Službeni glasnik BiH, broj 94/12
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1563/09, rješavajući apelaciju Hajrije Odobašić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Hajrije Odobašić, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000652-13 od 31. marta 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-001 512 od 15. maja 2008. godine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Hajrija Odobašić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Ramo Ajkić, advokat iz Zenice, podnijela je 20. maja 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000652-13 od 31. marta 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-001 512 od 15. maja 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, kao i učesnika u postupku Ramize Burdalić (u daljnjem tekstu: tužiteljica), zatraženo je 4. septembra 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovorio 17. septembra 2009. godine, Kantonalni sud 14. septembra 2009. godine, dok je tužiteljica odgovor na apelaciju dostavila 9. septembra 2009. godine, a dopune odgovora 17. septembra 2009. godine, 25. juna 2010. godine i 11. januara 2012. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog i Kantonalnog suda i tužiteljice poslati su apelantici 30. septembra 2009. godine i 16. augusta 2012. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1538/00 od 23. maja 2005. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužiteljicin zahtjev protiv tuženih apelantice i Ibrahima Odobašića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) kojim je tražila da se utvrdi pravo vlasništva koje je stekla u vanbračnoj i ekonomskoj zajednici s umrlim apelanticinim suprugom Zajkom Odobašićem sa ½ dijela na nekretninama u Zenici, Krivače 46 (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) i na nekretninama u Zenici, ulica Hadžije Mazića put 46. Navedenom presudom tužiteljica je obavezana apelantici i drugotuženom nadoknaditi troškove parničnog postupka.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je odbio tužiteljicin tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva sa dijelom ½ na predmetnim nekretninama jer je u toku parničnog postupka utvrdio da je predmetnu nekretninu apelantica kupila od Stjepe Ravnjaka, sa kojim je zaključila pismeni kupoprodajni ugovor i uknjižila se kao vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina. Predmetni kupoprodajni ugovor je zaključen 1. augusta 1996. godine, ovjeren kod tadašnjeg Osnovnog suda u Zenici i proveden u zemljišnoknjižnom uredu tog suda. Općinski sud nije prihvatio tužiteljicine navode da je ona skupa sa Zajkom Odobašićem kupila predmetne nekretnine, niti predloženi dokaz koji je tužiteljica prezentirala sudu – kupoprodajni ugovor između Stjepe Ravnjaka i Zajke Odobašića, sačinjen u rukopisu od 17. maja 1986. godine. Općinski sud je utvrdio da prezentirani ugovor nije sačinjen niti ovjeren u skladu s članom 9. Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78 i 29/80, „Službeni list RBiH“ br. 21/92, 3/93 i 18/94), jer potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, predmet ugovora nije naveden, kao ni ostali podaci relevantni za ugovor o prodaji nepokretnosti. Općinski sud je dalje istakao da je umrli Zajko Odobašić poginuo nesretnim slučajem 1. januara 1993. godine, sedam godina nakon zaključenja ugovora, te dok je bio živ imao je dovoljno vremena da u skladu sa spomenutim zakonom s prodavcem sačini kupoprodajni ugovor u pismenom obliku sa svim relevantnim elementima (označene ugovorne strane, predmet ugovora, cijena), da ovjeri potpise ugovarača kod nadležnog suda i da se uknjiži kao vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina. Navedene radnje, kako je dalje istakao Općinski sud, mogla je preduzeti i tužiteljica i u svoje se ime pojaviti kao ugovarač i kao kupac, budući da je na glavnoj raspravi izjavila da je ona dala svoj novac za isplatu predmetne nekretnine. Također, tužiteljica je mogla eventualno podnijeti tužbu protiv Stjepe Ravnjaka za povrat njenog dijela novca ili ga blagovremeno pozvati da, u skladu sa spomenutim zakonom, zaključi kupoprodajni ugovor u pismenom obliku i potpise ovjere kod nadležnog suda. Navedene radnje tužiteljica nije nikada preduzela. Tužiteljicine navode da je ona bila mlada, da je imala povjerenje u Zajka Odobašića i da je ulagala svoj zarađeni novac u nekretnine, nisu dali osnova da Općinski sud zaključi da je tužiteljica u vanbračnoj zajednici sa Zajkom Odobašićem svojim radom stekla imovinu, i da je to zajednička imovina u smislu člana 278. Porodičnog zakona FBiH. Svjedoci koji su saslušani pred Općinskim sudom su u svojim iskazima naveli da im je poznato da je tužiteljica radila kao pjevačica i koliko je zarađivala. Međutim, iz iskaza spomenutih svjedoka, po ocjeni Općinskog suda, ne može se pouzdano zaključiti da je tužiteljica svoje zarade koje je zarađivala pjevajući zajedno s umrlim Zajkom Odobašićem u njegovom orkestru trošila i ulagala u nekretnine koje su predmet spora. Općinski sud je, također, utvrdio da je Zajko Odobašić pred tim sudom 6. januara 1992. godine podnio tužbu za razvod braka s apelanticom, međutim brak stranaka nije razveden jer je nastupio prekid postupka zbog pogibije Zajka Odobašića, utvrđen Rješenjem broj P-17/92 od 21. februara 1994. godine. Općinski sud je zaključio da brak između apelantice i Zajka Odobašića nije razveden i da je apelantica s njim živjela u braku sve do njegove smrti 1. januara 1993. godine.
8. Općinski sud je odbio tužiteljicin tužbeni zahtjev i u dijelu za utvrđenje prava vlasništva na nekretninama u Zenici, ulica Hadžije Mazića put 46, zbog toga što su navedene nekretnine suvlasništvo između drugotuženog - oca Zajke Odobašića i njegove braće Ferida i Rifeta Odobašića. Navedeno je da tužiteljicine tvrdnje da je ona svojim novcem učestvovala u izgradnji stambenih kuća nisu dokazane, jer je u dokaznom postupku utvrđeno da je drugotuženi navedene nekretnine kupio zajedno sa svojom suprugom i gradio ih svojim radom. Dalje je utvrđeno da je drugotuženi 28. jula 1988. godine ugovorom o poklonu darovao po jednu trećinu stambenog objekta drugoj dvojici svojih sinova. U to vrijeme poginuli Zajko Odobašić je bio živ, međutim, on nije bio uključen u ugovor o poklonu, tako da nema nikakvu imovinu na navedenoj adresi, a na kojoj je tužiteljica tražila da se utvrdi njen suvlasnički dio.
9. Kantonalni sud je, odlučujući o tužiteljicinoj žalbi, svojom Presudom broj Gž. 1027/05 od 16. februara 2006. godine žalbu odbio kao neosnovanu.
10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000652 od 7.juna 2007. godine uvažena je tužiteljicina revizija koju je podnijela zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP), te je presuda Kantonalnog suda broj Gž. 1027/05 od 16. februara 2006. godine ukinuta i predmet je vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
11. Odlučujući u ponovnom postupku o tužiteljicinoj žalbi, Kantonalni sud je nakon održane rasprave donio Presudu broj 004-0-Gž-07-001 512 od 15. maja 2008. godine kojom je tužiteljicinu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je utvrdio tužiteljicino pravo vlasništva stečeno u vanbračnoj i ekonomskoj zajednici s umrlim Zajkom Odobašićem sa ½ dijela na predmetnim nekretninama, a tužena apelantica je obavezana da predmetne nekretnine preda tužiteljici u posjed i slobodno raspolaganje. U preostalom dijelu u kojem je odbijen tužiteljicin tužbeni zahtjev da se utvrdi njeno pravo vlasništva sa ½ dijela na porodičnoj stambenoj kući u Zenici, ulica Hadžije Mazića put 46, tužiteljicina žalba je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena. Navedenom presudom je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je nakon održane rasprave, na osnovu provedenog dokaznog postupka, odnosno saslušanjem svjedoka M.D., E.B., H.M. i M.D. utvrđeno da je tužiteljica sa Zajkom Odobašićem živjela u vanbračnoj zajednici od 1. januara 1982. godine do njegove pogibije 1. januara 1993. godine, te da su tužiteljica i Zajko Odobašić zajedničkim radom i sredstvima stekli predmetne nekretnine. Također, uvidom u potvrdu Mjesne zajednice Brist od 28. jula 2004. godine Kantonalni sud je utvrdio da je tužiteljica u predmetnoj kući zajedno sa Zajkom Odobašićem živjela od 1986. godine. Pored toga, Kantonalni sud je utvrdio da iz apelanticine izjave koju je dala u postupku razvoda braka 21. septembra 1992. godine pred Centrom za socijalni rad Zenica, proizilazi da u to vrijeme faktička zajednica života između Zajke Odobašića i apelantice nije postojala skoro osam godina, jer je Zajko Odobašić prema apelanticinoj izjavi živio u vanbračnoj zajednici sa drugom ženom. Uvidom u ugovor od 17. maja 1986. godine Kantonalni sud je utvrdio da je Stjepo Ravnjak kao prodavac prodao Zajki Odobašiću kao kupcu predmetne nekretnine (kuću sa okućnicom) za cijenu od 150.000,00 tadašnjih dinara, zatim da je kapara u iznosu od 20.000,00 dinara isplaćena, te da su ugovor potpisali kupac, prodavac i tri svjedoka. Svjedok M.D. je izjavio da su u njegovom prisustvu isplaćene preostale dvije rate očuhu Stjepe Ravnjaka.
13. Kantonalni sud je naveo da je članom 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ broj 38/78) regulisano da ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu kojeg se prenosi pravo vlasništva proizvodi pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru. U konkretnom slučaju, kako je naveo Kantonalni sud, ugovor od 17. maja 1986. godine proizvodi pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu budući da je zaključen u pismenoj formi u prisustvu tri svjedoka i zbog toga što su ugovorne strane izvršile obaveze iz ugovora. Kantonalni sud je zaključio da, budući da je utvrdio da su tužitejica i Zajko Odobašić živjeli u vanbračnoj i ekonomskoj zajednici i da su za vrijeme trajanja vanbračne ekonomske zajednice stekli predmetne nekretnine, proizlazi da je u smislu člana 278. ranijeg Porodičnog zakona („Službeni list SRBiH“ br. 21/79 i 44/89 i „Službeni list RBiH“ br. 6/94 i 13/94) tužbeni zahtjev tužiteljice djelimično osnovan i to u dijelu koji se odnosi na predmetne nekretnine. Zbog toga je, kako je dalje zaključio Kantonalni sud, žalba tužiteljice djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu koji se tiče predmetnih nekretnina. U preostalom dijelu Kantonalni sud je odbio tužiteljicinu žalbu kao neosnovanu, prihvatajući razloge koje je u obrazloženju svoje presude dao prvostepeni sud.
14. Protiv drugostepene presude revizije su izjavile obje parnične stranke. Odlučujući o revizijama parničnih stranaka Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-06-000652-13 od 31. marta 2009. godine, revizije odbio kao neosnovane.
15. U obrazloženju presude Vrhovi sud je u u odnosu na apelanticine navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava istakao da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je tužiteljica sa Zajkom Odobašićem živjela u vanbračnoj i ekonomskoj zajednici u periodu od 1. januara 1982. godine do 1. januara 1993. godine. Tokom zajedničkog življenja i rada (trajanja faktičke i ekonomske zajednice) stekli su predmetne nekretnine u kojima su tužiteljica i Zajko Odobašić živjeli do njegove smrti 1993. godine. Predmetne nekretnine stečene su na osnovu valjanog pismenog ugovora zaključenog 17. maja 1986. godine pred svjedocima između Stjepe Ravnjaka kao prodavca i Zajke Odobašića kao kupca. Navedeno je da je predmetni ugovor u cjelini realizovan, a sačinjen je u skladu s članom 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti. Dalje je iz činjeničnog utvrđenja vidljivo da je faktička bračna zajednica između Zajke Odobašića i apelantice bila prekinuta već osam godina na dan davanja apelanticine izjave u Centru za socijalni rad, 21. septembra 1992. godine (u postupku razvoda braka apelantica je sama priznala da je njena faktička bračna zajednica bila prekinuta već osam godina). Dalje je navedeno da je tokom trajanja vanbračne zajednice s umrlim Zajkom Odobašićem tužiteljica radila kao pjevačica (pjevala je po kafanama, vašarima i raznim drugim zabavama u zemlji i inostranstvu), dok je Zajko Odobašić u to vrijeme bio harmonikaš, imao je svoj orkestar u kojem je njegov brat bio gitarista, a tužiteljica pjevačica.
16. Vrhovni sud je istakao da je, s obzirom na konkretno činjenično utvrđenje kojim je Vrhovni sud kao revizijski sud vezan, relevantno pravo za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari Porodični zakon („Službeni list SRBiH“ br. 21/79 i 44/89) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa i donošenja prvostepene presude i koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. Naime odredbom člana 278. ranijeg Porodičnog zakona propisano je da se imovina, stečena radom lica u vanbračnoj zajednici koja je trajala duže, smatra zajedničkom imovinom vanbračnih drugova i dijeli se u smislu i na način propisan članom 267. navedenog zakona, kako se postupa s imovinom stečenom tokom trajanja braka. Kako je na nesumnjiv način utvrđeno da je vanbračna zajednica između tužiteljice i Zajke Odobašića trajala duže vrijeme, preko 11 godina, da su oni u toku trajanja te zajednice zajedničkim radom stekli predmetne nekretnine, Vrhovni sud je zaključio, suprotno tvrdnjama tuženih kao revidenata, da je drugostepena odluka donijeta uz pravilnu primjenu relevantnog materijalnog prava.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelantica smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njena prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je navela da su Vrhovni i Kantonalni sud pogrešno cijenili izvedene dokaze, zbog čega je očigledno pogrešno i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Dalje je istakla da vanbračna zajednica tužiteljice i njenog supruga nije postojala i da je bila inkompatibilna legalnom i zakonitom braku apelantice i Zajke Odobašića. Također je navela da ugovor koji je zaključen 17. maja 1986. godine nije pravno valjan jer su predmetne nekretnine tuđe vlasništvo, odnosno nisu bile vlasništvo Stjepe Ravnjaka koji je zaključio ugovor kao prodavac (nije moguće stjecanje vlasništva na nekretninama ugovorom o prodaji od nevlasnika). Zbog toga navedeni ugovor nije pravni osnov za punovažno stjecanje prava svojine na predmetnim nekretninama. Apelantica je navela da je u vrijeme donošenja osporenih presuda još uvijek pravno egzistirao kupoprodajni ugovor koji je ona zaključila s istim prodavcem 1. augusta 1996. godine i na temelju kojeg se upisala u zemljišne knjige kao vlasnica, pribavivši saglasnost suvlasnica na predmetnim nekretninama. Istakla je da su zemljišnoknjižne vlasnice predmetne nekretnine bile Filomena, Lucija i Delfa Palavra koje su se pismenom izjavom od 8. augusta 1996. godine ovjerenom na Općinskom sudu očitovale da su saglasne, s obzirom da su suvlasnice na predmetnoj nekretnini, da se apelantica uknjiži kao vlasnica u zemljišnim knjigama, ali uz novčanu naknadu koju im je apelantica isplatila. Po apelanticinom mišljenju, osporene presude stvaraju pravnu nesigurnost u pravni promet. Istakla je da tužiteljica u predmetnom postupku nije dokazala da je ulagala svoj novac, odnosno zajednička sredstva u sticanju predmetnih nekretnina.
b) Odgovor na apelaciju
18. U odgovoru Vrhovnog suda je navedeno da je osporena odluka tog suda u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, odredbama Ustava BiH i Evropskom konvencijom, te su predložili da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da presudom tog suda nije došlo do kršenja prava na koja se apelantica pozvala u apelaciji, te da je apelacija neosnovana.
20. U tužiteljicinom odgovoru je navedeno da apelantica apelacijom pokušava da tužiteljicu liši i minimuma koji joj je konačno dosuđen, a radi se o maloj trošnoj kući u kojoj živi sa sestrom, a u kojoj je do svoje smrti živio i Zajko Odobašić. U odnosu na apelanticine navode da nije moguće stjecati vlasništvo od nevlasnika, tužiteljica je navela da su u Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda samo formalno upisani suvlasnici predmetne nekretnine, te da su oni to i potvrdili izjavom da je stvarni vlasnik Stjepo Ravnjak koji je prodao predmetnu nekretninu Zajki Odobašiću i da su spremni da se stvarno stanje uskladi sa zemljišnoknjižnim stanjem. Dalje je navedeno da je pravomoćnom Presudom Općinskog suda broj 430-0-P-05-000828 od 26. marta 2009. godine (koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-09-003412 od 12. februara 2010. godine i Presudom Vrhovnog suda broj 70-0-P-000762-10-Rev od 18. oktobra 2011. godine) utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen između Stjepe Ravnjaka kao prodavca i apelantice kao kupca 1. augusta 1996. godine, te je naloženo zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda i katastarskom operatu Općine Zenica da izvrši brisanje uknjižbe prava vlasništva i posjeda s apelanticinog imena i da se uspostavi zemljišnoknjižno stanje na drugoj polovini predmetnih nekretnina u korist Zajke Odobašića. Predložila je da se apelacija odbije kao neosnovana jer nisu povrijeđena apelanticina prava na pravično suđenje i imovinu.
V. Relevantni propisi
21. U Porodičnom zakonu („Službeni list SRBiH“ br. 21/79 i 44/89, te „Službeni list RBiH“ br. 6/94 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Član 14.
Zajednica života muškarca i žene koja nije pravno uređena na način propisan ovim zakonom (izvanbračna zajednica) izjednačena je sa bračnom zajednicom glede prava na međusobno izdržavanje i drugih imovinsko-pravnih odnosa, pod uvjetima i na način propisan ovim zakonom.
Član 264. stav 2.
(2) Imovina koju su bračni drugovi stekli radom tijekom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine čine zajedničku imovinu.
Član 267. st. 1. i 2.
(1) Svaki bračni drug može tužbom zahtijevati da sud utvrdi koliki je njegov dio u zajedničkoj imovini, ili jednom dijelu te imovine, ili na pojedinoj stvari iz te imovine.
(2) [...] sud određuje veličinu udjela bračnog druga prema njegovom doprinosu u stjecanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o osobnom dohotku i zaradi svakog bračnog druga već o pomoći jednog bračnog druga drugome, o radu u kućanstvu i obitelji, o brizi oko odgoja i podizanja djece, kao i svakom drugom vidu rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećavanju zajedničke imovine.
Član 278.
(1) Imovina stečena radom osoba u izvanbračnoj zajednici koja je trajala dulje vrijeme se smatra njihovom zajedničkom imovinom.
(2) Kod diobe imovine iz prethodnog stavka shodno se primjenjuju odredbe o diobi zajedničke imovine.
22. U Zakonu o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78 i 29/80) relevantne odredbe glase:
Član 9. stav 4.
Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru.
23. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list RBiH“ br. 21/92 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4.
Član 9. mijenja se i glasi:
(1) Ugovor o prometu nepokretnosti zaključuje se u pismenom obliku.
(2) Ugovor koji je zaključen protivno odredbi stava 1. ovog člana ne proizvodi pravno djejstvo.
VI. Dopustivost
24. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000652-13 od 31. marta 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelantica je primila 29. aprila 2009. godine. Apelacija je podnesena 20. maja 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
28. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
30. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na spor o imovinskim pravima apelantice na predmetnim nekretninama, dakle postupak se tiče predmeta građansko-pravne prirode, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
31. Apelantica je navela da su Vrhovni i Kantonalni sud očigledno pogrešno i proizvoljno primijenili materijalno pravo, jer su pogrešno ocijenili izvedene dokaze.
32. Razmatrajući apelanticine navode o povredi prava na pravično suđenje koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
33. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Kantonalni sud osporenim odlukama, suprotno apelanticinim navodima, ocjenom provedenih dokaza čiji je sadržaj prezentiran u osporenim odlukama utvrdili da je između tužiteljice i apelanticinog supruga duži niz godina trajala faktička i ekonomska zajednica, te da su tokom zajedničkog življenja i rada stekli predmetne nekretnine. Ustavni sud dalje zapaža da su Vrhovni i Kantonalni sud na sporni odnos kao relevantno materijalno pravo primijenili član 278. ranijeg Porodičnog zakona koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa i donošenja prvostepene presude. U vezi s apelanticinim navodima da predmetne nekretnine nisu bile vlasništvo prodavca i da nije moguće steći vlasništvo ugovorom o prodaji od nevlasnika, Ustavni sud zapaža da je apelantica tokom predmetnog parničnog postupka tvrdila da je ona kupila iste predmetne nekretnine od istog prodavca ugovorom od 1. augusta 1996. godine, da su potpisi ugovarača ovjereni na Općinskom sudu, a nakon čega se uknjižila kao suvlasnica na predmetnim nekretninama u zemljišnim knjigama. Ustavni sud dalje zapaža da su Vrhovni i Kantonalni sud utvrdili da je pravno valjan kupoprodajni ugovor od 17. maja 1986. godine kojim je apelanticin suprug znatno prije apelantice kupio iste nekretnine od istog prodavca, te su naložili apelantici koja se prethodno upisala kao zemljišnoknjižna vlasnica da predmetne nekretnine preda u posjed tužiteljici. Ustavni sud ističe da tokom parničnog postupka apelantica nije isticala prigovore da prodavac nije bio vlasnik, te da je ona pribavila saglasnost zemljišnoknjižnih vlasnica i upisala se u zemljišne knjige. Štaviše iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je upravo apelantica s istim licem, za koje tvrdi da nije vlasnik, također zaključila ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine pa se stoga njeni navodi pokazuju krajnje kontradiktornim. S tim u vezi, podržavajući praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 158/09 od 9. februara 2011. godine, tačka 13), Ustavni sud ističe da se iz predočene dokumentacije ne može zaključiti da je apelantica ovo pitanje u svojoj suštinskoj formi problematizirala u postupku pred redovnim sudovima, odnosno isticala ovaj prigovor u ranijim fazama postupka zbog čega redovni sudovi i nisu mogli raspraviti ovaj apelanticin prigovor. Stoga apelantica ne može s uspjehom po prvi put isticati ove prigovore u postupku pred Ustavnim sudom, ako ih prethodno nije isticala pred redovnim sudovima. Pored toga, Ustavni sud ističe da iz dokumentacije spisa proizlazi da je pravomoćnom presudom Općinskog suda broj 430-0-P-05-000828 od 26. marta 2009. godine utvrđeno da je ništav ugovor kojeg je apelantica zaključila 1. augusta 1996. godine, te je naloženo brisanje iz zemljišne knjige apelanticinog suvlasničkog prava na predmetnim nekretninama i uspostava zemljišnoknjižnog stanja na drugoj polovini predmetnih nekretnina u korist Zajke Odobašića. Po mišljenju Ustavnog suda, Vrhovni i Kantonalni sud su u osporenim odlukama dali jasno i precizno obrazloženje iz kojeg se ne može zaključiti proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava kako to apelantica navodi. Zatim, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporenih odluka zadovoljava standarde postavljene članom 6. stav 1. Evropske konvencije, naglašavajući da niti jedno procesno pravo apelantici nije bilo uskraćeno u predmetnom postupku. Iz navoda apelacije, kao i iz obrazloženja osporenih odluka, proizlazi da apelantici nije bilo uskraćeno pravo na saslušanje, apelanticu je zastupala stručna osoba (advokat), a redovni sud je, na način koji nije bio proizvoljan, razmotrio apelanticine dokazne prijedloge i navode i o tome dao detaljno i uvjerljivo obrazloženje.
34. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
35. Apelantica je također navela da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
37. Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu, u suštini, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
38. Ustavni sud prvo mora ispitati da li apelantica posjeduje imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Postupak koji je rezultirao osporenim odlukama tiče se utvrđivanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama na kojima je apelantica, nakon što je zaključila kupoprodajni ugovor i upisom u zemljišne knjige stekla pravo vlasništva, pa Ustavni sud smatra da apelantica ima imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
39. Nakon što je utvrđeno da apelantica posjeduje imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud mora ispitati da li je došlo do miješanja u njemu imovinu, kao i da li je miješanje bilo predviđeno zakonom.
40. U vezi s tim pitanjem, Ustavni sud ukazuje da član 1. Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Ova tri pravila nisu „različita“ u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi, između ostalih, Evropski sud za ljudska prava, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, str. 29-30, stav 37).
41. Svako miješanje u pravo na imovinu prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju i mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između javnog ili općeg interesa i pojedinačnih prava. Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava kriterij „zakonitosti“ i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos „proporcionalnosti“ između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci imovinskih prava ne smiju biti podvrgnuti proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret da bi bio ostvaren legitiman cilj (vidi Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/04, tačka 49).
42. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u apelanticinu imovinu, jer je osporenim presudama utvrđeno pravo vlasništva na predmetnim nekretninama u korist suprotne strane, a apelantici je naloženo da predmetne nekretnine preda u posjed i slobodno raspolaganje tužiteljici.
43. Miješanje u apelanticinu imovinu bilo je predviđeno zakonom jer je izvršeno na temelju relevantnih zakonskih odredaba, čija primjena po mišljenju Ustavnog suda nije bila proizvoljna, kao što niti utvrđeno činjenično stanje ne ukazuje na povredu prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine. Naime, Kantonalni i Vrhovni sud su dali jasno i uvjerljivo obrazloženje zašto smatraju da pravo vlasništva na predmetnim nekretninama pripada tužiteljici, a ne apelantici shodno odredbama člana 278. ranijeg Porodičnog zakona i odredbama člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti.
44. Miješanje je, dakle, izvršeno u javnom interesu i ima legitiman cilj, a to je, po mišljenju Ustavnog suda, provođenje zakona. Izvršenim miješanjem održan je razuman odnos „proporcionalnosti“ između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti, jer, po mišljenju Ustavnog suda, usvajanjem tužbenog zahtjeva suprotne strane i utvrđivanjem prava vlasništva u korist tužiteljice nije stavljen „pretjeran teret“ na apelanticu, s obzirom da je bilo očigledno da apelantica nije ponudila odgovarajuće dokaze radi utvrđenja činjenica na kojima je zasnivala svoj odgovor na tužbeni zahtjev.
45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII. Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom da u obrazloženjima osporenih odluka Ustavni sud nije našao proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, niti je u predmetnom postupku apelantici bilo uskraćeno bilo koje procesno pravo. Također, osporenim odlukama nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je miješanje u pravo na imovinu apelantice bilo u skladu s zakonom, slijedilo je legitiman cilj i razuman odnos „proporcionalnosti“ između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti.
47. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.