Službeni glasnik BiH, broj 23/12

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2674/08, rješavajući apelaciju Nenada Kremenovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Usvaja se apelacija Nenada Kremenovića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 055853.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da po hitnom postupku donese odluku po žalbi u predmetu broj 71 0 P 055853 11 Gž 2, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Nenadu Kremenoviću, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.050,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci i Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Nenad Kremenović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, koga zastupa Ljiljana Stajić, advokat iz Banje Luke, podnio je 1. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu broj 71 0 P 055853 (raniji broj P-2269/02) pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud). Apelant je 16. septembra 2011. godine dopunio apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 16. septembra 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Ustavni sud je 28. januara 2009. godine uputio urgenciju Osnovnom sudu, zatraživši ponovno izjašnjenje Osnovnog suda u vezi sa navodima iz predmetne apelacije.

3. Osnovni sud je 22. maja 2009. godine dostavio svoj odgovor Ustavnom sudu.

4. Ustavni sud je 19. septembra 2011. godine, na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, zatražio od Osnovnog suda, Okružnog suda i "Krajina auta" a.d. Banja Luka da dostave odgovore na apelaciju.

5. Osnovni sud je svoj odgovor dostavio 26. septembra 2011. godine, a Okružni sud 3. oktobra 2011. godine. Okružni sud je u svom odgovoru, pored izjašnjenja na navode iz apelacije, dostavio Ustavnom sudu i kopiju spisa predmeta broj 71 0 P 055853 11 Gž 2 (raniji broj P-2269/02).

6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Osnovnog suda i Okružnog suda dostavljeni su podnosiocu zahtjeva 28. oktobra 2011. godine.

7. Tuženi "Krajina auto" a.d. Banja Luka nije dostavio Ustavnom sudu odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje


8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

9. Apelant je tužbom od 9. oktobra 2002. godine kod Osnovnog suda pokrenuo protiv "Krajina auta" a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) parnični postupak radi naknade materijalne i nematerijalne štete, nastale kao posljedica saobraćajne nesreće za vrijeme obavljanja radnih zadataka, potražujući na ime razlike plaće i neisplaćene plaće iznos od 2.246,00 KM za period od 1. novembra 2001. godine do 31. augusta 2002. godine, na ime troškova liječenja iznos od 1.008,00 KM, na ime nemogućnosti naplate kolektivnog osiguranja iznos od 4.000,00 KM, te na ime nematerijalne štete iznos od 26.000,00 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškovima parničnog postupka. Predmetna tužba je kod Osnovnog suda zavedena pod poslovnim brojem P-2269/02.

10. Apelant je 24. marta 2003. godine urgirao uzimanje predmeta u rad.

11. Osnovni sud je 17. juna 2003. godine održao pripremno ročište i donio rješenje kojim se određuje ročište za 24. septembar 2003. godine, te je apelantu vratio tužbu na dopunu u skladu sa odredbama novog Zakona o parničnom postupku. Apelant je 1. oktobra 2003. godine dostavio Osnovnom sudu uređenu tužbu, koju je sud 31. oktobra 2003. godine dostavio tuženom. Podneskom od 25. novembra 2003. godine tuženi je dostavio odgovor na tužbu, osporivši osnov i visinu apelantovog tužbenog zahtjeva.

12. Apelant je 11. novembra 2004. godine podnio molbu Osnovnom sudu radi zakazivanja rasprave u predmetnom parničnom postupku. Apelant se podnescima od 8. septembra 2005. godine i 27. augusta 2008. godine ponovo obratio Osnovnom sudu radi zakazivanja rasprave u predmetnoj parnici, ističući u podnescima višegodišnju neaktivnost u postupanju nadležnog suda po predmetnoj tužbi.

13. Osnovni sud je 9. jula 2009. godine održao pripremno ročište. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 P 055853 02 P od 13. jula 2009. godine određeno je u ovoj pravnoj stvari vještačenje vještaka medicinske struke i vještaka finansijske struke, koji su dostavili nalaz i mišljenje 7. i 16. septembra 2009. godine. Osnovni sud je 2. oktobra 2009. godine održao ročište za glavnu raspravu na kojem je, u saglasnosti sa parničnim strankama, određen nastavak ročišta za 11. novembar 2009. godine na kojem je glavna rasprava u predmetnoj parnici zaključena.

14. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 055853 02 P od 11. decembra 2009. godine tuženi je obavezan da apelantu naknadi materijalnu štetu, i to na ime razlike neisplaćene plaće za utuženi period u ukupnom iznosu od 2.246,00 KM, na ime troškova liječenja iznos od 438,45 KM a dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji predstavlja razliku između traženog iznosa i dosuđenog iznosa je odbijen kao neosnovan. Apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosi na naknadu materijalne štete nastale zbog nemogućnosti naplate kolektivnog osiguranja u iznosu od 4.000,00 KM je odbijen kao neosnovan. Dalje, tuženi je obavezan da apelantu na ime naknade nematerijalne štete naknadi (pretrpljeni strah, pretrpljeni fizički i psihički bolovi, naruženost, umanjena opća životna aktivnost) ukupan iznos od 10.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, a preostali dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa odbijen je kao neosnovan. Na kraju, tuženi je obavezan da apelantu isplati iznos od 616,35 KM na ime troškova parničnog postupka. Obje parnične stranke su blagovremeno protiv prvostepene presude podnijele žalbu.

15. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 055853 10 Gz od 19. maja 2010. godine uvažena je djelimično žalba tuženog, pobijana presuda Osnovnog suda od 11. decembra 2009. godine u dosuđujućem dijelu, na ime neisplaćenih plaća (stav I izreke) i troškova postupka (dio stava V izreke), ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, a u preostalom usvajajućem dijelu (dio stava II i dio stava IV izreke) žalba tuženog odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Dalje, apelantova žalba je, također, djelimično uvažena i pobijana prvostepena presuda u odbijajućem dijelu u pogledu troškova postupka (dio stava V izreke) ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, a u preostalom dijelu (dio stava II, stav III i dio stava IV izreke) apelantova žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.

16. Okružni sud je 7. juna 2010. godine dostavio Osnovnom sudu predmetni spis na daljnje postupanje. Osnovni sud je 31. decembra 2010. godine i 14. februara 2011. godine održao pripremno ročište, a 23. marta 2011. godine održao i zaključio glavnu raspravu.

17. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 055853 10 P 2 od 26. aprila 2011. godine tuženi je obavezan da apelantu naknadi materijalnu štetu na ime neisplaćenih plaća u ukupnom iznosu od 1.986,69 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate, a preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva (na ime plaća za maj i juni 2002. godine), koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog, odbijen je. Presudom je tuženi, također, obavezan da apelantu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 919,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate, a preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka je odbijen.

18. Tuženi je 13. juna 2011. godine putem Osnovnog suda blagovremeno podnio žalbu Okružnom sudu protiv Presude Osnovnog suda od 26. aprila 2011. godine. Spis je dostavljen Okružnom sudu na rješavanje po žalbi 25. jula 2011. godine. Prema stanju spisa, o predmetnoj žalbi tuženog nije odlučeno i postupak je u toku.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


19. Apelant je naveo da Osnovni sud do dana podnošenja predmetne apelacije nije uopće postupao u ovom predmetu osim što je 24. septembra 2003. godine održana jedna rasprava, kada je apelantu. zbog, kako apelant navodi, stupanja na snagu "novog" Zakona o parničnom postupku, naloženo da uredi tužbu u pogledu nadležnosti suda, pravnog osnova i vrijednosti spora, što je u blagovremenom roku i urađeno, te je 1. oktobra 2003. godine predata uređena tužba. Dalje je apelant istakao da, nakon što je dostavio sudu uređenu tužbu (i pored više urgencija), ročišta nisu zakazivana, odnosno da sud nije preduzeo niti jednu pravnu radnju u predmetnoj parnici. Slijedeći navedeno, apelant smatra da mu je ovakvim postupanjem Osnovnog suda grubo prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, apelant je istakao da je djelotvornost suda u konkretnom slučaju izostala, imajući u vidu da je predmetna tužba podnesena 9. oktobra 2002. godine, te da je, nakon uređenja tužbe, apelant sudu podnosio tri puta urgencije (11. novembra 2004. godine, 8. septembra 2005. godine i 27. augusta 2008. godine). U dopuni apelacije od 16. septembra 2011. godine apelant je istakao i zahtjev za naknadu "troškova" u ukupnom iznosu od 2.800,00 KM zbog povrede prava na pravično suđenje, odnosno za svaku godinu po 400,00 KM za period od 2002. do 2009. godine, tj. od godine kada je predmetna tužba podnesena do godine kada je, kako apelant navodi, nadležni sud "konačno počeo da postupa" u ovoj pravnoj stvari.

b) Odgovor na apelaciju


20. U odgovoru Osnovnog suda od 22. maja 2009. godine postupajuća sutkinja Dragomirka Stojanović je navela da je 1. maja 2009. godine (prvi radni dan 4. maj 2009. godine) stupila na dužnost dodatnog sudije u Osnovnom sudu, te da je do tada radila u svojstvu stručnog saradnika na "Mal" referatu u Osnovnom sudu. Pošto je raspoređena na rad u Parnično odjeljenje Osnovnog suda-radne sporove, ona je navela da joj je formiran referat broj 69 na način što su predmeti-sudski spisi izuzimani od ranije postupajućih sudija, te da je predmetni spis broj 71 0 P 055853 02 P fizički zaprimila 19. maja 2009. godine. Dalje, u izjašnjenju je postupajuća sutkinja navela hronologiju postupka pred tim sudom na način koji je prezentiran u činjeničnom dijelu ove odluke, te je navela da je pripremno ročište u ovoj pravnoj stvari zakazala za 9. juli 2009. godine u 11 sati. Na kraju je navedeno da se postupajuća sutkinja nije u mogućnosti izjasniti o navodnom kršenju apelantovih prava, ocjenjujući hronologiju postupanja po predmetnom sudskom spisu od ranije postupajućeg sudije, te vodeći računa o činjenici da joj je spis dat u rad tek 19. maja 2009. godine.

21. Osnovni sud je u odgovoru od 26. septembra 2011. godine naveo da je predmetni spis ustupljen Okružnom sudu 22. jula 2011. godine na postupanje po žalbi tuženog, kao i da je postupajuća sutkinja Dragomirka Stanojević na bolovanju od 12. septembra 2011. godine do daljnjeg zbog operacije koljena, zbog čega Osnovni sud nije u mogućnosti u ostavljenom roku (15 dana) dati izjašnjenje postupajućeg sudije povodom navoda iz apelacije.

22. Okružni sud je naveo da je predmet broj 71 O P 055853 11 Gž 2 primljen kod tog suda 25. jula 2011. godine radi odlučivanja o žalbi tuženog protiv Presude Osnovnog suda od 19. maja 2010. godine. Dalje je navedeno da je prethodno Osnovni sud bio donio Presudu broj 71 0 P 055853 02 P od 11. decembra 2009. godine, ali da je u žalbenom postupku taj sud svojom Presudom broj 71 0 P 055853 10 Gz od 19. maja 2010. godine djelimično potvrdio prvostepenu odluku (u dijelu u kojem je odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu za naknadu štete) a djelimično je ukinuo (vezano za naknadu plaća i odluku o troškovima parničnog postupka) i vratio na ponovni postupak. S obzirom na navedeno, Okružni sud je istakao da je o tužbenom zahtjevu djelimično pravosnažno presuđeno još 19. maja 2010. godine, te da bi spor, nakon ponovnog prijema spisa kod ovog suda, trebalo da bude pravosnažno završen u preostalom dijelu u razumnom- kratkom roku do tri mjeseca zbog čega smatra da se apelantovi navodi o kršenju prava na suđenje u razumnom roku, sa aspekta tog suda, pokazuju kao neosnovani.

V. Relevantni propisi


23. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 29/90, 27/90 i 35/91, "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94, 32/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

24. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 86/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost


25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

28. U konkretnom slučaju apelant se obratio Ustavnom sudu, navodeći da mu je povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" zato što Osnovni sud ni nakon skoro šest godina nije donio odluku o njegovoj tužbi iz 2002. godine u parničnom postupku radi naknade štete. Predmetni postupak se u vrijeme podnošenja apelacije nalazio pred Osnovnim sudom, koji još uvijek nije donio odluku o apelantovoj tužbi. Dakle, iako je apelacija podnesena prije nego što je predmetni postupak pravosnažno okončan, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, konkretna apelacija je dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VII. Meritum


30. Apelant smatra da je u predmetnom postupku pred Osnovnim sudom i Okružnim sudom prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom[…].

a) Relevantni principi


33. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

34. Osim toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

b) Period koji se uzima u obzir


35. Ustavni sud zapaža da je postupak po apelantovom zahtjevu započeo podnošenjem tužbe Osnovnom sudu 9. oktobra 2002. godine, da predmetni postupak još uvijek nije okončan i da se nalazi kod Okružnog suda radi odlučivanja o žalbi tuženog podnesenoj protiv Presude Osnovnog suda broj 71 0 P 055853 10 P 2 od 26. aprila 2011. godine.

36. Slijedeći to, relevantan period koji će Ustavni sud uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka je duži od devet godina.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka


37. U konkretnom slučaju predmetni postupak se tiče naknade materijalne i nematerijalne štete. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku.

38. Dalje, Ustavni sud zapaža da u spisu ništa ne ukazuje na to da je apelant, u konkretnom slučaju, na bilo koji način doprinio dužini postupka pred Osnovnim sudom, posebno imajući u vidu činjenicu da je apelant u tri navrata (11. novembra 2004. godine, 8. septembra 2005. godine i 27. augusta 2008. godine) urgirao kod Osnovnog suda da postupi po predmetnoj tužbi.

39. S druge strane, u vezi sa postupanjem Osnovnog suda, Ustavni sud zapaža da je, nakon podnošenja tužbe 9. oktobra 2002. godine, taj sud zakazao i održao dva pripremna ročištа (17. juna, te 24. septembra 2003. godine), te da je, nakon što je apelant 1. oktobra 2003. godine dostavio uređenu tužbu, Osnovni sud 31. oktobra 2003. godine dostavio tužbu na odgovor tuženom. Međutim, iako se navedeni periodi sami po sebi ne mogu smatrati pretjerano dugim, Ustavni sud zapaža da Osnovni sud u daljnjem toku postupka nije preduzeo niti jednu procesnu radnju sve do 9. jula 2009. godine, kada je održano pripremno ročište u predmetnoj parnici. U daljnjem toku postupka Osnovni sud je u primjerenim rokovima zakazao ročište za glavu raspravu 2. oktobra i 11. novembra 2009. godine, te donio presudu 11. decembra 2009. godine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se period od 31. oktobra 2003. godine do 9. jula 2009. godine, dakle, period duži od pet godina i osam mjeseci - koliko je prošlo od dostave uređene apelantove tužbe tuženom pa do ponovnog održavanja pripremnog ročišta - ne može smatrati razumnim i odgovornost za to u cijelosti se može pripisati Osnovnom sudu.

40. Kad je riječ o daljnjem toku postupka pred Osnovnim sudom i Okružnim sudom, odnosno nakon donošenja prvostepene Presude Osnovnog suda od 11. decembra 2009. godine, Ustavni sud zapaža da su u tom dijelu postupka sudovi bili ažurni u preduzimanju procesnih radnji, te u razumnim rokovima donijeli odluke (Presuda Okružnog suda od 19. maja 2010. godine i Presuda Osnovnog suda od 26. aprila 2011. godine).

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka sagledana u cjelini ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ovakav zaključak Ustavnog suda se prvenstveno temelji na postupanju Osnovnog suda, odnosno njegovoj potpunoj neaktivnosti i nepreduzimanju nijedne od procesnih radnji od 31. oktobra 2003. godine do 9. jula 2009. godine, kao i činjenici da taj sud u svom odgovoru na apelaciju nije ponudio relevantne argumente koji bi eventualno opravdavali njegovu neažurnost u navedenom periodu.

42. Iako je Ustavni sud utvrdio da je višegodišnja procesna neaktivnost Osnovnog suda u postupanju po apelantovoj tužbi glavni uzrok kršenja apelantovog prava na suđenje u razumnom roku, te imajući u vidu činjenicu da se postupak trenutno vodi kod Okružnog suda po žalbi tuženog podnesenoj 13. juna 2011. godine protiv Presude Osnovnog suda od 26. aprila 2011. godine, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2915/07 od 2. decembra 2009. godine, tačka 42, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), a koja se analogno može primijeniti i u apelantovom slučaju, smatra da je svrsishodno naložiti Okružnom sudu da po hitnom postupku donese odluku u predmetu posebno zbog toga što je utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, te bi, ukoliko se bez daljnjeg odgađanja ne donese konačna odluka, svrha apelacije kao efektivnog pravnog lijeka bila dovedena u pitanje.

d) Pitanje naknade nematerijalne štete


43. Ustavni sud zapaža da je apelant u dopuni apelacije od 16. septembra 2011. godine postavio i zahtjev za naknadu "troškova" u ukupnom iznosu od 2.800,00 KM zbog povrede prava na pravično suđenje, odnosno za svaku godinu po 400,00 KM, počev od 2002. do 2009. godine. Ustavni sud smatra da se ovakav apelantov zahtjev svojom suštinom odnosi na naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku, odnosno dužine trajanja predmetnog parničnog postupka pred Osnovnim sudom. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da, prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.

44. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da se predmetni postupak ne ubraja u kategoriju hitnih postupaka, te imajući u vidu da postupak traje više od devet godina, Ustavni sud smatra da bi apelantu na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, trebalo isplatiti iznos od 1.350,00 KM.

45. Međutim, apelant ne potražuje naknadu nematerijalne štete za cjelokupan period trajanja postupka, već apelacijom traži samo naknadu nematerijalne štete za period od 2002. godine do 2009. godine, odnosno za period za koji je i Ustavni sud utvrdio da predstavlja najveći doprinos kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku u predmetnom postupku. Stoga, shodno svojoj praksi (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 3326/08 od 9. marta 2011. godine, stav 61), Ustavni sud smatra da apelantu, s obzirom na sadržaj njegovog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete, kojim je Ustavni sud vezan u smislu člana 32. Pravila, te usvojene kriterije Ustavnog suda, pripada naknada nematerijalne štete u iznosu od 1.050,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

e) Ostali navodi


46. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na apelantove navode o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati apelantove navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak


47. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, imajući u vidu da postupak odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu pred redovnim sudovima traje više od devet godina i da još uvijek nije okončan, te da je takva dužina parničnog postupka a priori nerazumna i da bi mogla da se opravda samo u izuzetnim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu postojale. Međutim, kada je riječ o naknadi na ime nematerijalne štete zbog ovako nerazumne dužine trajanja postupka, Ustavni sud se morao kretati u okvirima apelantovog zahtjeva, zbog čega je dosudio kompenzaciju za sedam godina nerazumno dugog trajanja postupka, a ne za cijeli period.

48. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!