Službeni glasnik BiH, broj 78/11
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 2593/08, rješavajući apelaciju
Ranka Maleševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija
Ranka Maleševića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-08 000 078 od 24. juna 2008. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-K-08-000 001 od 12. marta 2008. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
1. Ranko Malešević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjih Božinaca - Doboj, kojeg zastupa Milenko Radonjić, advokat iz Doboja, podnio je 25. augusta 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-08 000 078 od 24. juna 2008. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-K-08-000 001 od 12. marta 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, kao i od Okružnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), zatraženo je 6. novembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud i Okružno tužilaštvo, te Vrhovni sud, odgovor na apelaciju su dostavili 13. i 14. novembra 2008. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 13. marta 2009. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Okružni sud je donio Presudu broj 013-0-K-08-000 001 od 12. marta 2008. godine kojom je apelant proglašen krivim da je radnjama opisanim u dispozitivu presude počinio krivično djelo ubistva iz člana 148. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS). Okružni sud je, na osnovu člana 148. stav 1. i člana 37. KZ RS-a, apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od deset godina u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru, počevši od 1. novembra 2007. godine pa dalje. Okružni sud je, također, na osnovu člana 62. stav 1. KZ RS-a, odredio da se od apelanta oduzima kuhinjski nož, kao predmet izvršenja krivičnog djela.
7. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je, nakon analize i ocjene provedenih dokaza optužbe i odbrane pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, utvrdio da je dokazima optužbe van razumne sumnje dokazano da je apelant 1. novembra 2007. godine, nakon verbalne prepirke sa suprugom Koviljkom Malešević (u daljnjem tekstu: oštećena), htijući da je liši života, fizički napao tako što joj je kuhinjskim nožem zadao udarac u predjelu lijeve strane grudnog koša nanijevši joj na taj način tjelesnu povredu detaljno opisanu u dispozitivu presude, zbog koje je nastupila njena smrt. Okružni sud je istakao da je na osnovu provedenih dokaza, a prije svega saslušanja svjedokâ među kojima dvije apelantove kćerke i sina (djeca i oštećene), kao i na osnovu nalaza i mišljenja vještaka za sudsku medicinu i vještaka genetičke forenzike, stekao pouzdano uporište za utvrđenje svih odlučnih činjenica iz dispozitiva presude. Također je sud naveo da nije prihvatio apelantovu odbranu, koji je svjedočio na glavnom pretresu, da je oštećenu samo "blago gurnuo", jer je prema nalaženju suda neuvjerljiva, kontradiktorna i očigledno usmjerena na izbjegavanje krivične odgovornosti. Osim toga, sud je istakao da je apelant prilikom ispitivanja svjedoka optužbe, a naročito svoje djece, bio uporan u postavljanju irelevantnih pitanja, ponajviše iz ranijeg života s oštećenom, te da je nastojao da o svemu drugom mnogo više govori nego o samom povređivanju oštećene. Odlučujući o vrsti i visini kazne, Okružni sud je naveo da je uzeo u obzir olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, pa je ocijenio da će se izrečenom kaznom zatvora postići opća i posebna svrha kažnjavanja iz člana 28. KZ RS.
8. Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Kž-08-000 078
od 24. juna 2008. godine kojom je žalbe Okružnog tužilaštva i apelanta odbio kao neosnovane i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da je utvrdio su navodi istaknuti u žalbi apelanta i njegovog branitelja neosnovani. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je Okružni sud sintagmom "htijući da je liši života" u izreci presude opisao direktni umišljaj kao oblik vinosti u izvršenju krivičnog djela i koji, u smislu člana 291. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS), treba da bude sadržan u dispozitivu presude. Dalje, u vezi s apelantovim žalbenim navodima, Vrhovni sud je istakao da je na osnovu uvida u spis predmeta utvrdio da je Okružni sud vodio zapisnik o glavnom pretresu prilagođen tonskom snimanju glavnog pretresa, te da je taj zapisnik sastavljen u skladu s članom 260. stav 1. ZKP RS i u bitnom sadrži cijeli tok postupka.
9. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je, na osnovu člana 269. stav 3. ZKP RS-a, predsjednik vijeća ovlašten da kontroliše način ispitivanja svjedoka, vodeći računa da se to ispitivanje vrši u skladu s pravilima o direktnom i unakrsnom ispitivanju propisanom odredbama člana 269. st. 1. i 2. ZKP RS, kao i da izvođenje dokaza bude efikasno za utvrđivanje istine. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je nakon preslušavanja tonskog zapisa s glavnog pretresa o ispitivanju svjedoka optužbe zaključio da nije bilo prekoračenja zakonskih ovlaštenja predsjednika vijeća. Vrhovni sud je istakao da je predsjednik vijeća pravilno postupio kada nije dozvolio apelantu da svjedoke ispituje mimo pravila o unakrsnom ispitivanju, da ponavlja pitanja koja su već postavljena kao i pitanja nebitna za predmet, na šta je bio ovlašten odredbom člana 270. stav 1. ZKP RS-a.
10. Osim toga, u vezi s apelantovim navodima da mu sud nije dozvolio izvođenje dokaza saslušanjem određenih svjedoka radi utvrđivanja činjenica iz ranijeg života i odnosa poginule prema njemu, Vrhovni sud je utvrdio, također, na osnovu uvida u spis, da je apelantova odbrana na glavnom pretresu 11. marta 2008. godine izvela dokaze saslušanjem pet svjedoka upravo na okolnosti apelantovog ranijeg života i odnosa sa oštećenom, te da je nakon saslušanja tih svjedoka apelantov branilac izjavio da je "time spisak svjedoka iscrpljen". Pored toga, u vezi s apelantovim prigovorom o odbijanju prijedloga za ponovno saslušanje vještaka za sudsku medicinu i rekonstrukciju događaja, Vrhovni sud je istakao da iz stanja spisa, kao i iz obrazloženja prvostepene presude, proizlazi da je sud ove prijedloge odbio kao nepotrebne s obzirom na rezultate ostalih provedenih dokaza. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da se u konkretnoj situaciji ne radi o prekoračenju ovlaštenja iz člana 270. stav 2. ZKP RS. Naime, Vrhovni sud je istakao da se ovlaštenje predsjednika vijeća, sadržano u navedenoj zakonskoj odredbi, tiče upravljanja postupkom i otklanjanja svega što odugovlači postupak. To podrazumijeva i obavezu davanja kratkog obrazloženja u vezi s odlukom o odbijanju dokaznog prijedloga, a odluka je stvar ocjene suda u svakom konkretnom slučaju pa se donošenjem odluke o odbijanju dokaznog prijedloga za koju je dato obrazloženje ne može raditi o povredi odredaba ZKP RS-a, već to može biti okolnost koja ukazuje da li je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno.
11. Vrhovni sud je istakao da su neosnovani i apelantovi žalbeni navodi da Okružni sud nije potpuno utvrdio činjenice bitne za njegovu odbranu. S tim u vezi, apelant navodi da na njegova pitanja koja se tiču apelantovog ranijeg života s oštećenom i njenog ponašanja nije dat odgovor. U vezi s navedenim, Vrhovni sud je istakao da odnosi u braku između apelanta i oštećene nisu direktno vezani za odlučne činjenice, ali su bili predmetom razmatranja u pobijanoj presudi kroz analizu iskaza svjedoka optužbe i odbrane, te u sklopu ocjene nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra. Vrhovni sud je zaključio da su pravilni svi činjenični zaključci koji se tiču odlučnih činjenica, te da u vezi s tim nije trebalo potpunije saslušavanje svjedoka, zbog čega je apelantova žalba ocijenjena neosnovanom.
12. Dalje je Vrhovni sud naglasio da se u žalbi neosnovano naglašava značaj činjenice da, prema rezultatima DNK analize kuhinjskog noža na kojem je pronađen trag krvi koji odgovara DNK profilu oštećene (što potvrđuje da je korišten kao sredstvo izvršenja djela), nisu pronađene apelantove epitelne ćelije, što prema stavu žalbe znači da se apelant isključuje kao izvršilac krivičnog djela. Nasuprot apelantovim žalbenim tvrdnjama, Vrhovni sud je istakao da predmetni nalaz u ovome dijelu nema značaj koji mu pridaje žalba, te da nije od uticaja za utvrđivanje odlučnih činjenica u ovom predmetu. Razlog ovome je što je vještak genetičke forenzike na glavnom pretresu u vezi s ovim nalazom pojasnio da se radilo o izuzetno slabom, parcijalnom i za komparativnu analizu relativno nepodobnom tragu, da tragovi epitelnih ćelija na dršci noža mogu ostati zavisno od jačine stiska noža kao i njihovog postojanja na dlanu ruke, te da pranje drške noža može uticati na kvalitete traga i mogućnost njegove analize. Kod takvog objašnjenja, nikako se ne može prihvatiti tvrdnja iz apelantove žalbe da se ovim dokazom isključuje da je on počinilac krivičnog djela. Vrhovni sud je istakao da bi primjenom iste logike bila neprihvatljiva i apelantova odbrana po kojoj je oštećena sama sebe povrijedila padom na predmetni nož koji je držala u ruci. Osim toga, nasuprot apelantovom stavu, s obzirom na rezultate provedenih dokaza nije ni bilo neophodno da se provodi daktiloskopsko vještačenje noža.
13. Također je Vrhovni sud zaključio da je pravilan stav Okružnog suda da kod pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja nije bilo potrebno da se provodi rekonstrukcija događaja i ponovno vještačenje vještaka medicinske struke. Osim toga, Okružni sud je pravilno prihvatio prvu varijantu iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra po kojoj je, u vrijeme izvršenja krivičnog djela, apelant bio u stanju smanjene uračunljivosti, ali ne bitno, i to kao rezultat alkoholisanosti u srednjem stepenu, te strukture apelantove ličnosti (uvredljiv, preosjetljiv, čije su reakcije neprimjerene situaciji). Vrhovni sud je istakao da je presuda zasnovana na dokazima za koje je sud dao čvrsta, logična i uvjerljiva objašnjenja, koja su potvrđena i vještačenjem Instituta za genetsko inženjerstvo Sarajevo, te nalazom i mišljenjem vještaka genetike, a istodobno nije isključena nalazom i mišljenjem vještaka neuropsihijatra.
14. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da je Okružni sud prilikom odmjeravanja kazne apelantu pravilno utvrdio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti i da izrečena kazna odražava nužan balans između potrebe za individualizacijom kazne i zahtjeva generalne prevencije.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da su redovni sudovi povrijedili njegovo "pravo na fer suđenje, pravo na predlaganje i saslušanje svjedoka, pravo na pravičan postupak i pravično suđenje". Naime, apelant ističe da je u konkretnom postupku došlo do povreda krivičnog postupka i krivičnog zakona, jer su ovi zakoni "nepravično i nepravilno" primijenjeni. Apelant tvrdi da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje jer "Okružni sud nije vodio zapisnik o glavnom pretresu", koja obaveza proizlazi iz čl. 63-65. ZKP-a RS-a, a posebno iz člana 260. ZKP RS-a kojom je "propisano da se u zapisnik mora (dakle, imperativna norma) unijeti cijeli tok pretresa". U prilog navedenoj tvrdnji apelant je naveo da je u drugom predmetu Vrhovni sud svojim Rješenjem broj 118-0-Kž-07-000 005 od 19. aprila 2007. godine, po žalbi iz istog osnova, zauzeo stav o obavezi sastavljanja zapisnika o glavnom pretresu. Dalje, apelant ističe da je Okružni sud povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje jer je u više navrata insistirao da "podnosilac apelacije pokaže način nanošenja povrede na način kako optuženi prikazuje" prilikom izvođenja dokaza Tužilaštva. Osim toga, apelant navodi da je Okružni sud odbio njegov prijedlog za provođenje dokaza rekonstrukcije događaja na licu mjesta i "saslušanje vještaka medicinske struke na licu mjesta". Apelant smatra da je provođenje ovih dokaza bilo neophodno kako bi se potpuno utvrdila istina. Dalje, apelant navodi da mu predsjednik vijeća na glavnom pretresu nije dozvolio postavljanje svih pitanja svjedocima - dokazima Tužilaštva, što je suprotno čl. 269. i 270. ZKP RS-a. Osim toga, apelant smatra da presude nisu dovoljno obrazložene, a naročito je nedovoljno obrazložen dio presude "o psihičkom stanju i psihološkom odnosu apelanta".
16. Apelant ističe i da nije pravilan zaključak redovnih sudova u pogledu "krucijalnog dokaza - kuhinjskog noža". Prema apelantovim navodima, egzaktno je u nalazu vještaka genetičke forenzike navedeno da se na dršci noža ne nalaze apelantove epitelne ćelije, "a to znači da nož nije bio u ruci optuženog". Također, u vezi s navedenim dokazom, apelant ističe da je nakon glavnog pretresa saznao da kuhinjski nož nije bio upućen na daktiloskopsko vještačenje. To je, prema navodima apelacije, veliki propust Tužilaštva koji treba da ide u njegovu korist po principu iz člana 3. stav 2. ZKP RS-a. Zbog svih istaknutih navoda, apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do "krupnih promašaja sudova u sektoru činjeničnog stanja" koje je u vezi s primjenom materijalnog prava, jer je apelant proglašen krivim za krivično djelo za koje nije nesumnjivo dokazano da je izvršeno i to pogotovo na način naveden u presudama.
b) Odgovor na apelaciju
17. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da su navodi apelacije u suštini ponovljeni navodi iz žalbe koju je apelant izjavio protiv presude Okružnog suda. Sve istaknute navode je Vrhovni sud već razmotrio i odbio kao neosnovane iz razloga koje je obrazložio u presudi.
18. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih razloga datih u obrazloženju pobijane presude, te smatra da tom presudom kao ni u postupku koji je prethodio njenom donošenju nisu na bilo koji način povrijeđena apelantova prava predviđena Ustavom i Evropskom konvencijom.
19. Okružno tužilaštvo je istaklo da su svi apelantovi navodi neosnovani. Osim toga, Okružno tužilaštvo je istaklo da su apelantovi navodi u apelaciji već razmatrani pred Vrhovnim sudom.
V. Relevantni propisi
20. U
Krivičnom zakonu Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06 i 73/10) relevantne odredbe glase:
Član 15. st. 1. i 2.
(1) Krivično djelo može biti izvršeno sa direktnim ili eventualnim umišljajem.
(2) Krivično djelo je učinjeno sa direktnim umišljajem kada je učinilac bio svjestan svog djela i htio njegovo izvršenje.
Član 62. stav 1.
(1) Predmeti koji su upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za izvršenje krivičnog djela ili koji su nastali izvršenjem krivičnog djela mogu se oduzeti ako su svojina učinioca.
Član 148. stav 1.
(1) Ko drugog liši života, kazniće se zatvorom najmanje pet godina.
21. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07 i 68/07) u tekstu koji je bio na snazi u vrijeme vođenja predmetnog krivičnog postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Član 66.
(1) Sve preduzete radnje u toku krivičnog postupka, u pravilu, snimaju se uređajem za audio snimanje.Š Ć
(2) Snimak mora sadržavati podatke iz člana 63. stav 1. ovog zakona, podatke potrebne za identificiranje lica čija se izjava snima i podatak u kojem svojstvu to lice daje izjavu.
Š Ć
Član 67.
Za zapisnik o glavnom pretresu važe i odredbe čl. 260. i 261. ovog zakona.
Član 246.
(1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća rukovodi glavnim pretresom.
(2) Dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća je da se stara za svestrano pretresanje predmeta, utvrđivanje istine i otklanjanje svega što odugovlači postupak, a ne doprinosi razjašnjenju stvari.
(3) Ukoliko ovim zakonom nije drukčije propisano, o prijedlozima stranaka i branioca odlučuje sudija, odnosno predsjednik vijeća.
(4) Odluke sudije, odnosno predsjednika vijeća uvijek se objavljuju s kratkim obrazloženjem razmatranih činjenica i unose u zapisnik o glavnom pretresu.
Član 260.
(1) O radu na glavnom pretresu vodi se zapisnik u koji se mora doslovno unijeti cijeli tok glavnog pretresa.
(2) Sudija, odnosno predsjednik vijeća može narediti da se određeni dio zapisnika pročita ili reprodukuje, a pročitat će ga ili reprodukovati uvijek ako to zahtijevaju stranke, branilac ili lice čija se izjava unosi u zapisnik.
Član 269.
(1) Dozvoljeno je ispitivanje svjedoka od stranke, odnosno branioca koji je pozvao svjedoka (direktno ispitivanje), zatim ispitivanje tog svjedoka od suprotne stranke, odnosno branioca (unakrsno ispitivanje) i ponovno ispitivanje svjedoka od stranke, odnosno branioca koji ga je pozvao. Svjedoka ispituje stranka koja ga je pozvala, ali sudija, odnosno predsjednik vijeća i članovi vijeća mogu u svakoj fazi ispitivanja postaviti svjedoku odgovarajuće pitanje. Pitanja svjedoku od suprotne stranke ograničavaju se i odnose na pitanja koja su prethodno postavljena tokom ispitivanja svjedoka od stranke koja je pozvala svjedoka i pitanja u korist vlastitih tvrđenja. Pitanja na ponovnom ispitivanju svjedoka od stranke koja ga je pozvala ograničavaju se na pitanja postavljena tokom ispitivanja svjedoka od suprotne stranke. Nakon što svjedok bude ispitan, sudija, odnosno predsjednik i članovi vijeća mogu mu postavljati pitanja.
Š Ć
(3) Sudija, odnosno predsjednik vijeća će u odgovarajućoj mjeri kontrolirati način i redoslijed ispitivanja svjedoka i izvođenja dokaza, vodeći računa da ispitivanje i izvođenje dokaza bude efikasno za utvrđivanje istine, da se izbjegne nepotrebno gubljenje vremena i zaštite svjedoci od uznemiravanja i zbunjivanja.
Š Ć
Član 270.
(1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća će zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedozvoljeno ili nevažno za predmet.
(2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje dokaza.
VI. Dopustivost
22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-08-000 078 od 24. juna 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. jula 2008. godine, a apelacija je podnesena 25. augusta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije.
27. Član
II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
Š...Ć
d. da ispituje svjedoke protiv sebe ili da postigne da se oni ispitaju i da se osiguraju prisustvo i saslušanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za one koji svjedoče protiv njega.
29. U pogledu pitanja primjene člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, Ustavni sud ističe da se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo ubistva koje je propisano zakonom i da je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, radi se o postupku u kojem je utvrđivana osnovanost krivične optužbe, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv.
30. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje odnose se na nepravilno utvrđeno činjenično stanje, nepravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava te pogrešnu i arbitrarnu ocjenu dokaza. Apelant smatra da odluke nisu obrazložene na uvjerljiv način i da nije ispoštovan princip ravnopravnosti stranaka.
31. U vezi s apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
32. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi vjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud neće iz dokaza koji su provedeni u krivičnom postupku samostalno utvrđivati činjenično stanje, niti će ocjenjivati jesu li sudovi u tom postupku pravilno izvukli zaključke iz provedenih dokaza. Međutim, Ustavni sud će ispitati jesu li standardi prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije bili ispoštovani.
33. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su navodi apelacije u velikoj mjeri isti kao i apelantovi žalbeni navodi protiv prvostepene presude, koje je Vrhovni sud, odlučujući o podnijetoj žalbi razmotrio i u odnosu na koje je dao obrazloženja u svojoj presudi.
34. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog "nevođenja zapisnika u formi za koju smatra da je zakonita", te da je i Vrhovni sud u drugom predmetu Rješenjem broj 118-0-Kž-07-000 005 od 19. aprila 2007. godine, po žalbi iz istog osnova, zauzeo stav o obavezi sastavljanja zapisnika o glavnom pretresu, Ustavni sud podsjeća da je članom 260. ZKP RS-a propisano da se o radu na glavnom pretresu vodi zapisnik. Osim toga, članom 66. ovog zakona je propisano da se sve preduzete radnje u toku postupka, u pravilu snimaju uređajem za audio snimanje. Takav zapis su branioci, kao i optuženi, u skladu s općim principima krivičnog postupka imali pravo i mogućnost da preslušaju i dobiju audio zapis, kao i da od vijeća koje je sudilo zatraže prepis audio zapisnika. Međutim, u konkretnom slučaju, apelant nije priložio bilo kakav dokaz da je tražio prepis audio zapisnika, što ovaj predmet u bitnom razlikuje od predmeta koji je razmatran u odluci Vrhovnog suda na koji se apelant pozvao, u kojem je odbrana izričito zahtijevala prepis tonskog zapisa i u kojem je Vrhovni sud zaključio da je prvostepeni sud, odbijajući taj zahtjev odbrane, počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 303. stav 1. tačka g) ZKP RS. S obzirom da apelant nije tražio od suda da mu se dostavi prepis audio zapisnika, Ustavni sud smatra da je pozivanje apelanta na navedenu odluku Vrhovnog suda neosnovano. Osim toga, Ustavni sud ističe da apelantova prava nisu prekršena time što je kompletan tok glavnog pretresa sniman, jer apelantu nije uskraćena mogućnost da dobije prepis audio zapisnika. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani.
35. U odnosu na apelantov navod da je sud tražio od njega da pokaže način nanošenja povrede oštećenoj, prilikom provođenja dokaza tužilaštva, te da mu je time povrijeđeno pravo na "fer" suđenje, Ustavni sud, na osnovu uvida u presudu Okružnog suda primjećuje da je vještak sudske medicine prilikom obrazlaganja nalaza i mišljenja o okolnostima nastupanja smrti oštećene tražio da mu se pobliže pokaže momenat samog povređivanja, što apelant nije učinio niti je sud to tražio od njega. Uzimajući u obzir navedene činjenice, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi paušalni, te ne nalazi elemente iz kojih bi se moglo zaključiti da je na navedeni način povrijeđeno apelantovo pravo na "fer" suđenje.
36. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud u obrazloženju osporene presude dao jasna i precizna objašnjenja, kako u odnosu na utvrđenje da je apelant radnjama opisanim u izreci presude počinio predmetno krivično djelo, tako i u odnosu na utvrđivanje apelantove krivične odgovornosti, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. S obzirom na navedeno, Ustavni sud u konkretnom slučaju nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalno-procesni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti je našao elemenata koji bi ukazali na to da je redovni sud zloupotrijebio dokazni postupak na apelantovu štetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje redovnih sudova s aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispunjava standarde koje je taj član Evropske konvencije postavio.
37. Dalje, u vezi s apelantovim navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i tvrdnji o povredi prava na ravnopravnost, odnosno jednakost strana u postupku, zbog odbijanja niza njegovih dokaznih prijedloga, Ustavni sud naglašava da član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni. Također, pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza pred krivičnim sudovima. Domaći sudovi treba da ocijene prijedloge koji su njima izneseni, kao i značaj dokaza na koje se optuženi žele pozvati (vidi, inter alia, Evropski sud za ljudska prava, Barbara, Messequa i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, tačka 68). Institucije Evropske konvencije su usvojile stav da domaći sudovi uživaju diskreciono ovlaštenje da sami odluče da saslušaju svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene da li je nužno da se pozovu predloženi svjedoci ili provedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija "pod jednakim uvjetima" i uz "jednakost oružja". Član 6. stav 3. Evropske konvencije postavlja uvjet da sud, kada odbije neki od prijedloga za izvođenje dokaza, navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A broj 235, tačka 34).
38. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da iz osporenih presuda proizlazi da je apelant imao mogućnost da u postupku pred nadležnim sudom ispituje svjedoke, predlaže i izvodi dokaze u svoju korist, te ispituje i osporava dokaze Tužilaštva, što je i koristio. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno apelantovim navodima, Okružni sud za svaki dokaz koji je prihvatio kao i za onaj koji nije prihvatio dao detaljno obrazloženje, pri čemu je dao i detaljne razloge zašto nije prihvatio određene apelantove dokazne prijedloge i zašto oni nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili odbijanje apelantovih prijedloga, u skladu s čl. 269. i 270. ZKP RS-a, i da u njihovom odlučenju nije bilo proizvoljnosti, odnosno da ni na koji način nije dovedeno u pitanje apelantovo pravo na odbranu.
39. Ustavni sud smatra da je Okružni sud svojim postupanjem ispoštovao svoju obavezu postavljenu članom 6. stav 3.d. Evropske konvencije koja, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva da sud navede razloge zbog kojih je donio zaključke o provedenim dokazima, kao i da navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3.d. Evropske konvencije neosnovani.
40. Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljna i jasna obrazloženja i kada je osuđujuća presuda zasnovana na dokazima izvedenim na glavnom pretresu na kojem je apelantu omogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku, odnosno da izvodi svoje dokaze i ispituje dokaze suprotne strane u okviru zakonom propisanog postupka, te kada je redovni sud dao jasne i nedvosmislene razloge zašto je prihvatio svaki od dokaza koje je prihvatio, odnosno odbio svaki od dokaza koje je odbio, te zašto je odlučio da ne provede pojedine dokaze koje je predložio apelant.
42. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.