Službeni glasnik BiH, broj 74/10
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 884/08, rješavajući apelaciju Milorada Zajovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Usvaja se apelacija Milorada Zajovića.
Utvrđuje se kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 0582 76 09 Gž od 25. februara 2010. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Miloradu Zajoviću, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 4.200,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
U skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Milorad Zajović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Igor Sjerikov, advokat iz Banje Luke, podnio je 21. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nerazumne dužine trajanja postupka pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71-0-P-058276-06 (173/06).
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 17. juna 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a 17. marta 2010. godine da dostavi spis broj 71-0-P-058276-06 (173/06) na uvid.
3. Osnovni sud je 27. juna 2008. godine dostavio odgovor na apelaciju, a 6. aprila 2010. godine traženi spis na uvid.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda dostavljen je apelantu 1. jula 2008. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelant je 14. augusta 1989. godine Osnovnom sudu udruženog rada Banja Luka podnio prijedlog protiv RO Centar za srednje usmjereno obrazovanje i vaspitanje OOUR Metalska škola Banja Luka radi isplate razlike plaće.
7. Osnovni sud udruženog rada Banja Luka je zakazao 12 ročišta od kojih je 5 održano, a 7 odgođeno, te proveo dva vještačenja vještaka finansijske struke.
8. Osnovnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) predmetni spis je dostavljen na nadležno postupanje nakon ukidanja Osnovnog suda udruženog rada Banja Luka 1992. godine od kada se predmet nalazio u sudskoj "evidenciji" do 2. februara 1998. godine, kada je apelant pozvan da uredi prvobitno podneseni prijedlog koji se sada smatra tužbom.
9. Apelant je podneskom od 26. februara 1998. godine precizirao tužbeni zahtjev, te naznačio da tužbu podnosi protiv Metalske škole Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate razlike plaće. Uređenu tužbu Osnovni sud je dostavio tuženoj 15. maja 1998. godine.
10. Ročišta zakazana za 6. juli 1999. godine i 13. juni 2001. godine su odgođena na neodređeno vrijeme zbog bolesti uredujućeg sudije, odnosno radi provođenja vještačenja vještaka finansijske struke.
11. Vještak finansijske struke dostavio je nalaz i mišljenje 1. oktobra 2001. godine nakon čega je Osnovni sud zakazao i održao ročišta 30. januara i 12. februara 2002. godine u prisutnosti apelanta i njegovog opunomoć?nika, te zastupnika tužene.
12. Osnovni sud je 3. aprila 2002. godine urgirao kod tužene da dostavi dokumentaciju, a 20. maja i 11. jula 2002. godine zatražio je od Sekretarijata za inspekcijske poslove grada Banja Luka da dostavi spis po prijavi koju je podnio apelant protiv tužene. Sekretarijat za inspekcijske poslove Banja Luka dostavio je 25. jula 2002. godine tražene spise na uvid.
13. Apelant je 27. septembra 2002. godine urgirao donošenje odluke o njegovoj tužbi.
14. Ročište zakazano i održano 30. septembra 2002. godine odgođeno je za 17. oktobar 2002. godine, kada je glavna rasprava zaključena.
15. Osnovni sud je Presudom broj RS-29/92 od 17. oktobra 2002. godine obavezao tuženu da apelantu isplati iznos od 14. 302,30 KM sa zakonskom kamatom od 1. oktobra 2001. godine pa do isplate i da nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.212,50 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
16. Tužena je protiv navedene presude izjavila žalbu 21. februara 2003. godine, koju je Osnovni sud dostavio 28. februara 2003. godine apelantu na odgovor. Osnovni sud je 4. aprila 2003. godine dostavio spis Okružnom sudu Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) na rješavanje žalbe.
17. Okružni sud je 8. jula 2005. godine cio spis vratio Osnovnom sudu radi otklanjanja procesnih nedostataka u pogledu zastupanja tužene.
18. Osnovni sud je 23. novembra 2005. godine otklonio procesne nedostatke i 25. novembra 2005. godine spis dostavio Okružnom sudu na postupanje povodom izjavljene žalbe.
19. Okružni sud je Rješenjem broj Ž.101/03 od 14. decembra 2005. godine žalbu tužene uvažio, Presudu Osnovnog suda broj RS.29/92 od 17. oktobra 2002. godine ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
20. U ponovnom postupku Osnovni sud je zakazao i održao pripremno ročište 8. juna 2006. godine, te nastavak pripremnog ročišta zakazao za 4. oktobar 2006. godine i 12. decembar 2006. godine.
21. Osnovni sud je Rješenjem broj 071-0-P-06-000 173 od 7. decembra 2006. godine opozvao pripremno ročište zakazano za 12. decembar 2006. godine. Istim rješenjem tužba je vraćena apelantu da ?? ispravi i dopuni u roku od osam dana, u smislu člana 66. u vezi sa članom 336. Zakona o parničnom postupku. Apelant je 19. decembra 2006. godine postupio po rješenju suda i dostavio uređenu i preciziranu tužbu.
22. Apelant je podnescima od 12. septembra, 22. februara 2007. godine i 27. februara 2008. godine molio sud da zakaže raspravu. Apelant se 15. juna 2008. godine obratio Ombudsmanu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ombudsman) koji je dopisom od 2. jula 2008. godine tražio od Osnovnog suda obavještenje o postupanju u predmetu povodom apelantove tužbe.
23. Osnovni sud je nastavak pripremnog ročišta zakazanog za 29. januar 2009. godine odgodio na saglasan prijedlog stranaka, jer tuženoj nije dostavljena tužba koju je apelant po nalogu suda precizirao i uredio 19. decembra 2006. godine. Tužena je 3. marta 2009. godine dostavila odgovor na podnesak-uređenu tužbu od 19. decembra 2006. godine.
24. Nastavak pripremnog ročišta održan je 3. marta 2009. godine i 8. aprila 2009. godine, kada je pripremno ročište zaključeno i određeno ročište za glavnu raspravu.
25. Ročište za glavnu raspravu je održano i zaključeno 4. maja 2009. godine. Osnovni sud je Presudom broj 71-0-P-058276-06-P (173/06) od 9. juna 2009. godine apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužen? da mu isplati dug od 14.302,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka odbio kao neosnovan.
26. Apelant je protiv Presude Osnovnog suda broj 71-0-P-058276-06-P (173/06) od 9. juna 2009. godine izjavio žalbu 12. juna 2009. godine, koju je Osnovni sud 17. juna 2009. godine dostavio tuženoj na odgovor.
27. Osnovni sud je 9. decembra 2009. godine spis dostavio Okružnom sudu na postupanje povodom izjavljene žalbe.
28. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 058276 09 Gž od 25. februara 2010. godine apelantovu žalbu odbio i potvrdio Presudu Osnovnog suda broj 71-0-P-058276-06-P (173/06) od 9. juna 2009. godine. Apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka na ime sastava žalbe je odbijen kao neosnovan.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
29. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao jedan od temeljnih principa pravičnog suđenja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo hronologiju radnji koje su obavljene u konkretnom predmetu, tvrdeći da se predmet u vrijeme podnošenja apelacije nalazi već tri godine pred Osnovnim sudom, gdje je vraćen na ponovni postupak a presuda nije donesena. S obzirom na to da se radi o predmetu hitne prirode (radni spor) koji se vodi 19 godina apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju i naloži Osnovnom sudu da što prije donese odluku. U apelaciji je zatražena naknada nematerijalne štete radi dugog trajanja postupka u iznosu od 1.000,00 KM za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka.
b) Odgovor na apelaciju
30. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je istakao da nije mogao ranije dostaviti odgovor na apelaciju s obzirom na to da je spis preuzela sutkinja Violeta Mandić 15. aprila 2008. godine, kada je izabrana odlukom VSTV za sudiju tog suda. Osnovni sud je naveo da apelantovo pravo na pravično suđenje nije povrijeđeno, jer je u međuvremenu postupak okončan.
V. Relevantni propisi
31. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list Socijalističke federativne republike Jugoslavije" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 277.
Po prijemu tužbe vrše se pripreme za glavnu raspravu.
Ove pripreme obuhvataju prethodno ispitivanje tužbe, dostavljanje tužbe tuženom na odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave.
Član 426.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
32. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03):
Član 10.
Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 62. stav 1.
Sud odmah po prijemu tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu.
Član 75. stav 4.
Pripremno ročište održat će se u pravilu najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protivtužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protivtužbu.
Član 94. stav 2.
Glavna rasprava će se u pravilu održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
Član 454.
Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, daljnji postupak provest će se po odredbama ovog zakona.
VI. Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
35. Apelant se obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da postupak po njegovoj tužbi koju je podnio protiv tužene radi isplate razlike neisplaćenih plaća pred Osnovnim sudom nerazumno dugo traje, odnosno da u njegovom slučaju nije donesena odluka u "razumnom roku" u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija je bila dopustiva i u vrijeme njenog podnošenja, iako je u međuvremenu Osnovni sud donio presudu a nakon toga i Okružni sud po izjavljenoj apelantovoj žalbi. Naime, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija, u ovom dijelu, ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
37. Apelant je naveo da je zbog nerazumno dugog trajanja postupka pred Osnovnim sudom došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
39. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
a.a) Relevantni principi
40. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
41. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
42. Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
43. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantove tužbe pokrenut 1989. godine. Međutim, period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine, kao datum kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). Prema informacijama dostavljenim Ustavnom sudu, Osnovni sud je u međuvremenu donio Presudu broj 71-0-P-058276-06-P (173/06) od 9. juna 2009. godine, koju je potvrdio Okružni sud Presudom broj 71 0 P 058276 09 Gž od 25. februara 2010. godine. U vezi s navedenim, Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do donošenja odluke Okružnog suda, dakle, period od četrnaest godina. Međutim, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut od dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, Ustavni sud zapaža da je postupak trajao ukupno dvadeset godina.
c) Analiza razumnosti dužine postupka
44. U konkretnom slučaju se radi o postupku u kojem je apelant tražio da se tužena obaveže na isplatu razlike neisplaćenih plaća. Dakle, radi se o postupku koji je izuzetno važan za apelanta zbog čega treba da se riješi što hitnije. Dalje, Ustavni sud ne smatra da je predmetni slučaj posebno složen niti u vezi sa činjeničnim stanjem, niti u vezi sa primjenom propisa. Stoga, složenost ovog predmeta u konkretnom slučaju nije odlučan razlog za njegovu dužinu.
45. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka, na određenim instancama posmatranim pojedinačno, može biti smatrana razumnom. Međutim, mora se uzeti u obzir postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se ocjenjuju pri odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi, Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A broj 230-D, stav 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).
46. Ustavni sud zapaža da je od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda predmetni parnični postupak trajao više od četrnaest godina i u tom periodu su donesene dvije odluke pred Osnovnim sudom i dvije pred Okružnim sudom. Ustavni sud je utvrdio da je Osnovni sud, nakon što je zasnovana nadležnost Ustavnog suda (14. decembra 1995. godine), nakon dvije godine i dva mjeseca potpune neaktivnosti predmet uzeo u rad 2. februara 1998. godine, kada je apelanta pozvao da uredi tužbu. Nakon što je apelant dostavio uređenu tužbu 26. februara 1998. godine Osnovni sud je zakazao prvo ročište nakon više od jedne godine i odgodio ga na neodređeno vrijeme zbog bolesti uredujućeg sudije a novo ročište zakazao nakon dvije godine, 13. jula 2001. godine. Dalje, Ustavni sud zapaža da su tokom 2001. i 2002. godine održana ročišta u prisutnosti stranaka a prvostepena presuda je donesena u oktobru 2002. godine, koju je Okružni sud ukinuo (dvije godine i četiri mjeseca je trajao postupak po žalbi) i vratio na ponovni postupak. U ponovnom postupku Osnovni sud je proveo pripremno ročište u junu i oktobru 2006. godine, nakon čega je tražio od apelanta da uredi tužbu a nastavak pripremnog ročišta održao u januaru, martu i aprilu 2009. godine, te ročište za glavnu raspravu zaključio u maju 2009. godine i presudu donio u junu 2009. godine. Okružni sud je donio odluku o žalbi protiv prvostepene presude u periodu od dva mjeseca i petnaest dana. Iz navedenog proizlazi da je Osnovni sud u periodu od 7 godina i u ponovnom postupku u periodu od 4 godine postupao van granica razumnog roka. Za takvo postupanje Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nije dao niti jedan razlog koji bi se mogao smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka u radnom sporu koji je prema svojoj prirodi hitan.
47. Ustavni sud smatra da je odugovlačenju postupka najviše doprinio prvostepeni sud, i to zbog činjenice da su mu trebale dvije godine i dva mjeseca da uzme predmet u rad i pozove apelanta da uredi tužbu, te da su mu trebale više od tri godine da zakaže prvo ročište a u ponovnom postupku Osnovni sud je bio neaktivan više od dvije godine. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je članom 10. Zakona o parničnom postupku izričito propisano da je sud dužan da provede postupak bez odugovlačenja a prema odredbama "novog ZPP", koji je stupio na pravnu snagu 5. novembra 2003. godine, propisani su konkretni rokovi za poduzimanje procesnih radnji suda i stranaka. Dosljednom primjenom tog zakona postupak pred prvostepenim sudom trebalo bi da bude okončan u pravilu u roku od šest mjeseci. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da Okružni sud dvije godine i tri mjeseca nije bio aktivan, jer je tek po isteku tog perioda predmet uzeo u rad i vratio ga prvostepenom sudu radi otklanjanja procesnih nedostataka. Nakon što mu je predmet ponovno dostavljen, Okružni sud je odlukom od 14. decembra 2005. godine ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak što, također, ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare svoja prava pred redovnim sudovima. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg suda ka nižem često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Također, Ustavni sud smatra da se period rješavanja povodom žalbe, koji je trajao dvije godine i četiri mjeseca, ne može smatrati razumnim jer Zakon o parničnom postupku propisuje konkretne rokove za poduzimanje svake pojedine radnje prilikom odlučivanja o žalbi. Očigledno je da se Okružni sud nije kretao u okviru propisanih rokova, već je upravo u znatnoj mjeri odstupio od njih.
48. S druge strane, Ustavni sud smatra da apelant ni na koji način nije doprinio dužini postupka u konkretnom slučaju, uočavajući da su apelant i njegov opunomoćenik aktivno učestvovali u postupku, u okviru rokova propisanih zakonom na traženje suda dostavljali precizirane podneske, te svojim pismenim intervencijama i urgencijama dostavljenim Osnovnom sudu i žalbama upućenim uredu Ombudsmana pokušavali da ostvare što hitnije rješavanje predmeta.
49. S obzirom na činjenicu da je postupak povodom apelantove tužbe radi zaštite prava iz rada trajao dvadeset godina, od toga četrnaest godina od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, i da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može u cijelosti staviti na teret Osnovnom i Okružnom sudu, koji nisu dali bilo kakvo objašnjenje za ovako dugo trajanje postupka iz radnog odnosa, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
d) Pitanje kompenzacije
50. Apelant traži da mu se na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku dosudi iznos od 1.000,00 KM za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu kao satisfakciju u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06).
51. U konkretnom slučaju, budući da se radi o sporu koji po zakonu zahtijeva posebnu hitnost, Ustavni sud smatra da bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od po 300,00 KM, dakle, ukupan iznos od 4.200,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
VIII. Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada su za ukupnu dužinu trajanja postupka od 14 godina odgovorni Osnovni i Okružni sud. Ovi sudovi nisu dali bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka a radi se o sporu iz radnog odnosa koji je po zakonu hitne prirode.
53. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.