Službeni glasnik BiH, broj 65/11
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 3073/09, rješavajući apelaciju
Dragane Kušljić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Djelimično se usvaja apelacija
Dragane Kušljić.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 12214-09 Gz od 13. jula 2009. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Dragane Kušljić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 12214-09 Gz od 13. jula 2009. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
1. Dragana Kušljić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bosanskog Broda, koju zastupa Živan Blagojević, advokat iz Šamca, podnijela je 26. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 P 12214-09 Gz od 13. jula 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Centra za socijalni rad Odžak (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) i Marka Kopačevića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 19. marta 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 25. marta 2010. godine, Centar za socijalni rad 16. aprila 2010. godine, a tuženi 5. aprila 2010. godine.
4. Od Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 22. oktobra 2010. godine da dostavi fotokopiju predmetnog spisa, koji je taj sud dostavio Ustavnom sudu 3. novembra 2010. godine.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 20. aprila 2010. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelantica je 3. jula 2006. godine Općinskom sudu podnijela tužbu protiv tuženog radi promjene Odluke Centra za socijalni rad broj 05-24-1/05 od 13. aprila 2005. godine kojom je zajedničko malodobno dijete (u daljnjem tekstu: dijete) povjereno na brigu, odgoj i zaštitu ocu Marku Kopačeviću (tuženom).
8. Presudom Općinskog suda broj 025 0 P-06-000 158 od 16. februara 2007. godine usvojen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se njoj kao majci povjeri dijete, te je izmijenjeno Rješenje Centra za socijalni rad broj 05-24-1/05 od 13. aprila 2005. godine i određeno da se dijete povjeri na zaštitu i odgoj apelantici kao majci koja će ostvarivati roditeljsko staranje. Tuženom je naloženo da dijete preda apelantici u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, te je obavezan da plaća za izdržavanje djeteta po 50,00 KM mjesečno, kao i da apelantici naknadi troškove postupka u iznosu od 1.011,20 KM. Stavom 3. izreke presude Općinski sud je odredio način održavanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa tuženim (ocem).
9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 002-0-Gž-07-000089 od 28. maja 2007. godine uvažena je žalba tuženog izjavljena protiv Presude Općinskog suda broj 025 0 P-06-000 158 od 16. februara 2007. godine, presuda Općinskog suda je ukinuta i predmet je zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
10. Presudom Općinskog suda broj 025 0 P-06-000 178 od 15. maja 2008. godine, koja je donesena u ponovnom postupku, opet je izmijenjeno Rješenje Centra za socijalni rad broj 05-24-1/05 od 13. aprila 2005. godine i određeno da se dijete povjeri na zaštitu i odgoj apelantici kao majci koja će ostvarivati roditeljsko staranje. Tuženom je naloženo da dijete preda apelantici u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, te je obavezan da plaća za izdržavanje djeteta po 50,00 KM mjesečno, kao i da apelantici naknadi troškove postupka u iznosu od 2.261,20 KM. Stavom 3. izreke Općinski sud je odredio način održavanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa tuženim kao ocem.
11. Rješenjem Kantonalnog suda broj 002-0-Gž-08-000022 od 19. augusta 2008. godine uvažena je žalba tuženog i Centra za socijalni rad izjavljena protiv Presude Općinskog suda broj 025 0 P-06-000 178 od 15. maja 2008. godine, a presuda Općinskog suda je ukinuta i predmet je zbog povrede procesnog zakona i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te nepravilne primjene materijalnog prava opet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
12. Presudom Općinskog suda broj 25 0 P 012214 06 P od 23. aprila 2009. godine opet je usvojen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se njoj kao majci povjeri dijete, te je izmijenjeno Rješenje Centra za socijalni rad broj 05-24-1/05 od 13. aprila 2005. godine i određeno da se dijete povjeri na zaštitu i odgoj apelantici kao majci koja će ostvarivati roditeljsko staranje. Tuženom je naloženo da dijete preda apelantici po završetku školske 2008/2009. godine, odnosno 1. jula 2009. godine, u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude. Tuženi je obavezan da plaća za izdržavanje djeteta po 50,00 KM mjesečno, kao i da apelantici naknadi troškove postupka u iznosu od 3.041,20 KM. Stavom 3. izreke Općinski sud je odredio način održavanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa tuženim kao ocem.
13. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je u djetetovom interesu da ubuduće živi kod majke koja će ostvarivati roditeljsko staranje. Svoj zaključak sud je zasnovao na osnovu nalaza i mišljenja sudskog vještaka Milana Cvijića kao i nalaza i mišljenja po službenoj dužnosti angažiranog stalnog sudskog vještaka iz Distrikta Brčko BiH dr. sci. Miroslava Gavrića. Sud je obrazložio da je njihove nalaze prihvatio zato što su sačinjeni na osnovu struke i neposrednog opažanja, obavljenog razgovora sa parničnim strankama, uvidom u cjelokupnu dokumentaciju iz spisa predmeta i nakon testiranja djeteta. Sud je istakao da nije mogao prihvatiti nalaz i mišljenje psihologinje Mirele Vukmirović i mr. Milenka Damjanovića zbog toga što se radi o naručenim nalazima (od sestre tuženog i od Centra za socijalni rad). Taj nalaz je, prema ocjeni suda, sve vrijeme podržavao jednu "protivpravnu situaciju" i jedno "neprirodno stanje", vodeći, prije svega, računa o interesu tuženog, a ne o interesu djeteta. Sud je, dalje, naveo da se nalazu vještaka Milenka Damjanovića ne može pokloniti vjera jer je opovrgnut nalazom vještaka Miroslava Gavrića, koji je iskusan vještak sa akademskom titulom doktora nauka, univerzitetski profesor i koji je uočio niz propusta u vještačenju mr. Milenka Damjanovića. Sud je, također, naveo da je vještak Miroslav Gavrić sa punom odgovornošću tvrdio da dijete od sedam godina ne može dati mišljenje o tome s kim će živjeti. Prema ocjeni tog suda, ako je majka bila spriječena i od tuženog onemogućena da vodi brigu o djetetu i posveti mu pažnju i pruži majčinsku ljubav, tuženi nije mogao argumentirano tvrditi da je dijete više privrženo njemu nego majci. Sud je ocijenio neosnovanim navode tuženog da je sudski vještak Milan Cvijić svoj zaključak dao paušalno, tj. isključivo na osnovu stručne literature, ne uzevši u obzir faktičko stanje - dob djeteta i činjenicu da se dijete četiri i po godine nalazi kod oca. Sud je naglasio da je vještak, imajući u vidu sve navedene činjenice, zaključio da je u djetetovom interesu da bude povjereno na brigu, čuvanje i odgoj majci, jer je dijete emocionalno vezano za majku i ne plaši se majke. Sud je naveo da se tvrdnja tuženog kojom je tvrdio da se dijete plaši ne odnosi na majku već na treća lica, te da se dijete ne povjerava trećim licima već majci.
14. Kantonalni sud je Presudom broj 25 0 P 012214 09 Gz od 13. jula 2009. godine žalbu tuženog i Centra za socijalni rad uvažio i presudu Općinskog suda preinačio tako da je apelanticin tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u žalbenom postupku zakazao raspravu, te ponovo saslušao parnične stranke kao i vještake mr. Milenka Damjanovića i dr. Miroslava Gavrića, a ostvario je uvid i dao ocjenu već izvedenih dokaza u prvostepenom postupku. Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je zaključio da su žalba Centra za socijalni rad i žalba tuženog osnovane.
15. Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno primijenio odredbe materijalnih propisa u vezi sa odlukom o izmjeni Odluke Centra za socijalni rad broj 05-24-1/05 od 13. aprila 2005. godine. Kantonalni sud je istakao da je apelantica tužbom zahtijevala da joj se dijete povjeri na odgoj. Međutim, iz tužbenih navoda i predloženih dokaza tokom prvostepenog postupka proizlazi da se tužbenim zahtjevom, ustvari, traži izmjena već ranije donesene odluke Centra za socijalni rad, a kojom je zajedničko malodobno dijete povjereno na zaštitu i odgoj ocu (tuženom). Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud pogrešno primijenio odredbe čl. 142. i 143. Porodičnog zakona, kojim je propisan način donošenja odluke sa kojim roditeljem će dijete živjeti. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je prvostepeni sud u cijelosti zanemario nespornu činjenicu da je prema ranije važećim zakonskim odredbama, tj. prije stupanja na snagu važećeg Porodičnog zakona i njegove primjene (28. decembar 2005. godine), Rješenjem Centra za socijalni rad broj 05-24-1/05 od 13. aprila 2005. godine već bila donesena odluka o povjeravanju djeteta.
Kantonalni sud je naglasio da je odredbama člana 143. Porodičnog zakona propisano da će sud, povodom tužbe, donijeti novu odluku o staranju o djetetu onda kad to zahtijevaju promijenjene okolnosti. Kantonalni sud je naveo da iz provedenih dokaza, tj. spisa upravnog postupka, proističe da su prije donošenja odluke o povjeravanju djeteta ocu rješenjem Centra za socijalni rad utvrđene sve relevantne činjenice za donošenje same odluke o povjeravanju djeteta i to kada su uzete pismene izjave od apelantice i tuženog i izvršen uvid u materijalne i socijalne prilike vanbračnih roditelja djeteta. Kantonalni sud je istakao da je prilikom donošenja odluke, prije svega, u cijelosti vodio računa o djetetovom interesu i da je ocijenio sve okolnosti relevantne za interes djeteta, kako je propisano odredbama Porodičnog zakona. Prema ocjeni tog suda, prvostepeni sud je, usvajajući apelanticin tužbeni zahtjev, paušalno ocijenio sve provedene dokaze, te djetetov interes podredio obrazlaganju činjenica i razloga zašto i kako je došlo do prekida vanbračne zajednice, te je pogrešno primijenio materijalno pravo, tj. odredbe Porodičnog zakona.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelantica smatra da su joj osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, na štetu malodobnog djeteta. Povredu navedenog prava apelantica argumentira navodom da je Kantonalni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, odnosno da je suprotno djetetovom interesu donio nepravilnu odluku kojom je odbio njen tužbeni zahtjev o povjeravanju djeteta na čuvanje i odgoj njoj kao majci. Apelantica je navela da ju je tuženi sa kojim je živjela u vanbračnoj zajednici ubrzo nakon rođenja vanbračnog djeteta pretukao i izbacio iz kuće, a dijete zadržao kod sebe. Također je navela da je zbog zlostavljanja vođen krivični postupak protiv tuženog, koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Odžaku broj Kž-38/2003 od 4. septembra 2003. godine. Naime, tuženi je proglašen krivim za počinjeno krivično djelo lake tjelesne povrede iz člana 178. stav 2. KZFBiH, na apelanticinu štetu, i izrečena mu je uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, koja se neće izvršiti ako u roku od godinu dana ne počini novo krivično djelo. Također je navela da joj je nakon prestanka vanbračne zajednice pa sve do septembra 2007. godine tuženi onemogućavao da ostvaruje lični kontakt sa djetetom, zbog čega je morala da od suda ishodi rješenje o privremenoj mjeri radi održavanja ličnog kontakta sa djetetom. Zatim, izvršenje privremene mjere morala je da traži putem suda u izvršnom postupku, da bi kontakt sa djetetom ostvarila tek na intervenciju policije. Dalje, navodi da zbog ponašanja tuženog nije u mogućnosti da uspostavi bliske lične veze sa djetetom, te ističe da su organi vlasti tuženog u tome podržali i na kraju nagradili. Apelantica je, također, navela da bez obzira na činjenično stanje koje je utvrđeno tokom sudskog postupka, "da dijete sad rado dolazi kod nje i da je zove mamom", ta činjenica nije bila dovoljna Kantonalnom sudu već je zadržan
status quo. Apelantica se, osim toga, žali da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku i ističe da svojim ponašanjem nije doprinijela odugovlačenju postupka. Također, navodi da je zbog nepostupanja organa i nedonošenja konačne odluke došlo do proteka vremena koje koriste tuženi, Centar za socijalni rad, kao i sud koji donosi "inercionu" odluku poštujući samo protek vremena. Apelantica je navela da je u predmetu
Ignaccolo-Zenide protiv Rumunije, presuda Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) od 25. januara 2000. godine, Evropski sud naglasio: "Š...Ć da odluka u vezi djece ne smije biti određena samo pukim proticanjem vremena". Pridržavajući se ovog standarda, nije se smjelo dopustiti da zbog nepostupanja vlasti i nedonošenja konačne odluke u razumnom roku u statusnim pitanjima gdje bi postupanje organa vlasti trebalo da bude hitno sud postupa u korist tuženog. Apelantica ukazuje i na presudu Evropskog suda
Šobota-Gajić protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 27966/06
od 6. novembra 2007. godine. Zbog svega navedenog, apelantica traži da Ustavni sud utvrdi povrede navedenih prava, ukine osporenu odluku Kantonalnog suda i potvrdi Odluku Općinskog suda broj 25 0 P 012214 06 P od 23. aprila 2009. godine.
b) Odgovor na apelaciju
17. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je apelanticin punomoćnik u apelaciji elaborirao viđenje okolnosti i uvjeta zbog kojih je dijete trebalo biti povjereno majci radi ostvarivanja roditeljskog staranja, te da su netačno navedeni određeni datumi i valjano utvrđene činjenice u provedenim sudskim postupcima. Prema mišljenju suda, apelanticin punomoćnik je proizvoljno naveo valjanost određenih nalaza ističući samo one koji bi eventualno mogli ići u prilog apelantici, pri tome zanemarujući relevantno utvrđene činjenice iz osporene presude. Kantonalni sud je naveo da se, postupajući povodom apelanticine tužbe, rukovodio, prije svega, djetetovim interesom i na osnovu relevantnih činjenica za donošenje same odluke o povjeravanju djeteta. Također je naveo da je na raspravi održanoj pred sudom utvrđeno da nema negativnih posljedica odluke o povjeravanju djeteta ocu, koju je ranije donio Centar za socijalni rad, te da apelantici nisu oduzeta ostala prava kao roditelju sa kojim dijete ne živi, niti pravo da u slučaju promijenjenih okolnosti zatraži izmjenu ranije odluke. Kantonalni sud je istakao da su, prema njegovom mišljenju, pravilno primijenjene odredbe čl. 142. i 143. Porodičnog zakona, te da je ovaj sud, prije svega, vodio računa o interesu samog djeteta.
18. U odgovoru na apelaciju Centar za socijalni rad Općine Odžak je istakao da je taj Centar od prekida vanbračne zajednice apelantice i tuženog štitio interese djeteta, a ne interese apelantice i tuženog. Također je naveo da je Rješenjem broj 05-24-1/05 od 13. aprila 2005. godine povjerio dijete ocu na zaštitu i odgoj jer je to bilo u interesu djeteta, navodeći da na to rješenje apelantica nije izjavljivala žalbu, na što je imala pravo, niti joj je to pravo uskraćeno. Nakon okončanja postupka, Kantonalni sud je isto rješenje potvrdio.
19. Tuženi (djetetov otac) u odgovoru na apelaciju je istakao da nisu povrijeđena prava koja apelantica navodi, te da su odluke redovnih sudova zasnovane na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava. Istakao je da je Kantonalni sud pravilno postupio kada nije dopustio da se mijenja odluka Centra za socijalni rad kojom je dijete povjereno ocu na brigu i odgoj jer od rođenja djeteta brigu o izdržavanju isključivo vodi on kao otac djeteta, a dijete redovno odlazi kod majke za vrijeme vikenda. Smatra da su navodi apelantice i njenog advokata netačni i proizvoljni, te da je apelantica samo iz inata i kapricioznosti "tužakala" njega kao oca zajedničkog djeteta, dajući ogromna sredstva advokatu i vještacima, a za punih osam godina djetetovog života nije našla za shodno da bar jednu marku da za izdržavanje djeteta.
V. Relevantni propisi
20.
Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/05 i 41/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 142.
(2)Odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud.
Član 143.
Ako to zahtijevaju promijenjene okolnosti, sud će, po tužbi roditelja, ili organa starateljstva, donijeti novu odluku o staranju o djetetu.
Član 145.
(1) U odluci o staranju o djetetu iz stava 2. člana 142. i čl. 143. Š...Ć ovog Zakona, sud će odrediti način održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi.
Član 272.
(2) Sporovi iz odnosa roditelja i djece su: Š...Ć sporovi o tome sa kojim će roditeljem dijete živjeti Š...Ć.
Član 273.
(1) Radnje u postupcima iz člana 272. ovog Zakona poduzimaju se hitno.
21. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
22. Konvencija o pravima djeteta, koju je 20. novembra 1989. godine usvojila Generalna skupština Ujedinjenih nacija ("Službeni list SFRJ" - Međunarodni ugovori broj 15/90), koju je Bosna i Hercegovina preuzela notifikacijom o sukcesiji međunarodnih ugovora 23. novembra 1993. godine, u relevantnom dijelu glasi:
Član 9.
1. Države potpisnice će se pobrinuti da dijete ne bude protiv svoje volje odvojeno od svojih roditelja, osim kada nadležne vlasti koje podliježu sudskom ispitivanju odluče, u skladu sa odgovarajućim zakonima i procedurama, da je takvo odvajanje potrebno u najboljem interesu djeteta. Takva odluka može biti potrebna u određenim slučajevima kao što su zlostavljanje ili zanemarivanje djeteta od roditelja, ili gdje roditelji žive odvojeno i mora se donijeti odluka o djetetovom mjestu stanovanja.
2. U bilo kakvim postupcima koji proizlaze iz stava 1. ovog člana, sve zainteresirane strane će dobiti priliku da učestvuju u postupku i izraze svoje poglede.
3. Države potpisnice će poštovati pravo djeteta koje je odvojeno od jednog ili oba roditelja da održava lične veze i neposredni dodir s oba roditelja redovno, osim kada je to suprotno interesima djeteta.
Š...Ć
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 25 0 P 012214 09 Gz od 13. jula 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 28. jula 2009. godine, a apelacija je podnesena 26. septembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelantica osporava presudu Kantonalnog suda tvrdeći da su joj povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na porodični život iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica se u okviru prava na pravično suđenje žali i na nerazumno dugo trajanje predmetnog postupka.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
a) U odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku
Relevantni principi
29. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,
Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
30. Evropski sud je ukazao i na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud,
Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).
Period koji se uzima u obzir
31. U konkretnom slučaju, postupak radi izmjene odluke Centra za socijalni rad o povjeravanju djeteta na brigu i odgoj počeo je 3. jula 2006. godine, a okončan je Presudom Kantonalnog suda broj 25 0 P 012214 09 Gz od 13. jula 2009. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud pri ocjeni dužine predmetnog postupka treba ispitati je period od tri godine i deset dana.
Analiza razumnosti trajanja postupka
32. Ustavni sud smatra da se predmetni spor prema svojoj suštini i dokazima koje je trebalo izvesti i procijeniti može smatrati relativno složenim. Osim toga, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak od izuzetnog značaja za apelanticu s obzirom na to da se radi o pravu roditelja na staranje o djetetu.
33. Analizirajući dužinu predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da je ovaj postupak, koji je po zakonu propisan kao hitan, trajao tri godine i deset dana. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud dva puta ukidao presudu Općinskog suda radi utvrđivanja činjeničnog stanja, te je predmet vraćan prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Odlučujući treći put u žalbenom postupku o žalbi Centra za socijalni rad i tuženog, Kantonalni sud je zakazao raspravu 13. jula 2009. godine radi ponovnog provođenja dokaza, ponovno je saslušao apelanticu i tuženog kao roditelje malodobnog djeteta i vještake medicinske struke, te ostvario uvid u već izvedene dokaze. Međutim, trajanje postupka preko tri godine i to u sporu koji se tiče odnosa roditelja i djece, o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti, koji je po samom zakonu hitne prirode (član 273. Porodičnog zakona FBiH), samo je djelimično bilo rezultat činjenice da redovni sudovi nisu donosili svoje odluke u zakonom predviđenim rokovima. Ustavni sud zapaža da je predmet više puta vraćan sa više instance na ponovni postupak zbog nepotpunih činjeničnih utvrđenja, nepravilne primjene materijalnog prava i procesnih nedostataka. U ovom kontekstu, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda, stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud,
Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog roka, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem organu, često dovodi do,
de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud predmet dva puta vraćao na ponovni postupak, a da se Općinski sud nepotrebno zadržavao na vještačenju kao da se prvi put odlučivalo o tome kome treba povjeriti dijete, a nije se fokusirao na to da ispita da li je apelantica ponudila dokaze da su nastupile promijenjene okolnosti koje su takve prirode da više nije u interesu djeteta da bude sa ocem, te da zato treba izmijeniti odluku Centra za socijalni rad o povjeravanju djeteta na brigu i odgoj. Ustavni sud smatra da apelantica nije ničim doprinijela dužini trajanja postupka, već je, naprotiv, aktivno učestvovala u postupku, dolazila na brojna ročišta, plaćala vještačenja i troškove postupka i u ostavljenim rokovima postupala prema nalozima Centra za socijalni rad i Općinskog suda. Ustavni sud zaključuje da postupak pred redovnim sudovima nije ispunio kriterije hitnosti i djelotvornosti koje zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije da bi se osiguralo apelanticino pravo da se u razumnom roku odluči o njenoj tužbi čak i kod ovako osjetljivog postupka.
34. Uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju sveukupno trajanje postupka u periodu od tri godine i deset dana ne može smatrati "razumnim rokom" za donošenje konačne odluke o apelanticinoj tužbi radi povjeravanja djeteta na brigu i odgoj.
35. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelanticino pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje
36. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv jer se radi o postupku pokrenutom s ciljem izmjene odluke o povjeravanju djeteta jednom od roditelja, u kojem se odlučuje o apelanticinim građanskim pravima i obavezama.
37. Apelantica osporava odluku Kantonalnog suda navodeći da joj je tom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije jer je taj sud donio "inercionu" odluku poštujući samo protek vremena, zanemarujući činjenicu koja je utvrđena tokom sudskog postupka, "da dijete sad rado dolazi kod nje i da je zove mamom", te da ta činjenica nije bila dovoljna Kantonalnom sudu, već je zadržan
status quo, a tuženi, koji ju je maltretirao i izbacio iz kuće nakon rođenja djeteta, nagrađen je takvom odlukom Kantonalnog suda.
38. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,
Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,
Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 58/05).
39. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u žalbenom postupku zakazao raspravu radi ponovnog provođenja dokaza saslušanjem parničnih stranaka kao roditelja djeteta, ponovnog saslušanja dva vještaka medicinske struke, te ponovnog uvida i ocjene svih već izvedenih dokaza u prvostepenom postupku, te je, nakon što je ispitao prvostepenu presudu u granicama žalbenih razloga kao i po službenoj dužnosti, donio svoju odluku. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u svojoj odluci jasno obrazložio zašto je preinačio prvostepenu presudu i odbio apelanticin tužbeni zahtjev za izmjenu odluke Centra za socijalni rad da se dijete povjeri njoj kao majci na brigu i odgoj.
40. Naime, iz presude Kantonalnog suda Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud obrazložio da je ispitao sve navode tužbe, te da je utvrdio da su prije donošenja odluke, tj. pravosnažnog rješenja Centra za socijalni rad od 13. aprila 2005. godine o povjeravanju na zaštitu i odgoj djeteta tuženom (djetetovom ocu), utvrđene sve relevantne činjenice za donošenje odluke o povjeravanju djeteta i to kada su uzete pismene izjave od samih roditelja i izvršen uvid u materijalne i socijalne prilike djetetovih vanbračnih roditelja. Dalje, Kantonalni sud je ukazao na propuste prvostepenog suda koji je usvojio apelanticin tužbeni zahtjev za izmjenu odluke Centra za socijalni rad od 13. aprila 2005. godine navodeći da je u konkretnom slučaju Općinski sud pogrešno primijenio odredbe čl. 142. i 143. Porodičnog zakona. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe čl. 142. i 143. Porodičnog zakona, kojima se propisuje način donošenja odluke o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti, te da je prvostepeni sud u cijelosti zanemario nespornu činjenicu da je, prema ranije važećim zakonskim odredbama, prije stupanja na snagu sadašnjeg Porodičnog zakona već donesena odluka o povjeravanju djeteta pravosnažnim Rješenjem broj 05-24-1/05 od 13. aprila 2005. godine (a novi zakon je stupio na snagu 28. decembra 2005. godine). Kantonalni sud je podsjetio na to da je odredbom člana 143. novog Porodičnog zakona propisano da će sud, povodom tužbe, donijeti novu odluku o staranju o djetetu onda kada to zahtijevaju promijenjene okolnosti.
41. Zatim, vidljivo je da je Kantonalni sud, podsjećajući na okolnosti koje su postojale u vrijeme donošenja rješenja od 13. aprila 2005. godine, zaključio da se ni u čemu nisu promijenile okolnosti koje su utvrđene u vrijeme donošenja navedenog rješenja. Kantonalni sud je obrazložio da, s obzirom na različitost iznesenih nalaza i mišljenja svih vještaka medicinske struke, nije prihvatio njihovo mišljenje u vezi sa isticanjem tvrdnji o tome gdje bi djetetu, imajući u vidu spol, odnosno status parničnih stranaka (majka ili otac) bilo bolje živjeti, ali da je povjerovao njihovim nalazima i mišljenjima u dijelu u kojem su utvrdili da je dijete normalno i psihički zdravo razvijeno dijete, u vrijeme provođenja predmetnog parničnog postupka, čime se ukazuje na činjenicu da nema negativnih posljedica ranije donesene odluke Centra za socijalni rad o povjeravanju na zaštitu i odgoj djeteta ocu djeteta. Dakle, kako je zaključio Kantonalni sud, apelantica tokom provedenog parničnog postupka ničim nije dokazala da su nastupile promijenjene okolnosti koje bi bile opravdavajuće za donošenje nove odluke o staranju nad djetetom.
42. Ustavni sud, također, zapaža da je Kantonalni sud obrazložio da iz spisa predmeta i provedenih dokaza proističe da je, po prijedlogu same apelantice za određivanje mjere osiguranja, doneseno posebno rješenje kojim se uređuje način održavanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata apelantice i djeteta; da je to rješenje pravosnažno, te da je na snazi ova mjera osiguranja koja se i provodi sve do drukčije odluke suda; zatim da je poklonio vjeru iskazima vještaka medicinske struke, te predstavnika Centra za socijalni rad, kojima navode da provođenjem predmetne mjere, u vezi sa uređenim kontaktima apelantice kao majke sa djetetom, pozitivno utječu na sam dobar psihološki i zdrav razvoj djeteta.
43. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud svoje obrazloženje zaključio navodima da je donoseći osporenu odluku, prije svega, u cijelosti vodio računa o samom djetetovom interesu, da je ocijenio sve okolnosti relevantne za djetetov interes, kako je i propisano odredbama Porodičnog zakona; da Kantonalni sud, odbijajući apelanticin tužbeni zahtjev, postavljen na način da se dijete povjeri njoj kao majci na odgoj i čuvanje, što bi zahtijevalo izmjenu ranije donesene odluke od nadležne ustanove po tada važećim zakonskim odredbama, apelantici ničim nije oduzeo njena ostala prava kao roditelja sa kojim dijete ne živi kao ni prava da u slučaju promjene okolnosti zatraži izmjenu ranije donesene odluke Centra za socijalni rad.
44. Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud proveo postupak primjenjujući sve standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud, stoga, smatra da navodi apelacije ni na koji način ne ukazuju na to da je odbijanjem apelanticinog tužbenog zahtjeva da se izmijeni odluka Centra za socijalni rad i dijete povjeri njoj na brigu i odgoj dovedeno u pitanje njeno pravo na pravično suđenje.
45. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da apelantica ne nudi druge argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka, te uzimajući u obzir stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na porodični život
46. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.
a) Primjenjivost člana 8. Evropske konvencije
47. Ustavni sud napominje da, u skladu sa praksom Evropskog suda (vidi Evropski sud,
W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 8. jula 1987. godine, serija A, broj 121), međusobno uživanje roditelja i djece u zajedničkom druženju predstavlja osnovni element porodičnog života. U konkretnom slučaju je nesporno da se odnos između apelantice i njenog djeteta ubraja u "porodični život" u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije. Također, osporena odluka kojom je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev za izmjenu rješenja Centra za socijalni rad radi povjeravanja djeteta njoj na brigu i odgoj predstavlja miješanje u pravo na porodični život. Zbog toga je neophodno ispitati da li je miješanje u pravo na poštivanje porodičnog života bilo opravdano. Da bi ovakvo miješanje bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa i (c) biti u skladu sa principom proporcionalnosti u demokratskom društvu.
b) Zakonitost miješanja i postojanje "legitimnog cilja"
48. Ustavni sud će ispitati da li je miješanje bilo "predviđeno zakonom", te da li za miješanje postoji "legitiman cilj od javnog ili općeg interesa". Ustavni sud primjećuje da se Kantonalni sud pozvao na član 143. Porodičnog zakona kojim je propisano da će, ako to zahtijevaju promijenjene okolnosti, sud, po tužbi roditelja, ili organa starateljstva, donijeti novu odluku o staranju o djetetu. Dakle, zakon nesumnjivo predviđa mogućnost miješanja javnih vlasti u pravo na porodični život na način na koji je to učinjeno u konkretnom slučaju.
49. Ustavni sud, dalje, podsjeća na to da je u svakom uređenom sistemu porodica osnovna ćelija društva, te da sve što se tiče "porodičnog prava" uživa posebnu zaštitu. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su malodobna djeca posebno osjetljiva kategorija, kako zbog nemogućnosti da se sama o sebi brinu, zbog svog uzrasta i nedostatka pravne i poslovne sposobnosti, tako i zbog činjenice da od razvoja, odgoja i obrazovanja djece zavisi i budućnost djece pojedinačno ali i društva u cjelini. Zbog toga, Ustavni sud smatra da odluka suda o tome da li su nastupile promijenjene okolnosti za novu odluku sa kojim roditeljem će dijete živjeti
ima za cilj zaštitu prava i interesa djeteta, što nesumnjivo predstavlja "legitiman cilj u javnom ili općem interesu", odnosno neophodnu mjeru u demokratskom društvu u interesu zaštite prava i sloboda drugih, u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije.
c) Proporcionalnost miješanja
50. Budući da, s jedne strane, postoji apelanticino pravo da živi sa svojim djetetom, a, s druge strane, javni interes da se dijete zaštiti, Ustavni sud će ispitati da li postoji proporcionalnost između legitimnog cilja i odluke Kantonalnog suda kojom je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev da se izmijeni odluka Centra za socijalni rad i dijete povjeri apelantici na brigu i odgoj. Ustavni sud primjećuje da je rješenjem Centra za socijalni rad od 13. aprila 2005. godine zajedničko dijete apelantice i tuženog povjereno na brigu i odgoj ocu. Ustavni sud zapaža da je, u konkretnom slučaju, Kantonalni sud jasno ukazao na to da je u cijelosti vodio računa o djetetovom interesu, te da je ocijenio sve okolnosti relevantne za djetetov interes, kako je propisano odredbama Porodičnog zakona. Pri tome je Kantonalni sud podsjetio na to da se dijete od kada je napunilo šest mjeseci života nalazi na roditeljskom staranju kod oca; da je zdravstveno u svakom pogledu normalno dijete; da je apelantici omogućeno da se sreće sa svojim djetetom, odnosno da učestvuje u djetetovom životu, te da i to doprinosi pravilnom razvoju djeteta. Stoga je Kantonalni sud zaključio da su okolnosti koje su 13. aprila 2005. godine ocijenjene u većem interesu djeteta iste kao što su bile u vrijeme kada je dijete povjereno ocu odlukom nadležnog organa i da se dijete u tim okolnostima povoljno razvija, a da se one uopće nisu promijenile nagore, a pogotovo tako da bi štetile djetetovim interesima pa da bi trebalo promijeniti odluku o povjeravanju djeteta apelantici.
51. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da mjerom koju je Kantonalni sud preduzeo ostavljajući na snazi odluku o povjeravanju djeteta ocu od 13. aprila 2005. godine na apelanticu nije stavljen pretjeran teret, odnosno da je ona proporcionalna legitimnom cilju koji se želi postići - zaštita prava i interesa djeteta, te da je stoga "neophodna u demokratskom društvu", u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije.
52. U odnosu na apelanticine navode u kojima ukazuje na presudu Evropskog suda
Ignaccolo-Zenide protiv Rumunije, aplikacija broj 31679/96 od 25. januara 2000. godine, Ustavni sud zapaža da je u tom predmetu Evropski sud zaključio da vlasti Rumunije nisu preduzele adekvatne i djelotvorne napore da bi se poštovalo pravo aplikantice da se izvrši odluka bukureškog suda o vraćanju djece aplikantici, koja su nakon razvoda braka bila povjerena njoj na brigu i odgoj, time narušavajući njeno pravo na porodični život, koje garantira član 8. Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju odluke koje se osporavaju apelacijom odnose na sasvim drugo pitanje u vezi sa porodičnim pravom, jer za razliku od slučaja na koji se apelantica poziva, u konkretnom slučaju dijete je povjereno na brigu i odgoj ocu a ne apelantici. Iako je Ustavni sud u apelanticinom slučaju, zbog propusta vlasti da se donese odluka u razumnom roku, utvrdio povredu apelanticinog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje, što je elaborirano u prethodnom dijelu odluke, Ustavni sud, u konkretnom slučaju, smatra neosnovanim apelanticino pozivanje na stav iz citirane odluke Evropskog suda, tj. da odluka u vezi sa djecom ne smije biti određena samo pukim "proticanjem vremena", jer, iako nema opravdanja za ovako dug postupak koji je apelantica vodila pred redovnim sudovima, razlog za odbijanje apelanticinog tužbenog zahtjeva nije u proteku vremena već u činjenici da se niti jedna od okolnosti koje su postojale u vrijeme kada je dijete povjereno ocu nije promijenila na štetu oca a u korist apelantice kao majke, a posebno se tadašnja odluka pokazala u interesu djeteta.
53. Ustavni sud, također, ističe da apelantica neosnovano ukazuje i na presudu Evropskog suda
Šobota-Gajić protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 27966/06
od 6. novembra 2007. godine, budući da je u navedenoj presudi Evropskog suda utvrđeno kršenje člana 8. Evropske konvencije zbog propusta domaćih vlasti da preduzmu sve opravdane korake da aplikantici omoguće spajanje sa djetetom, iako su organi vlasti donijeli nekoliko odluka u njenu korist. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju ne može slijediti praksa Evropskog suda na koju se apelantica poziva.
54. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
55. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je sudski postupak o apelanticinoj tužbi za izmjenu odluke Centra za socijalni rad o povjeravanju djeteta, kao spor iz odnosa roditelja i djece u smislu člana 272. Porodičnog zakona, koji je prema članu 273. istog zakona hitne prirode, trajao tri godine i deset dana, a takvo neopravdano trajanje postupka se može, u cijelosti, pripisati ponašanju redovnih sudova koji nisu dali razloge koji bi se mogli smatrati objektivnim i razumnim za ovakvo dugo trajanje postupka.
56. Međutim, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud jasno obrazložio zašto je preinačio prvostepenu presudu i odbio apelanticin tužbeni zahtjev, a za svoju odluku je dao obrazloženje koja zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
57. Ustavni sud zaključuje da ne postoji ni kršenje prava na poštivanje porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je apelanticin tužbeni zahtjev za izmjenu odluke Centra za socijalni rad o povjeravanju djeteta odbijen jer apelantica nije dokazala da postoje promijenjene okolnosti da bi sud, u smislu člana 143. Porodičnog zakona, donio novu odluku, te kada iz okolnosti konkretnog slučaja proizlazi da odlukom Kantonalnog suda na apelanticu nije stavljen pretjeran teret i da je odluka proporcionalna legitimnom cilju koji se želi postići - zaštita prava i interesa djeteta, pa je, stoga, "neophodna u demokratskom društvu", u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije.
58. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.