Službeni glasnik BiH, broj 88/11
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 2431/08, rješavajući apelaciju "
EUROBENZ" d.o.o. Grude, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija "
EUROBENZ" d.o.o. Grude, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 901166 07 Rev od 8. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda Mostar broj Ps-38/001-I od 14. aprila 2006. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. "EUROBENZ" d.o.o. Grude (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zdenko Milas, advokat Advokatskog ureda Grgić & Co. Ljubuški, podnio je 6. augusta 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 901166 07 Rev. od 8. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-38/001-I od 14. aprila 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda, JP "Šume Herceg-Bosne" d.o.o. Mostar kao prvotuženog (u daljnjem tekstu: prvotuženi), "Šumskog gospodarskog društva Zapadno-hercegovačkog kantona" d.o.o. Posušje kao drugotuženog (u daljnjem tekstu: drugotuženi), ŠGD "Šume središnje Bosne" d.o.o. Donji Vakuf kao trećetuženog (u daljnjem tekstu: trećetuženi) i JP Šumsko gospodarsko društvo Zeničko-dobojskog kantona d.o.o. Zavidovići kao četrvotuženog (u daljnjem tekstu: četvrtotuženi), zatraženo je 15. i 18. augusta 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud, Upravni odbor sindikata prvotuženog, drugotuženi, trećetuženi, i četvrtotuženi dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 22. augusta do 25. septembra 2008. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 19. februara 2009. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je kao tražitelj izvršenja 22. maja 2000. godine podnio prijedlog za dozvolu izvršenja na osnovu vjerodostojnih isprava, računa i otpremnica protiv prvotuženog, tada izvršenika, radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 441.408,18 KM za isporučenu robu, naftu i naftne derivate (u daljnjem tekstu: roba). Rješenjem suda u Širokom Brijegu dopušteno je predloženo izvršenje na koje je prvotuženi, tada izvršenik, uložio prigovor, te je predmet nastavljen u parničnom postupku.
7. Presudom Općinskog suda broj Ps-38/001-I od 14. aprila 2006. godine obavezan je prvotuženi da apelantu na ime duga za isporučenu robu isplati iznos od 435.975,18 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 22. maja 2000. godine pa do isplate i troškove postupka u iznosu od 17.062,40 KM. Istom presudom, Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog, trećetuženog i četvrtotuženog kao neosnovan.
8. Obrazlažući odluku, Općinski sud je naveo da je prvotuženi podneskom od 23. maja 2001. godine kao i tokom cijelog postupka isticao prigovor nedostatka pasivne legitimacije, zbog toga što je on uzimao robu od firme "Ditako", a apelant je vršio prevoz robe po nalogu te firme. Međutim iz nalaza vještaka finansijske struke slijedi da svi pokušaji da se dug prvotuženog izmiri razmjenom robe s firmom "Ditako" nisu uspjeli, a kako apelant nije zaključio cesiju niti ugovor s prvotuženim, odnosno firmom "Ditako" o promjeni osobe dužnika, to prvotuženi ima obavezu prema apelantu. Dalje, da je firma "Ditako" ispostavljala fiktivne račune prvotuženom za robu koja nije bila njeno vlasništvo, prilažući fotokopije apelantovih otpremnica, tako da izvršene kompenzacije između prvotuženog i firme "Ditako" ne obavezuju apelanta.
9. Općinski sud je dalje naveo da je apelant na pripremnom ročištu održanom 8. decembra 2005. godine uredio tužbu, tako da je kao tužene, osim prvotuženog, označio i drugotuženog, i trećetuženog, i četvrtotuženog, koji su tokom cijeloga postupka isticali prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Prvotuženi zato što smatra da je nakon podjele po teritorijalnom principu za predmetnu obavezu odgovoran trećetuženi, jer su predmetne obaveze nastale na tome području. Drugotuženi, trećetuženi i četvrtotuženi zato što smatraju da prvotuženi nije prestao postojati, a kako su oni nastali na osnovu diobenog bilansa i po teritorijalnom principu podjele imovine, prava i obaveza, nemaju obavezu prema apelantu.
10. Očitujući se o navedenom, Općinski sud je naveo da je nakon provedenog postupka utvrdio da su drugotuženi, trećetuženi i četvrtotuženi nastali na osnovu Odluke o podjeli, spajanju i prestanku rada prvotuženog od 4. oktobra 2004. godine (u daljnjem tekstu: Odluka o podjeli), da je podjela izvršena u smislu Zakona o šumama FBiH i Zakona o privrednim društvima, da je u članu 5. Odluke o podjeli predviđeno da će se po izvršenoj podjeli prema teritorijalnom principu prenijeti imovina, prava i obaveze na novoformirane pravne subjekte, odnosno da će se izvršiti brisanje iz sudskog registra prvotuženog. Međutim, iz izvoda iz sudskoga registra od 27. maja 2005. godine je vidljivo da prvotuženi postoji kao pravna osoba. Dalje, da u diobenom bilansu nisu evidentirana apelantova potraživanja, niti su bila predmetom diobenog bilansa od 30. decembra 2004. godine, niti su navedena potraživanja evidentirana kod drugotuženog, trećetuženog i četvrtotuženog. S tim u vezi Općinski sud je zaključio da je prvotuženi pasivno legitimiran, a kako nije sporno apelantovo potraživanje, to je u cijelosti udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu u odnosu na prvotuženog u smislu odredaba čl. 15, 17, 29, 72. i 516, u vezi s članom 277. Zakona o obaveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Navedeno i zbog izjava svjedoka, zakonskog zastupnika apelanta i bivšeg zakonskog zastupnika prvotuženog, te svjedoka koji su detaljno objasnili nastanak međusobnih poslovnih odnosa, odnosno da je apelant isporučio robu putem benzinske pumpe u Novoj Biloj koja je u vlasništvu prvotuženog, a nije isporučio nekom trećem, pogotovo ne firmi "Ditako" koja niti ne posjeduje benzinsku pumpu u Novoj Biloj, niti se bavi takvom djelatnosti.
11. Odlučujući o žalbama apelanta i prvotuženog, Kantonalni sud donio je Presudu broj 007-0-Pž-06-000 171 od 10. januara 2007. godine kojom je žalbu prvotuženog odbio kao neosnovanu, a žalbu apelanta uvažio, preinačio prvostepenu presudu tako da je obavezao prvotuženog, drugotuženog, trećetuženog i četvrtotuženog da apelantu solidarno izmire iznos od 441.408,21 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknade troškove postupka u iznosu od 44.855,84 KM. Istom presudom Kantonalni sud je odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenoga iznosa, te obavezao prvotuženog, drugotuženog, trećetuženog i četvrtotuženog da apelantu izmire iznos od 701,19 KM na ime troškova drugostepenog postupka, te odbio dio ovoga zahtjeva preko dosuđenoga iznosa.
12. Obrazlažući razloge svoje odluke, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 62. stav 3. Zakona o privrednim društvima izričito propisano da se društvo može podijeliti na više društava čime ono prestaje postojati, a nova društva postaju njegovi pravni slijednici sa solidarnom odgovornošću. S tim u vezi navodi drugotuženog, trećetuženog i četvrtotuženog da nisu pasivno legitimirani ne stoje, a podaci iz diobenog bilansa nemaju utjecaja na rješenje ove pravne stvari.
13. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je nakon izvršenoga uvida u predočene dokaze zaključio da je apelant spornu robu isporučio prvotuženom u iznosu od 435.975,18 KM, da je potraživanje osnovano i da nije plaćeno do dana provpđenja vještačenja, da potraživanje od apelanta nije evidentirano u diobenom bilansu sa stanjem 30. septembra 2004. godine, da je prvotuženi svoj poslovni odnos temeljem nabavke sporne robe gradio s firmom "Ditako" tako što je priznao kao validne račune firme "Ditako" za isporuku sporne robe, odnosno da je apelant "izbačen" iz poslovanja s prvotuženim, da računi firme "Ditako" nisu osnovani na validnoj dokumentaciji, tako da nisu mogli biti predmetom kompenzacija i cesija s prvotuženim, da iz dokumentacije firme "Ditako" slijedi da isporuku sporne robe apelant nije evidentirao kao obavezu i da je firma "Ditako" prvotuženom ispostavljala fakture bez pokrića, koje su bile predmet kompenzacija između firme "Ditako" i prvotuženog.
14. Kantonalni sud je naveo da, kako je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke iz kojeg slijedi da nisu bili ispunjeni uvjeti za kompenzaciju iz člana 336. i 340. ZOO, za cesiju iz člana 436. i 438. ZOO i uvjeti za preuzimanje duga iz člana 446. ZOO, nesumnjivo je da postoji dug pravnog prednika svih tuženih, odnosno prvotuženog, drugotuženog, trećetuženog i četvrtotuženog prema apelantu, a samim tim i njihov dug.
15. Odlučujući o revizijama drugotuženog, trećetuženog i četvrtotuženog, Vrhovni sud je donio Presudu broj 58 0 Ps 901166 07 Rev. od 8. maja 2008. godine kojom je revizije uvažio, drugostepenu presudu preinačio tako da je apelantovu žalbu odbio u odnosu na drugotuženog, trećetuženog i četvrtotuženog, te prvostepenu presudu u stavu II potvrdio (ovim stavom je apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog, trećetuženog i četvrtotuženog odbijen kao neosnovan).
16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da su apelant i prvotuženi bili u poslovnom odnosu, da je na osnovu narudžbenica i naloga prvotuženog apelant isporučio robu prvotuženom u iznosu od 441.408,21 KM u periodu od 8. januara 1999. godine do 8. novembra 1999. godine, da je uz robu ispostavio račune i otpremnice koje su ovjerili apelant i prvotuženi. Dalje, da su utvrdili da je 4. oktobra 2004. godine Upravni odbor prvotuženog na osnovu člana 49. Zakona o šumama FBiH i člana 34. Statuta prvotuženog donio Odluku o podjeli kojom je izvršena podjela nadležnosti po teritorijalnom principu u skladu sa Zakonom o šumama FBiH, te da je utvrđeno da prvotuženi nastavlja s radom do osnivanja "Šumskog gospodarskog društva Hercegovačko-neretvanskog kantona", u daljnjem tekstu: "Šumsko gospodarsko društvo HNK" (član 1. Odluke o podjeli). Dalje, da će prvotuženi sačiniti bilans stanja kojim će utvrditi podjelu imovine, potraživanja, obaveza i uposlenika na četiri dijela koja nastaju nakon prestanka rada prvotuženog (član 2. Odluke o podjeli), a da član 5. Odluke o podjeli predviđa da će se brisanje prvotuženog iz sudskog registra izvršiti nakon osnivanja "Šumskog gospodarskog društva HNK" koje će preuzeti nadležnost nad teritorijom koja je nakon podjele ostala u nadležnosti prvotuženog. Vrhovni sud je konstatirao da nakon donošenja Odluke o podjeli, a sve do zaključenja glavne rasprave u sudskom registru Kantonalnog suda, nije upisano brisanje prvotuženog iz sudskog registra, te da je sačinjen diobeni bilans, u kojem nije iskazano predmetno potraživanje, niti je preneseno na drugotuženog, trećetuženog i četvrtotuženog.
17. U skladu s navedenim, a u odnosu na stav drugostepenog suda koji je apelantovu žalbu uvažio i obavezao prvotuženog, drugotuženog, trećetuženog i četvrtotuženog da apelantu solidarno isplate potraživanje u smislu člana 62. stav 3. Zakona o privrednim društvima, Vrhovni sud je konstatirao da je odluka drugostepenog suda nezakonita. Naime, u skladu s članom 62. stav 3. Zakona o privrednim društvima, društvo se može podijeliti na više društava čime prestaje postojati, a nova društva su njegovi pravni slijednici sa solidarnom odgovornošću, dok u skladu s članom 69. istog zakona istodobno s upisom u sudski registar društva nastalog spajanjem društva, pripajanjem društva drugom društvu i podjele društva na više novih društava, u sudski registar se upisuje prestanak društva koje je spojeno, sporno ili podijeljeno.
18. U smislu prethodnih zakonskih odredaba, a u skladu s utvrđenim činjeničnim stanjem, Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju nije mogla primijeniti odredba člana 62. stav 3. Zakona o privrednim društvima, kako to pravilno ocjenjuje prvostepeni sud kada zaključuje da drugotuženi, trećetuženi i četvrtotuženi nisu pasivno legitimirani u ovom sporu. Navedeno zato što je 4. oktobra 2004. godine prvotuženi donio Odluku o podjeli, kojom je regulirana podjela društva po teritorijalnom principu u smislu Zakona o šumama na prvotuženog, drugotuženog, trećetuženog i četvrtotuženog, da su drugotuženog, trećetuženog i četvrtotuženog osnovale skupštine kantona u skladu s članom 49. stav 3. Zakona o šumama, a da je dio imovine i teritorijalne nadležnosti ostao u vlasništvu prvotuženog (koje nastavlja s radom pod imenom prvotuženog do osnivanja "Šumskog gospodarskog društva HNK"), te da do zaključenja glavne rasprave prvotuženi nije brisan kao pravni subjekt iz sudskoga registra, a da diobenim bilansom sporne obaveze nisu prenesene na drugotuženog, trećetuženog i četvrtotuženog.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant nalazi u stavu Vrhovnog suda koji pogrešno tumači da je upravni odbor prvotuženog donio Odluku o podjeli, nego da je tu odluku donijelo tada jedinstveno Javno preduzeće, tako da su dijelovi tog preduzeća s prostora izvan HNK sporni trećetuženom i četvrtotuženom, dok je drugotuženi već ranije izdvojen. S tim u vezi dio preduzeća koji potječe i pripada HNK nastavio je raditi samo pod starim imenom do osnivanja "Šumskog gospodarskog društva HNK". Apelant ističe da je zbog navedenog na tuženičkoj strani došlo do statusnih promjena u smislu odredaba člana 62. stav 3. Zakona o privrednim društvima, jer se ranije jedinstveno društvo podijelilo na više društava, čime je prestalo postojati, a nova društva su njegovi pravni slijednici sa solidarnom odgovornošću. Apelant navodi da je upis u sudski registar sekundarnog karaktera i ne može se nikako smatrati da je konstitutivnog karaktera. Dakle, prvotuženi sada egzistira samo kao kantonalno javno preduzeće, a sam čin registracije nije bitan, jer su promjene izvršene i u ovom slučaju se ne provodi likvidacija pravnog prednika, tako da će se vjerojatno samo raditi o promjeni naziva i upravljačkoj strukturi. Apelant dalje navodi da je tačno da su navedena potraživanja trebala biti iskazana u diobenom bilansu, ali "da je to pitanje kvalitete izvršenoga posla na tuženičkoj strani". Apelant ističe da je trećetuženi podnio tužbu protiv BXX Javora Stolarna Grude u kojoj se poziva na pravno sljedništvo JP."Šume Herceg Bosne" d.o.o. Mostar, iako uporno odbija preuzeti obaveze koje on ima prema apelantu.
b) Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani apelantovi navodi, te da ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju svoje presude.
21. Kantonalni sud ističe da ostaje kod svoje presude, te se pridružuje navodima iz apelacije da postoji odgovornost svih tuženih iz razloga navedenih u toj presudi.
22. Općinski sud je naveo da njegovom presudom nisu povrijeđena prava koja apelant navodi u apelaciji.
23. Upravni odbor sindikata prvotuženog je kao odgovor na apelaciju dostavio dopis koji je on uputio HNK-u, Ministarstvu poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, kojim mu je, između ostalog, dostavio dopis Ustavnog suda i apelaciju. U dopisu je navedeno da prvotuženi već odavno nema upravni odbor, da je upitan status ovoga preduzeća, da nema ovlaštenog organa da odgovori na apelaciju, te da je upitna pasivna legitimacija ovog Javnog preduzeća u predmetnom sporu, odnosno da u preduzeću jedino funkcionira sindikat. U dopisu se dalje navodi da je obećavano da će skupština HNK donijeti odgovarajuće odluke kako bi se stvorili uvjeti za "pripajanje" prvotuženog u "Šume Hercegovačko-neretvanske", d.o.o. Mostar, međutim navedeno nije realizirano, tako da je ostao neriješen pravni status prvotuženog. Dalje je navedeno "...da se da vremena i prostora ministrici V.P. i njenom Ministarstvu da napravi kvalitetno pismeno Izjašnjenje Ustavnom sudu, povodom apelacije apelanta, jer je ministrica primila punu odgovornost na sebe i svoje Ministarstvo...".
24. Upravni odbor sindikata prvotuženog je u više navrata dostavljao podneske i dokumentaciju, u vezi s neriješenim statusom, odnosno neimplementiranjem Zakona o šumama, a radnici prvotuženog su obavijestili Ustavni sud da su uložili prigovor na Rješenje o izvršenju od 18. septembra 2008. godine (uz ovu obavijest su dostavili prijedlog za izvršenje kojim je apelant, kao tražitelj izvršenja, pokrenuo izvršni postupak protiv prvotuženog na osnovu predmetne pravomoćne i izvršne presude Općinskog suda).
25. Drugotuženi je istaknuo da niti jedno pravo iz apelacije nije povrijeđeno, te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
26. Trećetuženi je naveo da niti on niti drugotuženi, niti četvrtotuženi nisu nastali statusnim promjenama prvotuženog, koji i dalje egzistira kao pravni subjekt, nego su samo preuzeli određene dijelove (poslovne jedinice) s tačno unesenim pravima i obimom obaveza, tako da trećetuženi ne može biti pravni slijednik prvotuženog, niti odgovarati za njegove obaveze.
27. Četvrtotuženi je naveo da je pravilan stav Vrhovnog suda, odnosno da se radi o čisto pravnom pitanju, tj. dosljednoj primjeni Zakona o privrednim društvima. S tim u vezi četvrtotuženi smatra da je apelacija neosnovana.
V. Relevantni propisi
28.
U Zakonu o privrednim društvima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02, 29/03, 68/05, 91/07 i 84/08) relevantne odredbe glase:
Član 5.
Svojstvo pravnog lica Društvo stiče danom upisa u sudski registar.
Pojam spajanja, pripajanja, podjele i promjene oblika društva
Član 62.
Više društava mogu se spojiti u novo društvo, čime prestaju postojati, a novo društvo postaje njihov pravni sljednik.
Društvo se može pripojiti drugom društvu, čime prestaje postojati, a društvo kojem je pripojeno postaje njegov pravni sljednik.
Društvo se može podijeliti na više društava, čime prestaje postojati, a nova društva postaju njegovi pravni sljednici sa solidarnom odgovornošću.
Društvo se može podijeliti prijenosom imovine i obaveza bez provođenja likvidacije na dva ili više društava, koja postaju njegovi pravni sljednici, solidarno odgovorni za njegove obaveze na jedan od sljedećih nacina: pripajanjem, kada društvo koje se dijeli prenese na dva ili više postojećih društava ukupnu imovinu i obaveze, ili, osnivanjem novih društava, kada društvo koje se dijeli prenese na dva ili više novih društava ukupnu imovinu i obaveze.
Upis reorganizacije u registar društava
Član 69.
Istovremeno sa upisom u registar društava društva nastalog spajanjem društava, pripajanja društva drugom društvu i podjele društva na više novih društava, u registar društava upisuje se prestanak društva koje je spojeno, sporno ili podijeljeno.
5. Prestanak društva
Član 70.
Društvo prestaje gubitkom svojstva pravnog lica.
Društvo prestaje na dan upisa prestanka u registar društava.
29. U Zakonu o šumama ("Službene novine Federacije BiH" br. 20/02, 29/03 i 6/04) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom uređuje se očuvanje i zaštita šuma, jačanje njihovih ekoloških funkcija, planiranje u šumarstvu i upravljanje šumama, ekonomske funkcije, finansiranje obnove i unapređivanje šuma na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija), nadzor nad provođenjem zakona, kaznena i druga pitanja vezana za upravljanje šumama.
Član 49.
Federalno ministarstvo (federalni ministar) ugovorom prenosi poslove gospodarenja šumama i šumskim zemljištem kantonalnim ministarstvima (kantonalnim ministrima).
Skupština kantona osnovat će jedno kantonalno šumsko gospodarsko društvo za područje kantona.
Član 77.
Kantoni su dužni da u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona osnuju kantonalna šumsko gospodarska društva u skladu s odredbama člana 49. ovoga zakona.
30. U Zakonu o obaveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 57/89 i "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Dužnost ispunjenja obaveza
Član 17.
1) Sudionici u obaveznom odnosu dužni su izvršiti svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
2) Obaveza se može ugasiti samo suglasnošću volja sudionika u obaveznom odnosu ili na osnovu zakona.
Vrijeme i mjesto isplate
Član 516.
1) Kupac je dužan platiti cijenu u vrijeme i na mjestu određenom u ugovoru.
VI. Dopustivost
31. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojega je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 901166 07 Rev. od 8. maja 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu je presudu apelant primio 16. juna 2008. godine, a apelacija je podnesena 6. augusta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
35. Apelant pobija presudu Vrhovnog i Općinskog suda tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).
36. Ustavni sud konstatira da je u postupku koji je okončan pobijanom presudom Vrhovnog suda odlučivano o apelantovom tužbenom zahtjevu kojim je tražio isplatu svojih potraživanja za isporučenu robu. Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. Dakle, apelant pobija presude Vrhovnog i Općinskog suda tvrdeći da su sudovi pogrešno obavezali samo prvotuženog da mu isplati predmetno potraživanje, kada tu obavezu imaju i drugotuženi, trećetuženi i četvrtotuženi u smislu odredaba člana 62. stav 3. Zakona o privrednim društvima. Naime, apelant navodi da je prvotuženi nastao od JP "Šume Herceg Bosne" d.d. Mostar, da nisu izvršene promjene u sudskom registru, međutim jasno je da se radi o društvu na kantonalnoj razini (HNK), kao što su to i drugotuženi (Zapadnohercegovački kanton), trećetuženi (Kanton središnja Bosna) i četvrtotuženi (ZE-DO kanton), dakle da su svi oni pravni slijednici ranijeg društva JP "Šume Herceg Bosne" d.d. Mostar zbog čega su svi u obavezi platiti predmetno potraživanje.
38. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03, i Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda za ljudska prava iz koje proizlazi, također, da su domaći sudovi dužni da obrazlože svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).
39. Ustavni sud će dati odgovor na pitanje je li odlukama Vrhovnog i Općinskog suda u postupku naplate potraživanja povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. S tim u vezi Ustavni sud nalazi da je u postupku kao nesporno ocijenjeno da je apelant isporučio robu prvotuženom koji mu nije platio i da je apelant pokrenuo izvršni postupak, odnosno parnični postupak tokom kojeg je, pored prvotuženog, kao tužene označio i drugotuženog, trećetuženog i četvrtotuženog. Međutim sporno je odlučenje Vrhovnog i Općinskog suda koji su samo prvotuženog obavezali na isplatu potraživanja, dok su apelantov zahtjev u odnosu na drugotuženog, trećetuženog i četvrtotuženog odbili zbog nedostatka pasivne legitimacije.
40. Naime, Općinski sud smatra da zato što iz izvoda iz sudskog registra slijedi da prvotuženi postoji kao pravna osoba, a da u diobenom bilansu nisu evidentirana apelantova potraživanja, niti su evidentirana kod drugotuženog, trećetuženog i četvrtotuženog, Rrvotuženi je pasivno legitimiran, a kako nije sporno apelantovo potraživanje, to je u cijelosti udovoljio njegovom tužbenom zahtjevu u odnosu na prvotuženog, a odbio tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog, trećetuženog i četvrtotuženog zato što nisu pasivno legitimirani.
41. Međutim, Kantonalni sud potpuno suprotno nalazi da su prvotuženi, drugotuženi, trećetuženi i četvrtotuženi pasivno legitimirani u smislu odredaba člana 62. stav 3. Zakona o privrednim društvima kojim je izričito propisano da se društvo može podijeliti na više društava čime ono prestaje postojati, a nova društva postaju njegovi pravni slijednici sa solidarnom odgovornošću, a da podaci iz diobenog bilansa nemaju utjecaja na rješenje ove pravne stvari.
42. Vrhovni sud nalazi da odluka Kantonalnog suda nije pravilna, odnosno da je pravilna odluka Općinskog suda iz sljedećih razloga. Naime, u skladu s članom 62. stav 3. Zakona o privrednim društvima. društvo se može podijeliti na više društava čime prestaje postojati, a nova društva su njegovi pravni slijednici sa solidarnom odgovornošću, dok u skladu s članom 69. istog zakona istovremeno s upisom u sudski registar društva nastalog spajanjem društva, pripajanjem društva drugom društvu i podjele društva na više novih društava, u sudski registar se upisuje prestanak društva koje je spojeno, sporno ili podijeljeno. Dalje, da je Upravni odbor prvotuženog na osnovu člana 49. Zakona o šumama FBiH i člana 34. Statuta prvotuženog donio Odluku o podjeli, iz koje slijedi da je izvršena podjela nadležnosti po teritorijalnom principu u skladu sa Zakonom o šumama, a da prvotuženi nastavlja s radom do osnivanja "Šumskog gospodarskog društva HNK", da će prvotuženi sačiniti bilans stanja kojim će utvrditi podjelu imovine, potraživanja, obaveza i zaposlenika na četiri dijela koja nastaju nakon prestanka rada prvotuženog, te da će se brisanje prvotuženog iz sudskog registra izvršiti nakon osnivanja "Šumskog gospodarskog društva HNK". Vrhovni sud je zaključio da, kako nakon donošenja Odluke o podjeli, a sve do zaključenja glavne rasprave u sudskom registru Kantonalnog suda, nije upisano brisanje prvotuženog iz sudskog registra, da je sačinjen diobeni bilans, ali u kojem nije iskazano predmetno potraživanje, niti je preneseno na drugotuženog, trećetuženog i četvrtotuženog, to je jedino prvotuženi obavezan da apelantu izmiri predmetno potraživanje.
43. Ustavni sud nalazi da obrazloženje Općinskog i Vrhovnog suda nije proizvoljno. Naime, ako se ima u vidu da činjenično stanje ukazuje da je u sudski registar upisana pravna osoba koja je naručila robu koju nije platila, a to je prvotuženi, da gospodarska društva u smislu člana 5. Zakona o privrednim društvima stječu svojstvo pravne osobe upisom u sudski registar, odnosno da u smislu člana 70. istog zakona prestaju da postoje brisanjem iz sudskog registra, onda nisu argumentirani apelantovi navodi kojima ukazuje da samo zato što odredbe člana 62. stav 3. također istog zakona, propisuju mogućnost podjele, spajanja odnosno pripajanja društava, prvotuženi, drugotuženi, trećetuženi i četvrotuženi solidarno treba da izmire predmetna potraživanja. Naime, upravo obrazloženje Vrhovnog suda ukazuje na odredbe člana 69. Zakona o privrednim društvima koje propisuju: Istovremeno sa upisom u registar društava društva nastalog spajanjem društava, pripajanja društva drugom društvu i podjele društva na više novih društava, u registar društava upisuje se prestanak društva koje je spojeno, sporno ili podijeljeno. Navedeno ponovo upućuje na odredbe člana 5. istog zakona, odnosno da društva koja su nastala podjelom, da bi stekla svojstvo pravne osobe i nastupala u pravnom prometu, moraju biti upisana u sudski registar. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje i na utvrđeno činjenično stanje da je u sudski registar upravo upisana pravna osoba koja je naručila robu koju nije platila, a to je prvotuženi, i da diobeni bilans (s drugotuženim, trećetuženim i četvrtotuženim) ne iskazuje predmetna potraživanja.
44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može konstatirati da odluka Vrhovnog i Općinskog suda krši apelantova ustavna prava, nego upravo suprotno, tj. da sadrži odgovore na suštinsko pitanje zašto je prvotuženi, kao pravna osoba koja je naručila robu od apelanta koju nije platila i koja je upisana u sudski registar, obavezan da apelantu izmiri navedena potraživanja. U skladu s navedenim, Ustavni sud zaključuje da pobijanim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
45. Apelant se, također, žali da je pobijanom odlukom povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnoga prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
VIII. Zaključak
46. Ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u situaciji kada su Vrhovni i Općinski sud jasno obrazložili svoje odluke odnosno dali jasne i konzistentne argumente zbog čega je samo prvotuženi obavezan da apelantu izmiri potraživanja na ime isporučene robe, odnosno zašto nisu svi tuženi obavezni da solidarno izmire navedena potraživanja.
47. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.