Službeni glasnik BiH, broj 12/14
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 4535/10, rješavajući apelaciju
Igora Mastilovića i Vasilija Špirte, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
na sjednici održanoj 15. januara 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija
Igora Mastilovića i Vasilija Špirte podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-10-000 079 od 6. jula 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011 0 K 09-000 001-p od 31. decembra 2009. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Igor Mastilović i Vasilije Špirto (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Trebinja, koje zastupa Duška Bogojević, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 22. oktobra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-10-000 079 od 6. jula 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011 0 K 09-000001-p od 31. decembra 2009. godine. Drugoapelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji. Na traženje Ustavnog suda od 29. novembra 2010. godine apelanti su 4. novembra 2010. godine dopunili apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 4535/10 od 8. decembra 2010. godine odbio kao neosnovan zahtjev drugoapelanta za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 29. oktobra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud i Okružni sud su dostavili odgovore na apelaciju 5. i 15. novembra 2010. godine, a Tužilaštvo 8. novembra 2010. godine.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 4. decembra 2013. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Presudom Okružnog suda broj 011 0 K 09-000 001-p od 31. decembra 2009. godine, donesenom u krivičnom postupku protiv apelanata i ostalih optuženih (još 10 lica), apelanti (i ostali optuženi) su proglašeni krivim što su u vrijeme, na mjestima i na način detaljno opisanim u presudi, počinili krivično djelo organizirani kriminal iz člana 383a. stav (2) Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) u vezi sa krivičnim djelom neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS, pa je prvoapelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet godina a drugoapelant na kaznu zatvora u trajanju od šest godina. Na osnovu člana 44. stav 1. KZRS, u izrečenu kaznu zatvora apelantima je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru precizirano u presudi. Na osnovu člana 99. st. 1. i 3. u vezi sa članom 96. stav 2. tač. a), e) i ž) i stavom 3. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP), saoptuženi su obavezani da solidarno naknade troškove postupka, paušala i branitelja po službenoj dužnosti, osim saoptuženog poimenično navedenog u presudi, koji je oslobođen obaveze plaćanja troškova. Na osnovu člana 62. st. 1. i 2. KZRS i člana 224. stav 5. istog zakona, od dvojice saoptuženih, poimenično navedenih u presudi, oduzeta je droga u vrsti i količini, također, preciziranoj u presudi.
8. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su apelanti, zajedno sa drugim poimenično nabrojanim optuženim (njih 10), bili članovi zločinačkog udruženja koje je djelovalo na području Republike Srpske i kojim je rukovodio Nikola Šaraba, da je prvoapelant, u periodima i na mjestima preciziranim u presudi, po nalogu organizatora zločinačkog udruženja, od lica poimenično navedenih u presudi nabavljao i vršio primopredaju i prodaju opojne droge kokain u količinama, također, preciziranim u presudi. Također je utvrđeno da je i drugoapelant, po nalogu istog lica, utvrđivao kvalitet, količinu i vršio preprodaju opojne droge kokaina na mjestima, u periodima i količinama preciziranim u presudi. Okružni sud je naveo da je činjenično stanje utvrđeno na osnovu brojnih dokaza preciziranih u presudi a među kojima su bili i saslušanje svjedoka optužbe i odbrane, nalazi i mišljenje vještaka o izvršenom vještačenju sadržaja mobilnih telefonskih aparata i SIM kartica i CD multimedija i oduzetog praha, uvid u listing dolaznih i odlaznih poziva koji je dostavio "Telekom Srpske" a.d. Banja Luka, kao i saslušanja pojedinih saoptuženih a koji su svi registrirani u posebnim folderima preciziranim u presudi.
9. Okružni sud je istakao da je, u skladu sa odredbama Zakona o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Zakon o suzbijanju kriminala), posebno odjeljenje tog suda nadležno za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala dok je Specijalno tužilaštvo, po osnovu čije optužnice je postupak i vođen, svoju nadležnost utemeljilo na odredbi člana 3. stav 1. tačka b) istog zakona prema kojem je, između ostalog, propisana njihova nadležnost u slučajevima kada je, zbog okolnosti izvršenja djela ili posljedice djela, krivično gonjenje od posebnog značaja za Republiku Srpsku, te krivičnih djela povezanih sa takvim djelima ili učiniocima takvih djela i kada je predmet preuzelo Specijalno tužilaštvo kao predmet od posebnog značaja za Republiku Srpsku. Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju glavni specijalni tužilac donio odluku - naredbu o preuzimanju predmeta broj A-493/08 od 25. augusta 2008. godine (od Okružnog tužilaštva u Trebinju) koja je dostavljena u predmetni spis. Dalje, Okružni sud je istakao da je, prema članu 147. stav 13. KZRS, zločinačka organizacija udruženje najmanje tri lica čiji članovi su se udružili radi vršenja krivičnog djela. Navedeno je i da zločinačku organizaciju, koja je osnov pojma organizirani kriminal, odlikuje visok stepen povezanosti članova, unutrašnja organizacija na osnovu odnosa hijerarhije, discipline i podjele rada. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je na osnovu svih izvedenih dokaza tokom cijelog inkriminiranog perioda evidentno postojanje dobro organizirane grupe (iako nema konkretnih dokaza o pristupanju saoptuženih u zločinačku grupu) koja je organizirano djelovala radi vršenja krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i promet opojne droge, te da postojanje zločinačke organizacije, čiji su pripadnici - saoptuženi zajednički djelovali i izvršili navedeno krivično djelo, na šta, prije svega, upućuje način izvršenja krivičnih djela, brojnost poduzetih radnji, kao i sve okolnosti koje su pratile izvršenje, te činjenica da su sve akcije i radnje bile tačno određene i unaprijed isplanirane pod rukovodstvom organizatora udruženja, čijih su se uputa i naloga apelanti i drugi saoptuženi disciplinirano pridržavali. Navedeno je i da je nesporno da su se u najvećem dijelu svi saoptuženi poznavali, da ih je većina iz istog mjesta a što nije neophodno da bi bio ispunjen uvjet postojanja zločinačke organizacije, već je neophodno da postoji svijest svih članova udruženja o postojanju drugih članova i njihovog zadatka u okviru organizacije, a što je u konkretnom slučaju.
10. Prema obrazloženju Okružnog suda, na održanim pretresima izveden je i dokaz preslušavanjem audiozapisa presretnutih telefonskih razgovora svih optuženih a koji je pribavljen na osnovu naredbi Okružnog suda u Trebinju preciziranih u presudi u okviru posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija koje su predviđene ZKP. Navedeno je da niko od saoptuženih nije osporio da mu pripada glas koji se čuje na audiozapisu i koji je registriran u transkriptima, niti je osporavan sadržaj preslušanih razgovora. Okružni sud je istakao da su svi saoptuženi pokušali uvjeriti sud da se radi o sasvim drugim stvarima, a ne o prodaji, kupovini, čuvanju i pakiranju opojne droge, a što sud nije prihvatio, budući da je sadržaj preslušanih razgovora potkrijepljen ostalim provedenim dokazima, između kojih su i iskazi saslušanih svjedoka poimenično navedenih u presudi čiji sadržaj je detaljno interpretiran u presudi. Sud je naveo da je očekivano da počinioci ovakvog krivičnog djela prilikom međusobne komunikacije putem telefona ne spominju drogu, nego se služe drugim prethodno dogovorenim terminima, jer je logično i očekivano da je takvo nešto dogovoreno radi onemogućavanja organima gonjenja da ih otkriju a na šta, prema obrazloženju Okružnog suda, upućuje i činjenica da su i sami saoptuženi prilikom razgovora upozoravali svoje sagovornike da govore u šiframa, upozoravajući da je moguće da se njihovi telefoni prisluškuju.
11. Okružni sud je, dalje, naveo da je u konkretnom slučaju izvršeno i vještačenje sadržaja mobilnih telefonskih aparata i SIM kartica koji su privremeno oduzeti od saoptuženih a sve po osnovu naredbi Specijalnog tužilaštva. Navedeno je da su izvršeni i pretresi u skladu sa izdatim naredbama suda prilikom kojih su pronađeni i oduzeti nepoznati prah i staklena bočica, kao i tri uzorka praha bijele boje upakiranog u PVC vrećice za koje je, na osnovu naredbe Specijalnog tužilaštva, izvršeno vještačenje i utvrđeno da je u oduzetoj praškastoj materiji prisutan kokain. Prema obrazloženju presude, kokain se nalazi na važećoj listi opojnih droga (tabela 2, supstance i biljke pod strogom kontrolom, pod rednim brojem 52, a koja je objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 8/06) čiji je promet zakonom ograničen a za čije držanje i promet nesumnjivo saoptuženi nisu imali ovlaštenje.
12. Okružni sud je, također, u presudi detaljno interpretirao izjave brojnih svjedoka, te obrazložio, za svaku izjavu ponaosob, da li je taj sud prihvata ili ne i zbog kojih razloga. Za svjedoke, također poimenično navedene u presudi, istaknuto je da su njihove izjave hronološki i sadržajno bitne i u potpunosti u saglasnosti sa preslušanim transkriptima razgovora tih svjedoka sa prvoapelantom, kao i da je u cijelosti poklonio vjeru iskazu svjedoka Dragana Jelića, koji je, kako je naveo Okružni sud, i sam pripadao istom zločinačkom udruženju i iz kojeg je izašao budući da je kao otac troje maloljetne djece shvatio i svjedočio na koji je način kokain poguban za mlade ljude. Osim toga, Okružni sud je u odnosu na prigovore branilaca apelanata vezane za ovog svjedoka, budući da je taj svjedok sklopio sporazum sa Tužilaštvom i protiv kojeg je postupak razdvojen, naveo da su neosnovani, jer je iskaz tog svjedoka u cijelosti u saglasnosti sa transkriptima telefonskih razgovora, dijelom i sa iskazom svjedoka poimenično navedenog u presudi i drugim dokazima, te i zbog činjenice da je taj svjedok odbio da svjedoči protiv onih saoptuženih sa kojima nije imao direktne kontakte. Navedeno je i da je vrijednost i vjerodostojnost tog iskaza sud ocijenio u skladu sa odredbama člana 295. stav 2. ZKP a imajući u vidu i sve ostale dokaze provedene u postupku.
13. Dalje, Okružni sud je naveo da je odbio prijedloge branilaca apelanata o saslušanju svjedoka Dragana Supića. Pri tome je Okružni sud istakao da za ovog svjedoka ni odbrana nije znala gdje se nalazi, nego je samo navela da se nalazi "negdje u Srbiji u zatvoru". Ovakvu odluku je Okružni sud donio navodeći da je ocijenio da iskaz ovog svjedoka ne bi utjecao na drugačiji zaključak suda, budući da su transkripti preslušanih razgovora prvoapelanta i ovog svjedoka toliko očigledni da se radilo o dogovoru o isporučivanju opojnih droga, tako da i pretpostavljeni (očekivani) iskaz ovog svjedoka da nisu razgovarali o tome ne bi mogao utjecati na drugačiju odluku suda u pogledu krivične odgovornosti prvoapelanta. Osim toga, Okružni sud je naglasio da bi provjera i pronalaženje ovog lica bespotrebno doveli do odugovlačenja postupka.
14. Prilikom odmjeravanja kazne za apelante Okružni sud je istakao da je ocijenio poduzete radnje svakog od njih, te da je na strani prvoapelanta utvrdio da postoje olakšavajuće okolnosti, odnosno da je mlađe lice, a od otežavajućih da je već u dva navrata osuđivan, od toga jednom zbog istovrsnog krivičnog djela, a na strani drugoapelanta da do sada nije osuđivan, dok otežavajućih okolnosti nije bilo.
15. Odlučujući o žalbi apelanata i ostalih osuđenih lica protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Kž-10-000 079 10 od 6. jula 2010. godine kojom je žalbe djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u odluci o kazni. Naime, u odnosu na prvoapelanta presuda je preinačena tako što mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od sedam godina, a u odnosu na drugoapelanta tako da mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci u koje im je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru precizirano u presudi.
16. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je Vrhovni sud utvrdio da su svi navodi apelanata u pogledu bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, manjkavosti činjenične osnove pobijane presude i povrede krivičnog zakona neosnovani. Naime, u pogledu navoda o stvarnoj nenadležnosti suda, Vrhovni sud je ponovio stav iz prvostepene presude vezan za stvarnu nadležnost Tužilaštva i suda koji su postupali u predmetnom slučaju, te zašto su neosnovani navodi apelanata o nadležnosti Tužilaštva BiH i Suda BiH. Dalje, Vrhovni sud je, u vezi sa navodima apelanata da je sud bio nepropisno sastavljen, jer su u donošenju pobijane presude učestvovale sudije koje su prihvatile sporazum o priznavanju krivice Dragana Jelića, istakao da ovi prigovori nisu osnovani, jer nijedna odredba ZKP ne propisuje da su članovi sudskog vijeća koje je ranije donijelo presudu u odnosu na nekog od saoptuženih u odnosu na kojeg je krivični postupak razdvojen izuzeti od suđenja u postupku protiv ostalih optuženih. Dalje, Vrhovni sud je naveo da su u osporenoj presudi dati razlozi o odlučnim činjenicama o tome da su svi saoptuženi počinili krivična djela koja su im stavljena na teret. Vrhovni sud je naveo i da je dokazni postupak, kao ključni dio glavnog pretresa, osnovni način utvrđivanja činjenica u krivičnom postupku i realizira se putem sučeljavanja dokaza suprotstavljenih strana (tužioca i odbrane). Pri tome je, prema navodima Vrhovnog suda, kontradiktornost vodeći princip izvođenja dokaza na glavnom pretresu, jer se procesne radnje ispitivanja svjedoka, vještaka i drugih dokaza izvode prema pravilima direktnog i unakrsnog ispitivanja, a teret dokazivanja iznesenih tvrdnji je na strankama i braniocu i oni imaju dominantnu ulogu tokom dokaznog postupka. Vrhovni sud je istakao da je Okružni sud na osnovu provedenih dokaza pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, razjasnivši sve bitne okolnosti od značaja za pravilno presuđenje a posebno za pravnu ocjenu djela, te se suprotne tvrdnje žalbi svih optuženih ne mogu prihvatiti. Pri tome je Vrhovni sud naveo da je kao rezultat pravilne i pažljive ocjene svih provedenih dokaza zaključio da su apelanti izvršili krivično djelo za koje se terete o čemu je pobijana presuda dala detaljno i jasno određene razloge u obrazloženju, koje je kao validne u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud.
17. Vrhovni sud je istakao da nisu osnovane žalbene tvrdnje da su nepravilno odbijeni neki prijedlozi, odnosno ponuđeni dokazi branioca, te da je na taj način povrijeđeno pravo na odbranu a činjenično stanje ostalo neutvrđeno. Naime, prema stavu Vrhovnog suda, Okružni sud je pravilnim pristupom odbio određene prijedloge branioca apelanata kao nepotrebne u smislu člana 278. stav 2. ZKPRS i dao razloge zbog kojih odbija prijedlog za izvođenje novih dokaza. Vrhovni sud je naglasio da je diskreciono pravo predsjednika vijeća da zaključi da je ponuđeni, odnosno predloženi dokaz nepotreban ili nedozvoljen, te da odbije provođenje tog dokaza.
18. Konačno, Vrhovni sud je istakao da su osnovane žalbe u pogledu visine izrečenih kazni zatvora. Vrhovni sud je obrazložio da, iako je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve okolnosti od značaja za utvrđivanje kazni svim saoptuženim, smatra da, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za predmet, prvostepeni sud, ipak, nije adekvatno vrednovao sve olakšavajuće okolnosti na strani svakog saoptuženog, te da se, s obzirom na to da u odnosu na sve saoptužene postoje i osobito olakšavajuće okolnosti precizirane u presudi, ista svrha kažnjavanja može postići i nižim kaznama pa je zbog tog razloga Vrhovni sud preinačio prvostepenu presudu u odnosu na odluku o kaznama, na način preciziran u dispozitivu.
19. Protiv navedene presude apelanti i ostali saoptuženi su podnijeli Vrhovnom sudu zahtjev za zaštitu zakonitosti, koji je Vrhovni sud Presudom broj 118 0 K 000699 10 Kvlz od 21. marta 2011. godine odbio kao neosnovan.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelanti navode da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) Također, apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer im nije sudio stvarno nadležni sud. Pri tome ističu da su radnje krivičnog djela za koje su proglašeni krivim počinjene kako na teritoriji Republike Srpske, tako i na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, te da je za suđenje u njihovoj pravnoj stvari nadležan Sud BiH. Ističu i da im nije sudio nezavisan i nepristrasan sud. Apelanti navode da je [prvostepeno] vijeće, koje ih je proglasilo krivim, razdvojilo postupak protiv Dragana Jelića sa kojim je Tužilaštvo sklopilo sporazum i donijelo presudu kojom je Dragan Jelić proglašen krivim da je zajedno sa apelantima i drugim saoptuženim počinio krivično djelo koje se svim optuženim u ovom postupku stavlja na teret, te da je vijeće već usvojilo stav o krivici apelanata i drugih optuženih pogotovo što, prema njihovom stavu, sud utvrđuje određene činjenice na osnovu izvlačenja "iz konteksta", a ne dokaza. Osim toga, navode da presuda ne sadrži iskaze svjedoka ili dijelove telefonskih razgovora koji odgovaraju apelantima, te da postupajuće vijeće "u toku postupka nije pružilo dovoljno garancija koje isključuju njihovu nepristrasnost". Navode da su osuđeni na osnovu iskaza svjedoka koji je ranije sklopio sporazum sa Tužilaštvom zbog čega smatraju da nisu imali pravo na odbranu u skladu sa zakonom, što je, prema njihovom mišljenju, također nedopušteno. Navode da sud nije u dovoljnoj mjeri ocijenio ovaj iskaz i nije prilikom njegove ocjene primijenio načelo
in dubio pro reo. Pri tome su ukazali na Odluku Ustavnog suda broj AP 664/04. Navode da ničim nije sa sigurnošću utvrđeno da su počinili djela koja su im stavljena na teret i da su osuđeni samo na osnovu presretnutih telefonskih razgovora koji nemaju nikakav kvalitet, pa ni kvalitet indicije. Također, prvoapelant prigovara da sud nije provjerio njegov glas vještačenjem, odnosno da li je on taj koji je komunicirao putem telefona oduzetog od njegove majke, jer nije jasno na osnovu čega je to zaključio, budući da "dokaz o tome čiji je glas nije izveden". Dalje, ističu da sud nije na jednak način ocijenio njihove dokaze sa dokazima optužbe i da je odbio prijedlog odbrane da se sasluša svjedok Dragan Supić. Dalje, povredu prava na nediskriminaciju apelanti vide u činjenici što im nije sudio, prema njihovom mišljenju, stvarno nadležni sud (Sud BiH). Također, navode da im je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek, jer Vrhovni sud nije odlučio o njihovim navodima iz žalbi u kojim su ukazivali na povredu Krivičnog zakona.
b) Odgovor na apelaciju
21. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da su navodi iz apelacije doslovno prepisani iz žalbi protiv prvostepene presude o čemu se taj sud u svojoj presudi već izjasnio, te da smatra da je apelacija neosnovana.
22. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da su na glavnom pretresu saslušavani svjedoci i vještaci koje su predložile optužba i odbrana svih optuženih i da su oni iskoristili mogućnost da unakrsno ispitaju svjedoke i vještake. Sud je dao analizu iskaza svih saslušanih svjedoka a također je na glavnom pretresu dao razloge za odbijanje prijedloga prvoapelanta da se sasluša Dragan Supić u svojstvu svjedoka, koje je (na strani 98. presude) detaljno obrazložio. Dalje je Okružni sud istakao da niko od optuženih u ovom krivičnom predmetu, pa ni apelanti u toku trajanja glavnog pretresa nisu osporavali da je njihov glas na preslušanim snimcima a da jesu u tom pravcu su mogli predložiti vještačenje o čijem prijedlogu bi sud dao ocjenu da ga je bilo, odnosno odlučiti o potrebi vještačenja glasa apelanata i drugih optuženih. Navodi da je isto vijeće prihvatilo sporazum o priznanju krivice optuženog Jelića a nakon toga nastavilo postupak u odnosu na ostale optužene u ovom krivičnom predmetu ne dovode automatski u pitanje nezavisnost i nepristrasnost suda, jer je vijeće, razmatrajući sporazum, vršilo uvid u dokaze koji se odnose na optuženog Jelića a ne njihovu ocjenu, tako da je taj krivični postupak proveden uz poštivanje načela prava na pravično suđenje i prava na odbranu apelanata, kao i drugih optuženih.
23. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da apelanti neosnovano ukazuju na povredu prava pristupa nepristrasnom sudu i prava na pošteno suđenje koje nalaze u tome što je prvostepeno vijeće prihvatilo sporazum o priznanju krivice koji je Specijalno tužilaštvo zaključilo sa Draganom Jelićem. Pristrasnost vijeća ni u kom slučaju ne postoji, jer sud prvostepenu presudu nije zasnovao na indicijama i pretpostavkama, kako tvrde apelanti, a sami iz razloga što je u obrazloženju presude upotrijebio termin "iz konteksta". Nesporna je činjenica da preslušani tonski zapisi komunikacije članova organizirane kriminalne grupe sada osuđenih, dovedeni u međusobnu vezu sa iskazima saslušanih svjedoka i drugim izvedenim dokazima, ni u kom slučaju ne predstavljaju indicije, već neposredne dokaze zakonito pribavljene i izvedene pred sudom. Prvostepeni sud je na osnovu zakonito pribavljenih dokaza utvrdio postojanje organizirane kriminalne grupe čiji su pripadnici bili i apelanti. Dalje se navodi da su u daljnjim navodima apelacije apelanti istakli da sud nije primijenio načelo
in dubio pro reo, odbijajući izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka Dragana Supića. U vezi s tim Tužilaštvo je istaklo da je sadržaj presretnutih telefonskih razgovora prvoapelanta i Dragana Supića doveden u vezu sa telefonskim razgovorima prvoapelanta sa drugoapelantom i optuženim Nikolom Šarabom a u vezi sa dogovorom sa Draganom Supićem, te dovedeni u vezu sa razgovorima prvoapelanta sa N.N. licima koja su posredovala između prvoapelanta i Supića, nedvosmisleno potvrđuju radnje izvršenja krivičnog djela koje se apelantima stavlja na teret. Identičan zaključak je donio i prvostepeni sud ne zato što nije primijenio institut
in dubio pro reo, nego zato što je za takav zaključak imao pouzdane dokaze zbog čega je i odbio prijedlog odbrane prvoapelanta da se sasluša ovaj svjedok, pri čemu je bitno i da tadašnji branilac prvoapelanta, predlažući izvođenje ovog dokaza, nije znao gdje se svjedok nalazi, već je na glavnom pretresu rekao da je "isti na izdržavaju kazne zatvora negdje u Srbiji". Dalje, u pogledu navoda prvoapelanta da sud nije provjerio njegov glas vještačenjem, odnosno da li je on taj koji je komunicirao putem telefona oduzetog od njegove majke, samo zbog toga što on tome nije prigovarao, ne treba ni komentirati, već samo podsjetiti da je i on saslušavao svog svjedoka na okolnosti sadržaja razgovora ostvarenih preko tog telefona, pitajući ga "o čemu smo tad razgovarali". Navodi apelanata da se na iskazu svjedoka Dragana Jelića ne može zasnivati sudska presuda, jer je svjedočio u svojoj stvari, i to na prijedlog tužioca, neargumentirani su i netačni, jer je prvostepeni sud pravilno razdvojio postupak u odnosu na ovo lice kojom prilikom se odbrana nije protivila nakon čega je Dragan Jelić dao iskaz u svojstvu svjedoka.
V. Relevantni propisi
24.
Krivični zakon Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10 i 1/12) u relevantnom dijelu glasi:
Član 224. st. 1. i 2.
(1) Ko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina.
(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana izvršeno od strane više lica ili je učinilac ovog djela organizovao mrežu preprodavaca ili posrednika, ili je za izvršenje djela iskoristio dijete ili maloljetno lice, učinilac ce se kazniti zatvorom od tri do petnaest godina.
Član 383a. st. 1. i 2.
(1) Ko organizuje udruženje koje ima za cilj vršenje krivičnih djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
(2) Ko postane član udruženja iz prethodnog stava, kazniće se zatvorom do dvije godine.
25.
Krivični zakon Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10) u relevantnom dijelu glasi:
(1) Ko neovlašteno vrši međunarodnu prodaju ili prijenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi, ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupovini, šalje, isporučuje, u, uvozi, izvozi ili na drugi način neovlašteno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od najmanje tri godine
26.
Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 49/09 - prečišćeni tekst, 74/09 – ispravka i 97/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. st. 1. i 2.
(Krivična nadležnost)
(1) Sud je nadležan za krivična djela utvrđena Krivičnim zakonom BiH i drugim zakonima Bosne i Hercegovine.
(2) Sud je dalje nadležan za krivična djela utvrđena zakonima Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine kada ta krivična djela:
ugrožavaju suverenitet, teritorijalni integritet, političku nezavisnost, nacionalnu sigurnost i međunarodni subjektivitet Bosne i Hercegovine;
mogu imati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu Bosne i Hercegovine, ili mogu izazvati druge štetne posljedice za Bosnu i Hercegovinu ili mogu izazvati ozbiljnu ekonomsku štetu ili druge štetne posljedice izvan teritorije datog entiteta ili Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.
27.
Zakon o krivičnom postupku RS ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 50/03,111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/07, 55/09 i 80/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravnosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 15.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 37.
Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:
a) ako je oštećen krivičnim djelom;
b) ako mu je osumnjičeni, odnosno optuženi, njegov branilac, tužilac, oštećeni, njegov zakonski zastupnik ili punomoćnik, bračni, odnosno vanbračni drug ili srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kog stepena, u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, a po tazbini do drugog stepena;
v) ako je sa osumnjičenim, odnosno optuženim, njegovim braniocem, tužiocem ili oštećenim u odnosu staraoca, staranika, usvojioca, usvojenika, hranioca ili hranjenika;
g) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao branilac, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog, odnosno tužioca, ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak;
d) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom;
đ) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost.
Član 270. stav 2.
(2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže, nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje dokaza.
Član 287.
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.[...]
28.
Zakon o suzbijanju organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala –prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 112/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav 1. alineja a)
Ovaj zakon, primjenjuje se u cilju otkrivanja i krivičnog gonjenja za sljedeća krivična djela:
(a) krivičnog djela organizovanog kriminala iz člana 383a. Krivičnog zakona Republike Srpske, te krivičnih djela sa elementima organizovanosti, kao i krivičnih djela povezanih sa takvim djelima ili učiniocima takvih djela a u slučajevima kada za postupanje nije nadležno Tužilaštvo i Sud Bosne i Hercegovine;
Član 13.
(1) Ukoliko nadležno tužilaštvo postupajući po prijavi zaključi da iz sadržaja prijave proizlazi da bi za prijavljeno krivično djelo moglo biti nadležno Specijalno tužilaštvo, tužilac koji postupa po prijavi je dužan o tome, bez odlaganja, obavijestiti glavnog tužioca, koji će o istom obavijestiti glavnog specijalnog tužioca, sa navođenjem razloga zbog kojih smatra da su ostvareni uslovi za preuzimanje predmeta.
(2) U slučaju iz prethodnog stava, glavni specijalni tužilac će preduzeti potrebne mjere radi ocjene postojanja uslova za preuzimanje predmeta.
(3) Sva tužilaštva u Republici Srpskoj su dužna Specijalnom tužilaštvu, bez odlaganja, omogućiti nesmetan uvid u krivični predmet koji zatraži Specijalno tužilaštvo.
(4) Kada glavni specijalni tužilac ocijeni da je u krivičnom predmetu riječ o slučaju predviđenom članom 3. ovog zakona, donosi odluku o preuzimanju predmeta.
Član 28. st. 1.i 2.
(1) U okviru Okružnog suda u Banjoj Luci, formira se Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljem tekstu: Posebno odjeljenje).
(2) Posebno odjeljenje, nadležno je na čitavoj teritoriji Republike Srpske, za postupanje u slučajevima predviđenim članom 3. ovog zakona, bez obzira na propisanu kaznu za pojedino krivično djelo, odnosno u svim slučajevima kada je od glavnog specijalnog tužioca donijeta odluka o preuzimanju predmeta.
VI. Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-10-000 079 10 od 6. jula 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 23. augusta 2010. godine a apelacija je podnesena 22. oktobra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
33. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su im prekršena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe;
36. U odnosu na primjenjivost člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom postupku u kojem su apelanti proglašeni krivim za krivično djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga koje je propisano zakonom (KZRS), te su osuđeni na kazne zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanаta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv.
37. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje odnose na navode da im je sudio stvarno nenadležni sud koji nije bio nepristrasan i nezavisan, da je sud proizvoljno ocijenio dokaze i pogrešno utvrdio činjenično stanje, te da redovni sudovi nisu analizirali iskaze svakog svjedoka i druge dokaze i doveli ih u međusobnu vezu, te dali obrazložene i detaljne razloge zašto ih prihvataju ili ne prihvataju. Dalje, ističu da je u postupku protiv njih prekršen princip
in dubio pro reo, budući da, osim presretnutim telefonskim razgovorima koji su na nivou indicije, a ne dokaza, ničim nije dokazano da su počinili djela za koja su osuđeni, da prvoapelant navodi da su prihvaćeni samo svjedoci Tužilaštva, ali ne i odbrane, te da nije vještačen njegov glas, zbog čega smatraju da im je prekršeno i pravo na odbranu, te jer smatraju da su osuđeni na osnovu iskaza lica koje je sklopilo sporazum sa Tužilaštvom.
38. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava
(vidi, Evropski sud,
Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud,
Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
39. Ustavni sud podsjeća i da, prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip
in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava,
Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77). Osim toga, sud je dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296. stav 7. ZKP) i pri tome dati obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
40. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom i predlaže izvođenje drugih dokaza. Ustvari, na redovnom sudu je da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, Ustavni sud, Odluka broj
U 6/02, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/02). S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća i da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom, niti će se miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, ni u to kojim dokazima sudovi vjeruju na osnovu sudijske slobodne procjene, jer je to isključivo uloga redovnih sudova.
41. U odnosu na navode apelanata da im nije sudio stvarno nadležni sud, Ustavni sud ističe citirane relevantne odredbe Zakona o suzbijanju kriminala (3, 13. i 28) kojim je ustanovljena nadležnost Okružnog suda i Tužilaštva za krivična djela propisana, također citiranim, članom 383a. KZRS iz kojih jasno proizlazi nadležnost navedenog suda i Tužilaštva u predmetnoj krivičnoj stvari. S druge strane, Ustavni sud podsjeća i na citirane odredbe Krivičnog zakona BiH i Zakona o Sudu BiH iz kojih proizlazi nadležnost tog suda i Tužilaštva BiH samo za krivična djela međunarodne trgovine drogom a koja isključuje nadležnost entitetskih sudova i tužilaštava u tim stvarima. S obzirom na navedeno, imajući u vidu činjenično utvrđenje redovnih sudova da su u konkretnom slučaju apelanti i ostali saoptuženi počinili krivično djelo za koje su proglašeni krivim na teritoriji Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine ne daje konkretnom prometu droge karakter međunarodne trgovine drogom, budući da su sve radnje prometovanja drogom vršene na domaćoj teritoriji, Ustavni sud navode apelanata o nenadležnosti sudova i Tužilaštva u RS smatra neosnovanim.
42. Dalje, u odnosu na navode apelanata o pristrasnosti suda, Ustavni sud podsjeća na relevantne odredbe člana 37. ZKP kojim su propisani uvjeti za izuzeće sudija u krivičnom postupku. Ustavni sud zapaža da iz navedenih zakonskih odredaba ne proizlazi da sudija koji je učestvovao u donošenju odluke u postupku koji je vođen protiv saoptuženog, protiv kojeg je postupak razdvojen od postupka koji se vodio prema ostalim saoptuženim, treba biti izuzet iz postupka prema ostalim saoptuženim. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da apelanti ne navode da su u toku redovnog postupka tražili izuzeće sudija iz vijeća koje im je sudilo pred Okružnim sudom. Stoga, s obzirom na navedenu odredbu ZKP, kao i da apelanti u toku postupka nisu ponudili niti jedan dokaz ili razlog iz kojeg bi proizlazila obaveza sudija iz vijeća koje je donijelo presudu protiv njih na obavezno izuzeće, Ustavni sud i ove navode apelanata smatra neosnovanim.
43. Osim toga, u pogledu navoda apelanata da je u predmetnom postupku prekršen princip nezavisnosti sudova, Ustavni sud ističe da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, sud mora biti nezavisan od izvršne vlasti i od stranaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava,
Ringeisen protiv Austrije, presuda od 16. jula 1971. godine, serija A broj 13, stav 95). Dalje, sumnje u vezi s utiskom nezavisnosti moraju biti objektivno opravdane, odnosno moraju se pružiti odgovarajući argumenti i dokazi da postoji legitimna sumnja u nezavisnost suda zbog pritisaka i utjecaja izvršne vlasti. Dovodeći u vezu navedene principe iz prakse Evropskog suda sa navodima apelanata, Ustavni sud smatra da apelanti ne nude nikakve konkretne razloge u prilog tvrdnji da je bilo ko iz izvršne vlasti ili Specijalnog tužilaštva vršio ili pokušao izvršiti bilo kakav pritisak na sud, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu zbog čega se i navodi apelanata vezani za navodno kršenje principa nezavisnosti, u smislu garancija iz člana 6. Evropske konvencije, pokazuju neosnovanim.
44. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza, čiji su postupak izvođenja detaljno opisali, utvrdili da su apelanti nesporno počinili krivična djela za koja su osuđeni. Ustavni sud ima u vidu da su redovni sudovi, analizirajući svaki dokaz posebno i sve dokaze u njihovoj međusobnoj vezi, došli do zaključka da su se u radnjama apelanata, koje su bile svjesno isplanirane i koje su apelanti htjeli izvršiti, stekla obilježja krivičnih djela koja su im stavljena na teret i za koje su proglašeni krivim i izrečene im kazne zatvora, pri tome se pozivajući na relevantne odredbe KZRS i ZKP. Osim toga, Ustavni sud podsjeća, suprotno navodima apelanata, da su osuđeni na osnovu indicija, da iz osporenih presuda proizlazi da je Okružni sud utvrdio da na izvršenje krivičnih djela, osim detaljno preciziranih neposrednih dokaza, ukazuju i transkripti i snimci poslanih i primljenih telefonskih razgovora koji jasno svjedoče da su postojali intenzivni međusobni telefonski kontakti svih saoptuženih a koji čine čvrstu i logičku cjelinu kako međusobno, tako i sa navedenim neposrednim dokazima. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani i ovi navodi apelanata. Dalje, u pogledu navoda prvoapelanta da sud nije provjerio njegov glas vještačenjem, odnosno da li je on taj koji je komunicirao putem telefona oduzetog od njegove majke, Ustavni sud zapaža da apelant u toku glavnog pretresa tu okolnost nije osporavao, te da je čak, kako navodi Tužilaštvo u svom odgovoru, prilikom saslušanja svog svjedoka na okolnosti sadržaja razgovora preko tog telefona pitao istog "o čemu smo tad razgovarali ". Također, Ustavni sud ističe da apelant na tu okolnost nije predlagao provođenje bilo kakvog dokaza, uključujući i vještačenje glasa, te na taj način osporio da je on bio lice koje je učestvovalo u presretnutim telefonskim razgovorima. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
45. U odnosu na navode apelanata o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, odnosno da je donesenim presudama prekršen princip
in dubio pro reo, Ustavni sud, u kontekstu navedenog u prethodnoj tački ove odluke, zapaža da su redovni sudovi za svoje zaključke o krivici apelanata dali uvjerljiva i logična obrazloženja, koja ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju ili kršenje presumpcije nevinosti, niti na bilo koji način dovode u sumnju ili ostavljaju nerazjašnjeno neko pitanje u smislu principa
in dubio pro reo. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelanti, i pored toga što nisu bili obavezni da se brane, u postupku ničim nisu doveli u pitanje činjenična utvrđenja redovnih sudova, niti su ponudili bilo kakav dokaz u svoju korist koji bi doveo u sumnju kako zaključke redovnih sudova, tako i dokaze koje je ponudilo Tužilaštvo. Zbog navedenog, Ustavni sud i navode o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije smatra neosnovanim.
46. Konačno, Ustavni sud zapaža da apelanti navode i kršenje prava na odbranu iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije, jer su, kako apelanti navode, osuđeni na osnovu iskaza svjedoka koji je zaključio sporazum sa Tužilaštvom, da nisu tretirani na isti način kao Tužilaštvo, jer kako prvoapelant navodi, njegovi dokazi nisu prihvaćeni. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je Evropski sud usvojio stav da domaći sudovi uživaju diskreciono ovlaštenje da sami odluče da saslušaju svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene da li je nužno da se pozovu predloženi svjedoci ili provedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija "pod jednakim uvjetima" i uz "jednakost oružja". Član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi, Evropski sud za ljudska prava,
Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A broj 235, tačka 34).
47. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da je u svojoj praksi već izrazio mišljenje da činjenica da je prethodno zaključen sporazum o priznanju krivnje sa licem koje je imalo svojstvo optuženog u istom predmetu i koje se nakon toga pojavljuje u svojstvu svjedoka u tom postupku ne znači sama po sebi diskvalifikaciju takvog lica kao svjedoka u istom krivičnom postupku (vidi, npr., Odluku Ustavnog suda broj
AP 1196/09 od 26. januara 2012. godine, tačka 27, dostupnu na web- stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su sudovi već razmotrili navode apelanata u tom pogledu i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, zatim, apelantima nije bila uskraćena mogućnost da tog svjedoka ispituju neposredno ili posredstvom svojih branilaca, kao i da njegov iskaz osporavaju isticanjem drugih dokaza, te, najzad, ne može se zaključiti da su sudovi propustili ocijeniti ovaj dokaz pojedinačno i u uzajamnoj vezi sa ostalim dokazima, prije svega iskazima ostalih saslušanih svjedoka i materijalnim dokazima. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelantima, suprotno njihovim tvrdnjama, omogućeno aktivno učešće u toku cijelog postupka u istoj mjeri kao i Tužilaštvu u smislu da im je omogućeno da predlažu i izvode dokaze u svoju korist i da su pritom, suprotno tvrdnjama prvoapelanta, sudovi dali argumentirano obrazloženje (koje je interpretirano u prethodnim tačkama ove odluke) zašto su neke od dokaza prihvatili, a neke ne, uključujući i prijedlog prvoapelanta da se sasluša svjedok Dragan Supić. Ustavni sud smatra da su, postupajući na navedeni način, redovni sudovi poštivali pravila o ravnopravnosti stranaka pred sudom i da nisu doveli apelante u neravnopravan položaj sa Tužilaštvom. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode apelanata o kršenju prava iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije.
48. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi u krivičnom postupku, koji je, između ostalih, vođen protiv apelanata, utvrdili sve relevantne činjenice iz kojih je nesumnjivo proistekao zaključak da su počinili krivična djela koja su im stavljena na teret i na osnovu kojih niti jedno krucijalno pitanje nije ostalo nerazjašnjeno u smislu principa
in dubio pro reo. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije izostalo sveobuhvatno izvođenje i analiza dokaza i činjenica, te da obrazloženja osporenih presuda, u smislu utvrđivanja činjeničnog stanja, provođenja dokaza, umišljajnog postupanja apelanata, primjene materijalnog i procesnog prava i ravnopravnosti stranaka u postupku, u cijelosti zadovoljavaju kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
49. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
50. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se radi o pravu koje ima supsidijarni karakter u smislu da uživa zaštitu samo u odnosu na neko od prava zaštićenih Evropskom konvencijom, te da podrazumijeva "pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima". Zatim, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi s kojim pravima smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz navoda apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
51. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da su ovi apelacioni navodi neosnovani, budući da iz stanja spisa kao nesporno proizlazi da su apelantima na raspolaganju bile mogućnosti da izjave žalbu protiv prvostepene presude koju su apelanti i iskoristili. Naime, apelanti su, kako je već rečeno, izjavili žalbe protiv presude kojom su proglašeni krivim u kojima su osporavali presudu iz svih osnova predviđenih ZKP. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u žalbenom postupku razmotrio sve navode apelanata i dao razloge zašto je odluka kojom su proglašeni krivim pravilna, izuzev u dijelu koji se odnosio na visinu izrečene kazne, koje je taj sud preinačio, odnosno zašto navodi apelanata istaknuti u žalbama nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Imajući u vidu navedeno, činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom apelanata, u smislu u kojem su oni smatrali da treba da bude, budući da su u pogledu sankcije bili nesporno djelotvorni, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.
52. Također, Ustavni sud zapaža da su apelanti i ostali saoptuženi i protiv drugostepene presude podnijeli zahtjev za zaštitu zakonitosti koji je Vrhovni sud Presudom broj 118 0 K 000699 10 Kvlz od 21. marta 2011. godine odbio kao neosnovan, dakle, da su iskoristili i redovni i vanredni pravni lijek.
53. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već obrazložio zašto smatra da nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje, Ustavni sud i navode o povredi prava apelanata na djelotvoran pravni lijek smatra neosnovanim.
Pravo na nediskriminaciju u vezi s pravom na pravično suđenje
54. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Iz apelacionih navoda proizlazi da su u konkretnom slučaju navodi o kršenju ovog prava vezani za pravo na pravično suđenje.
55. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
56. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
57. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava,
Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A broj 31, stav 32). U odnosu na navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. U konkretnom slučaju apelanti navode da su diskriminirani zbog činjenice da im je sudio, prema njihovom stavu, stvarno nenadležni sud, te da stoga "nisu ravnopravni sa ostalim građanima u istoj stvari kojima se sudi u Sudu BiH i sudovima u FBiH". Međutim, apelanti, osim ukazivanja na povredu ovog prava, nisu dostavili dokaze i iznijeli bilo kakve činjenice koje bi ukazivale da su u identičnoj situaciji drugim licima sudili Sud BiH ili eventualno drugi sud u FBiH, odnosno da su drugačije tretirani u odnosu na druga lica.
58. Stoga, imajući u vidu zaključak do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu navodne povrede člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
59. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije kada je apelantima omogućeno suđenje pred stvarno nadležnim, nezavisnim i nepristrasnim sudom, te kada su redovni sudovi presude donijeli na osnovu dokaza, pri tome brižljivo ocijenivši svaki dokaz ponaosob i sve dokaze zajedno, i kada presude nisu zasnovane samo na presretnutim telefonskim razgovorima i iskazu lica koje je ranije bilo član istog zločinačkog udruženja i protiv kojeg je krivični postupak razdvojen od postupka koji je vođen protiv apelanata, već i na brojnim drugim dokazima preciziranim u presudama iz kojih je nesumnjivo proistekao zaključak da su apelanti počinili krivična djela koja su im stavljena na teret i na osnovu kojih niti jedno krucijalno pitanje nije ostalo nerazjašnjeno u smislu principa
in dubio pro reo. Nema kršenja navedenih prava ni kada je apelantima omogućeno da pod istim uvjetima kao i Tužilaštvo učestvuju u predmetnom postupku.
60. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, jer je apelantima sudio stvarno nadležni sud.
61. Ustavni sud zaključuje da ne postoji ni povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, imajući u vidu da su apelanti izjavili žalbu Vrhovnom sudu, koji je ispitao osporenu presudu u odnosu na njihove žalbene navode, odnosno kada apelantima nije uskraćeno pravo na žalbu u smislu navedenog člana.
62. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.