Službeni glasnik BiH, broj 93/12

Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.

PREDMET MAGO I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE (Zahtjevi br. 12959/05, 19724/05, 47860/06, 8367/08, 9872/09 i 11706/09)


PRESUDA








Strasbourg

3. svibnja 2012.

Ova će presuda postati konačnom pod uvjetima propisanim u članku 44. stavak 2. Konvencije. Presuda može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Mago i drugi protiv Bosne i Hercegovine,


Europski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Lech Garlicki, predsjednik,

David Thór Björgvinsson,

Päivi Hirvelä,

Ledi Bianku,

Nebojša Vučinić,

Vincent A. De Gaetano,

Ljiljana Mijović, suci,

i Lawrence Early, registrar Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost održanog 10. travnja 2012.,

donosi sljedeću presudu usvojenu istoga dana:

POSTUPAK


1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je podnošenjem šest zahtjevâ (br. 12959/05, 19724/05, 47860/06, 8367/08, 9872/09 i 11706/09) protiv Bosne i Hercegovine što su ih Sudu, u skladu s člankom 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Konvencija) podnijeli gđa Ljeposava Mago (državljanka Bosne i Hercegovine), g. Ivan Antonov (državljanin Srbije), g. Jovan Radović (državljanin Srbije), g. Milutin Banović (državljanin Srbije), g. Vase Krstevski (državljanin Bosne i Hercegovine i Makedonije) i g. Milutin Radojević (državljanin Bosne i Hercegovine i Crne Gore) (u daljnjem tekstu: podnositelji zahtjeva) između 22. ožujka 2005. i 12. veljače 2009. godine.

2. Gđu Ljeposavu Mago zastupa g. N. Milanović, odvjetnik iz Banje Luke; g. Ivana Antonova zastupa g. R. Savanović, odvjetnik iz Beograda; g. Jovana Radovića zastupa g. P. Bogovac, odvjetnik iz Novog Sada; g. Milutina Banovića zastupa g. Ž. Ostojić, odvjetnik iz Novog Sada; g. Vasu Krstevskog zastupa g. S. Poštić, odvjetnik iz Pančeva; g. Milutina Radojevića zastupa g. Ž. Braletić, odvjetnik iz Podgorice. Vladu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena Vlada) zastupa gđa Z. Ibrahimović, zamjenica zastupnika.

3. Predmet se odnosi na neuspjeh podnositeljâ zahtjevâ da ponovno uđu u posjed svojih prijeratnih stanova. Za razliku od predmeta Đokić protiv Bosne i Hercegovine, br. 6518/04, 27. svibnja 2010., podnositelji zahtjevâ u ovome predmetu nisu otkupili svoje stanove prije rata.

4. Dana 28. ožujka 2011. zahtjevi su dostavljeni tuženoj Vladi. Također je odlučeno istovremeno razmatrati dopuštenost i osnovanost zahtjevâ (članak 29. stavak 1.). Podnositelji zahtjeva i tužena Vlada podnijeli su pismena zapažanja. K tomu, zaprimljeno je očitovanje treće stranke od Vlade Srbije, koja je iskoristila svoje pravo intervencije (članak 36. stavak 1. Konvencije i pravilo 44. stavak 1.(b) Pravilnika Suda). Tužena Vlada u pisanom je obliku odgovorila na to očitovanje (pravilo 44. stavak 6.).

ČINJENICE I. OKOLNOSTI PREDMETA A. Pozadina predmeta


5. Stanovi su činili gotovo 20% od ukupnoga prijeratnog stambenog fonda u Bosni i Hercegovini 1 @@* (oko 250.000 stambenih jedinica od ukupno 1.315.000). Prema lokalnim standardima, stanovi su bili posebno privlačan oblik stanovanja, jer su bili suvremeno opremljeni i nalazili su se u urbanim središtima. Praktično su svi stanovi bili pod režimom "društvenog vlasništva" - što je koncepcija koja je, iako postoji i u nekim drugim zemljama, bila posebno dobro razvijena u bivšoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (u daljnjem tekstu: SFRJ). Njih su obično gradila poduzeća u društvenom vlasništvu ili druga javna tijela, u svrhu dodjele vlastitim zaposlenicima koji su postajali "nositelji stanarskog prava" 2 @@*. Svi građani SFRJ bili su obvezni plaćati doprinose u skladu sa svojim prihodima u svrhu izgradnje tih stanova. Međutim, iznos što ga je izdvajao svaki pojedinac nije bio među zakonskim kriterijima koji su se uzimali u obzir na listama čekanja za dodjelu tih stanova.

6. Prava davatelja stana na korištenje (javna tijela koja su nominalno imala nadzor nad stanovima) i nositelja stanarskog prava bila su zakonom propisana (Zakon o stambenim odnosima iz 1984. godine koji je još uvijek na snazi u Bosni i Hercegovini 3 @@*). U skladu s tim zakonom, kada se dodijeli stanarsko pravo, ono nositelju stanarskog prava daje trajno, doživotno pravo korištenja stana, uz naplatu nominalne naknade. U slučaju smrti nositelja stanarskog prava, njegova prava se po zakonu prenose na njegova živog bračnog partnera (dapače, bračni su partneri zajedno bili nositelji stanarskog prava) ili na prijavljene članove njihova zajedničkog kućanstva koji su tada koristili stan (članci 19. i 21. toga zakona). Nadalje, u slučaju rastave braka, bračni su partneri imali pravo odabrati koji će od njih nastaviti koristiti stan; a u slučaju nepostizanja dogovora, svaki je bračni partner imao pravo od suda zatražiti prijenos stanarskog prava (članak 20. toga zakona). U praksi su ove odredbe o prijenosu značile da se stanarsko pravo koje je prvotno dodijelilo javno tijelo svome zaposleniku može prenijeti kao pravo na više naraštaja za koje prvotna veza za dodjelu stanarskog prava, utemeljena na zaposlenju kod davatelja stanarskog prava, više ne postoji. Stanarsko pravo moglo se oduzeti samo putem sudskog postupka (članak 50. toga zakona) iz zakonom propisanih razloga (članci 44., 47. i 49. toga zakona), od kojih je najvažnija osnova bila propust nositelja stanarskog prava da fizički koristi svoj stan za vlastite stambene potrebe u neprestanom trajanju od najmanje šest mjeseci bez opravdanih razloga. Iako su bile predviđene inspekcijske kontrole, koje su trebale osigurati usklađenost s ovim zahtjevima (članak 42. toga zakona), stanarska prava su vrlo rijetko, ako uopće i jesu, bila oduzeta na ovim osnovama prije rata 1992.-1995. godine. Dapače, 24. prosinca 1992. Ustavni sud Bosne i Hercegovine poništio je odredbe o nadzoru nad korištenjem stanova 4 @@*.

7. Nakon proglašenja neovisnosti 6. ožujka 1992. u Bosni i Hercegovini započeo je surovi rat. Dana 15. svibnja 1992. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, djelujući u skladu s Poglavljem VII. Povelje Ujedinjenih naroda, donijelo je Rezoluciju 757 kojom traži da se sve postrojbe JNA, oružanih snaga SFRJ, i svi elementi Hrvatske vojske povuku iz Bosne i Hercegovine ili stave pod nadzor Vlade Bosne i Hercegovine ili se raspuste i razoružaju tako što će se njihovo oružje staviti pod djelotvoran međunarodni nadzor. Iako se JNA formalno povukla iz Bosne i Hercegovine 19. svibnja 1992., glavni tajnik Ujedinjenih naroda (izvješće od 3. prosinca 1992., A/47/747, stavak 11.) i Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (vidjeti presudu u predmetu Tadić od 15. srpnja 1999., stavak 151.) kasnije su ustanovili da su pripadnici JNA rodom iz Bosne i Hercegovine zapravo ostali u Bosni i Hercegovini sa svojim naoružanjem i pridružili se snagama VRS-a 5 @@*, a samo su se pripadnici JNA rodom iz Srbije i Crne Gore povukli i pridružili snagama VJ-a 6 @@*. O sudjelovanju stranih oružanih snaga u bosanskohercegovačkom ratu 1992.-1995., vidjeti Đokić, citirano gore u tekstu, točke 16.-17.

8. Koncepcija "društvenog vlasništva" napuštena je za vrijeme rata 1992.-1995. godine 7 @@*. Stanovi u društvenom vlasništvu tako su u biti nacionalizirani. O upravljanju takvim stanovima za vrijeme i nakon rata, vidjeti "Mjerodavno domaće pravo i praksa" dolje u tekstu.

B. Činjenice o gđi Ljeposavi Mago


9. Podnositeljica zahtjeva rođena je 1959. godine. Nastanjena je u Banjoj Luci, Bosna i Hercegovina.

10. Godine 1983. njezinom suprugu, vodniku u JNA, dodijeljen je vojni stan u Sarajevu. Kada se JNA formalno povukla iz Bosne i Hercegovine 1992. godine, on je odlučio svoju vojnu karijeru nastaviti u Srbiji. Podnositeljica zahtjeva također se preselila u Srbiju, gdje je dobila status izbjeglice.

11. Vojna služba supruga podnositeljice zahtjeva okončana je 1998. godine.

12. Godine 1998. podnositeljica zahtjeva uložila je zahtjev za povrat stana u Sarajevu. Ubrzo nakon toga podnijela je zahtjev za rastavu braka u Srbiji i vratila se u Bosnu i Hercegovinu. Dobila je rastavu braka 2. ožujka 2000. godine.

13. Dana 25. ožujka 2000. njezin je zahtjev za povrat odbijen u skladu s člankom 3a. Zakona o povratu stanova iz 1998. godine (u daljnjem tekstu: članak 3a.; vidjeti točku 54. dolje u tekstu). Dana 28. rujna 2000. nadležno kantonalno ministarstvo potvrdilo je tu odluku.

14. Dana 29. lipnja 2001. podnositeljica zahtjeva podnijela je žalbu Domu za ljudska prava, domaćem tijelu za ljudska prava uspostavljenom u skladu s Aneksom 6. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Daytonski mirovni sporazum).

15. Dana 27. lipnja 2002. Kantonalni sud u Sarajevu je, rješavajući u upravnom sporu, odlučio poništiti odluke od 25. ožujka i 28. rujna 2000. i vratiti predmet na ponovni postupak.

16. Dana 9. srpnja 2002. Komisija za imovinske zahtjeve (u daljnjem tekstu: CRPC), uspostavljena prema Aneksu 7. Daytonskog mirovnog sporazuma, pred kojom je podnositeljica zahtjeva istovremeno pokrenula postupak, zaključila je da suprug podnositeljice zahtjeva nije bio ni izbjeglica ni raseljena osoba i proglasila se nenadležnom za predmet.

17. Dana 22. studenoga 2002. nadležna tijela za stambena pitanja ponovo su odbacila zahtjev podnositeljice zahtjeva u skladu s člankom 3a. Dana 23. rujna 2003. nadležno kantonalno ministarstvo potvrdilo je tu odluku.

18. Dana 9. rujna 2004. Komisija za ljudska prava, tijelo koje je naslijedilo Dom za ljudska prava, zaključila je da podnositeljica zahtjeva dijeli sudbinu svoga bivšeg muža u pogledu povrata njihova stana i zaključila da nije došlo do povrede Konvencije zbog služenja njezinog bivšeg muža u snagama VJ-a.

19. Dana 20. siječnja 2006. Kantonalni sud u Sarajevu, rješavajući u upravnom sporu, ukinuo je upravne odluke od 22. studenoga 2002. i 23. rujna 2003. i vratio predmet na ponovni postupak.

20. Dana 5. listopada 2006. tijela vlasti ponovo su odbila zahtjev podnositeljice zahtjeva u skladu s člankom 3a. Dana 8. prosinca 2006. nadležno kantonalno ministarstvo potvrdilo je tu odluku. Odluka od 8. prosinca 2006. uručena je podnositeljici zahtjeva 30. rujna 2007. godine. Podnositeljica zahtjeva nije uložila žalbu.

21. Dana 17. studenoga 2008. Ustavni sud zaključio je da je došlo do povrede članka 6. Konvencije zbog dužine trajanja postupka povrata i dodijelio podnositeljici zahtjeva 1.200 KM 26 @@* na ime nematerijalne štete. Bez obzira na pretjeranu dužinu trajanja postupka povrata, Ustavni je sud smatrao da je podnositeljica zahtjeva bez obzira na to trebala uložiti tužbu u upravnome sporu protiv odluke upravnih tijela od 8. prosinca 2006. i odbacio je njezin temeljni zahtjev zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.

C. Činjenice o g. Ivanu Antonovu


22. Podnositelj zahtjeva rođen je u Srbiji 1934. godine. Nastanjen je u Srbiji.

23. Podnositelj zahtjeva je 1978. godine, kao liječnik pri vojsci, dobio na korištenje vojni stan u Sarajevu. Iako je premješten u Beograd 1989., njegova je supruga ostala u tome stanu do 1994. godine. Njegova vojna služba okončana je 31. listopada 1992. godine.

24. Ne zna se kojega datuma, nakon što se odrekao svoga stanarskog prava nad stanom u Sarajevu, podnositelju zahtjeva dodijeljeno je pravo zakupa u neograničenom trajanju na vojnom stanu u Srbiji. Osim toga, dobio je i kredit koji su sufinancirala vojna tijela za kupnju drugoga stana u Srbiji (vidjeti točku 59. dolje u tekstu).

25. Podnositelj zahtjeva je 1998. godine uložio zahtjev za povrat stana u Sarajevu.

26. Dana 8. kolovoza 2000. odbijen je njegov zahtjev za povrat, u skladu s člankom 3a. Dana 12. ožujka 2001. nadležno kantonalno ministarstvo potvrdilo je tu odluku.

27. Dana 15. kolovoza 2002. Kantonalni sud u Sarajevu je, rješavajući u upravnom sporu, poništio odluke od 8. kolovoza 2000. i 12. ožujka 2001. i vratio predmet na ponovni postupak.

28. Dana 17. rujna 2002. podnositelj zahtjeva podnio je žalbu Domu za ljudska prava.

29. Dana 22. studenoga 2002. nadležno tijelo za stambena pitanja ponovno je odbilo zahtjev podnositelja zahtjeva za povrat u skladu s člankom 3a. Odluka je uručena 30. prosinca 2002. godine. Podnositelj zahtjeva nije uložio žalbu.

30. Dana 7. srpnja 2004. Komisija za ljudska prava, tijelo koje je naslijedilo Dom za ljudska prava, zaključila je da nije došlo do povrede Konvencije. Ta je odluka donesena 11. studenoga 2004. godine.

D. Činjenice o g. Jovanu Radoviću


31. Podnositelj zahtjeva rođen je u Hrvatskoj 1944. godine. Nastanjen je u Srbiji.

32. Godine 1983. njemu je, kao časniku JNA, dodijeljen vojni stan u Mostaru. Kada se JNA formalno povukla iz Bosne i Hercegovine 1992. godine, odlučio je svoju vojnu karijeru nastaviti u Srbiji. Njegova je vojna služba okončana 2000. godine.

33. Podnositelj zahtjeva je 1998. godine podnio zahtjev za povrat stana u Mostaru. Dana 4. rujna 2001. njegov je zahtjev odbijen u skladu s člankom 3a. Tu je odluku potvrdilo nadležno kantonalno ministarstvo 22. prosinca 2003., Kantonalni sud u Mostaru 29. prosinca 2004., te Vrhovni sud nadležnog entiteta 11. listopada 2006. godine.

34. Podnositelj zahtjeva je 2003. godine podnio žalbu Domu za ljudska prava. Dom za ljudska prava je 2006. godine zaključio da je došlo do povrede članka 6. Konvencije zbog dužine trajanja postupka povrata i dodijelio je podnositelju zahtjeva 1.000 KM na ime nematerijalne štete. Zbog prevelike dužine trajanja, Komisija za ljudska prava zaključila je da postupak povrata nije pravni lijek koji bi se morao koristiti kao uvjet za ispitivanje temeljnog zahtjeva podnositelja zahtjeva. Zatim je odlučila, u skladu s dobro utvrđenom praksom, da stanarsko pravo podnositelja zahtjeva predstavlja "posjed" u smislu članka 1. Protokola br. 1 i da to što mu nije omogućen ponovni ulazaka u posjed svoga stana predstavlja ometanje uživanja toga prava. U pogledu razmejrnosti ometanja, Komisija je zaključila da je služenje podnositelja zahtjeva u snagama VJ-a pokazalo njegovu nelojalnost Bosni i Hercegovini. Stoga je odlučila da je ometanje bilo opravdano i da nije došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1. U konačnici je Komisija odlučila da nije potrebno ispitati diskriminaciju i pritužbe u vezi s člankom 8.

E. Činjenice o g. Milutinu Banoviću


35. Podnositelj zahtjeva rođen je u Srbiji 1952. godine. Nastanjen je u Srbiji.

36. Kao medicinski časnik JNA, podnositelj zahtjeva je 1988. godine dobio vojni stan u Sarajevu. Kada se JNA formalno povukla iz Bosne i Hercegovine, odlučio je svoju vojnu karijeru nastaviti u Srbiji.

37. Nakon što se odrekao stanarskog prava nad stanom u Sarajevu, podnositelj zahtjeva je 1. lipnja 1999. dobio hipotekarni kredit koji su sufinancirala vojna tijela za kupnju stana u Srbiji (vidjeti točku 59. dolje u tekstu).

38. Podnositelj zahtjeva je 1999. godine uložio zahtjev za povrat stana u Sarajevu. Njegov je zahtjev odbijen 22. lipnja 2004. u skladu s člankom 3a. Tu je odluku potvrdilo nadležno kantonalno ministarstvo 1. studenoga 2004., Kantonalni sud u Sarajevu 24. rujna 2007. te Vrhovni sud 15. siječnja 2010. godine.

39. U međuvremenu je Komisija iz točke 16. gore u tekstu (CRPC), pred kojom je podnositelj zahtjeva vodio paralelni postupak, 9. srpnja 2002. zaključila da on nije ni izbjeglica niti raseljena osoba i proglasila se nenadležnom.

40. Vojna služba podnositelja zahtjeva okončana je 2003. godine.

F. Činjenice o g. Vasi Krstevskom


41. Podnositelj zahtjeva rođen je 1942. godine. Nastanjen je u Srbiji.

42. Kao časniku JNA, njemu je 1987. godine dodijeljen stan u Mostaru. Iako se JNA povukla iz Bosne i Hercegovine 19. svibnja 1992., on je ostao u Mostaru. Međutim, u to je vrijeme formalno bio pripadnik novouspostavljenih snaga VJ-a, oružanih snaga susjedne Savezne Republike Jugoslavije, do 31. srpnja 1992. godine. Dana 3. kolovoza 1992. snage HVO-a 8 @@* uhitile su podnositelja zahtjeva. Bio je zatočen u logoru Dretelj do 18. kolovoza 1992., nakon čega je protjeran na područje pod nadzorom snaga VRS-a. Ubrzo nakon toga je Crveni križ Crne Gore prebacio podnositelja zahtjeva u Bivšu Jugoslavensku Republiku Makedoniju. Dana 26. kolovoza 1992. Pregledan je u Vojnoj bolnici u Skopju. Prema medicinskom izvješću, podnositelj zahtjeva je u logoru Dretelj bio podvrgnut teškom zlostavljanju.

43. Podnositelj zahtjeva je 1998. godine podnio zahtjev za povrat stana u Mostaru. Njegov je zahtjev odbijen 9. listopada 2002. u skladu s člankom 3a. Nadležno kantonalno ministarstvo potvrdilo je tu odluku 7. studenoga. Kantonalni sud u Mostaru je 16. travnja 2003., rješavajući u upravnom sporu, poništio obje odluke i vratio predmet na ponovni postupak.

44. Tijela nadležna za stambena pitanja su 11. veljače 2004. ponovno odbila zahtjev podnositelja zahtjeva za povrat stana prema članku 3a. Nadležno kantonalno ministarstvo potvrdilo je tu odluku 5. srpnja 2004. godine. Kantonalni sud u Mostaru je 2. prosinca 2004. poništio obje odluke i vratio predmet tijelu nadležnom za stambena pitanja.

45. Tijelo nadležno za stambena pitanja je 16. travnja 2007. po treći puta odbilo zahtjev podnositelja zahtjeva za povrat stana u skladu s člankom 3a. Nadležno kantonalno ministarstvo potvrdilo je tu odluku 11. veljače, a Kantonalni sud u Mostaru odluku je potvrdio 2. prosinca 2008. godine.

46. Dana 26. travnja 2007. tijela vlasti u Srbiji prekinula su postupak dodjele stana u Srbiji, jer se podnositelj zahtjeva nije odrekao svoga stanarskog prava nad stanom u Mostaru (vidjeti točku 59. dolje u tekstu). Podnositelj zahtjeva je 6. listopada 2009. smješten u starački dom u Srbiji, jer nije imao stambeni prostor za život.

G. Činjenice o g. Milutinu Radojeviću


47. Podnositelj zahtjeva rođen je u Crnoj Gori 1941. godine, gdje i sada živi.

48. Kao ekonomist koji je radio u vojnoj ustanovi, podnositelj zahtjeva je 1981. godine dobio vojni stan u Sarajevu. Kada se JNA formalno povukla iz Bosne i Hercegovine, prihvatio je slično radno mjesto u vojnoj ustanovi u Crnoj Gori.

49. Podnositelj zahtjeva je 1999. godine predao zahtjev za povrat stana u Sarajevu. Njegov zahtjev za povrat prihvaćen je 17. ožujka 2003. godine. Nadležno kantonalno ministarstvo poništilo je tu odluku 27. studenoga 2003. i odbilo zahtjev za povrat stana u skladu s člankom 3a.

50. U međuvremenu je Komisija iz točke 16. gore u tekstu (CRPC), pred kojom je podnositelj zahtjeva vodio paralelni postupak, 24. travnja 2003. zaključila da podnositelj zahtjeva nije ni izbjeglica niti raseljena osoba i proglasila se nenadležnom.

51. Podnositelj zahtjeva umirovljen je u studenome 2005. godine. Nakon što se odrekao svoga stanarskog prava nad stanom u Sarajevu, dodijeljeno mu je pravo zakupa u neograničenom trajanju na vojni stan u Crnoj Gori u prosincu 2005. godine (vidjeti točku 59. dolje u tekstu).

52. Nakon što je pokrenut upravni spor, Kantonalni sud u Sarajevu je 6. veljače 2006. poništio odluku od 27. studenoga 2003. i vratio predmet kantonalnom ministarstvu. Kantonalno ministarstvo je 29. ožujka 2006. poništilo odluku od 17. ožujka 2003. i vratilo predmet tijelu za stambena pitanja. Tijelo za stambena pitanja je 10. travnja 2007. odbilo zahtjev za povrat prema članku 3a. Kantonalno ministarstvo i Kantonalni sud u Sarajevu potvrdili su tu odluku 5. lipnja 2007. odnosno 24. lipnja 2008. godine. Posljednja odluka donesena je 10. prosinca 2008. godine.

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA A. Bosna i Hercegovina


1. Upravljanje stanovima u društvenom vlasništvu za vrijeme rata

53. Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, između 1992. i 1995. godine, više od 2,2 milijuna ljudi napustilo je svoje domove zbog "etničkog čišćenja" ili općenito zbog nasilja. U pravilu, oni su bježali na područja pod nadzorom vlastite etničke skupine. Sve strane u sukobu brzo su usvojile postupke prema kojima su stanovi onih što su izbjegli proglašavani "napuštenima" i dodjeljivani novim stanarima. Iako se tvrdilo da je razlog za dodjelu "napuštenih stanova" bio pružanje humanitarnog skloništa raseljenim osobama, posebno su privlačni stanovi nerijetko dodjeljivani pripadnicima vojne i političke elite. U nekim su slučajevima stanarska prava poništavana u skladu s člankom 47. Zakona o stanovanju iz 1984. godine, zbog toga što prijeratni nositelji stanarskog prava nisu koristili svoje stanove u neprekidnom razdoblju od najmanje šest mjeseci. U većini su slučajeva, međutim, tijela vlasti primjenjivala zakone posebno donesene za te potrebe: Zakon o napuštenim stanovima iz 1992., Uredbu o napuštenim stanovima iz 1993., Uredbu o zbrinjavanju izbjeglica iz 1993., Zakon o zbrinjavanju izbjeglica iz 1995. i Zakon o napuštenoj imovini iz 1996. godine 9 @@*. Nakon okončanja rata zakoni o napuštenim stanovima ostali su na snazi u oba entiteta Bosne i Hercegovine (u Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj), a dodjela tih stanova drugim korisnicima nastavila se u gotovo jednakoj mjeri, što je dodatno pojačalo etničku podijeljenost.

2. Povrat stanova

54. Svi su ti zakoni stavljeni izvan snage pod međunarodnim pritiskom 1998. godine, kada je prijeratnim nositeljima stanarskog prava omogućeno zatražiti povrat stanova. Međutim, to je pravo bilo vremenski ograničeno, a nepodnošenje zahtjeva na vrijeme dovodilo je do oduzimanja stanarskog prava. Opći rok u Federaciji Bosne i Hercegovine bio je 4. srpnja 1999., ali u određenim slučajevima zahtjev se mogao podnijeti do 4. listopada 1999. odnosno, u slučaju devastiranih stanova, do 29. lipnja 2002. (članci 5. i 18e. Zakona o povratu stanova iz 1998. godine 10 @@*). Stanarsko pravo nad vojnim stanovima moglo je biti oduzeto i prema članku 3a. toga zakona, u skladu sa sljedećim razlozima. Prvo, ukoliko je prijeratni nositelj stanarskog prava služio u stranim oružanim snagama nakon 19. svibnja 1992. (kada se JNA formalno povukla iz Bosne i Hercegovine). S obzirom na to da su oni koji su dobili izbjeglički ili sličan status u zemlji izvan bivše SFRJ izuzeti od tog pravila, ovo se ograničenje odnosi samo na osobe koje su služile u oružanim snagama zemalja sljednica SFRJ a, u stvarnosti, gotovo isključivo na osobe koje su služile u snagama VJ-a. U drugu kategoriju spadaju osobe koje su stekle stanarsko ili ekvivalentno pravo nad vojnim stanom u državi sljednici SFRJ. Dana 22. rujna 2004. Ustavni sud je, odlučujući o zahtjevu za kontrolu ustavnosti, odlučio da je ta odredba ustavna (Odluka broj U 83/03, objavljena u "Službenom listu Bosne i Hercegovine", broj 60/04 od 27. prosinca 2004.). Nakon toga je Ustavni sud odbacio brojne pojedinačne žalbe podnesene u vezi s pitanjem nemogućnosti vraćanja u vojne stanove.

55. Kada se nositelji stanarskog prava jednom vrate u posjed svojih prijeratnih stanova, imali su ih pravo otkupiti pod veoma povoljnim uvjetima u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo iz 1997. godine 11 @@*.

56. Nakon otkaza prijeratnog stanarskog prava na civilnom stanu zbog nepodnošenja zahtjeva u zadanome roku, predmetni se stan mogao dodijeliti drugoj osobi, pod uvjetom da njezine stambene potrebe nisu već riješene na drugi način (vidjeti članak 18d. Zakona o povratu stanova iz 1998. godine). U skladu s člancima 11. i 11a. toga zakona, smatralo se da su stambene potrebe jedne osobe već zadovoljene ako ta osoba ili njezin bračni partner, dijete ili roditelj posjeduje drugi useljivi stan ili kuću; ako je ta osoba prodala svoj prijeratni dom; ako ta osoba zarađuje najmanje jednu četvrtinu jedne potrošačke korpe 12 @@* po članu svoga kućanstva uz dodanih 200 KM ili spada u bilo koju drugu kategoriju koja je tim zakonom definirana.

57. Na vojne stanove primjenjuju se druga pravila. Nakon otkaza prijeratnog stanarskog prava zbog nepodnošenja zahtjeva u roku ili zbog konačne odluke kojom se odbija zahtjev za povrat stana u skladu s člankom 3a. Zakona o povratu stanova iz 1998. godine, stan je mogao biti dodijeljen djelatnim ili umirovljenim vojnim dužnosnicima, djelatnim i umirovljenim zaposlenicima ministarstva obrane, pripadnicima branitelja, ratnim vojnim invalidima ili obiteljima poginulih vojnika bivše Armije RBiH 13 @@* ili snaga HVO-a, pod uvjetom da njihove stambene potrebe nisu riješene na drugi način (vidjeti članak 30. Pravilnika o dodjeljivanju na korištenje stanova iz stambenog fonda FMO-a i Armije RBiH iz 1996. godine 14 @@*). Člankom 31. toga pravilnika također je predviđeno da se nikome ne može dodijeliti vojni stan ako je ta osoba, ili njezin bračni parner, ili maloljetno dijete, posjedovala kuću ili stan u Bosni i Hercegovini prije rata (čak i ako je u međuvremenu taj stan prodan ili darovan). Drugi uvjeti iz točke 56. gore u tekstu, poput visine prihoda, nisu primjenjivani na dodjelu vojnih stanova. U skladu s člankom 30. Pravilnika o dodjeljivanju vojnih stanova iz 1996. godine, 45% stanova treba biti dodijeljeno višim časnicima i najvišim dužnosnicima Ministarstva obrane; 15% nižim časnicma i 10% dočasnicima, ostalim vojnicima i zaposlenicima Ministarstva. Preostale stanove treba dodijeliti braniteljima, ratnim vojnim invalidima ili obiteljima poginulih pripadnika bivše Armije RBiH odnosno snaga HVO-a. Za vrijeme i odmah po završetku rata brojni su vojni stanovi, navodno, dodijeljeni najvišim vojnim i civilnim dužnosnicima čije su stambene potrebe već bile na drugi način zadovoljene (vidjeti Đokić, citirano gore u tekstu, stavak 10.). Visoki predstavnik 15 @@* je 2002. godine stoga zahtijevao od lokalnih tijela vlasti da osiguraju dodjelu svih stanova u skladu sa zakonom. Izgleda da su tijekom toga procesa, koji je doveo do određenih deložacija i koji su nadgledali visoki predstavnik i Europska organizacija za sigurnost i suradnju, spomenuti nedostaci uglavnom otklonjeni.

3. Proceduralna pitanja

58. Zahtjevi za povrat stanova rješavani su u sklopu upravnog postupka. Prvostupanjska rješenja, u pravilu, podliježu pravu žalbe u roku od 15 dana od dana dostave (članak 227. Zakona o upravnom postupku iz 1998. godine 23 @@*). Na drugostupanjska rješenja, u pravilu, postoji pravo žalbe sudu u roku od 30 dana od dostave rješenja (članak 18. Zakona o upravnim sporovima iz 2005. godine 24 @@*). Rješenja sudova donesena u upravnom sporu ranije su mogla biti preispitana povodom žalbe podnesene Vrhovnom sudu Federacije BiH u roku od 15 dana od dostave rješenja (članak 42. Zakona o upravnim sporovima iz 1998. godine 25 @@*, ali po Zakonu o upravnim sporovima iz ožujka 2005. koji ga je zamijenio), to pravo žalbe više ne postoji. Odluka donesena u upravnom postupku postaje pravomoćna kada je potvrdi nadležno ministarstvo odnosno nadležni kantonalni sud, te do ožujka 2005. godine Vrhovni sud (FBiH); kada stranke izjave da se odriču prava žalbe; ili po isteku roka za bilo koje pravo žalbe.

B. Srbija


1. Dodjela vojnih stanova

59. Nakon 1992. godine više nije bilo moguće steći stanarsko pravo u Srbiji (vidjeti članak 30.(1) Zakona o stanovanju iz 1992. godine 16 @@*). Nakon toga su djelatni i umirovljeni pripadnici oružanih snaga i djelatni i umirovljeni zaposlenici Ministarstva obrane umjesto toga imali pravo na ekvivalentan zakup vojnih stanova u neograničenom trajanju ili, u slučaju nedostatka odgovarajućih stanova, na hipotekarne kredite koje je sufinancirala država, pod uvjetom da oni sami ili njihovi bračni partneri odnosno djeca nemaju stanarsko ili ekvivalentno pravo na stan u bilo kojoj od bivših republika SFRJ (pravilnici o vojnim stanovima iz 1994. 17 @@*, 1995. 18 @@*, 2002. 19 @@* i 2005. 20 @@* i pravilnici o stambenim potrebama korisnika vojnih mirovina iz 1994. 21 @@* i 2010. 22 @@* godine). Stoga su se osobe koje su koristile vojne stanove u Bosni i Hercegovini prije rata, u pravilu, morale odreći svoga prava na te stanove kako bi se kvalificirale za vojni stan ili kredit u Srbiji odnosno Crnoj Gori (vidjeti članke 6.-7. i 87. Pravilnika o vojnim stanovima iz 1994.; članke 7.-8. i 74. Pravilnika o stambenim potrebama korisnika vojnih penzija iz 1994.; i članke 6.-7. i 85. Pravilnika o vojnim stanovima iz 1995.).

60. Člankom 39.(2) Zakona o stanovanju iz 1992. godine je nositelju prava zakupa u neograničenom trajanju omogućeno kupiti taj stan pod jednakim uvjetima kao i nositelj stanarskog prava.

2. Povrat stanova

61. Iako je broj osoba koje su napustile svoje domove u Srbiji nakon raspada bivše SFRJ daleko manji od broja osoba koje su napustile domove u Bosni i Hercegovini (vidjeti točku 53. gore u tekstu), ipak je i tamo bilo određenih slučajeva. Primjerice, u 1992. godini jedan broj muslimana napustio je Mali Zvornik, grad u Srbiji na granici s Bosnom i Hercegovinom, jer lokalna tijela vlasti nisu bila u stanju zaštititi ih od paravojnih snaga s druge strane granice. Iako su njihovi stanovi dodijeljeni drugim osobama odmah po njihovu odlasku, neki od njih uspjeli su povratiti stanove u postupcima pred srbijanskim sudovima (vidjeti odluke Vrhovnog suda Srbije br. Rev/3160/02 od 4. prosinca 2002. i Rev/1856/07 od 4. listopada 2007. i odluke Osnovnog suda u Loznici u tim predmetima). Srbijanski su sudovi smatrali kako se ti stanovi nisu smjeli smatrati napuštenima, jer su ih njihovi stanari napustili pod prisilom. Međutim, neke druge osobe u sličnoj situaciji nisu bile u stanju ponovno ući u posjed svojih stanova (vidjeti odluku Vrhovnog suda Srbije br. Rev/2053/08 od 28. studenoga 2008., u kojoj se zaključuje da je zahtjev za povrat morao biti podnesen mnogo prije lipnja 2005.).

C. Crna Gora


62. Između 1992. i 2003. godine Crna Gora bila je konstitutivna jedinica u sastavu Savezne Republike Jugoslavije, a nakon toga, do svoje neovisnosti 2006. godine, bila je u sastavu Državne Zajednice Srbije i Crne Gore. Kako su Srbija i Crna Gora imale zajedničke oružane snage u tome razdoblju, pravilnici iz točke 59. gore u tekstu primjenjivani su i u Crnoj Gori do 2006. godine.

III. MJERODAVNI MEĐUNARODNI DOKUMENTI A. Daytonski mirovni sporazum


63. Daytonski mirovni sporazum parafiran je u Sjedinjenim Američkim Državama 21. studenoga 1995., a stupio je na snagu prilikom potpisivanja u Francuskoj 14. prosinca 1995. godine. Njime je okončan rat u Bosni i Hercegovini.

64. Mjerodavni dio članka II. stavka 5. Aneksa 4. Daytonskog sporazuma glasi:

"Sve izbjeglice i raseljene osobe imaju pravo slobodno se vratiti u svoje prijeratne domove."

65. Članak I. stavak 1. Aneksa 7. Daytonskog mirovnog sporazuma glasi:

"Sve izbjeglice i raseljene osobe imaju pravo slobodno se vratiti u svoje domove. Imaju pravo na vraćanje imovine koje su lišeni za vrijeme neprijateljstava od 1991. godine i na naknadu imovine koja se ne može vratiti. Što raniji povratak izbjeglica i raseljenih osoba važan je cilj rješavanja sukoba u Bosni i Hercegovini. Stranke potpisnice potvrđuju da će prihvatiti povratak osoba koje su napustile njihov teritorij, uključujući i one koje su dobile privremenu zaštitu trećih zemalja."

B. Sporazum o pitanjima sukcesije


66. Sporazum o pitanjima sukcesije ishod je gotovo desetogodišnjih povremenih pregovora vođenih pod pokroviteljstvom Međunarodne konferencije za bivšu Jugoslaviju i visokog predstavnika. Sporazum je stupio na snagu 2. lipnja 2004., a potpisale su ga Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Savezna Republika Jugoslavija (koju je 2003. godine naslijedila Državna Zajednica Srbije i Crne Gore, a 2006. Srbija), Slovenija i Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija.

67. Prema člancima 2. i 7. Aneksa A. toga sporazuma, nepokretna državna imovina SFRJ koja se nalazi u Bosni i Hercegovini prešla je u posjed te države na dan proglašenja njezine neovisnosti. U pogledu stanarskih prava, članak 6. Aneksa G. toga sporazuma glasi:

"Domaće zakonodavstvo svake države sljednice u vezi sa stanarskim pravom primjenjivat će se podjednako na osobe koje su bile državljani SFRJ i koje su imale to pravo, bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovno stanje, rođenje ili drugi položaj."

C. Načela Ujedinjenih naroda o povratu stambenog prostora i imovine izbjeglicama i raseljenim osobama (Pinheirova načela)


68. Mjerodavna načela, što ih je usvojio Pododbor Ujedinjenih naroda za unapređenje i zaštitu ljudskih prava 2005. godine (E/CN. 4/Sub. 2/2005/17), jesu:

Načelo 1. (Predmet i primjena)


"1.1. Načela povrata stambenog prostora i povrata imovine izbjeglicama i raseljenim osobama koji su ovdje navedeni, namijenjeni su kao pomoć svim bitnim sudionicima, domaćim i međunarodnim, kod rješavanja pravnih i tehničkih pitanja u vezi s povratom stambenog prostora, povratom zemlje i imovine u situacijama gdje je raseljavanje dovelo do toga da su osobe samovoljno ili nezakonito lišene svojih bivših domova, zemlje, imovine ili mjesta gdje su navikle živjeti.

1.2. Načela povrata stambenog prostora i povrata imovine izbjeglicama i raseljenim osobama podjednako se primjenjuju na sve izbjeglice, interno raseljene osobe i druge raseljene osobe u sličnoj situaciji, koje su izbjegle preko državne granice ali koje ne ispunjavaju uvjete iz pravne definicije izbjeglice (u daljnjem tekstu ‘izbjeglice i raseljene osobe’) kojima su samovoljno ili nezakonito oduzeti njihovi prijašnji domovi, zemlja, imovina ili mjesta gdje su naučile živjeti, bez obzira na prirodu ili okolnosti koje su dovele do raseljavanja."

Načelo 2. (Pravo na povrat stambenog prostora i povrat imovine)


"2.1. Sve izbjeglice i raseljene osobe imaju pravo na povrat stambenog prostora, zemlje i/ili imovine koja im je samovoljno ili nezakonito oduzeta, odnosno imaju pravo na naknadu za svaki stambeni prostor, zemlju i/ili imovinu koju je faktički nemoguće vratiti, što je utvrdio samostalni, nepristrani sud.

2.2. Države će na dokaziv način staviti prioritet na povrat kao poželjan pravni lijek za raseljenost i kao ključni element retroaktivne pravde. Pravo na povrat postoji kao posebno pravo i nije u suprotnosti ni sa stvarnim povratkom ili nepovratkom izbjeglica ili raseljenih osoba koje imaju pravo na povrat stambenog prostora, zemlje i imovine.

Načelo 7. (Pravo na nesmetano uživanje imovne)


"7.1. Svaka osoba ima pravo na nesmetano uživanje svoje imovine.

7.2. Države će podrediti korištenje i uživanje imovine samo u javnom interesu i u skladu s uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Kad god je to moguće, ‘interes društva’ treba se tumačiti restriktivno tako da znači samo privremeno ili ograničeno miješanje u pravo na mirno uživanje imovine."

Načelo 16. (Prava zakupaca i drugih nevlasnika)


"16.1. Države trebaju osigurati da prava zakupaca, nositelja stanarskog prava i drugih zakonitih stanara ili korisnika stambenog prostora, zemlje i imovine budu priznata unutar programa povrata. Države trebaju u najvećoj mogućoj mjeri osigurati da se ovim osobama omogući povratak, ponovno uvođenje u posjed i korištenje njihovog stambenog prostora, zemlje i imovine na sličan način kao i onima koji imaju formalna prava vlasništva."

Načelo 21. (Naknada)


"21.1. Sve izbjeglice i raseljene osobe imaju pravo na potpunu i učinkovitu naknadu što je sastavni dio procesa povrata. Naknada može biti novčana ili u naturi. Države će, kako bi ispoštovale načelo retroaktivne pravde, osigurati da se lijek naknade koristi samo kada lijek stvarnog povrata nije moguće provesti ili kada oštećena stranka dobrovoljno i uz puno saznanje prihvati naknadu, ili kada uvjeti dogovorenog sporazumnog rješenja uključuju kombiniranje povrata i naknade.

21.2. Države trebaju osigurati, kao pravilo, da se povrat smatra stvarno nemogućim samo u izuzetnim uvjetima, to jest kada je stambeni prostor, zemlja i/ili imovina razrušena ili kada više ne postoji, što je utvrdio samostalni, nepristrani sud. Čak i u takvim okolnostima, nositelj prava na stambeni prostor, zemlju i/ili imovinu treba imati na raspolaganju i opciju da se imovina popravi ili ponovno izgradi kad god je to moguće. U nekim situacijama, kombinacija naknade i povrata može biti najprimjereniji lijek i najbolji je oblik retroaktivne pravde."

D. Rezolucija 1708 (2010) Parlamentarne skupštine Vijeća Europe od 28. siječnja 2010. godine o rješavanju pitanja imovine izbjeglica i raseljenih osoba


69. Mjerodavni dio Rezolucije glasi:

"9. U svjetlu gore navedenoga, Skupština poziva države članice da riješe postkonfliktna pitanja koja se odnose na prava na stambeni prostor, zemlju i imovinu izbjeglica i interno raseljenih osoba, uzimajući u obzir Pinheirova načela, mjerodavne instrumente Vijeća Europe i Preporuku Rec(2006)6 Odbora ministara.

10. Imajući na umu ove bitne međunarodne standarde i iskustvo u vezi s programima povrata imovine i isplate naknada koji su do sada provedeni u Europi, države članice pozivaju se da:

...
10.4. osiguraju da ranija stanarska prava i prava zakupa na javni i društveni smještaj i drugi slični oblici vlasništva nad stanovima koji su postojali u bivšim komunističkim sustavima budu prepoznati i zaštićeni kao domovi u smislu članka 8. Europske konvencije o ljudskim pravima i kao imovina u smislu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju;

10.5. osiguraju da se odsutnost nositelja stanarskog i prava zakupa iz njihovih stambenih objekata koji su silom natjerani da napuste svoje domove smatra opravdanim dok se ne stvore uvjeti koji omogućavaju dobrovoljan povratak u sigurno i dostojanstveno okruženje;

..."

PRAVO I. SPAJANJE ZAHTJEVA


70. Uzimajući u obzir zajedničko, činjenično i pravno podrijetlo ovih šest zahtjevâ, Sud je odlučio spojiti ih u skladu s pravilom 42. stavkom 1. Pravila Suda.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOLA BR. 1 UZ KONVENCIJU


71. Podnositelji zahtjeva žale se što nisu bili u mogućnosti vratiti svoje prijeratne stanove u Sarajevu i Mostaru. Oni se pozivaju na članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, koji glasi:

"Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na nesmetano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnima kako bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili kako bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

A. Dopuštenost


1. Usklađenost ratione personae

72. Tužena Vlada tvrdi da su Srbija i Crna Gora, a ne Bosna i Hercegovina, bile nadležne za stambeno zbrinjavanje svih djelatnih i umirovljenih pripadnika svojih oružanih snaga, uključujući i podnositelje zahtjeva, te da ovaj predmet stoga nije u skladu ratione personae s odredbama Konvencije i njezinih protokola.

73. Podnositelji zahtjeva i Vlada Srbije nisu se suglasili s time, bez navođenja pojedinosti.

74. Sud podsjeća da usklađenost ratione personae zahtijeva da navodnu povredu Konvencije ili nekog njezinog protokola počini tužena država, odnosno da se ta povreda na neki način može njoj pripisati. Kako se ovaj predmet odnosi na stanove koji se nalaze u Bosni i Hercegovini i na odluke bosanskohercegovačkih tijela vlasti, jasno je da je u skladu ratione personae s odredbama Protokola br. 1, u smislu značenja članka 35. stavka 3.(a) Konvencije. Ovaj prigovor tužene Vlade stoga mora biti odbačen.

2. Usklađenost ratione materiae

75. Tužena Vlada naglasila je da podnositelji zahtjevâ, za razliku od podnositelja zahtjeva u predmetu Đokić, citirano gore u tekstu, nisu otkupili svoje stanove prije rata te su stoga i dalje bili nositelji stanarskog prava. Tužena Vlada tvrdi da stanarsko pravo nije "posjed" u smislu članka 1. Protokola br. 1 (poziva se na Gaćeša protiv Hrvatske (dec.), br. 43389/02, 1. travnja 2008. i Trifunović protiv Hrvatske (dec.), br. 34162/06, 6. studenoga 2008.).

76 Podnositelji zahtjevâ i Vlada Srbije osporili su taj argument. Pozvali su Sud da u ovom području slijedi domaću pravnu teoriju i praksu te da napravi razliku između ovog predmeta i predmeta Gaćeša i Trifunović.

77. Koncepcija "posjeda" ima autonomno značenje koje je neovisno o formalnoj klasifikaciji u domaćem zakonu. Pitanje koje treba ispitati jest daju li okolnosti slučaja, promatrano u cjelini, podnositelju zahtjeva pravo na materijalni interes koji je zaštićen prema članku 1. Protokola br. 1 (Bivši kralj Grčke i drugi protiv Grčke [GC], br. 25701/94, stavak 60., ECHR 2000-XII).

78. Predmeti Gaćeša i Trifunović, spomenuti gore u tekstu, slično ovome predmetu bave se pitanjem povrata stanova nakon masovnih migracija koje su uslijedile zbog grubog raspada SFRJ. Sud je u tim predmetima zaključio da podnositelji zahtjevâ nisu imali "posjed" u smislu članka 1. Protokola br. 1, jer nositelji stanarskog prava u Hrvatskoj nakon 1. siječnja 1996. više nisu bili u mogućnosti otkupiti svoje stanove. Međutim, ovaj se predmet mora razlučiti od toga. U skladu s Daytonskim mirovnim sporazumom (vidjeti točke 63.-65. gore u tekstu) i domaćim zakonima koji su doneseni pod pritiskom međunarodne zajednice (vidjeti točke 54.-.55. gore u tekstu), svi nositelji stanarskog prava u Bosni i Hercegovini u pravilu imaju pravo na povrat svojih prijeratnih stanova te njihov otkup pod veoma povoljnim uvjetima. U Hrvatskoj to nije slučaj. Nadalje, za razliku od hrvatskih tijela vlasti, bosanskohercegovačka tijela vlasti konzistentno su smatrala da stanarsko pravo predstavlja "posjed" u smislu članka 1. Protokola br. 1 (vidjeti, primjerice, odluku Komisije za ljudska prava iz točke 34. gore u tekstu i odluku Ustavnog suda iz točke 54. gore u tekstu). Kako je ovaj stav domaćih tijela vlasti naizgled u skladu s međunarodnim standardima (vidjeti točke 68.-69. gore u tekstu), Sud ne vidi nikakvoga razloga zašto bi od njega odstupio. I na kraju, okolnosti u ovome predmetu ne razlikuju se mnogo od okolnosti u predmetu Đokić, uzimajući u obzir da osobe koje su otkupile vojne stanove, koji su na teritoriju današnje Federacije Bosne i Hercegovine, nisu mogle upisati svoje vlasništvo te su ostale, usko gledajući, nositelji stanarskog prava (vidjeti Đokić, citirano gore u tekstu, stavak 12). Sud stoga odbacuje prigovor tužene Vlade.

3. Pravilo roka od šest mjeseci

79. Iako tužena Vlada nije uložila prigovor u pogledu ovoga pravila, ovo pitanje zahtijeva da ga Sud razmotri proprio motu.

80. Cilj pravila roka od šest mjeseci jest osigurati pravnu izvjesnost tako što će se osigurati da predmeti koji pokreću pitanja u odnosu na Konvenciju i njezine protokole budu riješeni u razumnom roku i da prijašnje odluke ne budu kontinuirano predmetom osporavanja. Ovo pravilo također pruža potencijalnom podnositelju zahtjeva dovoljno vremena da razmotri hoće li podnijeti zahtjev Sudu i, ako hoće, da odluči koje će konkretne pritužbe i argumente iznijeti (O’Loughlin i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (dec.), 23274/04, 25. kolovoza 2005.).

81. Sud smatra da su razmatrane okolnosti u predmetu Đokić, citiranom gore u tekstu, bile kontinuirane naravi, jer je ugovor podnositelja zahtjeva o otkupu smatran pravno valjanim od 5. srpnja 1999. (točka 56.). Međutim, podnositelji zahtjevâ u ovome predmetu nisu sklopili takve ugovore. Glavno pitanje ovoga predmeta jest je li otkaz stanarskih prava podnositeljâ zahtjevâ, koji ih je spriječio da ponovno uđu u posjed svojih prijeratnih stanova, bio u suprotnosti s člankom 1. Protokola br. 1. U sličnom je predmetu (Blečić protiv Hrvatske [GC], br. 59532/00, ECHR 2006III) Sud zaključio da je otkaz stanarskog prava bio trenutačni čin, a ne kontinuirana okolnost (točka 86.). Sud ne vidi nikakvoga razloga zašto bi odstupio od te sudske prakse. U skladu s tim, šestomjesečni rok počeo je teći za svakog od podnositeljâ zahtjevâ u ovome predmetu kada je odluka kojom se ukida stanarsko pravo podnositelja zahtjeva stupila na snagu prema pravilima upravnog postupka iz točke 58. gore u tekstu, odnosno, ako je podnositelj zahtjeva koristio dodatne pravne lijekove, kao što je žalba Domu za ljudska prava ili priziv Ustavnome sudu, onda kada je donesena konačna odluka u postupku iscrpljivanja domaćih pravnih lijekova. Valja naglasiti i to kako se samo oni lijekovi koji su djelotvorni mogu uzeti u obzir, jer podnositelji zahtjeva ne mogu produljivati strogi vremenski rok nametnut Konvencijom tako što će pokušavati podnositi neodgovarajuće ili pogrešno upućene zahtjeve tijelima ili institucijama koji nemaju mogućnost ponuditi djelotvoran pravni lijek za danu pritužbu (vidjeti Fernie protiv Ujedinjenog Kraljevstva (dec.), br. 14881/04, 5. siječnja 2006). Istina je da obična sumnja u djelotvornost nekog pravnog lijeka ne oslobađa podnositelja zahtjeva obveze da ga pokuša iskoristiti (vidjeti Milošević protiv Nizozemske (dec.), br. 77631/01, 19. ožujka 2002.), ali pravni lijek koji ne nudi razumnu mogućnost uspjeha, primjerice u svjetlu ustaljene domaće sudske prakse, neće se smatrati djelotvornim (vidjeti Pressos Compania Naviera S.A. i drugi protiv Belgije, 20. studenoga 1995., stavak 27., Serija A, br. 332) i neće se uzeti u obzir za potrebe pravila o šestomjesečnom roku. Sud će se sada dotaknuti okolnosti svakog od podnositeljâ zahtjevâ u ovome predmetu.

(a) Predmet gđe Ljeposave Mago


82. Stanarsko pravo podnositeljice zahtjeva konačno je ukinuto u skladu s člankom 3a. dana 30. listopada 2007. kada je istekao rok za pokretanje upravnog spora pred Sudom zbog rješenja od 8. prosinca 2006. (vidjeti točku 20. gore u tekstu). Kako je podnositeljica zahtjeva podnijela Sudu svoj zahtjev 22. ožujka 2005., ispoštovala je rok od šest mjeseci.

(b) Predmet g. Ivana Antonova


83. Stanarsko pravo podnositelja zahtjeva konačno je otkazano u skladu s člankom 3a. dana 29. siječnja 2003. kada je istekao rok za podnošenje žalbe na rješenje od 22. studenoga 2002. (vidjeti točku 29. gore u tekstu). Kako je njegov zahtjev Sudu podnesen 28. travnja 2005., nije povrijeđen rok samo ako se njegova žalba Domu za ljudska prava smatra djelotvornim pravnim lijekom. U vezi s tim, Sud smatra da je domaća sudska praksa u pogledu povrata neprivatiziranih vojnih stanova uspostavljena nakon Odluke Ustavnog suda br. U 83/03 od 22. rujna 2004. (vidjeti točku 54. gore u tekstu). Nakon toga nijedan domaći pravni lijek nije nudio nikakvu mogućnost uspjeha. Kako je podnositelj zahtjeva podnio svoju žalbu Domu za ljudska prava prije toga dana, rok od šest mjeseci počeo je teći 11. studenoga 2004. kada je donesena odluka Komisije za ljudska prava (vidjeti točku 30. gore u tekstu). Prema tome, on je ispoštovao rok od šest mjeseci.

(c) Predmet g. Jovana Radovića


84. Stanarsko pravo podnositelja zahtjeva konačno je otkazano u skladu s člankom 3a. dana 11. listopada 2006. godine. S obzirom na to da je on svoj zahtjev Sudu podnio 21. studenoga 2006., ispoštovao je rok od šest mjesci.

(d) Predmet g. Milutina Banovića


85. Stanarsko pravo podnositelja zahtjeva konačno je otkazano u skladu s člankom 3a. dana 24. rujna 2007. godine. Uzimajući u obzir da je on svoj zahtjev Sudu podnio 8. veljače 2008., ispoštovao je rok od šest mjeseci.

(e) Predmet g. Vase Krstevskog


86. Stanarsko pravo podnositelja zahtjeva konačno je otkazano u skladu s člankom 3a. dana 2. prosinca 2008. godine. Uzimajući u obzir da je on svoj zahtjev Sudu podnio 12. veljače 2009., ispoštovao je rok od šest mjeseci.

(f) Predmet g. Milutina Radojevića


87. Stanarsko pravo podnositelja zahtjeva konačno je ukinuto u skladu s člankom 3a. dana 24. lipnja 2008. godine. Rješenje je dostavljeno podnositelju zahtjeva 10. prosinca 2008. godine. Uzimajući u obzir da je on svoj zahtjev Sudu podnio 3. veljače 2009., ispoštovao je rok od šest mjeseci.

4. Zaključak

88. Sud ističe da ove žalbe nisu očigledno neutemeljene u smislu članka 35. stavka 3.(a) Konvencije niti su neprihvatljive po bilo kojoj drugoj osnovi. Stoga se moraju proglasiti dopuštenima.

B. Osnovanost


1. Podnesci podnositelja zahtjeva

89. Podnositelji zahtjevâ u svojim su podnescima naveli kako su napustili Bosnu i Hercegovinu zbog bojazni za svoju sigurnost. Gđa Ljeposava Mago također je navela da status njezina bivšeg supruga nije trebao biti uzet u obzir pri odlučivanju o njezinu zahtjevu za povrat stana. U pogledu osnovanosti predmeta, podnositelji zahtjeva tvrde da nije postignuta pravična ravnoteža između javnog interesa i njihovih pojedinačnih interesa. Oni su se pozvali na predmet Đokić, citiran gore u tekstu.

2. Podnesci tužene Vlade

90. Tužena Vlada prigovorila je inačici činjenica koju su predstavili podnositelji zahtjevâ glede toga što su napustili Bosnu i Hercegovinu zbog bojazni za svoju sigurnost. Glede toga je tužena Vlada podnijela presliku sporazuma između Vlade Bosne i Hercegovine i JNA iz svibnja 1992. godine o povlačenju JNA iz Sarajeva, Zenice, Travnika i Konjica. Sporazumom je zajamčena sigurnost svim umirovljenicima JNA i obiteljima pripadnika JNA koji su željeli ostati u zemlji. Prema mišljenju tužene Vlade, oni koji su, unatoč tome, odlučili napustiti Bosnu i Hercegovinu stoga se ne mogu smatrati izbjeglicama.

91. Pod pretpostavkom da su podnositelji zahtjeva imali "posjed" u smislu članka 1. Protokola br. 1, tužena Vlada tvrdila je da su osporavane mjere bile opravdane, uzimajući u obzir, posebno, nedostatak stambenog prostora i veliku potrebu za osiguranjem smještaja bivšim pripadnicima Armije RBiH i HVO-a i njihovim obiteljima nakon rata. Prema službenim podacima što ih je dostavila tužena Vlada, JNA je prije rata imala nominalni nadzor nad 12.662 stana na teritoriju današnje Federacije Bosne i Hercegovine. Od toga broja stanova, njih 7.834 napušteno je za vrijeme rata. Kada su u pitanju zahtjevi za povrat tih stanova, za 1.196 stanova nije podnesen zahtjev za povrat u roku; zahtjevi za povrat 1.032 stana odbijeni su u skladu s člankom 3a.; postupak povrata još uvijek nije bio okončan za 749 stanova; dok je 4.857 stanova vraćeno njihovim prijeratnim stanarima. Tužena Vlada također je dostavila podatke o dodjeli 1.032 stana za koja su zahtjevi za povratom odbijeni u skladu s člankom 3a., od čega: 813 stanova dodijeljeno je braniteljima i ratnim vojnim invalidima; 195 stanova dodijeljeno je obiteljima poginulih pripadnika bivše Armije BiH odnosno HVO-a; 14 stanova je razrušeno ili prazno; a za 10 stanova nisu dane informacije ili su one bile nedovoljne (primjerice, tri stana koristili su "civili"). Tužena Vlada nije dostavila nikakve podatke o prihodima sadašnjih korisnika tih stanova, jer taj činitelj nije ni uziman u obzir prilikom dodjele stanova. Rečeno je da su primjenjivana različita pravila na civilne i vojne stanove (vidjeti točke 56.-57. gore u tekstu) i dostavljena je preslika Pravilnika o dodjeli vojnih stanova iz 1996. godine, spomenutog u točki 57., a što potvrđuje tu izjavu (Pravilnik je objavljen u internom glasniku Armije RBiH i nije bio dostupan javnosti).

92. Tužena Vlada nadalje je naglasila da su pojedini, ako ne i svi podnositelji zahtjevâ, dobili stanarsko ili ekvivalentno pravo na korištenje vojnog stana ili hipotekarni kredit koji su sufinancirala tijela vojne vlasti u Srbiji odnosno Crnoj Gori. Navedeno je da je Vlada Srbije pogrešno obavijestila Sud tvrdeći u predmetu Đokić da pripadnici njihovih oružanih snaga nisu više imali pravo stjecanja prava na zakup stana u neograničenogm trajanju – pravo koje je bilo ekvivalentno prijašnjem stanarskom pravu (vidjeti Đokić, citirano gore u tekstu, točka 54.). Glede toga je tužena Vlada dostavila presliku Pravilnika o vojnim stanovima iz 1995. godine, spomenutog u točki 59. gore u tekstu (taj je pravilnik objavljen u internom glasniku Ministarstva obrane i nije dostupan javnosti), kao i niz diplomatskih nota koje pokazuju da dodjela prava zakupa u neograničenom trajanju pripadnicima oružanih snaga Srbije nikada nije zaustavljena. Ona je također tvrdila da nitko od prijašnjih pripadnika Armije RBiH koji su koristili vojni stan u Srbiji do rata 1992.-1995. kasnije nije uspio povratiti taj stan. Tužena je Vlada zaključila da podnositelji zahtjevâ stoga nisu bili izloženi pretjeranom teretu (pozvali su se na predmet Jahn i drugi protiv Njemačke [GC], br. 46720/99, 72203/01 i 72552/01, stavak 117., ECHR 2005VI, u kojemu je Sud presudio da odsutnost bilo kakve naknade nije nužno poremetila "pravičnu ravnotežu" koja se mora postići između zaštite imovine i potreba od općeg interesa).

3. Podnesci Vlade Srbije

93. Vlada Srbije tvrdi da Bosna i Hercegovina mora vratiti sve prijeratne nositelje stanarskog prava u posjed njihovih stanova, bez obzira na to jesu li služili u snagama VJ-a i bez obzira na to je li im dodijeljen vojni stan u Srbiji odnosno u Crnoj Gori. Ona se poziva na međunarodne sporazume iz točaka 63.-67. gore u tekstu. Vlada Srbije zaključuje da nije postignuta pravična ravnoteža između interesa podnositeljâ zahtjevâ i javnog interesa. Poziva se na predmet Đokić, citirano gore u tekstu.

4. Ocjena Suda

(a) Priroda ometanja


94. Kao što je Sud već naveo u više navrata, članak 1. Protokola br. 1 sastoji se od tri pravila: prvo pravilo, navedeno u prvoj rečenici stavka 1., opće je naravi i izražava načelo nesmetanog uživanja imovine; drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici stavka 1., odnosi se na lišavanje imovine i njime se postavljaju određeni uvjeti; treće pravilo, navedeno u stavku 2., jest pravilo kojim se priznaje da države ugovornice imaju pravo, među ostalim, nadzirati korištenje imovine u skladu s općim interesom. Drugo i treće pravilo odnose se na posebne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine i stoga ih treba tumačiti u svjetlu općeg načela izraženog u prvom pravilu (vidjeti, među ostalim, Iatridis protiv Grčke [GC], br. 31107/96, stavak 55., ECHR 1999-II).

95. Kako je navedeno gore u tekstu, bit ovoga predmeta jest otkaz stanarskih prava podnositeljima zahtjevâ, što ih je onemogućilo da se vrate u svoje prijeratne stanove. To jest lišavanje imovine u smislu drugog pravila članka 1. Protokola br. 1.

(b) Načelo zakonitosti


96. Sud podsjeća na prvi i najvažniji zahtjev iz članka 1. Protokola br. 1 a to je da bilo kakvo ometanje koje provodi javno tijelo nad mirnim uživanjem posjeda mora biti zakonito. Štoviše, zakon na kojemu se temelji ometanje mora biti sukladan s domaćim pravom države ugovornice, uključujući i mjerodavne odredbe njezinog ustava (Bivši kralj Grčke i drugi, citirano gore u tekstu, točke 79. i 82.).

97. Stanarska prava podnositeljâ zahtjevâ u ovome predmetu otkazana su u skladu s člankom 3a. Zakona o prestanku primjene iz 1998. godine. Ustavni je sud tu odredbu proglasio ustavnom (vidjeti točku 54. gore u tekstu). Stoga je razvidno da je ometanje bilo propisano zakonom u smislu drugog pravila članka 1. Protokola br. 1.

(c) Cilj ometanja


98. Sud sada mora utvrditi je li ovo lišavanje imovine bilo u skladu s legitimnim ciljem u javnom interesu u smislu toga pravila.

99. Sud je suglasan s tvrdnjama podnositeljâ zahtjevâ da lišavanje imovine koje se provodi ni iz kakvog drugog razloga osim pružanja privatne koristi pojedincu ne može biti u javnom interesu. Unatoč navedenome, oduzimanje imovine koje se provodi u skladu s politikom čiji je cilj jačati socijalnu pravdu u jednoj zajednici može biti u javnom interesu, čak i ako šira zajednica nema izravne koristi niti uživa u oduzetoj imovini (vidjeti James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 21. veljače 1986., točke 40.-45., Serija A, br. 98).

100. Iako je Sud svjestan toga kako su za vrijeme i odmah nakon rata brojni napušteni stanovi navodno dodijeljeni najvišim vojnim i civilnim dužnosnicima čije su stambene potrebe već bile zadovoljene (vidjeti Đokić, citirano gore u tekstu, točke 10. i 61.), izgleda da su ti nedostaci kasnije ispravljeni (vidjeti točke 57. i 91. gore u tekstu). U tom smislu, Sud prihvaća da je ometanje posjeda podnositeljâ zahtjevâ provedeno s ciljem jačanja socijalne pravde, kao što to tvrdi tužena Vlada.

(d) Je li postignuta pravična ravnoteža


101. Ometanje mirnog uživanja posjeda mora uspostaviti pravičnu ravnotežu između zaštite imovine i zahtjeva javnog interesa. U pogledu naknade, Sud je zaključio da oduzimanje imovine bez isplate iznosa koji je u razumnoj vezi s vrijednošću te imovine obično predstavlja nerazmjerno ometanje, a potpuna odsutnost naknade može se smatrati opravdanom prema ovome članku samo u iznimnim okolnostima (vidjeti Jahn i drugi, citirano gore u tekstu, točka 94., i tijela vlasti koja se tu spominju).

102. Vraćajući se na predmetni slučaj, Sud prvo naglašava da je gđa Ljeposava Mago bila lišena svoje imovine zbog službe g. Mage u snagama VJ-a za vrijeme i nakon rata. Tužena Vlada istaknula je da su prema stambenim zakonima bračni partneri zajednički posjedovali stanarsko pravo i izjavila da je, u skladu s tim, status g. Mage morao biti uzet u obzir kada se odlučivalo o zahtjevu za povrat stana gđe Mago. Oni se pozivaju na odluku Doma za ljudska prava CH/02/8202 et al od 4. travnja 2003. godine. Međutim, za razliku od gđe Mago, podnositeljica zahtjeva u tom predmetu još uvijek je bila udana za pripadnika snaga VJ-a. Naglašeno je da u slučaju rastave braka bračni partneri imaju pravo, prema stambenim zakonima, odabrati koji će od njih nastaviti koristiti zajednički stan (vidjeti točku 6. gore u tekstu). Sud smatra da tijela vlasti moraju poštivati taj odabir. Tužena Vlada također je tvrdila kako se podnositeljica zahtjeva trebala obratiti nadležnom sudu za prijenos stanarskog prava nakon rastave braka. Međutim, u skladu sa stambenim zakonima, takav se postupak mora provesti samo u slučaju nepostojanja sporazuma između bivših bračnih partnera glede korištenja njihova stana nakon rastave braka. U predmetnom slučaju g. Mago nije predao zahtjev za povrat stana u Sarajevu i time se prešutno suglasio s tim da ga gđa Mago preuzme. U tim okolnostima njegov status nije trebao biti uzet u obzir pri odlučivanju o zahtjevu za povrat gđe Mago. Kako podnositeljica zahtjeva nije spadala niti u jednu od kategorija koje su podlijegale osporavanim mjerama, a tužena Vlada nije navela nijedan drugi razlog za lišavanje gđe Mago njezinog posjeda, došlo je do povrede članka 1. Protokola br. 1 u pogledu gđe Mago.

103. Sud nadalje primjećuje da su g. Jovan Radović i g. Vase Krstevski lišeni svojih posjeda isključivo zbog njihove službe u VJ-u za vrijeme i nakon rata u Bosni i Hercegovini. Nema nikakve naznake, a kamo li dokaza, o tome da su ti podnositelji zahtjevâ kao pripadnici snaga VJ-a sudjelovali u bilo kakvim ratnim zločinima počinjenima na teritoriju Bosne i Hercegovine. Iako je tužena Vlada navela da su tim podnositeljima zahtjevâ vjerojatno dodijeljeni stanovi u Srbiji, ona nije pružila dokaze za tu tvrdnju. Stranke su se suglasile s time, što je doista općepoznato, kako je narav rata u Bosni i Hercegovini bila takva da je služba u određenim oružanim snagama u velikoj mjeri ukazivala na etničko podrijetlo te osobe (vidjeti Đokić, citirano gore u tekstu, točka 60.). Kao rezultat toga, sporne mjere, iako su se činile neutralnima, imale su takvo djelovanje da se prema osobama različito postupalo na osnovi njihova etničkog podrijetla. Sud je u sličnim okolnostima presudio tako da, principijelno gledano, nijedna razlika u postupanju koja je isključivo ili u odlučujućoj mjeri utemeljena na nečijem etničkom podrijetlu ne može biti objektivno opravdana u suvremenom demokratskom društvu (Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine [GC], br. 27996/06 i 34836/06, točka 44., ECHR 2009; D.H. i drugi protiv Češke Republike [GC], br. 57325/00, točka 176., ECHR 2007-IV; i Timishev protiv Rusije, br. 55762/00 i 55974/00, točka 58., ECHR 2005-XII). Sud ne vidi nikakvoga razloga zašto bi odstupio od tog zaključka. Kako podnositeljima zahtjeva nije pružena nikakva naknada, Sud zaključuje da je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 u pogledu g. Jovana Radovića i g. Vase Krstevskog.

104. Glede g. Ivana Antonova i g. Milutina Radojevića, Sud ističe da su njima dodijeljena prava na zakup stanova u neograničenom trajanju u Srbiji odnosno u Crnoj Gori. Kako bi se kvalificirali za stjecanje tih prava u Srbiji i Crnoj Gori, morali su se odreći ekvivalentnih prava na svoje prijeratne stanove u Sarajevu (vidjeti točku 59. gore u tekstu). Istina je da države obično moraju ponuditi naknadu ako oduzimaju imovinu. Nadalje, činjenica da je osoba stekla imovinsko pravo u jednoj državi obično nije dovoljna sama po sebi da opravda oduzimanje te imovine u drugoj državi. Uzimajući u obzir navedeno, u iznimnim okolnostima raspada SFRJ i ratova u toj regiji, Sud smatra da tužena država nije bila obvezna prema članku 1. Protokola br. 1 isplatiti naknadu podnositeljima zahtjeva za otkaz njihovih stanarskih prava, uzimajući u obzir da su oni u međuvremenu stekli ekvivalentna prava u drugim bivšim republikama SFRJ (vidjeti Jahn i drugi, citirano gore u tekstu, točka 117.). Stoga nije došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 u pogledu g. Ivana Antonova i g. Milutina Radojevića.

105. Na kraju, g. Milutin Banović dobio je hipotekarni kredit kako bi otkupio stan u Srbiji. Vlada Srbije tvrdila je da je njegov položaj bio posve drukčiji od položaja osoba koje su dobile pravo zakupa vojnih stanova u Srbiji. Međutim, Sud se s tim nije suglasio. Prvo, kredit podnositelja zahtjeva sufinancirala su vojna tijela vlasti. Drugo, poput onih koji su dobili pravo zakupa vojnog stana u Srbiji, i ovaj se podnositelj zahtjeva morao odreći stanarskog prava nad svojim stanom u Sarajevu. Stoga nije došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 u pogledu g. Milutina Banovića.

III. NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE


106. Podnositelji zahtjeva žalili su se prema članku 8. Konvencije da su sporne mjere također dovele do nepotrebnog ometanja njihova prava na poštivanje njihovih domova. Člankom 8. propisano je:

1. "Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

2. Javna vlast neće se miješati u ostvarivanje toga prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih."

107. Tužena Vlada osporila je taj argument.

108. Vlada Srbije suglasila se s podnositeljima zahtjevâ.

109. Sud ističe da u predmetnom spisu nema naznake o tome da se podnositelji zahtjevâ namjeravaju ponovno nastaniti u svojim prijeratnim domovima. Dapače, u postupku pred ovim Sudom oni su se izrijekom suglasili s time da prime naknadu umjesto povrata stana. Sud stoga ne nalazi kako su činjenice ovoga predmeta takve da ukazuju na trenutačno ometanje prava podnositeljâ zahtjevâ na poštivanje njihovih domova (vidjeti Đokić, citirano gore u tekstu, točka 66., i predmete koji se tu navode). Iz toga proizlazi da je ova pritužba očigledno neutemeljena i mora biti odbačena u skladu s člankom 35. stavkom 3.(a) i 4. Konvencije.

IV. NAVODNA POVREDA ČLANKA 14. KONVENCIJE U VEZI S ČLANKOM 1. PROTOKOLA BR. 1


110. Podnositelji zahtjevâ nadalje su tvrdili da postoji povreda članka 14. Konvencije u vezi s člankom 1. Protokola br. 1, u biti se oslanjajući na razloge koji potkrepljuju njihovu žalbu samo u odnosu na drugu od tih odredaba. Člankom 14. propisano je:

"Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost."

111. Tužena Vlada osporila je taj argument.

112. Vlada Srbije suglasila se s podnositeljima zahtjeva.

113. Kako je već uzeo u obzir argumente gđe Ljeposave Mago, g. Jovana Radovića i g. Vase Krstevskog prilikom ispitivanja pritužbi prema članku 1. Protokola br. 1, Sud izjavljuje da je pritužba prema članku 14. dopuštena, ali smatra nepotrebnim ispitivati to pitanje prema zajedno uzetim tim odredbama (Đokić, citirano gore u tekstu, točka 68.).

114. Što se tiče g. Ivana Antonova, g. Milutina Banovića i g. Milutina Radojevića, Sud ističe da njihova stanarska prava na vojne stanove u Sarajevu nisu otkazana zbog njihove službe u snagama VJ-a, već zbog toga što su se oni odrekli tih prava kako bi stekli stanove u Srbiji odnosno u Crnoj Gori (vidjeti točke 104.-105. gore u tekstu). Kako su njihova stanarska prava ukinuta na temelju objektivnih i razumnih kriterija, a ne na temelju njihovih osobnih karakteristika, u ovome slučaju nije došlo do povrede članka 14. Konvencije u vezi s člankom 1. Protokola br. 1. U skladu s tim, ova je pritužba očigledno neutemeljena i mora biti odbačena u skladu s člankom 35. stavkom 3.(a) i 4. Konvencije.

V. OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE


115. U konačnici, Sud je ispitao i preostale pritužbe što su ih podnijeli g. Antonov, g. Radović i g. Banović po člancima 6. i 17. Konvencije. Međutim, uzimajući u obzir cjelokupan materijal u svome posjedu i u mjeri u kojoj te pritužbe spadaju u nadležnost Suda, Sud nalazi kako one ne ukazuju na to da je došlo do povrede Konvencijom propisanih prava i sloboda. Iz toga proizlazi da ovaj dio predmeta mora biti odbačen kao očigledno neutemeljen u skladu s člankom 35. stavkom 3.(a) i 4. Konvencije.

VI. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE


116. Člankom 41. Konvencije propisano je:

"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije ili dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."

A. Odšteta


117. Gđa Ljeposava Mago potraživala je iznos koji odgovara vrijednosti njezinog prijeratnog stana u Sarajevu, za koji ona procjenjuje da vrijedi 53.000 eura, i pokriće troškova najma drugoga stana u razdoblju između 1992. i 2011. godine u iznosu od 23.400 eura na ime materijalne štete. Nadalje, ona potražuje iznos od 8.000 eura na ime nematerijalne štete.

118. G. Jovan Radović potraživao je iznos koji odgovara vrijednosti njegova prijeratnog stana u Mostaru, za koji on procjenjuje da vrijedi 170.000 eura, zajedno s iznosom koji odgovara vrijednosti njegove druge imovine koja je ostala u Mostaru, za koju procjenjuje da vrijedi 32.000 eura, na ime materijalne štete. On također potražuje iznos od 24.000 eura na ime nematerijalne štete.

119. G. Vase Krstevski potraživao je iznos koji odgovara vrijednosti njegova prijeratnog stana u Mostaru, za koji procjenjuje da vrijedi 76.000 eura. On također potražuje iznos od 5.000 eura na ime nematerijalne štete.

120. Tužena Vlada smatra tražene iznose previsokima. Ona naglašava činjenicu da podnositelji zahtjeva nisu bili vlasnici predmetnih stanova već samo nositelji stanarskog prava.

121. U skladu s utvrđenom pravnom teorijom i praksom Suda, presuda u kojoj je utvrđena povreda nameće tuženoj državi pravnu obvezu prestanka povrede i ispravljanja nastalih posljedica na takav način da uspostavi, koliko god je to moguće, stanje koje je bilo prije povrede (vidjeti Iatridis protiv Grčke (pravedna naknada) [GC], br. 31107/96, točka 32., ECHR 2000-XI). Kako su se predmetni podnositelji zahtjevâ izrijekom suglasili prihvatiti naknadu umjesto povrata stana, tužena Vlada treba im isplatiti sadašnju vrijednost predmetnih stanova (Đokić, citirano gore u tekstu, točka 72.). Uzimajući u obzir raspoložive informacije o cijenama na lokalnom tržištu nekretnina, Sud smatra da podnositeljima zahtjeva treba isplatiti 1.000 eura po četvornom metru njihovih prijeratnih stanova. Iako je točno da podnositelji zahtjevâ nisu bili vlasnici tih stanova, svi nositelji stanarskog prava imali su mogućnost otkupa svojih stanova pod veoma povoljnim uvjetima (vidjeti točku .

55. gore u tekstu). Sud stoga pod ovim pitanjem dosuđuje podnositeljima zahtjevâ sljedeće iznose, uvećane za poreze koji im se mogu zaračunati: 53.000 eura gđi Ljeposavi Mago, 85.000 eura g. Jovanu Radoviću i 76.000 eura g. Vasi Krstevskom.

122. U pogledu naknade troškova za najam drugoga stana u razdoblju od 1992. do 2011. godine (vidjeti točku 117. gore u tekstu) i naknade za imovinu koja je ostala u stanovima na početku rata, Sud naglašava da je nadležan jedino ratione temporis ispitati razdoblje nakon što je Bosna i Hercegovina ratificirala Protokol br. 1 (odnosno nakon 12. srpnja 2002.). U pogledu tog razdoblja, Sud odbacuje zahtjev zbog nedostatka dokaza.

123. Na kraju, razvidno je da su podnositelji zahtjeva pretrpjeli određenu nematerijalnu štetu koja proizlazi iz povrede Konvencije utvrđene u ovome predmetu i za što bi trebali dobiti naknadu. Presuđujući na pravičnoj osnovi, kako je to propisano člankom 41. Konvencije, Sud pod ovim pitanjem dosuđuje svakom podnositelju zahtjeva iznos od 5.000 eura, uvećanih za sve poreze koji bi im se mogli zaračunati na taj iznos.

B. Izdaci i troškovi


124. G. Jovan Radović također je potraživao iznos od 2.400 eura, a g. Vase Krstevski iznos od 740 eura na ime izdataka i troškova kojima su bili izloženi pred ovim Sudom.

125. Tužena Vlada smatra zahtjev g. Jovana Radovića nepotkrijepljenim.

126. U skladu s praksom Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova izdataka samo ako je dokazano da su ti troškovi i izdaci stvarno nastali i da su bili potrebni, kao i da su razumni u pogledu iznosa. Drugim riječima, podnositelj zahtjeva ih je platio ili je ih je bio obvezan platiti u skladu sa zakonskom ili ugovornom obvezom i oni su morali biti neizbježni kako bi se spriječila utvrđena povreda ili kako bi se osigurala pravna zaštita. Sud zahtijeva račune i fakture po stavkama koji su dovoljno detaljni kako bi Sudu omogućili da utvrdi u kojoj su mjeri gore navedeni zahtjevi ispunjeni. G. Jovan Radović nije podnio dokaze o tome da su bilo kakvi troškovi doista i nastali. U skladu s tim, Sud odbacuje njegov zahtjev. S druge strane, g. Vase Krstevski podnio je relativno detaljan obračun troškova. Kako je potraživani iznos razuman, Sud smatra da ga treba u cijelosti isplatiti.

C. Zatezna kamata


127. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kamatnoj stopi Europske središnje banke, uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO


1. Odlučuje spojiti zahtjeve;

2. Proglašava da su pritužbe po članku 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju i pritužbe gđe Ljeposave Mago, g. Jovana Radovića i g. Vase Krstevskog po članku 14. Konvencije u vezi s člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju dopuštene, dok je ostatak zahtjeva nedopušten;

3. Presuđuje da je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju u pogledu gđe Ljeposave Mago, g. Jovana Radovića i g. Vase Krstevskog;

4. Presuđuje da nije bilo povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju u pogledu g. Ivana Antonova, g. Milutina Banovića i g. Milutina Radojevića;

5. Presuđuje da nema potrebe ispitivati pritužbe gđe Ljeposave Mago, g. Jovana Radovića i g. Vase Krstevskog po članku 14. Konvencije u vezi s člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju;

6. Presuđuje da:

(a) tužena država u roku od tri mjeseca od dana kada ova presuda postane konačnom, u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, treba isplatiti sljedeće iznose, preračunato u konvertibilne marke po važećem tečaju na dan isplate:

(i) iznos od 53.000 eura (pedeset tri tisuće eura) gđi Ljeposavi Mago, 85.000 eura (osamdeset pet tisuća eura) g. Jovanu Radoviću i 76.000 eura (sedamdeset šest tisuća eura) g. Vasi Krstevskom, uvećane za sve poreze koji im se mogu zaračunati na ove iznose, na ime materijalne štete;

(ii) iznos od 5.000 eura (pet tisuća eura) svakom podnositelju zahtjeva pojedinačno, gđi Ljeposavi Mago, g. Jovanu Radoviću i g. Vasi Krstevskom, uvećan za sve poreze koji im se mogu zaračunati na ovaj iznos, na ime nematerijalne štete;

(iii) iznos od 740 eura (sedam stotina četrdeset eura) g. Vasi Krstevskom, uvećan za sve poreze koji mu se mogu zaračunati, na ime troškova i izdataka;

(b) po proteku navedena tri mjeseca do isplate treba platiti običnu kamatu na navedene iznose po stopi jednakoj najnižoj kamatnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanu za tri postotna boda;

7. Odbacuje, jednoglasno, ostale zahtjeve podnositeljâ zahtjevâ za pravednu naknadu.

Sastavljeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanom obliku dana 3. svibnja 2012., u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Registrar
Lawrence Early


Predsjednik
Lech Garlicki

1 Iako se tužena država zvala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina do 8. travnja 1992. i Republika Bosna i Hercegovina od 8. travnja 1992. do 14. prosinca 1995., ime Bosna i Hercegovina u ovoj se presudi rabi i za razdoblje prije 14. prosinca 1995. godine.

2 Dom za ljudska prava i Ustavni sud Bosne i Hercegovine konzistentno su rabili izraz "stanarsko pravo" [occupancy right] za ovu vrstu stanovanja. Stoga će se i u ovoj presudi taj izraz rabiti umjesto izraza "posebno zaštićeni zakup" što ga je Sud rabio u predmetu Blečić protiv Hrvatske [GC], br. 59532/00, ECHR 2006-III, i u drugim predmetima protiv Hrvatske.

3 Zakon o stambenim odnosima, "Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine", br. 14/84, 12/87 i 36/89, "Službeni list Republike Bosne i Hercegovine", broj 2/93, "Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99, i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99.

4 Vidjeti Odluku br. U 174/90 objavljenu u "Službenom listu Republike Bosne i Hercegovine", broj 2/93.

5 Lokalne oružane snage koje su uglavnom bile sastavljene od Srba i koje su uspostavljene 12. svibnja 1992. godine.

6 Oružane snage susjedne Savezne Republike Jugoslavije uspostavljene 20. svibnja 1992. godine.

7 Zakon o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu, "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 4/93, 29/94, 31/94, 9/95, 19/95, 8/96 i 20/98; Zakon o pretvorbi društvene svojine, "Službeni list Republike Bosne i Hercegovine", broj 33/94.

8 Lokalne oružane snage uglavnom sastavljene od Hrvata i uspostavljene 8. travnja 1992. godine.

9 Zakon o napuštenim stanovima, "Službeni list Republike Bosne i Hercegovine", br. 6/92, 8/92, 16/92, 13/94, 36/94, 9/95 i 33/95; Uredba o korištenju napuštenih stanova, "Narodni list Hrvatske zajednice Herceg-Bosna", broj 13/93; Uredba o smeštaju izbeglica i drugih lica na teritoriji Republike Srpske, "Službeni glasnik Republike Srpske", broj 27/93; Uredba sa zakonskom snagom o smeštaju izbeglica, "Službeni glasnik Republike Srpske", broj 19/95, i Zakon o korištenju napuštene imovine, "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 3/96, 8/96 i 21/96.

10 Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, "Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09.

11 Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, "Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09, 5/10 i 16/11.

12 Prema Direkciji za ekonomsko planiranje Bosne i Hercegovine, cijena prosječne potrošačke korpe koju čini količina i cijena namirnica što ih potroši četveročlana obitelj 2005. godine u Federaciji BiH iznosila je 455 KM.

13 Lokalne oružane snage koje su se sastojale uglavnom od Bošnjaka, a koje su uspostavljene 15. travnja 1992. godine.

14 Pravilnik o dodjeljivanju na korištenje stanova iz stambenog fonda FMO i Armije RBiH, objavljen u internom glasniku ARBH, broj 2/96.

15 Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda je u prosincu 1995. godine donijelo odluku o uspostavi međunarodnog administratora za Bosnu i Hercegovinu (visoki predstavnik) kojega imenuje neformalna skupina država koja je djelatno sudjelovala u mirovnom procesu (Vijeće za provedbu mira – PIC) kao mjeru osiguranja provedbe prema Poglavlju VII. Povelje Ujedinjenih naroda (Rezolucija 1031 od 15. prosinca 1995.). Kako prvotno dodijeljene ovlasti visokom predstavniku (a koje su utvrđene u Daytonskom mirovnom sporazumu) nisu bile u potpunosti jasne, PIC je naknadno dodatno pojasnio njegov mandat. Možda i najdalekosežniji korak u tom smislu bio je, 1997. godine, usvajanje zaključaka s Konferencije o provedbi mira, održane u Bonnu, kada je PIC ovlastio visokog predstavnika za smjenu javnih dužnosnika za koje smatra da povređuju Daytonski mirovni sporazum, te ga ovlastio za donošenje zakona na privremenoj osnovi u slučaju da domaće institucije to ne učine (vidjeti Berić i drugi protiv Bosne i Hercegovine (dec.), br. 36357/04 et al., 16. listopada 2007.).

16 Zakon o stanovanju, "Službeni glasnik Republike Srbije", br. 50/92, 76/92, 84/92, 33/93, 53/93, 67/93, 46/94, 47/94, 48/94, 44/95, 49/95, 16/97, 46/98, 26/01, 101/05 i 99/11.

17 Pravilnik o načinu i kriterijumima za rešavanje stambenih pitanja zaposlenih u Saveznom ministarstvu za odbranu i Vojsci Jugoslavije, "Službeni glasnik Savezne Republike Jugoslavije", br. 30/94, 39/94 i 6/96.

18 Pravilnik o načinu i kriterijumima za davanje stanova u zakup i dodeljivanje stambenih zajmova za rešavanje stambenih pitanja zaposlenih u Vojsci Jugoslavije, "Službeni glasnik Savezne Republike Jugoslavije", br. 5/95, 18/96, 56/96, 58/96, 42/97 i 9/00.

19 Pravilnik o načinu, kriterijumima i merilima za davanje stanova u zakup i dodeljivanje stambenih zajmova za rešavanje stambenih pitanja zaposlenih u Ministarstvu odbrane i Vojsci Srbije i Crne Gore, objavljen u internom glasniku Ministarstva obrane, br. 20/02, 36/03, 34/04 i 29/05.

20 Pravilnik o rešavanju stambenih pitanja u Ministarstvu odbrane, objavljen u internom glasniku Ministarstva obrane, br. 38/05, 16/08, 26/08 i 39/08.

21 Pravilnik o rešavanju stambenih potreba korisnika vojnih penzija, objavljen u internom glasniku Ministarstva obrane, br. 31/94, 19/95, 26/96, 1/97 i 45/08.

22 0 Pravilnik o rešavanju stambenih potreba korisnika vojnih penzija, objavljen u internom glasniku Ministarstva obrane, broj 34/10.

23 "Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 2/98 i 48/99.

24 "Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 9/05.

25 "Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 2/98 i 8/00.

26 Konvertibilna marka koristi isti fiksni devizni tečaj prema euru kao i njemačka marka (1 euro = 1,95583 konvertibilnih maraka).

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!