Službeni glasnik BiH, broj 44/25

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1582/21, rješavajući apelaciju koju je podnio "Allegro promet" d.o.o. Prijedor, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. st. (1) i (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija Marin Vukoja, sudija Larisa Velić, sutkinja na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija koju je podnio "Allegro promet" d.o.o. Prijedor.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 100770 21 Rev 2 od 3. marta 2021. godine.

U smislu člana 62. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ostavlja se na pravnoj snazi Presuda Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 100 770 12 Ps od 30. septembra 2017. godine u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo obavezivanje "Allegro prometa" d.o.o. Prijedor na isplatu naknade na ime stjecanja bez osnova.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. "Allegro promet" d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Branislav i Sanjin Kosić, advokati iz Banje Luke, podnio je 7. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 100770 21 Rev 2 od 3. marta 2021. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud konstatira da je prethodno Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-1641/19 od 10. decembra 2020. godine djelimično usvojio apelaciju apelanta "Allegro promet", ukinuo osporenu presudu Vrhovnog suda od 16. januara 2019. godine u dijelu kojim je apelant "Allegro promet" obavezan na isplatu iznosa od 164.632,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te naložio Vrhovnom sudu da donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija; vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1641/19 od 10. decembra 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud), Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud), tužioca "Krajina Borac" d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužilac), posredstvom njegovog punomoćnika iz parničnog postupka, te Grada Prijedor (u daljnjem tekstu: prvotuženi), posredstvom njegovog zakonskog zastupnika, zatraženo je 27. jula 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 29. jula 2022. godine, a Okružni privredni sud i prvotuženi 15. i 19. augusta 2022. godine. Viši privredni sud i tužilac nisu dostavili odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. Odgovori učesnika u postupku su 30. januara 2023. godine dostavljeni apelantovim punomoćnicima radi izjašnjenja.

5. Apelantovi punomoćnici nisu dostavili izjašnjenje na odgovore u ostavljenom roku.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Hronologija parničnog postupka okončanog Odlukom Ustavnog suda broj AP-1641/19

7. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 100 770 12 Ps od 30. septembra 2017. godine (koja je ispravljena rješenjem o ispravci tog suda od 2. oktobra 2017. godine), donesenom po tužbi i apelantovoj protivtužbi, utvrđeno je da je ništav i da ne proizvodi pravno djelovanje ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora u Prijedoru koji su 20. aprila 2004. godine zaključili prvotuženi kao prodavac i apelant kao kupac (u daljnjem tekstu: sporni ugovor). Područnoj jedinici Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove RS (u daljnjem tekstu: Republička uprava) naloženo je brisanje svih upisa koji su izvršeni na osnovu spornog ugovora. Apelant je obavezan da tužiocu preda u posjed poslovni prostor u Prijedoru, koji je preciznije opisan u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni poslovni prostor). Odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo da se apelant obaveže na isplatu naknade na ime stjecanja bez osnova, odnosno naknade zbog izostale zakupnine u periodu od 20. aprila 2004. do 1. maja 2017. godine u ukupnom iznosu od 334.933,50 KM s kamatama. Odbijen je kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev (sve preciznije navedeno u izreci presude).

8. Okružni privredni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, zaključio da je neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražena isplata naknade na ime stjecanja bez osnova zbog upotrebe tuđe stvari, odnosno naknada na ime zakupnine. U vezi s tim, Okružni privredni sud je "pošao od činjenice da je apelant kao zakupac spornog poslovnog prostora od 22. jula 1996. godine zaključio sporni ugovor 20. aprila 2004. godine, te se na osnovu tog ugovora u javne evidencije upisao kao vlasnik spornog poslovnog prostora s dijelom 1/1. S obzirom na to da je apelant bio upisan kao vlasnik spornog poslovnog prostora, da je prije sklapanja spornog ugovora koristio sporni poslovni prostor kao zakupac po osnovu ugovora o zakupu s prvotuženim, te kako u vrijeme kupoprodaje u javnim evidencijama nije bilo zabilježbe o bilo kakvom teretu ili ograničenju na poslovnom prostoru, a da je Pravobranilaštvo RS dalo svoje mišljenje da je sporni ugovor pravno valjan i da nema smetnji za njegovu realizaciju, Okružni privredni sud je zaključio da su i apelant i prvotuženi bili savjesni od početka do danas (postupali su u dobroj vjeri i s povjerenjem u zemljišne knjige), pa stoga nema osnova za primjenu odredbi stjecanja bez osnova, u smislu člana 210. stav 2. ZOO-a".

9. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 100770 17 Pž od 24. aprila 2018. godine djelimično je uvažena tužiočeva žalba i prvostepena presuda preinačena tako što su apelant i prvotuženi obavezani da tužiocu na ime stjecanja bez osnova solidarno isplate iznos od 164.632,00 KM s kamatama, dok je tužiočeva žalba preko dosuđenog iznosa odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 1007070 18 Rev od 16. januara 2019. godine djelimično je usvojena revizija prvotuženog i presuda Višeg privrednog suda od 24. aprila 2018. godine preinačena u dijelu kojim su apelant i prvotuženi obavezani da tužiocu solidarno isplate iznos od 164.632,00 KM s kamatama na ime stjecanja bez osnova tako što je tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog u tom dijelu odbijen. Istom presudom apelantova revizija je odbijena u cijelosti (sve preciznije navedeno u izreci presude). Nakon što je ispitao drugostepenu odluku u skladu s revizionim prigovorima, Vrhovni sud je zaključio da je ona pravilna, osim u dijelu obavezivanja prvotuženog da tužiocu solidarno isplati iznos dosuđen tom presudom.

11. Apelant je protiv presude Vrhovnog suda od 16. januara 2019. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-1641/19 od 10. decembra 2020. godine djelimično usvojio apelantovu apelaciju, te ukinuo presudu Vrhovnog suda od 16. januara 2019. godine u dijelu kojim je apelant obavezan na isplatu iznosa od 164.632,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i predmet u tom dijelu vratio Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje u skladu s pravom na imovinu. Ustavni sud je u citiranoj odluci, između ostalog, ukazao na praksu iz predmeta broj AP-603/15, u kojem je Ustavni sud "podsjetio na član 38. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima koji propisuje da savjestan držalac nije dužan da plati naknadu za korištenje stvari, niti odgovara za pogoršanje i propast stvari koji su nastali za vrijeme njegovog savjesnog držanja" (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-603/15 od 10. novembra 2016. godine, tačka 36, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba)".

Osporena presuda

12. Odlučujući u ponovnom postupku o apelantovoj reviziji protiv Presude Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 100770 17 Pž od 24. aprila 2018. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 57 0 Ps 100770 21 Rev 2 od 3. marta 2021. godine reviziju djelimično usvojio i presudu Višeg privrednog suda od 24. aprila 2018. godine preinačio u dijelu kojim je apelant obavezan da tužiocu isplati naknadu na ime stjecanja bez osnova u iznosu od 164.632,00 KM s kamatom, tako da je apelant po navedenom osnovu obavezan da tužiocu isplati iznos od 58.135,66 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je prilikom odlučenja imao u vidu navedenu odluku Ustavnog suda, te da je činjenice iz predmeta ponovo razmotrio i zaključio da je apelantova revizija djelimično osnovana.

13. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je apelant sporni poslovni prostor koristio na osnovu spornog ugovora o kupoprodaji, koji je kao pravni osnov otpao utvrđivanjem njegove ništavosti. Stoga, Vrhovni sud je, pozivajući se na odredbe člana 219. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zaključio da je apelant dužan da tužiocu nadoknadi korist koju je imao korištenjem tuđeg poslovnog prostora. Takvu korist, prema mišljenju Vrhovnog suda, treba procjenjivati sa stanovišta ostvarene uštede zbog neplaćene zakupnine "u mjesečnom iznosu od 1.040,00 KM", tj. u visini koju je apelant plaćao prvotuženom kao zakupodavcu do zaključenja spornog ugovora o kupoprodaji. U vezi s tim, Vrhovni sud je zaključio da je apelant bio savjestan korisnik spornog poslovnog prostora do momenta kada mu je tužba u konkretnoj pravnoj stvari dostavljena na odgovor (28. novembar 2012. godine). Međutim, prema mišljenju Vrhovnog suda, apelant od momenta dostavljanja tužbe na odgovor (28. novembar 2012. godine) "nije mogao sa sigurnošću smatrati" da je sporni poslovni prostor njegova imovina. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je apelant dužan da tužiocu nadoknadi naknadu na ime stjecanja bez osnova za period od 28. novembra 2012. godine do 29. juna 2017. godine (kada je zaključena glavna rasprava) u ukupnom iznosu od 58.135,66 KM.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant je naveo da Vrhovni sud nije prihvatio pravno obavezujuće stavove Ustavnog suda iz Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP-1641/19 od 10. decembra 2019. godine, već je ponovo obavezao apelanta na isplatu naknade na ime stjecanja bez osnova počevši od 28. novembra 2012. godine do 29. juna 2017. godine. Međutim, apelant smatra da je bio zakonit i savjestan držalac spornog poslovnog prostora jer je imao valjan pravni osnov za korištenje spornog poslovnog prostora do pravosnažnosti presude Okružnog privrednog suda od 30. augusta 2017. godine kojom je utvrđena ništavost spornog ugovora o kupoprodaji, od kada je otpao pravni osnov za korištenje spornog prostora. Također, apelant je naveo da je "odmah" nakon pravosnažnosti navedene presude Okružnog privrednog suda sporni poslovni prostor predao tužiocu u posjed, tako da nije mogao biti obavezan na isplatu naknade na ime stjecanja bez osnova.

b) Odgovori na apelaciju

15. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u osporenoj odluci, te da nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava. Predložio je da Ustavni sud odbije apelantovu apelaciju.

16. Okružni privredni sud je naveo da je odluka tog suda pravilna i zakonita, te da nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava.

17. Prvotuženi smatra da nije došlo do povrede ustavnih prava na koja se apelant pozvao. Prvotuženi je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

18. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Načelo savesnosti i poštenja

Član 12.

U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa strane su dužne da se pridržavaju načela savesnosti i poštenja.

STICANJE BEZ OSNOVA

Opšte pravilo

Član 210.

(1) Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u njenom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrednost postignutih koristi.

(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.

Upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist

Član 219.

Kad je neko tuđu stvar upotrebio u svoju korist, imalac može zahtevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.

19. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80 i 36/90 i "Službeni glasnik RS" broj 38/03)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

2. Sticanje prava svojine

Član 20. stav (1)

Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasleđivanjem.

Član 33.

Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

Član 38. st. od (2) do (5)

Savestan držalac nije dužan da plati naknadu za korištenje stvari niti odgovara za pogoršanje i propast stvari koji su nastali za vreme njegovog savesnog držanja.

Savestan držalac ima pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari.

Savestan držalac može tražiti naknadu korisnih troškova u meri u kojoj je vrednost stvari povećana.

Nužne i korisne troškove iz st. 3. i 4. ovog člana vlasnik stvari dužan je da naknadi savesnom držaocu u meri u kojoj ti troškovi nisu obuhvaćeni koristima koje je on dobio od stvari.

VI. Dopustivost i meritum

20. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

21. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

23. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

24. Ustavni sud podsjeća da je već u Odluci broj AP-1641/19 konstatirao da se u konkretnom slučaju radi o apelantovoj imovini koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa pri tom stavu ostaje i u ovoj odluci kojom je apelant ponovo obavezan da tužiocu isplati određeni novčani iznos. Nije sporno ni da je osporenom odlukom došlo do miješanja u to apelantovo pravo. Shodno tome, Ustavni sud će ispitati da li je miješanje bilo zakonito, pa, ako jeste, da li je bilo u javnom interesu i da li je bilo proporcionalno cilju kojem se težilo.

25. Ustavni sud zapaža da iz osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je taj sud, slijedeći uputstva Ustavnog suda, apelantovu savjesnost cijenio u odnosu na moment dostavljanja tužbe na odgovor (28. novembar 2012. godine). Na osnovu toga, Vrhovni sud je ocijenio da je apelant nesavjestan od momenta kada mu je tužba dostavljena, pa ga je od tog datuma do 29. juna 2017. godine, kada je zaključena glavna rasprava, obavezao da tužiocu isplati traženu naknadu. Međutim, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud na taj način suštinski zanemario relevantne okolnosti konkretnog slučaja na koje je Ustavni sud ukazao u Odluci broj AP-1641/19 (tačka 56), ali i na ukazanu praksu iz predmeta broj AP-603/15. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je i u momentu dostavljanja tužbe na odgovor apelant bio upisan kao vlasnik spornog poslovnog prostora. Zatim, Ustavni sud zapaža da je u tom trenutku sporni ugovor još bio na pravnoj snazi jer je njegova ništavost utvrđena tek kada je postupak okončan. Stoga Ustavni sud smatra da se o apelantovoj nesavjesnosti može govoriti tek po pravosnažnosti odluke o ništavosti spornog ugovora kao valjanog pravnog osnova za stjecanje prava vlasništva. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je presuda Okružnog privrednog suda kojom je utvrđena ništavost spornog ugovora postala pravosnažna 24. aprila 2018. godine kada je potvrđena presudom Višeg privrednog suda, u dijelu tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništavosti spornog ugovora. U takvim okolnostima apelant je, sve do pravosnažnosti presude Okružnog privrednog suda, kojom je utvrđena ništavost spornog ugovora, opravdano mogao smatrati da koristi svoju, a ne tuđu imovinu. Dalje, iz apelantovih navoda proizlazi da je apelant odmah po pravosnažnosti presude Okružnog privrednog suda u paricionom roku predao tužiocu u posjed sporni poslovni prostor. Ustavni sud smatra da su te okolnosti bile relevantne za procjenu apelantove savjesnosti, što je Vrhovni sud zanemario. Takav stav je zauzeo i Vrhovni sud u svojoj ranijoj odluci koja se ticala sličnog pravnog pitanja, a Ustavni sud je podržao takav stav u Odluci broj AP-603/15 (tačka 37). Imajući u vidu relevantne okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio član 38. stav (2) Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima i da se na taj način nezakonito umiješao u apelantovu imovinu. S obzirom na to, Ustavni sud ne vidi potrebu da provodi daljnji test imovine.

26. Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Vrhovnog suda ponovo povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

27. Ustavni sud smatra da su se u okolnostima konkretnog slučaja stekli uvjeti za primjenu člana 62. stav (5) Pravila Ustavnog suda koji omogućava da se Presuda Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 100 770 12 Ps od 30. septembra 2017. godine ostavi na pravnoj snazi u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo obavezivanje apelanta.

Ostali prigovori

28. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ne vidi potrebu da posebno obrazlaže ostale apelantove prigovore u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje.

VII. Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Vrhovni sud, proizvoljno primjenjujući član 38. stav (2) Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, apelanta obavezao na isplatu naknade po osnovu stjecanja bez osnova, čime je došlo do nezakonitog miješanja u apelantovo pravo na imovinu.

30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. st. (1) i (5) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.