Službeni glasnik BiH, broj 48/11

na sjednici odr�anoj 9. februara 2011. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU


OBRAZLOŽENJE


Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2178/08, rješavajući apelaciju A.G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (�Slu�beni glasnik Bosne i Hercegovine� br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Usvaja se apelacija A.G.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000108 od 8. maja 2008. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je du�an da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nala�e se Vrhovnom sudu da u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u �Slu�benom glasniku Bosne i Hercegovine�, �Slu�benim novinama Federacije Bosne i Hercegovine�, �Slu�benom glasniku Republike Srpske� i �Slu�benom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine�.

I. Uvod


1. A.G. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čitluka, koju zastupaju Sanja Ilinčić-Lukenda i Gorjana Šajin, advokatice iz Čitluka, podnijela je 15. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000108 od 8. maja 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-G�-06-000 311 od 6. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (Općinski sud) broj P.250/03-Č od 9. januara 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te suprotne strane u postupku T.P. �Brotnjopromet� d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: tu�eni), zatra�eno je 28. jula 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud i tu�eni su dostavili odgovor 8. augusta 2008. godine, Kantonalni sud 20. augusta 2008. godine, a Općinski sud 22. augusta 2008. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantici 28. augusta 2008. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelantica je 31. oktobra 2001. godine pokrenula radni spor pred Općinskim sudom protiv tu�enog radi poništenja rješenja, te uspostave radno-pravnog statusa i isplate.

7. Presudom Općinskog suda broj P.250/03-Č od 9. januara 2006. godine odbijen je dio apelanticinog tu�benog zahtjeva koji je glasio: �Poništavaju se rješenja tu�enog broj 170-11/00 od 3. novembra 2000. godine i broj 271-11/00 od 20. novembra 2000. godine, kao i rješenja Kantonalne komisije za provedbu člana 143. Zakona o radu, broj 03-34-33-447/01 od 22. augusta 2003. godine�. Istom presudom djelimično je usvojen apelanticin tu�beni zahtjev na način da joj je utvrđen status zaposlenice na čekanju posla kod tu�enog počevši od 31. januara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, te je tu�enom nalo�eno da apelantici isplati naknadu plaće za vrijeme čekanja u iznosu od po 220,00 KM mjesečno ili ukupno 704,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, kao i da apelantici za period od 31. januara 2000. godine do 6. maja 2000. godine uplati doprinose iz plaće i na plaću, kao i porez na plaću, dok je preostali dio apelanticinog tu�benog zahtjeva u odnosu na isplatu na ime naknade plaće i doprinosa iz plaće, odbijen. Ujedno, tu�enom je nalo�eno da apelantici isplati otpremninu u iznosu od 1.112,97 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 7. septembra 2000. godine pa do isplate, te da naknadi troškove postupka u iznosu od 648,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 9. januara 2006. godine, kao dana presuđenja. Višak apelanticinog tu�benog zahtjeva preko dosuđenog u odnosu na otpremninu je odbijen.

8. Tokom postupka je utvrđeno, što među parničnim strankama nije bilo sporno, da je tu�eni, postupajući po apelanticinom zahtjevu, Rješenjem broj 170-11/00 od 3. novembra 2000. godine, apelantici utvrdio status zaposlenice na čekanju posla počevši od 31. januara 2000. godine, te Rješenjem broj 271-11/00 od 20. novembra 2000. godine prestanak radnog odnosa sa 6. majem 2000. godine i pravo na isplatu otpremnine. Nesporno je utvrđeno da se apelantica, nezadovoljna ovim rješenjima, �alila Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija), potom i Federalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) koje su svojim rješenjima apelanticine �albe odbile.

9. Prema mišljenju Općinskog suda neosnovan je apelanticin tu�beni zahtjev u dijelu kojim je tra�ila poništenje rješenja zbog toga što je tu�eni, donoseći osporena rješenja, postupio u potpunosti po odredbama Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), i to po odredbi člana 143. ZOR-a. Prema citiranoj odredbi zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ZOR-a pismeno i neposredno obratio poslodavcu radi uspostave radno-pravnog statusa, a u tom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, smatrat će se zaposlenikom na čekanju posla. Tu�eni je apelantici priznao status zaposlenice na čekanju posla od dana podnošenja zahtjeva do 6. maja 2000. godine kada je po sili zakona, a na osnovu odredbe člana 143. st. 1. i 4. ZOR-a, svim zaposlenicima koji su se zatekli na čekanju posla, a poslodavac ih nije pozvao na posao, prestao radni odnos, pa tako i apelantici. Općinski sud je u svom obrazlo�enju još istakao da je tu�eni apelantici priznao sva prava predviđena odredbom člana 143. ZOR-a pozivajući se na Odluku Vrhovnog suda broj Rev. 291/03. U skladu s navedenim, Općinski sud je utvrdio da su osporena rješenja valjana i zakonita, te da apelantica nije imala razloga da ih pobija. Iz istog razloga neosnovan je i onaj dio apelanticinog tu�benog zahtjeva kojim je potra�ivala naknadu plaće počevši od 3. aprila 1992. godine do 31. januara 2000. godine, jer apelantica nema pravo da tra�i naknadu za period u kojem nije radila. Općinski sud je ocijenio da je djelimično osnovan dio apelanticinog tu�benog zahtjeva kojim je tra�ila naknadu plaće za vrijeme čekanja posla počevši od 31. januara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, a visinu naknade ovaj sud je utvrdio na osnovu odredbe člana 5. tada va�ećeg Općeg kolektivnog ugovora za područje Federacije BiH (�Slu�bene novine Federacije BiH� broj 19/00; u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor).

10. Među strankama nije sporno da apelantici pripada pravo na isplatu otpremnine, u skladu s odredbom člana 143. stav 4. ZOR-a, jer je tu�eni priznao ovaj dio tu�benog zahtjeva. Općinski sud je udovoljio i dijelu tu�benog zahtjeva koji se odnosio na uplatu doprinosa na plaću i iz plaće, kao i poreza na plaću, i to za period od 31. januara 2000. godine pa do 6. maja 2000. godine za koji je dosuđena naknada plaća.

11. Protiv prvostepene presude Kantonalnom sudu su se �alili i apelantica i tu�eni. Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-G�-06-000 311 od 6. septembra 2006. godine apelanticina �alba je djelimično usvojena tako što je prvostepena presuda preinačena u dijelu dosuđenih troškova postupka na način pobli�e preciziran u stavu 1. izreke presude, dok je u ostalom dijelu �alba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Stavom 2. izreke iste presude �alba tu�enog je odbačena kao neblagovremena.

12. Apelantica je u �albi, između ostalog, navela da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio period čekanja posla od momenta podnošenja zahtjeva tu�enom, a ne od 3. aprila 1992. do 6. maja 2000. godine u kojem apelantici pripada pravo na naknadu plaća.

13. U obrazlo�enju presude je navedeno da je Kantonalni sud, nakon što je ispitao prvostepenu presudu u granicama �albenih razloga i razloga predviđenih odredbom člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da je apelanticina �alba osnovana samo u dijelu troškova parničnog postupka. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno odlučio kada je djelimično udovoljio apelanticinom tu�benom zahtjevu, te pravilno odredio visinu naknade plaće za period čekanja posla počevši od dana podnošenja zahtjeva tu�enom do 6. maja 2000. godine i visinu otpremnine sa zakonskim zateznim kamatama. U obrazlo�enju je istaknuto da je tu�eni osporena rješenja donio u skladu s odredbom člana 143. ZOR-a, da su ta rješenja valjana i zakonita, pa da stoga apelantica nema razloga da ih pobija jer joj je tu�eni osporenim rješenjima u potpunosti priznao sva prava predviđena odredbom člana 143. ZOR-a. Upravo zbog navedenih razloga, Kantonalni sud smatra da je neosnovan dio apelanticinog tu�benog zahtjeva kojim potra�uje naknadu štete zbog neostvarene plaće od 1992. godine za vrijeme u kome nije radila.

14. Apelantica je protiv drugostepene presude izjavila reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 070-0-Rev-07-000108 od 8. maja 2008. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazlo�enju presude Vrhovni sud je naveo da su neosnovane apelanticine tvrdnje da su ni�estepeni sudovi pogrešno protumačili i primijenili odredbe člana 143. st. 1. i 2. ZOR-a kada su odbili njen zahtjev da joj tu�eni prizna status zaposlenika na čekanju posla od 3. aprila 1992. godine, a ne od 31. januara 2000. godine. Naime, prema ocjeni Vrhovnog suda sudska praksa, kao i praksa svih kantonalnih komisija i Federalne komisije, je jedinstvena u tumačenju odredbe člana 143. stav 2. ZOR-a. Prema navedenoj praksi zauzet je stav da se zaposlenici koji su se zatekli u radnom odnosu kod poslodavca 31. decembra 1991. godine i koji su prestali s radom u periodu rata ili neposredne ratne opasnosti, te nisu zasnivali radni odnos kod drugog poslodavca do stupanja na snagu novog ZOR-a, smatraju zaposlenicima na čekanju posla ali samo od dana kada su se, u smislu navedenog zakona, obratili poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa. Na isti način ovu odredbu je protumačio i federalni ministar socijalne politike, raseljenih osoba i izbjeglica u svojoj Instrukciji o primjeni člana 143. stav 2. ZOR-a od 10. aprila 2000. godine. Bez obzira na činjenicu što je navedena Instrukcija prestala da va�i Odlukom navedenog ministra od 17. jula 2001. godine, način tumačenja ove odredbe u praksi redovnih sudova i komisija je ostao isti. Osnov za ovakvo tumačenje odredbe člana 143. stav 2. ZOR-a zasniva se na činjenici da mnogi poslodavci za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti nisu radili, odnosno privređivali, te nisu ni bili u stanju zapošljavati isti broj radnika kao prije rata, a pogotovo ne svim zaposlenicima isplaćivati plaće i doprinose. Prema tome, suprotno razmišljanje predstavljalo bi nesrazmjeran teret za poslodavca, pa su, po mišljenju Vrhovnog suda, ni�estepeni sudovi pravilno primijenili odredbu člana 143. stav 2. ZOR-a. U skladu s navedenim razmišljanjem, Vrhovni sud je zaključio da su ni�estepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelanticin zahtjev za isplatu naknada plaća za period od 3. aprila 1992. godine do 31. januara 2000. godine, jer u tom periodu apelantica nije imala status zaposlenika na čekanju posla.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


15. Apelantica se �ali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica ističe da su redovni sudovi pogrešno i krajnje proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je tu�eni, donošenjem osporenih rješenja, postupio u skladu s odredbom člana 143. ZOR-a. Prema apelanticinom mišljenju redovni sudovi su pogrešno utvrdili da apelantica u vrijeme donošenja ZOR-a nije imala status zaposlenika na čekanju posla, te da se na nju ne odnosi odredba člana 143. stav 1. ZOR-a. Apelantica smatra da su sudovi pogriješili kada su joj utvrdili status zaposlenika na čekanju posla od dana podnošenja zahtjeva tu�enom, tj. 31. januara 2000. godine pa do 6. maja 2000. godine, te su pogrešno utvrdili i vrijeme za koje apelantici pripada pravo na naknadu plaće. Apelantica još ističe da je očigledno da su sva tri suda postupali po Instrukciji o primjeni člana 143. stav 2. ZOR-a koja je od početka bila protuzakonita i kao takva je ukinuta. Na kraju, apelantica je navela da je bila u radnom odnosu kod tu�enog od 1975. godine do 6. maja 2000. godine, da joj radni odnos nije prestao 1992. godine jer joj ugovor o radu nije otkazan, te je predlo�ila da se utvrdi povreda prava na pravično suđenje i pravo na imovinu, ukine presuda Vrhovnog suda te je zatra�ila naknadu troškova na ime sastava apelacije u iznosu od 1.684,80 KM.

b) Odgovor na apelaciju


16. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je prilikom odlučivanja o reviziji ocijenio sve apelanticine navode i da je ispitao sve razloge na kojima je zasnovana drugostepena odluka, te da nije našao da je povrijeđeno ijedno apelanticino pravo na koje se u apelaciji poziva, te je predlo�io da se apelacija odbije kao neosnovana jer je odluka donesena u skladu sa zakonom i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.

17. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u predmetnom slučaju nije došlo do povreda apelanticinih prava predviđenih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te je predlo�io da se apelacija odbije kao neosnovana. Na kraju je još dodao da je apelantica tokom postupka tretirana kao stranka sa svim pravima i obavezama, a to što je nezadovoljna konkretnom odlukom ne znači da su joj povrijeđena ustavna prava na koja se poziva.

18. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je hronološki opisao tok postupka istaknuvši da je postupak vođen u skladu sa zakonom, te da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelantica 31. decembra 1991. godine imala status zaposlenika kod tu�enog, a da joj je status zaposlenika na čekanju posla utvrđen od dana podnošenja zahtjeva tu�enom, te da joj, u skladu s navedenim, samo u navedenom razdoblju pripada pravo na naknadu plaća i uplatu doprinosa. Općinski sud je na kraju predlo�io da se apelacija odbije jer su apelanticini navodi o povredi prava neosnovani.

19. Tu�eni je u odgovoru na apelaciju naveo da pravo na pravično suđenje na koje se poziva apelantica ni na koji način nije dovedeno u pitanje. Primjena odredbe člana 143. ZOR-a, po mišljenju tu�enog, mora se sagledati u svjetlu okolnosti u kojim se našla dr�ava jer se �specifična institucija radnika na čekanju ne mo�e porediti s radnim odnosom iz predratnih godina, u drugom pravnom sistemu�. Apelantica pogrešno smatra da je trebala biti plaćena za vrijeme dok nije radila jer to ni na koji način nije bila obaveza preduzeća koje nije moglo poslovati iz razloga koji predstavljaju višu silu. Tu�eni je predlo�io da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi


20. Zakon o radu (�Slu�bene novine Federacije Bosne i Hercegovine� br. 43/99 i 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 143.

(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najdu�e šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.

(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.

(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.

(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.

VI. Dopustivost


21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadle�nost u pitanjima koja su sadr�ana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud mo�e razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000108 od 8. maja 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 2. juna 2008. godine, a apelacija je podnesena 15. jula 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


25. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje


26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine u�ivaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optu�be protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

28. Ustavni sud smatra da je, u konkretnom slučaju, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv jer se u postupku po apelanticinoj tu�bi odlučivalo o njenom radno-pravnom statusu, odnosno o zahtjevu da se ponište rješenja koja se tiču njenog radno-pravnog statusa kao i ostalim pravima koja proizlaze iz radnog odnosa.

29. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbu člana 143. stav 2. Zakona o radu, kada su joj utvrdili status zaposlenika na čekanju posla od dana podnošenja zahtjeva tu�enom, odnosno od 31. januara 2000. godine.

30. S obzirom na navode o proizvoljnosti u primjeni prava Ustavni sud zapa�a da arbitrarnost ili očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne mo�e voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluku AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Prema tome, zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su redovni sudovi u konkretnom slučaju dali jasne i razumljive razloge na kojima su zasnovali svoje odluke, odnosno da li obrazlo�enja redovnih sudova sadr�e jasne i detaljne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi.

31. Ustavni sud zapa�a da je apelantica pokrenula sudski postupak u kojem je, između ostalog, tra�ila da se ponište rješenja tu�enog, Kantonalne i Federalne komisije, da joj se utvrdi status zaposlenika na čekanju posla počevši od 3. aprila 1992. godine do 6. maja 2000. godine, da joj se za navedeni period isplati naknada plaće, te uplate doprinosi na ime penzijskog i invalidskog osiguranja. Općinski sud je donio presudu kojom je navedeni dio apelanticinog tu�benog zahtjeva odbio. Kantonalni i Vrhovni sud su u ovom dijelu potvrdili prvostepenu presudu. Općinski sud je u svojoj odluci zaključio da je apelanticin tu�beni zahtjev u dijelu u kojem tra�i poništenje rješenja neosnovan jer je tu�eni, donoseći osporena rješenja, postupio u potpunosti u skladu s odredbom člana 143. ZOR-a, priznavši joj status zaposlenice na čekanju posla od dana podnošenja zahtjeva, odnosno od 31. januara 2000. godine do 6. maja 2000. godine kada joj je po sili zakona prestao radni odnos, budući da je tu�eni nije pozvao na posao. Prvostepeni sud je naveo i to da je neosnovan i tu�beni zahtjev tu�iteljice kojim tra�i naknadu plaće od 3. aprila 1992. godine do 31. januara 2000. godine jer ista ne mo�e tra�iti štetu za neostvarene plaće za period u kojem nije radila. Kantonalni sud je u postupku po �albi u cijelosti prihvatio zaključke prvostepenog suda u odnosu na navedeni dio apelanticinog tu�benog zahtjeva. Vrhovni sud je u postupku po reviziji istakao da je sudska praksa, kao i praksa svih kantonalnih komisija za provedbu člana 143. Zakona o radu, kao i Federalna komisija za provedbu člana 143. Zakona o radu jedinstvena u tumačenju odredbe člana 143. stav 2. Zakona o radu, zauzimajući pravni stav da se zaposlenici koji su se zatekli u radnom odnosu kod poslodavca na dan 31. 12. 1991, godine, a prestali su sa radom u periodu rata ili neposredne ratne opasnosti te nisu zasnivali radni odnos kod drugog poslodavca do stupanja na snagu Zakona o radu, imaju se smatrati zaposlenicima na čekanju posla, ali samo od dana kada su se u smislu spomenutog zakona obratili poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa.

32. U vezi s apelanticinim navodima da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su joj utvrdili status zaposlenika na čekanju posla od dana podnošenja zahtjeva tu�enom, a ne od 3. aprila 1992. godine, Ustavni sud podsjeća da je o ovom pitanju već raspravljao u svojoj odluci (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1981/07 od 14. oktobra 2009. godine, stav 28, objavljena u �Slu�benom glasniku Bosne i Hercegovine� broj 99/09). U citiranoj odluci je istaknuto da su sudovi neosnovano pravili razliku između zaposlenika iz stava 1. i stava 2. člana 143, odnosno �zaposlenika na čekanju posla� i onih zaposlenika �koji će se tek smatrati zaposlenicima�. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da je odredbom člana 143. st. 1. i 2. ZOR-a regulirano pitanje �zaposlenika na čekanju�, i to onih (stav 1. člana 143) koji su se u tom statusu zatekli danom stupanja na snagu ZOR-a, kao i onih kojima je ovim Zakonom tek trebao biti priznat taj status, pod uvjetima tačno utvrđenim u stavu 2. člana 143. ZOR-a, ali da u odredbama ZOR-a ne postoji niti jedna naznaka koja bi ukazivala na razliku između navedenih zaposlenika. Ustavni sud u konkretnom predmetu nije našao jasno obrazlo�enje redovnih sudova zašto i na osnovu čega su napravili razliku između zaposlenika iz stava 1. i stava 2. člana 143. ZOR-a, te je utvrdio povredu prava na pravično suđenje jer su sudovi neosnovano apelantici utvrdili status zaposlenika čekanja posla od dana podnošenja zahtjeva poslodavcu proizvoljno primijenivši odredbu člana 143. stav 2. ZOR-a. Imajući u vidu ovakvo stanovište u vezi s tumačenjem relevantnih odredbi ZOR-a, a koje su i u vrijeme donošenja osporene presude Vrhovnog suda, kao i ove odluke, u nepromijenjenom sadr�aju i dalje na snazi, te da predmetna apelacija pokreće identično pitanje o kojem je već raspravljano u citiranoj odluci, Ustavni sud je zaključio da nema razloga da promijeni stav. Stoga se umjesto posebnog obrazlo�enja merituma ove odluke u pogledu apelanticinih �albenih navoda Ustavni sud u potpunosti poziva na citirani stav.

33. Ustavni sud smatra da su u predmetnom slučaju redovni sudovi, kada su odbili dio apelanticinog tu�benog zahtjeva kojim je tra�ila uspostavu radno-pravnog statusa od 3. aprila 1992. godine do 6. maja 2000. godine utvrdivši joj status zaposlenika na čekanju posla od momenta podnošenja zahtjeva tu�enom, odnosno od 31. januara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, proizvoljno primijenili materijalno pravo, što predstavlja kršenje apelanticinog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Pravo na imovinu


35. U svjetlu utvrđene povrede prava na pravično suđenje Ustavni sud ne nalazi za potrebno da posebno ispituje apelanticine navode u vezi s povredom prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

c) Naknada troškova apelacije


36. U pogledu apelanticinog zahtjeva da joj Ustavni sud dosudi troškove nastale podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacije snose isključivo apelanti.

VIII. Zaključak


37. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u slučaju kada su redovni sudovi prilikom odlučivanja o tome od kada apelantica stiče status zaposlenika na čekanju posla, te ostalim pravima iz radnog odnosa u vezi s tim, očigledno proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise, odnosno odredbu člana 143. stav 2. ZOR-a.

38. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!