Službeni glasnik BiH, broj 1/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4253/11, rješavajući apelaciju Rajka Dujakovića i Vidosava Dujakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. decembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Rajka Dujakovića i Vidosava Dujakovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 001576 10 Rev od 23. augusta 2011. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Rajko Dujaković i Vidosav Dujaković (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Stare Dubrave, koje zastupa Svetozar V. Davidović, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 31. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 P 001576 10 Rev od 23. augusta 2011. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 001576 10 Gž od 30. aprila 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor-Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 P 001576 08 P od 26. novembra 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je 29. maja 2014. godine, a od Općine Čelinac (u daljnjem tekstu: tužena), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, 7. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 4. juna 2014. godine, Osnovni sud 5. juna 2014. godine a Okružni sud 9. juna 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 P 001576 08 P od 26. novembra 2009. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim je traženo da im tužena "na ime isplate vrijednosti zemljišta a umjesto naknade za eksproprirano zemljište", precizirano u presudi, isplati iznose precizirane u presudi, te da im "na ime izgubljene dobiti za period od ulaska u posjed, tj. od 1999. do 2009. godine, odnosno za 10 godina" isplati iznose navedene u presudi sa zakonskom zateznom kamatom. Presudom su obavezani apelanti da tuženoj naknade troškove postupka u iznosu od 5.600,00 KM u roku od 30 dana od dana donošenja presude. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da je diobom među apelantima iz 1986. godine formirana parcela k.č. broj 1039/1, preciznije označena u presudi, kao vlasništvo prvoapelanta, koja po starom premjeru odgovara dijelu parcele precizirane u presudi, upisane kao općenarodna imovina - organ upravljanja Prnjavor. Dalje je utvrđeno da je parcela k.č. broj 1039/5, preciznije označena u presudi, formirana 1990. godine cijepanjem parcela radi eksproprijacije za izgradnju regionalnog puta Čelinac-Ukrina-Prnjavor, upisana na ime drugoapelanta, dok je prema starom premjeru upisana kao suvlasništvo tog apelanta u dijelu sa 2/28 sa drugim licima, te je utvrđeno da su 7. juna 2007. godine utvrđene oznake predmetnih parcela po katastarskoj evidenciji. Dalje, navedeno je da je u nalazu vještaka geodetske struke sačinjenom nakon izvršenog uviđaja na licu mjesta, koji je taj sud prihvatio kao stručan, izvršena identifikacija parcela kojima po stanju zemljišne knjige odgovaraju parcele iz katastarske evidencije, kao i kada i na koji način su formirane katastarske parcele. Osnovni sud je, dalje, naveo da je utvrđeno i da je na osnovu zaključka Izvršnog odbora tužene iz augusta 1997. godine Republička uprava za geodetske i imovinskopravne poslove - Poslovna jedinica Čelinac podnijela prijedlog za eksproprijaciju navedenih nekretnina, kao i drugih nekretnina, ali da nikada nije proveden postupak eksproprijacije predmetnih nekretnina, da su predmetne nekretnine izuzete od apelanata i da je na njima izgrađen regionalni put koji je krajem 1998. godine i početkom 1999. godine pušten u saobraćaj, da su se apelanti obraćali tuženoj radi isplate naknade za eksproprirane nekretnine, ali da je tužena to odbila uz obrazloženje da nema dovoljno sredstava za isplatu takvih naknada.

6. Osnovni sud je naveo da je, imajući u vidu navedena činjenična utvrđenja, zaključio da je neosnovan postavljeni tužbeni zahtjev. Navedeno je da je u odnosu na prvoapelanta koji je tražio naknadu za izuzetu parcelu broj 1039/1 i izgubljenu dobit u vezi s tom parcelom tokom postupka utvrđeno da on nije vlasnik te parcele, jer ta parcela, kako je obrazložio taj sud, odgovara u jednom dijelu parceli, preciznije označenoj u presudi, "koja je u vlasništvu općenarodne imovine (organ upravljanja u Prnjavoru)" zbog čega, prema mišljenju tog suda, ovaj apelant nije ovlašten da postavlja obligacionopravno potraživanje u vezi sa tom parcelom. Osim toga, navedeno je da je tužbeni zahtjev drugoapelanta za naknadu za izuzetu parcelu broj 1039/5 neosnovan, jer, prema obrazloženju Osnovnog suda, ta parcela odgovara parceli koja je prema starom premjeru u suvlasništvu apelanta sa ostalim suvlasnicima u dijelu 2/28, tako da bi, prema obrazloženju Osnovnog suda, kao tužitelji u odnosu na tu parcelu mogli nastupiti samo svi suvlasnici zajedno, a ne samo apelant. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je odbio tužbeni zahtjev apelanata kao neosnovan.

7. Protiv navedene presude apelanti su podnijeli žalbu Okružnom sudu, koji je Presudom broj 73 0 P 001576 10 Gž od 30. aprila 2010. godine žalbu apelanata djelimično uvažio na način da je preinačio odluku o troškovima, tako što su apelanti obavezani da tuženoj nadoknade troškove postupka u iznosu od 3.375,00 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 5.600,00 KM, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda u dijelu u kojem je meritorno odlučeno o tužbenim zahtjevima potvrđena. Presudom je odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te naveo da je žalba neosnovana i prvostepena presuda pravilna ali ne zbog razloga koje je ponudio Osnovni sud. Okružni sud je obrazložio da je nepravilan stav prvostepenog suda da apelanti nemaju aktivnu legitimaciju u konkretnom slučaju, jer je prvoapelant vlasnik i posjednik sa dijelom 1/1 parcele broj 1039/1, dok je, kako je obrazložio Okružni sud, drugoapelant vlasnik i posjednik 1/1 parcele broj 1039/5, zbog čega, prema mišljenju tog suda, apelanti nesumnjivo imaju aktivnu legitimaciju u konkretnom slučaju. Navedeno je da pri tome, prema mišljenju Okružnog suda, nije smetnja neusklađenost zemljišnoknjižnog stanja sa posjedovnim stanjem i da ta činjenica ne predstavlja smetnju apelantima da traže naknadu za svoju imovinu. Okružni sud je obrazložio da je u konkretnom slučaju suština tužbenog zahtjeva apelanata zahtjev za naknadu štete za njihovo zemljište preko kojeg je izgrađen regionalni put.

8. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je odredbom člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje ju je učinilo a u svakom slučaju to potraživanje zastarijeva za pet godina od dana kada je šteta nastala, dok je čl. 360. i 361. ZOO propisano da zastarjelost počinje teći prvi dan nakon dospjelosti potraživanja, te da zastarjelošću potraživanja prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveza, a na zastarjelost se mora pozvati dužnik. Okružni sud je naveo da, uzimajući u obzir navedene zakonske odredbe, kao i činjenice da su apelanti za štetu saznali 1998. godine, kada je sporni put pušten u saobraćaj, a da su tužbu podnijeli sudu 24. novembra 2008. godine radi smetanja posjeda i naknadu štete, to je, prema mišljenju Okružnog suda, u konkretnom slučaju protekao i subjektivni i objektivni zastarni rok. Okružni sud je naveo i da su, usljed pasivnog držanja prema svom pravu unutar zakonom određenog roka, apelanti izgubili sudsku zaštitu svog prava, budući da je tužena izrazila volju da se koristi pravom koje za nju nastaje iz takvog držanja apelanata, odnosno da je istakla prigovor zastare. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je donio odluku kao u dispozitivu.

9. Protiv navedene presude apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 73 0 P 001576 10 Rev od 23. augusta 2011. godine reviziju odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je u obrazloženju istakao da je drugostepena presuda pravilna i zakonita, te da je nesporno da apelanti, koji su zajedno sa svojim prednicima u posjedu i faktičkom vlasništvu držali sporne nekretnine više od 50 godina prije njihovog oduzimanja, imaju aktivnu legitimaciju u konkretnom sporu. Navedeno je da je nesporno da je apelantima, usljed oduzimanja spornih nekretnina, došlo do umanjenja njihove imovine, ali i da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja iz člana 376. ZOO i da su rokovi propisani u ovom članu istekli prije podnošenja predmetne tužbe. Vrhovni sud je, dalje, naveo da isticanje tvrdnje u reviziji da nije u pitanju naknada štete, već postojanje trajnog protivpravnog odnosa koji se realizira kroz oduzimanje nekretnine ne dovodi u pitanje pravilnost stava drugostepenog suda, te da apelanti, prema mišljenju tog suda, mogu u vanparničnom postupku tražiti naknadu po tržišnim cijenama samo ako postoji rješenje o eksproprijaciji, ali pošto u konkretnom slučaju tog rješenja nema, to, prema mišljenju Vrhovnog suda, njihov tužbeni zahtjev može imati karakter zahtjeva za naknadu štete. Navedeno je i da, ako su tačni navodi apelanata da su sudovi u drugim predmetima sa istovjetnim činjeničnim i pravnim stanjem nalagali isplatu naknade, prema mišljenju Vrhovnog suda, to može predstavljati samo nejednako postupanje prema strankama i voditi mogućem kršenju prava iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ali da to ne može utjecati na odluku suda, budući da ni ta konvencija ne isključuje postojanje zastare u smislu odredaba člana 376. ZOO. Navedeno je i da je neosnovan revizijski navod da odgovor načelnika tužene predstavlja priznanje potraživanja, budući da, prema mišljenju tog suda, taj dopis ne predstavlja priznanje i osnov potraživanja, nego samo potvrđuje činjenice koje su apelanti naveli. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odbio reviziju kao neosnovanu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatraju da su sudovi potpuno pogrešno postupili kada su usvojili stav da su apelanti tražili naknadu štete, budući da oni to nikada nisu tražili, već isključivo naknadu za eksproprirane nekretnine prema zakonima koji to pitanje reguliraju. Navode da nikada nije doneseno formalno rješenje o eksproprijaciji, da im je dostavljen zaključak Izvršnog odbora tužene o eksproprijaciji i garantirano da će u vezi s tim biti riješeni imovinskopravni odnosi i isplaćena im naknada za parcele, da je eksproprijacija izvršena i izgrađen i pušten u promet regionalni put preko njihovih parcela, ali da naknada nije nikad isplaćena. Apelanti navode i da su tužiteljima čija su imena precizirana u apelaciji isti sudovi dosuđivali naknadu, i to ne u vanparničnom postupku, kako tvrdi Vrhovni sud, nego u parničnom postupku. Navode da je tužena, suprotno mišljenju Vrhovnog suda, priznala svoj dug prema njima navodeći da nema sredstava za isplatu naknade, što taj sud nije uzeo u obzir prilikom donošenja osporene presude. Također, navode da je nesporno utvrđeno da su imali aktivnu legitimaciju za vođenje spora i da je zbog toga trebalo donijeti odluku o naknadi za eksproprirano zemljište i izvršiti promjenu vlasničkopravnih odnosa kako je učinjeno u slučaju drugih tužitelja. Apelanti navode i da smatraju da, ako se ima u vidu sadržina njihovog tužbenog zahtjeva u kojem se i ne traži naknada štete, nego naknada za izuzeto zemljište njima kao vlasnicima, redovni sudovi i nisu rješavali po njihovom tužbenom zahtjevu.

b) Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je nesporno da je nastupila zastara potraživanja i prema odredbama ZOO i prema odredbama Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (član 25) na koji se apelanti i ne pozivaju.

12. Okružni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju, te da je apelacija neosnovana.

13. Osnovni sud je naveo da, pošto se navodi apelacije odnose na postupanje Vrhovnog suda, to se taj sud neće izjašnjavati o njima.

V. Relevantni propisi

14. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 376. st. 1. i 2.

Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarjeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.

U svakom slučaju ovo potraživanje zastarjeva za pet godina od kada je šteta nastala.

15. U Zakonu o eksproprijaciji ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 112/06, 37/07 i 110/08) relevantne odredbe glase:

Član 2.

Eksproprijacija je oduzimanje ili ograničenje prava vlasništva na nepokretnostima uz pravičnu naknadu koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti.

Član 3. stav 1.

(1) Nepokretnost se može eksproprisati radi izvođenja radova ili izgradnje objekata ekonomske infrastrukture: saobraćajnice, vodoprivredne, energetske i telekomunikacijske, objekata za zaštitu čovjekove okoline i zaštitu od elementarnih nepogoda, te istraživanja rudnog i drugih prirodnih bogatstava.

Član 4.

Predmet eksproprijacije su nepokretnosti u vlasništvu fizičkih ili pravnih lica.

Član 5. stav 1.

(1) Nepokretnost se može eksproprisati nakon što je na način određen ovim zakonom utvrđen opšti interes za izgradnju objekta, odnosno izvođenje drugih radova na toj nepokretnosti.

Član 29.

Ako su uz prijedlog za eksproprijaciju podneseni dokazi iz člana 25. ovog zakona i ako su tim dokazima utvrđene potrebne činjenice, organ uprave usvojit će rješenjem prijedlog za eksproprijaciju a u protivnom odbit će taj prijedlog.

Član 33.

(1) Korisnik eksproprijacije, Republika Srpska, stiče pravo na posjed eksproprisane nepokretnosti danom konačnosti rješenja o eksproprijaciji.

(2) Korisnik eksproprijacije, jedinica lokalne samouprave, stiče pravo na posjed eksproprisane nepokretnosti danom pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, ukoliko je do tada ranijem vlasniku isplatila naknadu za eksproprisanu nepokretnost, odnosno predala u posjed drugu odgovarajuću nepokretnost, a u protivnom, danom isplate naknade, odnosno predajom u posjed druge odgovarajuće nepokretnosti, ukoliko se raniji vlasnik i korisnik eksproprijacije drugačije ne sporazumiju.

(3) Izuzetno, kada je u pitanju izgradnja objekata infrastrukture, Vlada može na zahtjev korisnika eksproprijacije koji je iznio valjane razloge za potrebu hitnog stupanja u posjed nepokretnosti, riješiti da mu se ta nepokretnost preda u posjed i prije konačnosti rješenja o eksproprijaciji, ako utvrdi da je to neophodno zbog hitnosti slučaja ili da bi se spriječila znatnija šteta.

(4) Prije donošenja rješenja iz prethodnog stava moraju se obezbijediti dokazi o stanju i vrijednosti eksproprisanih nepokretnosti (nalaz i mišljenje vještaka kao i druge relevantne dokaze u vezi sa procjenom vrijednosti eksproprisanih nepokretnosti).

(5) Odredba stava 3. ovog člana ne odnosi se na slučajeve kada je predmet eksproprijacije stambena ili poslovna zgrada, za koju korisnik eksproprijacije nije obezbijedio drugu odgovarajuću nepokretnost.

(6) Protiv rješenja iz stava 3. ovog člana može se voditi upravni spor.

(7) Tužba podnesena protiv rješenja iz stava 3. ovog člana ne odlaže njegovo izvršenje.

Član 53. stav 1.

(1) Naknada za eksproprisanu nepokretnost određuje se po pravilu davanjem druge odgovarajuće nepokrentosti koja odgovara vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše u istoj opštini ili gradu, kojoim se vlasniku nepokrentosti koja se ekspropriše omogućavaju približno isti uslovi korištenja kakve je imao koristeći tu nepokretnost.

Član 54. st. 1. i 2.

(1)Ako vlasnik nepokretnosti koja se ekspropriše, ne prihvati na ime naknade drugu odgovarajuću nepokretnost ili ako korisnik eksproprijacije ne može da obezbijedi takvu nepokretnost, određuje se pravična naknada u novcu koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše u vrijeme donošenja prvostepenog rješnja o eksproprijaciji odnosno u vrijeme sklapanja sporazuma.

(2) Tržišna vrijednost izražena je u cijeni koja se za određenu nepokretnost može postići na tržištu i koja zavisi od odnosa ponude i potražnje u vrijeme njenog utvrđivanja.

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 73 0 P 001576 10 Rev od 23. augusta 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 2. septembra 2011. godine a apelacija je podnesena 31. oktobra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelanti pobijaju navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njihova prava iz čl. II/3.e) i k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i čl. 13. i 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

23. Apelanti smatraju da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je na njihov slučaj trebalo primijeniti odredbe člana 376. ZOO kojim je regulirano pitanje zastare potraživanja naknade štete, a ne odredbe zakona kojima je regulirano pitanje vlasničkopravnih odnosa i naknade za eksproprirano zemljište. Dakle, predmetni postupak se ticao građanskih prava apelanata, pa je član 6. Evropske konvencije primjenljiv.

24. U vezi sa navodima apelanata o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

25. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li su pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

26. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi rješavao slično činjenično i pravno pitanje, i to u Odluci broj AP 2986/11 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2986/11 od 18. novembra 2014. godine, dostupnu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kontekstu odluka redovnih sudova koji su u konačnici, prihvatajući prigovore zastare i nedostatka pasivne legitimacije, odbili tužbeni zahtjev usmjeren na obavezivanje tuženog da apelantu u tom predmetu na ime oduzetog zemljišta za izgradnju regionalnog puta isplati naknadu. Rješavajući pitanje zastare potraživanja u slučaju kada je izvršena faktička eksproprijacija, Ustavni sud je u Odluci broj AP 2986/11 istakao da "u odnosu na zastaru potraživanja u kojem dijelu su redovni sudovi u osporenim odlukama zaključili da je potraživanje tužitelja zastarjelo, jer je prošao i subjektivni i objektivni rok iz člana 376. ZOO, Ustavni sud ukazuje na pravno shvatanje usaglašeno 30. januara 2014. godine na Panelima za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti. Na navedenim panelima je raspravljano o slučajevima izgradnje objekata od javnog interesa ili izvođenja drugih radova od javnog interesa koji imaju kao posljedicu potpuno ili djelimično oduzimanje prava vlasništva fizičkih ili pravnih lica na nekretninama iako ne postoji odluka o oduzimanju, odnosno odluka o utvrđivanju javnog interesa i rješenje o eksproprijaciji. Dakle, raspravljalo se o slučajevima koje pravna teorija i sudska praksa podvode pod pojam faktičkog deposjediranja, odnosno tzv. faktičke eksproprijacije. Usaglašeno je pravno shvatanje da zahtjev za novčanu naknadu zbog izvršene faktičke eksproprijacije ne zastarijeva. Naime, ukazano je da su u slučaju faktičke eksproprijacije fizička ili pravna lica lišena prava vlasništva, pa je osnov tužbenog zahtjeva, ustvari, zahtjev za povrat vlasništva. Budući da povrat i uspostava prijašnjeg stanja nisu mogući zbog privođenja namjeni ranije nekretnine, to tužiteljima pripada pravo da traže naknadu za oduzete nekretnine. Dovodeći navedeno u kontekst konkretnog predmeta, proizlazi da obrazloženja osporenih presuda i u ovom dijelu ukazuju na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava od redovnih sudova."

27. S obzirom na to da je i u konkretnom slučaju izvršena faktička eksproprijacija, a da su redovni sudovi utvrdili da je predmetno potraživanje apelanata zastarjelo, jer su do dana podnošenja tužbe protekli rokovi propisani odredbama člana 376. ZOO, Ustavni sud smatra da se navedeni stav iz Odluke broj AP 2986/11 da zahtjevi zbog izvršene faktičke eksproprijacije ne zastarijevaju može primijeniti i na konkretan slučaj. Zbog navedenog, Ustavni sud, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, u cijelosti se poziva na obrazloženje koje je iznio u svojoj Odluci broj AP 2986/11 u vezi sa nezastarijevanjem potraživanja zbog izvršene faktičke eksproprijacije, te zbog toga smatra navode apelanata o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava osnovanim.

28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

29. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. S obzirom na to da apelanti kršenje navedenih prava vezuju za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, te pošto je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da je došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud smatra da je nesvrsishodno da posebno razmatra i ove navode.

VIII. Zaključak

30. Kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije postoji kada su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno primijenili materijalno pravo u odnosu na zastaru potraživanja apelanata u slučaju tzv. faktičke eksproprijacije.

31. Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.