Službeni glasnik BiH, broj 92/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2810/12, rješavajući apelaciju Milenka Ježa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. oktobra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Milenka Ježa.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 070689 11 Gž od 24. aprila 2012. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da Milenku Ježu, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati ukupan iznos od 1.800,00 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Milenka Ježa podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 070689 11 Gž od 24. aprila 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 070689 09 P od 22. aprila 2010. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Milenko Jež (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Gordana M. Popović, advokat iz Beograda, Republika Srbija, podnio je 24. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda broj 1 0 P 070689 11 Gž od 24. aprila 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 070689 09 P od 22. aprila 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Republike Srpske - Ministarstva finansija Republike Srpske, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 5. augusta 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda zatraženo je da dostavi na uvid cio spis broj 71 0 P 070689 09 P.

3. Okružni sud je dostavio odgovor 11. septembra 2015. godine, a tužena 14. septembra 2015. godine. Osnovni sud je 11. septembra 2015. godine obavijestio Ustavni sud da je spis predmeta broj 71 0 P 070689 09 poplavljen u augustu 2014. godine, a kao dokaz je priložena fotokopija stranice sa spiskom poplavljenih spisa i službena zabilješka arhivara od 31. maja 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 18. juna 1999. godine podnio Osnovnom sudu tužbu protiv tužene radi naknade nematerijalne štete nastale ranjavanjem 5. decembra 1994. godine kao pripadnika Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS).

6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 070689 09 P od 22. aprila 2010. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezana tužena da na ime nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove isplati iznos od 4.000,00 KM, za pretrpljeni strah iznos od 1.500,00 KM, na ime pretrpljenih duševnih bolova, zbog umanjenja životne aktivnosti, iznos od 7.000,00 KM, ukupno 12.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Također je presudom obavezana tužena da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 2.864,19 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate, a preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa odbijen je kao neosnovan.

7. Iz obrazloženja presude proizlazi da je u postupku utvrđeno da je apelant ranjen 5. decembra 1994. godine prilikom eksplozije granate, kao pripadnik VRS, da je, prema nalazu vještaka medicinske struke, apelant uslijed ranjavanja zadobio prelom lijeve potkoljenice, koju povredu je vještak kvalificirao kao tešku tjelesnu povredu. Kao posljedica ranjavanja apelantu je umanjena životna aktivnost za 40% zbog loše sraslog preloma lijeve potkoljenice, bez skraćenja ekstremiteta, uz pojavu ukočenja lijevog skočnog zgloba u položaju "kalkaneus", tako da apelant nije u stanju da obavlja dio svojih životnih aktivnosti. Uslijed povređivanja, apelant je trpio strah jakog intenziteta do izvlačenja iz zone borbenih djejstava i strah usljed akutnog stresa u vidu vraćanja slika štetnog događaja i ponovnog preživljavanja narednih pet do šest dana. Također, apelant je trpio kontinuirane bolove jakog intenziteta u trajanju od sedam do osam dana, povremene bolove jakog intenziteta ukupno šest nedjelja, bolove umjerene jačine mjesec dana, a bolove manjeg intenziteta u ukupnom trajanju od šest mjeseci. Posljedica nastalih povreda kod apelanta je bila naruženost lakog stepena. U upravnom postupku apelantu je priznat status ratnog vojnog invalida VII grupe sa trajnom invalidnosti od 50%.

8. Na navedenom utvrđenju Osnovni sud je temeljio pravni zaključak da je tužena odgovorna za pričinjenu štetu apelantu po principu objektivne odgovornosti, slijedom čega je, pozivom na odredbe člana 154. stav 2, te čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), donio odluku kao u izreci presude. Visinu dosuđenih iznosa po pojedinačnim traženim vidovima Osnovni sud je ocijenio prema specifičnostima konkretnog slučaja, imajući pri tome u vidu odredbe člana 200. ZOO, o zakonskim zateznim kamatama je odlučio shodno odredbi člana 277. ZOO, a o troškovima postupka je odlučio shodno odredbama čl. 383, 386, 387. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata ("Službeni glasnik RS" broj 68/05).

9. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 070689 11 Gž od 11. oktobra 2011. godine žalba tužene je djelimično uvažena i preinačena prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka, tako što je obavezana tužena da apelantu, umjesto iznosa od 2.804,19 KM, naknadi iznos od 2.205,86 KM, a u preostalom dijelu su žalba tužene i apelantova žalba u cijelosti odbijene i prvostepena presuda u preostalom dosuđujućem i odbijajućem dijelu odluke o glavnom zahtjevu je potvrđena. Apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka na ime sastavljanja žalbe u iznosu od 900,00 KM je odbijen.

10. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da su žalbe i apelanta i tužene u odnosu na visinu dosuđene naknade štete neosnovane, jer je, prema zaključku tog suda, prvostepeni sud odmjerio visinu naknade štete na način koji je zasnovan na principu pravičnosti i individualizacije svakog slučaja, te uzeo u obzir relevantne odredbe ZOO. Prema ocjeni Okružnog suda, ocjenjujući pravilno nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke i druge izvedene dokaze, Osnovni sud je dosudio primjerene iznose naknade nematerijalne štete po svim vidovima.

11. Međutim, razmatrajući žalbe i apelanta i tužene u odnosu na navode u vezi sa visinom dosuđenih troškova postupka, Okružni sud je utvrdio da je osnovan dio žalbenih navoda tužene koji se odnosio na visinu dosuđenih troškova postupka apelantu. S tim u vezi je navedeno da je odredbama člana 387. ZPP propisano da će sud, pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci, uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice, kao i Tarifu o nagradi i naknadi troškova za rad advokata. Navedeno je da taj sud smatra da apelantu pripadaju troškovi precizirani u presudi u ukupnoj visini od 2.205,00 KM, te da nisu priznate dnevnice za prisustvo na tri ročišta za koje apelant nije pružio dokaze saglasno odredbi člana 10. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

12. Apelant ukazuje da mu je u postupku koji je vodio radi naknade štete povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu kršenja navedenih prava, apelant je ukazao na proizvoljnost u utvrđivanju činjenica i primjeni relevantnih odredaba ZOO prilikom utvrđivanja visine nematerijalne štete i odredaba ZPP u pogledu troškova postupka. U pogledu "razumnog roka", apelant je naveo da redovni sudovi nisu okončali postupak u roku i da je to propuštanje uzrokovalo da se u konkretnom predmetu primijeni Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete, čija je primjena za njega "štetna", odnosno nepovoljna, jer bi, u suprotnom, svoje potraživanje već ostvario. Apelant, zbog nerazumne dužine trajanja postupka, traži da mu Ustavni sud dodijeli naknadu u iznosu od 3.900,00 KM, odnosno po 300 KM za svaku godinu trajanja postupka.

b) Odgovor na apelaciju

13. Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana, jer u postupku koji je vođen po apelantovoj tužbi nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.

14. Tužena je navela da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.

V. Relevantni propisi

15. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89 i "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 154. st. 1. i 2.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivicu.

Član 173.

Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.

Član 174. stav 1.

Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi.

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

16. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantna odredba glasi:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

17. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku..

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 127.

Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenljive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama, sud će o ovom odlučiti, po svojoj ocjeni.

Član 383.

Parnične troškove sačinjavaju izdaci u toku ili povodom postupka.

Parnični troškovi obuhvataju i nagradu za rad advokata i drugih lica kojima zakon priznaje pravo na naknadu.

Član 386. stav 2.

Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.

Član 387.

Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjerit će se po toj tarifi.

18. U Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata ("Službeni glasnik RS" broj 68/05) relevantna odredba glasi:

Član 10. stav 1.

Advokat ima pravo i na dnevnicu u visini od 100 bodova ako zbog izvršavanja poslova ostane na putu ili u mjestu u kome mu nije sjedište ureda duže od 12 časova.

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 070689 11 Gž od 24. aprila 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. maja 2012. godine a apelacija je podnesena 24. jula 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovih prava apelant, također, dovodi u vezu s dužinom trajanja postupka pred redovnim sudovima.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

26. Ustavni sud zapaža da se ovaj postupak tiče utvrđivanja prava na naknadu nematerijalne štete, dakle, da se radilo o utvrđivanju građanskih prava i obaveza apelanta i tužene, te je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenljiv.

U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje

27. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Kršenja ovih prava apelant dovodi u vezu sa načinom na koji su sudovi utvrdili visinu nematerijalne štete i odlukom o troškovima parničnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

28. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

29. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odlučujući u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, na osnovu provedenih dokaza, utvrdili iznose materijalne i nematerijalne štete koja pripada apelantu, zakonske zatezne kamate i troškove postupka pri čemu su se pozvali na relevantne odredbe ZOO i ZPP. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoje odluke o navedenim pitanjima obrazložili na argumentiran i jasan način koji je u potpunosti u skladu sa standardima Evropske konvencije, te da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi, prilikom utvrđivanja iznosa naknade materijalne štete na čiju je visinu apelant u apelaciji ukazao, donijeli odluke na temelju odredaba ZOO koje su citirane u prethodnim tačkama ove odluke, ocjenjujući nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke i druge izvedene dokaze na način koji Ustavni sud ne smatra proizvoljnim kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i primjene materijalnog prava. Zbog toga, apelantove navode u vezi sa utvrđivanjem činjeničnog stanja i primjenom materijalnog prava u pogledu visine materijalne štete Ustavni sud smatra neosnovanim.

30. Osim toga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi o pogrešno dosuđenim troškovima postupka koji su se ticali dnevnica za rad njegovog advokata. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, uvažavajući djelomično žalbu tužene u pogledu dosuđenih troškova postupka, naveo jasne razloge zbog kojih je preinačio presudu Osnovnog suda i odbio zahtjev apelantovog opunomoćenika za naknadu dnevnica, jasno istakavši obavezu iz člana 123. ZPP u vezi sa članom 10. Tarife o nagradama i naknadi za rad advokata, a to je dokaz da je, zbog izvršavanja poslova usljed zastupanja apelanta, ostao na putu ili u mjestu koje mu nije sjedište ureda duže od 12 sati. Ustavni sud, s obzirom na odredbe ZPP koje reguliraju naknadu troškova postupka, u okolnostima konkretnog predmeta obrazloženje presude Okružnog suda u pogledu troškova postupka ne smatra proizvoljnim.

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na apelantove navode u vezi sa primjenom materijalnog prava.

U odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku

32. Apelant smatra da je sudski postupak povodom njegove tužbe neprimjereno dugo trajao, budući da je tužbu podnio 1999. godine, a postupak je okončan 2012. godine.

a) Relevantni principi

33. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

34. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantove tužbe započeo 18. juna 1999. godine, a da je okončan Presudom Okružnog suda od 24. aprila 2012. godine. Dakle, navedeni postupak je trajao ukupno 12 godina i deset mjeseci, i to je period koji će Ustavni sud uzeti u obzir prilikom analize razumnosti trajanja konkretnog postupka.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

35. U konkretnom slučaju se radi o postupku utvrđivanja apelantovog prava na naknadu nematerijalne štete zbog ranjavanja kao pripadnika VRS. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se, s obzirom na činjenična i pravna pitanja o kojim su sudovi trebali raspraviti, nije radilo o složenom predmetu.

36. Ustavni sud zapaža da je, nakon što je apelant podnio tužbu 18. juna 1999. godine, Osnovni sud donio prvostepenu presudu tek nakon deset godina i deset mjeseci od podnošenja tužbe (22. aprila 2010. godine) protiv koje je apelant izjavio žalbu Okružnom sudu, koji je nakon dvije godine (24. aprila 2011. godine) donio presudu kojom je predmetni postupak okončan. Dakle, postupak je na dvije instance trajao 12 godina i deset mjeseci od čega deset godina i deset mjeseci pred Osnovnim sudom, što je, prema ocjeni Ustavnog suda, а priori van razumnog roka i traži sveobuhvatnu ocjenu. Njegova dužina bi se mogla opravdati samo pod izuzetnim okolnostima. Međutim, Ustavni sud zapaža da Osnovni sud dužinu postupka pred tim sudom nije pokušao opravdati ni na koji način, navodeći da je predmetni spis uništen u poplavi 2014. godine, te da Ustavnom sudu nije ponudio ni one informacije u vezi sa apelacionim navodima o nerazumnom trajanju parničnog postupka koje su mu bile dostupne iz CMS baze. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev razumnosti iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade nematerijalne štete

37. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja postupka. Prema članu 74. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Shodno navedenom, odlučujući o naknadi nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak trajao 12 godina i deset mjeseci i da se ne radi o postupku koji je, prema zakonskim odredbama, hitan, apelantu se u konkretnom slučaju dodjeljuje naknada nematerijalne štete u iznosu od 1.800,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

38. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U prilog ovoj tvrdnji apelant je istakao identične navode koji su već detaljno ispitani u odnosu na pravo na pravično suđenje, pa Ustavni sud smatra da je nesvrsishodno da ih posebno ispituje i u odnosu na pravo na imovinu.

VIII. Zaključak

39. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada su redovni sudovi odluke o naknadi materijalne štete i troškova postupka donijeli u skladu sa relevantnim odredbama ZOO i ZPP, te kada su pri tome dali obrazloženja koja su u skladu sa standardima Evropske konvencije.

40. S druge strane, postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je postupak za naknadu nematerijalne štete zbog ranjavanja, koji nije bio složen, trajao 12 godina i deset mjeseci a pri tome sudovi nisu ukazali na objektivne okolnosti koje su utjecale na tako dugo trajanje tog postupka.

41. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.