Službeni glasnik BiH, broj 9/16

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2945/15, rješavajući apelacije Diane Malić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Diane Malić podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 003360 15 Kž 5 od 14. septembra 2015. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 003360 15 K od 18. juna 2015. godine, Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 003360 15 Kž3 od 9. juna 2015. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 003360 15 Kv 5 od 27. maja 2015. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Diana Malić (u daljnjem tekstu: apelantica), koja se u trenutku podnošenja apelacije nalazila u pritvoru, koju zastupa Ratko Kesić, advokat iz Teslića, podnijela je 26. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 003360 15 Kž 3 od 9. juna 2015. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 003360 15 Kv 5 od 27. maja 2015. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 2945/15. Apelantica je istovremeno zatražila od Ustavnog suda donošenje privremene mjere kojom bi se obustavilo izvršenje osporenih rješenja.

2. Apelantica je posredstvom istog advokata 14. novembra 2015. godine podnijela novu apelaciju kojom je osporavala u međuvremenu donesene presude u krivičnom postupku vođenom protiv nje, i to Presudu Vrhovnog suda broj 13 0 K 003360 15 Kž 5 od 14. septembra 2015. godine i Presudu Okružnog suda broj 13 0 K 003360 15 K od 18. juna 2015. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 5071/15. Apelantica je i u navedenoj apelaciji zatražila donošenje privremene mjere kojom bi se obustavilo izvršenje osporenih presuda.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Budući da su podnesene apelacije međusobno povezane, Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta AP 2945/15 i AP 5071/15, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2945/15.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, te od Okružnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 11. novembra 2015. godine, odnosno 11. decembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Vrhovni sud, Okružni sud i Okružno tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju broj AP 2945/15 u periodu od 18. do 24. novembra 2015. godine.

6. U odnosu na apelaciju broj AP 5071/15 Okružni sud je dostavio odgovor 17. decembra 2015. godine. Vrhovni sud i Okružno tužilaštvo u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Apelacija broj AP 2945/15 Uvodne napomene

8. Okružno tužilaštvo podiglo je optužnicu protiv apelantice i Mehmeda Omahića (u daljnjem tekstu: optuženi) zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo trgovina ljudima iz člana 198a. stav 1. u vezi s članom 23. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Iz stanja spisa proizlazi da je optužnica potvrđena 19. marta 2015. godine, a da je apelantici prvobitno određen pritvor 28. januara 2015. godine.

9. Rješenjem Okružnog suda broj 13 0 K 003360 15 Kv 4 od 25. marta 2015. godine optuženima je, nakon potvrđivanja Optužnice broj T15 0 KT 0018385 15 od 17. marta 2015. godine, produžen pritvor i on po tom rješenju može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže dvije godine uz obavezu kontrole opravdanosti pritvora istekom svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru.

10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 13 0 K 003360 15 Kž 2 od 1. aprila 2015. godine odbijene su kao neosnovane žalbe branilaca optuženih.

Osporena rješenja o produženju pritvora

11. Rješenjem Okružnog suda broj 13 0 K 003360 15 Kv 5 od 27. maja 2015. godine utvrđeno je da i dalje postoje razlozi za pritvor optuženima, primjenom člana 197. stav 1. tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), a koji su utvrđeni posljednjim rješenjem navedenog suda od 25. marta 2015. godine.

12. Postojanje osnovane sumnje da su optuženi počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret Okružni sud je obrazložio na str. 1. i 2. obrazloženja osporenog rješenja. U vezi s ispunjenjem posebnog uvjeta za pritvor iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS, Okružni sud je imao u vidu propisanu visinu kazne za krivično djelo koje je optuženim stavljeno na teret za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od 10 godina i teža kazna, te je uzeo u obzir težinu krivičnog djela, s obzirom na način izvršenja i posljedice izvršenja, budući da je potvrđivanjem optužnice potvrđena osnovana sumnja da su optuženi primijenili surove metode fizičkog zlostavljanja oštećene A. Č. (u daljnjem tekstu: oštećena). Osim toga, Okružni sud je imao u vidu da postoji osnovana sumnja da su optuženi dolazili u kuću oštećene gdje su je naočigled njenih maloljetnih sina i brata fizički zlostavljali, da su oštećenu silom odvodili i zatvarali u podrum kuće, te da su je mučili spajajući metalnu žicu priključenu na napon električne energije s dijelovima njenog tijela, što sve ukazuje na posebno težak način izvršenja krivičnog djela. S obzirom na karakter izvršenja krivičnog djela, Okružni sud je zaključio da on opravdava primjenu zakonskog osnova iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS jer bi puštanje optuženih iz pritvora rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Prema ocjeni Okružnog suda, sama uznemirenost mještana kao vid opasnosti za remećenje javnog reda prvenstveno se može očekivati u sredini u kojoj živi oštećena, a u prilog tome govori i sadržaj službene zabilješke PS Teslić od 18. februara 2015. godine prema kojoj su mještani Teslića i dalje zabrinuti zbog svega što se dešavalo i da strahuju za svoje bližnje.

13. U međuvremenu, kako je istakao Okružni sud, nisu se promijenile okolnosti povodom kojih je pritvor određen i produžen. Osim toga, Okružni sud je stanovišta da se nijednom drugom alternativnom mjerom, osim pritvora, ne bi osiguralo uspješno vođenje krivičnog postupka, jer se blažim mjerama ne bi moglo spriječiti remećenje javnog reda.

14. Odlučujući o žalbama branilaca optuženih, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 13 0 K 003360 15 Kž 3 od 9. juna 2015. godine kojim je žalbe odbio kao neosnovane.

15. Kako je Vrhovni sud istakao u obrazloženju, obje žalbe dovode u pitanje postojanje pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS, ali, prema ocjeni navedenog suda, žalbeni prigovori nemaju opravdanje jer su neosnovani. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeno vijeće na 2. str. obrazloženja detaljno navelo zbog čega bi puštanje optuženih na slobodu moglo prouzrokovati vanredne okolnosti koje bi predstavljale stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda. Vrhovni sud je dodao da se takvo obrazloženje svodi na navode da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od 10 godina i teža kazna, koje, s obzirom na način i okolnosti pod kojima je izvršeno, nesumnjivo upućuje na zaključak da bi puštanje optuženih na slobodu moglo prouzrokovati vanredne okolnosti koje bi predstavljale stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda, a sve je to sadržano u obrazloženju osporavanog rješenja, pri čemu rješenje sadrži i obrazloženje da se mjerama blažim od pritvora ne bi mogla ostvariti svrha daljnjeg nesmetanog vođenja krivičnog postupka protiv optuženih.

16. Iz stanja spisa proizlazi da je Rješenjem Okružnog suda broj 13 0 K 003360 15 K od 18. juna 2015. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj 13 0 K 003360 15 Kž 4 od 30. juna 2015. godine, apelantici produžen pritvor po osnovu člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS, koji poslije izricanja prvostepene presude može trajati najduže još devet mjeseci.

17. Rješenja iz prethodne tačke ove odluke apelantica u međuvremenu nije osporila pred Ustavnim sudom.

Apelacija broj AP 5071/15 – osporene presude

18. Presudom Okružnog suda broj 13 0 K 003360 15 K od 18. juna 2015. godine optuženi su proglašeni krivim da su u vrijeme i na način pobliže preciziran u izreci presude počinili krivično djelo trgovina ljudima iz člana 198a. stav 1. u vezi s članom 23. KZRS, zbog čega je apelantici izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, dok je optuženom Omahiću izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri godine. Istom presudom optuženim je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, i to od 28. januara 2015. godine, te su istovremeno optuženi oslobođeni obaveze plaćanja troškova krivičnog postupka. Oštećena krivičnim djelom upućena je da imovinskopravni zahtjev ostvari u parničnom postupku.

19. U smislu odredbi člana 251. ZKPRS, rješenjem prvostepenog vijeća s glavnog pretresa isključena je javnost radi privatnosti i interesa oštećene. Kako se radi i o krivičnom djelu koje u sebi sadrži elemente krivičnog djela protiv spolnog integriteta, stranke i branioci su upozoreni, u smislu odredbe člana 151. stav 4, člana 279. ZKP, člana 3. stav 3. i člana 9. Zakona o zaštiti svjedoka u krivičnom postupku, te člana 151. stav 6. ZKP, na posebna pravila o dokazima u slučaju seksualnih delikata, kao i na obavezu da informacije za koje se sazna u sudnici ne smiju objaviti, niti komentirati nigdje van sudnice. Oštećena i maloljetni svjedoci A. Č. i I. R. saslušani su uz pomoć videolinka iz posebne prostorije suda, uz primjenu odredbi člana 151. stav 6. ZKPRS i uz saglasnost stranaka.

20. Okružni sud je na str. 3. i 4. obrazloženja detaljno pobrojao dokaze Okružnog tužilaštva i odbrane koji su izvedeni pred navedenim sudom. Iz obrazloženja proizlazi da je apelanticin branilac izveo dokaze saslušanjem maloljetnog svjedoka I. R., te svjedoka Gorana Stevanovića, Ljubinke Dušanić i Branislava Đakovića, te je predložio materijalne dokaze: izvještaj Centra za socijalni rad Teslić od 4. decembra 2009. godine, tri rješenja Osnovnog suda u Tesliću iz 2011, 2012. i 2013. godine, presudu navedenog suda od 9. marta 2012. godine i pet fotografija od kojih se na dvije nalazi apelantica.

21. U odnosu na dispozitiv optužnice, Okružni sud je naveo da je, ne izlazeći iz okvira subjektivnog i objektivnog identiteta optužnice, u nekim dijelovima izmijenio izreku presude brisanjem pojedinih riječi tako da je iz teksta, između ostalog, brisan termin "najsurovije mučenje" jer takav termin ne odgovora činjeničnom stanju (takva gradacija bi se morala posebno utvrđivati). Osim toga, iako je prihvaćena izjava oštećene da su je optuženi mučili stavljajući joj žice na tijelo koje su spajali s utičnicom na struju, zbog pojašnjenja vještaka da je poznato da oštećeni u situacijama prijetnji da će im se kroz tijelo pustiti struja imaju određene somatske senzacije – osjećaj peckanja po tijelu, kako je to oštećena i opisala, prvostepeno vijeće je preciziralo opis te radnje prinude i prijetnje, tako da je u izreci unesen tekst "uz prijetnju da će žicu priključiti na napon električne energije".

22. Nakon što je Okružni sud detaljno pobrojao i prezentirao sadržaj izvedenih dokaza na kojima je zasnivao svoju odluku, ocijenivši svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, a posebno iskaze svjedoka pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te s dokazima objektivne prirode, Okružni sud je utvrdio da je tužilac dokazao da su optuženi postupajući kao saizvršioci silom, prijetnjom i drugim oblicima prinude s ciljem prostitucije "predavali oštećenu" radi pružanja seksualnih usluga drugim licima, čime su počinili krivično djelo koje im je optužnicom stavljeno na teret. Iz obrazloženja proizlazi da je prvostepeno vijeće prilikom odlučenja imalo u vidu da pravna teorija pod pojmom trgovina ljudima radi seksualnog iskorištavanja podrazumijeva korištenje ženskog tijela kao robe koja se prodaje i mijenja i to ne uvijek za novac.

23. Okružni sud je naveo da su u konkretnom slučaju sredstva prinude bila u domenu kako apsolutne tako i kompulzivne sile. U tom smislu je navedeno da je iz iskaza oštećene proizašlo da su joj optuženi jasno stavili na znanje šta bi joj se moglo dogoditi ukoliko se ne bude povinovala njihovim zahtjevima da za novac pruža seksualne usluge licima koja bi joj oni pronašli, pa tako i da će biti izložena mučenju i zlostavljanju – fizičkom nasilju, zatvaranju u kokošinjac sa zmijama i pčelama, da će joj odsjeći prst, da će je pržiti električnom strujom i sl., stavljajući joj do znanja i to da će je prijaviti Centru za socijalni rad radi oduzimanja maloljetnog djeteta i njegovog smještaja u dom. Tokom postupka je, također, utvrđeno da su optuženi prilikom bilo kakvog neposluha oštećenu tukli o čemu su, osim oštećene, svjedočili i njen brat i majka koja je vidjela modrice po njenom tijelu, a vještak sudske medicine je na osnovu medicinske dokumentacije ostavio mogućnost da su evidentirane povrede mogle nastati na način i u vrijeme kako je oštećena opisala. Prema ocjeni Okružnog suda, sve opisane radnje očigledno su psihički i fizički slomile otpor oštećene, tako da se ona povinovala svakom pozivu optuženih da se nađe sa "odabranim klijentima", što je u konačnici kod optužene počelo stvarati i psihičke probleme i suicidalne namjere (o čemu su svjedočile oštećena i njena majka).

24. Iz iskaza oštećene, kao i iskaza svjedoka koji su bili konzumenti njenih seksualnih usluga, Okružni sud je utvrdio da su optuženi oštećenu predavali drugim licima radi prostitucije (o čemu se sud detaljnije izjasnio na str. 14. obrazloženja), a sve opisane radnje, prema ocjeni Okružnog suda, ukazuju na to da su optuženi djelovali zajedno, da su htjeli da zarade novac izrabljivanjem oštećene, kao i to da su smišljeno i perfidno izabrali metode prijetnji i mučenja.

25. Iz iskaza vještaka medicinske struke proizašlo je da je prema medicinskoj dokumentaciji oštećena pregledana 20. januara 2015. godine u 22.00 sata, da su tom prilikom kod oštećene konstatirani krvni podlivi na oba slabinska predjela, a na upit da li su povrede mogle nastati osam dana prije, vještak se izjasnio da su mogle. Na upit suda da li bi ostale povrede na tijelu mogle biti od djelovanja električnom energijom, vještak se izjasnio da se u tom slučaju obično vide opekotine, ali da je u praksi poznato da žrtve imaju peckanje na dijelovima tijela kao subjektivni osjećaj, čak i ako nije bilo direktnog kontakta sa žicama spojenim na napon, a postoji mogućnost da se radilo i o telefonskoj utičnici, koja ima struju slabijeg intenziteta, što ne bi ostavilo opekotine. U vezi s priloženim fotografijama na kojima su uočljive povrede kod oštećene, vještak je izjavio da su fotografije nepouzdane za utvrđivanje izgleda i starosti povreda, pa se o njima nije ni izjasnio. Okružni sud je takav nalaz i mišljenje prihvatio kao stručan, objektivan i dat u skladu s pravilima struke, naglasivši da je vještak odgovorio na sva postavljena pitanja, pri čemu ni odbrana nije imala posebnih primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka.

26. Okružni sud je naveo da je prilikom odlučenja ocijenio izjave svjedoka (apelanticine majke i svjedoka Đakovića) da je i apelantica imala modrice po tijelu, međutim, fotografije o navodnim povredama navedeni sud nije mogao ocijeniti jer ničim nije utvrđeno da li se zaista radi o povredama, koje starosti su te povrede, niti kada, gdje i iz kojeg razloga su nastale. Stoga, Okružni sud u odsustvu medicinske dokumentacije i pregleda ljekara nije mogao prihvatiti fotografije kao dokaz o postojanju povreda. Osim toga, kako je naveo Okružni sud, apelantica nije iznijela svoju odbranu na glavnom pretresu, a iz izjave date u istrazi, koja je pročitana na pretresu, proizlazi da ju je optuženi Omahić na neki način prisiljavao na prostituciju, ali navedeni sud takvu odbranu nije mogao prihvatiti jer iz raspoloživih dokaza je proizašlo sasvim suprotno. Iz iskaza oštećene, kao i svjedoka "klijenata", proizašlo je da je apelantica uzimala novac od oštećene nakon "izvršene usluge", da ju je pretresala da ne bi sakrila novac, da je smišljala metode za mučenje oštećene i tome slično, o čemu se Okružni sud detaljnije izjasnio u obrazloženju. Prema ocjeni Okružnog suda, apelantica te radnje ne bi preduzimala da je i sama bila žrtva zlostavljanja optuženog Omahića, odnosno navedeno upravo govori da su optuženi očigledno bili u ravnopravnom položaju. Okružni sud je prilikom odlučenja imao u vidu i iskaz apelanticinog prijatelja i svjedoka odbrane (Branislava Đakovića) koji je svojim iskazom pokušao da pomogne apelantici, ali je Okružnom sudu od odlučujućeg značaja bilo svjedočenje oštećene i njenog brata koji niti jednom riječju nisu spomenuli da su vidjeli da optuženi Omahić udara apelanticu, spominjući ih uvijek u množini, očigledno posmatrajući ih kao par koji djeluje zajedno. Okružni sud je ocijenio iskaze svjedoka iz kojih je proizašlo da su upravo optuženi dovozili oštećenu na zakazano mjesto, zatim je čekali da završi, te nakon toga odvozili kući, što sve govori o podređenosti oštećene volji optuženih i njihovom zajedničkom djelovanju. Okružni sud je još istakao da je jasno da su optuženi nakon saznanja da su prijavljeni zajedno pokušali da pronađu alibi, odnosno da smisle način da se odbrane od optužbi.

27. Odlučujući o krivici optuženih, Okružni sud je ocijenio da tokom postupka nije bilo znakova koji bi ukazivali na to da optuženi nisu mogli shvatiti značaj krivičnih djela koja im se stavljaju na teret, niti da nisu mogli upravljati svojim postupcima (u tom smislu nije bilo prijedloga odbrane optuženih), odnosno da su u vrijeme izvršenja djela i u vrijeme suđenja bili uračunljivi. Na osnovu navedenog, Okružni sud je iskazao stanovište da su optuženi krivi za učinjeno krivično djelo, da su djelo učinili s direktnim umišljajem, da su bili svjesni svog djela i zajednički htjeli njegovo izvršenje, odnosno da su bili svjesni da opisane radnje nasilja i prijetnji vrše da bi oštećenu predali "klijentima" radi prostitucije. Odluku o visini kazne Okružni sud je detaljnije obrazložio na str. 15. obrazloženja presude.

28. Odlučujući o žalbama odbrane optuženih, Vrhovni sud je donio Presudu broj 13 0 K 003360 15 Kž 5 od 14. septembra 2015. godine kojom su žalbe djelimično usvojene, i to u dijelu izrečenih kazni, tako da je prvostepena presuda u tom dijelu preinačena i apelantica kažnjena za krivično djelo koje joj je stavljeno na teret kaznom zatvora u trajanju od dvije godine, a optuženi Omahić kaznom zatvora u trajanju od tri godine. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena (sve preciznije navedeno u izreci presude).

29. Vrhovni sud je, ispitujući žalbene prigovore koji se u suštini svode na osporavanje presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (kritika iskaza oštećene, te ostalih svjedoka, pogrešna ocjena dokaza, neprihvatanje svih dokaza odbrane i sl.), te prigovore ocijenio neosnovanim. Prema ocjeni Vrhovnog suda, prvostepeni sud je na osnovu provedenih dokaza optužbe i odbrane, koji su pravilno ocijenjeni, u skladu s odredbom člana 295. stav 2. ZKPRS, pravilno zaključio da su optuženi u vrijeme, na način i pod okolnostima sadržanim u izreci presude počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret. Na pravilan zaključak prvostepenog suda ukazuju brojni dokazi, prije svega, sadržaj iskaza oštećene i drugih svjedoka koji su detaljno izneseni u obrazloženju osporene presude, pa zbog toga Vrhovni sud nije smatrao potrebnim da ponavlja sadržaj datih iskaza uputivši optužene na njih. Osim toga, prema ocjeni Vrhovnog suda, i brojni drugi dokazi optužbe koji su izvedeni pred prvostepenim sudom upućuju na pravilan zaključak o tome da su optuženi kao saizvršioci počinili radnje koje sadrži izreka presude. Imajući u vidu sve navedeno i činjenicu da je na glavnom pretresu iznesen sadržaj apelanticinog iskaza koji je 20. februara 2015. godine dala u svojstvu osumnjičene u Okružnom tužilaštvu, jer se apelantica koristila pravom da nije dužna da iznosi svoju odbranu, Vrhovni sud je zaključio da je činjenični osnov osporene presude pravilan i potpun, a da su prigovori odbrane usmjereni u tom pravcu neosnovani.

30. Odlučujući o žalbama odbrane usmjerenim na odluku o izrečenoj kazni, Vrhovni sud je, imajući u vidu brojne olakšavajuće okolnosti kod optuženih, uz uvažavanje činjenice da je kriminalna djelatnost optuženih trajala relativno kraće vrijeme (20-ak dana), djelimično uvažio žalbe i preinačio prvostepenu presudu kao u izreci presude (o čemu se Vrhovni sud detaljnije izjasnio na str. 4. obrazloženja presude).

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

31. Apelacijom broj AP 2945/15, koja je naslovljena kao "Zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere", zapravo se traži da se u odnosu na osporena rješenja utvrdi kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), a slijedom toga da se, na osnovu Pravila Ustavnog suda, donese privremena mjera kojom bi se, zbog utvrđenih kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje, obustavilo izvršenje osporenih rješenja. Dakle, u navodima se ističe da ne postoje razlozi za primjenu zakonskog osnova za produženje mjere pritvora apelantici iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS, uz naglasak da su se prijedlozi redovnih sudova za produženje pritvora prihvatali uz obrazloženja koja su uvijek gotovo identična i sadrže uvijek iste razloge. Određivanje pritvora prema tački g) izuzetno je sporadično, a prema stavovima dotadašnje sudske prakse vidljivo je da se pritvor ne može predlagati i određivati po tom osnovu samo navođenjem golih činjenica o nekoj uznemirenosti, a pogotovo zbunjuje što Okružno tužilaštvo i redovni sudovi koriste uvijek isto obrazloženje i iste razloge. Dalje je naglašeno da se produženje odnosno kontrola pritvora mora obrazlagati svaki put, i to razlozima koji su drugačiji i noviji od prethodne odluke o pritvoru. Posebno je napomenuto da sredstva javnog informiranja ne prate predmetni krivični postupak, te da bi Okružno tužilaštvo trebalo precizirati o kakvom uznemiravanju javnosti se radi, da u tom smislu pruže dokaze, jer nije prihvatljivo puko isticanje da je neko optužen za djelo za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina i stalno ponavljati iste razloge za primjenu tog zakonskog osnova.

32. Još je navedeno da apelantica ima 21 godinu, da je samohrana majka maloljetnog djeteta, da je teško bolesna jer ima epilepsiju i još neke vrste duševnih poremećaja, zbog čega bi svakodnevno trebala da uzima propisanu terapiju, koju u pritvoru ne prima uredno, ni količinski, ni prema vrsti, zbog čega se njeno zdravstveno stanje značajno pogoršalo. Naglašeno je da osporenim rješenjima sudovi ne obrazlažu nove uvjete o uznemiravanju javnosti, već koriste šablonska obrazloženja iz februara 2015. godine, a po istom principu sudovi, ako im to Ustavni sud dopusti, mogu navoditi iste razloge i u rješenjima koja će eventualno donijeti tokom 2016. godine i dalje, zbog čega se gubi svaki smisao zakonske procedure, čime se dopušta gaženje svih pravnih principa i građanskih prava.

33. U apelaciji broj AP 5071/15 osporavaju se presude donesene u krivičnom postupku u kontekstu kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Kršenje principa ravnopravnosti strana u postupku apelantica vidi u povredi principa istine, budući da je Okružno tužilaštvo, prema njenoj ocjeni, istragu provelo površno, te zbog činjenica da sud nije prihvatio predložene dokaze odbrane, i to svjedočenje 11 svjedoka od kojih je Okružni sud prihvatio samo četiri. Ukazuje na to da je na prijedlog odbrane saslušan svjedok I. R. koji je u svom iskazu naveo da nije bilo mučenja električnom energijom, kako je to oštećena tvrdila, i da je tom prilikom i sama apelantica zadobila udarac od optuženog Omahića. Apelantici je čudno što je i vještak medicinske struke potvrdio da kod oštećene ne postoje povrede od mučenja električnom energijom, te da se ne može utvrditi kada su kod oštećene nastale lake tjelesne povrede, pa je zbog navedenog, prema apelanticinoj ocjeni, osporenim odlukama povrijeđen i princip in dubio pro reo jer nisu rasvijetljene sve okolnosti slučaja. Zatim ukazuje na "brzinu" krivičnog postupka i neshvatljivo kratak rok od pet dana između dva pretresa na kojima su se izvodili dokazi tužilaštva i odbrane. Još je navedeno da je sve svjedoke odbrane obišao inspektor Gavrić koji se raspitivao o tome o čemu će svjedoci svjedočiti, što je, prema apelanticinom mišljenju, neprihvatljivo. Apelantica smatra da su redovni sudovi trebali uzeti u obzir pravosnažnu presudu kojom je oštećena osuđena na kaznu zatvora u trajanju od dva mjeseca zbog produženog krivičnog djela jer je oštećena drugu djevojku napadala, seksualno ugrožavala i prisiljavala na prostituciju. Sud taj dokaz nije prihvatio, pri čemu je poklonio povjerenje iskazu oštećene na apelanticinu štetu. Također navodi da je sud prihvatio kao dokaz fotografije oštećene o njenim lakim tjelesnim povredama, ali nije prihvatio fotografije na kojim se vide apelanticine povrede koje joj je zadao optuženi Omahić. Apelantica je i u ovoj apelaciji ponovila navode o svojim zdravstvenim problemima i da je majka maloljetnog djeteta, kao što je to učinila i u prethodnoj apelaciji.

b) Odgovor na apelaciju

34. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju (AP 2945/15) sve apelacione prigovore ocijenio neosnovanim, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana. Kako je u međuvremenu presudom navedenog suda 14. septembra 2015. godine pravosnažno okončan krivični postupak protiv apelantice, to je, prema ocjeni Vrhovnog suda, neosnovan apelanticin prijedlog da se zbog navodne povrede prava na pravično suđenje obustavi izvršenje rješenja navedenog suda od 9. juna 2015. godine.

35. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju (AP 2945/15) naveo da i dalje ostaje pri svim razlozima datim u obrazloženju osporavanog rješenja, te da smatra da tim rješenjem, kao i rješenjem Vrhovnog suda, nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje. Istaknuto je još da su sve navodne povrede na koje je apelantica ukazala u apelaciji u međuvremenu bile predmet svestrane provjere i ocjene i drugostepenih vijeća povodom izjavljenih redovnih pravnih lijekova, koja nisu našla da su sudovi dali bilo kakvu proizvoljnu ocjenu provedenih dokaza, zbog čega je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana. U prilogu odgovora Okružni sud je dostavio presude koje su u međuvremenu donesene u krivičnom postupku.

36. U odgovoru na apelaciju (AP 2945/15) Okružno tužilaštvo je naglasilo da je krivični postupak protiv apelantice pravosnažno okončan osuđujućom presudom proglašavanjem apelantice krivom za krivično djelo trgovina ljudima, te je apelantici, u međuvremenu, nakon izricanja prvostepene presude produžen pritvor, koji prema tom rješenju može trajati najduže devet mjeseci, tako da se apelantica trenutno nalazi u pritvoru, ukoliko u međuvremenu nije upućena na izdržavanje kazne zatvora. Budući da je sada pravosnažno osuđenoj apelantici pritvor određen u sudskom postupku u kojem su redovni sudovi pitanje postojanja osnovane sumnje i postojanje posebnih pritvorskih razloga za određivanje i produženje pritvora detaljno razmotrili i za svoje zaključke dali jasne razloga uz poštivanje materijalnih i procesnih pretpostavki određenih zakonom, Okružno tužilaštvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.

37. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju (AP 5071/15) naveo da i dalje ostaje pri činjeničnim i pravnim razlozima datim u obrazloženju prvostepene presude, koju je Vrhovni sud preinačio u odluci o kazni, te smatra da osporenim presudama nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

38. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 53/12) relevantne odredbe glase:

Pravo na suđenje bez odgađanja

Član 13.

(1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred neovisan i nepristrastan sud i da mu bude suđeno bez odgađanja.

(2) Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku.

(3) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme.

Jednakost u postupanju

Član 14.

(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Slobodna ocjena dokaza

Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Razlozi za pritvor

Član 197.

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

Razlozi za odgađanje glavnog pretresa

Član 265. stav 1.

(1) Na zahtjev stranaka ili branioca, glavni pretres može odgoditi rješenjem sudija, odnosno predsjednik vijeća ako treba pribaviti nove dokaze ili ako je optuženi nakon izvršenog krivičnog djela nesposoban da prisustvuje glavnom pretresu ili ako postoje druge smetnje da se glavni pretres uspješno provede.

Član 288. stav 3.

(3) Ako se tokom glavnog pretresa optuženi koristi pravom da nije dužan da iznese svoju odbranu ili da odgovara na postavljena pitanja, zapisnik o iskazu optuženog koji je dat u istrazi može se po odluci sudije ili predsjednika vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo ako je optuženi prilikom saslušanja u istrazi bio upozoren u skladu sa članom 143. stav 2. tačka v) ovog zakona.

Dokazi na kojima se zasniva presuda

Član 295.

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

39. U Krivičnom zakonu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) relevantne odredbe glase:

Saizvršilaštvo

Član 23.

Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički izvrše krivično djelo – svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.

Trgovina ljudima

Član 198a. stav 1.

(1) Ko silom, prijetnjom ili drugim oblicima prinude, otmicom, prevarom ili obmanom, zloupotrebom odnosa povjerenja, zavisnosti ili bespomoćnosti, teških prilika drugog lica, davanjem ili primanjem novca ili druge koristi, vrbuje, preveze, prebaci, preda, proda, kupi, posreduje u prodaji, sakrije, primi ili drži drugo lice, a u cilju iskorišćavanja ili eksploatacije njegovog rada, vršenja krivičnog djela, prostitucije, korišćenja u pornografske svrhe, uspostavljanja ropskog ili nekog sličnog odnosa, prisilnog braka, prisilne sterilizacije, radi oduzimanja organa ili dijelova tijela, radi korišćenja u oružanim snagama ili drugih oblika iskorišćavanja, kazniće se zatvorom najmanje tri godine.

VI. Dopustivost

40. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

41. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

42. U vezi s dopustivošću apelacija Ustavni sud zapaža da se ovom odlukom razmatraju dvije apelacije koje se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja. Imajući u vidu da je u međuvremenu krivični postupak protiv apelantice pravosnažno okončan presudom Vrhovnog suda, nakon što je apelantica podnijela apelaciju broj AP 2945/15 kojom je osporila rješenja o produženju mjere pritvora u kontekstu prava na pravično suđenje, Ustavni sud će dopustivost apelacije sagledati u cijelosti u odnosu na osporena rješenja i presude.

43. Dakle, predmet osporavanja apelacijom broj AP 2945/15 je Rješenje Vrhovnog suda broj 13 0 K 003360 15 Kž 3 od 9. juna 2015. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanticin punomoćnik primio je 15. juna 2015. godine, a navedena apelacija podnesena je 26. juna 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

44. Predmet osporavanja apelacijom broj AP 5071/15 je Presuda Vrhovnog suda broj 13 0 K 003360 15 Kž 5 od 14. septembra 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanticin punomoćnik primio je 24. septembra 2015. godine, a navedena apelacija podnesena je 14. novembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

45. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

46. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum A) U odnosu na apelaciju broj AP 2945/15

47. Iako to apelantica nije eksplicitno navela budući da se u navedenoj apelaciji pozvala na kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, iz navoda apelacije proizlazi da apelantica u odnosu na pritvorska rješenja ukazuje na kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

48. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

49. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

(1) Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(3) Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana […] ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja.

50. Apelacijom se osporava postojanje posebnog pritvorskog razloga za produženje mjere pritvora iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS u situaciji kada iz obrazloženja osporenih rješenja, prema apelacionim navodima, ne proizlaze "vanredne okolnosti" koje bi rezultirale stvarnom i realnom opasnošću od narušavanja javnog reda u slučaju da apelantica bude puštena iz pritvora. Ustavni sud, također, zapaža da apelantica ne osporava postojanje osnovane sumnje da je počinila krivično djelo koje joj je optužnicom stavljeno na teret. Osim toga, apelacijom se ukazuje na to da je apelantica majka maloljetnog djeteta i da je bolesna, ali apelantica te navode nije potkrijepila nikakvim dokazima. U suštini, apelantica nije zadovoljna datim obrazloženjima redovnih sudova, pa apelacijom zahtijeva da se privremenom mjerom odgodi izvršenje osporenih rješenja.

51. Prije nego što se upusti u razmatranje opravdanosti apelacionih prigovora vezanih za osporena rješenja o produženju pritvora, Ustavni sud podsjeća na to da je u međuvremenu krivični postupak protiv apelantice pravosnažno okončan presudom Vrhovnog suda od 14. septembra 2015. godine, kojom je apelantica proglašena krivom zbog čega joj je izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Ustavni sud podsjeća i na to da je apelantici novim rješenjima (koje apelantica nije naknadno osporila pred Ustavnim sudom) nakon izricanja prvostepene presude pritvor produžen za još najduže devet mjeseci.

52. S obzirom na apelacione prigovore i činjenicu da apelantica ne osporava osnov sumnje da je počinila krivično djelo koje joj je stavljeno na teret, niti ukazuje na procesne propuste sudova prilikom donošenja osporenih rješenja koje štiti član 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije, Ustavni sud, imajući u vidu apelacione prigovore, smatra da apelacija pokreće pitanje kršenja garancija koje štiti član 5. stav 3. Evropske konvencije.

53. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva procesnog prava, odnosno u konkretnom slučaju ZKPRS kao nacionalnog prava, koje mora biti usklađeno sa standardima Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na to da je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji "osnovana sumnja" da je lice počinilo krivično djelo te, načelno, samo s ciljem osiguranja njegove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKPRS za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, to jest "osnovane sumnje" da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 197. stav 1. tačke a), b), v) i g).

54. U vezi s prigovorima koji se tiču zakonskog osnova za određivanje mjere pritvora iz tačke g) stava 1. člana 197. ZKPRS, Ustavni sud zapaža da se citirani osnov može primijeniti u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno), koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na standard Evropske konvencije, shodno stavu 3. člana 5. Evropske konvencije, prema kojem je sud, prilikom donošenja odluke o produženju pritvora, obavezan s dužnom pažnjom razmotriti da li su razlozi na osnovu kojih je pritvor prvobitno određen, odnosno produžen i dalje primjenjivi. Naime, sudovi su dužni voditi računa o proteku vremena, s obzirom na to da pritvorski razlozi nisu okolnosti stalne prirode, već su podložni promjenama i vremenom mogu izgubiti na značaju.

55. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća na to da je u odlukama br. AP 3210/15 i AP 2930/15 (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 3210/15 od 27. oktobra 2015. godine i AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) razmatrao slično činjenično i pravno pitanje u kontekstu primjene člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Ustavni sud podsjeća na to da je u citiranim predmetima, između ostalog, utvrdio kršenje prava na slobodu i sigurnost apelanata u kontekstu primjene posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH zasnivajući svoje odluke na praksi Evropskog suda, Preporuci (C/M Rec 2006) 13 Komiteta ministara Vijeća Evrope o zadržavanju u pritvoru, uvjetima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe, te na Izvještaju Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini iz augusta 2008. godine pod nazivom "Zakon i praksa u primjeni mjera ograničenja slobode: Opravdanost mjere pritvora u Bosni i Hercegovini". Ustavni sud je u okolnostima citiranih predmeta utvrdio kršenje prava na slobodu i sigurnost budući da redovni sudovi nisu ponudili stvarne razloge da bi do narušavanja javnog reda zaista i moglo doći ukoliko bi apelanti bili pušteni iz pritvora pri čemu težina krivičnog djela i način izvršenja djela nisu per se mogli opravdati pritvor iz osnova propisanog članom 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.

56. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud podsjeća na to da svaki predmet uvijek posmatra in concreto, i to u okolnostima svakog predmeta pojedinačno. S obzirom na to, Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelantica osporava rješenja o produženju mjere pritvora koja se odnose na dvomjesečno produženje pritvora nakon podizanja optužnice u postupku redovne kontrole osnovanosti mjere pritvora u okviru redovnih sudova. Ustavni sud ističe da je u međuvremenu pritvor prema navedenim rješenjima istekao i da je isto tako u međuvremenu pravosnažno okončan krivični postupak protiv apelantice, i to u relativno kratkom roku od šest mjeseci od momenta podizanja optužnice. Dakle, imajući u vidu takve činjenične okolnosti, Ustavni sud zapaža da su u vezi sa spornim pitanjem koje se pokreće apelacijom redovni sudovi osnov za primjenu zakonskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS zasnovali na težini krivičnog djela, načinu izvršenja krivičnog djela, te posljedicama krivičnog djela, pri čemu su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu i službenu zabilješku PS Teslić od 18. februara 2015. godine iz koje je proizašla zabrinutost mještana Teslića zbog svega što se dešavalo, kao i strah za njihovе bližnje. U vezi s težinom krivičnog djela, Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) da težina kazne nije dokaz, niti može opravdati tvrdnju da je ugrožena sigurnost i imovina građana (vidi Evropski sud, Tomasi protiv Francuske, presuda od 27. augusta 1992. godine, serija A, broj 241-A, st. 90. i 91) bez drugih konkretnih dokaza ili indicija koji bi opravdali zaključak da će doći do određenih nemira, protesta, osveta ili opasnosti za javni red (vidi Evropski sud, Kemmache protiv Francuske, presuda od 27. novembra 1991. godine, serija A, broj 218, stav 51).

57. Međutim, kao što je to već naglašeno, Ustavni sud podsjeća na to da su redovni sudovi prilikom odlučenja, osim težine i načina izvršenja krivičnog djela, uzeli u obzir strah i zabrinutost mještana Teslića utvrđene iz službene zabilješke PU Teslić, što je redovnim sudovima bilo dodatni razlog za primjenu člana 197. stav 1. tačka g) ZKP. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi upravo na tom dokazu zasnovali strah od eventualnog narušavanja javnog reda u slučaju kada bi apelantica bila puštena iz pritvora. Stoga, okolnost da su redovni sudovi prilikom odlučenja, osim težine kazne i načina izvršenja krivičnog djela, koji per se ne mogu biti dostatni razlozi za određivanje odnosno produženje mjere pritvora, uzeli u obzir i situaciju "sa terena" koja je u okolnostima konkretnog slučaju u tom trenutku za redovne sudove bila dodatni razlog za produženje pritvora, prema ocjeni Ustavnog suda, opravdala je pritvor iz razloga propisanih članom 197. stav 1. tačka g) ZKPRS. Upravo navedena okolnost i razlikuje ovaj predmet od prakse Ustavnog suda u predmetima u kojima je utvrđivao povredu člana 5. Evropske konvencije jer su sudovi prilikom odlučenja o određivanju, odnosno produženju mjere pritvora pristupali s apstraktnog stanovišta zasnivajući svoju odluku isključivo na težini krivičnog djela, njegovom načinu izvršenja i posljedicama, bez konkretnih dokaza "sa terena" da bi do narušavanja javnog reda zaista moglo doći ukoliko bi se osumnjičeni odnosno optuženi pustili iz pritvora. Osim toga, Ustavni sud naglašava da je prilikom odlučenja imao u vidu i okolnost da je apelantici nakon izricanja prvostepene presude pritvor produžen za najduže devet mjeseci, ali da ta rješenja nisu bila predmet apelacionog razmatranja pred Ustavnim sudom.

58. Stoga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja zaključuje da u odnosu na osporena rješenja koja su bila predmet apelacionog razmatranja nije bilo kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

B) U odnosu na apelaciju broj AP 5071/15

59. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te u odnosu na osporene presude, iako to apelantica eksplicitno nije navela, član 6. stav 2. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

60. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

61. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

62. Ustavni sud ukazuje na to da se osporene presude odnose na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelantice, te su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

63. Apelantica kršenje navedenog prava u suštini vidi u kršenju principa istine i ravnopravnosti strana u postupka, te u kršenju principa in dubio pro reo, jer je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, što je rezultiralo proizvoljnom primjenom procesnog prava i pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem na apelanticinu štetu.

64. Dakle, u vezi s apelanticinim ključnim prigovorima Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

65. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati da li je u konkretnom slučaju bilo očigledne proizvoljnosti u primjeni procesnog prava, te pri utvrđivanju činjeničnog stanja.

66. U pogledu apelanticinih navoda kojim ukazuje na to da je u konkretnom slučaju izostala pravilna ocjena dokaza, što je u konačnici rezultiralo pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ta ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati ni u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

67. Također, Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene zaključiti je li neka činjenica dokazana (član 295. stav 2. ZKPRS). Pri tome, prema članu 15. ZKPRS, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ta slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

68. Dalje, kada su u pitanju osporene presude, Ustavni sud smatra da iz njihovog obrazloženja, suprotno apelanticinim tvrdnjama, ne proizlazi proizvoljnost u segmentima na koje apelantica ukazuje. Naprotiv, Ustavni sud zapaža da je prvostepeno vijeće tokom postupka provelo veliki broj dokaza koje je predložilo Okružno tužilaštvo, kao i dokaze odbrane, i apelantice i saoptuženog, koji su taksativno navedeni u obrazloženju presude, a koje je navedeno vijeće ocijenilo pojedinačno i u međusobnoj vezi, o čemu se prvostepeno vijeće detaljno izjasnilo u obrazloženju presude, te je na osnovu provedenih dokaza nesumnjivo utvrdilo da su se u radnjama optuženih stekla sva obilježja krivičnog djela za koja su proglašeni krivim. Okružni sud je za svoj stav dao jasno, precizno i argumentirano obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim niti u jednom segmentu. Ustavni sud zapaža da iz opširnog obrazloženja prvostepenog vijeća ne proizlazi da je navedeno vijeće propustilo ocijeniti dokaze kako to propisuje odredba člana 295. stav 2. ZKPRS, niti apelantica u tom segmentu nalazi konkretan prigovor, osim što je nezadovoljna ishodom postupka i zaključkom prvostepenog vijeća o njenoj krivici. U vezi s prigovorima koji se tiču kršenja principa istine, odnosno ravnopravnosti strana u postupku u kontekstu apelanticinih navoda da nisu provedeni svi njeni dokazi koje je predložila, a radi se o 11 svjedoka koje je predložila od kojih je sud, primjenom principa ekonomičnosti, prihvatio samo četiri, Ustavni sud taj prigovor smatra paušalnim. Naime, apelantica, osim tih navoda, nije navela ništa više, dakle nije navela da li su tim odbijanjem nastupile bilo kakve štetne posljedice, i ako jesu, kakve. Dalje iz osporenih presuda nije vidljivo na koje okolnosti su ti svjedoci trebali da svjedoče, niti apelantica taj prigovor u apelaciji dodatno pojašnjava da bi se on uopće mogao ispitati. Polazeći od činjenice da se ne radi o neograničenom pravu, jer sud nije dužan da prihvati sve predložene dokaze, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud precizirao kako dokaze tužilaštva tako i dokaze odbrane, uključujući i dokaze koje je apelantica predložila, zatim da je sud sve dokaze proveo i ocijenio pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, kako to nalaže odredba člana 295. ZKPRS, te da Ustavni sud u tom segmentu prima facie ne uočava bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud iz osporenih presuda ne zapaža da je apelantici tokom postupka bilo uskraćeno bilo koje procesno pravo koje joj je stajalo na raspolaganju procesnim zakonom, pa i pravo da iznese svoju odbranu i ukaže, između ostalog, i na sve prigovore koje je uočila a koji se odnose na sam tok postupka i eventualne propuste proceduralne prirode. Međutim, Ustavni sud iz obrazloženja osporenih presuda uočava da je apelantica umjesto iznošenja odbrane iskoristila zakonsku mogućnost iz člana 288. stav 3. koja omogućava optuženom da na glavnom pretresu ne iznosi odbranu, pri čemu se zapisnik o iskazu optuženog datog u istrazi čita na pretresu i koristi kao dokaz, pa je Okružni sud upravo tako i postupio.

69. Apelantica kršenje principa ravnopravnosti strana u postupku vidi i u činjenici da je sud, kako tvrdi, prihvatio fotografije oštećene kao dokaz o njenim tjelesnim povredama, a što nije učinio u njenom slučaju. Imajući u vidu obrazloženja osporenih presuda, Ustavni sud taj prigovor smatra neosnovanim. Naime, iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da su povrede na tijelu oštećene utvrđene na osnovu nalaza vještaka medicinske struke koji je svoje mišljenje dao na osnovu medicinske dokumentacije oštećene u spisu, ali ne i na osnovu fotografija, jer je vještak u tom smislu bio precizan da su fotografije nepouzdane za utvrđivanje izgleda starosti povreda, pa se o fotografijama vještak nije ni izjašnjavao. Analogno tome, fotografije koje je apelantica predložila kao dokaz o povredama na tijelu prvostepeno vijeće nije prihvatilo, uz obrazloženje da bi jedino medicinska dokumentacija i pregled ljekara bili relevantni kao dokaz za nastale povrede, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti je apelantica na taj način stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na oštećenu. U odnosu na brzinu postupka na koju je apelantica ukazala i na kratke rokove između pretresa, Ustavni sud zapaža da apelantica, osim tih navoda, nije navela kakve su štetne posljedice za nju nastupile "brzinom" redovnih sudova prilikom preduzimanja procesnih radnji. Ustavni sud podsjeća na član 13. stav 2. ZKPRS koji izričito propisuje da su sudovi dužni da postupak provedu bez odugovlačenja, pa bi svako postupanje suprotno toj zakonskog odredbi vodilo ka eventualnom kršenju prava optuženih. Naime, upravo član 6. stav 1. Evropske konvencije sadrži kao standard i pravo na javnu raspravu u razumnom roku, pa u takvim okolnostima apelacioni navodi izneseni u tom pogledu ne odgovaraju garancijama prava na pravično suđenje. Uz to, Ustavni sud podsjeća i na odredbu člana 265. stav 1. ZKPRS koja omogućava odgodu pretresa iz opravdanih razloga, a Ustavni sud ne uočava da se apelantica tom zakonskom mogućnošću koristila. U takvim okolnostima, Ustavni sud i taj prigovor smatra neosnovanim. Konačno, Ustavni sud zapaža da su gotovi identični prigovori bili predmet razmatranja pred Vrhovnim sudom u postupku povodom žalbi optuženih, koji je sve prigovore koji su gotovo identični ovim iz apelacije odbio, potvrđujući u tom dijelu prvostepenu presudu. Isto tako, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud djelimično udovoljio žalbama optuženih u dijelu izrečenih kazni, uzimajući u obzir brojne olakšavajuće okolnosti kod optuženih koje su utjecale na smanjenje visine kazne.

70. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, te da tokom postupka nije izostala ocjena dokaza na način kako to propisuje odredba člana 295. ZKPRS, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelanticinu štetu i da je tokom postupka bilo procesnih propusta na apelanticinu štetu i u kontekstu svega navedenog da je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

71. U vezi s apelanticinim navodima da je redovni sud povrijedio princip in dubio pro reo, Ustavni sud naglašava da je taj princip garantiran članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Prema tom principu, svako se smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže prema zakonu. U tom pogledu, ukoliko postoji određena sumnja da je određeno lice izvršilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist optuženom. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, princip in dubio pro reo može biti doveden u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U prethodnom dijelu ove odluke Ustavni sud je već zaključio da u predmetnom postupku nije izostala cjelovita analiza provedenih dokaza, odnosno da iz obrazloženja osporavanih presuda ne proizlazi nikakva sumnja u zaključak suda da je apelantica zajedno s optuženim Omahićem počinila krivično djelo iz člana 198a. stav 1. u vezi s članom 23. KZRS, na način i vrijeme kako je to precizirano u izreci prvostepene presude. Stoga, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju neosnovani i apelanticini navodi o povredi principa in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

72. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije došlo do kršenja apelanticinog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

73. Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi primijenili član 197. stav g) ZKPRS za produženje mjere pritvora koristeći se službenom zabilješkom PU Teslić sačinjenom "na terenu", što je redovnim sudovima, uz težinu krivičnog djela, bio dodatni razlog za zaključak da bi apelanticinim puštanjem iz pritvora moglo doći do narušavanja javnog reda.

74. Ustavni sud zaključuje da ne postoji ni povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoju odluku dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje, kako u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti tako i u pogledu njihove međusobne povezanosti, i kada je apelantici omogućeno da ravnopravno učestvuje u okviru postupka propisanog ZKPRS.

75. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

76. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticine prijedloge za donošenje privremene mjere.

77. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.