Službeni glasnik BiH, broj 89/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3487/11, rješavajući apelaciju Harisa Šumana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Usvaja se apelacija Harisa Šumana.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan da po hitnom postupku donese odluku o žalbi Harisa Šumana, izjavljenoj protiv rješenja o troškovima postupka sadržanog u Presudi Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 054201 08 P od 24. aprila 2009. godine, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu s članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Haris Šuman (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. septembra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 054201 09 Gž od 22. juna 2011. godine i rješenja o troškovima postupka sadržanog u presudi Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 054201 08 P od 24. aprila 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme podnošenja apelacije i poduzimanja navedenih radnji, od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 26. septembra 2011. godine da dostave odgovor na apelaciju. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda je naknadno, 11. juna 2014. godine, zatraženo da dostavi informaciju da li je nakon podnošenja apelacije odlučeno o apelantovoj žalbi protiv rješenja o troškovima postupka sadržanog u prvostepenoj presudi.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 14. oktobra 2011. godine, a traženu informaciju je dostavio 2. jula 2014. godine. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 12. oktobra 2011. godine.

III. Činjenično stanje


4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 054201 08 P od 24. aprila 2009. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, obavezana je Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada FBiH koju zastupa Federalno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: tužena), da apelantu na ime naknade za ishranu u toku rada za period jul-decembar 2005. godine isplati iznos od 123,01 KM sa zakonskim zateznim kamatama u skladu sa Zakonom o visini stope zakonske kamate, počev od 25. jula 2008. godine do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 520,46 KM. U presudi je označena visina spora u iznosu od 231,84 KM. Odluka o troškovima postupka je donesena na temelju odredbe člana 386. u vezi sa članom 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Troškovi postupka, kako je navedeno u obrazloženju ove presude, sastoje se od troškova na ime sastava tužbe u iznosu od 240,00 KM, sastava podneska u iznosu od 120,00 KM, pristupa na ročišta 13. januara i 18. marta 2009. godine u iznosima od po 240,00 KM i naknade na ime PDV-a u iznosu od 142,80 KM, što ukupno iznosi 982,80 KM. Općinski sud je, imajući u vidu da je apelant u postupku uspio u procentu od 53%, zaključio da mu pripada pravo na isplatu troškova u iznosu od 520,46 KM.

6. Apelant je protiv rješenja o troškovima postupka, sadržanog u presudi Općinskog suda od 24. aprila 2009. godine, izjavio žalbu ukazujući na pogrešnu primjenu materijalnog prava, tvrdeći da je tužbeni zahtjev smanjio i konačno opredijelio na pripremnom ročištu. Budući da prvostepenom presudom njegov tužbeni zahtjev ni u jednom dijelu nije odbijen, smatra da je u postupku uspio 100%, te da su troškovi postupka trebali biti dosuđeni u punom iznosu, prema priloženom troškovniku.

7. Tužena je protiv prvostepene presude izjavila žalbu iz svih razloga predviđenih odredbama ZPP-a.

8. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi tužene donio Presudu broj 65 0 P 054201 09 Gž od 22. juna 2011. godine, kojom je žalba tužene odbijena i prvostepena presuda potvrđena. O žalbi apelanta, kako proizilazi iz preambule, izreke i obrazloženja navedene presude, nije odlučeno.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


9. Apelant ukazuje da mu je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju iz čl. II/3.e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s navedenim povredama apelant je istakao da presudom Kantonalnog suda uopće nije razmatrana njegova žalba izjavljena protiv prvostepene presude u pogledu odluke o troškovima postupka. Pojasnio je da je žalbu blagovremeno izjavio s prijedlogom da se prvostepena presuda preinači u pogledu dosuđenih troškova, ali je Kantonalni sud odluku donio samo o žalbi tužene, pri čemu nije odlučio o troškovima postupka. Predložio je da se predmet vrati na ponovni postupak i da se donese odluka o njegovoj žalbi, u skladu s odredbama Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju


10. Kantonalni sud je potvrdio apelantove navode i istakao da je omaškom propustio donijeti odluku o žalbi u pogledu troškova postupka, ali je napomenuo da je presudom tog suda odlučeno o apelantovom cjelokupnom tužbenom zahtjevu. U informaciji koja je dostavljena naknadno, Kantonalni sud je naveo da nije donesena odluka o apelantovoj žalbi nakon podnošenja apelacije, jer apelant nije dostavio prijedlog da se presuda u tom smislu dopuni.

11. Općinski sud je naveo da je postupak proveden u skladu s pozitivnim zakonskim propisima i da su pravilno primijenjene materijalne odredbe, pri čemu nisu izvršene povrede prava na koje je apelacijom ukazano.

V. Relevantni propisi


12. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 203.


Protiv presude donijete u prvom stepenu stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 30 dana od dana donošenja presude, odnosno, ako se presuda dostavlja u skladu sa odredbama ovog zakona o dostavljanju, 30 dana nakon dostavljanja prepisa presude, ako u ovom zakonu nije određen drugi rok. U mjeničnim i čekovnim sporovima ovaj rok je 15 dana.

Blagovremeno izjavljena žalba sprječava da presuda postane pravosnažna u dijelu koji se pobija žalbom.

O žalbi protiv presude odlučuje drugostepeni sud.

Član 212.


Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostepenu presudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

Član 221.


Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 236.


U postupku po žalbi protiv rješenja shodno će se primjenjivati odredbe koje važe za žalbu protiv presude, osim odredaba o održavanju rasprave pred drugostepenim sudom.

Član 386.
[...]

(2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka, ili da jedna stranka nadoknadi drugoj srazmjeran dio troškova.

Član 396.


O naknadi troškova odlučuje sud na određeni zahtjev stranke bez raspravljanja.

Stranka je dužna da u zahtjevu opredijeljeno navede troškove za koje traži naknadu. Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna da stavi najdocnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, a ako se radi o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna da zahtjev za naknadu troškova stavi u prijedlogu o kome sud treba da odluči.

O zahtjevu za naknadu troškova sud će odlučiti u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom.

[...]

Član 398.


Odluka o troškovima sadržana u presudi može se napadati samo žalbom na rješenje ako se istovremeno ne napada i odluka o glavnoj stvari.

VI. Dopustivost


13. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 054201 09 Gž od 22. juna 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. jula 2011. godine a apelacija je podnesena 5. septembra 2011. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


17. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

18. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

20. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se ovaj postupak tiče prava na isplatu iz radnog spora, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv na taj postupak. Također, Ustavni sud ukazuje da se garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obaveza, ne isključujući faze postupka nakon odluke u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka se mora sagledavati kao nastavak parnice o glavnom pitanju i, u skladu s tim, kao dio "utvrđivanja građanskih prava i obaveza" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. septembra 1997. godine, stav 29). Iz navedenog proizlazi da se odluka o troškovima postupka tiče apelantovih građanskih prava i obaveza, što znači da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv i u tom dijelu. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

21. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu. Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

22. Ustavni sud, također, podsjeća u vezi sa spornim pitanjem iz konkretne apelacije, dakle prava na žalbu u vezi s troškovima postupka, da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje i donio odluku u predmetu broj AP 1092/11 (vidi Ustavni sud, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1092/11 od 10. aprila 2014. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 40/14, dostupna i na web-stranici www.ustavnisud.ba) u kojoj je istakao da "pravo žalbe višem sudu nije definirano, niti se podrazumijeva u članu 6. stav 1. Evropske konvencije". Ustavni sud je pri tom naglasio: ako je žalba omogućena i ako je bila podnesena, a sud tog stepena pozvan da "utvrdi" činjenice, prvi stav člana 6. Evropske konvencije je primjenjiv (vidi Evropski sud za ljudska prava, Delcourt protiv Belgije, presuda od 17. januara 1970. godine, serija A broj 11, str. 14-15). Ustavni sud ističe da, iako član 6. stav 1. Evropske konvencije ne podrazumijeva pravo žalbe višem sudu, ako se zakonom ovo pravo propiše, onda se moraju osigurati garancije za njegovu dosljednu primjenu kroz jasnu i preciznu normu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4101/09 od 30. marta 2012. godine, stav 49, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 40/12).

23. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u prvostepenoj presudi utvrdio ukupnu visinu troškova parničnog postupka u iznosu od 982,80 KM nakon čega je, na temelju odredbe člana 386. ZPP-a, cijeneći da je apelant uspio u postupku u procentu od 53%, utvrdio da mu pripadaju troškovi u iznosu od 520,46 KM. U vezi s tim, apelant je 27. aprila 2009. godine izjavio žalbu protiv rješenja o troškovima postupka sadržanog u presudi Općinskog suda, napadajući prvostepenu presudu samo u pogledu odluke o troškovima postupka a ne i glavne stvari, dok je tužena svojom žalbom ukazala na odluku o glavnoj stvari. Međutim, iz preambule osporene presude Kantonalnog suda proizilazi da apelantova žalba uopće nije razmatrana već je odluka donesena povodom žalbe tužene kojom je prvostepena presuda pobijana u cjelini. U tom slučaju se smatra da se osim odluke o glavnoj stvari presuda pobija i u dijelu koji se tiče troškova postupka.

24. Imajući u vidu da je Kantonalni sud propustio da odluči o apelantovoj žalbi garantiranoj zakonom u smislu odredbe člana 233. ZPP-a izjavljenoj protiv rješenja o troškovima postupka sadržanog u prvostepenoj presudi, kao sud koji je nadležan da odluči o činjeničnim i pravnim pitanjima, Ustavni sud ukazuje na stav iz citirane Odluke AP 1092/11 (stav 28. navedene odluke) iz kojeg proizilazi da je Kantonalni sud nesporno apelantu uskratio "odluku" koja predstavlja konačno rješenje o njegovom pravu, pa je na taj način apelantovo pravo na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje učinio iluzornim. Također, Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju potvrdio da je omaškom propustio odlučiti o apelantovoj žalbi, a u informaciji koju je naknadno dostavio, istakao je da ni nakon podnošenja apelacije nije odlučeno o žalbi jer apelant nije dostavio prijedlog za dopunsku presudu. U vezi s tim, Ustavni sud ponovo ukazuje na stav zauzet u već citiranoj Odluci AP 1092/11, prema kojem je neosnovano pozivanje Kantonalnog suda na apelantova prava propisana odredbom člana 192. ZPP-a, kojim je regulirano pravo na dopunsku presudu u slučaju da je sud propustio da odluči o dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom. Da se u apelantovom slučaju ne radi o navedenoj situaciji, proizlazi iz odluke prvostepenog suda koji je apelantov zahtjev u vezi s troškovima parničnog postupka razmotrio i o njima odlučio pozivanjem na odredbe ZPP-a, koje su taj sud opredijelile za donošenje takve odluke. Ustavni sud, također, podsjeća da se radi o dva nezavisna procesna sredstva, što proizlazi iz čl. 193, 194. i 233. citiranog zakona, jer žalbu na presudu treba razlikovati od prijedloga za donošenje dopunske presude, imajući u vidu da i procesi odlučivanja po tim sredstvima nisu vezani, jer se žalba izjavljuje na prvostepenu presudu suda, dok se prijedlog za donošenje dopunske presude izjavljuje zbog nedostatka odluke prvostepenog suda o dijelu tužbenog zahtjeva. To u konkretnom predmetu nije slučaj jer je prvostepeni sud, kako je već prethodno navedeno, odlučio o apelantovom zahtjevu u vezi sa troškovima postupka, tako da je apelant samo u slučaju odricanja od prava na žalbu imao pravo da u zakonskom roku izjavi prijedlog za donošenje dopunske presude.

25. Imajući u vidu navedeno, te okolnost da se stavovi iz citirane odluke u cijelosti mogu primijeniti na apelantov slučaj, budući da iz činjenica konkretnog predmeta proizilazi da je Kantonalni sud apelantu uskratio "odluku" koja predstavlja konačno rješenje o njegovom pravu Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja apelantu povrijeđeno pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije

Ostali navodi


26. S obzirom na zaključak o povredi prava na pristup sudu kao segmenta prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje navode apelanata u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak


27. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na pristup sudu kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada sud, nadležan da odluči o činjeničnim i pravnim pitanjima, propusti da odluči o izjavljenoj žalbi koja je garantirana zakonom, a što kao posljedicu ima izostanak odluke koja predstavlja konačno rješenje o apelantovom pravu.

28. Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!