Službeni glasnik BiH, broj 85/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3460/11, rješavajući apelaciju Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b. i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 007075 11 Pž od 16. juna 2011. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 007075 05 Ps od 9. marta 2011. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine (daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banje Luke, podnijela je 29. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 007075 11 Pž od 16. juna 2011. godine i Presude Okružnog privrednog suda (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 007075 05 Ps od 9. marta 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, ranije važeća Pravila ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), od Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske, koje je u postupku zastupalo Republiku Srpsku kao tuženu (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 19. marta 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Viši privredni sud i Okružni privredni sud su dostavili odgovore na apelaciju 31. marta i 3. aprila 2014. godine. Tužena je dostavila odgovor na apelaciju 31. marta 2014. godine.

III. Činjenično stanje


4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 007075 05 Ps od 9. marta 2011. godine, koja je potvrđena Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 007075 11 Pž od 16. juna 2011. godine, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je po osnovu ulaganja i prava raspolaganja vlasnica poslovne zgrade izgrađene na k.č. 13/87, upisane u zk. ul. br. 5747 KO Banja Luka, koja se nalazi u Banjoj Luci u ulici Mirka Višnjića broj 15 (sada Bana Milosavljevića broj 15), da se naloži brisanje društvenog vlasništva i prava raspolaganja na toj poslovnoj zgradi i da se upiše pravo vlasništva na poslovnoj zgradi u apelanticinu korist, te da se tuženoj naloži da apelantici po osnovu jačeg prava preda u posjed i slobodno raspolaganje navedenu zgradu. Navedenom presudom apelantica je obavezana da na ime troškova postupka isplati iznos od 3.600,00 KM.

6. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je na osnovu ugovora o darovanju od 15. decembra 1946. godine utvrđeno da je predmetne nekretnine (zgrada i gradilište) Mirko Divjak kao darodavac darovao Okružnom komitetu Komunističke partije Jugoslavije kao daroprimcu. Na osnovu zk. ul. br. 5747 KO Banja Luka utvrđeno je da je u "B" listu spomenutog uloška na tim nekretninama upisano društveno vlasništvo, a u "C" listu je upisano pravo raspolaganja u korist Okružnog komiteta KPJ sa 1/1.

7. Istaknuto je da je u konkretnom slučaju sporno da li je apelantica stekla vlasništvo na spomenutoj zgradi po osnovu ulaganja, te da li je ovlaštena po osnovu jačeg pravnog osnova od tužene zahtijevati predaju u posjed poslovne zgrade. Apelantica je svoj tužbeni zahtjev zasnovala na tvrdnji da je postala vlasnica predmetne zgrade po osnovu izgradnje-ulaganja, odnosno na osnovu zakona stvaranjem nove stvari.

8. Okružni privredni sud se pozvao na odredbe čl. 20. i 21. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO). Dalje je ukazao na to da su bitne pretpostavke za sticanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu i stvaranjem nove stvari prema odredbama ZOSPO-a izgradnja zgrade ili drugog građevinskog objekta, dok se privremena sanacija i adaptacija (kako je to navedeno u rješenju od 7. oktobra 1975. godine) postojeće poslovne zgrade ne može smatrati građevinom, odnosno adaptacija, sanacija i rekonstrukcija postojećeg poslovnog prostora kao građevine nema pravni učinak stvaranja nove stvari. Navedeno je da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da izvedeni građevinski radovi i intervencije na građevinskom objektu ne čine taj objekt novim objektom u smislu odredbi ZOSPO-a, te da stoga nisu ispunjeni uvjeti za sticanje vlasništva na osnovu ulaganja, odnosno na osnovu zakona stvaranjem nove stvari.

9. Istaknuto je da je apelantica (kao pretpostavljeni vlasnik) zahtijevala i predaju predmetne poslovne zgrade po osnovu jačeg prava na posjed. Ukazano je na to da se presumpcija da neko pravo na stvar postoji ocjenjuje kroz određen kvalitet posjeda što je istovremeno nužna pretpostavka za uspješnu zaštitu ovog prava.

10. Istaknuto je da ZOSPO predviđa da tužilac vlasničkom tužbom kojom se štiti jače pravo na posjed može biti samo onaj koji ima kvalificiran posjed, a to je posjed koji je zakonit, istinit i savjestan, a osim ovog uvjeta za uspjeh u sporu potrebno je da je kod tuženog njegov posjed pravno slabijeg kvaliteta. Upis apelantice u Registar udruženja građana kao pravnog sljednika, odnosno to što je apelantica donijela Statut kojim je određeno da je pravni sljednik Saveza komunista Jugoslavije (u daljnjem tekstu: SKJ), u skladu s relevantnim odredbama ZOSPO-a, ne predstavlja valjan pravni osnov koji objektivno pravo traži za sticanje prava vlasništva, a apelanticin pravni prethodnik nije mogao na apelanticu prenijeti veći obim prava nego što ga sam ima, jer je nesporno da nije upisan kao vlasnik predmetne zgrade već je imao pravo raspolaganja. To, prema mišljenju Okružnog privrednog suda, znači da osnovna pretpostavka za utvrđivanje da je apelantica vlasnica i da ima jači pravni osnov za predaju u posjed predmetnih nekretnina nije ispunjena.

11. Okružni privredni sud nije prihvatio apelanticinu tvrdnju da je stekla vlasništvo na nekretninama kao pravno-politički sljednik Komunističke partije Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KPJ) jer apelantica nije dokazala da je SKJ donio akt odnosno diobni bilans nakon raspada SFRJ kojim je utvrđeno i regulirano pitanje preuzimanja prava, obaveza i imovine koja je postojala na području bivše SFRJ a koja je pripadala SKJ. Time što je apelantica donijela jednostranu odluku (Statut na koji se poziva) o preuzimanju sredstava, prava i obaveza SKJ nije regulirano pitanje diobe imovine SKJ na području SFRJ.

12. Stoga, prema mišljenju prvostepenog suda, kako apelantica nije stekla pravo vlasništva ni po osnovu prava svog prethodnika, a niti građenjem i stvaranjem nove stvari, te da pri tome iz zk. ul. br. 5747 KO Banja Luka proizlazi da su nekretnine društveno vlasništvo (što znači da je neosnovan apelanticin prigovor da se tužena u posjedu nekretnina nalazi bez ikakvog pravnog osnova), zbog čega je njen tužbeni zahtjev neosnovan jer nisu ispunjeni uvjeti iz odredbi ZOSPO-a.

13. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da apelantica svoju aktivnu legitimaciju zasniva na svom Statutu od 5. februara 2005. godine u kojem je odredbom člana 2. stav 2. propisano da je jedini pravni sljedbenik Komunističke partije BiH (u daljnjem tekstu KPBiH). Stoga je, prema mišljenju Okružnog privrednog suda, apelantica sama sebe svojim osnivačkim aktom imenovala pravnim sljednikom bivše KPBiH.

14. Okružni privredni sud je naveo da je KPSFRJ bila društveno-politička organizacija i kao takva je osnovana 1919. godine. U periodu od 1937. godine do 1948. godine osnovane su u okviru Saveza komunista komunističke partije svih bivših Republika SFRJ. Ta Komunistička partija, u okviru koje su postojale partije u bivšim republikama, prestala je postojati, ona nema pravnog sljednika, niti je između tadašnje KPSFRJ, u okviru koje je postojala KPBiH, i apelantice postojao pravni kontinuitet.

15. Prema mišljenju Okružnog privrednog suda, apelantica nije dokazala da je aktivno legitimirana i da je pravni sljednik KPBiH, Okružnog komiteta Komunističke partije na kojeg je ugovorom iz 1946. godine preneseno pravo vlasništva. Stoga, prema mišljenju drugostepenog suda, historijat prava vlasništva, historijat pretvaranja društvene u državnu imovinu, te navodi žalbe kojima se ukazuje na to da se trebao primijeniti Opći građanski zakonik ne utječu na pravilnost odluke prvostepenog suda. Također je navedeno da ulaganje u sanaciju i adaptaciju objekta ne predstavlja stvaranje nove stvari niti može biti osnov za sticanje prava vlasništva i za postavljanje stvarnopravnog zahtjeva. Raspolaganje je način vršenja vlasničkih prava a ne osnov za sticanje prava vlasništva, kako to apelantica traži. Za brisovnu tužbu je legitimiran upisani vlasnik čija su prava povrijeđena, te se brisovnom tužbom zahtijeva zaštita povrijeđenih prava u odnosu na lice čijim radnjama su ta prava i u čiju korist su prava vlasnika povrijeđena. Također je ukazano na to da apelanticini žalbeni navodi u kojima se izlaže historijat izmjena zakona i vlasničkih odnosa u Bosni i Hercegovini i bivšoj SFRJ ne utječu na razrješenje spora.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


16. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatra da drugostepeni sud neosnovano navodi da apelantica nije dokazala legitimaciju za vođenje spora. Ističe da je postojala samo jedna politička partija, a to je Savez komunista Jugoslavije sa svojim sastavnim dijelovima, republičkim i pokrajinskim savezima komunista. Smatra da je apelantica aktivno legitimirana da vodi parnicu jer joj pripada pravo na predaju u posjed poslovne zgrade koju tužena drži u nezakonitom posjedu. Smatra da joj ovo pravo pripada na osnovu prava raspolaganja njenog pravnog prednika na poslovnoj zgradi. Smatra da je na konkretan slučaj trebalo primijeniti odredbe člana 324. st. 1. i 4. Zakona o stvarnim pravima. Ukazuje na to da u odnosu na tuženu nije bila ravnopravna i jednaka pred zakonom. Ističe da je tužena imala povlašten položaj jer je bila oslobođena dokazivanja prava na tuđu imovinu koju drži u posjedu, a nije dokazala svoje pravo na predmetnu zgradu.

b) Odgovor na apelaciju


17. U svom odgovoru na apelaciju Viši privredni sud je naveo da u postupku nisu prekršena apelanticina ustavna prava. Apelantici je, u skladu s raspravnim principom, omogućeno da raspravlja pred sudom, te da, u skladu s principom tereta dokazivanja, predloži i provede sve dokaze koje smatra relevantnim za odluku o predmetu spora.

18. Okružni privredni sud je u svom odgovoru na apelaciju naveo da nisu prekršena apelanticina ustavna prava, te da je taj sud na osnovu dokaza koje su stranke izvele utvrdio činjenično stanje na koje je primijenio materijalno pravo, o čemu je dao obrazloženje u svojoj presudi.

19. U svom odgovoru na apelaciju tužena je navela da nisu prekršena apelanticina ustavna prava. Apelantica nije dokazala sljedništvo niti legitimitet u predmetnom sporu niti je dokazala da je pravo vlasništva stekla na način koji je propisan zakonom. Smatra da je apelantica sama sebe svojim osnivačkim aktom imenovala pravnim sljednikom bivše Komunističke partije BiH. Prema tome, ona nije legitimirana za postavljanje ovakvog tužbenog zahtjeva. Ulaganje u sanaciju objekta ne predstavlja stvaranje nove stvari niti može biti osnov za sticanje prava vlasništva i za postavljanje stvarnopravnog zahtjeva.

V. Relevantni propisi


20. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav 1.


Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 123.


Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

21. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80 i 36/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 20.


Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasledivanjem.

Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.

Član 21.


Po samom zakonu pravo svojine se stiče stvaranjem nove stvari, spajanjem, mešanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, održajem, sticanjem svojine od nevlasnika, okupacijom i u drugim slučajevima određenim zakonom.

Član 37.


Vlasnik može tužbom zahtevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari.

Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastareva.

Član 41.


Lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znalo i nije moglo znati da nije postalo vlasnik (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo da zahteva njen povraćaj i od savesnog držaoca kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.

Kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno. Ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo ima lice kod koga se stvar nalazi.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastareva.

VI. Dopustivost


22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 007075 11 Pž od 16. juna 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Navedenu presudu apelantica je primila 13. jula 2011. godine, a apelacija je podnesena 29. augusta 2011. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


26. Apelantica navodi da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje


Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

27. Ustavni sud naglašava svoj stav da, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko su povrijeđena procesna prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke br. U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02, i U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).

28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen budući da apelantica u postupku nije dokazala da je pravo vlasništva na predmetnom objektu stekla na način kako je to propisano odredbama čl. 20. i 21. ZOSPO-a niti je dokazala da je pravni sljednik KPBiH i Okružnog komiteta KPJ na kojeg je ugovorom o darovanju iz 1946. preneseno pravo vlasništva na predmetnom objektu. Redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje koje ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Naime, utvrđeno je da je apelantica svojim Statutom od 5. februara 2005. godine (član 2. stav 2) odredila da je ona pravni sljednik bivše KPBiH, čime se, prema mišljenju redovnih sudova, ne dokazuje sljedništvo kao ni aktivna legitimacija u postupku. Pri tome je ukazano na to da je Komunistička partija u okviru koje su postojale partije u bivšim republikama prestala postojati i da ona nema pravnog sljednika, kao ni da između tadašnje KPSFRJ, u okviru koje je postojala KPBiH, i apelantice ne postoji pravni kontinuitet.

29. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelantici kao i tuženoj bilo omogućeno da raspravlja pred sudom u smislu raspravnog principa iz člana 7. Zakona o parničnom postupku, kao i da u smislu principa tereta dokazivanja iz člana 123. navedenog zakona predloži i provede sve dokaze kojima bi dokazala osnovanost svog tužbenog zahtjeva, iz čega proizlazi da apelantica nije bila u neravnopravnom položaju u odnosu na tuženu. Stoga, apelanticino nezadovoljstvo ishodom konkretnog postupka ne znači ujedno i povredu prava na pravično suđenje. Prema tome, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih presuda ne može naći elemente koji bi ukazivali na arbitrarnost u donošenju osporenih odluka, niti na bilo kakvu procesnu nepravičnost koja bi vodila kršenju prava na pravično suđenje. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene presude i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelantici nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi


31. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati apelanticine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, o kojim je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke.

VIII. Zaključak


32. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava na apelanticinu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

33. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!