Službeni glasnik BiH, broj 97/12

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3505/09, rješavajući apelaciju M. G. i S. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Djelimično se usvaja apelacija M. G. i S. V.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na početak toka zakonske zatezne kamate.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 012759 09 Gž od 9. septembra 2009. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Mostaru, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Mostaru da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija M. G. i S. V. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 012795 09 Gž od 9. septembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 012795 06 P od 2. marta 2009. godine u odnosu na troškove parničnog postupka.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE I. Uvod


1. M. G. (u daljnjem tekstu: prvoapelantica) i S. V. (u daljnjem tekstu: drugoapelantica), obje iz Mostara, koje zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijele su 9. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 012795 09 Gž od 9. septembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 012795 06 P od 2. marta 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog i Kantonalnog suda, kao i RMC „Dr. Safet Mujić“ Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) je 25. maja 2010. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.

3. Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 1. juna 2010. godine, a Kantonalni sud 3. juna 2010. godine, dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su opunomoćeniku apelantica 18. augusta 2010. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 012795 06 P od 2. marta 2009. godine je utvrđeno da je tuženi dužan isplatiti prvoapelantici na ime manje isplaćenih plaća u periodu od 1. juna 2003. godine do 31. oktobra 2008. godine iznos od 17.826,89 KM sa zakonskom zateznom kamatom s tim da zakonska zatezna kamata na iznos od 11.224,94 KM počinje teći od 30. juna 2006. godine, a na preostali iznos na način utvrđen prvostepenom presudom. Zatim, tuženi je dužan isplatiti prvoapelantici na ime regresa za 2003, 2004. i 2005. godinu iznose precizirane u izreci presude za svaku godinu posebno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. juna 2006. godine, kao dana podnošenja tužbe, do isplate. Osim navedenog, tuženi je dužan isplatiti prvoapelantici na ime manje isplaćene naknade za prevoz za period od 1. juna 2003. godine do 31. oktobra 2008. godine iznos od 1.633,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom s tim da zakonska zatezna kamata na iznos od 801,00 KM počinje teći od 30. juna 2006. godine, a na preostali iznos na način utvrđen prvostepenom presudom. I, konačno, tuženi je dužan isplatiti prvoapelantici na ime povećanja plaće po osnovu prekovremenog rada za period od 1. novembra 2005. godine do 31. oktobra 2008. godine iznos od 309,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 5. novembra 2008. godine do isplate u roku od 15 dana. U pogledu drugoapelantice, prvostepenom presudom je tuženi obavezan da drugoapelantici isplati na ime manje isplaćenih plaća u periodu od 1. juna 2003. godine do 31. oktobra 2008. godine iznos od 16.932.85 KM sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 10.948,53 KM počev od 30. juna 2006. godine, a na preostali iznos na način utvrđen prvostepenom presudom. Tuženi je dužan isplatiti drugoapelantici na ime regresa za 2003, 2004. i 2005. godinu iznose precizirane u izreci presude za svaku godinu posebno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. juna 2006. godine, kao dana podnošenja tužbe, do isplate, u roku od 15 dana. Tuženi je dužan isplatiti drugoapelantici na ime povećanja plaće po osnovu prekovremenog rada za period od 1. novembra 2005. godine do 31. oktobra 2008. godine iznos od 297,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 5. novembra 2008. godine do isplate u roku od 15 dana. I, konačno, tuženi je dužan naknaditi apelanticama troškove parničnog postupka u iznosu od 4.426,62 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate u roku od 15 dana.

7. Općinski sud je prezentirao sadržaj provedenih dokaza, uključujući i nalaz i mišljenje vještaka, pozivajući se na odredbe Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 32/00 i 29/02, u daljnjem tekstu: ZORFBiH) i Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 54/05), te je apelanticama dosudio navedene iznose shodno nalazu sudskog vještaka koji je, prema mišljenju suda, urađen u skladu sa pravilima struke i nauke u obračunskom dijelu, te mu je kao takvom sud poklonio vjeru. Na dosuđene iznose, kako je naveo Općinski sud, apelanticama pripada zakonska zatezna kamata počevši od podnošenja tužbe 30. juna 2006. godine, odnosno, budući da su apelantice u toku postupka proširivale i precizirale tužbeni zahtjev, od dana isticanja svakog pojedinačnog dijela tužbenog zahtjeva kako je navedeno u izreci presude do isplate, shodno članu 279. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Primjenom čl. 383, 386. i 387. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPPFBiH), ocjenjujući da su apelantice uspjele u parnici u cijelosti, priznati su im troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu od 4.426,62 KM a koji se odnose na sastav opomene pred tužbu i sastav tužbe u iznosima preciziranim u obrazloženju presude, za zastupanje na ročištima od 5. novembra 2008. godine i 4. februara 2009. godine u iznosima od po 770,00 KM, za pristup na ročište 19. decembra 2008. godine, te za sastav obrazloženih podnesaka od 1. decembra 2006. godine, 26. decembra 2007. godine i 4. novembra 2008. godine, sve u iznosima preciziranim u obrazloženju presude, uvećanim za troškove PDV i troškove vještačenja a uz zakonske zatezne kamate počev od dana donošenja presude pa do isplate.

8. Općinski sud je Rješenjem broj 07 58 P 012795 06 P od 17. juna 2009. godine odbio kao neosnovan prijedlog tuženog za povrat u prijašnje stanje zbog propuštenog roka da blagovremeno podnese žalbu na prvostepenu presudu.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 012795 09 Gž od 9. septembra 2009. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantica i prvostepena Presuda broj 07 58 P 012795 06 P od 2. marta 2009. godine je potvrđena. Žalba tuženog, kojom se žalio na rješenje prvostepenog suda o odbijanju prijedloga za povrat u prijašnje stanje, također je odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju je prvo konstatirano da apelantice pobijaju prvostepenu presudu u dijelu u kojem je zatezna kamata na utvrđenu naknadu dosuđena od podnošenja tužbe, te u dijelu u kojem su dosuđeni troškovi postupka sa obrazloženjem da je sud bez osnova odbio da apelanticama „prizna troškove sastava podneska od 4. februara 2009. godine, te da troškove uveća zbog zastupanja više lica“. Kako je utvrdio Kantonalni sud, prvostepeni sud je pravilno na utvrđenu naknadu apelanticama priznao zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe, jer se radi o povremenom potraživanju na koje zatezna kamata, na osnovu člana 372. stav 1. ZOO, teče od podnošenja tužbe. Dalje, odluka o naknadi parničnih troškova također je pravilna i na zakonu zasnovana. Prema ocjeni Kantonalnog suda, apelanticama nisu pravilno priznati troškovi za sastav podneska od 4. februara 2009. godine, budući da je prvostepeni sud u cijelosti opunomoćeniku apelantica priznao troškove za zastupanje na raspravi koja je održana 4. februara 2009. godine. Na toj raspravi opunomoćenik apelantica mogao je iznijeti sadržaj podneska koji je istog dana predao u sud, pa nije bilo razloga da sud prizna apelanticama troškove i sastava podneska i troškove zastupanja na raspravi. Kako je naveo Kantonalni sud, Općinski sud je pravilno primijenio odredbu člana 387. stav 1. ZPPFBiH kojom je propisano da pri odlučivanju koji će se troškovi stranci naknaditi sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice, a o tome koji su troškovi bili potrebni s obzirom na to da o visini troškova odlučuje sud, ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je Općinski sud, također, pravilno, po jednoj preduzetoj radnji, apelanticama dosudio troškove u visini koja ne prelazi jednomjesečni prosječni lični dohodak u Federaciji BiH, jer su ograničenja visine naknade za opunomoćenike advokatе propisane Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi FBiH („Službene novine FBiH“ broj 18/05). Kantonalni sud je ocijenio da je neosnovana i žalba tuženog, budući da je prvostepeni sud rješenjem od 14. marta 2009. godine žalbu tuženog pravilno odbacio kao neblagovremenu, pozivajući se pravilno na odredbu člana 213. st. 1. i 2. ZPPFBiH. Isto tako, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno ocijenio da ne postoje opravdani razlozi u smislu člana 328. stav 1. ZPPFBiH da bi se dozvolio povrat u prijašnje stanje zbog propuštenog roka da se blagovremeno podnese žalba na presudu.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


10. Apelantice smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice navode da sudovi pogrešno smatraju da pravo na plaću, povećanje plaće, naknadu za prevoz i regres predstavlja povremeno potraživanje. Prema njihovom mišljenju, neisplaćeni dijelovi plaća, povećanje plaće, naknada za prevoz i regres zaposlenika zasigurno nisu povremena potraživanja, već potraživanja koja se povremeno obračunavaju (kao u slučaju navedenom u članu 321. stav 4. ZOO). Prema tome, sudovi su imali dosuditi kamatu na navedena novčana potraživanja apelanticama od dana kada im poslodavac nije isplatio dug, tj. od prvog dana u narednom mjesecu pa do isplate, kako su to apelantice tokom postupka i potraživale. Apelantice, također, ukazuju da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo pri donošenju odluke o troškovima postupka, jer im nisu priznati troškovi sastava podneska, odnosno naknade za izgubljeno vrijeme u visini prosječne plaće u FBiH. Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi je propisano da „nagrada advokatima za pruženu pravnu pomoć stranci na sudu ili pred drugim organima u toku jedne rasprave ili jedne preduzete pravne radnje (pismena) ne može prelaziti jednomjesečni prosječni lični dohodak u Federaciji Bosne i Hercegovine“. Tarifom o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u FBiH je propisano da 50% nagrade pripada za sastav obrazloženog podneska, a 25% nagrade za izgubljeno vrijeme. Članom 12. navedene Tarife utvrđen je samo način obračuna osnovice od koje se u procentima računa obračun nagrade za sastav obrazloženog podneska, nagrade za izgubljeno vrijeme. Prema tome, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi nije mijenjan način obračuna nagrada, već je samo utvrđen maksimalni iznos nagrade, pa, shodno tome, svaka radnja za koju nagrada ne prelazi prosječnu visinu plaće u FBiH treba da bude obračunata u skladu sa Tarifom. Svim radnjama apelantice su, kako navode, ostale uskraćene i za imovinu koja se sastojala od kamata i troškova postupka koje su imale pred Općinskim i Kantonalnim sudom. Stoga, apelantice predlažu Ustavnom sudu da apelaciju usvoji, utvrdi povredu njihovih ustavnih prava i naloži Kantonalnom sudu da donese novu odluku.

b) Odgovor na apelaciju


11. U odgovoru Općinskog suda na apelaciju se navodi da sudska presuda koja je predmet apelacije sadrži sve odgovore u vezi sa navodima apelacije. Tokom prvostepenog postupka nije bilo kršenja bilo kakvih prava na koja se pozivaju apelantice, pa sud predlaže da se apelacija apelantica odbije kao neosnovana, jer nije bilo povrede prava na pravičan postupak i prava na imovinu.

12. U odgovoru Kantonalnog suda na apelaciju se navodi da je sud svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava bez počinjenih povreda odredaba parničnog postupka, dajući za nju razloge koji su navedeni u presudi. Kantonalni sud smatra da ustavna prava apelantica nisu povrijeđena, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi


13. U Zakonu o radu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 32/00 i 29/02) relevantne odredbe glase:

Član 68.


Plaće zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

Član 70.


Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu određuju se periodi isplate plaće, koji ne mogu biti duži od 30 dana.

14. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

III. Zatezna kamata

Kad se duguje

Član 277.


Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje uz glavnicu i zateznu kamatu prema stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

Kamata na kamatu

Član 279.


(1) Na dospjelu a neisplaćenu ugovorenu ili zakonsku kamatu, kao i na druga povremena novčana davanja ne teče zatezna kamata, izuzev kada je to zakonom određeno.

(2) Na iznos neisplaćene kamate može se zahtijevati kamata samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njezinu isplatu.

(3) Na povremena dospjela novčana davanja teče zatezna kamata od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.

Kad dužnik dolazi u docnju

Član 324.


(1) Dužnik dolazi u docnju kada ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje.

(2) Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u docnju kada ga povjerilac pozove da ispuni obavezu, usmeno ili pismeno, vansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze.

Povremena potraživanja

Član 372.


Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

15. U Zakonu o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 75/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 383.


(1)Parnične troškove čine izdaci učinjeni u toku ili u povodu postupka.

(2)Parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad advokata i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu.

Član 386.


(1)Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.

(2)Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova.

(3)Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi.

(4)Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti hoće li troškove iz člana 385. stav 4. ovog zakona podmiriti jedna ili obadvije stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda.

Član 387.


(1)Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

(2)Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema tarifi.

VI. Dopustivost


16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 P 012795 09 Gž od 9. septembra 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. septembra 2009. godine, a apelacija je podnesena 9. novembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


20. Apelantice osporavaju presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da im je tom presudom, zbog proizvoljne primjene materijalnih propisa, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

21. Član II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

k) Pravo na imovinu.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:


1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:


Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

22. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje i imovinu svodi se na pogrešnu primjenu materijalnog prava prilikom odlučivanja o roku od kojeg apelanticama pripadaju zakonske zatezne kamate na dosuđena potraživanja po osnovu neisplaćenih plaća i drugih naknada iz radnog odnosa. Naime, apelantice smatraju da je pogrešan stav Kantonalnog suda da se u konkretnom slučaju radi o povremenim potraživanjima na koja, prema članu 279. ZOO, zatezna kamata teče od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu, budući da, prema mišljenju apelantica, neisplaćeni dijelovi plaća, povećanje plaće, naknada za prevoz i regres zaposlenika zasigurno nisu povremena potraživanja, već potraživanja koja se povremeno obračunavaju.

23. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je u odlukama broj AP 658/07 od 10. juna 2009. godine i broj AP 1836/06 od 14. oktobra 2009. godine raspravljao o identičnom pravnom pitanju. U Odluci broj AP 658/07 Ustavni sud je naveo „da se plaća i ostala potraživanja iz radnog odnosa ne mogu definirati kao povremena davanja iz člana 372. stav 1. ZOO u vezi sa članom 279. stav 3. ZOO. Plaća i neka potraživanja iz radnog odnosa, kao, npr., naknada za troškove prevoza, isplaćuju se mjesečno, u sukcesivnom obračunu i kontinuirano, a neka primanja, kao, npr., regres, isplaćuju se godišnje. Ustavni sud primjećuje da se ova potraživanja iz radnog odnosa ne mogu tretirati kao povremeno davanje u okviru zakonskih odredaba kojima se regulira pitanje 'kamate na kamatu', u članu 279. stav 3. ZOO. Plaća, kao i ostala novčana potraživanja iz radnog odnosa dospijevaju tačno određenog datuma, te od tog dana poslodavac pada u docnju i plaća zakonsku zateznu kamatu zbog neizvršenja novčane obaveze, što je regulirano članom 277. ZOO“. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je zaključio da je, zbog odluke Kantonalnog suda da apelantima na dosuđene iznose iz radnog odnosa dosudi kamatu primjenom odredbe člana 279. stav 3. ZOO, u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate povrijeđeno ustavno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zbog istih razloga, Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 1836/07 utvrdio povredu ustavnih prava apelanata na pravično suđenje.

24. Ustavni sud smatra da se razlozi koji su navedeni u odlukama broj AP 658/07 i broj AP 1836/07 u cijelosti odnose i na ovu odluku, budući da način na koji je Kantonalni sud u osporenoj odluci primijenio pozitivnopravne propise u dijelu u kojem je odlučivao o zakonskim zateznim kamatama predstavlja kršenje ustavnog prava apelantica na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

25. S druge strane, u pogledu navoda apelantica o troškovima parničnog postupka, Ustavni sud ističe da se garancije člana 6. Evropske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obaveza. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka se mora sagledavati kao sastavni dio postupka u cjelini i, u skladu s tim, kao dio „utvrđivanja građanskih prava i obaveza“ (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. septembra 1997. godine, stav 25. f). Primjenom čl. 383, 386. i 387. ZPPFBiH i ocjenjujući uspjeh apelantica u ovoj parnici priznati su im troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu od 4.426,62 KM uz zakonske zatezne kamate počev od dana donošenja presude pa do isplate. Ustavni sud konstatira da apelantice smatraju da je presudama redovnih sudova pogrešno i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo utoliko što su redovni sudovi nepravilno utvrdili iznos parničnih troškova, jer im nisu priznati troškovi sastava podneska i nastavka glavne rasprave, odnosno troškovi nagrade za rad advokata. Međutim, u pogledu dijela odluke koji se odnosi na troškove postupka, Ustavni sud ne smatra da obrazloženje Kantonalnog suda ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost. Naime, kako slijedi iz dokumentacije spisa i odluka sudova, apelanticama nisu priznati troškovi za sastav podneska od 4. februara 2009. godine, budući da je prvostepeni sud u cijelosti opunomoćeniku apelantica priznao troškove za zastupanje na raspravi koja je održana 4. februara 2009. godine na kojoj je opunomoćenik apelantica, prema mišljenju Kantonalnog suda, mogao iznijeti sadržaj podneska koji je istog dana predao u sud, pa nije bilo razloga da sud apelanticama prizna troškove sastava podneska i troškove zastupanja advokata na raspravi. U toj situaciji Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 387. stav 1. ZPPFBiH kojom je propisano da, pri odlučivanju koji će se troškovi stranci naknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice, a o tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Također, prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno po jednoj preduzetoj radnji opunomoćeniku apelantica dosudio troškove u visini koja ne prelazi jednomjesečni prosječni lični dohodak u Federaciji BiH, jer su ograničenja visine naknade za opunomoćenike advokate propisana Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi FBiH.

26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno apelacionim navodima, dovoljno jasno obrazložili svoju odluku u vezi sa troškovima postupka uz pozivanje na relevantne odredbe ZPPFBiH, Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi Federacije BiH i Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantice ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, te da su sudovi u tom smislu dali jasna i precizna obrazloženja dijela odluke o troškovima parničnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da je u ovom dijelu apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede prava apelantica na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi apelantica o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije, budući da apelantice tvrdnje o povredi ovog prava, također, zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

VIII. Zaključak


28. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 u situaciji kada je Kantonalni sud očigledno proizvoljno primijenio odredbe ZOO prilikom odlučivanja o roku od kada apelanticama pripadaju zakonske zatezne kamate na dosuđena potraživanja po osnovu neisplaćenih plaća i ostalih naknada iz radnog odnosa,

29. Međutim, u vezi sa troškovima parničnog postupka, Ustavni sud konstatira da u konkretnom slučaju nije došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava u pogledu naknade troškova parničnog postupka, pa time ni do povrede ustavnog prava apelantica na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

30. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!