Službeni glasnik BiH, broj 22/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1411/11, rješavajući apelaciju Mare Pičulin i Dragice Šelj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2014. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija Mare Pičulin i Dragice Šelj podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 034057 09 Rev od 18. januara 2011. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 034057 09 Gz od 11. februara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 034057 07 P od 14. novembra 2008. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Mara Pičulin i Dragica Šelj (u daljnjem tekstu: apelantice), obje iz mjesta Kuljani, pošta Zalužani, koje zastupa Meliha Filipović, advokat iz Banje Luke, podnijele su 23. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 034057 09 Rev od 18. januara 2011. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 034057 09 Gz od 11. februara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 034057 07 P od 14. novembra 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, te od tužene Srpske pravoslavne opštine Banja Luka – Trn (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 13. novembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 20. novembra 2013. godine, tužena je odgovor dostavila 23. novembra 2013. godine, Osnovni sud je odgovor dostavio 27. novembra 2013. godine, a Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 24. decembra 2013. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su podnositeljicama apelacije 17. januara 2014. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 034057 07 P od 14. novembra 2008. godine, donesenom u ponovnom postupku, koja je u cijelosti potvrđena Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 034057 09 Gz od 11. februara 2009. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se tužena obaveže da im preda u posjed dio parcele broj 779/8 k.o. Kuljani, upisane u pl. broj 186 k.o. Kuljani, a što po starom premjeru odgovora dijelu parcele 182/1, upisane u zk. ul. broj 116 k.o. Kuljani (u daljnjem tekstu: sporna parcela), koja je na skici vještaka geodetske struke, koja čini sastavni dio presude, obilježena plavom bojom i označena slovima A, B, C i D.

7. U obrazloženju presude je navedeno da je, nakon provedenog dokaznog postupka, uviđajem na licu mjesta u prisustvu vještaka geodetske struke, vještačenjem vještaka građevinske struke, te uvidom u materijalne dokaze taksativno navedene na strani 2. osporene odluke, Osnovni sud zaključio da među parničnim strankama nije sporno da je na dijelu sporne parcele koja je u suvlasništvu apelantica sagrađeno groblje. Osnovni sud je, dalje, naveo da nije sporna činjenica da je sporna parcela ostala u suvlasništvu apelantica nakon što je rješenjem od 28. septembra 2006. godine izvršena fizička dioba po prijedlogu tužene na nekretninama u suvlasništvu parničnih stranaka upisanim u zk. ul. broj 116 k.o. Kuljani. Istaknuto je još da je nesporna činjenica da je Vlada RS na zahtjev tužene donijela odluku o utvrđivanju općeg interesa za izgradnju pravoslavnog groblja u Zalužanima, kojom je utvrđeno da se može izvršiti potpuna i nepotpuna eksproprijacija nekretnina (među kojima i sporna parcela), ali da još nije proveden postupak eksproprijacije pred nadležnim organom uprave uz isplatu adekvatne naknade za eksproprirano zemljište, a sve u skladu sa Zakonom o eksproprijaciji. Dalje, prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene Osnovni sud je ocijenio neosnovanim, obrazloživši to činjenicom da je odredbom člana 6. Zakona o pogrebnoj djelatnosti i o uređenju groblja (u daljnjem tekstu: Zakon o pogrebnoj djelatnosti) iz 1977. godine propisano da organizacije mogu upravljati grobljem, pri čemu su dužne da osiguraju uvjete za sahranu, kao i da uredno održavaju i uređuju groblje, pa je, prema ocjeni Osnovnog suda, tužena, u smislu odredbe člana 11. navedenog zakona, preuzela obavezu da upravlja grobljem u momentu podnošenja zahtjeva za eksproprijaciju predmetnih parcela, pa je samim tim i pasivno legitimirana u predmetnom parničnom postupku.

8. Dalje, prvostepeni sud je, raspravljajući o pitanju aktivne legitimacije na strani apelantica, zaključio da su apelantice aktivno legitimirane za podnošenje rei vindikacione tužbe, jer su suvlasnice na spornoj parceli čiju predaju u posjed traže. Međutim, kako je istakao Osnovni sud, postojanje aktivne legitimacije nije uvijek uvjetovano osnovanošću tužbenog zahtjeva. U tom kontekstu je pojašnjeno da u konkretnom slučaju postoje ograničenja vlasničkih ovlašćenja apelantica za predaju u posjed sporne parcele, shodno odredbi člana 7. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, prije svega zbog toga što je tokom postupka nesporno utvrđeno da je na spornoj parceli sagrađeno groblje, te da se, stoga, u konkretnom slučaju moraju primijeniti odredbe Zakona o pogrebnoj djelatnosti koje propisuju da su groblja komunalni objekti. Dalje je pojašnjeno da grobljem, kao komunalnim objektom, upravlja organ određen odlukom općine, a ako je groblje sagrađeno na zemljištu na kojem fizičko ili pravno lice ima pravo vlasništva, prava i dužnosti u vezi sa korištenjem toga zemljišta reguliraju se ugovorom između općine i nosioca prava vlasništva ili eksproprijacijom.

9. Pošto u konkretnom slučaju apelantice traže predaju u posjed sporne parcele na kojoj je sagrađeno groblje koje kao takvo ne može biti predmet pravnog prometa među građanima, odnosno među građanskopravnim licima, prema ocjeni Osnovnog suda, u konkretnom slučaju nema mjesta ni za vlasničku tužbu, odnosno pozivanje na pravo vlasništva kao osnova za predaju u posjed sporne parcele. Osnovni sud je još pojasnio da bi se u konkretnom slučaju mogle primijeniti eventualno odredbe o građenju, mada apelantice ne traže uklanjanje groblja, odnosno grobnica, već predaju u posjed sporne parcele na kojoj je sagrađeno groblje, pa, prema mišljenju prvostepenog suda, stoga ne bi bilo ni društveno opravdano zahtijevati rušenje, odnosno uklanjanje groblja, a sve navedeno u skladu sa odredbom člana 25. stav 2. Zakona o osnovama vlasničkopravnih odnosa (stjecanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu).

10. Osnovni sud je, krećući se u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, donio presudu kao u izreci presude, naglasivši da apelantice imaju pravo na naknadu štete u skladu sa odredbom člana 25. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, što može biti predmet posebne parnice. Prema pitanju alternativnog ovlaštenja koje je postavljeno u skladu sa odredbom člana 178. Zakona o parničnom postupku, Osnovni sud je naveo da se radi o alternativnom ovlaštenju o kojem sud nije mogao samostalno odlučivati, jer alternativno ovlašćenje dijeli sudbinu tužbenog zahtjeva predaje u posjed individualno određenih stvari i takvo alternativno ovlaštenje se ne može tretirati kao eventualno supsidijarni tužbeni zahtjev u vidu nametanja tuženoj obaveze da apelanticama naknadi štetu. Još je istaknuto da je prilikom odlučenja prvostepeni sud imao u vidu okolnost da za groblje koje je sagrađeno na spornoj parceli ne postoji građevinska dozvola, a prema sudskoj praksi, sud nije nadležan da raspravlja da li je graditelj izveo gradnju u skladu sa građevinskom dozvolom, jer je za to nadležan organ uprave, a ne sud.

11. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelantica, donio Presudu broj 71 0 P 034057 09 Rev od 18. januara 2011. godine kojom je reviziju odbio. Nakon što je preispitao nižestepene odluke u svjetlu revizionih razloga i po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je zaključio da su osporene presude pravilne i na zakonu zasnovane. Obrazlažući takav stav, Vrhovni sud je, prije svega, naveo da su uređenje, održavanje i upravljanje grobljima bili regulirani Zakonom o pogrebnoj djelatnosti, a kasnije Zakonom o komunalnim djelatnostima. Dalje je pojašnjeno da groblje predstavlja zemljište koje je odgovarajućim urbanističkim planom ili odlukom skupštine određeno za sahranjivanje umrlih, da je grobno mjesto zemljište namijenjeno za pokop umrlih, te da su grobovi, kao takvi, izuzeti iz pravnog prometa.

12. Dalje je pojašnjeno da je poseban društveni interes koji postoji za sahranjivanje i groblja nametnuo potrebu da se izvrši jasno razgraničenje sudske od upravne nadležnosti. U tom kontekstu je pojašnjeno da je sud opće nadležnosti nadležan da postupa u slučajevima kada se traži zaštita potvrđenog dobra, odnosno prava dobijenog od upravnog organa na groblju kao javnom dobru, odnosno kada se traži zaštita imovinskopravnog karaktera, te da je u svim ostalim slučajevima nadležan organ uprave, a što proizlazi iz odredaba člana 1. i člana 2. stav 1. tačka 6. a u vezi sa čl. 19, 20. i 25. Zakona o komunalnim djelatnostima. Naime, kako je istaknuto, navedene odredbe propisuju da je pogrebna djelatnost jedna od komunalnih djelatnosti koja obuhvata održavanje grobalja, pružanje potrebnih usluga i obavljanje svih poslova vezanih za sahranjivanje građana (između ostalog, i premještanje posmrtnih ostataka) i da nadzor nad obavljanjem komunalnih djelatnosti, kao i provođenje odredaba navedenog zakona, drugih propisa i općih akata iz oblasti komunalnih djelatnosti vrši organ uprave nadležan za komunalne poslove. Dakle, s obzirom na takve okolnosti, kako je istakao Vrhovni sud, o zahtjevu za izmještanje i zatvaranje groblja, na šta se u suštini svodi tužbeni zahtjev apelantica, odlučuje organ uprave nadležan za komunalne poslove u upravnom postupku, pri čemu nije bitno da li su posmrtni ostaci sahranjeni u groblju ili van groblja, sa ili bez odobrenja nadležnog organa.

13. Vrhovni sud je još istakao da odlučivanje o predmetnom tužbenom zahtjevu ne spada u sudsku nadležnost, pa su se nižestepeni sudovi trebali proglasiti nenadležnim za postupanje i tužbu odbaciti. Međutim, kako je naveo revizijski sud, ovakav propust nema utjecaja na pravilnost odluka nižestepenih sudova imajući u vidu da su pravne posljedice iste i u slučaju odbijanja tužbenog zahtjeva i u slučaju odbacivanja tužbe. Revizijski sud je još naveo da se apelantice neosnovano pozivaju na kršenje prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) pri nespornom da apelantice svoja prava mogu ostvariti postavljanjem zahtjeva za naknadu štete, odnosno zahtjeva za isplatu naknade za oduzeto zemljište, kako su to nižestepeni sudovi pravilno zaključili.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


14. Apelantice smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navode da je pravno shvatanje sudova neprihvatljivo, jer sporna parcela nije eksproprirana, odnosno oduzeta je bez pravnog osnova. Navode da je odlukom Vlade RS od 22. marta 2001. godine utvrđeno da je od općeg interesa izgradnja pravoslavnog groblja u Zalužanima, te da se, shodno toj odluci, može izvršiti potpuna i nepotpuna eksproprijacija, između ostalih, i sporne parcele, što nije realizirano. Zahtjev tužene da se provede eksproprijacija nekretnina nije realiziran zbog toga što tužena nije dostavila dokaz o osiguranju sredstava. Apelantice ističu da su zbog rata napustile sporne nekretnine, što je tužena iskoristila da bez njihove saglasnosti zauzme spornu parcelu. Također, ne osporavaju da je planom parcelacije iz decembra 1993. godine predviđeno da se na kompleksu zemljišta kome pripada i sporna parcela izgrade crkva, parohijski dom i groblje, da je prema urbanističko-tehničkim uvjetima iz 1994. godine na dijelu sporne parcele predviđena izgradnja groblja, da je tuženoj rješenjem nadležnog općinskog organa od 19. decembra 1994. godine data urbanistička saglasnost za izgradnju groblja, da je sahranjivanje na spornoj nekretnini započelo 1996. godine, ali je ubrzo nakon toga obustavljeno rješenjem nadležnog organa uprave, jer tužena nije pribavila odobrenje za građenje. Apelantice smatraju da je pravo na imovinu povrijeđeno, jer je odbijen njihov zahtjev za predaju u posjed sporne nekretnine, koja im je nezakonito oduzeta, bez naknade i bez njihove saglasnosti, odnosno povrijeđeno im je pravo na pravično suđenje, jer im je zahtjev odbijen iako su bili ispunjeni svi zakonski uvjeti iz člana 37. u vezi sa članom 43. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, odnosno člana 127. st. 1. i 2. u vezi sa članom 133. Zakona o stvarnim pravima. Predložile su da se apelacija usvoji, osporena presuda Vrhovnog suda ukine i predmet vrati navedenom sudu na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju


15. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da apelantice traže predaju parcele koja na terenu predstavlja groblje, što znači da ta parcela nije u posjedu tužene, već u javnoj upotrebi i da kao takva predstavlja dobro od javnog interesa, pa tužena nije ni mogla biti obavezana da ovu parcelu apelanticama preda u posjed. Pošto postupak eksproprijacije nije do kraja proveden i apelanticama nije isplaćena naknada po tom osnovu, apelanticima pripada pravo da traže naknadu za oduzeto zemljište, u skladu sa važećim propisima, čime će biti uspostavljena ravnoteža između njihovog i općeg interesa. Predloženo je da se apelacije odbije kao neosnovana.

16. Okružni sud je istakao, između ostalog, da ne stoje prigovori apelantica u pogledu kršenja prava na koja su se u apelaciji pozvale. Istaknuto je da je tužena dobila urbanističku saglasnost za izgradnju groblja na spornoj parceli koja je određena kao crkvena parcela za sahranjivanje posmrtnih ostataka ljudi pravoslavne vjeroispovijesti, tako da je samim tim izuzeta iz pravnog prometa, shodno Zakonom o komunalnim djelatnostima.

17. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri osporenoj odluci i razlozima koji su dati u obrazloženju odluke, naglasivši da su činjenični navodi apelacije potpuno neosnovani i predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Tužena je u odgovoru na apelaciju predložila da se apelacija odbije kao neosnovana. Istakla je da u predmetnom postupku nije bila pasivno legitimirana, jer nikada nije odobravala ukop umrlih, niti je naplaćivala grobna mjesta, pa bi u tom pravcu pasivno legitimirani mogli biti eventualno stanovnici naselja u pogledu naknade štete, a nikako za predaju u posjed sporne nekretnine.

V. Relevantni propisi


19. U Zakonu o osnovnim svojinskopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80 i 36/90 i "Službeni glasnik RS" broj 38/03) relevantne odredbe glase:

Član 37.
Zaštita prava svojine

Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.

Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stav 1. ovog člana ne zastarjeva.

Član 43.


Suvlasnik, odnosno zajednički vlasnik ima pravo na tužbu za zaštitu prava svojine na cijelu stvar, a suvlasnik ima pravo na tužbu za zaštitu svog prava svojine na dijelu stvari.

20. U Zakonu o stvarnim pravima ("Službeni glasnik RS" br. 124/08, 3/09 (ispravka), 58/09 i 95/11) relevantne odredbe glase:

Član 355. stav 1. tačka a)
Prestanak važenja zakona

Početkom primjene ovog Zakona prestaje primjena sledećih zakona u Republici Srpskoj:

a)Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (...)

Član 356.
Započeti postupci

Postupci o sticanju, zaštiti i prestanku prava svojine i drugih stvarnih prava započeti na osnovu propisa koji su bili na snazi do dana stupanja na snagu ovog zakona okončaće se po odredbama tih propisa.

21. U Zakonu o komunalnim djelatnostima ("Službeni glasnik RS" br. 11/95, 18/95 i 51/02), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, relevantne odredbe glase:

Član 1.
Osnovne odredbe

Ovim zakonom utvrđuju se komunalne djelatnosti od posebnog društvenog interesa i način obezbjeđivanja posebnog društvenog interesa, organizacija obavljanja komunalnih delatnosti i način njihovog finansiranja.

Član 2. stav 1. tačka 6.


Kao delatnosti od posebnog društvenog interesa, u smislu ovog zakona, smatraju se:

6. pogrebna delatnost koja obuhvata održavanje groblja i krematorijuma, pružanje pogrebnih usluga, obavljanje svih poslova vezanih za sahranjivanje građana (pripremanje grobnih mesta, opremanje umrlih, njihov prenos, sprovođenje ceremonije sahranjivanja, odnosno kremiranja, uređivanje i održavanje grobova i dr.).

Član 19.
Odredbe o grobljima

Groblje je komunalni objekat koji skupština opštine daje na upravljanje i održavanje javnom komunalnom preduzeću, drugom preduzeću ili mesnoj zajednici. Ovim zakonom utvrđuju se komunalne djelatnosti od posebnog društvenog interesa i način obezbjeđivanja posebnog društvenog interesa, organizacija obavljanja komunalnih delatnosti i način njihovog finansiranja.

Član 20.


Skupština opštine propisuje naročito: način i uslove uređivanja i održavanja groblja, uslove za ustupanje i naknadu za korišćenje grobnih mesta, uslove za podizanje grobnica, uslove za postavaljanje nadgrobnih spomenika, prenos posmrtnih ostataka do groblja i uslova kada se sahranjivanje može vršiti van groblja u upotrebi.

Član 25.
Nadzor

Nadzor nad obavljanjem komunalnih djelatnosti kao i sprovođenje odredaba ovog zakona, drugih propisa i opštih akata iz oblasti komunalnih delatnosti vrši opštinski organ uprave nadležan za komunalne poslove.

VI. Dopustivost


22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 034057 09 Rev od 18. januara 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantice su primile 15. februara 2011. godine, a apelacija je podnesena 23. marta 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


26. Apelantice osporavaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje


27. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

29. Iz apelacije proizlazi da apelantice povredu prava na pravično suđenje vidе u proizvoljnoj i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, što je u konačnici, prema njihovoj ocjeni, rezultiralo donošenjem osporenih odluka.

30. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku u okviru koga su apelantice tražile povrat sporne parcele, dakle, o postupku imovinskopravne prirode, što nesporno ulazi u okvir građanskih prava i obaveza apelantica. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

31. Dalje, u vezi sa prigovorima apelantica koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su apelantice tužbom tražile od tužene da im preda u posjed spornu parcelu na kojoj je tužena, na temelju urbanističke saglasnosti, izgradila groblje. Tokom postupka je nesporno utvrđeno da eksproprijacija sporne parcele nije izvršena zbog toga što tužena nije osigurala sredstva za njeno provođenje iako je odlukom Vlade RS od 22. marta 2001. godine utvrđen opći interes za izgradnju pravoslavnog groblja u Zalužanima, kojom je ujedno dozvoljeno provođenje potpune i nepotpune eksproprijacije. U takvim činjeničnim okolnostima, koje apelantice ne dovode u sumnju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev usmjeren isključivo na predaju u posjed sporne parcele uz obrazloženje da je sporna parcela, kao groblje, izuzeta iz pravnog prometa. Zatim, redovni sudovi su prilikom odlučenja imali u vidu odredbe člana 1. i člana 2. tačka 6, te čl. 19, 20. i 25. Zakona o komunalnim djelatnostima, kojima je propisano, između ostalog, da pogrebna djelatnost, koja obuhvata održavanje groblja i obavljanje svih poslova vezanih za sahranjivanje umrlih građana i dr., spada u komunalne djelatnosti od posebnog društvenog interesa, da su groblja komunalni objekti koje skupština općine daje na upravljanje i održavanje, koja, ujedno, između ostalog, propisuje način i uvjete uređivanja i održavanja grobalja, pa u takvim okolnostima, shodno odredbi člana 25. navedenog zakona, odlučivanje o tužbenom zahtjeva spada u nadležnost organa uprave. Redovni sudovi su, također, istakli da apelantice van svake sumnje imaju pravo na naknadu štete, ali da tužbeni zahtjev nije bio usmjeren u tom pravcu i da u konkretnom slučaju, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, postoje ograničenja vlasničkih ovlaštenja, budući da je nesporno da je na spornoj parceli izgrađeno groblje. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili zašto u konkretnom slučaju nije moglo biti udovoljeno postavljenom tužbenom zahtjevu apelantica usmjerenom isključivo na predaju u posjed sporne parcele i zašto, u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja (kad je na spornim nekretninama sagrađeno groblje), nije bilo mjesta za primjenu odredaba člana 37. u vezi sa članom 43. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, koji je, shodno odredbi člana 356. Zakona o stvarnim pravima, u konkretnom slučaju relevantan, dajući za svoje stavove dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja, koja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim, niti se primjena materijalnog prava čini proizvoljnom.

34. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju osporenim odlukama nije došlo do kršenja prava apelantica iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu


35. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

36. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

37. Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opće je prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine i treba da se posmatraju u svjetlu prvog pravila (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 301-A, stav 51).

38. Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojim koncept "imovina" u prvom dijelu člana 1. ima autonomno značenje koje nije ograničeno vlasništvom na fizičkim dobrima i nezavisno je od formalne klasifikacije u domaćem pravu: određena druga prava i interesi koji konstituiraju imovinu mogu se, također, smatrati "imovinskim pravima" i zbog toga predstavljati "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 (vidi, Evropski sud, Iatridis protiv Grčke [GC], broj 31107/96, ECHR 1999-II, stav 54).

39. Prije svega, u konkretnom slučaju potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom slučaju radi o imovini apelantica. Ustavni sud zapaža da je tokom postupka nesporno utvrđeno da su apelantice suvlasnice sporne parcele čiju predaju u posjed traže za šta su tokom postupka pružile relevantne dokaze, tako da sporna parcela predstavlja imovinu apelantica, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

40. Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na sljedeća pitanja: (a) da li je miješanje predviđeno zakonom, (b) da li miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i (c) da li je miješanje proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa.

41. Odgovarajući na pitanje da li je miješanje u konkretnom slučaju bilo zakonito, Ustavni sud zapaža da je u prethodnim tačkama ove odluke, preispitujući osporene presude u svjetlu kršenja prava na pravično suđenje, zaključeno da u konkretnom slučaju, imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev, nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, odnosno da je tužbeni zahtjev apelantica odbijen primjenom relevantnih odredaba Zakona o komunalnim djelatnostima pri čemu su dati razlozi zašto u okolnostima konkretnog slučaja nije moguće primijeniti odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima na čijoj primjeni su insistirale apelantice. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporene presude nisu u suprotnosti sa principima i zahtjevima kojima se, u okviru člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zahtijeva da takva odluka mora biti zasnovana na relevantnom domaćem zakonu.

42. U pogledu pitanja da li je lišavanje apelantica njihove imovine u skladu sa javnim interesom, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizira svoj pravni sistem, te da s tim ciljem ima legitimno pravo da uspostavlja ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima, koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967, serija A broj 6, stav 5).

43. U okviru tih ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava nalaze se i norme koje određuju nadležnost organa za postupanje u pojedinim slučajevima. To pitanje treba biti efikasno i jasno regulirano pravnim propisima, a tumačenje i primjena tih propisa su zadatak redovnih sudova u svakom konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da nosilac građanskih prava ima obavezu da ostvaruje svoja prava isključivo pred nadležnim organom.

44. U konkretnom slučaju, a u pogledu ograničenja ostvarivanja prava apelantica za predaju u posjed sporne parcele, redovni sudovi su istakli, između ostalog, da je na spornoj parceli sagrađeno groblje koje predstavlja zemljište koje je odlukom skupštine općine, kao u konkretnom slučaju, određeno za sahranjivanje umrlih i kao takvo je izuzeto iz pravnog prometa. Navedeno je još da odlučivanje o tako postavljenom tužbenom zahtjevu, predaja u posjed sporne parcele, podrazumijeva da se prethodno provedu ekshumacija i izmještanje posmrtnih ostataka sa sporne parcele, što ne spada u sudsku nadležnost, već isključivo u nadležnost organa uprave. Isto tako, redovni sudovi tokom postupka nisu imali dilemu da apelanticama pripada pravo na naknadu štete, ali da tužbeni zahtjev nije bio usmjeren u tom pravcu da bi se u okviru predmetnog parničnog postupka o tome odlučivalo. Dakle, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i postavljeni tužbeni zahtjev, Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu na apelantice nije stavljen "pretjeran" teret i da su zakonski modaliteti navedenih ograničenja proporcionalni ciljevima koji se žele postići. Ovo stoga što apelantice, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, u skladu sa relevantnim odredbama materijalnog prava imaju mogućnost naknade štete zbog zauzimanja sporne parcele.

45. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom slučaju nije povrijeđeno pravo apelantica na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak


46. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da su redovni sudovi, imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev i okolnost da je na spornoj parceli sagrađeno groblje, koje je takvo izuzeto iz pravnog prometa, odbili tužbeni zahtjev apelantica za predaju u posjed sporne parcele za šta su dali jasno i argumentirano obrazloženje, koje se u okolnostima konkretnog slučaja ne čini proizvoljnim ni u jednom segmentu.

47. Ustavni sud, također, zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je miješanje u pravo apelantica na imovinu bilo u skladu sa standardima koje propisuje Evropska konvencija.

48. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!