Službeni glasnik BiH, broj 63/14
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine na plenarnoj sjednici, u predmetu broj
AP 3657/12, rješavajući apelaciju
Dragana Mandića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 3. i člana 64. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Tudor Pantiru, potpredsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Mirsad Ćeman, sudija
Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 4. jula 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija
Dragana Mandića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 003434 11 Kž (veza X-Kž-07/383) od 12. juna 2012. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 003434 08 K (veza X-K-07/383) od 29. augusta 2011. godine.
Na osnovu člana 64. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, prestaje pravno djelovanje Odluke o privremenoj mjeri broj AP 3657/12 od 20. decembra 2012. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Dragan Mandić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Neuma, kojeg zastupaju Azra i Marinko Katić, advokati iz Čapljine, podnio je 19. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 003434 11 Kž (veza X-Kž-07/383) od 12. juna 2012. godine i broj S1 2 K 003434 08 K (veza X-K-07/383) od 29. augusta 2011. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora prema Presudi Suda BiH broj S1 2 K 003434 11 Kž (veza X-Kž-07/383) od 12. juna 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 22. novembra 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je odgovorio 4. decembra 2012. godine, a Tužilaštvo BiH 5. decembra 2012. godine.
4. Ustavni sud je 20. decembra 2012. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 3657/12 kojom je usvojio apelantov zahtjev i odložio izvršenje kazne zatvora izrečene Presudom Suda BiH broj S1 2 K 003434 11 Kž (veza X-Kž-07/383) od 12. juna 2012. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Suda BiH i Tužilaštva BiH su dostavljeni apelantu 2. septembra 2013. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
7. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 K 915677/05 od 3. decembra 2010. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 K 915677 11 Kž od 25. oktobra 2011. godine, apelant je oslobođen optužbe da je, prema Optužnici Kantonalnog tužilaštva Mostar broj Kt-561/05 od 5. aprila 2006. godine, počinio sljedeće: u svojstvu ministra Ministarstva unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: MUPHNK), prekoračivši granice svojih službenih ovlaštenja, u dogovoru sa Ljubom Golemcom, načelnikom Općine Mostar Zapad, želeći prenijeti u vlasništvo Marka Radića putničko vozilo marke VW tip "Golf" CL 1,4 rabbit, preciziranog broja šasije, postupajući prema dogovorenom, 12. juna 2000. godine donio Odluku broj 03-1/458/00 kojom je prenio vlasništvo nad vozilom, bez naknade u korist Općine Mostar Zapad, nakon čega je Ljubo Golemac, slijedeći dogovor, donio odluku preciziranog broja i isto vozilo bez naknade prenio u vlasništvo Marka Radića, čime je MUPHNK oštećen za 15.582,07 KM, kolika je vrijednost vozila; te što je, prethodno se dogovorivši sa Ljubom Golemcom, prekoračivši granice svojih službenih ovlaštenja, 15. decembra 2000. godine donio Odluku broj 03-1/52/2000 kojom je prenio vlasništvo nad vozilom marke VW tip "Golf" HXO, preciziranog broja šasije, bez naknade u korist Općine Mostar Zapad, nakon čega je Ljubo Golemac donio odluku preciziranog broja kojom je isto vozilo bez naknade prenio u vlasništvo Kreši Primorcu, čime je oštećen MUPHNK za 12.955,63 KM, kolika je vrijednost vozila. Time je apelant kao službena osoba u Federaciji BiH, prekoračivši granice svog službenog ovlaštenja, pribavio drugom korist koja prelazi 10.000,00 KM, počinivši produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. Krivičnog zakona FBiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 36/03; u daljnjem tekstu: KZFBiH).
8. U obrazloženju presuda sudovi su istakli da je kod krivičnih djela sa tzv. blanketnom normom gdje protivpravnost nije sadržana zakonskim obilježjima tih krivičnih djela (kao što je zloupotreba položaja ili ovlaštenja) neophodan element radnje izvršenja tih krivičnih djela (što je obavezni dio činjeničnog supstrata optužbe) navođenje tačno određenog propisa koji je prekršen, odnosno da je prekoračenje ovlaštenja službenog položaja rezultat kršenja tačno određenog propisa, a koji nije naveden u predmetnim inkriminacijama. U optužnici je navedeno da je apelant prekoračio svoja službena ovlaštenja, zatim su opisane preduzete radnje, a izostao je opis protivpravnosti apelantovih radnji. Nije navedeno u čemu se ogleda prekoračenje granice službenog ovlaštenja, zbog čega sud nije mogao izvesti zaključak o protivpravnosti tih radnji, a onda ni o tome da li je sa umišljajem prekoračena granica službenog položaja.
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
9. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 003434 08 K (veza X-K-07/383) od 29. augusta 2011. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci osuđujućeg dijela presude počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. KZFBiH, te je uz primjenu odredaba čl. 42. i 43. KZFBiH i odredaba o ublažavanju kazne iz čl. 50. i 51. KZFBiH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Na osnovu člana 114. st. 1. i 2. KZFBiH, oduzeta je pribavljena imovinska korist od sljedećih pravnih osoba: Općinskog odbora HDZ-a Konjic, "Redarstvenika" d.o.o. Mostar, Nogometnog kluba "Redarstvenik", Županijskog odbora HDZ-a, Ramsko-neretvansko-humske županije, Turističke zajednice Općine Neum i od fizičkih osoba Ivice Leutara i Slavice Šantić. Naloženo im je da vrate darovana vozila, a ukoliko vraćanje nije moguće, obavezuju se da uplate novčane iznose koji odgovaraju protivvrijednosti darovanih vozila, u korist budžeta BiH, kako je to preciznije opisano pod rednim brojevima 1-7 osuđujućeg dijela presude. Na osnovu odredbi člana 188. stav 1. u vezi sa članom 186. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), apelant je obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka.
10. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je Optužnica Tužilaštva BiH broj KT-474/05 od 15. aprila 2009. godine podignuta protiv apelanta i 10 drugih optuženih. Tačkom 1. optužnice apelantu je stavljeno na teret da je potpisao 14 odluka preciziranih u tačkama od a) do n) o doniranju putničkih vozila MUP-a HNK trećim osobama, čime je nanio štetu budžetu HNK u iznosu od 150.916 KM, što predstavlja vrijednost bespravno doniranih vozila.
11. U odnosu na pitanje nadležnosti Suda BiH, prema članu 7. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH, u obrazloženju je istaknuto da su navedenom zakonskom odredbom postavljeni relativno neodređeni pojmovi koji su kroz praksu Suda ocijenjeni kroz objektivne okolnosti svakog slučaja i koji su na izvjestan način definirani u dosadašnjoj sudskoj praksi Suda BiH. Sud BiH se prilikom razmatranja pitanja stvarne nadležnosti vodio specifičnim okolnostima koje se mogu ticati nekih bitnih obilježja krivičnog djela, kao što su visina navodno pribavljene protivpravne imovinske koristi pribavljene radnjama zloupotrebe, visina prouzrokovane štete, kao i položaj službene osobe u strukturi državne vlasti u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Dalje je navedeno da je najviši položaj apelanta i drugih optuženih kao službenih osoba u strukturi kantonalne vlasti u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio jedan od odlučujućih faktora u zasnivanju nadležnosti Suda BiH prema spomenutoj zakonskoj odredbi. Istaknuto je da su apelant i drugi optuženi zauzimali visoke položaje unutar HNK, da se od takvih osoba očekuje da poštuju zakon, kao i posvećenost interesima države, zaštiti društvenih vrijednosti, među kojima je i pravni poredak kao temelj državne vlasti i uspostavljanje takvih mehanizama kontrole koji će onemogućiti bilo kakvo nezakonito postupanje a pogotovo zloupotrebu službenih ovlaštenja. Osim navedenog, Sud BiH je istakao da je imao u vidu i činjenicu da je optužnicom ukazivano na velik iznos štete za budžet HNK, navodno nastale radnjama optuženih, pa iako je riječ o šteti za kantonalni budžet, Sud BiH je naglasio da je tu štetu potrebno posmatrati u širem konceptu u smislu njenog odražavanja na normalno funkcioniranje kantonalne, pa time i federalne, te konačno i državne vlasti.
12. U obrazloženju je istaknuto da je u toku postupka apelant podnio prijedlog Sudu BiH da se donese rješenje o spajanju postupka kojim bi se postupak u konkretnoj krivičnopravnoj stvari spojio sa predmetom koji se protiv apelanta u to vrijeme vodio u Općinskom sudu, a, kako je tvrdila njegova odbrana, povodom iste pravne stvari. Dalje je istaknuto da je Sudu BiH dostavljen kompletan spis Općinskog suda uz dopis kojim se on dostavlja na nadležno postupanje i to na inicijativu apelantove odbrane. Navedeno je da u dostavljenom spisu nije bilo rješenja kojim se taj sud proglašava nenadležnim i dostavlja Sudu BiH, već je, naprotiv, bilo vidljivo da je postupajući sudija već zakazao ročište za glavni pretres i pozvao stranke i branioce. Sud BiH je stoga tražio izjašnjenje apelantove odbrane o tome da li je njihov prijedlog da se ti predmeti spoje i prema kojem osnovu. Stav apelantove odbrane je bio da se radi o istoj pravnoj stvari, odnosno da se radi o istim doniranim vozilima kao pod tačkom 1. a) i b) optužnice Tužilaštva BiH. Prema tački 1.a) optužnice, apelant je potpisao Odluku broj 03-1/458/00 od 12. juna 2000. godine, kojom je vozilo registarske oznake 381-K-152, Golf III, donirano Općini Mostar Zapad, vrijednost 14.776 KM, dok je pod tačkom 1.b) navedena Odluka broj 03-1/52/00 od 15. decembra 2000. godine, kojom je vozilo registarske oznake 813-E-490, Golf III, donirano Općini Mostar Zapad, vrijednost 11.237 KM. Nakon uvida u dostavljeni spis Općinskog suda Mostar, Sud BiH nije našao osnovanim prijedlog apelantove odbrane. Prije svega, kako je naveo Sud BiH, nije postojala pravosnažna odluka Općinskog suda Mostar o nenadležnosti, te bi odlukom Suda BiH o spajanju postupka bio izazvan pozitivni sukob nadležnosti. Uvidom u dostavljeni spis utvrđeno je da se ne radi o istim vozilima, suprotno onome što je tvrdila apelantova odbrana, a do navedenog zaključka Sud BiH je došao na osnovu registarskih oznaka spornih automobila, odnosno činjenice da se one nisu poklapale, kao ni brojevi navodnih odluka o davanju vozila. Konačno, postupak u konkretnoj pravnoj stvari je do tog trenutka tekao već duži period pred Općinskim sudom, pa je Sud BiH ocijenio da ni zbog tog razloga ne bi bilo svrsishodno niti ekonomično spajati te postupke.
13. U obrazloženju prvostepene odluke Sud BiH je naveo da je pri utvrđivanju apelantove krivične odgovornosti svestrano ispitao sve provedene dokaze optužbe i odbrane, ocjenjujući svaki od njih zasebno i u međusobnoj vezi. Sud BiH je naveo da je među strankama bilo sporno da li je apelant imao ovlaštenje da na navedeni način raspolaže imovinom koja je bila u vlasništvu MUP-a HNK, te da li je time i u kolikoj mjeri oštećen budžet HNK. Sud BiH je kao svjedoke optužbe saslušao osobe kojima su donirana vozila. Na osnovu iskaza navedenih svjedoka, koje je Sud BiH ocijenio kao istinite i pouzdane, Sud BiH je zaključio da je proces darovanja vozila bio krajnje proizvoljan. Istaknuto je da su svi navedeni svjedoci potvrdili da nikada nisu podnosili bilo kakve zahtjeve za darovanje vozila usmenim ili pismenim putem, da se nikada nisu prijavili na bilo kakav konkurs, tender ili drugu vrstu konkursa koja bi bila osnov za darovanje vozila. Svjedoci su, također, naveli da nisu niti znali da se vozila daruju, zatim kako je tekao sam postupak, te naročito zašto su baš njima konkretna vozila darovana. Dalje je navedeno da je Tužilaštvo u spis uložilo i originale odluka o darovanju vozila kao nesporan dokaz da su ona zaista darovana i da je apelant odluke potpisao. Istaknuto je da se iz sadržaja samih odluka ne vidi koji je zakonski osnov za takvo apelantovo postupanje. Sud BiH je utvrdio da provedenim dokazima apelantove odbrane nije dato obrazloženje zašto su vozila darovana i to određenim osobama. Svjedoci apelantove odbrane su govorili o okolnostima cjelokupnog stanja, o postojanju dualizma propisa (propisi HR Herceg-Bosne i RBiH), da je Zakon o unutrašnjim poslovima HNK donesen 1998. godine, a da su se sve do tada primjenjivali propisi HR Herceg-Bosne i RBiH. Na osnovu iskaza svjedoka apelantove odbrane, Sud BiH je istakao da nije mogao zaključiti da je darovanje vozila bilo na zakonu zasnovano iako je odbrana kroz iskaze svjedoka nastojala prikazati da je na kolegiju Ministarstva zaključeno da se vozila daruju s ciljem umanjenja troškova održavanja, te da je takvo postupanje bilo zasnovano na zakonu. Sud BiH je u obrazloženju naveo da nije prihvatio takvu tezu apelantove odbrane i zaključio da, iako odredba člana 17. stav 3. tačka 9. Zakona o unutrašnjim poslovima HNK daje ovlaštenje ministru da upravlja sredstvima za rad Ministarstva, pogrešno je tumačenje apelantove odbrane da je po tom osnovu apelant imao ovlaštenje da raspolaže imovinom HNK, koje podrazumijeva pravo prenošenja vlasništva na treće osobe, sa ili bez naknade. Takvo pravo, kako je utvrdio Sud BiH, prema članu 3. Zakona o Vladi HNK, dato je Vladi HNK. Dalje je navedeno da je Sud BiH iz dokaza u spisu utvrdio da su sva vozila bila registrirana na MUPHNK. Ako je apelantova intencija bila da se smanje troškovi MUP-a koji su proizlazili iz troškova održavanja vozila, taj je postupak, kako je zaključio Sud BiH, morao biti proveden u skladu sa važećim propisima i na propisani način rashodovanjem vozila i njihovom prodajom putem javne licitacije, u skladu sa Zakonom o pravima i dužnostima republičkih organa u korištenju sredstava u društvenoj svojini, a koji se, na osnovu člana IX 5. (1) Ustava Federacije BiH, primjenjuje kao federalni zakon. Na osnovu takve sveobuhvatne ocjene dokaznog materijala, podvodeći ga pod činjenični opis optužnice i relevantne zakonske norme, Sud BiH je utvrdio da je apelant kao ministar unutrašnjih poslova HNK u periodu od 23. novembra 1998. godine do 2001. godine u Mostaru, protivno odredbi člana 3. Zakona o Vladi HNK, prema kojoj je Vlada HNK zadužena za raspolaganje imovinom kantona, prekoračio granice svojih službenih ovlaštenja i potpisao 12 odluka o doniranju precizno određenih putničkih vozila MUP-a HNK trećim osobama poimenično navedenim u izreci presude. Sud BiH je utvrdio da je apelant pri tome postupao sa umišljajem, da je bio potpuno svjestan toga da će na taj način trećim osobama biti pribavljena imovinska korist, te da je postupao u namjeri da im omogući sticanje koristi.
14. U pogledu visine štete koja je nastala apelantovim radnjama, odnosno visine vrijednosti darovanih vozila, u toku postupka su vještaci optužbe Z. B. i vještaci odbrane A. Ć. i I. B. proveli vještačenje. Sud BiH je imao u vidu da nalaz vještaka odbrane nije obuhvatio sva vozila koja su navedena u tački 1. optužnice. Naime, prema naredbi odbrane, nisu vještačena vozila pod tačkom 1.a) i b) optužnice, vozila darovana Općini Mostar Zapad, kao i vozilo pod tačkom k) darovano Ivici Leutaru. U tom dijelu, kako je navedeno, Sud BiH nije imao priliku ni obavezu opredjeljivanja, zbog čega je Sud BiH u pogledu visine štete prihvatio nalaz i mišljenje vještaka optužbe Z. B.
15. U pogledu primjene zakona, u obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je u konkretnom slučaju Sud BiH primijenio zakon koji je stupio na snagu nakon izvršenja djela, nalazeći da je KZFBiH iz 2003. godine blaži zakon od onoga koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela. Naime, zakonom iz 2003. godine u stavu 3. člana 383. povećan je cenzus za postojanje kvalificiranog oblika djela kao objektivni uvjet inkriminacije. S druge strane, radnje izvršenja djela, te osnovno obilježje, svojstvo službene osobe, na isti je način definirano u oba zakona, kao i visina zaprijećene kazne.
16. Protiv navedene presude Suda BiH žalili su se Tužilaštvo BiH i apelant. Nakon održane javne sjednice Apelaciono vijeće Suda BiH je donijelo Presudu broj S1 2 K 003434 11 Kž (veza X-Kž-07/383) od 12. juna 2012. godine kojom je apelantovu žalbu djelimično uvažilo i prvostepenu presudu u osuđujućem dijelu preinačilo na taj način što se na osnovu člana 283. tačka d) ZKPBiH odbija optužba protiv apelanta za radnje opisane pod t. a) i b) (u kojima su precizirane odluke o doniranju putničkih vozila određenim osobama) u izreci osuđujućeg dijela presude. Istom presudom uvažena je žalba Tužilaštva BiH u odnosu na osuđujući dio prvostepene presude koja je stoga preinačena u dijelu odluke o kazni tako što je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine.
17. U obrazloženju presude Apelaciono vijeće Suda BiH je navelo da se apelant žalio zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona i pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U odnosu na žalbene navode da Sud BiH u konkretnom slučaju nije stvarno nadležan, shodno članu 7. stav 2. Zakona o Sudu BiH, jer se iz obrazloženja osporene presude ne može zaključiti da apelantove radnje mogu izazvati štetne ili ozbiljne posljedice u smislu navedene zakonske odredbe, Apelaciono vijeće je zaključilo da su ti žalbeni navodi neosnovani. Suprotno tvrdnji apelantove žalbe, Apelaciono vijeće je utvrdilo da razlozi koji su s tim u vezi dati u paragrafima 7-10. obrazloženja osporene presude (najviši položaj apelanta i drugih optuženih kao službenih osoba u strukturi kantonalne vlasti u vrijeme izvršenja krivičnih djela, velik iznos štete za budžet HNK iskazan u optužnici, a što je potrebno posmatrati i šire, to jeste da je to od značaja za normalno funkcioniranje, kako kantonalne, tako i federalne, pa i državne vlasti, slučaj koji je privukao veliku pažnju javnosti i izazvao nepovjerenje građana u sve nivoe vlasti) u potpunosti opravdavaju zaključak da se to može podvesti pod pojam "ozbiljnih reperkusija" i "drugih štetnih posljedica", a što predstavlja osnove za uspostavljanje stvarne nadležnosti Suda BiH prema članu 7. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH. Apelantov žalbeni prigovor prema kojem se Pravobranilaštvo HNK izjasnilo da u konkretnom slučaju nije nastupila šteta za budžet HNK ne dovodi u pitanje pravilnost navedenog zaključka pri činjenici da su na okolnosti visine štete opisane u optužnici predloženi i izvedeni i drugi dokazi na glavnom pretresu. U odnosu na apelantove žalbene navode da je trebalo spojiti predmetni postupak sa postupkom koji je već vođen u Općinskom sudu, Apelaciono vijeće je utvrdilo da je Sud BiH pravilno ocijenio činjenicu da u spisu Općinskog suda, koji je dostavljen Sudu BiH na prijedlog apelantove odbrane, nije postojalo rješenje kojim se taj sud proglasio nenadležnim. Navedeno je da je iz spisa predmeta, kako je to konstatirano u prvostepenoj presudi, proizlazilo da je postupajući sudija zakazao ročište za glavni pretres, te uputio pozive strankama i braniocima. Usljed takvog stanja spisa i nedostatka rješenja o proglašavanju nenadležnim Općinskog suda, prema ocjeni Apelacionog vijeća, prvostepeni sud je pravilno zaključio da nisu ispunjeni uvjeti za spajanje navedenih postupaka, jer bi u suprotnom došlo do pozitivnog sukoba nadležnosti između Općinskog suda i Suda BiH. U odnosu na apelantove žalbene navode kojima se ukazuje na to da su pod tačkama a) i b) izreke osuđujućeg dijela prvostepene presude navedena ista vozila koja su bila predmet postupka u Općinskom sudu, Apelaciono vijeće je utvrdilo da su ti prigovori osnovani, ali da to nije od značaja za pravilnost odluke o odbijanju prijedloga za spajanje postupaka. Navedeni prigovori su od značaja za razmatranje žalbenih prigovora
res judicata i povrede principa
ne bis in idem, a što je Apelaciono vijeće imalo u vidu kada je preinačilo prvostepenu presudu u tom dijelu. Apelaciono vijeće je utvrdilo da je neosnovan apelantov žalbeni navod da prvostepena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama jer ne sadrži osvrt na dokaz apelantove odbrane – Zaključak Vlade HNK broj 01-1-02-174/10 od 28. januara 2010. godine, iz kojeg, prema ocjeni apelantove odbrane, proizlazi da nije uzrokovana šteta budžetu HNK. Apelaciono vijeće je istaklo da navedeni zaključak datira iz 2010. godine, dok je apelant inkriminirane radnje preduzeo 2000. godine. Osim toga, Apelaciono vijeće je imalo u vidu i sam sadržaj zaključka, koji, prema ocjeni Apelacionog vijeća, nije od bilo kakvog utjecaja na pitanje postojanja ili nepostojanja štete uzrokovane budžetu HNK, a u vezi sa kojom je prvostepeni sud odlučne činjenice utvrdio na osnovu rezultata obavljenih vještačenja. Stoga, to što prvostepeni sud nije dao osvrt o navedenom zaključku, suprotno tvrdnji apelantove odbrane, prema mišljenju Apelacionog vijeća, ne može se smatrati izostankom razloga o odlučnim činjenicama. U odnosu na visinu kazne i žalbu Tužilaštva BiH, Apelaciono vijeće je navelo da, suprotno zaključku prvostepenog suda da kod apelanta nisu utvrđene otežavajuće okolnosti, upravo način izvršenja djela koje je kontinuirano vršeno duži period, činjenica da je apelant potpisao više odluka o doniranju spornih vozila u različitim periodima (nakon preinačenja presude za radnje za koje je optužba odbijena preostalo je još deset radnji), te na taj način pokazao izrazitu upornost i bezobzirnost u vršenju predmetnih inkriminacija, kao i činjenica da je krivično djelo izvršio u svojstvu ministra unutrašnjih poslova, dakle kao visokorangirana službena osoba, predstavljaju okolnosti koje su, kako je to pravilno ukazano žalbom Tužilaštva, trebale biti ocijenjene kao otežavajuće okolnosti. Osim toga, prvostepeni sud je, prema ocjeni Apelacionog vijeća, neosnovano zanemario činjenicu da je apelant ranije osuđivan i to za istovrsno krivično djelo, kao i za privredni prekršaj. Istaknuto je da činjenica osude za istovrsno krivično djelo ne smije biti zanemarena prilikom odmjeravanja kazne. Ocjenjujući navedene okolnosti, Apelaciono vijeće je zaključilo da je kazna zatvora od tri godine, a što predstavlja poseban minimum kazne zaprijećene za ovo krivično djelo, adekvatna stepenu težine krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti, te da će se njome u cijelosti ostvariti svrha, kako specijalne, tako i generalne prevencije.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije, te pravo iz čl. 2. i 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer mu je sudio stvarno nenadležan sud. Naveo je da u konkretnom postupku Sud BiH nije bio stvarno nadležan i zakonom određen sud jer nije postojao u vrijeme navodnog počinjenja krivičnog djela, već je konstituiran nakon počinjenja djela, što je dovelo do povrede principa pravne sigurnosti. S tim u vezi, apelant se pozvao na član 15. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, kojim je zabranjena, kako je naveo, retroaktivna primjena zakona. Dalje je naglasio da Sud BiH nije pravilno utvrdio osnove za uspostavljanje nadležnosti Suda BiH prema članu 7. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH. Navodi Suda BiH da apelantove krivičnopravne radnje mogu imati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice za privredu BiH, prema njegovom mišljenju, nisu osnovani na objektivnim dokazima nego na citiranju odredbi zakona. Osim toga, ukazao je i na Presudu Suda BiH broj X-Kž-05/02 od 2. juna 2008. godine iz koje se vidi da Sud BiH nije našao osnova za postupanje i za znatno veće novčane iznose od onih u konkretnom predmetu. Apelant smatra da je u konkretnom predmetu bio nadležan Općinski sud pred kojim se već vodio krivični postupak protiv apelanta za isto krivično djelo. S tim u vezi je istakao da je u predmetnom postupku predlagao da se vodi jedinstven postupak, ali je taj prijedlog Sud BiH odbio. Apelant smatra da su zasnivanjem nadležnosti Suda BiH u konkretnom predmetu povrijeđeni čl. 6. i 7. Evropske konvencije. Osim toga, povrijeđeno je i pravilo
ne bis in idem iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, jer mu je, kako je apelant istakao, dva puta suđeno za isto krivično djelo, jednom u Općinskom sudu gdje je pravosnažno oslobođen optužbe, a drugi put u Sudu BiH. Apelant, dalje, navodi da je Sud BiH pogrešno ocijenio Zaključak Vlade HNK broj 01-1-02-174/10 od 28. januara 2010. godine u kojem je navedeno da ne postoji šteta u odnosu na optužnicu protiv apelanta. S tim u vezi, smatra da je povrijeđen i princip
in dubio pro reo. Dalje je naveo da je povrijeđen i član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju jer u konkretnom slučaju prvostepenu presudu nije preispitao viši sud već isti sud, to jeste Sud BiH. Također, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku jer je postupak koji je vođen u dva suda (Općinski sud i Sud BiH) okončan nakon osam godina.
b) Odgovor na apelaciju
19. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da su apelantovi navodi o povredi prava na koja je ukazao u apelaciji neosnovani, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. U odgovoru Tužilaštva BiH je istaknuto da su navodi apelacije u potpunosti neosnovani, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
21.
Krivični zakon Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05 i 42/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 383.
Zloupotreba položaja ili ovlašćenja
(1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog,
kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist koja prelazi 10.000 KM,
učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(3) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist koja prelazi 50.000 KM,
učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje tri godine.
(4) Pribavljena korist bit će oduzeta.
22. U
Zakonu o Sudu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 49/09; Prečišćeni tekst) relevantne odredbe glase:
Član 7. st. 1. i 2.
Krivična nadležnost
(1) Sud je nadležan za krivična djela utvrđena Krivičnim zakonom BiH i drugim zakonima Bosne i Hercegovine.
(2) Sud je dalje nadležan za krivična djela utvrđena zakonima Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine kada ta krivična djela:
a) ugrožavaju suverenitet, teritorijalni integritet, političku nezavisnost, nacionalnu sigurnost i međunarodni subjektivitet Bosne i Hercegovine;
b) mogu imati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu Bosne i Hercegovine, ili mogu izazvati druge štetne posljedice za Bosnu i Hercegovinu ili mogu izazvati ozbiljnu ekonomsku štetu ili druge štetne posljedice izvan teritorije datog entiteta ili Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.
Član 9. stav 1. tačka a)
(Apelaciona nadležnost)
1. Sud je nadležan da odlučuje po:
a) žalbama protiv presuda ili odluka koje donese Krivično odjeljenje ovog suda;
[…]
23.
Zakon o krivičnom postupku BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim zakonom utvrđuju se pravila krivičnog postupka po kojima je dužan postupati Sud Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Sud) […].
Član 23.
Stvarna nadležnost Suda
(1) Sud je nadležan:
a) da sudi u prvom stepenu u krivičnim stvarima u granicama svoje stvarne nadležnosti određene zakonom,
b) da odlučuje o žalbama protiv odluka donesenih u prvom stepenu.
[...]
Član 25. stav 1.
Spajanje postupka
(1) Sud će, po pravilu, odlučiti da se provede jedinstveni postupak i donese jedna presuda u slučaju kada je ista osoba optužena za više krivičnih djela ili kada je više osoba učestvovalo u izvršenju istog krivičnog djela.
Član 298. stav 1. tačka c)
Povrede krivičnog zakona
Povreda krivičnog zakona postoji ako je krivični zakon povrijeđen u pitanju:
c) postoje li okolnosti koje isključuju krivično gonjenje [...] ili je stvar već pravomoćno presuđena,
[...]
Član 314. stav 1.
Preinačenje prvostepene presude
(1) Vijeće apelacionog odjeljenja će, uvažavajući žalbu, presudom preinačiti prvostepenu presudu ako smatra da su odlučne činjenice u prvostepenoj presudi pravilno utvrđene i da se, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, po pravilnoj primjeni zakona, ima donijeti drukčija presuda, a prema stanju stvari i u slučaju povrede iz člana 297. stav 1. tačka f), g) i j) ovog zakona.
Član 449.
(1) Predmete iz nadležnosti Suda primljene u rad kod drugih sudova do stupanja na snagu ovog zakona, dovršit će ti sudovi ukoliko je u tim predmetima optužnica potvrđena, odnosno stupila na pravnu snagu.
(2) Predmete iz nadležnosti Suda primljene u rad kod drugih sudova, odnosno tužilaštava, i u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu, odnosno nije potvrđena, dovršit će "mjesno nadležni" sudovi, osim ako Sud po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog stranaka ili branitelja, odluči da preuzme takav predmet a "uzimajući u obzir težinu krivičnog djela, svojstva počinioca i ostale okolnosti važne za ocjenu složenosti predmeta".
(3) U slučaju iz stava 2. ovog člana, nakon odluke Suda o preuzimanju predmeta, krivični postupak će se nastaviti u skladu s ovim zakonom.
VI. Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 003434 11 Kž (veza X-Kž-07/383) od 12. juna 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 29. augusta 2012. godine, a apelacija je podnesena 19. oktobra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
28. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, te pravo iz člana 7. i 14. Evropske konvencije. Također, apelant smatra da su mu povrijeđena i prava zagarantirana čl. 2. i 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
[…]
31. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer Sud BiH u konkretnom slučaju nije bio stvarno nadležan zakonom određen sud.
32. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, što se tiče uvjeta iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, sud mora biti "ustanovljen zakonom", a prema praksi nadzornih organa Evropske konvencije, organizacija i djelovanje sudova treba da budu propisani na nivou zakonodavne vlasti (dakle, parlamenta ili drugog najvišeg zakonodavnog organa), a ne da ih propisuju druge grane vlasti, posebno izvršne vlasti. Uzimajući u obzir navedeno, te činjenicu da je Sud BiH ustanovljen Zakonom o Sudu Bosne i Hercegovine, za Ustavni sud je neupitno da sud koji je postupao u apelantovom predmetu, sa aspekta zakonskog organizacionog okvira sudstva, ispunjava zahtjev iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Da bi ispunio zahtjev "zakonom ustanovljenog suda" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, sud ne samo da mora biti osnovan u skladu sa zakonom već mora i suditi u okviru zakonom propisane nadležnosti. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da način na koji će nadležne vlasti regulirati pitanje nadležnosti sudova, kao i mogućnost preuzimanja nadležnosti u određenim stvarima, predstavlja pitanje koje se ubraja u slobodnu procjenu države. Međutim, ta slobodna procjena nije apsolutna već je ograničena principom vladavine prava koji, između ostalog, zahtijeva da zakoni budu dovoljno precizni i jasni kako bi se izbjegla proizvoljnost u odlučivanju (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 519/07 od 30. januara 2010. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 20/10, tačke 45-52).
33. U konkretnom slučaju, članom 23. ZKPBiH, koji se mora čitati u vezi sa članom 7. Zakona o Sudu BiH, propisana je stvarna, odnosno krivična nadležnost Suda BiH (između ostalog, da sudi u prvom stepenu u krivičnim stvarima u granicama svoje stvarne nadležnosti određene zakonom) i u tom smislu ne postoji dilema da je Sud BiH sud koji je unaprijed određen zakonom kao nadležni sud da sudi za krivična djela iz njegove nadležnosti. Dalje, članom 449. ZKPBiH propisano je kada i pod kojim uvjetima Sud BiH može, odnosno ne može preuzeti predmet iz svoje nadležnosti, koji se u momentu stupanja na snagu ZKPBiH nalazio u nekom drugom sudu. Ustavni sud zapaža da je članom 7. Zakona o Sudu BiH ustanovljena krivična nadležnost Suda BiH. Tako je Sud BiH, između ostalog, nadležan za krivična djela propisana zakonima Federacije Bosne i Hercegovine, kada ta krivična djela mogu imati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu Bosne i Hercegovine, ili mogu izazvati druge štetne posljedice za Bosnu i Hercegovinu ili mogu izazvati ozbiljnu ekonomsku štetu ili druge štetne posljedice izvan teritorije datog entiteta ili Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (član 7. stav 2. tačka b] navedenog zakona). Najzad, Krivičnim zakonom Federacije BiH u članu 383. propisano je krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja koje je u konkretnom slučaju apelantu stavljeno na teret.
34. Ustavni sud naglašava da je ustavnost člana 7. stav 2. Zakona o Sudu BiH ocjenjivao u predmetu broj
U 16/08 u kojem je zaključio da (tadašnja) odredba člana 13. stav 2. Zakona o Sudu BiH ﴾Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Sudu BiH, "Službeni glasnik BiH" broj 42/03﴿ nije suprotna principu vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te da ne dovodi, sama po sebi, u pitanje pravnu sigurnost ili jednakost pred zakonom pojedinaca. Također, Ustavni sud zaključuje da se ovaj princip ne dovodi u pitanje ni u tački b) osporene odredbe, budući da se njom općenito propisuju situacije u kojima će Sud BiH, pod određenim uvjetima, biti nadležan. Također, ovom odredbom se daje ovlaštenje, ali i stvara obaveza Suda BiH da pri primjeni ove odredbe pažljivo vodi računa o svakom pojedinačnom slučaju uz poštovanje principa pravne sigurnosti i jednakosti pred zakonom kao neodvojivim elementima principa vladavine prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj
U 16/08 od 28. marta 2009. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 50/09, tačka 47).
35. U odnosu na apelantove navode da je Zakon o Sudu BiH retroaktivno primijenjen i da mu je povrijeđeno pravo na pravnu sigurnost jer Sud BiH nije bio zakonom ustanovljen sud u vrijeme počinjenja krivičnog djela, Ustavni sud ističe da je u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da je Sud BiH u konkretnom slučaju ispunio zahtjev suda koji je unaprijed određen zakonom kao nadležni sud da sudi za krivična djela iz njegove nadležnosti. Također, vezano za apelantove navode o retroaktivnoj primjeni prava, Ustavni sud primjećuje da krivično pravo poznaje princip da krivično djelo koje se nekom stavlja na teret mora biti prethodno kao takvo propisano zakonom, a da, suprotno apelantovom tumačenju, ne postoji odredba koja regulira da je sud koji odlučuje o krivičnoj optužbi morao biti konstituiran u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Ovakvo tumačenje bi dovelo u pitanje cjelokupan pravosudni sistem budući da je u svim pravnim sistemima uobičajena pojava da države nerijetko mijenjaju organizaciju sudstva a time i nadležnost za postupanje. Zbog toga, Ustavni sud u cijelosti smatra neosnovanim apelantove navode vezane za retroaktivnu primjenu Zakona o Sudu BiH.
36. Dalje, vezano za apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, odlučujući o apelantovim prigovorima stvarne nenadležnosti, naveo konkretne razloge za koje je utvrdio da se mogu podvesti pod pojam ozbiljnih reperkusija i drugih štetnih posljedica prema članu 7. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH (najviši položaj apelanta i drugih optuženih kao službenih osoba u strukturi kantonalne vlasti u vrijeme izvršenja krivičnih djela, velik iznos štete za budžet HNK iskazan u optužnici, a što je potrebno posmatrati i šire, to jeste da je to od značaja za normalno funkcioniranje, kako kantonalne, tako i federalne, pa i državne vlasti, slučaj koji je privukao veliku pažnju javnosti i izazvao nepovjerenje građana u sve nivoe vlasti). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u pogledu osnova za zasnivanje svoje nadležnosti iscrpno obrazložio postojanje uvjeta iz člana 7. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH, a data obrazloženja, s obzirom na činjenice predmeta i relevantne zakonske odredbe, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
37. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje na to da je donoseći odluku imao u vidu i činjenicu da se Sud BiH u određenim predmetima (kao što je, naprimjer, Rješenje broj S1 2 K 014412 13 Ko od 5. decembra 2013. godine protiv osumnjičenih Ž. B. i drugih zbog krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZFBiH u vezi sa članom 55. KZFBiH, krivičnog djela primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. KZFBiH i dr. djela, a sve u vezi sa članom 7. stav 2. Zakona o Sudu BiH) proglasio stvarno nenadležnim budući da Tužilaštvo nije objektivnim dokazima i provjerljivim činjenicama dokazalo da su nastupile štetne posljedice za državu BiH. Međutim, imajući u vidu relevantnu zakonsku odredbu člana 7. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH, kao i obrazloženje koje je dao Sud BiH u predmetnom slučaju za zaključak o postojanju štetnih posljedica u smislu navedene odredbe, a dato obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da se u konkretnom slučaju radi o pravnom voluntarizmu.
38. U odnosu na apelantove navode da je u konkretnom slučaju stvarno nadležan sud bio Općinski sud, te da je trebalo spojiti postupke i provesti jedinstveni postupak prema članu 25. ZKPBiH, Ustavni sud zapaža da je Sudu BiH u toku postupka na inicijativu apelantove odbrane dostavljen kompletan spis Općinskog suda uz dopis da se spis dostavlja Sudu BiH na nadležno postupanje, zbog čega je Sud BiH smatrao da mu je spis Općinskog suda dostavljen radi spajanja postupaka i provođenja jedinstvenog postupka. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH nakon uvida u spis Općinskog suda naveo detaljne razloge zašto je smatrao da ne postoje opravdani razlozi da spoji postupke i provede jedinstveni postupak (nije postojalo rješenje o proglašavanju nenadležnim Općinskog suda zbog čega bi došlo do pozitivnog sukoba nadležnosti između Općinskog suda i Suda BiH, postupak pred Općinskim sudom je već duže vrijeme trajao, bio je zakazan glavni pretres i pozvane stranke i branioci, kao i da se ne radi o istoj pravnoj stvari). Navedene razloge je prihvatilo i Apelaciono vijeće u žalbenom postupku, s tim što je u odnosu na apelantove žalbene navode da su pod tačkama a) i b) izreke osuđujućeg dijela prvostepene presude navedena ista vozila koja su bila predmet postupka pred Općinskim sudom utvrdilo da su ti prigovori osnovani (prigovor
res judicata i
ne bis in idem), ali da to nije od značaja za pravilnost odluke o odbijanju prijedloga za spajanje postupaka.
39. U kontekstu navedenog, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH, nakon što mu je Općinski sud dostavio kompletan spis na nadležno postupanje, ocjenjivao da li postoje razlozi za spajanje postupaka pred Sudom BiH, odnosno nije ispitivao razloge da konkretni predmet ustupi na postupanje Općinskom sudu. Ustavni sud primjećuje da je članom 25. ZKPBiH propisano da će sud po pravilu odlučiti da se provede jedinstveni postupak i donese jedna presuda. U slučaju da se tako ne postupi, Ustavni sud zapaža da iz odredbi ZKPBiH ne proizlaze bilo kakve procesne posljedice, odnosno da spajanje postupka nikada nije obavezno. Također, Ustavni sud zapaža da konkretni predmet ne pokreće pitanja ustupanja predmeta iz nadležnosti Suda BiH koja su regulirana članom 449. ZKPBiH. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i sadržaj odredbe člana 25. ZKPBiH, Ustavni sud smatra da obrazloženje koje je Sud BiH dao u vezi sa spajanjem postupaka nije proizvoljno.
40. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da Sud BiH, odbijanjem apelantovog prigovora o stvarnoj nenadležnosti tog suda, kao i prijedloga da jedinstveni postupak treba provesti Općinski sud, nije povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na zahtjev da mu sudi zakonom ustanovljeni sud.
41. U vezi sa apelantovim navodima kojima je ukazao na Presudu Suda BiH broj X-Kž-05/02 od 2. juna 2008. godine, iz koje se, prema apelantovom mišljenju, vidi da Sud BiH nije našao osnov za postupanje i za znatno veće novčane iznose od onih u konkretnom predmetu, Ustavni sud zaključuje da su takvi navodi neosnovani imajući u vidu zaključke Ustavnog suda u prethodnim tačkama ove odluke o zakonskoj osnovanosti nadležnosti Suda BiH u konkretnom slučaju.
42. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku jer je krivični postupak pred Općinskim sudom i Sudom BiH trajao osam godina, Ustavni sud zapaža da predmet konkretne apelacije nije krivični postupak u Općinskom sudu, već postupak koji se vodi u Sudu BiH (koji je okončan u roku od tri godine i dva mjeseca, računajući od 15. aprila 2009. godine do 12. juna 2012. godine). Stoga, Ustavni sud nalazi da su apelantovi navodi da je krivični postupak protiv njega u konkretnom slučaju trajao osam godina neosnovani.
43. U vezi sa apelantovim navodima da je u postupku prekršen princip
in dubio pro reo zagarantiran članom 6. stav 2. Evropske konvencije, jer Sud BiH nije pravilno ocijenio Zaključak Vlade HNK od 28. januara 2010. godine, u kojem je navedeno da ne postoji predmetna šteta, Ustavni sud ističe da, prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da se optuženi nije dužan braniti, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip
in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud,
Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77; i Ustavni sud, Odluka broj
AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak o tome da li je neka činjenica dokazana ili ne.
44. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da su osporene presude zasnovane na obimnoj dokaznoj građi, kako onoj koju je ponudilo Tužilaštvo, tako i onoj koju je ponudio apelant. Dalje, provedene dokaze prvostepeni sud je ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, iznoseći razloge i obrazloženja zbog čega neke od njih prihvata u cjelini ili u dijelu, odnosno ne prihvata uopće. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je Apelaciono vijeće u žalbenom postupku ispitalo apelantove žalbene navode u vezi sa Zaključkom Vlade HNK od 28. januara 2010. godine i utvrdilo da navedeni zaključak nije od bilo kakvog utjecaja na pitanje postojanja ili nepostojanja štete uzrokovane budžetu HNK. Apelaciono vijeće je imalo u vidu i sam sadržaj Zaključka koji nije bio od utjecaja na utvrđene odlučne činjenice koje su utvrđene na osnovu drugih dokaza. Prema mišljenju Ustavnog suda, princip
in dubio pro reo može biti doveden u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da obrazloženje analize svih provedenih dokaza ne ostavlja nikakvu sumnju u zaključak suda o apelantovoj krivici. Najzad, apelant ne navodi, a to se ne može zaključiti ni iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, koje od činjenica relevantnih za utvrđivanje njihove odgovornosti nisu dokazane na način da zadovolje standard van razumne sumnje, a što bi dovelo u pitanje i princip
in dubio pro reo. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđen princip
in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.
45. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
46. U odnosu na apelantove navode da su mu zasnivanjem nadležnosti Suda BiH povrijeđena i prava iz člana 7. Evropske konvencije i člana 15. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Ustavni sud zapaža da, imajući u vidu sadržaj i prava koja su zaštićena članom 7. Evropske konvencije (da samo zakon može ustanoviti krivično djelo i propisati kaznu,
nullum crimen, nulla poena sine lege), kao i članom 15. spomenutog pakta (da niko ne može biti osuđen zbog djela ili propusta koji nisu predstavljali krivično djelo prema domaćem ili međunarodnom pravu u trenutku kada su počinjeni), apelacija ni na koji način ne pokreće pitanja prema navedenim članovima Evropske konvencije i Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Naime, apelantu je stavljeno na teret krivično djelo koje je u vrijeme izvršenja bilo propisano kao krivično djelo članom 358. stav 3. Krivičnog zakona Federacije BiH ("Službene novine FBiH" broj 43/98) a također i članom 383. stav 3. novog KZFBiH koji je u konkretnom slučaju primijenjen kao blaži zakon, te su stoga neosnovani navodi o povredi ovih prava.
Protokol broj 7 uz Evropsku konvenciju
47. Apelant ističe da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz čl. 2. i 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
Član 2.
Pravo na žalbu u krivičnim stvarima
(1) Svako ko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava, uključujući osnove za njegovo korištenje, uređuje se zakonom.
(2) Ovo pravo može podlijegati izuzecima u odnosu na djela manjeg značaja, koja su određena zakonom, ili u slučajevima kada je licu u pitanju u prvom stepenu sudio najviši sud ili je bilo osuđeno na osnovu žalbe na oslobađajuću presudu.
Član 4. stav 1.
Pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu
(1) Nikome se ne može suditi niti se može ponovo kazniti u krivičnom postupku u nadležnosti iste države za djelo zbog koga je već bio pravosnažno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom te države.
a) Pravo višeg suda da preispituje presudu ili kaznu
48. Apelant smatra da mu je povrijeđen član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju jer u konkretnom slučaju prvostepenu presudu nije preispitao viši sud već isti sud, to jeste Sud BiH. Ustavni sud naglašava da član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju normira pravo optuženog da odluku nižestepenog suda ispita viši sud. Na ovaj način se dopunjuju procesnopravne garancije optuženog iz člana 6. Evropske konvencije koji ne sadrži pravo na dvostepeni sudski postupak. Iz stava 1. člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju nedvosmisleno proizlazi da o ostvarivanju prava na žalbu, odnosno o modalitetima preispitivanja, odlučuje domaće zakonodavstvo. Prema praksi Evropskog suda, iskazanoj u predmetu
Krombach (vidi Evropski sud, presuda od 13. februara 2001. godine, aplikacija broj 29731/96, stav 96), države imaju široko polje procjene u utvrđivanju kako će pravo garantirano članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju biti izvršavano. Ustavni sud ističe da do primjene člana 2. Protokola broj 7 može da dođe samo kada se radi o osuđujućoj presudi nacionalnog suda za krivično djelo. Zatim, član 2. Protokola broj 7 upućuje na primjenu nacionalnog prava kada je riječ o materijalnopravnim uvjetima i o postupku za preispitivanje prvostepene osuđujuće presude. Dalje, iz norme člana 2. proizlazi da je dovoljno da viši sud preispituje prvostepenu odluku, bilo u pogledu pravilnosti utvrđenih činjenica, bilo u pogledu pravilne primjene prava.
49. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant, u smislu garancija iz člana 2. Protokola broj 7, imao pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud. Ustavni sud podsjeća na to da je organizacija Suda BiH zasnovana zakonom, kojim je jasno utvrđeno postupanje i nadležnost tog suda. Tako je članom 9. stav 1. tačka a) Zakona o Sudu BiH propisano da je Sud nadležan da odlučuje o žalbama protiv presuda ili odluka koje donese Krivično odjeljenje ovog Suda. Ustavni sud ima u vidu da je nesporno da je apelantu omogućeno pravo na žalbu i da je u konkretnom slučaju Apelaciono vijeće Suda BiH u žalbenom postupku postupalo u skladu sa navedenim zakonom, te ispitalo apelantove žalbene navode i dalo iscrpne razloge zašto je dio žalbenih navoda uvažilo kao osnovane i u tom smislu preinačilo prvostepenu presudu, odnosno zašto ostali žalbeni navodi nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne krivičnopravne stvari. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo zagarantirano članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
b) Pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dva puta povodom istog predmeta
50. Ustavni sud ukazuje na to da član 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju sadrži princip
ne bis in idem. To znači, kako je decidirano i navedeno u toj odredbi, da niko ne može dva puta da bude krivično gonjen za isto krivično djelo niti, pak, da bude kažnjen za izvršenje istog krivičnog djela. Apelant je naveo da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravilo
ne bis in idem iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, jer mu je dva puta suđeno za isto krivično djelo, jednom u Općinskom sudu gdje je pravosnažno oslobođen optužbe, a drugi put u Sudu BiH. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH prihvatio apelantove žalbene prigovore
res judicata i povrede principa
ne bis in idem, jer je na osnovu novih dokaza priloženih uz žalbu (pravosnažna presuda Općinskog suda) utvrdio da je apelant presudom Općinskog suda pravosnažno oslobođen za dvije iste radnje za koje je prvostepenom presudom Suda BiH proglašen krivim (radnje opisane pod tačkama a] i b] osuđujućeg dijela presude), te je preinačio prvostepenu presudu u navedenom dijelu tako što je za navedene radnje odbio optužbu protiv apelanta.
51. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda u predmetu
Maresti protiv Hrvatske u kojem je Evropski sud iskazao sljedeći stav: "Sud zauzima stajalište da se članak 4. Protokola broj 7 mora tumačiti na način da zabranjuje kazneni progon ili suđenje za drugo 'djelo' ukoliko ono proizlazi iz istih činjenica ili činjenica koje su u biti iste. Jamstvo ugrađeno u članak 4. Protokola br. 7 postaje relevantno na početku novoga kaznenog progona, kad je prethodna oslobađajuća ili osuđujuća odluka postala po svojoj snazi
res iudicata. (…) Sud naglašava da je nevažno koji dijelovi novih optužbi su moguće usvojeni ili odbačeni u naknadnom postupku, jer članak 4. Protokola br. 7 sadrži osiguranje protiv mogućnosti da se nekome sudi ili da bude podložan da mu se sudi ponovno u novome postupku, a ne zabranu druge osuđujuće ili oslobađajuće odluke." (vidi Evropski sud,
Maresti protiv Hrvatske, presuda od 25. juna 2009. godine, tačke 82. i 83).
52. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju tokom suđenja pred prvostepenim sudom apelant nije imao pravosnažnu presudu Općinskog suda zbog čega nisu ni mogle biti primijenjene garancije iz člana 4. Protokola broj 7. Apelant je imao mogućnost da u žalbenom postupku istakne prigovore
res judicata i pravilo
ne bis in idem, što je on i učinio. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Apelaciono vijeće u žalbenom postupku prihvatilo kao osnovane apelantove navedene prigovore i preinačilo prvostepenu presudu tako što je odbilo optužbu protiv apelanta u odnosu na dvije krivičnopravne radnje, u skladu sa čl. 289. stav 1. tačka c) i 314. stav 1. ZKPBiH. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelantu nije bilo suđeno dva puta za iste krivičnopravne radnje, u smislu garancija člana 4. stav 1. Protokola broj 7. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelacija ne pokreće pitanje prema članu 4. stav 1. Protokola broj 7, zbog čega su navodi o povredi pravila
ne bis in idem neosnovani.
Nediskriminacija
53. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
54. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
55. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (vidi Evropski sud,
Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, stav 32). Apelant nije posebno naznačio u vezi sa kojim ustavnim pravom smatra da je diskriminiran, ali iz navoda apelacije proizlazi da on smatra da je diskriminiran u vezi sa pravom na pravično suđenje.
56. Ustavni sud, također, podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud,
Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se smatra diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi odluke u predmetima Doma za ljudska prava br. CH/97/67,
Zahirović, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 10. januara 1999. godine, tačka 120; odluke januar – juli 1999. godine; CH/9750,
Rajić, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 3. aprila 2000. godine, tačka 53; odluke januar – juni 2000. godine; CH/98/1309 i drugi,
Kajtaz i drugi; odluka o prihvatljivosti i meritumu od 4. septembra 2001. godine, tačka 154).
57. Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizlazi da apelant navodi povredu prava na zabranu diskriminacije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu prethodne zaključke Ustavnog suda u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje, zatim činjenicu da apelant osim paušalne tvrdnje o kršenju navedenog prava nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji prema bilo kojem osnovu, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
VIII. Zaključak
58. U konkretnom slučaju ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je krivični postupak protiv apelanta zbog zloupotrebe položaja ili ovlaštenja vođen u Sudu BiH kao zakonom ustanovljenom sudu koji je postupao u okviru zakonom ustanovljene nadležnosti. Također, nije povrijeđen princip
in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, jer obrazloženje analize svih provedenih dokaza u krivičnom postupku ne ostavlja nikakvu sumnju u zaključak suda o apelantovoj krivici.
59. Ne postoji povreda prava na preispitivanje presude pred višim sudom, garantiranog članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, budući da je apelant imao i koristio pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud. Također, nije povrijeđen niti član 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju jer je u apelantovom slučaju ispoštovan princip
ne bis in idem.
60. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje, jer apelant nije ponudio nikakav dokaz o tome da su osobe koje se nalaze u istoj i sličnoj situaciji tretirane na različit način, a takva diskriminacija ne proizlazi ni iz osporenih presuda.
61. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, prestaje pravno djelovanje Odluke o privremenoj mjeri broj AP 3657/12 od 20. decembra 2012. godine.
62. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. i člana 64. stav 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
63. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke je izdvojeno mišljenje sudije Mate Tadića, kojem se pridružuju predsjednica Valerija Galić i sudija Zlatko M. Knežević, a koje je suprotno odluci.
64. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
