Službeni glasnik BiH, broj 103/10
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj
AP 296/08, rješavajući apelaciju
Radmile Petković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Usvaja se apelacija
Radmile Petković.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan presudama Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-U-07-000 273 od 10. marta 2008. godine i broj 004-0-U-07-000 283 od 20. februara 2008. godine.
U skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Vladi Zeničko-dobojskog kantona da
Radmili Petković, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.200,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Zeničko-dobojskog kantona da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
1. Radmila Petković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čelinca podnijela je 22. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što upravni organi Općine Zenica i Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) nisu u razumnom roku donijeli odluke u predmetu povrata stana u posjed.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Službe za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ), zatraženo je 1. februara 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 19. februara 2008. godine, a prvostepeni organ odgovor na apelaciju i fotokopiju predmetnog spisa 12. februara 2008. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i prvostepenog organa dostavljeni su apelantici 22. februara 2008. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelantica je 1. aprila 1999. godine prvostepenom organu podnijela zahtjev za povrat u posjed stana koji se nalazi u Zenici, ul. Crkvice broj 19A/I-6 (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
7. Zaključkom prvostepenog organa broj 03-372-1166/99 od 23. juna 1999. godine, apelantičin zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed je odbačen. U obrazloženju rješenja prvostepeni organ je istakao da je nakon provedenog postupka utvrdio da apelantica ne posjeduje stanarsko pravo nad predmetnim stanom, jer nije priložila ugovor o korištenju stana kojim bi dokazala svojstvo nosioca stanarskog prava svog supruga Dragiše Petkovića.
8. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepenog rješenja izjavila apelantica, Ministarstvo za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okolice Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo) je Rješenjem broj 14-23-1323/99 od 29. juna 2000. godine odbilo njenu žalbu. U obrazloženju rješenja Kantonalno ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je apelantičin zahtjev za povrat predmetnog stana odbacio, jer apelantičin suprug nije imao zaključen Ugovor o korištenju stana, pa tako ni apelantica nije mogla imati svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava.
9. Tužbom podnesenom Kantonalnom sudu apelantica je pokrenula upravni spor radi poništenja Rješenja Kantonalnog ministarstva broj 14-23-1323/99 od 29. juna 2000. godine.
10. Kantonalni sud je Presudom broj U-152/02 od 21. aprila 2003. godine apelantičinu tužbu usvojio, osporeno rješenje poništio i predmet vratio Kantonalnom ministarstvu na ponovni postupak. Kantonalni sud je zaključio da je osporeni akt zasnovan na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju zbog čega je osporeni akt poništio i predmet vratio Kantonalnom ministarstvu na ponovno odlučivanje, uz upute da prilikom donošenja odluke zatraži od prvostepenog organa da pravilno i potpuno utvrdi činjenično stanje i pravilno primijeni zakon.
11. Rješenjem Kantonalnog ministarstva broj 12-23-1323/99 od 2. jula 2003. godine, koje je ovo ministarstvo donijelo postupajući po presudi Kantonalnog suda, poništen je Zaključak prvostepenog organa broj 03-372-1166/99 od 23. juna 1999. godine i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Kantonalno ministarstvo je naložilo prvostepenom organu da pravilno i potpuno utvrdi činjenično stanje u vezi sa statusom apelantice kao člana porodičnog domaćinstva, te nakon toga odluči o njenom zahtjevu za povrat predmetnog stana u posjed.
12. Rješenjem prvostepenog organa broj 03-372-1166/99 od 19. decembra 2005. godine utvrđeno je da apelantici, kao članu porodičnog domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava Ostoje Petkovića, pripada pravo na povrat predmetnog stana u posjed. Istim rješenjem naloženo je privremenom korisniku predmetnog stana (u daljnjem tekstu: privremeni korisnik) da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja predmetni stan isprazni od lica i stvari i stavi ga na raspolaganje apelantici, kao članu porodičnog domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava Ostoje Petkovića.
13. Odlučujući o žalbi koju su protiv navedenog rješenja prvostepenog organa izjavili privremeni korisnik predmetnog stana i DOO Željezara "Zenica" Zenica (u daljnjem tekstu: vlasnik stana), Kantonalno ministarstvo je Rješenjem broj 12-23-1323/99 od 13. juna 2006. godine poništilo Rješenje prvostepenog organa broj 03-372-1166/99 od 19. decembra 2005. godine, te predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak. Kantonalno ministarstvo je naložilo prvostepenom organu da utvrdi da li je apelantica bila korisnik predmetnog stana 30. aprila 1991. godine.
14. Rješenjem prvostepenog organa broj 03-372-1166/99 od 21. jula 2006. godine odbijen je apelantičin zahtjev za povrat predmetnog stana. Ovaj organ je nakon ocjene izvedenih dokaza, koje je proveo u ponovnom postupku postupajući po uputama Kantonalnog ministarstva, utvrdio da između umrlog nosioca stanarskog prava i apelantice nije postojala trajna zajednica života i stanovanja, te da je na predmetnom stanu privremeni korisnik 1. decembra 1995. godine zaključio ugovor o korištenju stana sa JP "Zenica-stan" Zenica.
15. Rješenjem Kantonalnog ministarstva 12-23-1323/99 od 6. novembra 2006. godine, koje je doneseno prilikom odlučivanja o apelantičinoj žalbi, poništeno je Rješenje prvostepenog organa broj 03-372-1166/99 od 21. jula 2006. godine i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja. Rješenjem prvostepenog organa broj 03-372-1166/99 od 10. januara 2007. godine, koje je doneseno u ponovnom postupku po uputama Kantonalnog ministarstva, utvrđeno je da apelantici kao članu porodičnog domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava Ostoje Petkovića pripada prava na povrat predmetnog stana. Privremenom korisniku predmetnog stana je naloženo da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja predmetni stan isprazni od osoba i stvari i stavi ga na raspolaganje apelantici.
16. Rješenjem Kantonalnog ministarstva broj 12-23-1323/99 od 12. juna 2007. godine odbijena je žalba privremenog korisnika predmetnog stana i žalba vlasnika stana, izjavljena protiv Rješenja prvostepenog organa broj 03-372-1166/99 od 10. januara 2007. godine. Kantonalno ministarstvo je ocijenilo da je prvostepeni organ u provedenom postupku pravilno utvrdio činjenično stanje i na bazi tako utvrđenog činjeničnog stanja donio pravilno i na zakonu zasnovano rješenje.
17. Protiv Rješenja Kantonalnog ministarstva broj 12-23-1323/99 od 12. juna 2007. godine privremeni korisnik predmetnog stana i vlasnik stana pokrenuli su upravni spor pred Kantonalnim sudom. Spis je proslijeđen Kantonalnom sudu 17. septembra 2007. godine na odlučivanje. Kantonalni sud je 22. oktobra 2007. godine dostavio apelantici tužbu na odgovor, a apelantica je odgovor na tužbu 8. decembra 2007. godine dostavila Kantonalnom sudu.
18. Iz spisa predmeta proizlazi da su tužbe odbijene kao neosnovane Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-U-07-000283 od 20. februara 2008. godine, donesenom prilikom odlučivanja o tužbi privremenog korisnika predmetnog stana i Presudom tog suda broj 004-0-U-07-000273 od 10. marta 2008. godine, donesenom prilikom odlučivanja o tužbi vlasnika predmetnog stana u upravnom sporu protiv Rješenja Kantonalnog ministarstva broj 12-23-1323/99 od 12. juna 2007. godine.
19. Apelantica je podneskom od 12. maja 2008. godine obavijestila Ustavni sud da je u ovoj pravnoj stvari okončan sudski postupak, te da ju je prvostepeni organ 5. maja 2008. godine uveo u posjed predmetnog stana, ali da ostaje kod zahtjeva za naknadu nematerijalne štete zbog nerazumno dugog vođenja postupka u predmetu povrata stana.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelantica se žali da postupak o njenom zahtjevu za povrat stana, koji je pokrenula 1. aprila 1999. godine, traje nerazumno dugo te da je okončan nakon skoro osam godina. Zbog toga apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica ističe da joj je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu povrata stana nema uvjeta za pokretanje postupka otkupa predmetnog stana. Apelantica je zatražila da joj Ustavni sud dosudi naknadu na ime nematerijalne štete u odgovarajućem iznosu, te da joj utvrdi zateznu kamatu od 10% ukoliko protekne rok predviđen za isplatu dosuđenog iznosa. Apelantica ističe da je sudski postupak okončan nakon podnošenja apelacije i da je uvedena u posjed stana, ali da ostaje kod zahtjeva za naknadu nematerijalne štete zbog nerazumno dugog vođenja postupka u predmetu povrata stana.
b) Odgovor na apelaciju
21. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da presudama tog suda nisu prekršena apelantičina prava garantirana Evropskom konvencijom na koja je apelantica ukazala apelacijom, zbog toga što je Kantonalni sud u ovom upravnom postupku već ranije donio Presudu broj U-152/02 od 21. aprila 2003. godine, kojom je uvažio apelantičinu tužbu i poništio osporeni akt Kantonalnog ministarstva kao i zaključak prvostepenog organa i predmet vratio na ponovni postupak. Dalje, da mu uopće nije poznato iz kojih razloga, više od četiri godine, upravni organi nisu postupili po uputama iz navedene presude ovog suda. U vezi s ponovnim postupkom pred ovim sudom, koji je pokrenut tužbom vlasnika stana i privremenog korisnika stana, sud je naveo da je upravni spis ovom sudu dostavljen 7. novembra 2007. godine, međutim zbog brojnosti i obimnosti predmeta u upravnim sporovima pred ovim sudom, o predmetnoj tužbi će biti odlučeno tokom mjeseca marta 2008. godine.
22. Služba za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica je u odgovoru na apelaciju hronološki iznijela tok postupka u ovoj pravnoj stvari, naglašavajući da je pred Kantonalnim sudom pokrenut upravni spor tužbom vlasnika stana i privremenog korisnika protiv Rješenja Kantonalnog ministarstva broj 12-23-1323/99 od 12. juna 2007. godine i da je spis predmeta 17. septembra 2007. godine proslijeđen Kantonalnom sudu na postupanje.
V. Relevantni propisi
23.
Zakon o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 6.
Kad organi i institucije koji imaju javna ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, preduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
Član 14.
Postupak se treba voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druga lica koja učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
Član 236.
Drugostepeni organ može odbiti žalbu, poništiti rješenje u cijelosti ili djelimično, ili ga izmijeniti.
Član 239.
Ako drugostepeni organ utvrdi da će nedostatke prvostepenog postupka brže i ekonomičnije otkloniti prvostepeni organ, on će svojim rješenjem poništiti prvostepeno rješenje i vratiti predmet prvostepenom organu na ponovni postupak. U tom slučaju drugostepeni organ je dužan svojim rješenjem da ukaže prvostepenom organu u kom pogledu treba upotpuniti postupak, a prvostepeni organ je dužan u svemu da postupi po drugostepenom rješenju i bez odlaganja, a najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema predmeta, da donese novo rješenje.
24. Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 34. stav 1.
Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tome je vezan razlozima tužbe.
Član 55.
Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
25. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
26. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. Dalje, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. S obzirom na ovu odredbu, iako je u međuvremenu postupak pravosnažno okončan nakon podnošenja apelacije, presudama Kantonalnog suda broj 004-0-U-07-000283 od 20. februara 2008. godine i broj 004-0-U-07-000273 od 10. marta 2008. godine, Ustavni sud smatra da je apelacija bila dopustiva i u vrijeme kada je podnesena. Osim toga, Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
VII. Meritum
29. Apelantica se žali da joj je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku pred organima uprave i sudom, prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravičan postupak - suđenje u razumnom roku
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
a) Relevantni principi
31. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,
Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
32. U konkretnom slučaju postupak povodom zahtjeva za vraćanje stana u posjed počeo je 1. aprila 1999. godine a okončan je presudama Kantonalnog suda broj 004-0-U-07-000283 od 20. februara 2008. godine i broj 004-0-U-07-000273 od 10. marta 2008. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud pri ocjeni dužine predmetnog postupka treba ispitati je period od osam godina 11 mjeseci i devet dana.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
33. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku za povrat stana. S obzirom na činjenična pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo utvrditi, Ustavni sud smatra da se radi o činjenično složenom predmetu.
34. Ustavni sud primjećuje da su upravni organi u konkretnom postupku donijeli sedam odluka, a sud tri odluke. Međutim, prekomjerno dugo trajanje postupka je samo djelimično bilo rezultat činjenice da organi uprave nisu donosili svoje odluke u zakonom predviđenim rokovima. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je predmet više puta vraćan s viših instanci na ponovni postupak zbog nepotpunih činjeničnih utvrđenja. U ovom kontekstu Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud,
Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog roka, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem organu, često dovodi do,
de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Imajući u vidu okolnosti predmeta, te činjenicu da su drugostepeni upravni organ i sud relativno brzo odlučivali o pravnim lijekovima iz svoje nadležnosti, Ustavni sud smatra da je predmet više puta vraćan na ponovni postupak radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, što u najvećoj mjeri predstavlja propust prvostepenog upravnog organa koji, čak u više navrata, nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, što je rezultiralo neopravdano dugim trajanjem postupka. Ustavni sud ne gubi iz vida da se u konkretnom slučaju radilo o činjenično složenom pitanju, ali složenost predmeta ne može opravdati ukupnu dužinu postupka u periodu od preko osam godina, i to o pravnom pitanju koje je od velikog značaja za apelanticu. Također, Ustavni sud smatra da apelantica nije ničim doprinijela dužini trajanja postupka, već je, naprotiv, aktivno učestvovala u postupku i postupala po nalozima upravnih organ i suda u ostavljenim rokovima.
35. Uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju sveukupno trajanje postupka u periodu dužem od osam godina ne može smatrati "razumnim rokom" za donošenje konačne odluke o apelantičinom zahtjevu za povrat stana.
36. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
37. Apelantica je zatražila naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06).
38. U konkretnom slučaju, budući da se radi o sporu koji nije zahtijevao posebnu hitnost, Ustavni sud smatra da bi apelantici za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, dakle ukupan iznos od 1.200,00 KM. Ovaj iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Zeničko-dobojskog kantona, s obzirom na sjedište prvostepenog organa uprave koji je, prema mišljenju Ustavnog suda, u najvećoj mjeri doprinio ukupnoj dužini postupka.
Ostali navodi
39. Apelantica se žali i da joj je, zbog dužine postupka, prekršeno pravo na imovinu. Međutim, uzimajući u obzir zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te činjenicu da je do donošenja ove odluke Ustavnog suda postupak okončan u korist apelantice i da je uvedena u posjed spornog stana, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitati navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se sveukupno trajanje postupka od osam godina, 11 mjeseci i devet dana, radi odlučivanja o zahtjevu za povrat stana, u cijelosti može staviti na teret organima uprave koji nisu dali razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka u konkretnom slučaju.
41. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.