Službeni glasnik BiH, broj 34/13

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1195/10, rješavajući apelaciju Zijada Bukve i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Djelimično se usvaja apelacija Zijada Bukve, Ahmeda Obradovića i Eldina Crnčala.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001224 od 7. januara 2010. godine u dijelu kojim je nižestepene presude preinačio.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u ukinutom dijelu, u skladu s članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Zijada Bukve, Ahmeda Obradovića i Eldina Crnčala, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001224 od 7. januara 2010. godine u odnosu na pravo na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Zijad Bukva, Ahmed Obradović i Eldin Crnčalo (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Sarajeva koje zastupa Adnan Novo, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 7. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001224 od 7. januara 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Energoinvesta- Comet d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 20. decembra 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 4. januara 2011. godine a tuženi 14. januara 2011. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i tuženog dostavljeni su apelantu 2. marta 2011. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P- 06001204 od 6. decembra 2006. godine, poništene su odluke o otkazu ugovora o radu apelanata; tuženi je obavezan da apelantima uspostavi radno-pravni status s datumima navedenim u presudi i s tim datumima uspostavi sva njihova prava i obaveze koji proizlaze iz radnog odnosa; da im isplati naknade plaća i regresa za godišnji odmor: apelantu Zijadu Bukva u ukupnom iznosu od 25.231,77 KM, apelantu Ahmedu Obradoviću u ukupnom iznosu od 23.323,56 KM i apelantu Eldinu Crnčalo u ukupnom iznosu od 21.548,75 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama na određene godišnje iznose kao u izreci presude; da za apelante izvrši obračun i uplatu dospjelih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje u periodima detaljno navedenim u prvostepenoj presudi, a da im od 6. novembra 2006. godine (kao dana zaključenja glavne rasprave) pa nadalje dok za to postoje zakonski uvjeti redovno uplaćuje doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje i za osiguranje u slučaju nezaposlenosti, kao i da apelantima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.265,60 KM.

7. Odlučujući o žalbi tuženog Kantonalni sud je Presudom broj 009-0-GŽ-07-001394 od 9. aprila 2008. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o kamatama tako da zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose plaća i regresa u ukupnom iznosu od 50.981,12 KM teku od 14. marta 2006. godine, kao dana podnošenja tužbe, na iznos od 19.124,04 KM počevši od 1. januara 2007. godine pa do isplate, dok se u dijelu odluke koji se odnosi na uplatu doprinosa za penziono i invalidsko osiguranje i za osiguranje u slučaju nezaposlenosti od 6. novembra 2006. godine pa nadalje dok za to postoje zakonski razlozi apelanti kao tužitelji odbijaju. U preostalom dijelu žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

8. Kantonalni sud je, između ostalog, obrazložio da je prvostepeni sud pobijanom presudom tuženog obavezao da uplati doprinose nakon 6. novembra 2006. godine, kada je zaključena glavna rasprava, pa tuženi osnovano u ovom dijelu ističe povredu odredbe člana 177. ZPP-a, kojom je predviđeno da sud može naložiti tuženom da obavi određenu činidbu samo ako je dospjela do glavne rasprave, pa kako je glavna rasprava zaključena 6. novembra 2006. godine, prvostepeni sud je i mogao samo do tog datuma obavezati tuženog na uplatu doprinosa. Isto vrijedi i kada je riječ o dosuđivanju iznosa na ime plaća i regresa. Naime, kako plaće, koje se isplaćuju u mjesečnim iznosima, kao i regres imaju obilježja povremenih potraživanja koja dospijevaju u rokovima koji su kraći od godinu dana (član 372. st. 1. ZOO), apelantima, na osnovu odredbe člana 279. st. 3. Zakona o obligacionim odnosima, pripada pravo na zateznu kamatu od dana kada je sudu podnesen zahtjev za isplatu tj. od dana podnošenja tužbe 14. marta 2006. godine pa do isplate.

9. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tuženog, Presudom broj 070-0-Rev-08-001224 od 7. januara 2010. godine reviziju djelimično usvojio i nižestepene presude preinačio tako da se apelanti odbijaju sa zahtjevom za isplatu plaća i naknada plaća, za isplatu naknade za korištenje godišnjeg odmora (regres) kao i sa zahtjevom kojim su apelanti tražili da se tuženi obaveže da obračuna i uplati za apelante doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 4. juna 2003. godine do 6. novembra 2006. godine, dok se troškovi parničnog postupka snižavaju sa 2.265,60 KM na iznos od 1.132,80 KM. U ostalom dijelu revizija tuženog je odbijena, kao i zahtjev apelanata za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

10. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje odluke istakao da iz činjeničnih utvrđenja, da su apelanti za odluku o otkazu ugovora o radu i prestanku radnog odnosa kod tuženog saznali 15. aprila 2005. godine kada im je dostavljena potvrda o odjavi s penzijskog i invalidskog osiguranja od Federalnog zavoda PIO/MIO Mostar - Administrativna služba za Kanton Sarajevo, proizlazi da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da su apelanti tužbu zbog povrede prava iz radnog odnosa podnijeli blagovremeno u roku od jedne godine (14. marta 2006. godine) od dana saznanja za prestanak radnog odnosa (član 103. stav 3. Zakona o radu). Naime, tuženi tokom postupka nije dokazao da su apelanti za povredu prava iz radnog odnosa saznali prije i da je protekao prekluzivni rok iz novelirane odredbe člana 103. Zakona o radu, koji je procesno-pravne prirode, čijim protekom da su apelanti izgubili pravo na podnošenje tužbe. Pozivanje tuženog u reviziji na dokaze u koje nižestepeni sudovi nisu izvršili uvid svodi se na prigovore na činjenična utvrđenja nižestepenih sudova iz kojih razloga se revizija ne može izjaviti (član 240. stav 2. ZPP-a), obrazložio je Vrhovni sud.

11. Vrhovni sud je istakao da je navode tuženog, da je apelantima dostavljanje odluke o otkazu izvršeno na način propisan zakonom drugostepeni sud cijenio u pobijanoj odluci ali nije našao da su osnovani. Vrhovni sud je pravilnim ocijenio zaključak drugostepenog suda, prema kojem se dostavljanje pismena putem oglasne ploče tuženog poslodavca ne može smatrati urednom dostavom. Naime, pretpostavka za dostavljanje objavljivanjem na oglasnoj ploči suda u sudskom postupku (član 348. i 352. ZPP-a) jeste privremena odsutnost stranke sa adrese posljednjeg boravišta ili prebivališta, odnosno promjena adrese, a ti uvjeti nisu bili ispunjeni za apelanta Zijada Bukvu. Iz sadržaja spisa slijedi da je u odluci o otkazu ugovora o radu za Zijada Bukve u članu 1. odluke naznačena njegova adresa u Sarajevu, Rogina 32b. Ista adresa za ovog apelanta je i na potvrdi Federalnog zavoda PIO/MIO od 15. aprila 2005. godine, koju je apelant primio. Za drugo i trećeapelanta tuženi tokom postupka nije dokazao da im je poštom izvršeno dostavljanje odluka o otkazu ugovora o radu, odnosno da su apelanti te odluke primili.

12. Vrhovni sud je zatim obrazložio da je odlukama tuženog od 13. maja 2003. godine za prvoapelanta i od 14. jula 2003. godine za drugo i trećeapelanta, otkazan ugovor o radu bez obaveze poštivanja otkaznog roka zbog teže povrede radnih obaveza iz ugovora o radu, prema odredbi člana 88. Zakona o radu, te istakao da je teža povreda radnih obaveza, kako je naznačeno u odlukama o otkazu za sve apelante, u odbijanju izvršavanja poslova njihovih radnih mjesta, a za prvoapelanta je navedeno i da je 8. aprila 2003. godine u vrijeme štrajka radnika tuženog fizički spriječio ulazak direktora tuženog u službene prostorije preduzeća. U nižestepenom postupku je utvrđeno da je Sindikalna organizacija tuženog poslodavca donijela odluku o stupanju u štrajk 16. aprila 2003. godine; da je štrajk započeo 28. aprila 2003. godine; da je zabranjen pravomoćnom sudskom odlukom od 30. aprila 2003. godine kao i da je drugom Odlukom broj 283/03 od 23. maja 2003. godine, 4. juna 2003. godine započeo drugi štrajk koji traje svo vrijeme vođenja sudskog postupka. Zatim, da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da su apelanti odbili da rade u vrijeme trajanja štrajka, u vrijeme kada prvi štrajk nije bio zabranjen sudskom odlukom, odnosno kada je trajao drugi štrajk za koji nije utvrđeno da je nezakonito organiziran i da je zabranjen. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja, posebno od prava na štrajk kao ustavnog prava zaposlenika, da su u vrijeme koje je u odlukama određeno kao vrijeme kada su apelanti odbili izvršavanje svojih radnih obaveza apelanti bili u štrajku, organiziranom u smislu odredbi Zakona o radu i Zakona o štrajku, prije nego što je prvi štrajk zabranjen, nižestepeni sudovi su, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilno zaključili da postupanja apelanata nemaju obilježja teških povreda obaveza iz radnog odnosa, što bi predstavljalo razlog za otkaz ugovora o radu bez obaveze poštivanja otkaznog roka prema odredbama člana 88. Zakona o radu. Također, da je pravilno zaključio drugostepeni sud da tuženi poslodavac tokom postupka nije dokazao postojanje drugih razloga za otkaz za prvoapelanta, a bio je dužan to učiniti prema odredbama člana 91. Zakona o radu. Tuženi nije postupio ni u skladu s odredbom člana 90. Zakona o radu, tj. nije omogućio zaposlenicima da iznesu svoju odbranu, a tokom sudskog postupka nije dokazao okolnosti koje takvo njegovo postupanje čine opravdanim. Zbog svega navedenog nemaju osnova tvrdnje tuženog u reviziji da su odluke o otkazu ugovora o radu zakonite, pa su pravilno odlučili nižestepeni sudovi kada su utvrdili nezakonitost otkaza ugovora o radu i u tom dijelu usvojili tužbeni zahtjev apelanata, zaključio je Vrhovni sud.

13. Međutim, istakao je Vrhovni sud, tuženi osnovano u reviziji tvrdi da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo - odredbe člana 9. Zakona o štrajku, kada je apelantima dosudio plaće za vrijeme trajanja štrajka. Za vrijeme trajanja štrajka miruju i prava i obaveze subjekata radnog odnosa, zaposlenik nije dužan raditi, a poslodavac mu nije dužan isplaćivati plaću (pravni stav tog suda izražen u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda Federacije BiH broj 2/08 - sentenca 6). Zbog toga su neosnovana potraživanja apelanata za plaće (period od prestanka radnog odnosa od 15. maja 2003. godine, odnosno 16. jula 2003. godine do 31. decembra 2006. godine) za vrijeme trajanja štrajka kao i potraživanja za isplatu regresa i uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za isti period, odnosno od 4. juna 2003. godine do 6. novembra 2006. godine, zaključio je Vrhovni sud. Vrhovni sud je obrazložio da je odluku o troškovima postupka donio primjenom odredaba člana 397. stav 2, odnosno člana 397. stav 1. u vezi s članom 387. stav 1. ZPP-a.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


14. Apelanti smatraju da im je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), sloboda mirnog okupljanja i sloboda udruživanja iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana 11/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

15. Povreda navedenih prava se po mišljenju apelanata ogleda u pogrešnom tumačenju Vrhovnog suda da zaposlenicima koji su u štrajku ne pripada pravo na plaću, makar i smanjenu, jer kako ističe u presudi "zaposlenik nije dužan da radi, a poslodavac nije dužan da mu isplaćuje plaću" koje je stajalište po mišljenju apelanata neutemeljeno u zakonskim odredbama, pogrešno i diskriminacijsko. S tim u vezi ističu da je jedno od osnovnih prava sindikalnog udruživanja pravo na štrajk, kako je predviđeno i članom 1. stav 1. Zakona o štrajku. Prvostepeni i drugostepeni sud su utvrdili kao nesporno da su apelanti u štrajku koji nije zabranjen, niti je njegova zakonitost dovedena u pitanje. Dalje, apelanti ukazuju na član 9. Zakona o štrajku prema kojem se zaposleniku koji je učestvovao u štrajku plaća može umanjiti srazmjerno vremenu učešća u štrajku u skladu s kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu. S obzirom da ni kolektivnim ugovorom kao ni pravilnikom o radu ovo pitanje nije precizno riješeno, smatraju pravilnim zaključak prvostepenog i drugostepenog suda da poslodavac može ali ne mora umanjiti plaću u navedenoj situaciji, tj. da zbog nedostatka preciznog rješenja poslodavac ne može umanjiti plaću radniku za vrijeme učešća u štrajku. Najzad, apelanti ističu da član 11. Evropske konvencije eksplicitno navodi pravo osnivanja sindikata i pridruživanja sindikatima zbog zaštite svojih interesa i da su presudom Vrhovnog suda de facto onemogućeni u uživanju prava na slobodu udruživanja, odnosno potpuno je obesmišljeno sindikalno organizovanje, s obzirom da je štrajk organizovala Sindikalna organizacija i nije bio zabranjen, niti je njegova zakonitost dovedena u pitanje.

16. Apelanti takođe obrazlažu da im je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje jer je Vrhovni sud svoju odluku donio a da im nije dao mogućnost da iznesu svoje mišljenje o konkretnoj stvari.

Najzad, apelanti tvrde da im je povrijeđeno i pravo na imovinu, jer su osporenom presudom Vrhovnog suda lišeni imovine koja im po zakonu pripada.

b) Odgovor na apelaciju


17. Vrhovni sud se u odgovoru na apelaciju pozvao na razloge iz obrazloženja osporene presude, te zaključio da apelantima nisu povrijeđena prava na koja su u apelaciji ukazali.

18. Tuženi je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da smatra pravilnim stav Vrhovnog suda, da za vrijeme štrajka zaposlenici nisu dužni da rade, a da poslodavac nije dužan da im isplaćuje naknadu plaće u skladu s članom 9. Zakona o štrajku, odnosno da na ovakav stav citirana zakonska odredba upravo implicira formulacijom "smanjenje plaće srazmjerno vremenu sudjelovanja u štrajku". Dalje, tuženi ističe da apelantima nije onemogućeno uživanje slobode udruživanja, jer njihov štrajk nikad nije bio zabranjen, iako je, kako ističe, po svom trajanju izašao iz okvira koncepcije štrajka, a da apelanti očigledno smatraju da štrajk može trajati unedogled.

Tuženi je istakao i da su neosnovani navodi o povredi prava na imovinu, jer smatra da upravo apelanti navedeno pravo grubo krše, na način što od 2003. godine blokiraju upravnu zgradu tuženog, ne dozvoljavajući mu da slobodno koristi imovinu, kao i dokumentaciju koja se nalazi u njoj, na koji način vrši nasilje nad učesnikom u postupku.

V. Relevantni propisi


19. Zakon o štrajku ("Službene novine Federacije BiH", broj 14/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.


Ovim zakonom uređuje se pravo zaposlenika na štrajk, pravo sindikata da pozove na štrajk, pravo poslodavca da isključi zaposlenika sa rada i druga pitanja u vezi sa štrajkom.

Član 2.


Sindikat ima pravo pozvati na štrajk i provesti ga radi zaštite i ostvarivanja ekonomskih i socijalnih prava i interesa svojih članova.

Štrajk se može organizovati samo u skladu sa ovim ili drugim zakonom, pravilima sindikata o štrajku i kolektivnim ugovorom.

Član 3.


Zaposlenik slobodno odlučuje o svom učešću u štrajku.

Organiziranje i učestvovanje u štrajku organiziranom u skladu sa odredbama zakona, kolektivnog ugovora i pravilima sindikata o štrajku, ne predstavlja povredu ugovora o radu.

Član 9.


Zaposleniku koji je sudjelovao u štrajku plaća se može smanjiti srazmjerno vremenu sudjelovanja u štrajku, u skladu sa kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu.

20. Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9.


Zaposlenici imaju pravo, po svom slobodnom izboru organizirati sindikat, te se u njega učlaniti, u skladu sa statutom ili pravilima tog sindikata.

(...) Sindikat i (...) mogu se osnovati bez ikakvog prethodnog odobrenja.

Član 10.


Zaposlenici (...) slobodno odlučuju o svom stupanju ili istupanju iz sindikata (...), Zaposlenik (...) ne može biti stavljen u nepovoljniji položaj zbog članstva ili ne članstva u sindikatu (...).

Član 68.


Plaće zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

Član 69.


Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu utvrđuje se najniža plaća, te uvjeti i način njenog usklađivanja. Poslodavac kojeg obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu, ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

Član 128.


Sindikat ima pravo pozvati na štrajk i provesti ga sa svrhom zaštite i ostvarivanja ekonomskih i socijalnih prava i interesa svojih članova.

Štrajk se može organizirati samo u skladu sa Zakonom o štrajku, pravilima sindikata o štrajku i kolektivnim ugovorom.

Član 129.


Zaposlenik ne može biti stavljen u nepovoljniji položaj od drugih zaposlenika zbog organiziranja ili sudjelovanja u štrajku, u smislu člana 128. stav 2. ovog zakona.

21. Opći kolektivni ugovor za Federaciju Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 54/05 i 62/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.
(...)

Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na nivou kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo, osim u slučaju člana 8. stav 3. ovog kolektivnog ugovora.

Član 6.


Poslodavac ne može zaposleniku obračunati i isplatiti platu u iznosu manjem od iznosa određenog kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, osim u slučajevima predviđenim u članu 8. stav 3. ovog ugovora.

Član 8.
(...)

Izuzetno, kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, za pojedine subjekte u područjima djelatnosti, mogu se utvrditi uvjeti, visina, način i periodi utvrđivanja bruto, odnosno neto satnice, koja ne može biti niža od 1,25 KM neto.

Član 38.
(...)

Sindikat ima pravo organizirati štrajk u skladu sa zakonom i pravilima sindikata o štrajku ukoliko sporna pitanja ne budu riješena putem pregovora.

22. Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti proizvodnje i prerade metala u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 30/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.


Na sva pitanja koja nisu uređena ovim ugovorom primjenjuju se odredbe Zakona o radu. Općeg kolektivnog ugovora i drugih propisa u ovoj oblasti.

Član 5.


Ovim ugovorom ne mogu se utvrditi manja prava i obaveze i nepovoljniji uvjeti rada od prava, obaveza i uvjeta rada utvrđenih zakonom i Općim kolektivnim ugovorom.

Član 6.


Općim i pojedinačnim aktima poslodavca i ugovorom o radu ne mogu se utvrditi manja prava zaposlenika od onih koja su utvrđena zakonom i ovim ugovorom.

Član 73.


Ukoliko sindikat ocijeni da se ne ostvaruju prava zaposlenika utvrđena zakonom i ovim ugovorom, iskoristiće svoje pravo i nakon neuspjelih pregovora sa poslodavcem organizovati i voditi štrajk.

VI. Dopustivost


23. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001224 od 7. januara 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu, prema dostavnici koju je predočio Vrhovni sud, apelanti su primili 3. marta 2010. godine, a apelacija je podnesena 7. aprila 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


27. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Vrhovnog suda, kojom su potvrđene nižestepene presude u odnosu na utvrđenje da je apelantima nezakonito prestao radni odnos kod tuženog i obavezu tuženog da apelantima ponovo uspostavi radno-pravni status, ali su nižestepene presude preinačene u odnosu na obavezu tuženog da apelantima isplati plaće i naknade plaća i zakonom propisane doprinose, te regres za period u kojem su bili u štrajku, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

28. Ustavni sud podsjeća da je gotovo identična činjenično-pravna pitanja razmatrao u svojoj Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2581/08 od 29. juna 2011. godine, dostupna na web- stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Razlozi izneseni u Odluci Ustavnog suda broj AP 2581/08 u vezi s meritumom predmeta u cijelosti se odnose i na ovaj predmet, pa se Ustavni sud umjesto posebnog obrazloženja u cijelosti poziva na razloge navedene u toj odluci Ustavnog suda.

29. Pri tome, Ustavni sud u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju posebno naglašava svoj stav (izražen u tački 37. navedene odluke) u kojem je istakao: Dovodeći u vezu navedeno sa stavom Vrhovnog suda da apelantima ne pripada pravo na naknadu plaće za vrijeme štrajka "jer nisu obavezni raditi a poslodavac im nije obavezan platiti platu ", Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede principa "zakonitost i" jer je Vrhovni sud arbitrarno primijenio pravo, s obzirom da je nedostatak odredbi u Kolektivnom ugovoru i Pravilniku o radu kojim bi bila regulisana mogućnost umanjenja, ali ne i potpunog gubitka plaće srazmjerno vremenu provedenom u štrajku u smislu člana 9. Zakona o štrajku, protumačio tako da apelanti gube pravo na plaču za vrijeme provedeno u štrajku, iako se radi o jednom od prava proisteklih iz rada koje je zakonom, kolektivnim ugovorima i aktima samog poslodavca izričito garantovano.

30. Ustavni sud zaključuje da je apelantima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, i to tako da miješanje u njihovo pravo na mimo uživanje imovine nije izvršeno u skladu sa zakonom, pa Ustavni sud neće ni ispitivati ostale kriterije.

31. U odnosu na navode apelanata o povredi prava na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja Ustavni sud izdvaja tačku 47. svoje Odluke broj AP 2581/08 u kojoj je istakao: U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelantima nije bilo uskraćeno pravo na sindikalno organizovanje, koje će štititi njihove profesionalne interese. Zatim, sindikatu nije bilo onemogućeno da učestvuje u kolektivnom pregovaranju, s obzirom da je u relevantnom periodu bio zaključen i Opći i Kolektivni ugovor. Najzad, iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je sindikatu, čiji su apelanti članovi, bilo onemogućeno da pregovara s tuženim, kao njihovim poslodavcem, te da s ciljem da bude saslušan o onom što njegovi članovi imaju da kažu, koristi i štrajk kao sredstvo utvrđeno zakonom. Zatim, u tački 48. navedene odluke, u kojoj je Ustavni sud istakao: Dovodeći u vezu okolnosti konkretnog slučaja s navedenim stavovima Evropskog suda, prema kojem su inherentni elementi prava na udruživanje: pravo organizovanja i pridruživanja sindikatu, zabrana zaključivanja sporazuma o zapošljavanju isključivo članova sindikata, pravo sindikata da traži od poslodavca da sasluša šta ima da kaže u ime svojih članova, te pravo na kolektivno pregovaranje, Ustavni sud smatra da osporenom presudom Vrhovnog suda u odnosu na apelante nisu dovedene u pitanje garancije ustanovljene članom 11. stav 1. Evropske konvencije.

Naime, apelanti ne navode, niti se iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda može zaključiti, na koji način je doveden u pitanje bilo koji od pobrojanih inherentnih elemenata prava na udruživanje. Na drugačiji zaključak ne upućuje ni činjenica da su apelanti tražili naknadu plaće za vrijeme štrajka koji je bio organizovan u skladu sa zakonom i koji nije bio zabranjen, s obzirom da pravo na štrajk, iako predstavlja jedno od najvažnijih sredstava u ostvarivanju zaštite profesionalnih interesa članova sindikata, prema stanovištu Evropskog suda ne čini inherentan element prava na udruživanje iz člana 11. stav 1. Evropske konvencije. I zaključno, na tačku 49. navedene odluke u kojoj je Ustavni sud istakao: S obzirom da u konkretnom slučaju apelantima nisu povrijeđene garancije iz člana 11. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ispituje navode apelanata i u smislu stava 2. navedenog člana.

32. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi njihovih prava iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije zbog stava Vrhovnog suda da im ne pripada naknada plaće za vrijeme provedeno u štrajku, neosnovani.

Ostali navodi


33. S obzirom na zaključke u pogledu prava na imovinu i prava na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje i navode apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak


34. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je redovni sud povrijedio princip "zakonitosti" tako što je arbitrarno primijenio pravo, s obzirom daje nedostatak odredbi u Kolektivnom ugovoru i Pravilniku o radu kojim bi bila regulisana mogućnost umanjenja, ali ne i potpunog gubitka plaće srazmjerno vremenu provedenom u štrajku u smislu člana 9. Zakona o štrajku, protumačio tako da apelanti gube pravo na plaću za vrijeme provedeno u štrajku, iako se radi o jednom od prava proisteklih iz rada koje je zakonom, kolektivnim ugovorima i aktima samog poslodavca izričito garantovano.

35. Ustavni sud, međutim, zaključuje da ne postoji povreda prava na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije kada osporenom odlukom redovnog suda nije povrijeđen, niti doveden u pitanje niti jedan element inherentan pravu zaštićenom citiranim odredbama.

36. Na osnovu 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!