Službeni glasnik BiH, broj 18/10
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj
AP 1819/07, rješavajući apelaciju
NIGD "Dnevne nezavisne novine" Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
>Miodrag Simović, predsjednik>
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Krstan Simić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Odbija se apelacija
NIGD "Dnevne nezavisne novine" Banja Luka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-626/04 od 12. aprila 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1415/02 od 3. novembra 2003. godine, u odnosu na član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i član 10. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao neosnovana.
Odbacuje se apelacija
NIGD "Dnevne nezavisne novine" Banja Luka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-626/04 od 12. aprila 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1415/02 od 3. novembra 2003. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao nedopuštena, jer je očigledno (
prima facie) neosnovana.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. NIGD "Dnevne nezavisne novine" Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Goran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnio je 18. juna 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-626/04 od 12. aprila 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1415/02 od 3. novembra 2003. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Dragana Kalinića (u daljnjem tekstu: tužitelj) kao učesnika u postupku, zatraženo je 2. augusta 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 29. augusta 2007. godine, a Općinski sud 15. oktobra 2007. godine. Tužitelj nije dostavio odgovor.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 29. oktobra 2009. godine. .
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Tužitelj je 17. juna 2002. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv Jovana Mitrovića i apelanta radi naknade nematerijalne štete zbog iznošenja i objavljivanja neistina. U tužbi je navedeno da je apelant u svom listu od 31. maja 2002. godine objavio članak pod nazivom "Šef carine na Šepku kum Draganu Kaliniću" a u podnaslovu je navedeno: "Jovan Mitrović tvrdi da carinici odgovorni za šverc šećera nisu suspendovani", što je kao naslov i podnaslov objavljeno na naslovnoj strani apelantovog časopisa. U tužbi je, dalje, navedeno da je tužitelj odmah uputio pismo apelantovom glavnom i odgovornom uredniku, demantirajući istinitost sadržaja članka sa zahtjevom da se pismo objavi, što je i učinjeno 1/2. juna 2002. godine, ali uz reakciju Jovana Mitrovića (u daljnjem tekstu: prvotuženi), koji je ponovio navode iz prethodnog članka. Tužitelj je u tužbi istakao da je, zbog iznošenja i objavljivanja ovakvih neistina, nanesena šteta njegovom ugledu koji uživa kao predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske i kao predsjednik SDS, jer je izjavom prvotuženog, koju je objavio apelant, povezan sa organiziranim kriminalom.
7. Apelant je u odgovoru na tužbu istakao da osporava navode iz tužbe, jer je njegova novinarka samo prenijela mišljenje prvotuženog.
8. Odlučujući o tužbi i podnesenom tužbenom zahtjevu, Osnovni sud je donio Presudu broj P-1415/02 od 3. novembra 2003. godine kojom je utvrdio da je prvotuženi, izjavom koja je objavljena kod apelanta, svjesno iznoseći neistinu, nanio klevetu tužitelju i time zloupotrijebio pravo na slobodu izražavanja. U st. III i IV navedene presude apelant je obavezan da tužitelju, zbog objavljivanja klevete, naknadi štetu u iznosu od 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 3. novembra 2003. godine do isplate i da solidarno sa prvotuženim na ime troškova postupka isplati iznos od 1.039,00 KM. U stavu V presude odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete preko dosuđenog iznosa, troškova postupka preko dosuđenog iznosa i zahtjev za objavljivanje presude u apelantovom dnevnom listu.
9. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je na ročištu od 7. oktobra 2003. godine proveo dokaze čitanjem članka objavljenog 31. maja 2002. godine i članka objavljenog 1/2. juna 2002. godine. Iz naslova članka "Šef carine na Šepku kum Draganu Kaliniću", podnaslova "Jovan Mitrović tvrdi da carinici odgovorni za šverc šećera nisu suspendovani" i sadržaja teksta "da je riječ o organizovanom kriminalu govori činjenica da su se na prelazu pogasila svjetla kako bi vozila mogla da pređu u Srbiju. To se nije moglo desiti bez naredbe sa vrha. Ne znam kojoj političkoj opciji pripada šef prelaza Šepak ali je poznato da je kum Draganu Kaliniću..., Osnovni sud je utvrdio da je sadržajem objavljenog članka tužitelju nanesena šteta. Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 5. Zakona o zaštiti od klevete propisano da je svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog lica iznošenjem nečeg neistinitog odgovorno za klevetu. Citirana zakonska odredba preuzela je, kako je dalje navedeno, "princip pretpostavljene krivice" koji je usvojen u Zakonu o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Prema tom principu, sud koji odlučuje o podnesenom tužbenom zahtjevu mora utvrditi, kako je dalje obrazloženo, postojanje povrede zakonom zaštićenog ličnog dobra i postojanje štete. Tužena strana u postupku se može osloboditi odgovornosti samo u slučaju ako dokaže da nema njene krivice, odnosno da se radi o istinitoj informaciji. U konkretnom predmetu Osnovni sud je, na osnovu dokaza koje je ponudio tužitelj, utvrdio da informacije iz članka nisu istinite, pa, imajući u vidu da se apelantov časopis izdaje u velikom tiražu i prodaje po cijeloj Bosni i Hercegovini, utvrdio da su te neistine dovele do povrede prava ličnosti tužitelja i povrede njegovog ugleda. U vrijeme objavljivanja članka tužitelj je bio predsjednik Narodne skupštine RS, pa je, zbog svoje funkcije, bio izložen sudu javnosti. Prilikom odlučivanja o visini zahtjeva, Osnovni sud je imao u vidu odredbe iz čl. 155. i 200. ZOO, te odredbu iz člana 11. Zakona o zaštiti od klevete, kojima je propisano da povreda prava ličnosti mora prouzrokovati i posljedice u vidu duševnih patnji. Ocjenjujući iskaz tužitelja i činjenicu da je do povrede došlo putem sredstava informiranja, te ocjenjujući stav sudske prakse, Osnovni sud je tužitelju dosudio iznos na ime nematerijalne štete smatrajući da je proporcionalna nanesenoj šteti, budući da je tužitelj javna i politička ličnost.
10. Okružni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, Presudom broj Gž-626/04 od 12. aprila 2007. godine prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je, ispitujući prvostepenu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, ocijenio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo zbog toga što je tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na naknadu štete zbog povrede ugleda iz osnova klevete i o njemu se sudi u svjetlu odredaba Zakona o zaštiti od klevete, kao
lex specialis u odnosu na ostale zakone. Osnov odgovornosti za naknadu štete, kako je dalje navedeno, sadržan je u odredbi člana 5. navedenog zakona, kojom je propisano da je svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identificirajući to lice trećem licu, odgovorno za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontroliralo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje. Pravni osnov je, također, kako je navedeno, propisan odredbom člana 151. ZOO, kojom je regulirana subjektivna odgovornost. Osim naslova i podnaslova, kako je istakao Okružni sud, na strani 5. apelantovog časopisa u rubrici "Politika" govori se o organiziranom kriminalu, o švercu šećera, što se moglo desiti samo uz naredbu s "vrha", da je šef tog graničnog prelaza kum tužitelju, te da se tužitelju ostavlja mogućnost da kaže da li štiti šefa carine i da je 1/2. juna 2002. godine u istom časopisu objavljen demanti tužitelja, ali uz reakciju prvotuženog koji ponavlja navode iz prethodnog članka. Apelant je kao autor članka prije objavljivanja imao obavezu da provjeri istinitost informacije, što nije učinio. Budući da tužitelj ima pravo na zaštitu svog ugleda i da je tada bio politički angažirana javna ličnost, objava neistinite informacije je kod javnog mnijenja mogla izazvati osudu, usljed čega je povrijeđen ugled tužitelja. S obzirom na to da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 6. Zakona o zaštiti od klevete koji isključuju odgovornost za klevetu, apelant je, prema članu 5. istog zakona, odgovoran za štetu. Okružni sud je naveo da je postojanje duševne boli uvjet da se dosudi novčana naknada, te da taj pojam treba shvatiti kao manifestaciju određenih emocija. Pravična naknada, kao oblik otklanjanja posljedica ovog vida štete, sastoji se od isplate novčanih sredstava, kao satisfakcije za pretrpljenu nematerijalnu štetu, da bi se uspostavila psihička ravnoteža u pogledu povrede prava ličnosti. Okružni sud, potvrđujući pravilnost prvostepene presude u pogledu visine štete, istakao je da su pravilno primijenjene odredbe člana 11. Zakona o zaštiti od klevete i člana 200. stav 1. ZOO s obzirom na to da je sud dužan voditi računa da dosuđena naknada odgovara duševnom značaju povrijeđenog dobra i specifičnostima konkretnog slučaja: načinu na koji je povreda učinjena, okolnosti da je tužitelj u periodu objavljivanja bio politička i javna ličnost, strukturi ličnosti sa aspekta subjektivnog doživljaja.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
12. Obrazlažući kršenje prava na pravično suđenje, apelant je istakao da tužitelj nije imao aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe u obliku u kojem ju je podnio, jer se nesporno radi o javnoj ličnosti a javni službenici, prema članu 4. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete, mogu podnijeti tužbu samo u ličnom svojstvu. U konkretnom slučaju tužitelj je naveo svoju funkciju (predsjednik Skupštine RS), dakle, sam se identificirao. Apelant, dalje, ističe da tužitelj nije imao stranačku sposobnost koja se zahtijeva posebnim propisom Zakona o zaštiti od klevete, a budući da su sudovi prihvatili raspravljanje po njegovom tužbenom zahtjevu, učinili su, prema apelantovom mišljenju, bitnu povredu odredaba parničnog postupka.
13. U pogledu kršenja prava na slobodu izražavanja, apelant je istakao da je u spornom članku upitno da li je riječ o širenju (saopćavanju) informacija o tužitelju, ili je riječ o slobodi mišljenja i pravu prenošenja ideja. Smatra da je u konkretnom slučaju riječ o političkoj debati dvaju predstavnika političkih stranaka, tužitelja i prvotuženog, koju je apelant prenio. Apelant smatra da osporene presude redovnih sudova uopće ne prave razliku između vrijednosnih sudova i iznošenja činjenica o tužitelju. Stoga, smatra da nije prekoračio granice postavljene standardom "zaštite ugleda drugih", jer su granice prihvatljive kritike mnogo šire u odnosu na javne ličnosti (političare) kao što je tužitelj, zbog čega je mnogo više, a ne manje kako se presudama obrazlaže, izložen javnosti. Prekršene su kako odredbe Zakona o zaštiti od klevete, tako i odredbe ZOO, jer u konkretnom slučaju ne može biti pretpostavljene apelantove krivice, a time niti uvjeta za odgovornost za naknadu štete. Za razliku od običnih građana ("nepolitičara"), političari ili druge javne ličnosti, kao što je tužitelj, neizbježno i svjesno se izlažu pomnom ispitivanju svake njihove riječi i djela kako od novinara, tako i najšire javnosti, te stoga moraju da pokažu i veći stepen tolerancije.
b) Odgovor na apelaciju
14. Okružni sud je u svom odgovoru istakao da su navodi apelacije neosnovani, da je apelant kao autor članka prije objavljivanja imao obavezu da provjeri istinitost informacije, a ne samo da je jednostrano prenese. Apelant, kako je u odgovoru navedeno, tokom postupka nije dokazao istinitost informacije, što je bio dužan, budući da se radi o parnici za naknadu štete zbog povrede ugleda. Okružni sud, potvrđujući pravilnost odlučenja svoje presude, istakao je da je zaštita koju treba pružiti štampanim medijima od posebnog značaja, ali to istovremeno ne znači da štampani medij smije prekoračiti granice postavljene u interesu "zaštite ugleda ili prava drugih". Pravo slobode izražavanja, kako je dalje navedeno, uključuje obavezu da se provjeri istinitost informacije, odnosno obavezu da se suzdrži od iznošenja ili prenošenja nečeg neistinitog što za drugog predstavlja uvredu. Naveo je da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju presude.
15. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da presudom koja je predmet apelacije nije povrijeđen član 10. Evropske konvencije. U obrazloženju presude navedeni su razlozi zbog kojih je tužitelju dosuđena nematerijalna šteta, kao pravična i razumna satisfakcija.
16. Tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju.
V. Relevantni propisi
17. U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 37/01) relevantne odredbe glase:
Opći dio
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:
a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantirano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
Š...Ć.
Odgovornost za klevetu
Član 5.
Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog lica ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identificirajući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontroliralo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usljed nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje.
Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Š...Ć.
Izuzeci od odgovornosti
Član 6.
(1) U sljedećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b) kada je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
c) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
(2) Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja Š...Ć.
Obaveza ublažavanja
Član 8.
Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mjere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtjev za ispravku koju upućuje tuženom.
Rokovi zastarjelosti
Član 12.
Rok za podnošenje tužbe u smislu zakona je tri mjeseca od dana kada je tužitelj saznao ili mogao saznati za izražavanje i identitet lica koje je prouzrokovalo štetu i ni u kom slučaju se ne može produžiti nakon jedne godine, od dana kada je izražavanje izneseno trećem licu.Š...Ć
Član 13.
Ovaj zakon je
lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulirano ovim zakonom primenjivat će se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.
18. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase:
Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Š...Ć.
Član 200.
Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema.
Pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, te o visini njene naknade sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
19. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 58/03) relevantne odredbe glase:
Prethodno ispitivanje tužbe i dostavljanje tužbe
Član 66.
Kad utvrdi da je tužba nerazumljiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbom člana 53. ovog zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužitelja ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlaštenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlaštenje potrebno, sud će radi otklanjanja ovih nedostataka preduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295. i 336. ovog zakona.
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Š...Ć 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (
prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
23. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju
prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi, Evropski sud, Mezot�r-Tiszazugi V�zgazd�lkod�si T�rsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom.
24. U konkretnom slučaju Osnovni sud je Presudom broj P-1415/02 od 3. novembra 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj GŽ-626/04 od 12. aprila 2007. godine, jasno obrazložio razloge zbog kojih je odbio kao neosnovan apelantov prigovor koji se odnosi na nedopuštenost tužbe, kojim je navedeno da se u konkretnom slučaju radi o tužbi javnog službenika kojem u takvom svojstvu nije dopušteno podnijeti tužbu radi klevete. Naime, Osnovni sud, obrazlažući neosnovanost prigovora, istakao je da je tužitelj u tužbi naveo da obavlja posao predsjednika Narodne skupštine RS a iz narativnog dijela tužbe se vidi da je tužbu podnio u ličnom svojstvu, a ne kao predsjednik Narodne skupštine RS.
25. Dakle, apelant je, nezadovoljan odlukama redovnih sudova, u suštini, ponovio navode koje je iznosio u toku redovnog postupka, na koje su u tom postupku dati jasni i razložni odgovori zasnovani na relevantnim procesnim odredbama zakona. Ustavni sud smatra da procesnopravni propisi nisu proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, a njegovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezot�r-Tiszazugi V�zgazd�lkod�si T�rsulat).
26. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelaciji manjkaju
prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (
prima facie) neosnovani.
27. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (
prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je, u odnosu na ovaj dio apelacije, odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
28. U odnosu na apelantove navode o povredi člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud je utvrdio da je predmet osporavanja apelacijom Presuda Okružnog suda broj Gž-626/04 od 12. aprila 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 27. aprila 2007. godine, a apelacija je podnesena 18. juna 2007. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, u odnosu na ovaj dio navoda, apelacija ispunjava uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 1. Evropske konvencije.
VII. Meritum
30. Apelant osporava presude Okružnog i Osnovnog suda, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 1. Evropske konvencije.
Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
h) Slobodu izražavanja.
Član 10. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanje javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti suda.
31. Ustavni sud ističe da je sloboda izražavanja neophodan preduvjet za funkcioniranje i opstanak svakog demokratskog društva, te, stoga, jamstvo svih drugih ljudskih prava i sloboda. U slučaju mogućeg sukoba ovog prava sa ostalim zagarantiranim ljudskim pravima i slobodama, sudovi moraju voditi računa o tome da svako ograničavanje slobode izražavanja, s ciljem zaštite nekog drugog ljudskog prava zajamčenog ustavom, može biti tek izuzetak od ovog pravila, koji je u demokratskom društvu dopušten samo ako to ograničavanje ničim ne ugrožava navedeni princip, nego ga potvrđuje.
32. Ugroziti, stoga, na bilo koji način, slobodu izražavanja i, u okviru toga, slobodu medija ne znači samo ugroziti neka lična, ustavom zajamčena prava novinara nego to znači ugroziti jedan od ključnih principa demokratskog društva, pa, stoga, i samu demokratiju, kao oblik vladavine i pretpostavku za ostvarenje svih drugih proklamiranih ljudskih prava i sloboda.
33. To, međutim, ne znači da je sloboda izražavanja apsolutna i da nije ničim ograničena. Naprotiv, u demokratskim i pravnim državama gotovo nijedno ljudsko pravo i sloboda, ma koliko bili primarni ili značajni, nisu i ne mogu biti apsolutni i neograničeni. Budući da su apsolutna sloboda i apsolutno pravo
contradictio in adjecto za uspostavljanje pravične ravnoteže između zagarantiranih sloboda i prava u demokratskom društvu, presudan je način na koji se neki utvrđeni pravni princip tumači i praktično primjenjuje. Stoga su ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
34. Član 10. Evropske konvencije je strukturiran tako da prvi stav definira zaštićene slobode, a drugi stav propisuje okolnosti pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja.
35. Za član 10. Evropske konvencije je karakteristično da štiti izražavanje koje nosi rizik ugrožavanja, ili zaista ugrožava interese drugih. Ovaj član štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema njima nema stava, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, a to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam bez kojih nema demokratskog društva (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine). Ovdje je bitno napomenuti da je ovaj stav Evropskog suda uvršten u Zakon o zaštiti od klevete, kao njegov član 1. tačka a). Evropski sud za ljudska prava u predmetu Castells (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Castells protiv Španije, presuda iz 1992. godine), u kojem je podnosilac osuđen na zatvorsku kaznu, jer je uvrijedio špansku vladu, optužujući je u štampi da je kriminalna i da krije izvršioce zločina protiv naroda Baskije, smatrao je da dominantan položaj u kojem je vlada nalaže joj da bude suzdržana u pribjegavanju krivičnim postupcima, posebno kad su dostupna i druga sredstva, u reakciji na neopravdane napade i kritike svojih neprijatelja kroz medije.
36. Kako su i Evropski sud za ljudska prava i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi sa istim pitanjem već ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), zato što se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Lingens, presuda broj 9815/82 od 8. jula 1986. godine, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Uz to, čak i u pogledu činjenica, priznaje se odbrana na osnovu iskrene namjere u pružanju medijima "prostora za greške" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Dalban protiv Rumunije, presuda broj 28114/95 od 28. septembra 1999. godine). U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima legitiman cilj, kada je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite.
37. Svaka restrikcija, uvjet, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja može se primijeniti samo na određeno ostvarivanje te slobode, a sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut. Javna vlast ima samo mogućnost, a ne i obavezu, da naloži ograničavajuću ili krivičnu mjeru protiv ostvarivanja prava na slobodu izražavanja. Generalno, u Bosni i Hercegovini oblik ograničenja slobode izražavanja je uveden zakonima o zaštiti od klevete. Ovi zakoni, osim što detaljno razrađuju uvjete za namirenje štete pričinjene klevetom, postavljaju vrlo rigorozne uvjete za primjenu tih odredaba i, u pojedinim aspektima, pružaju čak i veći stepen zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.
38. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da član 8. Zakona o zaštiti od klevete, kao obavezan uvjet, propisuje da je oštećeni dužan da preduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja. Prema mišljenju Ustavnog suda, prema citiranom članu Zakona o zaštiti od klevete, navedene radnje treba da se preduzmu prije podnošenja tužbe. Osim toga, prema odredbama člana 5. stav 3. Zakona o zaštiti od klevete, ukoliko se radi o licu koje, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa (javno lice), te ukoliko takvo lice podnosi tužbu, štetnik odgovara za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem neistinite činjenice jedino ako je znao da je to izražavanje neistinito ili je zbog nepažnje zanemario neistinitost izražavanja.
39. Naknada štete u građanskoj parnici, dodijeljena kao naknada za štetu nanesenu nečijem dostojanstvu ili ugledu, predstavlja jasno miješanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja. U skladu sa stavom 2. člana 10. Evropske konvencije, vlast se može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uvjeta: a) miješanje je propisano zakonom, b) miješanje ima cilj da zaštiti jedan ili više predviđenih interesa ili vrijednosti, c) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Stoga, sudovi moraju slijediti ova tri uvjeta kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavanja. U predmetu Tolstoy Miloslavski (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda broj 18139/91 od 13. jula 1995. godine) Evropski sud za ljudska prava je zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje člana 10. Evropske konvencije, obrazlažući da "ne znači da je porota imala pravo da dodijeli štetu potpuno po svom nahođenju jer, prema Konvenciji, dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu".
40. U konkretnom slučaju osporene presude su donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o obligacionim odnosima, dakle, miješanje je propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv i, kako je već rečeno, Zakon o zaštiti od klevete pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.
41. Osporene presude su donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužitelj protiv apelanta zbog nanošenja štete njegovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita "ugleda ili prava drugih", odnosno ugleda tužitelja, što je, svakako, legitiman cilj.
42. Ustavni sud još mora utvrditi da li su korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Kako je već rečeno, "cilj" na koji se osporene presude pozivaju je zaštita "ugleda ili prava drugih", a "sredstvo" je nalog suda apelantu da tužitelju plati štetu koju je nanio njegovom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu", potrebno je dokazati da postoji "hitna društvena potreba", koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba se ogleda u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja, zaštićeno članom 10. stav 1. Evropske konvencije, i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda, zaštićeno članom 10. stav 2. Evropske konvencije.
43. Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za šta se mogu dati dokazi. Sporno izražavanje nije bilo iznošenje vrijednosnih sudova koji se ne mogu dokazivati, nego je bilo napisano i objavljeno kao iznošenje činjenica u kontekstu organiziranog kriminala na što upućuje sadržaj teksta "da je riječ o organizovanom kriminalu govori činjenica da su se na prelazu pogasila svjetla kako bi vozila mogla da pređu u Srbiju. To se nije moglo desiti bez naredbe sa vrha, Ne znam kojoj političkoj opciji pripada šef prelaza Šepak ali je poznato da je kum Draganu Kaliniću...", koje se, za razliku od vrijednosnih sudova - mogu dokazati.
44. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da, iako obavještavanje javnosti o eventualnim zloupotrebama javnih službenika jeste legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu, u konkretnom slučaju, ipak, nije postojala apelantova iskrena namjera i nisu uloženi razumni napori ni u potvrđivanje činjenica koje su iznijeli, niti u naknadno ublažavanje štetnih posljedica, a naročito imajući u vidu apelantov propust da prethodno provjeri s tužiteljem podatke koje je namjeravao objaviti u spornom izražavanju. Naime, u konkretnom slučaju, opći interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima javnih službenika ne može se braniti iznošenjem neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na njihov ugled i koje se, zbog toga, ne mogu smatrati kritikom koju su oni dužni tolerirati s obzirom na funkciju koju vrše. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi jasno obrazložili da sporna izražavanja ne sadrže vrijednosne sudove o tužiteljevom političkom i javnom djelovanju, već sadrže činjenične navode za koje apelant nije prethodno učinio razumne napore da ih provjeri i za koje u postupku pred sudom nije mogao pružiti dokaze.
45. Prema tome, Ustavni sud smatra da je osporenim presudama, prema principu proporcionalnosti, uspostavljena ravnoteža između apelantove slobode na izražavanje i tužiteljevog prava na ugled. Također, s obzirom na sve okolnosti slučaja, donošenjem osporenih presuda sudovi su pravilno ocijenili da postoji "hitna društvena potreba", koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Ustavni sud ne smatra da se može zaključiti da su redovni sudovi izašli izvan dopuštenog stepena slobodne procjene.
46. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je sudskom presudom u građanskoj parnici apelant obavezan da plati odštetu nanesenu tužiteljevom ugledu iznošenjem i pronošenjem neistinitih činjenica, jer je "miješanje" bilo u skladu sa zakonom, imalo cilj da "zaštiti prava drugih" i bilo "neophodna mjera u demokratskom društvu".
48. Na osnovu člana 16. stav 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.