Službeni glasnik BiH, broj 4/16

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3955/15, rješavajući apelaciju Jove Gole, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jove Gole podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 023633 15 Kž 3 od 2. jula 2015. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 023633 15 Kv 4 od 10. juna 2015. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao neosnovana apelacija Jove Gole podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 023633 15 Kž 3 od 2. jula 2015. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 023633 15 Kv 4 od 10. juna 2015. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

Obrazloženje I. Uvod

1. Jovo Golo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Branko Karadeglić, advokat iz Čapljine, podnio je 18. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 023633 15 Kž 3 od 2. jula 2015. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 023633 15 Kv 4 od 10. juna 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 15. septembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju 18. i 22. septembra 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem sudije za prethodni postupak Kantonalnog suda broj 09 0 K 023633 15 Kpp od 11. aprila 2015. godine apelantu i ostalim osumnjičenim određen je pritvor zbog zakonskih razloga propisanih odredbom člana 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP) zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) koji može trajati do 9. maja 2015. godine do 00.40 sati.

6. Rješenjem vanraspravnog vijeća Kantonalnog suda broj 09 0 K 023633 15 Kv 3 od 8. maja 2015. godine osumnjičenom apelantu produžena je mjera pritvora za dva mjeseca, koja prema navedenom rješenju može trajati do 8. jula 2015. godine.

7. Rješavajući o žalbi apelantovog branioca, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 023633 15 Kž 2 od 27. maja 2015. godine, kojim je žalba uvažena i rješenje Kantonalnog suda od 8. maja 2015. godine ukinuto, a predmet vraćen na ponovno odlučivanje. S tim u vezi, Vrhovni sud je uvažio navode apelantovog branioca prema kojima im je (apelantu i njegovom braniocu) onemogućen uvid u dokaze o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, kao i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora, čime je ukazano na povredu prava na odbranu. Na osnovu navedenog Vrhovni sud je ocijenio da je ostvarena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP.

8. Postupajući prema uputstvima Vrhovnog suda, Kantonalni sud je dopisom broj 09 0 K 023633 15 Kv 4 od 1. juna 2015. godine zatražio od Tužilaštva da se izjasni o tome koji su od dostavljenih dokaza bitni i relevantni i zbog čijeg bi otkrivanja bio doveden u opasnost cilj istrage u konkretnom krivičnom predmetu. Tužilaštvo je dopisom broj T09 0 KT 0085010 15 od 1. juna 2015. godine obavijestilo Kantonalni sud da ne postoje razlozi za uskraćivanje dokaza odbrani.

9. Sjednica vanraspravnog vijeća Kantonalnog suda zakazana je za 10. juni 2015. godine. Na sjednici je doneseno Rješenje broj 09 0 K 023633 15 Kv 4 kojim je apelantu produžen pritvor za dva mjeseca, koji prema tom rješenju može trajati do 8. jula 2015. godine ili do nove odluke suda. Prije početka sjednice apelantovom braniocu omogućen je uvid u sve dokaze koje je dostavilo Tužilaštvo, predate su mu kopije zapisnika sa sjednice suda od 8. maja 2015. godine uz zapisnike o pretresanju (prostorija, lica, stvari) od 8. aprila 2015. godine i Zapisnik o predaji lica lišenog slobode nadležnom tužiocu broj 02/2-4-28/15 od 9. aprila 2015. godine, koji se odnosi na apelanta, te im je ponovo omogućeno (apelantu i njegovom braniocu) da se izjasne o prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora.

10. Apelantov branilac je 10. juna 2015. godine zatražio odlaganje sjednice uz prijedlog da se pozove postupajući tužilac kako bi razjasnio odlučne činjenice vezane za apelantovu predaju nadležnom tužiocu u propisanom roku, da se s istim ciljem pozove radnik policije i sasluša u svojstvu svjedoka, te da se na istu okolnost u svojstvu svjedoka sasluša apelant. Nakon uvida u dostavljene dokaze, apelantov branilac je istakao da ne postoje dokazi koji bi opravdali produženje pritvora apelantu iz osnova člana 146. stav 1. tačka d) ZKP. Također je istakao da se ista svrha može postići mjerama zabrane.

11. Vijeće Kantonalnog suda je, odlučujući ponovno o prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora apelantu, prethodno ispitalo da li postoji osnovni uvjet za produženje pritvora apelantu, te da li tok i rezultati istrage ukazuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant, zajedno s ostalim osumnjičenim, počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. U vezi s tim, ocijenjeno je da iz dokaza dostavljenih uz prijedlog Tužilaštva, između ostalog, zapisnika o ispitivanju osumnjičenih, među kojima je i apelant, svjedoka, naredbi, zapisnika i izvještaja o pretresanju, potvrde o oduzimanju predmeta od 9. aprila 2015. godine itd. proizlazi osnovana sumnja da je apelant, zajedno s ostalim osumnjičenim, počinio krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga. U obrazloženju rješenja pojedinačno je naveden sadržaj svakog izvedenog dokaza, a zatim zaključak u pogledu činjenice koju je sud na osnovu izvedenog dokaza utvrdio, te zaključak u pogledu odlučnih činjenica utvrđenih na osnovu svih dokaza zajedno.

12. Svi izvedeni dokazi, kako smatra vijeće Kantonalnog suda, idu u prilog visokom nivou osnovane sumnje da su se osumnjičeni, među kojima i apelant, međusobno poznavali, da su osnovano sumnjivi da su djelovali kao članovi organizirane grupe ljudi, u smislu člana 2. stav 17. KZFBiH, radi počinjenja krivičnog djela iz člana 238. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, da su djelujući u sastavu organizirane grupe nabavili, radi prodaje, oko 11 kilograma opojne droge, te drogu u vozilu kojim je upravljao apelant dovezli u Sarajevo, da su bili svjesni da se radi o opojnoj drogi i da je kod svih osumnjičenih, među kojima je i apelant, postojao dogovor u vezi s počinjenjem inkriminiranog djela koje im je stavljeno na teret.

13. U pogledu posebnih pritvorskih razloga za produženje pritvora, vijeće Kantonalnog suda je ocijenilo da u odnosu na sve osumnjičene, pa tako i na apelanta, postoje zakonski razlozi iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP. Naime, za krivično djelo za koje se sumnjiče (član 238. KZFBiH) može se izreći kazna zatvora najmanje tri godine, što znači da se može izreći i kazna zatvora u trajanju od deset godina ili teža kazna, čime je ispunjen objektivni uvjet koji se tiče tog pritvorskog osnova. Imajući u vidu način počinjenja djela te posljedice koje nastupaju usljed konzumiranja opojnih droga u vidu teškog narušavanja zdravlja, pa i smrti konzumenata, proizašao je zaključak da se radi o teškom krivičnom djelu. Također su ocijenjene okolnosti prema kojima su osumnjičeni, pa i apelant, kao članovi organizirane grupe, osnovano sumnjivi da prodaju velike količine opojne droge (11 kilograma), da im je bila lako dostupna kupovina velikih količina, da je s područja Hercegovine prevezena na područje Kantona Sarajevo gdje je bila namijenjena za daljnju distribuciju, pri čemu su svi osumnjičeni, pa i apelant, izrazili naročitu upornost, odlučnost i bezobzirnost. Sve činjenice i okolnosti, prema mišljenju Kantonalnog suda, ukazuju na to da se radi o vanrednim okolnostima, da je javnost usljed toga uznemirena i da bi puštanjem apelanta na slobodu u trenutku donošenja odluke o produženju pritvora rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Osim navedenog, napomenuto je da istraga u konkretnom predmetu zbog objektivnih i opravdanih razloga nije mogla biti okončana u roku od mjesec dana. Naime, riječ je o veoma obimnom i kompleksnom predmetu, o istrazi s velikim brojem dokaza i istražnih radnji, pa je Tužilaštvu potrebno određeno vrijeme za donošenje odluke.

14. Povodom istaknutih prigovora apelantovog branioca koji se tiču navodnih nezakonitosti u postupanju nadležnih organa prilikom apelantovog lišenja slobode, Kantonalni sud je ocijenio da su neosnovani i da nisu u skladu s materijalnim dokazima u spisu. Naime, iz zapisnika o apelantovom lišenju slobode proizlazi da je apelant lišen slobode 9. aprila 2015. godine u 00.40 sati, a nadležnom tužiocu predat je 9. aprila 2015. godine u 16.00 sati. Ocijenjeno je da se isti cilj i svrha ne bi mogli postići primjenom blažih mjera od mjere pritvora.

15. Rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 K 023633 15 Kž 3 od 2. jula 2015. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca izjavljena protiv rješenja Kantonalnog suda od 10. juna 2015. godine. Ispitujući osporavano rješenje u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je ocijenio da žalbeni navodi nisu osnovani. U vezi s tvrdnjama da apelant nije sproveden nadležnom tužiocu u roku propisanom u odredbi člana 153. ZKP i da je odbijanjem njegovog prijedloga da se na te okolnosti saslušaju svjedoci, nadležna tužiteljica, službeno lice i apelant lično, povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, Vrhovni sud je ocijenio da postupanjem prvostepenog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu. S tim u vezi je navedeno da je prvostepeni sud u zapisniku od 10. juna 2015. godine, kada je i doneseno osporavano rješenje, naveo razloge zbog kojih je odbijen prijedlog apelantovog branioca za izvođenje navedenih dokaza. Osim toga, kako je dalje navedeno, iz sadržaja spisa proizlazi da se u spisu nalazi zapisnik o apelantovoj predaji nadležnom tužiocu od 9. aprila 2015. godine iz čijeg sadržaja jasno proizlazi da su službena lica predala apelanta nadležnoj tužiteljici Ivani Petković, pa su neosnovani žalbeni navodi kojim se tvrdi da se ne zna ko je u Tužilaštvu primio apelanta i da nije navedeno tužiočevo ime. Vrhovni sud je naglasio da se u spisu nalaze zapisnici o predaji i ostalih osumnjičenih lišenih slobode u istom predmetu i s identičnim sadržajem. Stoga je pravilan stav prvostepenog suda prema kojem navodi apelantovog branioca koji se tiču navodne nezakonitosti i postupanja nadležnih organa nisu osnovani jer nisu u skladu s materijalnim dokazima u spisu. Također je u pogledu neosnovanosti navoda kojim je ukazano na prekoračenje roka iz člana 153. ZKP Vrhovni sud naglasio da apelantov branilac nije učinio vjerovatnim da apelant nije sproveden nadležnom tužiocu u roku iz navedene zakonske odredbe, jer je na sjednici vijeća od 10. juna 2015. godine apelantov branilac izjavio da je 9. aprila 2015. godine u 15.50 sati telefonski razgovarao s nadležnom tužiteljicom i da su razgovarali o terminu za ispitivanje apelanta u svojstvu osumnjičenog, a ne o njegovom sprovođenju nadležnom tužiocu. Stoga ne postoji bitna povreda postupka na koju je žalbom neosnovano ukazano.

16. Apelantov branilac je, zatim, osporavajući postojanje osnovane sumnje za počinjenje inkriminiranog djela žalbom ukazao na nedostavljanje dokaza, kao i to da se osnovana sumnja nije mogla zasnivati na službenim bilješkama ovlaštenih lica i izvještajima koji nemaju dokaznu snagu. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je, nasuprot tim tvrdnjama, prvostepeni sud u osporavanom rješenju naveo određene i jasne razloge iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinilac predmetnog krivičnog djela. Zaključak prvostepenog suda je osnovan, osim na službenim zabilješkama, na mnogobrojnim dokazima koji su interpretirani u obrazloženju osporavanog rješenja – iskazi svjedoka i materijalna dokumentacija, čiji se sadržaj navodima žalbe i ne osporava. Vrhovni sud je mišljenja da dokazi koje je prvostepeni sud ocijenio predstavljaju dovoljan osnov za zaključak o postojanju osnovane sumnje da je osumnjičeni počinio predmetno krivično djelo.

17. U pogledu neosnovanosti žalbenih navoda kojima je ukazano na poseban pritvorski razlog, Vrhovni sud je naglasio da su u obrazloženju osporenog rješenja navedeni konkretni razlozi koji se odnose na predmetno djelo i okolnosti pod kojima je učinjeno, a koje ukazuju na postojanje vanrednih okolnosti. Te okolnosti tiču se načina izvršenja, količine opojne droge i zaštićenog objekta, iz kojih je, prema mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud, pravilno ocjenjujući te okolnosti, zaključio da se ne radi o uobičajenim već vanrednim okolnostima koje su pratile počinjenje djela.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

18. Apelant ukazuje na to da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Prije svega, apelant je ukazao na nezakonitost pritvora u konkretnom slučaju i na povredu prava pristupa sudu zasnivajući te tvrdnje na postupanju nadležnih organa suprotno odredbama člana 153. st. 1. i 4. ZKP koje se tiču rokova za sprovođenje lica lišenog slobode tužiocu. Smatra da u konkretnom predmetu ne postoje ni okolnosti a ni dokazi za zaključak o postojanju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Svi izvedeni dokazi, prema apelantovom mišljenju, ukazuju na potpunu proizvoljnost suda u postupku utvrđivanja činjenica, odnosno ocjene dokaza za postojanje općeg pritvorskog uvjeta, a to je osnovana sumnja. Dalje, apelant osporava i postojanje posebnog pritvorskog uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP, tvrdeći da se Kantonalni sud proizvoljno a ne konkretno pozvao na navedeni uvjet, iako se vanredne okolnosti ocjenjuju upravo u svakom konkretnom slučaju. Apelant smatra da apstraktna opasnost, kakva je u konkretnom slučaju, ne može nikako biti osnov za produženje pritvora po posebnom pritvorskom uvjetu.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da navodi apelacije nisu osnovani. Netačni su navodi koji se tiču nedostatka obrazloženja o tome da li je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu i o tome da mu je onemogućen pristup sudu zbog navodnog nepostupanja nadležnih organa u skladu s članom 153. ZKP. Naime, u obrazloženju osporavanog rješenja navedeni su jasni i određeni razlozi zbog kojih je zaključeno da apelantovo navedeno pravo nije povrijeđeno. Također su u osporenom rješenju navedeni jasni i određeni razlozi, te je ukazano na okolnosti koje opravdavaju zaključak da je krivično djelo učinjeno u vanrednim okolnostima i da bi apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, shodno odredbi iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP. Kako se, prema mišljenju Vrhovnog suda, osporeno rješenje zasniva na konkretnim činjenicama i okolnostima, kao i na materijalnom pravu, nisu povrijeđena apelantova prava na koja je apelacijom ukazano, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Kantonalni sud je naveo da u svemu ostaje pri obrazloženju svog rješenja na koje je apelacijom ukazano, u kojem su navedeni svi zakonski razlozi na osnovu kojih je takva odluka donesena, a kojim nisu povrijeđene zakonske odredbe, odredbe Ustava BiH i Evropske konvencije.

21. Tužilaštvo ukazuje na neosnovanost apelacije u pogledu apelantovog lišenja slobode i predaje nadležnom tužiocu, budući da iz Zapisnika Uprave policije broj 02/2-4-28/15 od 9. aprila 2015. godine, koji je potpisao postupajući tužilac, jasno i nedvosmisleno proizlazi da je apelant sproveden nadležnom tužiocu istog dana u 16.00 sati, dakle 15 sati i 20 minuta nakon lišenja slobode, a 10. aprila 2015. godine ispitan je u prostorijama Tužilaštva u svojstvu osumnjičenog. Iz navedenog proizlazi da nije povrijeđen član 153. ZKP, da apelant nije nezakonito zadržan, niti mu je na bilo koji način povrijeđeno pravo na odbranu. Poseban uvjet za određivanje pritvora konkretiziran je u prijedlogu Tužilaštva i sud ga je prihvatio, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

22. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 238.
Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga

(1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet materije ili pripravke propisom proglašene opojnim drogama,

kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(2) Ko organizira grupu ljudi u cilju učinjenja krivičnog djela iz stava 1. ovog člana, ili ko postane članom takve organizirane grupe ljudi,

kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

[...]

23. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10 i 8/13) relevantne odredbe glase:

Član 146.
Razlozi za pritvor

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:

[...]

d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

Član 153.
Lišenje slobode i zadržavanje

(1) Policijski organ može osobi oduzeti slobodu ako postoje osnovi sumnje da je ta osoba počinila krivično djelo i ako postoji bilo koji razlog predviđen u članu 146. ovog Zakona, ali je policijski organ dužan takvu osobu bez odlaganja, a najkasnije u roku od 24 sata sprovesti tužitelju. Prilikom dovođenja policijski organ obavijestit će tužitelja o razlozima i vremenu oduzimanja slobode. Upotreba sile prilikom dovođenja dopuštena je u skladu sa zakonom.

(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, kada se radi o krivičnim djelima terorizma osoba se mora sprovesti tužitelju najkasnije u roku od 72 sata.

(3) Osoba kojoj je oduzeta sloboda mora biti poučena u skladu sa članom 5. ovog Zakona.

(4) Ako osoba kojoj je oduzeta sloboda ne bude sprovedena tužitelju u roku iz st. (1) i (2) ovog člana, pustit će se na slobodu.

(5) Tužitelj je dužan osobu kojoj je oduzeta sloboda ispitati bez odlaganja, a najkasnije u roku od 24 sata i u tom roku odlučiti da li će se osoba kojoj je oduzeta sloboda pustiti na slobodu ili će dostaviti obrazloženi prijedlog za određivanje pritvora osiguravajući izvođenje osobe pred sudiju za prethodni postupak.

(6) Sudija za prethodni postupak će odmah, a najkasnije u roku od 24 sata donijeti odluku o prijedlogu za određivanje pritvora.

(7) Ako sudija za prethodni postupak ne prihvati prijedlog za određivanje pritvora, donijet će rješenje kojim se prijedlog odbija i osoba odmah pušta na slobodu. Tužitelj može uložiti žalbu na rješenje sudije za prethodni postupak, ali žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

(8) Protiv rješenja kojim se određuje pritvor pritvorena osoba može podnijeti žalbu koja ne zadržava izvršenje rješenja.

(9) U slučaju iz st. (7) i (8) ovog člana o žalbi odlučuje vijeće iz člana 25. stav (6) ovog Zakona koje je dužno donijeti odluku u roku od 48 sati od prijema žalbe u sud.

VI. Dopustivost

24. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije

26. Ustavni sud primjećuje da se apelacijom ukazuje na povredu prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava.

27. U vezi s tim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. Saglasno praksi Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje da li je poštivan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).

28. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja o produženju mjere pritvora ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26).

29. Saglasno navedenom, te imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, preuranjena.

Dopustivost u odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 023633 15 Kž 3 od 2. jula 2015. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje Vrhovnog suda apelant je primio 7. jula 2015. godine, a apelacija je podnesena 18. augusta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

32. Apelant ukazuje na to da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

[...]

c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;

[...]

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

a) Navodi o kršenju prava iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije – postojanje osnovane sumnje

33. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup konzistentan je s ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi Evropski sud za ljudska prava, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, serija A-311, i Winterwerp, presuda od 24. oktobra 1979. godine, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKPFBiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

34. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišenja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32; i O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

35. Također, Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu s članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje zakonito u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda za ljudska prava, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.

36. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje na to da je, u smislu odredaba člana 146. stav 1. ZKP, opći uvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud pri odlučivanju o prijedlogu za određivanje pritvora, na osnovu dokaza koji su prikupljeni u toku istrage, zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant, zajedno s ostalim osumnjičenim (ukupno još četiri osumnjičena), počinio krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant, zajedno s ostalim osumnjičenim, počinio predmetno krivično djelo. Takav stav je povodom apelantove žalbe potvrdilo vijeće Vrhovnog suda navodeći da dokazi koje je prvostepeni sud ocijenio predstavljaju dovoljan osnov za zaključak o postojanju osnovane sumnje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke jasno naveo na kojim dokazima je zasnovana osnovana sumnja u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene, pozivajući se, između ostalog, na zapisnike o ispitivanju osumnjičenih, među kojima je i apelant, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, zapisnike o saslušanju svjedoka i naredbu za vještačenje opojne droge, kao i na ostale dokaze u spisu koji su, prema mišljenju Ustavnog suda, takvog karaktera da mogu uvjeriti objektivnog posmatrača da je moguće da je apelant počinio predmetno krivično djelo, u smislu standarda člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u tom dijelu neosnovani.

b) Posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH

37. Apelant smatra da prilikom određivanja i produženja pritvora nije postojao ni poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP.

38. Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH propisano da se pritvor može odrediti u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.

39. U vezi s prigovorima koji se tiču zakonskog osnova za određivanje mjere pritvora iz tačke d) člana 146. stav 1. ZKP, Ustavni sud zapaža da se citirani osnov može primijeniti u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno), koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela i ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.

40. Rizik od narušavanja javnog reda jedan je od najosjetljivijih razloga za procjenu je li odbijanje puštanja pritvorenika na slobodu osnovano ili ne. Pri procjeni opravdanosti mjere pritvora Evropski sud za ljudska prava smatra da se taj osnov može uzeti u obzir samo izuzetno u posebnim okolnostima i kada činjenice ukazuju na to da bi puštanje na slobodu pritvorenika zaista narušilo javni red. U tom smislu, Ustavni sud podsjeća na to da samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenih moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje kao takve nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi Evropski sud za ljudska prava, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). Ustavni sud podsjeća na to da, prema stanovištu Evropskog suda za ljudska prava, određena krivična djela zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora, barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To u svakom slučaju važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov može se smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uvjetom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može se koristiti kao pretpostavka za zatvorsku kaznu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51; i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104). Osim toga, Ustavni sud zapaža da Komitet ministara Vijeća Evrope smatra da se taj osnov može koristiti kao opravdanje za pritvor samo u slučaju da postoje suštinski dokazi o reakciji na teško krivično djelo poput ubistva. Jedino nastanak izuzetne situacije može učiniti pritvor neophodnim (vidi Preporuku [2006]13 Komiteta ministara Vijeća Evrope o zadržavanju u pritvoru, uvjetima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe [C/M Rec 2006]13).

41. Konačno, Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu izraženu u Odluci broj AP 2930/15 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine, st. 72. i 73, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je upravo na osnovu prakse Evropskog suda za ljudska prava utvrdio kršenje prava apelanata na ličnu slobodu i sigurnost u kontekstu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz tačke d) člana 146. stav 1. ZKPFBiH. Ustavni sud je u citiranoj odluci, između ostalog, istakao da su redovni sudovi, pri određivanju i produženju pritvora apelantima iz zakonskog razloga propisanog odredbom člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, u smislu stavova Evropskog suda za ljudska prava, postupali sa apstraktnog i formalističkog stanovišta, pri čemu su propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak tog suda da će puštanje apelanata na slobodu rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda u smislu odredaba člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.

42. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud prilikom ispitivanja posebnih pritvorskih razloga za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH u odnosu na sve osumnjičene, pa tako i za apelanta, ukazao na visinu propisane kazne za krivično djelo za koje su osumnjičeni, način počinjenja i posljedice koje nastupaju usljed konzumiranja opojnih droga i koje se manifestiraju u teškom narušavanju zdravlja, pa čak i smrti konzumenata, te je, imajući u vidu te okolnosti, zaključeno da je navedeno krivično djelo posebno teško.

43. Osim visine propisane kazne, načina počinjenja i posljedica koje nastupaju usljed njegovog počinjenja, ocijenjene su i druge okolnosti. Naime, ocijenjeno je postojanje sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni navedeno krivično djelo počinili kao članovi organizirane grupe ljudi, zatim da je u konkretnom slučaju u pitanju velika količina opojne droge (oko 11 kilograma marihuane), da je navedena droga osumnjičenima bila lako dostupna i da je njena daljnja distribucija namijenjena mlađim konzumentima na području Kantona Sarajevo i šire. Osim toga, krivično djelo za koje se osnovano sumnja da su ga počinili apelant i ostali osumnjičeni ubraja se u grupu krivičnih djela protiv zdravlja ljudi za koja je javnost posebno zainteresirana i osjetljiva, prije svega zbog posljedica koje upotreba opojnih droga izaziva kod mladih ljudi kojima je kao krajnjim konzumentima i namijenjena. Navedene okolnosti, prema ocjeni redovnih sudova, nisu niti uobičajene niti svakidašnje, već vanredne, a najšira javnost je nesporno, preko printanih i elektronskih medija upoznata s inkriminacijama koje su apelantu i ostalim osumnjičenim stavljene na teret. Imajući u vidu sve navedeno, te ocjenjujući sve konkretne razloge i okolnosti, oba sudska vijeća koja su donijela osporena rješenja bila su saglasna u stavu da bi puštanje apelanta i ostalih osumnjičenih na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.

44. S tim u vezi, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u obrazloženju koje je Kantonalni sud naveo, a Vrhovni sud potvrdio, naglašavajući da se u konkretnom slučaju nikako ne mogu zanemariti štetne posljedice za zdravlje konzumenata i zaštitni objekt, te da sve navedene okolnosti ni u kojem slučaju ne predstavljaju apstraktnu prijetnju, već upravo suprotno, ukazuju na postojanje stvarne prijetnje narušavanju javnog reda, u smislu odredbe člana 146. stav 1. tačka d) ZKP.

45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su i prvostepeno i drugostepeno vijeće u konkretnom slučaju istakli konkretne okolnosti iz kojih je proizašao zaključak da bi puštanje na slobodu apelanta i ostalih osumnjičenih rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Ustavni sud zaključuje da u konkretnoj fazi postupka razlozi koji su navedeni pri utvrđivanju posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH nisu proizvoljni, već su u obrazloženju osporenog rješenja navedeni konkretni razlozi o postojanju stvarne i razumne opasnosti od narušavanja javnog reda, a ti razlozi su relevantni i dovoljni da opravdaju apelantovo držanje u pritvoru u periodu od dva mjeseca. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjem o produženju pritvora nije prekršeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije kada je sud utvrdio postojanje osnovane sumnje i kada je o svom zaključku o postojanju osnovane sumnje dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje, te kada je sud, odlučujući o tome da li postoje posebni pritvorski razlozi, dao konkretno obrazloženje o postojanju stvarne i razumne opasnosti od narušavanja javnog reda, a ti razlozi su relevantni i dovoljni da opravdaju apelantovo držanje u pritvoru u periodu od dva mjeseca.

47. S obzirom na to da je postupak još u toku, Ustavni sud zaključuje da je apelacije preuranjena u pogledu apelantovog pozivanja na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

48. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.