Službeni glasnik BiH, broj 11/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4181/10, rješavajući apelaciju Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Banjaluka.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Ps 013892 09 Rev od 6. jula 2010. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da u roku od tri mjeseca donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Gordan Ković, rukovodilac Filijale Banjaluka, podnio je 24. septembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Ps 013892 09 Rev od 6. jula 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Fabrike vijaka AD Mrkonjić Grad u stečaju (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 1. novembra 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni i Okružni sud su dostavili odgovore na apelaciju 7. novembra 2013. godine. Tuženi je dostavio odgovor na apelaciju 7. novembra 2013. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Okružnog suda i tuženog su dostavljeni apelantu 13. decembra 2013. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Ps 013892 08 Ps od 24. septembra 2008. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je osnovano njegovo potraživanje, kao stečajnog povjerioca, od tuženog u iznosu od 241.594,86 KM, te da se sporno potraživanje uvrsti u opći isplatni red. Apelant je obavezan da tuženom naknadi parnične troškove u iznosu od 3.000,00 KM.

7. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da među strankama nije sporno koja je visina glavnog duga na ime doprinosa koje tuženi nije uplatio apelantu, a to nije bilo sporno niti u toku stečajnog postupka iz kojeg je proizašao ovaj spor. Također je nesporno da je iznos glavnog duga bio 789.659,16 KM, što je kao osnovano potraživanje priznao i u toku stečajnog postupka stečajni upravnik. Među strankama je sporno apelantovo potraživanje (kao povjerioca u stečajnom postupku) po osnovu zakonskih zateznih kamata obračunatih na navedeni glavni dug, što je i predmet ovog sudskog spora.

8. Analizom nalaza i mišljenja saslušanih vještaka finansijske struke proizlazi da među njima nije sporna čak niti metodologija obračuna zateznih kamata, nego je sporna primjena zakonskih propisa na osnovu kojih su izvršena i provedena navedena vještačenja, odnosno na osnovu kojih je izvršen obračun zatezne kamate. Iz nalaza i mišljenja vještakinje LJ.G. koja se poziva na primjenu Zakona o poreskoj upravi proizlazi da je apelant obračun zateznih kamata izvršio u skladu s važećim zakonskim propisima uz neznatna odstupanja između ova dva obračuna za iznos od 13.521,50 KM koje je nastalo zbog obračuna prema broju dana u godini, odnosno korištenja metoda za obračun prema prosječnoj brojki od 360 dana u godini, a na osnovu čega je apelant uvećao svoj tužbeni zahtjev na iznos od 241.594,86 KM.

9. Nasuprot navedenom u svom nalazu i mišljenju vještak Ž.V. se pozvao na primjenu Zakona o visini stope zatezne kamate i uz primjenu ovog propisa je izvršio obračun spornih kamata koje su predmet ovog sudskog spora. Istaknuto je da u situaciji gdje sud ima dva nalaza i mišljenja sačinjena uz primjenu različitih pozitivnih zakonskih propisa ovaj sud u cijelosti prihvata nalaz i mišljenje vještaka Ž.V. S tim u vezi je navedeno da je odredbama čl. 85. do 88. Zakona o poreskoj upravi ("Službeni glasnik RS" br. 51/01, 74/04, 2/05, 96/05 i 75/06) propisana i određena kamata za neizmirene poreske obaveze. Pri tome je naglašeno da nije moguće neizmirene doprinose Fondu PIO podvesti u ovu kategoriju novčanih obaveza, posebno što su u Zakonu o doprinosima ("Službeni glasnik RS" broj 51/01) doprinosi određeni kao zasebna kategorija u sistemu novčanih obaveza.

10. Istaknuto je da je odredbom člana 16. Zakona o doprinosima ("Službeni glasnik RS" broj 51/01) propisano da nadležni poreski organ kontroliše obračun i naplatu doprinosa u skladu sa Zakonom o poreskoj upravi, a iz navedene odredbe nedvosmisleno se određuje nadležnost Poreske uprave za vršenje kontrole nad obračunom i naplatom doprinosa a ona nikako ne upućuje na to da se način obračuna zateznih kamata vrši u skladu sa Zakonom o poreskoj upravi.

11. Slijedom navedenog, po mišljenju Osnovnog suda proizlazi da jedino Zakon o visini stope zakonske zatezne kamate ("Službeni glasnik RS" br. 19/01 i 52/06) može biti korišten kao osnov za izračun zatezne kamate u konkretnom slučaju, posebno kada se ima u vidu odredba člana 1. navedenog zakona kojom je propisano da se tim zakonom utvrđuje visina stope zatezne kamate u Republici Srpskoj uz ograničenje iz stava 2. tog člana gdje je određeno da se odredbe tog zakona primjenjuju na sve slučajeve u kojima zatezna kamata nije regulirana drugim zakonom.

12. Osnovni sud se pozvao i na odredbu člana 4b. Zakona o visini stope zatezne kamate koja propisuje da "iznos obračunate zatezne kamate ne može biti veći od glavnog duga", a što je u konkretnom slučaju upravo prekršeno načinom obračuna zateznih kamata koji su izvršili apelant i vještak Lj.G., koji ovaj propis zanemaruju i na njega se pozivaju primjenjujući druge propise čiju primjenu smatraju opravdanom.

13. Osnovni sud je naveo da je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Ž.V. koji je osporio apelant, ali ne zbog metodologije u izradi nego zbog primjene zakonskih propisa, a koji je sačinjen u skladu s važećim pozitivnim propisom koji regulira visinu stope zatezne kamate Zakonom o visini stope zatezne kamate. Stoga iz navedenih razloga sud nije mogao prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka Lj.G., iz čega proizlazi da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.

14. Osnovni sud je napomenuo da je u konkretnom slučaju apelant na glavnoj raspravi neosnovano uvećao postojeći tužbeni zahtjev iz tužbe, zbog toga što predmet spora u skladu s odredbom člana 115. Zakona o stečajnom postupku može biti samo iznos potraživanja koje je osporio stečajni upravnik u toku stečajnog postupka, a to je iznos od 228.073,36 KM na koji glasi i prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev iz apelantove tužbe, pa je i iz navedenih razloga trebalo odbiti apelantov uvećani tužbeni zahtjev.

15. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 71 0 Ps 013892 08 Pž od 19. novembra 2008. godine djelimično uvažio i presudu Osnovnog suda preinačio tako što je utvrđeno da je osnovano apelantovo potraživanje od tuženog u iznosu od 145.618,26 KM, i da se to potraživanje uvrštava u opći isplatni red koji je u tom predmetu sačinio stečajni sudija, te je tuženi obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.668,00 KM dok je apelantov tužbeni zahtjev u preostalom dijelu iznad dosuđenih iznosa odbijen kao neosnovan.

16. U obrazloženju presude Okružnog suda se navodi da je odredbom člana 2. Zakona o visini stope zatezne kamate propisano da se odredbe tog zakona primjenjuju na sve slučajeve u kojima zatezna kamata nije regulirana drugim propisom.

17. Okružni sud je naveo da je pojam doprinosa definiran članom 4. Zakona o poreskoj upravi, te da se i na doprinose primjenjuje taj zakon kao lex specialis u pogledu visine stope kamate i načina obračuna. Međutim, po ocjeni drugostepenog suda iznos tako obračunate kamate ne može biti veći od glavnog duga, kako je propisano odredbom člana 4b. Zakona o visini stope zatezne kamate jer bi u suprotnom neki povjerioci bili stavljeni u povoljniji položaj u odnosu na druge povjerioce. Kako kamata obračunata prema odredbama Zakona o poreskoj upravi prelazi iznos glavnog duga, osnovano je potraživanje kamate do tog iznosa (789.659,15). Stoga osnovano potraživanje glavnice i kamate iznosi 1.579.318,30 KM, što je za 145.618,26 KM više od potraživanja koje je priznao stečajni upravnik (1.433.700,04). Iz navedenog proizlazi da je tužbeni zahtjev osnovan u iznosu te razlike.

18. Istaknuto je da iz zapisnika Osnovnog suda od 7. februara 2008. godine, čiju kopiju je pročitao apelantov punomoćnik kao dokaz na glavnoj raspravi, proizlazi da je apelant u stečajnom postupku prijavio potraživanje u ukupnom iznosu od 1.739.143,74 KM, a stečajni upravnik je priznao potraživanje u iznosu od 1.433.700,04 KM, dok je potraživanje osporeno u iznosu od 228.073,36 KM. Prema tome zbir priznatog i osporenog potraživanja ne daje iznos prijavljenog potraživanja što je nelogično, ali se ta kontradiktornost ne može ispravljati u parničnom postupku a sud je dužan da postupa u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva.

19. Okružni sud je naveo da, prema članu 115. Zakona o stečajnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 67/02, 77/02, 38/03, 96/03 i 68/07), ako je stečajni upravnik osporio neko potraživanje povjerilac se upućuje na parnicu radi utvrđenja osporenog potraživanja, a stranka je dužna da pokrene parnicu u roku od 30 dana od dana ročišta na kojem je potraživanje osporeno. Ako to ne učini u navedenom roku, smatrat će se da se stranka odrekla prava na pokretanje parnice. Istaknuto je da je apelant u blagovremeno podnesenoj tužbi postavio tužbeni zahtjev u iznosu od 228.073,36 KM, što (prema zapisniku Osnovnog suda od 7. februara 2008. godine) predstavlja razliku između prijavljene i priznate kamate, ali je nakon izvršenog vještačenja postavio tužbeni zahtjev u visini od 241.594,86 KM, kao razliku kamate koju je obračunao vještak i kamate priznate u stečajnom postupku. U odgovoru na žalbu je osnovano, po mišljenju Okružnog suda, ukazano da apelant u tužbenom zahtjevu nije mogao izlaziti iz okvira potraživanja, zbog kojeg je u stečajnom postupku upućen na parnicu. Međutim, ukazano je da je u konkretnom slučaju navedeno bez praktičnog značaja jer je tužbeni zahtjev djelimično usvojen u iznosu manjem od iznosa zbog kojeg je apelant upućen na parnicu.

20. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 71 0 Ps 013892 09 Rev od 6. jula 2010. godine odbio kao neosnovanu.

21. U obrazloženju revizione presude se navodi da se revizijom ukazuje da se Zakon o visini stope zatezne kamate (uključujući i odredbu da kamata ne može biti veća od glavnog duga) ne može primijeniti kod obračuna kamate na neuplaćene doprinose.

22. Vrhovni sud je naveo da se doprinos za penzijsko-invalidsko osiguranje ne može smatrati porezom u smislu člana 4. Zakona o poreskoj upravi, nego se radi o jednom vidu obaveznog doprinosa kojim se obezbjeđuju sredstva za finansiranje penzijsko-invalidskog osiguranja koja su apelantov prihod (čl. 1-3 Zakona o doprinosima, "Službeni glasnik RS" br. 51/01, 96/03 i 128/06). Prema tome, zakonska zatezna kamata kao akcesorna obaveza tuženog ne može se, u smislu odredbe člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, obračunati po stopi propisanoj Zakonom o poreskoj upravi već po stopi propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate što je pravilno zaključio prvostepeni sud.

23. Istaknuto je da je drugostepeni sud apelantu dosudio kamatu po višoj stopi od one propisane Zakonom o visini stope zatezne kamate. Međutim, istaknuto je da je revizioni sud vezan zabranom preinačenja presude na štetu stranke koja je jedina izjavila reviziju protiv drugostepene presude, te da revizijski sud ispituje drugostepenu presudu samo u onom dijelu koji se pobija revizijom.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

24. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatra da kamata na neplaćene doprinose može biti veća od glavnog duga prema odredbama Zakona o poreskoj upravi i Zakona o doprinosima koji su specijalni propisi u odnosu na Zakon o visini stope zatezne kamate. Navodi da je takav stav zauzeo i Vrhovni sud u svojoj Presudi broj 71 0 Ps 013883 09 Rev od 10. februara 2010. godine, koju apelant dostavlja u prilogu apelacije. Stoga ukazuje na različito shvatanje Vrhovnog suda u istim situacijama.

b) Odgovor na apelaciju

25. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju osporene odluke.

26. U svom odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da u ovom postupku nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava.

27. U svom odgovoru na apelaciju tuženi navodi da, čak i da postoji gubitak apelantove imovine, za to je odgovoran sam apelant jer nije blagovremeno u upravnom postupku preduzimao radnje na naplati svojih potraživanja nego je dopustio da dug dostigne, figurativno rečeno, ogromne vrijednosti. Istaknuto je da je stečajni postupak nad tuženim zaključen rješenjem "suda" od 18. augusta 2010. godine, te da ne postoji mogućnost niti ima imovine iz koje bi apelant naplatio svoje potraživanje, a prvo saznanje o postojanju apelacije je bilo njeno dostavljanje na odgovor punomoćniku iz ranijih postupaka.

V. Relevantni propisi

28. U Zakonu o poreskoj upravi ("Službeni glasnik RS" broj 112/07-prečišćeni tekst) relevantna odredba glasi:

Član 4.

Porez u smislu ovog zakona je svako plaćanje budžetu Republike Srpske, grada, općine i fondova koje se mora izvršiti po poreskim zakonima, zakonima o doprinosima i zakonima o taksama, kao i po drugim zakonima kojima su propisane naknade, a koje je prinudno, nepovratno i ne daje se u zamjenu za određenu robu ili uslugu.

U Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Službeni glasnik RS" br. 19/01, 52/06 i 103/08) relevantne odredbe glase:

Član 2.

Odredbe ovog zakona se primjenjuju na sve slučajeve u kojima zatezna kamata nije regulisana drugim zakonom.

Član 4b.

Iznos obračunate zatezne kamate ne može biti veći od glavnog duga.

U Zakonu o doprinosima ("Službeni glasnik RS" br. 51/01, 96/03 i 128/06) relevantne odredbe glase:

Član1.

Ovim zakonom uređuje se sistem obaveznih doprinosa za finansiranje penzijskog i invalidskog osiguranja, zdravstvenog osiguranja, osiguranja od nezaposlenosti i dječije zaštite u Republici Srpskoj.

Član 2.

Sredstva za finansiranje potreba iz člana 1. ovog zakona obezbjeđuju se putem doprinosa i to:

-doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje;

-doprinosa za zdravstveno osiguranje;

-doprinosa za osiguranje od nezaposlenosti;

-doprinosa za dječiju zaštitu.

Član 3.

Sredstva iz doprinosa predstavljaju prihod:

1. Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske;

2. Fonda za zdravstveno osiguranje Republike Srpske;

3. Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske;

4. Javni fond za dječiju zaštitu Republike Srpske.

Član 16.

Nadležni poreski organ kontroliše obračun i naplatu doprinosa u skladu sa Zakonom o poreskoj upravi.

VI. Dopustivost

29. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 Ps 013892 09 Rev od 6. jula 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. jula 2010. godine, a apelacija je podnesena 24. septembra 2010. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

33. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

34. Ustavni sud, prije svega, naglašava svoj stav da nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02, i broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).

35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo. Također, ukazuje na to da je o identičnom pravnom pitanju Vrhovni sud donio drugačiju odluku.

36. Razmatrajući apelantove navode Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci zauzeo stajalište da se doprinos za penzijsko-invalidsko osiguranje ne može smatrati porezom u smislu člana 4. Zakona o poreskoj upravi. Po mišljenju Vrhovnog suda radi se jednom vidu obaveznog doprinosa kojim se obezbjeđuju sredstva za finansiranje penzijsko-invalidskog osiguranja koja su apelantov prihod. Prema tome, zakonska zatezna kamata se kao akcesorna obaveza tuženog ne može obračunati po stopi propisanoj Zakonom o poreskoj upravi, već po stopi propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate.

37. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud o identičnom pravnom pitanju u svojoj presudi od 10. februara 2010. godine, na koju apelant ukazuje, a kojа je donesena prije osporene presude, zauzeo suprotno stajalište u odnosu na osporenu odluku. Naime, u toj odluci Vrhovni sud je naveo da su prema članu 4. Zakona o poreskoj upravi neplaćene obaveze doprinosa definirane kao porez, te da se kamata na navedena potraživanja koja nisu plaćena u roku obračunava po stopi propisanoj odredbama Zakona o poreskoj upravi. Stoga, kako je kamata na neplaćene obaveze po osnovu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje propisana Zakonom o poreskoj upravi, na sporni odnos se ne mogu primijeniti odredbe Zakona o visini stope zatezne kamate pa ni odredba člana 4b. tog zakona u pogledu ograničenja visine obračunate zatezne kamate.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 4. Zakona o poreskoj upravi propisano da je porez u smislu navedenog zakona svako plaćanje budžetu Republike Srpske, grada, općine i fondova koje se mora izvršiti po poreskim zakonima, zakonima o doprinosima i zakonima o taksama, kao i po drugim zakonima kojima su propisane naknade, a koje je prinudno, nepovratno i ne daje se u zamjenu za određenu robu ili usluge. Zatim, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 2. Zakona o visini stope zatezne kamate propisano da se odredbe navedenog zakona primjenjuju na sve slučajeve u kojima zatezna kamata nije regulirana drugim zakonom.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud naglašava da su doprinosi jedna vrsta javnih prihoda čija je namjena trošenja unaprijed određena. Dakle, doprinosi predstavljaju javna davanja u korist fondova, te imajući u vidu odredbu člana 4. Zakona o poreskoj upravi proizlazi da su doprinosi vrsta poreza koji se plaćaju prema zakonima o doprinosima. Dalje Ustavni sud primjećuje da su kamate za neizmirene poreske obaveze u roku propisane odredbama Zakona o poreskoj upravi (čl. 86. do 89). Stoga, imajući u vidu da su doprinosi vrsta poreza u smislu odredbe člana 4. Zakona o poreskoj upravi kojim je propisana i kamata za neplaćene obaveze po osnovu doprinosa, proizlazi da se kamata na sporna potraživanja ne može obračunavati prema Zakonu o visini stope zatezne kamate (član 2) već prema odredbama Zakona o poreskoj upravi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je stav Vrhovnog suda u osporenoj presudi suprotan navedenom. Također, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u osporenoj presudi nije očitovao na odluku tog istog suda koja je donesena prije osporene odluke o identičnom pravnom pitanju, a u kojoj je Vrhovni sud zauzeo stajalište suprotno stavu iz osporene presude. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine naglasio da princip pravne sigurnosti predstavlja segment prava na pravično suđenje, te da je ovaj princip povrijeđen u situaciji kada iz istog suda, koji je pri tome i sud posljednje instance, u slučajevima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu, dolaze protivrječne odluke u kojim su izostali obrazloženja i razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse, a pri tome ne postoji mehanizam koji bi osigurao konzistentnost u odlučivanju (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 26/12, tačka 37).

40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude Vrhovnog suda ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava zbog čega ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

41. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je odlukom Vrhovnog suda došlo do kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

42. Ustavni sud neće razmatrati apelantove navode u odnosu na navodnu povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom da su i ti navodi u suštini isti kao i navodi koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a što je Ustavni sud već razmotrio u ovoj odluci.

VIII. Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da je u ovom postupku došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom da obrazloženje osporene odluke ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje jer ukazuje na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava.

44. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.