Službeni glasnik BiH, broj 71/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 384/12, rješavajući apelaciju Nikole Šarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. jula 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Nikole Šarića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 001753 10 Rev od 10. novembra 2011. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Nikola Šarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupaju Faruk Ćupina i Fahira Rizvanbegović-Kajtaz, advokati iz Mostara, podnio je 24. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 001753 10 Rev od 10. novembra 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 001753 09 Gž od 10. juna 2010. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 001753 05 P od 5. decembra 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te Hercegovačko-neretvanskog kantona, MUP Mostar, kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 9. januara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 20. januara 2015. godine, a Općinski sud i tuženi 22. januara 2015. godine. Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 001753 05 P od 5. decembra 2008. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi svojim radom i sredstvima obnovi njegov objekt izgrađen na nekretnini označenoj kao k. č. broj 206/1 upisanoj u zk. ul. br. 379 KO Jasenjani (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), u skladu s nalazom vještaka građevinske struke N. K. od 14. jula 2008. godine ili mu isplati iznos od 286.268,50 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate, sve u roku od 30 dana. Apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom presudom.

6. Apelant je u tužbi istakao da je vlasnik spornih nekretnina, na kojima je podigao poslovnu zgradu-motel u koju je uložio oko 1.000.000,00 KM, da bi krajem maja 1998. godine nepoznati počinioci objekt prvo opljačkali, a potom ga uništili eksplozivom velike razorne moći. Budući da se radi o očiglednom aktu nasilja i terora, apelant se pozvao na član 180. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), prema kojem je za štetu odgovoran tuženi kao društveno-politička zajednica čiji su organi bili dužni spriječiti takvu štetu. Naime, apelant je u tužbi naveo da, u skladu s članom 2. tačka 2. i članom 12. tačka 6. Zakona o unutrašnjim poslovima HNK, kojim je regulirano da u unutrašnje poslove iz nadležnosti tog kantona spadaju i poslovi i zadaci policije, osim poslova koji su u isključivoj nadležnosti Federacije BiH, s tim da je Ministarstvo nadležno u vršenju tih poslova i zadataka zaštite života i lične sigurnosti građana, kao i zaštite objekata i drugih materijalnih dobara u slučaju opće opasnosti ili kada je javni red i mir narušen u većem obimu, kao i u slučaju terorističkog ili drugog nasilnog djelovanja odnosno pobune.

7. Općinski sud je najprije izvršio uvid u spis broj P. 207/03-11 u kojem je utvrđeno da je apelant u istoj pravnoj stvari prvi put podnio tužbu 10. aprila 2003. godine, koja je Rješenjem Općinskog suda broj P. 207/03-II od 6. maja 2005. godine, pravosnažna od 23. augusta 2005. godine, odbačena kao nepotpuna. Dalje je Općinski sud u obrazloženju naveo da je, ocjenjujući okolnosti oštećenja objekta jasno izražene u potvrdi Ministarstva unutrašnjih poslova HNK, PU Mostar-Sjever, od 2. septembra 1999. godine, zaključio da se u konkretnom slučaju neophodno imaju primijeniti posebno regulirani rokovi zastare iz člana 377. stav 1. ZOO-a u slučajevima kada je šteta uzrokovana krivičnim djelom za koje je predviđen duži rok zastare, tako da zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja. Navedeno je da je za krivično djelo terorizma iz člana 146. stav 1. Krivičnog zakona FBiH propisana kazna zatvora u najmanjem trajanju od jednu godinu, tako da je rok zastare krivičnog gonjenja iz člana 121. stav 1. tačka 2. istog tog zakona petnaest godina od izvršenja krivičnog djela. Prihvatajući nesporno utvrđenu činjenicu da je predmetni objekt (apelantovo vlasništvo) oštećen u maju 1998. godine, te da je apelant neposredno poslije toga saznao za štetu i njegovog počinioca, a najkasnije 2. septembra 1999. godine od kada datira izdata potvrda MUP-a, kao i da je tužba u toj pravnoj stvari, u smislu odredbe člana 390. ZOO-a, podnesena 10. aprila 2003. godine, dakle unutar zastarnog roka iz člana 377. ZOO-a, u vezi s članom 121. stav 1. tačka 2. KZFBiH, to Općinski sud nije prihvatio osnovanim taj prigovor tuženog.

8. Razmatrajući sve navedene okolnosti predmetnog slučaja, a naročito činjenicu da je miniranje objekta bilo 1998. godine, Općinski sud je zaključio da je za štetu nastalu oštećenjem odnosno uništenjem imovine fizičkih lica, kao u konkretnom slučaju, usljed akata nasilja i terora, odgovorna Federacija BiH u čijoj je isključivoj nadležnosti bilo otkrivanje odnosno sprječavanje izvršenja tih krivičnih djela. Stoga, kako navodi Općinski sud, organi koji su bili dužni spriječiti tu štetu nisu kantonalni organi unutrašnjih poslova već federalni, a njihova se nadležnost zasniva na odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te člana 2. Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH ("Službene novine FBiH" broj 1/96). Također, odredbom člana 185. ZOO-a izričito je propisana obaveza odgovornog lica da uspostavi stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala. Tek kada uspostavljanje prijašnjeg stanja nije moguće, sud će odrediti da ono isplati oštećenom odgovarajuću svotu u novcu na ime naknade štete. Primjenom stava 4. istog člana, sud će dosuditi oštećenom naknadu u novcu kada on to zahtijeva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje prijašnjeg stanja.

9. Kako navodi Općinski sud, konkretni objekt prema svim svojim bitnim obilježjima predstavlja sui generis odnosno individualno određenu stvar, čiji povrat sve navedene okolnosti slučaja, a osobito stanje totalne devastacije, te činjenica da objekt više faktički skoro i ne postoji na terenu, čine nemogućim. Stoga se odgovornost može zasnivati isključivo na odredbi člana 180. ZOO-a, prema kojem je za štetu nastalu oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkih lica, usljed akata nasilja i terora, odgovorna društveno-politička zajednica u čijoj je isključivoj nadležnosti bilo otkrivanje odnosno sprječavanje izvršenja tih djela. Apelant se u konkretnom slučaju opredijelio na fakultativno postavljeni tužbeni zahtjev iz člana 409. ZOO-a, uz ovlaštenje odgovornog lica da se oslobodi svoje obaveze činidbom po svom izboru (alternativno ovlaštenje, facultas alternativa), a sve prema nalazu i mišljenju vještaka N. K. od 14. jula 2008. godine, prema kojem je na ime dovođenja objekta u prvobitno stanje (izgradnja) neophodno uložiti iznos od 286.268,50 KM. Međutim, shodno navedenom utvrđenju suda da tuženi nije pasivno legitimiran u toj pravnoj stvari, Općinski sud se nije upuštao u posebnu ocjenu preostalih dokaza.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 001753 09 Gž od 10. juna 2010. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

11. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku koji je prethodio donošenju osporavane presude prvostepeni sud utvrdio da je apelant isključivi vlasnik sporne nekretnine koju je stekao temeljem kupoprodajnog ugovora, na kojoj je prije rata izgradio poslovno-stambeni objekt, uz svu potrebnu dokumentaciju, da su objekt u maju 1998. godine minirali nepoznati izvršioci, što je utvrđeno uvidom u potvrdu tuženog – PU Mostar-Sjever od 2. septembra 1999. godine. Vještačenjem vještaka građevinske struke K. N. utvrđen je stepen oštećenja objekta od 85%, na osnovu kojeg je vještak izveo zaključak da je do takvog oštećenja jedino moglo doći njegovim miniranjem. Odredbom člana 180. ZOO-a propisano je da za štetu nastalu oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkih lica, kao što je u konkretnom slučaju, usljed akata nasilja i terora odgovara Federacija BiH u čijoj je isključivoj nadležnosti bilo otkrivanje, odnosno sprječavanje izvršenja krivičnih djela terorizma. Prema tome, kako navodi Kantonalni sud, organi koji su bili dužni spriječiti štetu nisu kantonalni organi, kako to pravilno prvostepeni sud u razlozima presude navodi, već federalni organi čija se nadležnost zasniva na odredbama čl. I i III Ustava Federacije BiH, te člana 2. Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH, prema kojima su u isključivoj nadležnosti FBiH poslovi u suzbijanju i sprječavanju terorizma. Dakle, Kantonalni sud zaključuje da je na apelantovom objektu došlo do štete usljed propusta federalnih organa unutrašnjih poslova, a ne tuženog, pa je pravilno raspravljen prigovor tuženog o nedostatka pasivne legitimacije, zbog čega apelant ne može potraživati štetu od tuženog jer nema njegove odgovornosti. Imajući u vidu izloženo, Kantonalni sud je tužiočevu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio pozivajući se na odredbu člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

12. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 001753 10 Rev od 10. novembra 2011. godine apelantova revizija je djelimično uvažena i nižestepene presude preinačene na način da je apelantova žalba uvažena i prvostepena presuda u dijelu odluke o troškovima postupka preinačena i tuženom odbijen zahtjev za isplatu dosuđenih troškova postupka.

13. Vrhovni sud smatra da je, nezavisno od osnovanosti apelantovih revizijskih prigovora kojim osporava pasivnu legitimaciji tuženog, apelantovo potraživanje naknade štete zastarjelo shodno odredbi člana 376. ZOO-a. Naime, kako navodi Vrhovni sud, kada je štetu počinilo nepoznato lice, za ocjenu osnovanosti prigovora zastare nalazi primjenu samo odredba stava 2. člana 376. ZOO-a, tj. vodi se računa samo o objektivnom roku zastare (subjektivni rok od tri godine ne uzima se u obzir), kojom je regulirano da potraživanje naknade štete u svakom slučaju zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala i nezavisno od toga što je šteta nastala krivičnim djelom, već je odlučujuće što je prouzrokovana radnjom nepoznatog lica. Zastarni rok prema odredbi člana 377. ZOO-a, kao duži zastarni rok, smije se primijeniti samo kada je krivičnom presudom utvrđeno da šteta potječe od krivičnog djela, tj. samo kada je u pitanju osuđujuća krivična presuda, a što u konkretnom predmetu nije bio slučaj. Iz podataka spisa proizlazi da je šteta nastala krajem maja 1998. godine, pa kako je tužba podnesena 1. novembra 2005. godine, to je tužba podnesena nakon proteka zastarnog roka i apelantovo potraživanje je zastarjelo. U tom kontekstu je istaknuto da podnošenjem apelantove prethodne tužbe 10. aprila 2003. godine, koja je odbačena kao neuredna, nije došlo do prekida zastare potraživanja naknade štete prema čl. 388. i 389. ZOO-a, jer bi neuredna tužba prekinula tok zastare samo u slučaju da je apelant tu neurednost otklonio, što u konkretnom slučaju nije uradio, pa je sud s pravom odbacio takvu tužbu pozivom na odredbe člana 336. stav 3. ZPP. Vrhovni sud je u dijelu odluke koja se odnosi na meritum spora reviziju odbio kao neosnovanu primjenom odredbe člana 248. ZPP.

14. Međutim, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, Vrhovni sud je na osnovu odredbe člana 250. stav 1. ZPP u pogledu odluke o dosuđenim troškovima postupka preinačio nižestepene presude u dijelu dosuđenih troškova tuženom u visini iznosa od 2.460,00 KM koji se odnose na nagradu za obavljeno zastupanje, a koji mu ne pripadaju shodno odredbama člana 395. ZPP u vezi s članom 45. Zakona o pravobranilaštvu u FBiH. Kako je apelant uspio u revizijskom postupku samo u dijelu odluke koja se odnosi na sporedno potraživanje, na osnovu odredbe čl. 397, 396. st. 1. i 2. u vezi s članom 386. ZPP, ne pripadaju mu troškovi tog postupka.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

16. Apelant navodi da je 8. aprila 2003. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog. Nakon toga, prvostepeni sud je rješenjem od 26. novembra 2004. godine vratio tužbu apelantu na uređenje, u skladu s odredbom člana 53. ZPP, s obzirom na to da je u međuvremenu stupio na snagu novi ZPP ("Službene novine FBiH" broj 53/03). Dalje je navedeno da je rješenje od 26. novembra 2004. godine apelant primio 20. decembra 2004. godine, u skladu s kojim je postupio 28. decembra 2004. godine. Međutim, prvostepeni sud je nakon uvida zaključio da apelant nije postupio prema rješenju suda, jer je vratio tužbu bez ispravke i dopune, zbog čega je tužbu kao neurednu odbacio pozivom na odredbu člana 336. stav 3. ZPP. Apelant zaključuje da je takvim radnjama povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada je doneseno Rješenje broj 207/03 od 6. maja 2005. godine, kojim je tužba odbačena kao neuredna shodno odredbi člana 336. ZPP.

17. Apelant navodi da je osporena presuda u osporavanom dijelu potpuno pogrešna i nezakonita. Smatra da su mu donošenjem takve presude povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu zbog pogrešne primjene materijalnog prava iz člana 390. ZOO-a, kada je zaključio da je njegovo potraživanje zastarjelo shodno odredbi člana 376. stav 2. ZOO-a. Iskazavši pogrešan pravni stav, Vrhovni sud, kako navodi apelant, ne samo da je pogrešno primijenio materijalno pravo iz člana 376. stav 2, u vezi s članom 390. stav 1. ZOO-a i nije raspravio prigovor pasivne legitimacije, nego je osim toga počinio povredu postupka iz člana 209. u vezi s članom 336. stav 3. ZPP kada je zaključio da novom tužbom apelant nije otklonio neurednost ranije podnesene tužbe.

18. Apelant osporava i dokazni postupak jer, nasuprot materijalnim dokazima, nižestepeni sudovi donose odluku da štetni događaj predstavlja akt terorizma. Pri tome se treba imati u vidu definicija krivičnog djela terorizma propisana odredbom člana 201. Krivičnog zakona BiH kao ozbiljno zastrašivanje stanovništva ili prisiljavanje organa vlasti BiH vlade druge zemlje ili međunarodne organizacije da nešto izvrši ili ne izvrši, ili s ciljem ozbiljne destabilizacije ili uništavanja osnovnih političkih, ustavnih, privrednih ili društvenih struktura BiH, druge zemlje ili međunarodne organizacije. Sama činjenica da se štetni događaj desio tokom 1998. godine ne može utjecati na obilježje krivičnog djela, kao i činjenica da se radi o objektu u privatnom vlasništvu apelanta kao pojedinca.

b) Odgovor na apelaciju

19. U odgovoru na apelaciju Općinski sud navodi da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak u odnosu na razuman rok, posebno uzimajući u obzir tužiočevo ponašanje u toku postupka, kao i dinamiku radnji koje je preduzimao (u tužbi se tvrdi da je šteta nastala 1998. godine, a tužba podnesena 2. novembra 2005. godine, pa čak i ranija 10. aprila 2003. godine). Jasno je da je sam apelant čekao pet odnosno sedam godina sa podnošenjem tužbe. Postupak povodom prve tužbe okončan je odbacivanjem tužbe upravo usljed toga što apelant nije preduzimao potrebne radnje. Sud navodi da je u postupku povodom tužbe od 2. novembra 2005. godine prvostepena presuda donesena 5. decembra 2008. godine, dakle tri godine nakon podnošenja tužbe. Dakle, uzimajući u obzir kompleksnost predmeta, količinu i vrstu provedenih dokaza, posebno pri činjenici da je sud postupao u kontinuitetu, sud ne smatra da je u pitanju neosnovano dug period, u smislu člana 6. Evropske konvencije. Stoga, Općinski sud zaključuje da su navodi apelacije neosnovani u cijelosti, osporavane presude zasnovane na zakonu, činjenično stanje tačno utvrđeno i materijalno pravo pravilno primijenjeno, pa predlaže da sud odbije apelaciju kao neosnovanu.

20. Vrhovni sud navodi da pri donošenju osporavane odluke apelantu nisu povrijeđena ustavna prava na pravično suđenje i imovinu.

21. Tuženi navodi da je apelacija neosnovana zbog svih provedenih dokaza, a posebno odredbi člana 180. ZOO-a, iz kojih proizlazi da za štetu nastalu usljed akata nasilja i terora odgovara Federacija BiH, a ne kanton, pa se predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

22. U Zakonu o unutrašnjim poslovima FBiH ("Službene novine FBiH" broj 49/05) relevantne odredbe glase:

Član 2.

Unutrašnji poslovi iz nadležnosti Federalnog ministarstva su:

1) sprečavanje i otkrivanje krivičnih djela terorizma, međukantonalnog kriminala, stavljanja u promet opojnih droga i organizovanog kriminala, te pronalaženje i hvatanje počinilaca tih krivičnih djela i njihovo privođenje nadležnim organima; [....].

23. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Osnove odgovornosti

Član 154.

Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Član 158.

Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.

Član 172. stav 1.

Pravno lice odgovora za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

Član 180.

Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.

Organizatori, učesnici, podstrekači i pomagači u aktima nasilja ili terora, javnim demonstracijama i manifestacijama koje su usmjerene na podrivanje ustavom utvrđenog društvenog uređenja, nemaju pravo na naknadu štete po ovom osnovu.

Društveno-politička zajednica ima pravo i obavezu da zahtijeva naknadu isplaćenog iznosa od lica koje je štetu prouzrokovalo.

To pravo zastarijeva u rokovima propisanim za zastarjelost potraživanja naknade štete.

Potraživanje naknade štete

Član 376.

(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.

(3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastarjelost te obaveze.

Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom

Član 377.

(1) Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.

(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

(3) Isto važi i za zastoj zastarijevanja.

Podizanje tužbe

Član 388.

Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarivanja potraživanja.

Odustanak, odbacivanje ili odbijanje tužbe

Član 389.

(1) Prekid zastarijevanja izvršen podizanjem tužbe ili kojom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja, smatra se da nije nastupio ako povjerilac odustane od tužbe ili radnje koju je preduzeo.

(2) Isto tako, smatra se da nije bilo prekida ako povjeriočeva tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen, ili ako izdejstvovana ili preduzeta mjera izvršenja ili obezbjeđenja bude poništena.

Član 390.

Ako je tužba protiv dužnika odbačena zbog nenadležnosti suda ili kod drugog uzroka koji se ne tiče suštine stvari, pa povjerilac podigne ponovo tužbu u roku od tri mjeseca od dana pravnosnažnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je zastarijevanje prekinuto prvom tužbom.

24. U Zakonu o parničnom postupku FBiH ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 336. stav 3.

(3) Smatrat će se da je podnesak povučen ako ne bude vraćen sudu u određenom roku, a ako bude vraćen bez ispravke i dopune, odbacit će se.

VI. Dopustivost

25. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 001753 10 Rev od 10. novembra 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda dostavljena je apelantu 14. decembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 24. januara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

32. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosio na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: "Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja" (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 32/05), te da je zbog toga član 6. Evropske konvencije primjenjiv.

33. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje jer u redovnom postupku nije pravilno primijenjeno materijalno pravo iz člana 390. ZOO-a, jer je Vrhovni sud počinio povredu postupka iz člana 209, a u vezi s članom 336. stav 3. ZPP, kada je zaključio da novom tužbom apelant nije otklonio neurednost ranije podnesene tužbe. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

34. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao u utvrđivanju činjenica, ali i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je osporena presuda Vrhovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

35. U konkretnom slučaju, apelant je tužbenim zahtjevom tražio da mu tuženi svojim radom i sredstvima obnovi njegov objekt koji je izgrađen na spornim nekretninama ili mu isplati iznos od 286.268,50 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate, sve u roku od 30 dana. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi (Općinski sud i Kantonalni sud) odbili apelantov tužbeni zahtjev smatrajući da tuženi nije odgovoran za štetu koju su nepoznati počinioci prouzrokovali apelantu pozivajući se na član 2. Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH, prema kojem je sprečavanje i otkrivanje krivičnih djela terorizma, međukantonalnog kriminala, stavljanja u promet opojnih droga i organiziranog kriminala, te pronalaženje i hvatanje počinilaca tih krivičnih djela i njihovo privođenje nadležnim organima u nadležnosti Federacije BiH, a ne tuženog. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, iako je potvrdio odlučenje nižestepenih sudova, svoju odluku kao konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari zasnovao na odredbi člana 376. ZOO-a, zaključivši da je apelantovo potraživanje zastarjelo budući da je šteta nastala krajem maja 1998. godine, a da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 1. novembra 2005. godine, pri čemu je obrazloženo da prethodno podnesenom tužbom koja je odbačena rješenjem koje je postalo pravosnažno 23. augusta 2005. godine nije došlo do prekida zastare potraživanja naknade štete prema čl. 388. i 389. ZOO-a jer bi neuredna tužba prekinula tok zastare samo u slučaju da je apelant tu neurednost otklonio, što u konkretnom slučaju nije uradio, pa je sud s pravom odbacio takvu tužbu pozivom na odredbe člana 336. stav 3. ZPP. Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluku Vrhovnog suda smatrajući da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno materijalno pravo iz člana 390. ZOO-a kada je sud za potraživanje naknade štete utvrdio da je ono zastarjelo shodno odredbi člana 376. stav 2. ZOO-a.

36. Shodno navedenom proizlazi da je Vrhovni sud propustom da ocijeni razloge zbog kojih je apelantov tužbeni zahtjev odbijen proizvoljno utvrdio odlučnu činjenicu, tj. da li je došlo do prekida zastare potraživanja, odnosno da li je apelant, shodno članu 390. ZOO-a, podigao ponovo tužbu u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti odluke o odbacivanju tužbe i time prekinuo zastaru potraživanja. Naime, navedenom odredbom regulirano je da, ako je tužba protiv dužnika odbačena zbog nenadležnosti suda ili kod drugog uzroka koji se ne tiče suštine stvari, pa povjerilac podigne ponovo tužbu u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je zastarijevanje prekinuto prvom tužbom. Imajući u vidu obrazloženje iz presude Vrhovnog suda (str. 3, pasus 6) u pogledu neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva zbog zastare potraživanja, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio materijalno pravo, te da osporena odluka ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. Uzimajući u obzir sve rečeno, Ustavni sud smatra da je neophodno ukinuti osporenu presudu i predmet vratiti Vrhovnom sudu na ponovni postupak u kojem će se nedostaci navedeni u prethodnim tačkama ove odluke otkloniti i donijeti nova odluka u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

39. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant navode o kršenju tog prava vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno za kršenje prava na pravično suđenje, a kako je Ustavni sud zaključio da je u konkretnom slučaju to pravo prekršeno, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno razmatra navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 390. ZOO-a.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.