Službeni glasnik BiH, broj 92/13

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2691/10, rješavajući apelaciju Udruženja ratnih vojnih invalida "Stari grad" Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. oktobra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Udruženja ratnih vojnih invalida "Stari grad" Mostar.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 901950 09 Rev od 6. aprila 2010. godine, Presudu Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Os 901950 09 Pz od 10. augusta 2009. godine i Presudu Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 Ps 901950 04 Ps od 9. januara 2009. godine.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 901950 09 Rev od 6. aprila 2010. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

1. Udruženje ratnih vojnih invalida "Stari grad" Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koga zastupaju Ekrem Galijatović, Alija Galijatović, Maida Galijatović i Nerma Bavčić, advokati iz Sarajeva, podnijelo je 2. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 901950 09 Rev od 6. aprila 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 901950 09 Pz od 10. augusta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 Ps 901950 04 Ps od 9. januara 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te od tuženog "El Tarik Oil" d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 17. oktobra 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 20. oktobra 2011. godine, Kantonalni sud je odgovor dostavio 27. oktobra 2011. godine, Općinski sud je svoj odgovor dostavio 18. novembra 2011. godine, a tuženi je odgovor na apelaciju dostavio 28. oktobra 2011. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su podnosiocu apelacije 13. decembra 2011. godine.

III. Činjenično stanje Uvodne napomene

5. Apelant je tužbom kod Općinskog suda pokrenuo parnični postupak protiv tuženog kojim je tražio predaju u posjed nekretninu, koja se nalazi u Mostaru i koja u naravi predstavlja benzinsku stanicu, površine 5.847m2 (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina) sa svim pratećim sadržajima, njenim mašinskim dijelovima i opremom. Odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu i dva protivtužbena zahtjeva tuženog, Općinski sud je Presudom broj Ps.666/04 od 22. novembra 2005. godine, koja je u bitnom potvrđena presudom Kantonalnog suda, usvojio apelantov tužbeni zahtjev, te u cijelosti odbio oba protivtužbena zahtjeva uz obavezivanje tuženog da apelantu naknadi troškove postupka. Odlučujući o reviziji tuženog, Vrhovni sud je presudom od 14. novembra 2006. godine reviziju djelimično uvažio, te nižestepene presude ukinuo u dijelu odlučenja o drugom supsidijarnom protivtužbenom zahtjevu i parničnim troškovima, te predmet u tom dijelu vratio na ponovni postupak, a u ostalom dijelu nižestepene presude su potvrđene.

Osporene presude

6. Općinski sud je u ponovnom postupku (odlučujući o supsidijarnom protivtužbenom zahtjevu tuženog i troškovima postupka), nakon održane glavne rasprave 9. decembra 2008. godine u prisustvu opunomoćenice tuženog Dine Memić-Turkmanović, advokata iz Sarajeva, i odsutnosti uredno obaviještenog apelanta (kojeg su zastupali advokati iz tačke 1. ove odluke), donio Presudu broj 07 58 Ps 901950 04 Ps od 9. januara 2009. godine kojom je u tač. od I do IV izreke utvrdio kao prvo da je osnovano potraživanje tuženog po njegovom supsidijarnom protivtužbenom zahtjevu u ukupnom iznosu od 918.413,32 KM, zatim, da su osnovana apelantova potraživanja po osnovu naknade štete u ukupnom iznosu od 361.082,00 KM, tako da su utvrđena potraživanja stavljena u preboj, pa je apelant obavezan da tuženom isplati iznos od 557.331,32 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 26. oktobra 2006. godine. Istom presudom je odbijen protivtužbeni zahtjev tuženog iznad dosuđenog iznosa.

7. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da sud nije dozvolio apelantov novi tužbeni zahtjev istaknut na pripremnom ročištu od 15. jula 2007. godine, kao i u pismenom podnesku istog datuma zbog toga što je po apelantovom tužbenom zahtjevu pravomoćno presuđeno i što je ponovni postupak pokrenut isključivo po supsidijarnom protivtužbenom zahtjevu tuženog i troškovima postupka, a istaknuti apelantov prigovor radi preboja sud je primio na znanje. Na temelju provedenih dokaza, uključujući i nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, kojem je sud poklonio punu vjeru kao realan i tačan, izuzev u dijelu u kome je supsidijarni protivtužbeni zahtjev odbijen kao neutemeljen, sud je utvrdio da su osnovana potraživanja parničnih stranaka do visine dosuđenih iznosa, te je odlučeno kao u izreci presude. O troškovima postupka sud nije odlučio, budući da parnične stranke nisu dostavile opredijeljeni troškovnik, odnosno dostavile su ga sa zakašnjenjem, nakon zaključenja glavne rasprave.

8. Odlučujući o apelantovom prijedlogu za povrat u pređašnje stanje zbog nepristupanja na glavnu raspravu koja je održana 9. decembra 2008. godine, Općinski sud je rješenjem od 8. aprila 2009. godine prijedlog odbio odlučujući da prvostepenu presudu ostavi na snazi. Apelant je u prijedlogu tražio da se opozove ročište koje je zakazano i održano 9. decembra 2008. godine, tražeći da se zakaže novi termin, zbog činjenice da je ročište zakazano i održano na drugi dan vjerskog praznika Kurban-bajrama. Općinski sud je, ocjenjujući apelantove navode, naveo da je odredbom člana 47. Zakona radu (u daljnjem tekstu: ZOR) zaposlenicima osigurano plaćeno odsustvo od dva radna dana u jednoj kalendarskoj godini radi zadovoljavanja vjerskih potreba. Navedeno je, također, da je općepoznata činjenica da su vjernici islamske vjeroispovijesti imali dva vjerska praznika tokom 2008. godine, a da je na dan održavanja ročišta (9. decembar 2008. godine) bio drugi dan Kurban-bajrama. Kako je dalje navedeno, imajući u vidu da su apelantovi opunomoćenici tek 28. novembra 2008. godine podnijeli podnesak za odgodu ročišta, koji je u sudu zaprimljen 1. decembra 2008. godine, iako su poziv za ovo ročište dobili 3. oktobra 2008. godine, to je sud njihovu molbu za odgodu ročišta ocijenio kao radnju sa ciljem odugovlačenja postupka. S obzirom na to da su apelantovi opunomoćenici, kao kvalificirani opunomoćenici – advokati, propustili dolazak na ročište za glavnu raspravu, sud je ocijenio da razlozi navedeni za povrat u pređašnje stanje ne spadaju u krug opravdanih razloga, pa je odlučeno kao u izreci.

9. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 Ps 901950 09 Pz 10. augusta 2009. godine žalbe stranaka odbio i osporenu presudu potvrdio, odlučivši da svaka stranka snosi svoje troškove. Osvrćući se na apelantove žalbene navode kojim je ukazao da mu je bilo onemogućeno da raspravlja pred sudom Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud primio podnesak apelantovih opunomoćenika kojim su tražili odgodu ročišta, pa kako od suda nisu primili odluku da je zahtjevu udovoljeno, osnovano su mogli očekivati da zahtjevu nije udovoljeno i da će se rasprava provesti, pa su stoga morali pristupiti ročištu i otkloniti štetne posljedice svog nedolaska na ročišta. Prema ocjeni Kantonalnog suda, na taj način su mogli imati saznanja o toku rasprave i samim tim imali bi mogućnost da stavljaju prigovore i prijedloge. O ostalim apelantovim prigovorima Kantonalni sud se iscprno izjasnio na stranama od 4. do 7. osporene presude.

10. Vrhovni sud je, odlučujući o revizijama parničnih stranaka, Presudom broj 58 0 Ps 901950 09 Rev od 6. aprila 2010. godine revizije odbio. Vrhovni sud je u obrazloženju ponovio činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, smatrajući da su, suprotno navodima revizija, nižestepeni sudovi pravilno obrazložili razloge za pobijane pravne stavove. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove prigovore da mu je tokom prvostepenog postupka bilo uskraćeno pravo da učestvuje na glavnoj raspravi zbog činjenice da sud nije odgodio raspravu. U tom kontekstu je Vrhovni sud ponovio da je rasprava bila zakazana za 9. decembar 2008. godine, na drugi dan Kurban-bajrama, a da su apelantovi opunomoćenici podneskom od 28. novembra 2008. godine tražili opoziv ročišta i zakazivanje novog termina, što znači da je apelant imao dovoljno vremena da nađe zamjenu, jer je Ramazanski bajram u istoj kalendarskoj godini već prošao, i da prvostepeni sud nije bio dužan da odgađa raspravu, pravilno konstatirajući da nije bilo procesnih prepreka za vođenje ročišta za glavnu raspravu, stoga je pravilno i odbijen prijedlog za povrat u pređašnje stanje. Prema ocjeni Vrhovnog suda, neosnovan je i apelantov prigovor da mu nije data mogućnost da se izjasni na nalaz i mišljenje vještaka, budući da je apelant primio nalaz i mišljenje vještaka na koji se mogao pismeno očitovati, a mogao je dati i zamjensku punomoć drugom advokatu koji bi ga zastupao pred prvostepenim sudom.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U apelaciji se iscrpno opisuje hronologija postupka i suštinski presude se osporavaju, prije svega, zbog procesnih razloga. Apelant smatra da mu je tokom postupka bilo uskraćeno pravo da se izjasni na nalaz i mišljenje vještaka, iskaze saslušanih svjedoka, te da na glavnoj raspravi provede svoje dokaze, budući da sud nije odgodio ročište za glavnu raspravu iako mu je to omogućeno odredbama člana 47. ZOR-a. U tom smislu apelant se poziva na Odluku Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona od 2. decembra 2008. godine kojom su 8. i 9. decembar 2008. godine proglašeni neradnim danima za sve zaposlene koji se finansiraju iz proračuna. Ukazuje da se prvostepena presuda nije mogla zasnovati samo na nalazu i mišljenju vještaka. Zatim, ukazuje da drugostepena presuda ne sadrži ocjenu svih žalbenih navoda koji su od odlučnog značaja, te da ni presuda Vrhovnog suda ne sadrži ocjenu u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava i povreda odredaba parničnog postupka pred drugostepenim sudom, što sve navedeno ukazuje da je pred navedenim sudovima došlo do ekstremne povrede odredaba procesnog prava a što je rezultiralo osporenim odlukama.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je osporena presuda u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima, odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije, te su, prema ocjeni navedenog suda, apelantovi navodi neosnovani.

13. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da navedeni sud ostaje u svemu pri navodima iznesenim u osporenoj presudi.

14. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je ponovio hronologiju postupka, ističući da osporenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se u apelaciji pozvao, te da je apelant tokom postupka iskoristio sva svoja prava kako procesne, tako i materijalne prirode, a kao dokaz za to su upravo osporene presude Kantonalnog i Vrhovnog suda.

15. Tuženi je u svom odgovoru naveo da nije u mogućnosti da se izjasni na navode apelacije, budući da mu u tom trenutku još uvijek nije bila uručena presuda Vrhovnog suda.

V. Relevantni propisi

16. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Tok glavne rasprave

Član 97. st. 1, 2. i 3.

(1) Sudija otvara glavnu raspravu i objavljuje predmet raspravljanja.

(2) Nakon toga, sudija utvrđuje jesu li došle sve pozvane osobe, pa ako nisu, provjerava jesu li odsutne osobe uredno pozvane i imaju li opravdan razlog za izostanak.

(3) Ako na ročište za glavnu raspravu, bez opravdanog razloga, ne dođe tuženi, a bio je uredno pozvan, rasprava će se održati bez njegovog prisustva.

Član 111.

(1) Sud može odgoditi zakazano ročište za glavnu raspravu prije njegovog održavanja, ako utvrdi da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za njegovo održavanje ili (..).

(2) Sud je dužan, najkasnije osam dana prije održavanja ročišta, provjeriti da li su ispunjeni uslovi iz stava 1. ovog člana.

(3) Kada odgodi ročište, sud će o vremenu održavanja novog ročišta odmah obavijestiti sve pozvane.

Član 328. stav 1.

(1) Ako stranka propusti ročište ili rok za poduzimanje neke radnje u postupku i zbog toga izgubi pravo na poduzimanje te radnje, sud će toj stranci na njen prijedlog dopustiti da naknadno izvrši tu radnju (povraćat u prijašnje stanje) ako ocijeni da je propuštanja došlo usljed opravdanih razloga koji se nisu mogli predvidjeti niti izbjeći.

Član 333. stav 2.
(2) Protiv rješenja kojim se odbija prijedlog za povraćat u prijašnje stanje nije dozvoljena posebna žalba,(..)

17. Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 47. st. 1. i 2.

(1) Poslodavac može zaposleniku, na njegov zahtjev, odobriti odsustvo sa rada bez naknade plaće- neplaćeno odsustvo.

(2) Izuzetno, poslodavac je dužan omogućiti zaposleniku odsustvo do četiri radna dana u jednoj kalendarskoj godini, radi zadovoljavanja njegovih vjerskih odnosno tradicijskih potreba, s tim da se odsustvo od dva dana koristi uz naknadu plaće – plaćeno odsustvo.

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 901950 09 Rev od 6. aprila 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. maja 2010. godine a apelacija je podnesena 2. jula 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom

25. Suština apelantovih navoda u pogledu kršenja prava na pravično suđenje svodi se, uglavnom, na tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je dovelo do kršenja apelantovog prava na pristup sudu kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje, jer nije udovoljeno njegovom zahtjevu da se odgodi ročište za glavnu raspravu koje je zakazano i održano na drugi dan vjerskog praznika.

26. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant blagovremeno podnesenim pismenim zahtjevom (osam dana prije održavanja ročišta) zatražio od Općinskog suda da odgodi ročište za glavnu raspravu zakazano za drugi dan vjerskog praznika. Pošto prvostepeni sud nije smatrao opravdanim razlog koji je apelant u zahtjevu za odgodu ročišta naveo, glavna rasprava je održana bez apelantovog prisustva. Odlučujući o apelantovom prijedlogu za povrat u pređašnje stanje, Općinski sud je prijedlog odbio uz obrazloženje da razlozi koje je apelant naveo u prijedlogu za povrat u pređašnje stanje ne spadaju u krug opravdanih razloga.

29. U vezi s navedenim Ustavni sud, kao prvo, zapaža da odredbama ZPP nije precizirano koji su to razlozi koji bi za sud bili opravdani da bi se udovoljilo zahtjevu za odgodu ročišta, odnosno da je diskreciono pravo suda da o tome odluči. Stoga se u konkretnom slučaju postavlja pitanje da li okolnost da je ročište za glavnu raspravu zakazano za drugi dan vjerskog praznika, na šta je apelant pismenim podneskom (blagovremeno) ukazao sudu, tražeći odgodu ročišta, predstavlja opravdan razlog za odgodu ročišta.

30. Polazeći od odredaba člana 47. ZOR-a, koje je imao u vidu Općinski sud prilikom razmatranja zahtjeva, Ustavni sud zapaža da iz citirane odredbe, između ostalog, proizlazi da je poslodavac dužan da zaposleniku, izuzetno, na njegov zahtjev, omogući odsustvo do četiri radna dana u jednoj kalendarskoj godini radi zadovoljavanja njegovih vjerskih, odnosno tradicijskih potreba, s tim da se odsustvo od dva dana koristi uz naknadu plaće – plaćeno odsustvo. Dakle, Ustavni sud uočava da su odredbama ZOR-a u svrhu zadovoljavanja vjerskih i tradicijskih potreba zaposlenika predviđena četiri radna dana, dva plaćena, kako je pravilno naveo Općinski sud u rješenju kojim je odbio zahtjev za povrat u pređašnje stanje (vidi tačku 8. ove odluke), ali i dva neplaćena dana, što je prvostepeni sud (uključujući i Kantonalni i Vrhovni sud koji su se povodom žalbe, odnosno apelantove revizije očitovali o ovim prigovorima na kojima je apelant istrajavao tokom postupka, jer u smislu odredbe člana 333. stav 2. ZPP, nije imao pravo na žalbu protiv rješenja od 8. aprila 2009. godine, vidi tač. 9. i 10. ove odluke) propustio da istakne. Slijedeći navedenu odredbu, koju je i apelant imao u vidu prilikom podnošenja zahtjeva za odgodu ročišta, Ustavni sud ne može prihvatiti obrazloženje koje je Općinski sud u tom pravcu dao odbijajući apelantov prijedlog za povrat u pređašnje stanje.

31. Naime, Ustavni sud prihvata činjenicu da Općinski sud, u momentu zakazivanja ročišta, nije znao da 9. decembar 2008. godine, kada je bilo zakazano ročište za glavnu raspravu, pada na drugi dan Kurban-bajrama (koji se tradicionalno obilježava četiri dana). Međutim, Ustavni sud ne može da prihvati činjenicu da Općinski sud zahtjev za odgodu ročišta nije uvažio iako je za tu okolnost saznao 1. decembra 2008. godine (blagovremeno, u smislu odredbe člana 111. stav 2. ZOR-a) kada je zaprimio apelantov zahtjev.

32. Prema ocjeni Ustavnog suda, razlog koji je apelant naveo u zahtjevu za odgodu ročišta od Općinskog suda, a potom i od Kantonalnog i Vrhovnog suda, trebalo je da bude prepoznat kao opravdan tim prije što je u odredbama člana 47. ZOR-a (koju su redovni sudovi selektivno citirali) imao uporište da udovolji apelantovom zahtjevu. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da Bosna i Hercegovina, kao multikulturalna i multietnička zajednica, mora da njeguje duh tolerancije i uvažavanja kulturnih i tradicijskih osobenosti svojih naroda. Upravo navedeno, kao temeljna vrijednost jednog multikulturnog društva kao što je Bosna i Hercegovina, prema ocjeni Ustavnog suda, također bi trebalo da posluži kao uporište redovnim sudovima da prihvate apelantov zahtjev u situaciji kada procesnim zakonom nije precizirano koji su to opravdani razlozi za odgodu ročišta. Prema ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju se zaista i radilo o opravdanom zahtjevu kojem je trebalo biti udovoljeno.

33. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

34. Apelant u apelaciji ističe da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskiriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da je došlo do povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantove navode u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, između ostalog, i zbog toga što apelant navode o kršenju navedenih prava nije ničim posebno obrazložio.

VIII. Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja apelantovog prava na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada apelantov zahtjev za odgodu ročišta, koji je zakazan za drugi dan vjerskog praznika, nije, u okviru diskrecionih ovlaštenja Općinskog suda, prepoznat kao opravdan, jer se, njegujući temeljne vrijednosti jednog multikulturnog društva, o čemu su redovni sudovi morali da vode računa, u konkretnom slučaju zaista radilo o opravdanom zahtjevu za odgodu ročišta.

36. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.