniti KZSFRJ, a ne KZBiH. S tim u vezi, ukazano je da su apelanti proglašeni krivim za krivična djela koja predstavljaju krivična djela prema međunarodnom običajnom pravu i da, stoga, potpadaju pod "opće principe međunarodnog prava" iz člana 4a. KZBiH, te "opća pravna načela koja priznaju civilizirani narodi" iz člana 7. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), a zbog čega može biti primijenjen KZBiH. Dalje, ukazano je da je dodatni razlog za primjenu KZBiH i činjenica da se krivičnopravne radnje sadržane u članu 172. KZBiH mogu pronaći i u izričito pobrojanim članovima KZSFRJ, a što znači da su bile sankcionirane i u vrijeme kad su počinjene. Također, ukazano je i na stav Ustavnog suda u predmetu
Maktouf iz 2007. godine. Najzad, kao dodatne argumente za primjenu KZBiH, Sud BiH je naveo stavove MKSJ i MKSR, Studiju o običajnom međunarodnom humanitarnom pravu, koju je sačinio Međunarodni crveni križ, Rezoluciju broj 95 (I) Generalne skupštine UN (1946), stav Komisije za međunarodno pravo (1950), te, najzad, Ženevske konvencije. Na temelju navedenog zaključeno je da krivično djelo zločin protiv čovječnosti treba svrstati u opće principe međunarodnog prava iz čl. 3. i 4a. KZBiH, odnosno da je predstavljalo krivično djelo i u vrijeme kada su apelanti preduzimali inkriminirane radnje, pa da je zadovoljen princip zakonitosti i u smislu
nullum crimen sine lege i
nulla poena sine lege.
11. Dalje, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su za svaku od radnji koja se optužnicom stavljala apelantima na teret detaljno analizirani dokazi optužbe i odbrane na način da su dovođeni u uzajamnu vezu iskazi saslušanih svjedoka, provedeni materijalni dokazi, nalazi i mišljenja vještaka, da su dati detaljni razlozi i obrazloženja zbog čega pojedini dokazi nisu prihvaćeni, kojim dokazima je poklonjena vjera, te na kojim dokazima je zasnovana odluka o postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanata. Dalje, u obrazloženju prvostepene presude detaljno su izloženi prigovori apelanata u vezi sa svakom od tačaka optužbe, dokazi na kojim su oni temeljeni, te su dati razlozi i obrazloženja zbog čega se prigovori uvažavaju ili odbijaju, odnosno zbog čega se dokazi dovedeni u vezu sa suprotstavljenim dokazima Tužilaštva uvažavaju ili odbijaju. Najzad, u obrazloženju presude su dati detaljni razlozi i obrazloženja zbog čega su iskazi pojedinih svjedoka pročitani na glavnom pretresu, kao i razlozi i obrazloženja zbog čega ovi svjedoci nisu mogli biti pozvani i ispitani na glavnom pretresu sa detaljnim opisom mjera preduzetih da se osigura njihovo prisustvo na glavnom pretresu, kao i u vezi sa kojim dokazima su iskazi ovih svjedoka ocijenjeni.
12. Najzad, na temelju detaljnog obrazloženja olakšavajućih i otežavajućih okolnosti na strani svakog od apelanata, apelantima su izrečene kazne zatvora kao u izreci presude.
13. Apelaciono vijeće Suda BiH je Presudom broj X-KRŽ-07/419 od 28. januara 2011. godine djelimično uvažilo žalbe apelanta Bundala i apelanta Zeljaje, te Tužilaštva BiH, pa je prvostepenu presudu preinačilo tako da je apelanta Bundala i apelanta Zeljaju proglasilo krivim da su počinili krivično djelo zločin protiv čovječnosti progonom iz člana 172. stav 1. tačka h) KZBiH a u vezi sa članom 29. KZBiH, te im je izreklo kazne zatvora, i to apelantu Bundalu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 22 godine, a apelantu Zeljaji kaznu zatvora u trajanju od 15 godina.
14. Apelant Bundalo i apelant Zeljaja su proglašeni krivim da su navedeno krivično djelo počinili bliže označenim radnjama u izreci presude: zatvaranjem ili teškim oduzimanjem fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava, deportacijom ili prisilnim preseljenjem stanovništva, primjenjivanjem mjera zastrašivanja i terora, drugim nečovječnim djelima slične prirode, učinjenim s namjerom da se nanesu velike patnje, protivpravnim, samovoljnim i vojnim potrebama neopravdanim uništavanjem imovine u velikim razmjerama, ubistvima i zatvaranjem ili teškim oduzimanjem fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava. Apelant Zeljaja je navedeno krivično djelo počinio i drugim nečovječnim djelima slične prirode učinjenim s namjerom da nanese velike patnje, silovanjima i ubistvima.
15. Istom presudom apelant Bundalo i apelant Zeljaja oslobođeni su optužbi da su radnjama bliže opisanim u izreci presude počinili krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tač. g) i k) istog člana KZBiH, a sve u vezi sa članom 180. stav 1. KZBiH.
16. Najzad, na osnovu člana 314. stav 1, u vezi sa članom 297. stav 1. tačka j) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije, odbijena je optužba protiv apelanta Zeljaje da je radnjama bliže opisanim u izreci presude počinio krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa članom 180. stav 1. KZBiH.
17. U preostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena.
18. Iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da su ocijenjeni kao djelomično osnovani navodi apelanata u kojim su tvrdili da koncept udruženog zločinačkog poduhvata nije bio određen ni u optužnici, te da su, s tim u vezi, i zaključci prvostepenog vijeća pogrešni. Međutim, zaključeno je da apelantima zbog toga nije bilo uskraćeno pravo na odbranu, kako su tvrdili, jer je činjenični opis djela koje im se stavljalo na teret optužnicom jasan i sadržavao je jasne pravne i stvarne osnovne optužbe, te je ukazano i da su u toku cijelog postupka bili upoznati sa optužbom. I navodi apelanta Zeljaje da mu je povrijeđeno pravo na odbranu su ocijenjeni kao neosnovani, jer mu nisu dostavljeni svi transkripti, kao i zbog činjenice da je prvostepeno vijeće odbilo da prihvati određene dokaze. U vezi s tim je ukazano da je uvidom u spis utvrđeno da su dostavljeni svi traženi audiozapisi, te da je sud djelimično dostavio i transkripte, rukovodeći se opravdanošću podnesenih zahtjeva, ali i tehničkim i stvarnim mogućnostima. Dalje, ukazano je da je prvostepeno vijeće odbilo provođenje dokaza označenih u obrazloženju presude, jer je zaključilo da nisu relevantni za postupak, a da apelant Zeljaja, izuzev što upućuje na pojedine tačke optužnice, ne ukazuje koje okolnosti bi ovi dokazi i dokazivali. Također, ukazano je da je apelant Zeljaja zatražio i u žalbi da ovi dokazi budu provedeni, ali da je i ovo vijeće saglasno sa ocjenom prvostepenog vijeća da nisu relevantni, jer u žalbi nije obrazloženo da bi navedeni dokazi utjecali na drugačiju odluku suda, već su iznesena samo subjektivna uvjerenja apelanta Zeljaje o njihovom značaju.
19. Žalbeni navodi oba apelanta da je pogrešna odluka prvostepenog vijeća da se pročita zapisnik o iskazu svjedoka B., kog nisu mogli unakrsno ispitati, ocijenjeni su kao neosnovani a na kom su izvedeni zaključci o odlučnim činjenicama. S tim u vezi je ukazano da iz prvostepene presude proizlazi da svjedok B. ne boravi na teritoriji BiH, da nije bilo mogućnosti da se s njim stupi u kontakt ni putem Odjela za zaštitu svjedoka. Najzad, ukazano je da iz prvostepene presude proizlazi da prvostepeno vijeće činjenično utvrđenje u ovom dijelu nije ocijenilo na temelju samo iskaza ovog svjedoka već i saglasnih iskaza drugih saslušanih svjedoka.
20. Navodi apelanta Bundala da je prvostepeno vijeće spajanjem dviju tački optužbe u jednu prekoračilo optužnicu su ocijenjeni kao neosnovani. S tim u vezi je ukazano da se u navedenim tačkama optužbe radilo o događajima koji su slijedili jedan poslije drugog, da, iako ne sadrže datum kada su se odigrali, dovoljno su vremenski određeni, pa da se ovom izmjenom precizira postojeće činjenično stanje i da, stoga, ne predstavlja prekoračenje optužnice.
21. I navodi oba apelanta da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da ne prihvati njihov alibi, kao i tvrdnja da nisu sa dovoljno pažnje ispitivane i utvrđivane činjenice koje im idu u prilog i koje ih terete su ocijenjeni kao neosnovani, a zbog čega je povrijeđena pretpostavka nevinosti i princip
in dubio pro reo. S tim u vezi, apelanti su posebno ukazivali na iskaz svjedoka H. i način na koji je ovaj iskaz ocijenjen. Apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepeno vijeće ocijenilo svaki dokaz pojedinačno i u uzajamnoj vezi sa ostalim dokazima, a na temelju čega je izvelo zaključak o relevantnim činjenicama.
22. Navodi apelanta Bundala da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, jer mu se niti jedna tačka iz optužnice koja se odnosi na vremenski period august 1992. godine ne može staviti na teret su ocijenjeni kao neosnovani. U vezi s tim, ukazano je da je prvostepeno vijeće detaljno ocijenilo dokaze na kojim je apelant temeljio svoj alibi, tj. da u navedenom periodu nije bio u Kalinoviku. U vezi s tim je ukazano na iskaze svjedoka koji su saslušani na ovu okolnost, navedeni su materijalni dokazi koje je prvostepeno vijeće provelo, kao i razlozi i obrazloženja zbog kojih im prvostepeno vijeće nije poklonilo vjeru a sa kojim se u cjelini saglasilo i ovo vijeće, ukazujući na suprotstavljene, prije svega materijalne, dokaze na kojim je ovakav zaključak utemeljen. Shodno navedenom, zaključeno je da je prvostepeno vijeće pravilno utvrdilo činjenicu, datum odlaska apelanta Bundala iz Kalinovika u Beograd, a koja se ticala relevantnog perioda na koji je apelant Bundalo ukazivao u žalbi.
23. I navodi apelanta Bundala da je pogrešno utvrđeno da je on bio glavnokomandujući svih jedinica na teritoriji Kalinovika i, s tim u vezi, postojanje dviju TG, od kojih je na čelu jedne bio svjedok Pavlović, i u čijoj zoni odgovornosti su se, uglavnom, i događale radnje za koje se on tereti ocijenjeni su kao neosnovani. Također, kao neosnovano je ocijenjeno osporavanje iskaza svjedoka H. i svjedoka A., te svjedoka Pavlovića, jer su učestvovali u inkriminiranim događajima u okviru funkcija koje su obavljali a koje su njemu stavljene na teret, te negiranje učešća u konkretnim događajima za koje je proglašen krivim. Svaki od apelantovih navoda Apelaciono vijeće je detaljno razmotrilo na način da je ukazalo na temelju kojih dokaza, ukazujući na njihov sadržaj, prvostepeno vijeće je utvrdilo relevantne činjenice, koje dokaze je u svakom od navedenih slučajeva apelant Bundalo predlagao, u čemu se sastoje konkretni žalbeni navodi i na kojim dokazima ih je temeljio. Dalje, ukazano je na koji način je prvostepeno vijeće u svakom slučaju ocijenilo dokaze koje je provelo, pojedinačno, te u uzajamnoj vezi, koje dokaze i zašto je prihvatilo, odnosno ocijenilo vjerodostojnim, te, najzad, zbog čega Apelaciono vijeće smatra da zaključci i obrazloženja prvostepenog suda nisu dovedeni u pitanje apelantovim žalbenim navodima i dokazima na kojim ih je temeljio.
24. Navodi apelanta Zeljaje u pogledu zaključka prvostepenog vijeća da ne prihvati njegov alibi su ocijenjeni kao neosnovani. U vezi s tim, ukazano je na iskaze svjedoka koje je apelant predložio na ovu okolnost, a koji su ocijenjeni kao neuvjerljivi, nelogični i protivrječni kako između sebe, tako i sa njihovim ranijim iskazima, da su ovi iskazi ocijenjeni u vezi sa drugim pobrojanim provedenim dokazima, te da su bili u suprotnosti sa navedenim materijalnim dokazima. Na temelju navedenog kao pravilan ocijenjen je zaključak prvostepenog vijeća da je apelant Zeljaja, kao komandir straže, potpisivao patrolne naloge i da je vršio raspored službe, te da odlazak policije na Jelašce i dovođenje civila u školu nisu mogli biti izvedeni bez njegovog učešća. S tim u vezi je ukazano da nije povrijeđeno ni načelo
in dubio pro reo, jer su svi provedeni dokazi ocijenjeni pojedinačno i uzajamnoj vezi, te da su posebno detaljno analizirani dokazi koje je apelant Zeljaja predložio u prilog svom alibiju.
25. I žalbeni navodi apelanta Zeljaje da nije imao aktivnu ulogu u konkretnim događajima za koje je proglašen krivim, u pogledu funkcije koju je obavljao u inkriminiranom periodu su ocijenjeni kao neosnovani, te, s tim u vezi, i osporavanje iskaza svjedoka H. Apelaciono vijeće je svaki od apelantovih navoda detaljno razmotrilo na način da je ukazalo na temelju kojih je dokaza, ukazujući na njihov sadržaj, prvostepeno vijeće utvrdilo relevantne činjenice, koje dokaze je u svakom od navedenih slučajeva apelant predlagao, u čemu se sastoje konkretni žalbeni navodi i na kojim dokazima ih je temeljio. Dalje, ukazano je na koji način je prvostepeno vijeće u svakom slučaju ocijenilo dokaze koje je provelo, pojedinačno, te u uzajamnoj vezi, koje dokaze i zašto je prihvatilo, odnosno ocijenilo vjerodostojnim, te, najzad, zbog čega Apelaciono vijeće smatra da zaključci i obrazloženja prvostepenog suda nisu dovedeni u pitanje apelantovim žalbenim navodima i dokazima na kojim ih je temeljio.
26. Apelaciono vijeće nije prihvatilo prijedloge apelanta Bundala i apelanta Zeljaje o izvođenju novih dokaza s obzirom na to da nije ukazano na nove činjenice ili dokaze koji bi doveli u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. U obrazloženju je ukazano na pojedinačne dokaze kojе je svaki od apelanata predočio kao nove, te zašto nisu relevantni za konkretni predmet. Dalje, u vezi sa ponovnim predlaganjem dokaza koje je prvostepeno vijeće odbilo da provede, a koje je istakao apelant Zeljaja, ukazano je da su u prvostepenoj presudi dati valjani razlozi i obrazloženja, a koji nisu dovedeni u pitanje navodima iznesenim u žalbama. Najzad, obrazloženo je zašto nije prihvaćeno provođenje dokaza kojim bi bili osporeni iskazi svjedoka Pavlovića, te svjedoka H.
27. Neosnovanim su ocijenjeni i navodi apelanata da im se stavljaju na teret radnje za koje su već pravosnažno osuđena i proglašena krivim druga lica, pa da je povrijeđeno načelo
ne bis in idem. S tim u vezi je ukazano da je za postojanje pravosnažno presuđene stvari potrebno da su kumulativno ispunjena dva uvjeta: da se radi o istom licu i istom krivičnom djelu. Zbog toga, činjenica da su za identične radnje proglašena krivim i druga lica ne isključuje i odgovornost apelanata koji su kroz saučesništvo učestvovali u izvršenju istih radnji.
28. Neosnovanim su ocijenjeni i navodi oba apelanta da je u njihovom slučaju trebalo da bude primijenjen KZSFRJ, a ne KZBiH. Apelaciono vijeće se u cjelini saglasilo sa razlozima i obrazloženjem iz prvostepene presude o primjeni KZBiH, te ukazalo na stav Evropskog suda u predmetu
Naletilić protiv Hrvatske, te stav Ustavnog suda u predmetu
Paunović (broj AP 408/07 od 11. februara 2010. godine). Neosnovanim su ocijenjeni i navodi apelanata da je KZSFRJ bio blaži zakon sa aspekta zaprijećene kazne. Prema ocjeni Apelacionog vijeća, prvostepeno vijeće je pravilno ukazalo da je primjena KZBiH dodatno opravdana i činjenicom da je kazna zaprijećena KZBiH u svakom slučaju blaža od smrtne kazne, kako je propisivao KZSFRJ. Na temelju navedenog zaključeno je da je zadovoljeno načelo vezano za vremensko važenje krivičnog zakona, tj. primjena blažeg zakona za učinioca po kriteriju zaprijećene kazne.
29. Dalje, razmatrajući apelantove navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, djelimično su ocijenjeni osnovanim navodi da nije pravilno opisan udruženi zločinački poduhvat, pa je u ovom dijelu prvostepena presuda preinačena na način da su učešće apelanata i njihova individualna odgovornost kvalificirani shodno članu 29. KZBiH (saizvršilaštvo). Naime, Apelaciono vijeće je ukazalo da je prvostepeno vijeće pogriješilo u pravnoj kvalifikaciji na način da je pogrešno kvalificiralo krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) KZBiH u vezi sa drugim tačkama istog člana, te u vezi sa krivičnim djelima iz čl. 173. i 175. KZBiH. Shodno navedenom, prvostepena presuda je preinačena na način da je krivično djelo pravno kvalificirano kao zločin protiv čovječnosti progonom iz člana 172. stav 1. tačka h) KZBiH, te je u odnosu na svakog od apelanta ukazano kojim radnjama su ostvarena obilježja navedenog krivičnog djela. Apelaciono vijeće je istaklo da je ovakav način pravne kvalifikacije u cijelosti u skladu sa članom 285. stav 1. tačka b) ZKPBiH, te sa elementima koje optužba za progon u skladu sa praksom MKSJ treba da sadrži. S obzirom na to da progon predstavlja samostalno djelo, osnovna inkriminacija i pravne kvalifikacije jesu zločini protiv čovječnosti progonom, pa je zbog toga, u pogledu jasnoće i preciznosti izreke, dovoljno i pravilno pozivanje na član 172. stav 1. tačka h) KZBiH uz opisno definiranje konkretnih radnji, kako je to i učinjeno u izreci drugostepene presude. Najzad, Apelaciono vijeće je zaključilo da je progon počinjen po etničkoj i vjerskoj osnovi, te da su apelanti naredili i učinili progon, a ne, kako je to utvrđeno prvostepenom presudom, da je progon počinjen na političkoj, nacionalnoj i vjerskoj osnovi, te da su apelanti planirali, naredili, učinili, poticali i pomagali progon.
30. Najzad, Apelaciono vijeće je zaključilo da je osnovana žalba Tužilaštva BiH u odnosu na odluku o kazni, pa je apelantu Bundalu izrečena kazna dugotrajnog zatvora od 22 godine. U vezi s tim je ukazano da je Apelaciono vijeće, pored ostalog, imalo u vidu da je apelant preinačenjem prvostepene presude oslobođen za određeni broj krivičnopravnih radnji za koje je prvobitno bio proglašen krivim. Dalje, ukazano je da je prvostepeno vijeće pogrešno ocijenilo olakšavajuće okolnosti na strani apelanta Bundala, i to da je prije izbijanja sukoba imao korektno držanje i zajedno sa drugim rukovodećim ljudima policije i općinskih vlasti održavao sastanke sa uznemirenim stanovništvom bošnjačke nacionalnosti kojem je rečeno da se ne brine i da vlast drži kontrolu nad dešavanjima u Kalinoviku. Prema ocjeni Apelacionog vijeća, ovo predstavlja otežavajuću okolnost, jer je apelant Bundalo na ovaj način davao lažnu sliku uznemirenom stanovništvu koje je, živeći u maloj sredini, imalo povjerenja u svoje komšije s obzirom na to da je imao značajnu i utjecajnu ulogu u društvenoj zajednici, a da je sve to zloupotrijebio. Dalje, ukazano je da je apelant Bundalo školovano vojno lice, visokopozicioniran, pa da je bio upoznat sa ratnim pravom, tj. postupanjem sa civilima i ratnim zarobljenicima, da je kao takav u maloj sredini predstavljao uzor i model ponašanja ostalim vojnicima, ali i drugim učesnicima događaja. Najzad, ukazano je da je jedina olakšavajuća okolnost na strani apelanta Bundala činjenica da nije ranije osuđivan.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
31. Apelant Bundalo smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te garancije iz člana 7. Evropske konvencije.
32. Apelant Zeljaja smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, garancije iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije, te pravo iz člana 13. Evropske konvencije.
33. Najzad, iako apelanti nisu izričito ukazali, iz navoda apelacija proizlazi da smatraju da im je povrijeđeno i pravo iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
34. U prilog tvrdnji o povredi prava na pravično suđenje apelant Bundalo je, najprije, ukazao da je prvostepenom presudom osuđen za ukupno 24 pojedinačne radnje izvršenja, te da je za tri radnje izvršenja oslobođen optužbi. Odlučujući o izjavljenim žalbama, Apelaciono vijeće ga je ponovo oslobodilo za iste radnje za koje je već bio oslobođen prvostepenom presudom, te ga proglasilo krivim za 12 pojedinačnih radnji za koje je proglašen krivim i prvostepenom presudom. Međutim, i pored navedenog, drugostepeno vijeće mu je izreklo veću i strožiju kaznu, tj. 22 godine dugotrajnog zatvora, a što, prema njegovom mišljenju, ukazuje na potpuno ignoriranje prvostepenog vijeća, te voluntarizam i tretiranje kazne kao odmazde. Također, s obzirom na to da je Tužilaštvo BiH izjavilo žalbu samo zbog odluke o kazni, apelant ukazuje da je drugostepenom presudom ponovo oslobođen za radnje za koje je već bio oslobođen prvostepenom presudom, a što, prema njegovim tvrdnjama, ukazuje da je drugostepena presuda, ustvari, napisana mnogo ranije bez brižljivog proučavanja sadržaja prvostepene presude i izjavljenih žalbi.
35. Dalje, oba apelanta u opširnim apelacionim navodima iznose tvrdnje da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer im je uskraćeno efektivno pravo na odbranu, da je zbog povrede načela
in dubio pro reo i pretpostavke nevinosti, te izostanka brižljive i savjesne ocjene dokaza, činjenično stanje pogrešno utvrđeno, te, najzad, da osporene presude ne sadrže razloge i obrazloženja u smislu garancija prava na pravično suđenje. U prilog ovim tvrdnjama oba apelanta su istakla da je pogrešan zaključak da se ne prihvate dokazi koje su predlagali na ime njihovih alibija, odnosno njihovi alibiji, kao i u pogledu funkcija koje su obavljali u relevantnom periodu. Apelant Zeljaja, s tim u vezi, još ukazuje i da mu nisu dostavljeni, niti su izrađeni transkripti svjedoka Tužilaštva i odbrane, a što je bilo od odlučujućeg utjecaja na ostvarivanje prava na odbranu i kontradiktornost postupka, te da ni u drugostepenom postupku nije mogao predočiti dokaze koje je smatrao relevantnim za tačke optužbe pojedinačno navedene u apelaciji, a koji su, prema njegovom mišljenju, bili značajni za utvrđivanje njegove odgovornosti za navedene radnje. Najzad, apelant Zeljaja navodi da, iako je prvostepena presuda bila kontradiktorna i nejasna, Apelaciono vijeće je nije ukinulo i održalo glavni pretres, već je preinačilo prvostepenu presudu, i to u pogledu pravne kvalifikacije djela i u pogledu oblika odgovornosti, a od čega se nije mogao efikasno braniti. Prema njegovom mišljenju, na ovaj način su mu uskraćene garancije iz člana 6. stav 3.b) Evropske konvencije. Dalje, oba apelanta iznose tvrdnje da je postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti zasnovano na iskazima svjedoka koji su i sami bili učesnici inkriminiranih događaja, a s obzirom na funkcije koje su obavljali u tom periodu, dovodi se u pitanje njihova vjerodostojnost. Također, oba apelanta tvrde da je u vezi sa pojedinim tačkama iz optužnice njihova krivica utvrđena isključivo ili u pretežnom dijelu na temelju iskaza svjedoka koje su dali u istrazi ili u vezi sa drugim postupcima a koje oni nisu mogli saslušati. Najzad, apelant Bundalo tvrdi i da je u pogledu pojedinih radnji za koje je proglašen krivim izostalo obrazloženje na koji način ih je i počinio.
36. Oba apelanta tvrde da im je, pored ostalog, na teret stavljena ista radnja za koju su već pravosnažno osuđena druga lica.
37. Apelant Bundalo i apelant Zeljaja smatraju da je u njihovom slučaju prekršeno i pravo iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije. Oba apelanta smatraju da je u njihovom slučaju trebalo da bude primijenjen KZSFRJ kao zakon koji je važio u vrijeme preduzimanja radnji za koje su proglašeni krivim, te kao zakon koji je bio blaži po njih. Prema njihovom mišljenju, primjena KZBiH ne može se pravdati ni izuzecima koji su ustanovljeni članom 7. stav 2. Evropske konvencije i članom 15. stav 2. MPGP, kao ni činjenicom da je KZBiH blaži zakon, jer ne propisuje smrtnu kaznu kao KZSFRJ. S tim u vezi, apelant Bundalo je ukazao da KZSFRJ nije izričito normirao krivično djelo ratni zločin protiv čovječnosti, ali da su opći principi međunarodnog prava bili sadržani u ovom zakonu, konkretno u članu 142, odnosno da je Glava XVI ovog zakona nosila ime Krivična djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, te na stav Suda BiH u predmetu Kurtović prema kom se od principa primjene blažeg zakona može odustati samo kada bi primjena blažeg zakona spriječila suđenje i kažnjavanje za radnje koje predstavljaju krivična djela prema općim načelima međunarodnog prava a koja kao takva nisu bila predviđena u nacionalnom zakonodavstvu u vrijeme kada su učinjena. Također, ukazano je i da se primjena KZBiH ne može pravdati nepostojanjem smrtne kazne kao u KZSFRJ, a na temelju čega je zaključeno da je KZBiH i blaži zakon.
38. Apelant Bundalo u dopunama apelacije od 9. maja 2012. godine, te 19. augusta 2013. godine ukazao je na noviju praksu Suda BiH kada je u pitanju primjena KZBiH i KZSFRJ, odnosno na stav Evropskog suda zauzet u predmetu
Maktouf i Damjanović, a što, prema njegovom mišljenju, upućuje na zaključak da je prekršen princip zabrane retroaktivne primjene zakona. Apelant Bundalo je posebno ukazao na stav Evropskog suda da je neprihvatljiv argument da se princip zabrane retroaktivne primjene zakona i kažnjavanja ne primjenjuje ako je djelo u vrijeme izvršenja bilo krivično djelo prema općim pravnim načelima priznatim kod civiliziranih naroda u smislu člana 7. stav 2. Evropske konvencije, jer je ovaj stav u suprotnosti sa članom 7. stav 1. koji sadrži generalnu zabranu retroaktivnosti, a da član 7. stav 2. samo osigurava da ne bude sumnje u zakonitost procesuiranja ratnih zločina počinjenih u Drugom svjetskom ratu.
39. Apelant Zeljaja je u dopuni apelacije od 12. septembra 2011. godine istakao da su sudije vijeća Apelacionog odjeljenja koje je odlučivalo po njegovoj žalbi na prvostepenu presudu, i to: Azra Miletić i Tihomir Lukes, odlučivali i u prvostepenom postupku protiv njega. U vezi s tim je ukazao da su imenovane sudije u više navrata učestvovale kao članovi vijeća ili predsjedavajući u određivanju i produženju pritvora protiv njega u prvostepenom postupku, da su bili u potpunosti upoznati sa predmetom u prvostepenom postupku, pa da je sa stanovišta prava na pravično suđenje neprihvatljivo njihovo učešće u odlučivanju po žalbi na prvostepenu presudu.
40. U dopunama apelacije od 24. maja 2012. godine, te 12. augusta 2013. godine, apelant Zeljaja je ukazao na presude Suda BiH (u predmetu Kurtović, te Lalović) u kojim je promijenjena praksa suda na način da je primijenjen KZSFRJ, te na presudu Evropskog suda u predmetu
Maktouf i Damjanović, ukazujući na identičan stav Evropskog suda kao i apelant Bundalo, a što, po njegovom mišljenju, ukazuje da je prekršen princip zabrane retroaktivne primjene prava i primjene blažeg zakona.
b) Odgovor na apelaciju
41. Sud BiH je u odgovoru na navode iz apelacija istakao da su oni gotovo identični navodima koje su apelanti isticali i u postupku pred ovim sudom. S tim u vezi je ukazano da su u osporenoj drugostepenoj presudi sadržani dokazni materijali, činjenice i pravni argumenti na osnovu kojih je osporena odluka donesena i pri kojim razlozima u cijelosti ostaje. Dalje, u odgovorima je ukazano, u vezi sa svakim od istaknutih navoda iz apelacije, na dio presude u kom su dati razlozi i obrazloženja, te na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava koje se tiču konkretnog pitanja. Najzad, u vezi sa navodima apelanata o povredi principa zabrane retroaktivne primjene prava, koji su, također, ocijenjeni kao neosnovani, ukazano je na praksu Evropskog suda u predmetu
Naletilić,
Šimšić, te najzad
Maktouf i Damjanović.
42. Tužilaštvo BiH u odgovoru na navode iz apelacija istaklo je da se u potpunosti pridružuje zaključcima iz osporene presude i da smatra da je Sud BiH pravilno ocijenio dokaze izvedene u postupku kao zakonite, posvetivši dužnu pažnju pravima apelanata, te, najzad, da je na osnovu sveobuhvatne analize provedenih dokaza donio osporenu presudu. Neosnovanim su ocijenjeni i navodi o povredi principa zabrane retroaktivnosti, te je ukazano na praksu Evropskog suda u predmetu
Naletilić, kao i MKSJ u predmetima
Tadić, te
Mrđa.
V. Relevantni propisi
43.
Krivični zakon Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) u relevantnom dijelu glasi:
Načelo zakonitosti
Član 3.
(1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.
(2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna.
Vremensko važenje krivičnog zakona
Član 4.
(1) Na učinitelja krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.
(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinitelja.
Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema općim načelima međunarodnog prava
Član 4a)
Članovi 3. i 4. ovog zakona ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s općim načelima međunarodnog prava.
Saučiniteljstvo
Član 29.
Ako više osoba, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, zajednički učine krivično djelo, svaka od njih kaznit će se kaznom propisanom za to krivično djelo.
Opća pravila za odmjeravanje kazne
Član 48.
(1) Sud će učinitelju krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a osobito: stepen krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinitelja, njegove osobne prilike i njegovo držanje nakon učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na osobu učinitelja.
(...)
Zločini protiv čovječnosti
Član 172.
(1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:
a) istrebljenje;
b) odvođenje u ropstvo,
c) deportacija ili prisilno preseljenje stanovništva;
d) zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava;
e) mučenje;
f) prisiljavanje druge osobe upotrebom sile ili prijetnje direktnim napadom na njezin život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe, na seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju (silovanje), seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilnu trudnoću, prisilnu sterilizaciju ili bilo koji drugi oblik teškog seksualnog nasilja;
g) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonom ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;
h) prisilni nestanak osoba;
i) zločin aparthejda;
j) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja,
kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
(2) U smislu stava 1. ovog člana sljedeći pojmovi imaju ovo značenje:
(...)
g) Progon jest namjerno i teško, međunarodnom pravu suprotno uskraćivanje osnovnih prava, zbog pripadnosti skupini ljudi ili zajednici.
(...)
44.
Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službene glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo
(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 4.
Ne bis in idem
Niko ne može biti ponovno suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravomoćna sudska odluka.
Član 7.
Pravo na odbranu
(1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branitelja koga sam izabere.
(2) Ako osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branitelja, postavit će mu se branitelj kad je to određeno ovim zakonom.
(3) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora osigurati dovoljno vremena za pripremanje odbrane.
Član 253.
Način vođenja zapisnika
(1) O radu na glavnom pretresu vodi se zapisnik. Ako je glavni pretres sniman u skladu s članom 155. ovog zakona, prijepis preduzete radnje će se na opravdan zahtjev stranaka i branioca dostaviti strankama i braniocu najkasnije u roku od tri dana od preduzete radnje na glavnom pretresu. O opravdanosti zahtjeva odlučuje sudija, odnosno predsjednik vijeća.
(...)
Član 263.
Pravo Suda da ne dopusti pitanje ili dokaz
(1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća će zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno - ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedopušteno ili nevažno za predmet.
(2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branitelj želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza.
Član 273.
Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza
(...)
(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred Sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka.
(...)
Član 280.
Vezanost presude za optužbu
(1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.
(2) Sud nije vezan za prijedloge tužioca u pogledu pravne ocjene djela.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Član 290.
Sadržaj presude
(…)
(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
(8) Ako je optuženom izrečena kazna, u obrazloženju će se navesti koje je okolnosti Sud uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne. Sud će posebno obrazložiti kojim se razlozima rukovodio pri odluci da kaznu treba ublažiti ili optuženog osloboditi od kazne ili izreći uvjetnu osudu ili da treba izreći mjeru sigurnosti ili oduzimanje imovinske koristi.
Član 306.
Granice ispitivanja presude
Vijeće apelacionog odjeljenja ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom.
Član 314.
Preinačenje prvostepene presude
(1) Vijeće apelacionog odjeljenja će, uvažavajući žalbu, presudom preinačiti prvostepenu presudu ako smatra da su odlučne činjenice u prvostepenoj presudi pravilno utvrđene i da se, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, po pravilnoj primjeni zakona, ima donijeti drukčija presuda, a prema stanju stvari i u slučaju povrede iz člana 297. stav 1. tačka f), g) i j). ovog zakona.
(...)
VI. Dopustivost
45. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
46. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
47. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Suda BiH broj X-KRŽ-07/419 od 28. januara 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant Bundalo je primio 21. marta 2011. godine, a apelaciju je podnio 20. maja 2011. godine. Apelant Zeljaja je osporenu presudu primio 21. marta 2011. godine, a apelaciju je podnio 10. maja 2011. godine. Shodno navedenom, proizlazi da su obje apelacije podnesene u roku od 60 dana, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (
prima facie) neosnovana.
48. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
49. Apelant Bundalo pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te iz člana 7. Evropske konvencije.
50. Apelant Zeljaja pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije, kao i iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
51. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
52. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
a) da odmah, (…) bude podrobno obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;
b) da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti potrebni za odbranu;
c) da se brani sam ili uz pomoć branioca kog sam izabere (…)
d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe;
(…)
53. U suštini, navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje svode se na tvrdnje da im je uskraćeno pravo na odbranu, da im je bila uskraćena mogućnost da se upoznaju sa optužbom, da je, zbog povrede načela
in dubio pro reo i pretpostavke nevinosti, činjenično stanje pogrešno utvrđeno a zbog čega su manjkavi razlozi i obrazloženja osporenih presuda.
54. Ustavni sud podsjeća da se u krivičnim predmetima garancije "pravičnog suđenja" moraju sagledati zajedno sa ostalim specifičnim garancijama propisanim u st. 2. i 3. člana 6. Evropske konvencije. Opća garancija "pravičnog suđenja" iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud,
Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6. Evropske konvencije, on može biti razmatran ili samo u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud,
Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149
), ili u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud,
Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud,
Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34).
55. U konkretnom slučaju apelanti pokreću pitanja u vezi sa garancijama ustanovljenim članom 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije koje se, u suštini, odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, pa će Ustavni sud u tom smislu i ispitati njihove navode.
56. Apelanti su, najprije, istakli da im je povrijeđeno pravo na odbranu. Međutim, suština navoda oba apelanta u ovom dijelu se odnosi na provedene dokaze i njihovu ocjenu. Naime, u ovom dijelu oba apelanta tvrde da su redovni sudovi propustili ocijeniti, ili da su pogrešno ocijenili provedene dokaze posebno u vezi sa njihovim alibijima, odnosno da su uskratili provođenje određenih dokaza, da im je uskraćena mogućnost da ispitaju svjedoke na kojim su pojedine tačke optužbe jedino ili u pretežnom dijelu bile zasnovane, jer nije osigurano da ovi svjedoci prisustvuju glavnom pretresu, niti su upoznati sa njihovim identitetom. Najzad, apelant Zeljaja je ukazao i da mu je pravo na odbranu uskraćeno, jer mu nisu dostavljeni transkripti iskaza saslušanih svjedoka, te jer je odbijeno provođenje dokaza za koje smatra da su bili suštinski za odlučivanje o pojedinim tačkama optužbe i odbrane.
57. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati ni u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava,
Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Dalje, prema stanovištu Evropskog suda, mora se utvrditi da li je licu koje je u pitanju bila pružena mogućnost da osporava validnost dokaza i da im se suprotstavlja, mora se ocijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu da li su uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi, Evropski sud, pored ostalih,
Sevinç i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine,
Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, od 10. marta 2009. godine). U ovom kontekstu zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su dokazi u korist i protiv lica koje je u pitanju prezentirani na način da osiguraju pravičan postupak (vidi,
mutatis mutandis, Evropski sud,
Barım protiv Turske (dec.), aplikacija broj 34536/97 od 12. januara 1999. godine). Najzad, Ustavni sud ukazuje da je princip ravnopravnosti stranaka iz člana 6. stav 1. tijesno povezan sa pravom iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije, te da podrazumijeva da obje stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uvjetima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika.
58. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su obojica apelanata u postupku pred redovnim sudovima iznosilа dokaze na kojim su temeljili svoje alibije, da su redovni sudovi ocijenili ove dokaze kako pojedinačno, tako i u vezi sa drugim provedenim dokazima, te da su dali detaljne razloge i obrazloženja zašto ovim dokazima nije poklonjena vjera. Dalje, u vezi sa tvrdnjom apelanata da je poklonjena vjera iskazima svjedoka koji su bili učesnici istih događaja i koji su, s obzirom na funkciju koju su obavljali, svojim iskazima željeli izbjeći vlastitu odgovornost, Ustavni sud primjećuje da su u obrazloženjima osporenih presuda dati iscrpni razlozi i obrazloženja zbog čega je poklonjena vjera iskazima ovih svjedoka, te razlozi i obrazloženja zbog čega vjerodostojnost njihovih iskaza nije dovedena u pitanje, a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
59. Dalje, apelanti tvrde da im je bila uskraćena mogućnost da saslušaju pojedine svjedoke na čijim iskazima datim u drugim postupcima, odnosno u istrazi su se, kako tvrde, u pretežnom dijelu ili jedino temeljile pojedine optužbe. U vezi s tim, apelanti su ukazali na iskaz svjedokinje B., te na iskaze K.G. i FWS-130, čiji identiteti u postupku nisu otkriveni.
60. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud definirao sljedeće principe u slučaju kada svjedok ne prisustvuje pretresu (vidi, Evropski sud,
Al-Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], aplikacije br. 26766/05 i 22228/06, st. 119-147, 15. decembar 2011. godine) a koji se mogu sumirati na sljedeći način: a) da li postoji dobar razlog zašto se podnosi iskaz odsutnog svjedoka, imajući u vidu opće pravilo da svi dokazi moraju biti izvedeni na glavnom pretresu i da moraju biti učinjeni razumni napori da se osigura prisustvo svjedoka, b) da li postoje legitimni razlozi da svjedok ne prisustvuje (smrt, strah od osvete i sl.), c) kada svjedok nije ispitan u prethodnim fazama postupka, podnošenje iskaza ovakvog svjedoka mora biti jedina mogućnost, d) u principu, u krivičnom postupku mora biti data mogućnost optuženom da provjeri istinitost i vjerodostojnost iskaza svjedoka na način da se svjedok usmeno ispituje pred njim – bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz, ili u nekoj kasnijoj fazi postupka, e) prema pravilu o "isključivom ili odlučujućem" dokazu, ako je optužba pretežno ili u odlučujućoj mjeri zasnovana na iskazu svjedoka kog optuženi niti u jednoj fazi postupka nije imao mogućnost ispitati, onda će njegovo pravo na odbranu nesumnjivo biti ograničeno, f) termin "odlučujući" treba shvatiti kao ukazivanje na dokaz koji je toliko važan da je odlučujući za ishod konkretnog slučaja, kada je neprovjereni iskaz svjedoka podnesen kao dokaz podržan drugim dokazima, ocjena da li je on odlučujući zavisit će od snage dokaza koji ga podržavaju-što su dokazi koji ga podržavaju jači, to će i ocjena da je iskaz svjedoka koji nije saslušan bio odlučujući biti manja, g) pravilo o isključivom ili odlučujućem dokazu ne može se tumačiti na nefleksibilan način i mora se sagledati u kontekstu pravičnosti postupka kao cjeline, i) kada se optužba pretežno ili u odlučujućoj mjeri temelji na iskazu odsutnog svjedoka, u svakom konkretnom slučaju postavlja se pitanje da li postoje procesne garancije koje dozvoljavaju pravičnu i odgovarajuću ocjenu pouzdanosti takvog dokaza.
61. Ustavni sud primjećuje da su u obrazloženjima osporenih presuda, prije svega prvostepene, dati detaljni razlozi i obrazloženja zašto su iskazi svjedoka B., te iskazi K.G. i FWS-130 pročitani na glavnom pretresu. Naime, ukazano je da se radi o licima koja su na iste okolnosti saslušana u povodu istih događaja u drugom krivičnom postupku, da preduzete mjere da se s njima stupi u kontakt putem Odjela za zaštitu svjedoka nisu uspjele, kao i da se radi o licima koja više nisu nastanjena u BiH. Iako u obrazloženju presuda nije ukazano zbog kojih razloga su ovi iskazi prihvaćeni, te iako apelantima nije bila osigurana mogućnost da ove svjedoke i u jednoj fazi postupka ispitaju i tako provjere njihove iskaze, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su ovi dokazi bili podržani i iskazima drugih svjedoka koji su imali neposredna ili posredna saznanja o istim događajima, te pobrojanim materijalnim dokazima, kao i da apelantima nije bila uskraćena mogućnost da u osporavanju ovih iskaza, te dokaza koji su ih podržavali predlažu provođenje dokaza. Najzad, Ustavni sud primjećuje da su u obrazloženjima osporenih presuda dati razlozi i obrazloženja zbog kojih nije udovoljeno zahtjevu apelanata i identitet K.G. i FWS-130 nije otkriven. U vezi s tim je ukazano da je ovim licima mjeru zaštite identiteta odredio MKSJ, pa da jedino ovaj sud i može da je ukine. Shodno navedenom, Ustavni sud ne može prihvatiti da su ovi dokazi bili odlučujući za ishod po određenim tačkama optužbe na način koji bi doveo u pitanje pravo apelanata na odbranu i pravičnost postupka kao cjeline, a zbog čega je zaključio da su navodi apelanata u oovom dijelu neosnovani.
62. Dalje, u vezi sa tvrdnjom apelanta Zeljaje da mu je pravo na odbranu povrijeđeno, jer su mu bili uskraćeni transkripti saslušanja svjedoka optužbe i odbrane, Ustavni sud ukazuje da apelant ne osporava da su mu bili dostupni svi audiozapisi, te da ne dovodi u pitanje konstataciju iz drugostepene presude da je sud, u skladu sa tehničkim i stvarnim mogućnostima, udovoljavao zahtjevu za transkripte, kao i da je u postupku pred redovnim sudovima apelant imao dva branioca, a apelant ne navodi da im je bila uskraćena mogućnost uvida u spis, ili da se u bilo kojoj fazi postupka upoznaju sa dokazima protiv njega.
63. Najzad, u vezi sa tvrdnjom apelanta Zeljaje da odbijeno provođenje pojedinih dokaza za koje tvrdi da su bili od suštinskog značaja za odlučivanje o pojedinim optužbama, Ustavni sud primjećuje da obrazloženja osporenih presuda sadrže detaljne navode o tome koji dokazi su predloženi, te razloge i obrazloženja zbog kojih su sudovi smatrali da nisu relevantni za konkretni krivični predmet, a koji nisu dovedeni u pitanje apelantovim navodima.
64. Dalje, apelanti tvrde da je, zbog povrede principa
in dubio pro reo i pretpostavke nevinosti, jer su sudovi propustili potpuno i pravilno ocijeniti provedene dokaze, a zbog čega je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, te da su s tim u vezi u obrazloženjima osporenih presuda izostali razlozi i obrazloženja.
65. Ustavni sud podsjeća da su pretpostavka nevinosti i princip
in dubio pro reo garantirani članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Prema tom principu, svako se smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže prema zakonu. U tom pogledu, ukoliko postoji određena sumnja da je određeno lice izvršilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist optuženom. Prema mišljenju Ustavnog suda, princip
in dubio pro reo može biti doveden u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP
4494/10 od 9. oktobra 2013. godine, stav 44, dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).
66. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da su u obrazloženjima osporenih presuda detaljno pobrojani dokazi koji su predloženi i provedeni kako od optužbe, tako i od odbrane u pogledu svake tačke optužbe koja se apelantima stavljala na teret. Dalje, u obrazloženjima osporenih presuda naznačen je sadržaj provedenih dokaza, te njihova relevantnost za utvrđivanje činjenica na koje su i provođeni. Svaki od provedenih dokaza kako optužbe, tako i odbrane ocijenjen je pojedinačno i uzajamnoj vezi sa drugim provedenim dokazima. U obrazloženjima osporenih presuda iscrpno je navedeno na temelju čega je ocijenjena vjerodostojnost provedenih dokaza posebno u slučaju kada je dokaz osporavala odbrana, kao što su iskazi svjedoka A. i H. i svjedoka Pavlovića na koje je ukazano u apelacijama, ukazivanjem na konkretni iskaz svjedoka ili materijalni dokaz, odnosno na dokaze i jedne i druge vrste koji su upućivali na zaključak o prihvaćanju osporavanog dokaza i njegovu vjerodostojnost. Dalje, nisu izostali razlozi i obrazloženja koji ne ostavljaju utisak proizvoljnosti zbog čega neki od provedenih dokaza nisu prihvaćeni, odnosno zašto je odbijeno provođenje dokaza koji su predlagani. Također, apelantima nije bila uskraćena mogućnost da u toku cijelog postupka osporavaju provedene dokaze, te da i sami predlažu provođenje dokaza na iste okolnosti. Najzad, u obrazloženjima osporenih presuda nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi, ocjenjujući suprotstavljene dokaze optužbe i odbrane, sumnju u pogledu neke odlučne činjenice o postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanta ocijenili na apelantovu štetu i tako doveli u pitanje garancije pretpostavke nevinosti i principa
in dubio pro reo.
67. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su na temelju provedenog dokaznog postupka i sveobuhvatne ocjene provedenih dokaza redovni sudovi utvrdili činjenice relevantne za odlučenje, ukazujući u vezi sa svakom tačkom optužbe na temelju ocjene kojih dokaza pojedinačno i u uzajamnoj vezi su utvrdili činjenice koje su bile relevantne za zaključak da su apelanti van razumne sumnje počinili krivično djelo koje im se stavljalo na teret, te da su, s tim u vezi, dali detaljne razloge i obrazloženja koji ne ostavljaju utisak proizvoljnosti i ne dovode u pitanje apelantovo pravo na obrazloženu presudu u smislu prava na pravično suđenje.
68. Dalje, apelant Bundalo ukazuje da su sudovi spojili dvije tačke optužnice u jednu sa ciljem da, u nedostatku dokaza o vremenu izvršenja inkriminiranih radnji, u svjetlu njegovih tvrdnji da u relevantnom periodu nije bio u Kalinoviku, ove radnje pripisuju njemu na teret. Apelant Zeljaja tvrdi da mu je, zbog činjenice da je usljed izmjene pravne kvalifikacije djela i oblika odgovornosti u postupku po žalbi u odnosu na optužnicu i prostepenu presudu, uskraćeno pravo da se efektivno brani.
69. Ustavni sud ukazuje da, prema stavu Evropskog suda, član 6. stav 3.a) Evropske konvencije ukazuje na potrebu da posebna pažnja bude poklonjena obavještavanju optuženog o optužbama koje mu se stavljaju na teret. Optuženi mora biti obaviješten odmah i detaljno o razlozima optužbe, a što podrazumijeva činjenice koje su protiv njega i koje čine osnov optužbe, te o prirodi optužbi, a što podrazumijeva pravnu kvalifikaciju činjenica na kojim se optužba temelji. Prema stavu Evropskog suda, potpuno i detaljno obavještavanje o optužbi u krivičnom postupku predstavlja preduvjet za pravičnost postupka kao cjeline (vidi, Evropski sud,
Pélissier i Sassi protiv Francuske [GC], aplikacija broj 25444/94, st. 51-52, ECHR 1999-II). Mjera u kojoj obavještavanje o optužbama mora biti detaljno zavisi od okolnosti konkretnog slučaja, ali u svakom slučaju, optuženom mora biti dato dovoljno informacija da bi u potpunosti mogao razumjeti obim optužbi kako bi pripremio odgovarajuću odbranu (vidi, Evropski sud,
Mattoccia protiv Italije, presuda od 25. jula 2000. godine, stav 60).
70. Ustavni sud ukazuje da iz osporene drugostepene presude proizlazi da je izmijenjena pravna kvalifikacija djela, te oblik odgovornosti po kom su apelanti proglašeni krivim. Iz detaljnog obrazloženja proizlazi da je ova izmjena rezultat pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, te usaglašavanja identiteta presude i optužbe. Naime, i optužbom i prvostepenom presudom apelantima je stavljeno na teret da su bliže opisanim radnjama počinili, pored ostalog, krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH za koje su i proglašeni krivim drugostepenom presudom, a u vezi sa pojedinim tačkama iz ovog člana, te u vezi sa čl. 173. i 175. KZBiH. U detaljnom obrazloženju drugostepene presude ukazano je da su radnje izvršenja krivičnog djela iz člana 172. KZBiH alternativno propisane, a zbog čega nije potrebno da se ove radnje podvode i pod neko konkretno krivično djelo propisano u nekom drugom članu KZBiH čiji element čine a kako je to učinjeno u prvostepenoj presudi. Dalje, u obrazloženju osporene presude ukazano je da ni optužba, a ni prvostepena presuda nisu ponudile razloge i dokaze na kojim bi se temeljio zaključak da su apelanti djelo za koje su proglašeni krivim počinili kao dio udruženog zločinačkog poduhvata, već da je njihove radnje pravilno kvalificirao kao saizvršilaštvo.
71. Iz navedenog proizlazi da izmjene pravne kvalifikacije i oblika odgovornosti u okolnostima konkretnog slučaja nisu imale učinak da onemoguće apelante da se upoznaju sa činjeničnim i pravnim osnovom optužbe protiv njih na način koji bi doveo u pitanje potpuno i detaljno obavještenje o optužbama, odnosno da su im bile uskraćene informacije na način koji bi im onemogućio da pripreme odgovarajuću odbranu. Također, imajući u vidu da je u ovoj odluci već zaključeno da su sudovi ponudili detaljne razloge i obrazloženja zbog čega nije prihvaćen alibi apelanta Bundala, neosnovana je i njegova tvrdnja da su spajanjem dviju tačaka optužnice u jednu sudovi nastojali da prikriju nedostatak dokaza o vremenu izvršenja inkriminiranih radnji. Ovo tim prije što je u obrazloženju osporene presude ukazano da se radilo o tačkama optužnice koje su se ticale događaja koji su vremenski slijedili jedan poslije drugog.
72. Najzad, apelant Bundalo tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je drugostepenom presudom ponovno oslobođen za iste radnje za koje je već bio pravosnažno oslobođen prvostepenom presudom, te da se sud pri odmjeravanju kazne nije rukovodio zakonskim kriterijima za odmjeravanje kazne.
73. Ustavni sud primjećuje da iz osporene drugostepene presude proizlazi da je Tužilaštvo BiH prvostepenu presudu u odnosu na apelanta Bundala osporavalo samo u pogledu odluke o kazni, tvrdeći da je prvostepeno vijeće precijenilo olakšavajuće, a potcijenilo otežavajuće okolnosti. Apelant je osporavao prvostepenu presudu u dijelu u kom je proglašen krivim zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o kazni. Dalje, iz izreke osporene dugostepene presude proizlazi da je apelant oslobođen za iste radnje za koje je bio oslobođen i prvostepenom presudom i koje nije ni osporavao žalbama, ali i da je oslobođen i za radnje za koje je provostepenom presudom bio proglašen krivim. Stoga je neosnovan apelantov navod da njegova žalba nije ispitana sa dovoljnom pažnjom jer je oslobođen i za radnje koje su mu se prvobitno stavljale na teret, a činjenica da su u izreci drugostepene presude ponovljene i radnje za koje je već bio oslobođen ne dovode u pitanje pravičnost postupka kao cjeline. Također, Ustavni sud ukazuje da je u obrazloženju osporene drugostepene presude dato iscrpno obrazloženje zbog čega je žalba Tužilaštva BiH osnovana, ukazano je na relevantne zakonske odredbe koje se odnose na svrhu kažnjavanja, te je dato iscrpno obrazloženje koju okolnost je prvostepeno vijeće pogrešno ocijenilo kao olakšavajuću umjesto kao otežavajuću a na temelju čega je prvostepena presuda i preinačena u odluci o kazni u odnosu na apelanta Bundala.
74. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi upućivalo na zaključak da je apelantima bilo uskraćeno pravo na odbranu i mogućnost da se upoznaju sa optužbom protiv njih na način koji bi doveo u pitanje ovo pravo, da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, te s tim u vezi da je postojanje ili nepostojanje neke odlučne činjenice ocijenjeno na štetu apelanata na način koji bi doveo u pitanje princip
in dubio pro reo i pretpostavku nevinosti, a što bi kao rezultat imalo i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te, najzad, da su u obrazloženjima osporenih odluka izostali razlozi i obrazloženja a zbog čega se ne dovodi u pitanje pravičnost postupka kao cjeline u smislu prava na pravično suđenje.
75. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta Bundala i apelanta Zeljaje da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije neosnovani.
Kažnjavanje samo na osnovu zakona
76. Apelant Bundalo i apelant Zeljaja tvrde da su im osporenim presudama povrijeđene garancije iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije.
77. Član 7. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
78. Apelanti tvrde da u njihovom slučaju nije mogao biti primijenjen KZBiH iz 2003. godine s obzirom na to da im se stavljaju na teret radnje koje su počinili 1992. i 1993. godine, kada je na snazi bio KZSFRJ, a koji je, kako navode, bio i blaži po njih.
79. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu
Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Odluka o dopustivosti od 10. aprila 2012. godine) razmatrao aplikaciju aplikanta koji je 2007. godine osuđen za progon kao zločin protiv čovječnosti u odnosu na djela počinjena 1992. godine. U navedenoj odluci Evropski sud je ukazao (tačka 23): "(...) Pošto ova djela nisu predstavljala zločin protiv čovječnosti prema domaćem pravu sve do stupanja na snagu Krivičnog zakona iz 2003, evidentno je iz dokumenata navedenih gore u tač. 8-13. (Povelja Međunarodnog vojnog suda (1945), Rezolucija broj 95 (I) Generalne skupštine Ujedinjenih naroda o afirmaciji principa međunarodnog prava priznatih u Povelji Nirnberškog suda (1946), Principi međunarodnog prava priznati u Povelji i presudi Nirnberškog suda (1950), Nirnberški principi koje je usvojila Komisija za međunarodno pravo (1950), Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (1968), Statut Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju - ICTY (1993), Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda od 17. jula 1998. godine) da su ova djela, u vrijeme kada su počinjena, predstavljala zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu. U tom smislu, primjećuje se da su u ovom slučaju ispunjeni svi sastavni elementi zločina protiv čovječnosti: pobijana djela su izvršena u kontekstu šireg i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva i aplikant je bio svjestan ovih napada (suprotno slučaju
Korbely, gore citiran, §§ 83-85)." Najzad, Evropski sud je zaključio (tačka 25): "(...) da su aplikantova djela, u vrijeme kada su izvršena, predstavljala krivično djelo definirano s dovoljno dostupnosti i predvidivosti prema međunarodnom pravu", te da su aplikantovi navodi o povredi člana 7. Evropske konvencije očigledno neosnovani.
80. Dalje, Ustavni sud podsjeća i da je Evropski sud u predmetu
Maktouf i Damjanović (vidi, Evropski sud,
Maktouf i Damjanović, presuda od 18. jula 2013. godine), podsjećajući na stav zauzet u predmetu
Šimšić, istakao (tačka 55) da "(...) Neki zločini, konkretno zločini protiv čovječnosti, u domaći zakon su uvedeni 2003. godine. Sud BiH i entitetski sudovi, stoga, nemaju nikakve druge mogućnosti nego da primjenjuju Krivični zakon iz 2003. godine u takvim predmetima (vidi međunarodne materijale koji se citiraju u tač. 31. i 32. u gornjem tekstu)... Sud je smatrao da je irelevantna činjenica da zločini protiv čovječnosti nisu predstavljali krivično djelo prema domaćem zakonu tokom rata 1992-95. s obzirom na to da su ta djela u to vrijeme predstavljala krivično djelo prema međunarodnom pravu".
81. Ustavni sud je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio citirani stav Evropskog suda u predmetu
Šimšić u situacijama kada je apelacijama bilo pokrenuto pitanje primjene KZBiH iz 2003. godine u pogledu krivičnog djela zločin protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH koje je počinjeno prije stupanja na snagu navedenog zakona (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
AP 1232/09 od 10. oktobra 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).
82. Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog slučaja u potpunosti primjenjivi razlozi iz odluke Evropskog suda u predmetu
Šimšić. Naime, i u konkretnom slučaju apelanti su proglašeni krivim za krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH, a koje su počinili kao dio širokog i sistematičnog napada protiv civilnog stanovništva, svjesni tog napada i svjesni da njihove radnje čine njegov dio. Radnje izvršenja krivičnog djela apelanti su preduzeli 1992. godine i 1993. godine, tj. u vrijeme kada domaćim zakonom nije bilo propisano krivično djelo ratni zločin protiv čovječnosti, ali su predstavljale zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu koje je važilo u vrijeme njihovog izvršenja. U tom smislu, primjena KZBiH iz 2003. godine ne dovodi u pitanje garancije iz člana 7. Evropske konvencije, jer je djelo za koje su apelanti proglašeni krivim bilo propisano u međunarodnom pravu u vrijeme kada je počinjeno.
83. Najzad, u vezi sa ukazivanjem apelanata na praksu Suda BiH u predmetima
Kurtović, te
Lalović, Ustavni sud podsjeća da se u citiranim predmetima radilo o krivičnim djelima koja su i u vrijeme počinjenja bila propisana KZSFRJ koji se u tom periodu primjenjivao kao relevantni zakon, a što nije slučaj i sa krivičnim djelom za koje su u konkretnom slučaju apelanti proglašeni krivim.
84. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja primjena KZBiH iz 2003. godine, suprotno tvrdnjama apelanata, ne predstavlja kršenja člana 7. Evropske konvencije.
Pravo nа efektivan pravni lijek
85. Apelant Zeljaja je istakao i da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom, budući da je protiv prvostepene presude izjavio žalbu Apelacionom vijeću koje je razmotrilo apelantove žalbene navode i dalo razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja, tj. zašto se ne dovodi u pitanje postojanje krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti. Činjenica da žalba nije rezultirala apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, također, neosnovani.
Pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dva puta po istom predmetu
86. Oba apelanta su istakla u apelacijama da su im stavljene na teret i da su proglašeni krivim i za identične radnje za koje su pravosnažno proglašena krivim druga lica. Identičan navod a u prilog tvrdnji o povredi načela
ne bis in idem apelanti su isticali i u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će ova tvrdnja apelanata biti ispitana u vezi sa članom 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju iako se apelanti nisu izričito pozvali na povredu ovog prava.
87. Ustavni sud ukazuje da je članom 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju propisano da se nikom ne može suditi, niti se može ponovo kazniti u krivičnom postupku u nadležnosti iste države za djelo zbog kog je već bio pravosnažno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom te države. Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju osporene presude Apelacionog odjeljenja ukazano da je za postojanje pravosnažno presuđene stvari potrebno da su kumulativno ispunjena dva uvjeta: isto lice i isto krivično djelo, ali da princip
ne bis in idem ne sprečava suđenje i kažnjavanje svih lica koja su kao saučesnici učestvovalа u izvršenju određene radnje bez obzira na to da li je protiv nekih od tih lica već izrečena pravosnažna presuda. S obzirom na to da su učešće apelanata i njihova individualna odgovornost kvalificirani shodno članu 29. KZBiH (saizvršilaštvo), pored ostalog, i za radnju za koju su već bila pravosnažno proglašena krivim druga lica, proizlazi da protiv apelanata u trenutku donošenja osporene drugostepene presude nije postojala pravosnažna presuda kojom je utvrđena njihova odgovornost za te radnje, odnosno kojom su eventulano bili oslobođeni za navedene radnje, a zbog čega nije postojala prepreka da im se sudi i da im bude izrečena i kazna za ove radnje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava da se ne bude suđen ili kažnjen dva puta po istom predmetu iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
Ostali navodi
88. Apelant Zeljaja je istakao u apelaciji i da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da navedeno pravo pruža garancije da niko ne smije biti lišen slobode osim prema postupku propisanom zakonom, te propisuje da su jedan od zakonitih osnova za lišavanje slobode presude nadležnog suda. S obzirom na to da je apelantu Zeljaji osporenom presudom izrečena kazna zatvora, odnosno da je na temelju ove presude lišen slobode, te da apelant nije posebno obrazložio u čemu se sastoji kršenje navedenog prava, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi dovelo u pitanje garancije iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
89. Najzad, apelant Zeljaja u dopuni apelacije od 12. septembra 2011. godine je istakao da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer mu nije garantirano suđenje pred nepristrasnim sudom. U vezi s tim je ukazao da su u Apelacionom vijeću bile sudije koje su u više navrata učestvovale kao članovi vijeća ili predsjedavajući u određivanju i produženju pritvora protiv njega u prvostepenom postupku.
90. U vezi sa navedenom dopunom, Ustavni sud, najprije, ukazuje na član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, koji kao uvjet dopustivosti apelacije propisuje obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. Ovaj rok od 60 dana odnosi se i na podnošenje dopuna apelacije, te se samo izuzetno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena van tog roka, i to ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka. Prema dosadašnjoj praksi Ustavnog suda, mogućnost podnošenja dopune apelacije ne može se tako široko tumačiti da bi se pod tim podrazumijevalo apelantovo pravo da u odnosu na isto činjenično stanje i iste osporene odluke apelaciju može dopunjavati sve vrijeme dok traje postupak povodom konkretne apelacije pred Ustavnim sudom, a van roka od 60 dana od dana kada mu je dostavljena odluka o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, tačka 49, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 11/07, i Odluka broj
AP 966/07 od 12. januara 2010. godine, tačka 30, dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).
91. U konkretnom slučaju iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu u dopunama apelacije ne može se zaključiti da se one odnose na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon podnošenja apelacije, niti apelant navodi da mu predočeni dokumenti nisu bili dostupni i poznati i u vrijeme kada je apelacija podnesena. Stoga se Ustavni sud nije upuštao u ispitivanje apelantovih navoda u ovom dijelu.
VIII. Zaključak
92. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je apelantima uskraćeno pravo na odbranu i mogućnost da se upoznaju sa optužbom protiv njih na način koji bi doveo u pitanje ovo pravo, da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, te, s tim u vezi, da je postojanje ili nepostojanje neke odlučne činjenice ocijenjeno na štetu apelanata na način koji bi doveo u pitanje princip
in dubio pro reo i pretpostavku nevinosti, a što bi kao rezultat imalo i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te, najzad, da su u obrazloženjima osporenih odluka izostali razlozi i obrazloženja na kojim je utemeljen zaključak o postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanata, a zbog čega pravičnost postupka kao cjeline nije dovedena u pitanje.
93. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda garancija ustanovljenih članom 7. Evropske konvencije kada su osuda i kazna zasnovane na krivičnom zakonu koji je stupio na snagu nakon izvršenja krivičnog djela, ali je krivično djelo kao takvo bilo propisano međunarodnim pravom koje je bilo na snazi u vrijeme kada je počinjeno krivično djelo iako kao takvo u to vrijeme nije bilo prepoznato važećim domaćim zakonom.
94. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje kada je apelantu na raspolaganju bila mogućnost da izjavi žalbu protiv osporene prvostepene presude, a koju je apelant i koristio, te kada je žalbene navode razmotrio neposredno viši sud koji je dao razloge i obrazloženja zbog čega ne dovodi u pitanje postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanta.
95. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava da se ne bude suđen ili kažnjen dva puta po istom predmetu iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kada su apelanti kao saučesnici proglašeni krivim za iste radnje za koje je pravosnažnom presudom već utvrđena krivična odgovornost i drugih lica.
96. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
97. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.