Službeni glasnik BiH, broj 24/12

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1/09, rješavajući apelaciju "Coradora" d.o.o. Mišin Han, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija "Coradora" d.o.o. Mišin Han podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. Rev-20/08 od 17. novembra 2008. godine, Pž-11/07 od 15. maja 2008. godine i P-251/05 od 22. juna 2007. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. "Corador" d.o.o. Mišin Han (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Advokatska firma "Sajić" o.d. Banja Luka, podnio je 25. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), koja je registrirana 6. januara 2009. godine pod brojem AP 1/09, protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. Rev-20/08 od 17. novembra 2008. godine, Pž-11/07 od 15. maja 2008. godine i P-251/05 od 22. juna 2007. godine. Apelant je 19. januara 2009. godine, te 7. septembra, 14. oktobra i 28. novembra 2011. godine dopunio predmetnu apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH zatraženo je 3. aprila 2009. godine, a od Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo BiH) 4. juna 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je 16. aprila 2009. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Pravobranilaštvo BiH 16. juna 2009. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Suda BiH i Pravobranilaštva BiH dostavljeni su apelantu 22. juna 2009. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Suda BiH broj P-251/05 od 22. juna 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena Bosna i Hercegovina – Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) da mu isplati na ime obične štete iznos od 8.850.000,00 KM, na ime izmakle dobiti iznos od 3.753.126,00 KM i na ime troškova uskladištenja iznos od 376.986,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant, na osnovu jedinstvenih carinskih isprava br. 22941, 22994 i 22936 od 29. septembra 2000. godine, prijavio Carinarnici Banja Luka (u daljnjem tekstu: prednik tužene) uvoz mobilne telefonske centrale sa pripadajućom opremom, te da je na osnovu jedinstvene carinske isprave 3267 od 30. septembra 2000. godine roba uskladištena u Carinskoj ispostavi Banja Luka, u skladištu firme "Meridian" a.d. Banja Luka, i da se nalazi pod carinskim nadzorom. Sud BiH je naveo da je utvrđeno da je apelant uvezao navedenu robu sa namjerom da je implementira u sistem GSM mreže, ili da je proda drugim operaterima na teritoriji Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je odredbama člana 45. stav 1. Zakona o telekomunikacijama ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 19/96), koji je važio u vrijeme uvoza robe, propisano da javne telekomunikacione usluge mogu pružati i druga pravna i fizička lica na osnovu dozvole (licence) Ministarstva saobraćaja i veza. Također, Sud BiH je naveo da je odredbama člana 45. stav 2. istog zakona propisano da se dozvole izdaju na osnovu zahtjeva pravnog i fizičkog lica i da se ne mogu prenositi na druga lica bez dozvole Ministarstva. Sud BiH je naveo da iz dopisa Ministarstva finansija Republike Srpske – Republičke uprave carina broj 02/1-1 broj 483-1785/00 od 2. augusta 2000. godine proizlazi da je Ministarstvo saobraćaja i veza Republike Srpske izdalo odobrenje za uvoz i plasman GSM terminala i opreme u 2000. godini za pet privrednih društava, među kojima nije apelant. Također, Sud BiH je naveo da iz predmetnog dopisa proizlazi da pravna lica koja ne posjeduju dozvolu nadležnog ministarstva ne mogu vršiti uvoz takve opreme. Dovodeći u vezu citirane zakonske odredbe sa predmetnim dopisom, Sud BiH je ukazao da je apelant u konkretnom slučaju bio dužan pribaviti važeću dozvolu za priključenje mobilne telefonske centrale na javnu telekomunikacionu mrežu i tek onda preduzeti propisane carinske procedure za uvoz robe. Sud BiH je istakao da apelant ne samo da nije prije uvoza predmetne robe pribavio dozvolu već nije tom sudu dostavio bilo kakav dokaz da je uopće pokrenuo proceduru kod nadležnog ministarstva za dobijanje dozvole.

7. Dalje, Sud BiH je naveo da je apelant 6. februara 2001. godine, putem svog špeditera "Eureka Šped" Banja Luka (u daljnjem tekstu: špediter), podnio zahtjev predniku tužene za vraćanje uvezene robe u inozemstvo. S druge strane, Sud BiH je naveo da je prednik tužene aktom broj 04/2 broj: 4/10 od 12. marta 2001. godine pozvao apelanta da u roku od dva dana robu ocarini, ili vrati u inozemstvo, ili preda predniku tužene shodno odredbama člana 108. stav 1. Carinskog zakona ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 4/93). U vezi s tim, Sud BiH je naveo da prednik tužene nije u zakonskom roku odlučio o apelantovom zahtjevu, niti je apelant postupio po zahtjevu prednika tužene, odnosno nije podnio odgovarajuću carinsku dokumentaciju za ponovni izvoz robe u inozemstvo. Sud BiH je naveo da je apelant 25. marta 2001. godine i 12. maja i 12. jula 2004. godine podnosio urgencije, te da je 17. novembra 2004. godine izjavio žalbu drugostepenom organu tužene zbog nedonošenja odluke po njegovom zahtjevu za ponovni izvoz predmetne robe. Sud BiH je naveo da je prvostepeni organ tužene, postupajući po nalogu drugostepenog organa, donio Rješenje broj 03/4-2/I-UP-185/05 od 1. februara 2005. godine kojim je usvojen apelantov zahtjev, te je apelantu dozvoljen ponovni izvoz robe u inozemstvo. Međutim, Sud BiH je ukazao da apelant ni nakon toga nije dostavio tuženoj odgovarajuće carinske isprave, niti je pokrenuo postupak za ponovni izvoz robe. Pri tome, Sud BiH je ukazao da je tužena dopisima od 12. aprila, 16. augusta i 15. septembra 2005. godine zatražila od apelantovog opunomoćenika da obavijesti apelanta o potrebi pokretanja postupka za ponovni izvoz robe uz uputu da se izvoz unaprijed najavljuje carinskim organima podnošenjem carinske isprave Carinskoj ispostavi Banja Luka. Također, Sud BiH je naveo da je tužena dopisom od 10. augusta 2005. godine zatražila od apelanta da hitno, putem ovlaštenog špeditera, postupi po rješenju tužene kojim je odobren ponovni izvoz robe. S druge strane, Sud BiH je naveo da je apelant, posredstvom opunomoćenika i špeditera, tražio od tužene instrukcije za proceduru povrata robe u inozemstvo. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao da apelant nije postupio u skladu sa dopisima tužene, niti je tužena odgovorila na dopise apelantovog opunomoćenika i špeditera.

8. Sud BiH je naveo da je apelant postavljeni tužbeni zahtjev obrazložio time da je 6. februara 2001. godine podnio zahtjev predniku tužene za povrat robe u inozemstvo o kojem je odlučeno tek 1. februara 2005. godine, kao i da je nakon toga tužena odbila prijem carinske prijave za povrat robe u inozemstvo, odnosno uskratila mu informacije o proceduri za vraćanje robe, zbog čega je pretrpio ogromnu štetu. Sud BiH je naveo da je, radi utvrđivanja visine štete (proste štete i izmakle dobiti), proveo vještačenja sa vještacima elektrostruke i finansijske struke. Sud BiH je naveo da je vještak elektrostruke u svom nalazu, koji je, po ocjeni tog suda, dat u skladu sa pravila struke, naveo da je vrijednost robe na dan uvoza iznosila 9.000.000,00 KM, a na dan sačinjavanja nalaza 150.000,00 KM, te da je do smanjenja vrijednosti predmetne robe došlo zbog brzog razvoja i mijenjanja opreme koja se koristi u telekomunikacijama. S druge strane, Sud BiH je naveo da nije prihvatio nalaz vještaka finansijske struke koji je trebalo da izvrši obračun izmakle dobiti, budući da je taj vještak svoj nalaz temeljio na dobiti koju bi apelant ostvario na finansijskom tržištu putem oročenja sredstava u poslovnoj banci, a što je potpuno suprotno pojmu izmakle dobiti, te protivno pravilima struke.

9. Sud BiH se pozvao na odredbe člana 145. Carinskog zakona kojima je propisano da se uvezena roba može vratiti u inozemstvo do trenutka predaje carinskom obvezniku, da zahtjev za vraćanje robe u inozemstvo može podnijeti lice na koje glasi prevozna isprava, odnosno vozar, te da se takav zahtjev podnosi u pisanoj formi carinarnici pod čijim nadzorom se roba nalazi. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je apelant putem ovlaštenog špeditera 6. februara 2001. godine podnio zahtjev za vraćanje neocarinjene robe, ali da uz predmetni zahtjev nije priložio odgovarajuću carinsku dokumentaciju. Dalje, Sud BiH je naveo da je Zakonom o carinskoj politici Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 21/98, te "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 57/04; u daljnjem tekstu: Zakon o carinskoj politici) propisana procedura ponovnog izvoza robe. Naime, Sud BiH se pozvao na odredbe člana 174. Zakona o carinskoj politici (iz 2004. godine) kojima je, između ostalog, propisano da se roba koja nije bosanskohercegovačka može ponovo izvesti iz carinskog područja BiH, da se ponovni izvoz unaprijed najavljuje carinskim organima, te da se carinska prijava podnosi u smislu odredaba čl. 56. do 75. ovog zakona. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je odredbama člana 71. stav 1. Zakona o carinskoj politici propisano da, kada prihvatanjem carinske prijave nastane carinski dug, roba obuhvaćena prijavom ne pušta se ako se carinski dug ne izmiri, ili ako se ne položi garancija za njegovo plaćanje. Također, Sud BiH je naveo da je odredbama člana 71. stav 2. istog zakona propisano da, kada, u skladu sa propisima kojima se regulira carinski postupak za koji je roba prijavljena, carinski organi zahtijevaju polaganje garancije, spomenuta roba se ne stavlja u taj carinski postupak dok se ne položi garancija. Sud BiH je naveo da iz dopisa firme "Meridian" a.d. Banja Luka broj 638/04 od 17. augusta 2004. godine koji je upućen apelantu proizlazi da navedena firma obavještava apelanta da se u proceduri podnošenja dokumenata za ponovni izvoz robe zahtijeva carinska garancija u visini od oko 3.000.000,00 KM, koju ta firma nije u mogućnosti da osigura, te upućuje apelanta da sam osigura traženu garanciju ili angažira nekog drugog špeditera, nakon čega će se roba moći vratiti u inozemstvo.

10. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je ukazao na to da apelant ne samo da je uvezao robu za koju nije imao dozvolu već da nije postupio u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama kojima je reguliran postupak ponovnog izvoza robe u inozemstvo. Pri tome, Sud BiH je naveo da nema značaja činjenica da je apelant, nakon što mu je odobren ponovni izvoz robe, tražio instrukcije od tužene. Naime, Sud BiH je ukazao da tužena nije obavezna da daje instrukcije o proceduri carinjenja pogotovo ako se radi o privrednim subjektima koji posjeduju posebno znanje i sposobnosti iz oblasti međunarodne špedicije. Sud BiH je naveo da je apelant u tom smislu angažirao kao špeditere firmu "Eureka Šped" Banja Luka, a zatim firmu "Meridian" a.d. Banja Luka, koji su kao apelantovi špediteri bili dužni postupiti u skladu sa pravilima struke, te provesti carinsku proceduru prema važećim propisima. U vezi s tim, Sud BiH se pozvao na odredbe člana 827. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je propisano da se ugovorom o otpremništvu (špediciji) obavezuje otpremnik da radi prevoza određene stvari u svoje ime i za račun nalogodavca zaključi ugovor o prevozu i druge ugovore potrebne za izvršenje prevoza, kao i da obavi ostale uobičajene poslove i radnje, a nalogodavac se obavezuje da mu isplati određenu naknadu. Također, Sud BiH se pozvao na odredbe člana 835. ZOO iz kojih proizlazi da je obaveza špeditera da isplati carinske dažbine za račun komitenta i provede ostale potrebne carinske radnje, te da upozori komitenta na potrebu pribavljanja nužnih dokumenata. Prema mišljenju Suda BiH, špediter je dužan da svoje postupke usmjeri tako da osigura punu zaštitu prava i interesa svog komitenta, te ukoliko ne može da postupi po nalogu, dužan je da obavijesti komitenta i zatraži dopunu ili ispravku naloga, a da, u protivnom, odgovara za štetu koju je pretrpio njegov komitent. S obzirom na to da ni apelant, ni ovlašteni špediteri nisu preduzeli zakonom predviđene radnje, te da je upravo zbog njihovog ponašanja nastupila šteta, Sud BiH je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

11. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Sud BiH je donio Presudu broj Pž-11/07 od 15. maja 2008. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant na osnovu jedinstvenih carinskih isprava br. 22941, 22994 i 22936 od 29. septembra 2000. godine prijavio predniku tužene uvoz mobilne telefonske centrale sa pripadajućom opremom. Sud BiH je ukazao da apelant nije imao potrebno odobrenje za uvoz predmetne robe, koje je trebalo da pribavi od nadležnog ministarstva u skladu sa odredbama čl. 14. i 45. Zakona o telekomunikacijama. S obzirom na to, Sud BiH je ukazao da je apelant putem svog špeditera 6. februara 2001. godine podnio zahtjev predniku tužene za vraćanje uvezene robe u inozemstvo. S druge strane, Sud BiH je ukazao da je prednik tužene aktom broj 04/2 broj: 4/10 od 12. marta 2001. godine pozvao apelanta da u roku od dva dana robu ocarini, ili vrati u inozemstvo, ili preda predniku tužene shodno odredbama člana 108. stav 1. Carinskog zakona. Međutim, Sud BiH je naveo da apelant nije postupio u skladu sa navedenim zahtjevom prednika tužene, niti je podnio odgovarajuću dokumentaciju za ponovni izvoz robe u inozemstvo. Također, Sud BiH je naveo da apelant ni nakon prijema Rješenja tužene broj 03/4-2/I-UP-185/05 od 1. februara 2005. godine, kojim mu je dozvoljen ponovni izvoz robe u inozemstvo, nije dostavio tuženoj odgovarajuće carinske isprave, niti je pokrenuo postupak za ponovni izvoz robe. Osim toga, Sud BiH se pozvao na odredbe člana 107. Carinskog zakona kojima je propisano da rok ležanja robe u carinskom skladištu može iznositi najduže 60 dana, te da u opravdanim slučajevima carinarnica može produžiti rok ležanja do 15 dana. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao da je apelantova roba uskladištena 30. septembra 2000. godine, što znači da je rok ležanja robe istekao 30. novembra 2000. godine, a da je apelant tek 6. februara 2001. godine podnio zahtjev za ponovni izvoz robe u inozemstvo. Što se tiče apelantovih žalbenih navoda da je prvostepeni sud odbio njegov prijedlog za saslušanje svjedoka Ranka Radoje i Čede Savića, Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov prijedlog za saslušanje navedenih svjedoka na okolnost historijata tužbe i obraćanja u vezi sa povratom robe u inozemstvo, budući da je na te okolnosti prvostepeni sud odobrio 26 materijalnih dokaza koje je apelant izveo na glavnoj raspravi. U pogledu apelantovih navoda da je imao pravo, kao i njegov špediter da traže od tužene informacije u vezi sa postupkom vraćanja robe u inozemstvo, Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da ovlašteni špediteri posjeduju posebno znanje i sposobnosti iz oblasti međunarodne špedicije, tako da je njihova obaveza bila da zaštite apelantove interese u postupku vraćanja robe u inozemstvo. Međutim, Sud BiH je ukazao da je tužena, ipak, u dopisu od 12. aprila 2004. godine dala jasnu uputu apelantu (da se ponovni izvoz robe treba unaprijed najaviti carinskim organima podnošenjem carinske prijave Carinskoj ispostavi Banja Luka) po kojoj apelant nije postupio, već je pokrenuo predmetni postupak radi naknade štete. Imajući u vidu da apelant nije imao potrebno odobrenje za uvoz predmetne robe, te da je propustio da izvoz robe unaprijed prijavi carinskim organima, te da podnese carinsku prijavu sačinjenu u skladu sa odredbama čl. 56. do 75. Zakona o carinskoj politici, Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete neosnovan.

12. Sud BiH, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj Rev-20/08 od 17. novembra 2008. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je drugostepeni sud u obrazloženju svoje presude naveo pravilne i potpune razloge kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, te da te razloge u cijelosti prihvata i taj sud. Naime, Sud BiH je naveo da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je prihvatio utvrđenje prvostepenog suda prema kojem je apelant na osnovu jedinstvenih carinskih isprava br. 22941, 22994 i 22936 od 29. septembra 2000. godine prijavio predniku tužene uvoz mobilne telefonske centrale sa pripadajućom opremom. Međutim, Sud BiH je ukazao da apelant nije pribavio potrebnu dozvolu za uvoz i plasman predmetne robe, te da je, stoga, putem svog špeditera 6. februara 2001. godine podnio zahtjev predniku tužene za vraćanje uvezene robe u inozemstvo. S druge strane, Sud BiH je ukazao da je prednik tužene aktom broj 04/2 broj: 4/10 od 12. marta 2001. godine pozvao apelanta da u roku od dva dana robu ocarini, ili vrati u inozemstvo, ili preda predniku tužene shodno odredbama člana 108. stav 1. Carinskog zakona. Međutim, Sud BiH je naveo da apelant nije postupio u skladu sa navedenim zahtjevom prednika tužene, niti je podnio odgovarajuću dokumentaciju za ponovni izvoz robe u inozemstvo. Također, Sud BiH je naveo da apelant ni nakon prijema Rješenja tužene broj 03/4-2/I-UP-185/05 od 1. februara 2005. godine kojim mu je dozvoljen ponovni izvoz robe u inozemstvo nije dostavio tuženoj odgovarajuće carinske isprave, niti je pokrenuo postupak za ponovni izvoz robe. Pri tome, Sud BiH je ukazao da je tužena dopisima od 12. aprila, 16. augusta i 15. septembra 2005. godine zatražila od apelantovog opunomoćenika da obavijesti apelanta o potrebi pokretanja postupka za ponovni izvoz robe uz uputu da se izvoz unaprijed najavljuje carinskim organima podnošenjem carinske isprave Carinskoj ispostavi Banja Luka. S druge strane, Sud BiH je naveo da je apelant posredstvom opunomoćenika i špeditera tražio od tužene instrukcije za proceduru povrata robe u inozemstvo na koje tužena nije odgovorila. Prema mišljenju Suda BiH, drugostepeni sud i prvostepeni sud su pravilno zaključili da tužena nije bila dužna da daje te instrukcije s obzirom na to da se radi o privrednim subjektima koji posjeduju potrebno znanje, pri čemu su se pozvali na odgovarajuće odredbe ZOO kojima su regulirana prava i obaveze špeditera (otpremnika) koji proizlaze iz ugovora o špediciji (otpremništvu). Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, te relevantne odredbe Zakona o telekomunikacijama, Carinskog zakona i Zakona o carinskoj politici, Sud BiH je naveo da su drugostepeni sud i prvostepeni sud pravilno zaključili da apelant ne samo da nije imao potrebno odobrenje za uvoz predmetne robe već nije ispoštovao zakonske odredbe kojima je reguliran postupak ponovnog izvora te robe. S obzirom na to da ni apelant, ni ovlašteni špediteri nisu preduzeli zakonom predviđene radnje, te da ni apelant nije pokušao da umanji štetne posljedice, Sud BiH je zaključio da su drugostepeni sud i prvostepeni sud pravilno postupili kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


13. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su osporene odluke Suda BiH zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da pravni prednik tužene nije postupio u skladu sa odredbama člana 7. st. 1. i 2. u vezi sa članom 4. tačka 16.c) Zakona o carinskoj politici ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 21/98), odnosno nije odmah, a najkasnije u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, donio upravni akt (rješenje) za vraćanje robe u inozemstvo. Apelant navodi da se utovaru i sačinjavanju dokumentacije za vraćanje robe u inozemstvo moglo pristupiti tek nakon dostavljanja rješenja o odobrenom vraćanju robe u inozemstvo, a što prednik tužene nije učinio u zakonskom roku od 30 dana, te da je taj propust prednika tužene u uzročnoj vezi sa nastankom materijalne štete za apelanta. Apelant navodi da Sud BiH nije obrazložio kako je uopće tužena donijela Rješenje broj 03/4-2/I-UP-185/05 od 1. februara 2005. godine kojim je usvojen njegov zahtjev za vraćanje robe u inozemstvo ako "uz zahtjev nije priložio odgovarajuću carinsku dokumentaciju". U vezi s tim, apelant navodi da su od carinskih dokumenata kod nadležne carinske ispostave postojale jedinstvene carinske isprave (na osnovu kojih je prijavio uvoz robe) i jedinstvena carinska isprava o uskladištenju. Ako se carinskoj ispostavi upućuje zahtjev za vraćanje robe u inozemstvo po carinskim ispravama koje se kod nje nalaze, apelant smatra da je tada izlišno da ponovo dostavlja iste dokumente. Pri tome, apelant navodi da je takav stav prihvaćen i rješenjem tužene od 1. februara 2005. godine kojim je usvojen njegov zahtjev za povrat robe u inozemstvo. Pored toga, apelant navodi da je, shodno odredbama člana 11. st. 1. i 2. Zakona o carinskoj politici, imao pravo, kao i njegov špediter, da od tužene traže informacije u vezi sa vraćanjem robe u inozemstvo, pogotovo u situaciji kada su protekli svi rokovi za odobravanje vraćanja robe i kada je roba obezvrijeđena (vrijednost od 9.000.000,00 KM je smanjena na vrijednost od 150.000,00 KM). S obzirom na to da je njegov zahtjev za vraćanje robe u inozemstvo od 6. februara 2001. godine uvažila tužena donošenjem rješenja od 1. februara 2005. godine, bez traženja ikakvih dodatnih dokumenata, apelant smatra da je na taj način potvrđeno da je taj zahtjev trebalo odobriti još u februaru 2001. godine. Stoga, apelant smatra da je propust pravnog prednika tužene da donese predmetno rješenje u zakonskom roku jedini i osnovni uzrok za nastanak štete, te da su potpuno irelevantna sva ostala pitanja kojima se Sud BiH bavio u osporenim presudama. Osim navedenog, apelant smatra da Sud BiH nije pravilno ocijenio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke (u pogledu izmakle dobiti), te se žali da mu Sud BiH nije dozvolio izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka na okolnost da su službena lica tužene u više navrata obećavala apelantu da će dozvoliti vraćanje robe u inozemstvo.

14. U dopuni apelacije od 28. novembra 2011. godine apelant je naveo da je tužena u novembru 2011. godine izvršila procjenu predmetne robe i carinsko evidentiranje robe u sistemu iako je to moralo, a očito i moglo, biti urađeno još 2001. godine. Apelant navodi da je nakon toga izvezao robu u inozemstvo radi reciklaže. Apelant navodi da je vrijednost predmetne robe tokom blokade od carinskih organa smanjena sa 9.000.000,00 KM na 97.144,15 KM, budući da je roba tehnološki zastarjela i postala neupotrebljiva, tako da se mogla prodati samo kao otpad. Apelant navodi da je iz svega toga vidljivo da nije postojala prepreka da se i ranije izvrši evidentiranje robe i da mu se omogući izvoz robe, već da je u pitanju samo nezakonito i štetno postupanje nadležnih organa koje je jedini razlog za to što nije mogao da izveze predmetnu robu.

b) Odgovor na apelaciju


15. U odgovoru na apelaciju Sud BiH navodi da je apelant u predmetnoj apelaciji istakao prigovore koje je već isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao da je svoj stav iznio i obrazložio kako u drugostepenoj presudi, tako i u presudi kojom je odbijena apelantova revizija, te da su tom prilikom razmotreni svi apelantovi prigovori. Sud BiH smatra da u predmetnom postupku nije došlo do bilo kakvih povreda u primjeni procesnog i materijalnog prava, niti kršenja Ustava Bosne i Hercegovine i međunarodnih dokumenata o zaštiti ljudskih prava i sloboda, te stoga predlaže da se apelacija odbije.

16. U odgovoru na apelaciju Pravobranilaštvo BiH navodi da je drugostepeno vijeće Suda BiH u svojoj presudi potpuno i pravilno utvrdilo bitne činjenice koje se odnose na apelantov tužbeni zahtjev, pravilno primijenilo materijalno pravo, te donijelo zakonitu odluku. Pravobranilaštvo BiH smatra da drugostepenom presudom nije učinjena povreda materijalnopravnih niti procesnopravnih propisa, te da je drugostepeno vijeće Suda BiH na sve okolnosti dalo opširno i pravno valjano obrazloženje. Stoga, Pravobranilaštvo BiH predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi


17. U Zakonu o carinskoj politici Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 21/98 i 10/02) relevantne odredbe glase:

Rješenja koja se odnose na primjenu carinskih propisa

Član 7.

1) U slučajevima kada neko lice zahtijeva od Entiteta da donesu rješenje u vezi sa primjenom carinskih propisa, to lice je dužno dostaviti sve podatke i sva dokumenta koja od njega traže Entiteti kako bi mogli donijeti rješenje.

2) Takvo rješenje se izdaje, a podnosilac zahtjeva se o njenoj sadržini obavještava u roku od 30 dana od dana prijema zahtjeva. […]

Podvrgavanje robe carinskoj proceduri

Član 76.

1) Sva roba koja se namjerava podvrći carinskoj proceduri obuhvaćena je prijavom za carinsku proceduru.

2) Roba prijavljena za procedure izvoza, prevoza ili carinskog skladištenja podvrgava se carinskom nadzoru od trenutka prijema carinske prijave do momenta njihovog napuštanja carinskog područja BiH, njihovog uništenja ili poništenja carinske prijave.

Član 78.

Carinska prijava se sačinjava:

(a) u pismenom obliku; ili

(b) korištenjem tehničke računarske obrade podataka u slučajevima gdje je to omogućeno odredbama propisanim u skladu sa procedurom Komisije ili tamo gdje za to postoji odobrenje Entiteta; ili

(c) pomoću usmene izjave ili drugog dokumenta kojim lice koje posjeduje robu zahtijeva da se ona podvrgne carinskoj proceduri, u slučajevima gdje je to omogućeno pravilima prihvaćenim u skladu sa procedurom Komisije.

Ponovni izvoz, uništavanje ili ustupanje robe

Član 160.

1) Carinska roba se može:

- ponovo izvesti sa carinskog područja BiH;

[…]

2) Ponovni izvoz, tamo gdje je prikladno, uključuje primjenu radnji i postupaka propisanih za robu koja napušta carinsko područje BiH, uključujući i mjere trgovinske politike.

[…]

3) Entiteti se unaprijed obavještavaju o ponovnom izvozu ili uništenju robe. Entiteti zabranjuju ponovni izvoz ukoliko to nalažu radnje i postupci ili mjere navedene u prvoj tački stava 2. ovog člana. U slučajevima gdje se roba podvrgnuta carinskoj proceduri s ekonomskim učinkom, za vrijeme dok se nalazi na carinskom području BiH, namjerava ponovo izvesti, podnosi se carinska prijava u smislu odredbi čl. 76. do 96. ovog zakona.

18. U Zakonu o carinskoj politici Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 57/04) relevantne odredbe glase:

Odluke koje se odnose na primjenu carinskih propisa

Član 6.

1) Kada neko lice zahtijeva da carinski organi donesu odluku koja se odnosi na primjenu carinskih propisa, to lice dužno je da dostavi podatke i dokumenta koja od njega traže ti organi kako bi donijeli odluku.

2) Odluka se donosi i dostavlja podnosiocu zahtjeva u roku od 30 dana od dana prijema zahtjeva. […]

Stavljanje robe u carinski postupak

Član 56.

1) Za robu koja namjerava da se stavi u neki carinski postupak podnosi se carinska prijava za taj carinski postupak.

2) Bh. roba prijavljena za postupak izvoza, vanjske obrade, provoza ili carinskog skladištenja podliježe carinskom nadzoru od trenutka prihvatanja carinske prijave do trenutka napuštanja carinskog područja BiH, uništenja ili poništenja carinske prijave.

Član 58.

Carinska prijava podnosi se:

(a) u pisanom obliku; ili

(b) korištenjem tehnike obrade podataka kada je to predviđeno odredbama donesenim u provedbenim propisima ovog zakona ili kada je to odobreno od strane carinskih organa; ili

(c) putem usmenog prijavljivanja ili bilo kojom drugom radnjom kojom držalac robe izražava svoju želju da robu stavi u neki carinski postupak, kada je takva mogućnost predviđena provedbenim propisima ovog zakona.

Ponovni izvoz, uništenje ili ustupanje robe

Član 174.

1) Roba koja nije bh. roba može se:

- ponovo izvesti iz carinskog područja BiH;

[…]

2) Ponovni izvoz, kada je to potrebno, uključuje primjenu radnji i postupaka predviđenih za robu koja napušta carinsko područje BiH, uključujući i mjere trgovinske politike.

[…]

3) Osim u slučajevima utvrđenim u provedbenim propisima ovog zakona, ponovni izvoz ili uništenje robe unaprijed se najavljuje carinskim organima. Carinski organi zabranjuju ponovni izvoz ako je to predviđeno radnjama i postupcima ili mjerama iz stava 2. ovog člana. Kada je roba koja je stavljena u carinski postupak s ekonomskim učinkom dok se nalazi na carinskom području BiH namijenjena za ponovni izvoz, carinska prijava podnosi se u smislu čl. od 56. do 75. ovog zakona. […]

19. U Carinskom zakonu ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 4/93) relevantne odredbe glase:

Rok ležanja robe

Član 107.

1) U željezničko-carinskom magacinu, carinskom skladištu, carinskom smjestištu ili u drugim prostorijama, odnosno prostorima, rok ležanja robe može iznositi najviše 60 dana. U opravdanim slučajevima, rok ležanja robe carinarnica može produžiti do 15 dana.

[…]

3) Ako je u pitanju oprema, carinarnica može, u izuzetnim i opravdanim slučajevima, produžiti rokove iz st. 1. i 2. ovog člana.

Član 108.

1) Ako roba nije ocarinjena, carinarnica, po isteku rokova iz člana 107. ovog zakona, poziva lice na koje glasi prevozna isprava, odnosno vozara da u roku od naredna dva dana pristupi carinjenju robe, ili da robu vrati u inostranstvo, prenese u slobodnu ili carinsku zonu, odnosno da je preda carinarnici na mjestu koje carinarnica odredi.

2) Po isteku roka iz stava 1. ovog člana carinarnica prodaje robu.

Vraćanje uvezene robe u inostranstvo

Član 145.

1) Uvezena roba može se vratiti u inostranstvo do trenutka predaje carinskom obvezniku - podnosiocu deklaracije.

2) Zahtjev za vraćanje robe u inostranstvo za neocarinjenu robu može podnijeti lice na koje glasi prevozna isprava, odnosno vozar, ako prevozna isprava nije iskupljena. […]

3) Zahtjev iz stava 2. ovog člana mora da bude u pismenoj formi, a podnosi se carinarnici pod čijim se nadzorom nalazi roba.

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj Rev-20/08 od 17. novembra 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. novembra 2008. godine, apelacija je podnesena 25. decembra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


24. Apelant osporava navedene presude Suda BiH, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

25. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

27. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak tiče prava na naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, te da je, stoga, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv u konkretnom slučaju.

28. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje, u suštini, odnose na tvrdnju da je Sud BiH pri odlučivanju o njegovom zahtjevu za naknadu štete pogrešno primijenio relevantne odredbe Zakona o carinskoj politici, budući da je zanemario činjenicu da prednik tužene nije u zakonskom roku odlučio o njegovom zahtjevu za vraćanje robe u inozemstvo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

29. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, postupajući u predmetnom postupku na tri instance, zaključio da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete, dajući pri tome detaljno i jasno obrazloženje kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH jasno ukazao da apelant, prije svega, shodno odredbama člana 45. Zakona o telekomunikacijama, koji je važio u vrijeme uvoza robe, nije imao dozvolu (licencu) nadležnog ministarstva za pružanje javnih telekomunikacionih usluga, niti odobrenje za uvoz i plasman GSM terminala i opreme, niti je sudu dostavio bilo kakav dokaz da je uopće pokrenuo proceduru kod nadležnog ministarstva za dobijanje dozvole. Dalje je Sud BiH jasno ukazao da je apelant putem svog špeditera 6. februara 2001. godine podnio zahtjev predniku tužene za vraćanje robe u inozemstvo, u smislu odredaba člana 145. Carinskog zakona, ali da uz predmetni zahtjev nije dostavio odgovarajuću carinsku dokumentaciju. Također, Sud BiH je ukazao da je prednik tužene aktom od 12. marta 2001. godine pozvao apelanta da u roku od dva dana robu ocarini, ili vrati u inozemstvo, ili preda predniku tužene shodno odredbama člana 108. stav 1. Carinskog zakona po kojem apelant nije postupio. Osim toga, Sud BiH je ukazao na odredbe člana 174. Zakona o carinskoj politici kojima je reguliran postupak ponovnog izvoza robe, a kojima je, između ostalog, propisano da se ponovni izvoz unaprijed najavljuje carinskim organima, te da se carinska prijava podnosi u smislu odredaba čl. 56. do 75. ovog zakona. S obzirom na to da apelant, u smislu navedenih zakonskih odredaba, nije dostavio odgovarajuću carinsku dokumentaciju radi pokretanja postupka ponovnog izvoza robe, Sud BiH je zaključio da je upravo apelant svojim ponašanjem prouzrokovao nastanak predmetne štete zbog čega je i odbio njegov tužbeni zahtjev.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, suprotno apelantovim navodima, uzeo u obzir činjenicu da je apelant 6. februara 2001. godine podnio predniku tužene zahtjev za vraćanje robe u inozemstvo o kojem je tužena odlučila 1. februara 2005. godine. Međutim, Sud BiH je na potpuno jasan i nedvosmislen način utvrdio da apelant uz predmetni zahtjev nije dostavio odgovarajuću carinsku dokumentaciju radi pokretanja postupka ponovnog izvoza robe. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se Sud BiH pozvao na relevantne odredbe Carinskog zakona i Zakona o carinskoj politici, kojima je reguliran postupak ponovnog izvoza roba, te jasno ukazao da apelant nije postupio u skladu sa propisanom procedurom. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i primijenjene zakonske odredbe, te detaljno i jasno obrazloženje Suda BiH koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u postupanju Suda BiH u tom pogledu. Kad je riječ o apelantovim navodima da nije bio dužan da dostavlja bilo kakvu dodatnu carinsku dokumentaciju, te da je to u konačnici potvrđeno Rješenjem tužene broj 03/4-2/I-UP-185/05 od 1. februara 2005. godine, Ustavni sud ukazuje da ne može prihvatiti ovakve apelantove navode. Naime, kako je već navedeno, Sud BiH je, postupajući na tri instance, ispitao ove apelantove navode i usvojio identičan stav u tom pogledu, te dao detaljna i jasna obrazloženja zašto smatra da je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete neosnovan a data obrazloženje, po mišljenju Ustavnog suda, zadovoljavaju standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne može upuštati u ispitivanje utvrđenog činjeničnog stanja na način na koji to traži apelant, jer bi tako Ustavni sud potpuno izašao izvan okvira svoje nadležnosti iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, kako je već ukazano, Ustavni sud se u okviru apelacione nadležnosti bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, što je potpuno drugačije pitanje od onog koje apelant suštinski postavlja. Kad je riječ o apelantovim navodima da mu tužena nije pružila informacije u vezi sa procedurom ponovnog izvoza robe, zatim, u odnosu na navode koji se tiču nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, te izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka, Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH povodom apelantove žalbe i revizije dao detaljno i jasno obrazloženje tih navoda, a takvo obrazloženje u potpunosti zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da je Sud BiH, postupajući na tri instance, u obrazloženjima osporenih odluka dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, te na taj način u potpunosti ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi


32. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII. Zaključak


33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada redovni sudovi detaljno i jasno obrazlože svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

34. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije u situaciji kad apelant svoje navode o povredi ovog prava, također, zasniva isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava a Ustavni sud je ocijenio da su ti apelacioni navodi neosnovani.

35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

.


Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!