Službeni glasnik BiH, broj 35/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 4128/10, rješavajući apelaciju Mustafe Karahasanovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 28. marta 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mustafe Karahasanovića, Alije Karahasanovića, Hasana Karahasanovića i Ibre Karahasanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000039 09 Rev od 19. augusta 2010. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mustafa Karahasanović, Alija Karahasanović, Hasan Karahasanović i Ibro Karahasanović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Idriz Kamenica, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 21. septembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000039 09 Rev od 19. augusta 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Pravobranilaštva Republike Srpske, koje je u postupku zastupalo Republiku Srpsku i Općinu Foča (u daljnjem tekstu: tužene), zatraženo je 18. oktobra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Osnovni sud i Vrhovni sud su dostavili odgovor na apelaciju 28. i 30. oktobra 2013. godine. Tužene su dostavile odgovor na apelaciju 30. oktobra 2013. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda, Vrhovnog suda i tuženih su dostavljeni opunomoćeniku apelanata 4. novembra 2013. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Osnovnog suda broj 094-0-P-07-000147 od 31. januara 2008. godine obavezane su tužene da solidarno isplate apelantima naknadu nematerijalne štete, i to: na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti oca Nurke Karahasanovića u iznosu od po 5.000,00 KM, na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti majke Sabihe Karahasanović u iznosu od po 5.000,00 KM, na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti brata Juse Karahasanovića u iznosu od po 2.000,00 KM, na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog gubitka sestre Sajme Karahasanović u iznosu od po 2.000,00 KM i na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti brata Halila Karahasanovića u iznosu od po 2.000,00 KM, što sve zajedno iznosi 64.000,00 KM, i to sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 5. septembra 2007. godine, kao dana podnošenja tužbe sudu, pa do konačne isplate (stav 1. presude). Tužene su obavezane da apelantima naknade troškove postupka u iznosu od 1.283,25 KM u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude (stav 2. presude). Zahtjev apelanata za naknadu nematerijalne štete na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti bliskog srodnika, sestrića Šefke Kukavicе (stav 4. presude) je odbijen. Također je odbijen zahtjev apelanata za naknadu materijalne štete u iznosu od 150.000,00 KM (stav 5. presude).

7. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da su srodnici apelanata smrtno stradali na način da su kod nekih utvrđene prostrelne rane, što ukazuje na nasilnu smrt, te da od dijela srodnika ni do danas nisu pronađeni tjelesni ostaci na području Kozje Luke, općina Foča. Ukazano je da je tom prilikom apelantima uništena cjelokupna imovina gdje su prethodno živjeli u zajedničkom domaćinstvu. S obzirom na utvrđeno, Osnovni sud je ustanovio da su tužene pasivno legitimirane u predmetnoj parnici, kao i da su odgovorne za nastalu štetu koju su pretrpjeli apelanti. Svoju odluku sud je zasnovao na odredbama čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa članom 154. ZOO po principu objektivne odgovornosti uz pretpostavku uzročnosti, jer postoje ozbiljne indicije da je šteta apelantima nastala izvršenjem krivičnog djela, te da su srodnici apelanata stradali od oružanih formacija tuženih.

8. Prema mišljenju Osnovnog suda, okolnosti i činjenice u provedenom dokaznom postupku ukazuju da je šteta za apelante nastala izvršenjem nekog od krivičnih djela iz grupe krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Ukazano je da, budući da prema članu 100. Krivičnog zakona zastarjelost krivičnog gonjenja za navedena krivična djela ne može nastupiti, ne može nastupiti ni zastarjelost potraživanja naknade štete. Istaknuto je da je u takvoj pravnoj situaciji Ustavni sud u predmetu broj AP 289/03 usvojio stav da nepostojanje pravosnažne osuđujuće presude donesene u krivičnom postupku ne znači da šteta nije nastala izvršenjem krivičnog djela.

9. Osnovni sud je utvrdio da nije osnovan prigovor tuženih o zastarjelosti predmetnog potraživanja. U tom pogledu je navedeno da je tačno da je u vrijeme kada se desio štetni događaj i kada su apelanti za to saznali, bila proglašena neposredna ratna opasnost od 15. aprila 1992. godine, a u međuvremenu je bilo proglašeno ratno stanje, koje je ukinuto, kao i stanje neposredne ratne opasnosti Odlukom Narodne skupštine RS broj 02-732/06 od 19. juna 1996. godine. Prema ocjeni Osnovnog suda, rok za podnošenje tužbe u predmetnoj pravnoj stvari je mogao početi teći od 19. juna 1996. godine, kada su ukinuti ratno stanje i neposredna ratna opasnost. Do tog roka, imajući u vidu Zakon o rokovima u sudskom i upravnom postupku u vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, može se smatrati da su postojali opravdani razlozi koji su apelante sprečavali da ostvare svoja prava. Istaknuto je da su srodnici apelanata 2. i 29. septembra 2005. godine rješenjima Osnovnog suda proglašeni umrlim. Navedena rješenja su postala pravosnažna 25. septembra i 21. oktobra 2005. godine, te su stoga, prema mišljenju Osnovnog suda, "apelanti tada saznali za štetu i lica koja su štetu učinila". Stoga je zaključeno da, u smislu odredbe člana 376. stav 1. ZOO, nije protekao rok zastarjelosti, jer je tužba sudu podnesena 5. septembra 2007. godine. Osnovni sud je odbio prigovor zastare potraživanja tuženih imajući u vidu da je primijenio Odluku Ustavnog suda broj AP 289/03, te ocjenjujući da rokovi zastare počinju teći od dana pravosnažnosti rješenja suda kojim su srodnici apelanata proglašeni umrlim.

10. Osnovni sud je odbio zahtjev apelanata za naknadu nematerijalne štete za duševnu bol zbog smrti sestrića Šefke Kukavice na osnovu odredbe člana 201. stav 1. ZOO. Također je odbijen i višak tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete preko dosuđenog iznosa, jer je, prema praksi sudova u Republici Srpskoj, previsoko postavljen.

11. Dalje je Osnovni sud odbio tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili naknadu materijalne štete zbog toga što od trenutka ukidanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti, od 19. juna 1996. godine, nije bilo više zapreka da se apelanti zainteresiraju za svoju imovinu i zatraže naknadu prouzrokovane štete. Istaknuto je da je "tužilac" prilikom saslušanja priznao da im je imovina vraćena 4. marta 1999. godine i da je prvi put došao u Foču 1998. godine, a da su njegova dva brata dolazila i ranije. Tada im je imovina vraćena u posjed i tada su saznali da im je imovina uništena u toku rata. Prema tome, prema mišljenju Osnovnog suda, apelanti su saznali za prouzrokovanu štetu 1998. godine, a rokovi iz člana 376. st. 1. i 2. ZOO računaju se od 19. juna 1996. godine. Stoga, pošto su apelanti podnijeli tužbu po proteku subjektivnog i objektivnog roka od kada je šteta nastala, a računajući od dana ukidanja ratnog stanja, sud je usvojio prigovor tuženih o zastarjelosti potraživanja naknade prouzrokovane materijalne štete, pa je odbio tužbeni zahtjev apelanata u smislu odredaba čl. 376. st. 1. i 2. i 360. ZOO.

12. Protiv prvostepene presude apelanti i tuženi su podnijeli žalbe. Okružni sud je Presudom broj 015-0-Gž-08-000 116 od 11. februara 2009. godine žalbu tuženih usvojio, te preinačio prvostepenu presudu u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete tako da se i taj dio tužbenog zahtjeva odbija (stav 1. izreke presude). Odbijena je žalba apelanata u odnosu na odbijajući dio prvostepene presude (st. 3, 4. i 5. izreke presude) i u tom dijelu prvostepena presuda je potvrđena. Apelanti su obavezani da tuženim naknade troškove postupka u iznosu od 10.275,00 KM u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude.

13. U obrazloženju drugostepene presude proizlazi da je odluka prvostepenog suda u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete pravilna i zakonita. U odnosu na prigovor iz žalbe apelanata da je i materijalna šteta nastala izvršenjem krivičnog djela, i to iz grupe krivičnih djela koja ne zastarijevaju, pa tako da nije nastupila ni zastarjelost potraživanja naknade štete, prema mišljenju Okružnog suda, nije osnovan zbog toga što u konkretnom slučaju nema mjesta za primjenu odredbe člana 377. stav 1. ZOO, budući da se navedena zakonska odredba može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela koji je prouzrokovao štetu, a ne u odnosu na državni organ, državu ili pravno lice koje odgovara za štetu umjesto štetnika koji odgovara po osnovu krivice. Pored toga, rok zastarjelosti potraživanja naknade štete propisan navedenom odredbom može se primijeniti samo ako je postojanje krivičnog djela utvrđeno u krivičnom postupku, a izuzetno u parničnom postupku, ako je krivični postupak obustavljen ili ako se nije mogao pokrenuti, zato što je okrivljeni umro, duševno obolio, ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje i odgovornost okrivljenog. Navedeni uvjeti nisu ispunjeni, pa se ne može primijeniti odredba člana 377. stav 1. ZOO. Okružni sud je u pogledu zastarjelosti materijalne štete ukazao na Odluku Ustavnog suda broj AP 562/05.

14. Okružni sud je naveo da, u odnosu na tužbeni zahtjev kojim su apelanti tražili naknadu nematerijalne štete zbog smrti bliskih srodnika, odluka prvostepenog suda nije pravilna i zakonita. Prema mišljenju Okružnog suda, potraživanje naknade nematerijalne štete zbog smrti bliskog lica obuhvaćeno je Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik RS" broj 103/05, u daljnjem tekstu: Zakon o ostvarivanju prava). Istaknuto je da je donošenjem navedenog zakona Republika Srpska prihvatila odgovornost za naknadu nematerijalne i u određenim slučajevima materijalne štete nastale u periodu ratnih djejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine a pod uvjetima iz navedenog zakona, te da je ona pasivno legitimirana u ovoj parnici u odnosu na zahtjev za naknadu nematerijalne štete. Ukazano je da je, prema navedenom zakonu, odgovorna samo Republika Srpska, te da je samo ona pasivno i legitimirana, a ne i Općina Foča.

15. Međutim, pošto su apelanti podnijeli tužbu 5. septembra 2007. godine, proizlazi da je podnesena mimo roka iz člana 8. Zakona o ostvarivanju prava. Istaknuto je da su nastradali srodnici apelanata proglašeni umrlim rješenjem Osnovnog suda od 29. septembra 2005. godine, pa su apelanti, prema mišljenju Okružnog suda, mogli podnijeti tužbu i prije 28. februara 2007. godine u kom slučaju bi bio primijenjen rok iz člana 8. stav 2. Zakona o ostvarivanju prava, jer bi to bilo pravično, iako se slučaj iz konkretne parnice ne može podvesti pod odredbu iz stava 2. člana 8. spomenutog zakona, već pod odredbu iz stava 1. tog člana.

16. Također, Okružni sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 377. ZOO, jer nije utvrđeno postojanje krivičnog djela u krivičnom postupku, a nije bilo uvjeta da se to utvrdi u parničnom postupku. Prema tome, prema mišljenju Okružnog suda, protekao je zastarni rok iz odredbe člana 376. stav 2. ZOO koji se računa od 19. juna 1997. godine, od kada su apelanti mogli uspješno podnijeti prijedlog za proglašenje nestalih srodnika umrlim.

17. Dalje se Okružni sud osvrnuo i na Odluku Ustavnog suda broj AP 289/03 od 19. novembra 2004. godine i naveo da u konkretnom slučaju nema dokaza da su nastradali srodnici apelanata ubijeni u logoru i da su ih ubile oružane formacije tužene. Istaknuto je da je prvostepeni sud naveo da je uvidom u dio članka iz dnevnih novina "San" utvrđeno da je stradanje Bošnjaka Kozje Luke nastalo usljed zločina pripadnika Kriznog štaba iz Miljevine, kojom prilikom su masakrirali devet članova porodice Nurke Karahasanovića. Međutim, prema mišljenju Okružnog suda, citat iz dnevnih novina ne može biti dokaz da su određena lica počinila neko krivično djelo, već dokaz može biti samo pravosnažna presuda donesena u krivičnom postupku.

18. Protiv drugostepene presude apelanti su izjavili reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 118 0 P 000039 09 Rev od 19. augusta 2010. godine odbio.

19. U obrazloženju revizione presude se navodi da se rokovi zatarjelosti potraživanja naknade nematerijalne štete moraju dovesti u vezu sa uvjetima za proglašenje nestalog lica umrlim koje propisuje Zakon o vanparničnom postupku (član 61. stav 1. tač. 4. i 67. stav 2) bez obzira na činjenicu koji je datum smrti nestalog lica utvrđen u vanparničnom postupku. Stoga se rokovi zastare, prema mišljenju Vrhovnog suda, u smislu člana 376. st. 1. i 2, ne računaju od dana kada je doneseno pravosnažno rješenje u vanparničnom postupku o proglašenju nestalog lica umrlim, niti od dana koji je utvrđen kao dan smrti nestalog lica.

20. Navedeni rokovi zastare naknade nematerijalne štete imaju se računati od dana kada su se stekli uvjeti za proglašenje nestalog lica umrlim a u konkretnom slučaju to je protekom godinu dana od dana prestanka neprijateljstava, to jeste od 19. juna 1997. godine. Stoga, pošto je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 5. septembra 2007. godine, do tada je protekao subjektivni i objektivni rok zastare potraživanja naknade nematerijalne štete, pa je tužbeni zahtjev pravilno odbijen. U pogledu zastare potraživanja materijalne štete, Vrhovni sud je naveo da prihvata pravne stavove koje su dali nižestepeni sudovi kao pravno valjane. Ukazano je da je rok zastare za podnošenje tužbe radi naknade materijalne štete počeo teći od 19. juna 1996. godine, u svakom slučaju 4. marta 1999. godine, kada je apelantima vraćena uništena imovina, pa je objektivni rok od pet godina svakako istekao prije podnošenja tužbe.

21. Prema mišljenju Vrhovnog suda, neosnovan je prigovor apelanata da je drugostepeni sud počinio povredu postupka iz člana 231. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer na sjednici vijeća nije ocjenjivao drugačije od prvostepenog suda neposredno izvedene dokaze u toku prvostepenog postupka, nego je samo dao drugačiju pravnu ocjenu utvrđenih činjenica u pogledu zastarjelosti potraživanja.

22. Dalje, prema mišljenju Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju ne dolazi u obzir primjena zastarnog roka iz člana 377. ZOO, jer se ovaj rok primjenjuje samo ako je pravosnažnom presudom krivičnog suda utvrđeno postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti izvršioca (štetnika). Ukazano je da je izuzetno parnični sud ovlašten da ispita i utvrdi da li je šteta učinjena takvim radnjama koje sadrže elemente krivičnog djela samo ako su postojale određene procesne smetnje (smrt izvršioca, njegova nesposobnost rasuđivanja i sl.) zbog kojih nije bilo moguće da se protiv izvršioca krivičnog djela postupak pokrene i okonča donošenjem pravosnažne krivične presude kojom se proglašava krivim.

23. Pored navedenog, Vrhovni sud je ustanovio da se odredba člana 377. stav 1. ZOO može primijeniti samo u odnosu na štetnika koji odgovara po osnovu krivice, a ne i u odnosu na državu kao pravno lice. Istaknuto je da u konkretnom slučaju ne postoji pravosnažna presuda krivičnog suda, domaćeg ili međunarodnog, kojom je utvrđeno da su pripadnici oružanih formacija Republike Srpske počinili krivično djelo protiv čovječnosti ili međunarodnog prava (djelo ratnog zločina) u čijem izvršenju su lišeni života bliski srodnici apelanata u vezi s kojim se potražuje naknada štete, odnosno uništena njihova imovina, a za koju bi bio vezan sud u parničnom postupku, u smislu odredbe člana 12. stav 3. ZPP. Ukazano je da tokom postupka, osim iznesenih tvrdnji da su pripadnici Vojske Republike Srpske lišili života bliske srodnike apelanata i zapalili njihovu imovinu, nije utvrđena nijedna relevantna činjenica, niti izveden dokaz koji bi takve tvrdnje učinio osnovanim. U takvim okolnostima, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne može se zaključiti da je u pitanju krivično djelo ratni zločin koje su počinili pripadnici oružanih formacija Republike Srpske, te se stoga ne može govoriti ni o objektivnoj odgovornosti tuženih (čl. 173. i 174. ZOO).

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

24. Apelanti smatraju da je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, te smatraju da se ne može prihvatiti zaključak redovnih sudova da je za pričinjenu materijalnu i nematerijalnu štetu nastupila zastarjelost potraživanja. Smatraju da iz dokaza koji su izvedeni u predmetnom postupku proizlazi da je šteta nastala izvršenjem krivičnog djela i da se rokovi zastarjelosti za nastalu štetu imaju računati od dana kada je izvršilac krivičnog djela osuđen pravosnažnom presudom. Prema mišljenju apelanata, očito je da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu protiv međunarodnog ratnog prava za koje zastarjelost krivičnog gonjenja ne nastupa, te da je, onda, upitno da li nastupa i zastarjelost za nastalu štetu proisteklu iz takvih krivičnih djela. Ukazuju da izvršioci konkretnog krivičnog djela iz kojeg je nastala šteta još uvijek nisu procesuirani i da nisu kažnjeni za počinjena krivična djela, a za to su upravo odgovorne tužene, pa se ne može prihvatiti stav sudova u Republici Srpskoj da je u konkretnom slučaju nastupila zastara na naknadu štete. Smatraju da je takav stav diskriminatorski, nepravedan, nepravičan i suprotan međunarodnim pravnim normama. S tim u vezi, ukazuju na Odluku Ustavnog suda broj AP 289/03.

b) Odgovor na apelaciju

25. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava. Ukazano je da su stavovi u vezi sa odredbama čl. 376. i 377. ZOO i člana 12. ZPP kontinuirani stavovi tog suda a koji su primijenjeni u osporenoj odluci.

26. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo hronologiju predmeta uz naznaku da je sudija koji je donio prvostepenu presudu imenovan u Okružni privredni sud u Istočnom Sarajevu.

27. U odgovoru na apelaciju tužene su navele argumente u odnosu na primjenu odredbe čl. 376. st. 1. i 2. i 377. ZOO u konkretnom slučaju, te smatraju da osporenom presudom Vrhovnog suda nije došlo do povrede ustavnih prava apelanata.

V. Relevantni propisi

28. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Potraživanje naknade štete

Član 376. st. 1. i 2.

(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.

Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom

Član 377.

(1) Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.

(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

(3) Isto važi i za zastoj zastarijevanja.

Zakon o vanparničnom postupku ("Službeni list SRBiH" broj 10/89) u relevantnom dijelu glasi:

Član 61. stav 1. tačka 4.

Umrlim licem proglasiće se:

4) lice koje je nestalo u toku rata ili u vezi sa ratnim događajima a o čijem životu nije bilo nikakvih vijesti, za godinu dana od dana prestanka neprijateljstava.

Član 67. stav 2.

Kao dan smrti smatra se dan kada je nestalo lice vjerovatno umrlo ili dan koji vjerovatno nije preživjelo. Ako taj dan ne može da se utvrdi, kao dan smrti smatra se prvi dan poslije isteka roka iz člana 61. ovog zakona.

VI. Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000039 09 Rev od 19. augusta 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelanti su primili 7. septembra 2010. godine, a apelacija je podnesena 21. septembra 2010. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

33. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

34. Predmetni postupak se odnosi na postupak po tužbi apelanata za naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.

35. Apelanti, u suštini, smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, budući da je njihov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne i materijalne štete, po prigovoru tuženih o zastarjelosti predmetnog potraživanja, odbijen u smislu odredbe člana 376. st. 1. i 2. ZOO.

36. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

37. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su apelanti podnijeli tužbu za naknadu nematerijalne štete zbog smrti svojih bliskih srodnika, kao i naknadu materijalne štete zbog uništene imovine. Osnovni sud je tužbeni zahtjev apelanata za naknadu nematerijalne štete djelimično usvojio, a odbio je njihov zahtjev za naknadu materijalne štete. Međutim, Okružni sud je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti. Navedenu odluku Okružnog suda u suštini je potvrdio Vrhovni sud, te je, u konačnici, odbijen tužbeni zahtjev apelanata za naknadu nematerijalne i materijalne štete na osnovu odredbe člana 376. st. 1. i 2, budući da je protekao i subjektivni i objektivni rok zastare potraživanja naknade nematerijalne i materijalne štete.

38. Ustavni sud napominje da zastara kao posljedica nevršenja prava kroz zakonom određeno vrijeme može imati različite učinke. Iako u teoriji postoje različita pravna stajališta u pogledu posljedica zastare potraživanja, dva su temeljna. Prema prvom stajalištu, povjerilac zadržava subjektivno pravo u materijalnom smislu, te gubi "samo" pravo na sudsku zaštitu ili na tužbeni zahtjev. Dakle, povjerilac gubi samo dio svoga prava, i to dio koji se sastoji u zakonskoj i sudskoj mogućnosti njegovog ostvarivanja. Navedeno stajalište se odnosi na privatnopravne grane, prvenstveno na obligaciono pravo. Prema drugom stajalištu, nastupanjem zastare prestaje da postoji povjeriočevo subjektivno pravo. Navedeno stajalište se vezuje za javno pravo poput poreznog prava. U privatnom pravu se smatra da nastupanjem zastare prestaje pravna obaveza dužnika, budući da je postala neutuživa i postaje, tj. pretvara se u naturalnu obavezu. Budući da se subjektivno pravo sastoji od povjeriočevog ovlaštenja da se njime koristi ili ne koristi, kao i od prava na sudsku zaštitu, može se zaključiti da nastupanjem zastare povjerilac nije izgubio ovlaštenje koje čini sadržaj njegovog subjektivnog prava. Prema tome, dužnik može svoju obavezu izvršiti, a povjerilac primiti ispunjenje. Ako dužnik izvrši zastarjelu obavezu, nema pravo na povrat, ali njegovo je ovlaštenje bilo da istakne prigovor zastare, čime bi se oslobodio pravne obaveze. Prigovor zastare dužnik će moći staviti u sudskom postupku koji je povjerilac pokrenuo radi izvršenja pravne obaveze. Ako dužnik ne iskoristi to svoje ovlaštenje, sud će presuditi u korist povjerioca, jer se u privatnom pravu o zastari ne vodi računa po službenoj dužnosti.

39. Ustavni sud primjećuje da su upravo u konkretnom slučaju redovni sudovi odlučivali po prigovoru tuženih da je potraživanje apelanata zastrajelo. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u svojoj odluci donesenoj u predmetu Baničević protiv Hrvatske od 21. oktobra 2012. godine ukazao da zakonski zastarni rokovi imaju nekoliko važnih svrha, kao što su osiguranje pravne izvjesnosti i pravomoćnosti i zaštita mogućih tuženika od zastarjelih zahtjeva kojima bi se moglo teško suprotstaviti i spriječiti nepravdu koja bi mogla nastati ako se od sudija traži da odluče o događajima koji su se dogodili u dalekoj prošlosti, na osnovi dokaza koji bi mogli postati nepouzdani ili nepotpuni zbog proteka vremena (vidi citirani predmet Stubbings i ostali, stav 51, vidi, također, mutatis mutandis, Vo protiv Francuske [VV], broj 53924/00, stav 92, ECHR 2004-VIII, i J.A. Pye (Oxford) Ltd. i J.A. Pye (Oxford) Land Ltd. protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], broj 44302/02, st. 68-69, ECHR 2007-X). Stoga, parnične stranke treba da očekuju primjenu tih pravila (vidi, mutatis mutandis, Miragall Escolano i ostali protiv Španije, br. 38366/97, 38688/97, 40777/98, 40843/98, 41015/98, 41400/98, 41446/98, 41484/98, 41487/98 i 41509/98, stav 33, ECHR 2000-I).

40. Prema tome, prema mišljenju Evropskog suda, postojanje zastarnog roka nije, per se, nespojivo s Konvencijom. Stoga je naglašeno da je zadatak Evropskog suda u konkretnom predmetu da utvrdi da li su priroda roka o kojemu je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi s Konvencijom (vidi, Vrbica protiv Hrvatske, broj 32540/05, stav 66, 1. aprila 2010.). Prema mišljenju Evropskog suda, to osobito znači da se Evropski sud mora uvjeriti kako se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za podnosioce s obzirom na nadležno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta (vidi, Osu protiv Italije, broj 36534/97, stav 35, 11. jula 2002, već citirani predmet Vrbica, stav 72, i Majski protiv Hrvatske (broj 2), broj 16924/08, stav 69, 19. jula 2011). Evropski sud je, također, primijetio da član 377. ZOO predviđa duži zakonski zastarni rok za zahtjeve za naknadu štete kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Duži zakonski zastarni rok na taj način djeluje u korist žrtava zločina, dopuštajući im da potražuju naknadu štete u dužem zakonskom roku, propisanom za krivično djelo o kojemu je riječ. Međutim, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova, taj zakonski zastarni rok primjenjiv je samo kad je pravomoćnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom.

41. Razmatrajući okolnosti konkretnog slučaja, Evropski sud je naglasio da nije bilo ničega što bi spriječilo podnosioce (niti oni tvrde drukčije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete u općem zakonskom zastarnom roku na osnovu člana 376. ZOO. To bi, prema mišljenju Evropskog suda, građanskim sudovima omogućilo da ispitaju osnovanost zahtjeva podnosilaca bez obzira na protek zakonskog zastarnog roka u krivičnom postupku ili bilo kakvog drugog ishoda krivičnog postupka. Umjesto toga, podnosioci su čekali četiri godine, te tako stvorili situaciju u kojoj je ishod krivičnog postupka imao odlučujući utjecaj na njihovu građansku tužbu. Prema mišljenju Evropskog suda, time što svoju građansku tužbu nisu podnijeli u općem zastarnom roku podnosioci su se, iako su imali advokata, našli u situaciji u kojoj su se izložili opasnosti da nastupi zastara u odnosu na njihovu građansku tužbu. Prema tome, Evropski sud je istakao da se ne može reći da su sami zakonski zastarni rokovi, ili način na koji su primijenjeni u ovom predmetu, povrijedili samu bit prava podnosilaca na pristup sudu (vidi, Evropski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka od 2. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 44252/10, st. 31- 37).

42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud, nalazeći da je revizija apelanata neosnovana, a odluka drugostepenog suda pravilna, ustanovio da se rokovi zastarjelosti potraživanja naknade nematerijalne štete moraju dovesti u vezu sa uvjetima za proglašenje nestalog lica umrlim koje propisuje Zakon o vanparničnom postupku (odredbe čl. 61. i 67. stav 2) bez obzira na činjenicu koji datum smrti nestalog lica je utvrđen u vanparničnom postupku. Dakle, prema mišljenju Vrhovnog suda, rokovi zastare naknade nematerijalne štete se moraju računati od dana kada su se stekli uvjeti za proglašenje nestalog lica umrlim, a u konkretnom slučaju to je protekom godine dana od dana prestanka neprijateljstava, odnosno od 19. juna 1997. godine (19. juna 1996. godine ukinuto je ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti). Prema tome, budući da je predmetna tužba podnesena 5. septembra 2007. godine, imajući u vidu navedeno, protekao je i subjektivni i objektivni rok zastare potraživanja naknade nematerijalne štete u smislu odredbe člana 376. st. 1. i 2. Dalje, u pogledu naknade materijalne štete redovni sudovi su usvojili stajalište da je on počeo teći 19. juna 1996. godine, odnosno u svakom slučaju 4. marta 1999. godine, kada je apelantima vraćena uništena imovina, te kada se uzme u obzir da su apelanti podnijeli tužbu 5. septembra 2007. godine, došlo je do zastarijevanja potraživanja u smislu odredbe člana 376. st. 1. i 2. ZOO. Ustavni sud u navedenom obrazloženju ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava od Vrhovnog suda. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud donio zakonitu i pravilnu odluku, te za svoje zaključke dao jasna i precizna obrazloženja u pogledu primjene materijalnog prava.

43. Dalje, prema mišljenju Ustavnog suda, obrazloženje Vrhovnog suda u pogledu primjene odredbe člana 377. ZOO ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost, budući da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema onom trećem licu koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela. Stoga se na to treće lice može samo primijeniti odredba člana 376. ZOO. Također, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud usvojio stajalište da u konkretnom slučaju nema uvjeta da se u predmetnom parničnom postupku utvrđuje da li je šteta učinjena radnjama koje sadrže elemente krivičnog djela za šta je, prema mišljenju Ustavnog suda, dao jasne i precizne razloge koji ne ukazuju na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da apelanti u predmetnom postupku nisu dokazali da postoji pravosnažna presuda krivičnog suda kojom je utvrđeno da su pripadnici oružanih snaga Republike Srpske počinili krivično djelo protiv čovječnosti ili međunarodnog prava a u čijem su izvršenju lišeni života bliski srodnici apelanata, za koju presudu bi bio vezan parnični sud u smislu odredbe člana 12. ZPP.

44. Prema tome, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, kao i praksu Evropskog suda u predmetu Baničević, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo ničega što bi apelante spriječilo da svoju građansku tužbu za naknadu štete podnesu u roku iz odredbe člana 376. st. 1. i 2. ZOO. Stoga su se apelanti, iako su imali advokata, izložili opasnosti da nastupi zastara u odnosu na njihovu građansku tužbu. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da se u konkretnom slučaju nije mogla primijeniti odredba člana 377. ZOO, budući da se rokovi iz navedene odredbe odnose na izvršioca krivičnog djela, a ne na treća lica koja su eventualno odgovorna za njegove radnje. Dalje, nije bilo osnova da se u parničnom postupku utvrđuje da je šteta apelantima počinjena krivičnim djelom. Stoga se, prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju, primjenjujući zakonske zastarne rokove, ne može reći da su sami zakonski rokovi ili način na koji su primijenjeni u ovom predmetu povrijedili pravo apelanata na pravično suđenje.

45. U odnosu na pozivanje apelanata na Odluku Ustavnog suda broj AP 289/03 od 19. novembra 2004. godine, Ustavni sud naglašava da ovaj sud odlučuje u okolnostima svakog pojedinačnog predmeta, te da je, razmatrajući okolnosti konkretnog slučaja, utvrdio da nije došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava a što je obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke.

46. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelanata o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u predmetnom postupku, te da apelantima nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

47. Ustavni sud napominje da je prilikom odlučivanja u konkretnom slučaju imao u vidu i noviju praksu Ustavnog suda u predmetima istog ili sličnog činjeničnog i pravnog pitanja (vidi, npr., Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 2678/09 od 18. aprila 2012. godine, AP 3188/09 od 30. oktobra 2012. godine, AP 1758/09 od 18. septembra 2012. godine, kao i Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2763/09 od 22. marta 2013. godine (Bejtulah i Jakup Ilijazi), dostupne na web- stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata.

Ostali navodi

48. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju a u prilog tome su iznijeli identične navode kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, koji su u ovoj odluci već detaljno ispitani i za koje je zaključeno da su neosnovani. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ove navode ispituje i u odnosu na pravo na porodični život i pravo na imovinu.

VIII. Zaključak

49. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnopravnih propisa na štetu apelanata, te kada je sud za svoje odlučenje dao jasne i precizne razloge.

50. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.