Službeni glasnik BiH, broj 89/14
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj
AP 3965/11, rješavajući apelaciju
Mire Stojaković, na osnovu člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija
Mire Stojaković, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 046425 11 Gž od 5. augusta 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 046425 04 P od 12. oktobra 2010. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Mira Stojaković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke koju zastupa Božidar Bojanić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 12. oktobra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 046425 11 Gž od 5. augusta 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovi sud) broj 71 0 P 046425 04 P od 12. oktobra 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženog "Merkur" a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 18. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 30. jula 2014. godine, tuženi 4. augusta 2014. godine, dok Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelantica je 8. juna 2004. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog, radi zaštite prava iz radnog odnosa, tražeći da joj tuženi isplati dug na osnovu razlike manje obračunate i isplaćene plaće za period od 23. augusta 2001. godine do 30. septembra 2003. godine, naknadu na ime toplog obroka za isti period, u ukupnom iznosu od 1.156,21 KM, te na ime neisplaćenog regresa za 2001, 2002. i 2003. godinu iznos od po 240,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom kao i troškove parničnog postupka.
6. Osnovi sud je dnevnom naredbom od 2. novembra 2005. godine naložio da se tuženom dostavi tužba na odgovor, koji je sudu dostavljen 1. decembra 2006. godine.
7. Apelantica je 1. augusta 2008. godine Osnovnom sudu dostavila podnesak pod nazivom Ispravka tužbe, da bi 1. septembra 2008. godine konačno precizirala tužbeni zahtjev i zatražila da se obaveže tuženi da joj na ime neisplaćenih plaća za period od 1. augusta 2003. godine do 29. februara 2004. godine isplati iznos od 1.156,21 KM, i na ime neisplaćenog regresa za 2003. godinu iznos od 240,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Apelanticin tužbeni zahtjev Osnovni sud je dostavio tuženom na odgovor na pripremnom ročištu održanom 16. oktobra 2009. godine. Tuženi je u cijelosti osporio apelanticin navedeni tužbeni zahtjev, istakavši prigovor zastare potraživanja pozivajući se na odredbu člana 105. stav 2. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), a 18. novembra 2009. godine je tom sudu dostavio i odgovor na tužbu, ističući da je 5. marta 2004. godine apelantici, u skladu sa Sporazumom o otkazivanju Ugovora o radu broj 220-1/04, koji je s njom zaključio 4. marta 2004. godine, isplatio otpremninu u iznosu od 4.667,87 KM umjesto 2.593,29 KM i plaće zaključno s 29. februarom 2004. godine.
8. Tuženi je 19. maja 2010. godine Osnovnom sudu protiv apelantice izjavio protutužbu kojom je zatražio da se njen tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, te da se apelantici naloži da mu na ime više isplaćene naknade po osnovu otpremnine vrati iznos od 2.074,58 KM. Protutužbu je taj sud dostavio apelantici na odgovor, koji je apelantica sudu dostavila 30. maja 2010. godine.
9. Na ročištu održanom 11. juna 2010. godine apelantica je u cijelosti ostala kod tužbenog zahtjeva preciziranog 1. septembra 2008. godine, a tuženi kod istaknute protutužbe.
10. Osnovni sud je na glavnoj raspravi održanoj 13. septembra 2010. godine izveo predložene dokaze i donio rješenje kojim je utvrdio da će prvostepenu presudu u toj pravnoj stvari donijeti 12. oktobra 2010. godine.
11. Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 046425 04 P od 12. oktobra 2010. godine odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se tuženi obaveže da joj na ime neisplaćenog regresa za 2003. godinu isplati iznos od 240,00 KM (stav 1 izreke presude), dok je stavom 2 izreke odbacio kao neblagovremen tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da joj tuženi na ime neisplaćenih plaća za period od 1. augusta 2003. godine do 20. februara 2004. godine isplati iznos od 1.156,21 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. aprila 2004. godine, kao i protutužbeni zahtjev tuženog (stav 3 izreke presude).
12. Osnovni sud je nakon izvršene analize brojnih izvedenih dokaza - Sporazuma o otkazivanju Ugovora o radu broj 220-1/04 zaključenog između apelantice i tuženog 4. marta 2004. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum), Odluke tuženog o otkazivanju apelantici Ugovora o radu broj 220-2/04 od 4. marta 2004. godine zbog ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga, uvidom u apelanticine platne liste za sporni period, iskaze parničnih stranaka i svjedoka, utvrdio da je među strankama nesporno da je apelantica kod tuženog bila zaposlena na neodređeno vrijeme do 29. februara 2004. godine, da joj je radni odnos prestao otkazom ugovora o radu zbog ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga, da je s tuženim zaključila Sporazum o otkazu ugovora o radu kojim su ugovorne strane definirale postupak, način i uvjete prestanka apelanticinog radnog odnosa, da je tuženi u skladu sa zaključenim Sporazumom apelantici izvršio isplatu plaće u iznosu od po 240,12 KM i otpremninu u iznosu od 4.667,87 KM, a koja joj je pripadala u iznosu od 2.593,29 KM, dakle više za 2.074,58 KM. Na osnovu navedenog Osnovni sud je ukazao da je predmet ovog spora proistekao iz apelanticinog radnog odnosa kod tuženog, te da stoga na konkretnu pravnu situaciju kao materijalno pravo treba da se primijene relevantne odredbe Zakona o radu, konkretno član 105. Zakona o radu kojim je propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio prava iz radnog odnosa može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava, da pravo na podnošenje tužbe sudu nije uvjetovano prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu tog prava (stav 1), da tužbu za zaštitu prava radnik može da podnese sudu u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. Osnovni sud je također ukazao da je navedenom odredbom zakona propisan rok u kojem radnik može da se obrati sudu radi zaštite prava iz radnog odnosa, ali nije navedeno i pravo poslodavca, zbog čega je taj sud, s obzirom da se radni odnos apelantice kod tuženog zasnivao na međusobno zaključenom ugovoru, ocijenio da navedena zakonska odredba treba da se, po načelu analogije, primijeni i na poslodavca. Pozivajući se na citiranu odredbu Zakona o radu, a odlučujući o blagovremenosti apelanticine tužbe u dijelu o neisplaćenim plaćama, Osnovni sud je smatrao da je tuženi apelantici na osnovu zaključenog Sporazuma 5. marta 2004. godine isplatio plaće zaključno s 29. februarom 2004. godine i otpremninu. Iz toga slijedi da je apelantica u momentu zaključivanja Sporazuma znala da li joj je tuženi povrijedio pravo iz radnog odnosa u pogledu eventualno neisplaćenih plaća. Na osnovu toga je zaključio da joj je rok od godinu dana za zaštitu prava iz radnog odnosa, propisan članom 105. stav 2. navedenog zakona, počeo teći od 6. marta 2004. godine. Osim toga, pošto je apelantica tokom trajanja postupka mijenjala svoj prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev (8. juna 2004. godine) tako što je mijenjala činjenične navode tužbe, dakle u smislu člana 56. Zakona o parničnom postupku vršila preinačenje tužbe, te je konačan tužbeni zahtjev o kojem je sud odlučivao postavila 1. septembra 2008. godine, zaključio je da je apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenih plata podnesen neblagovremeno jer je, u smislu člana 105. stav 2. ZOR-a, protekao rok od godinu dana od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa, odnosno tri godine od počinjene povrede. Odlučujući o apelanticinom tužbenom zahtjevu u dijelu u kojem je od tuženog potraživala iznos od 240,00 KM na ime naknade regresa za 2003. godinu, taj sud je zaključio da apelantica nije dokazala niti visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, niti njegov osnov, jer u tom pravcu nije provela niti jedan dokaz, zbog čega je njen zahtjev u ovom dijelu odbijen kao neosnovan. S tim u vezi Osnovni sud je također ukazao da je pravo na regres akcesorne prirode jer zavisi od toga je li radnik faktički radio i je li ostvario pravo na korištenje godišnjeg odmora, jer po ocjeni tog suda regres jeste pravo radnika iz osnova radnog odnosa, ali pod uvjetom da za te namjene poslodavac ima obezbijeđena sredstva. Međutim, kako apelantica u konkretnom slučaju sudu nije pružila niti jedan dokaz da je tuženi imao obezbijeđena sredstva za te namjene, niti je pružila dokaz da je regres isplaćen ostalim radnicima, a njoj nije, Osnovni sud je u ovom dijelu njenog tužbenog zahtjeva odlučio kao u izreci presude. Osnovni sud je također, pozivajući se na odredbu člana 105. Zakona o radu, odbacio kao neblagovremeno podnesenu protutužbu tuženog, imajući u vidu da je podnesena 19. maja 2010. godine, te kojom je tuženi od apelantice potraživao pravo na ime više isplaćene otpremnine počevši od 5. marta 2004. godine. Dakle, odlučujući o apelanticinom tužbenom zahtjevu (potraživanje neisplaćene plaće za period od 1. augusta 2003. godine do 29. februara 2004. godine) i protutužbenom zahtjevu tuženog, Osnovni sud je primjenom člana 105. ZOR-a (sada član 118 istog zakona), navedene zahtjeve u cijelosti odbacio kao neblagovremeno podnesene, sve u smislu člana 67. stav 1. tačka 2. i člana 68. ZPP-a.
13. Apelantica je protiv prvostepene presude 21. oktobra 2010. godine izjavila žalbu tvrdeći da je prvostepeni sud na pogrešno utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenio materijalno pravo, odredbu člana 105. Zakona o radu, u dijelu u kojem je taj sud njen zahtjev za isplatu neisplaćenih plaća odbacio kao neblagovremeno podnesen, a zahtjev za isplatu regresa za 2003. godinu odbio kao neosnovan. Osnovni sud je tuženom apelanticinu žalbu dostavio na odgovor 25. januara 2011. godine. Tuženi je odgovor tom sudu dostavio 20. februara 2011. godine.
14. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 046425 11 Gž od 5. augusta 2011. godine apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu prvostepenog suda kao pravilnu i zasnovanu na zakonu. Naime, Okružni sud je zaključio da, kako apelanticina žalba nema razloge zbog kojih se pobija prvostepena presuda, a niti postoje razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to ju je primjenom člana 226 ZPP-a odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu, koja je ostala neizmijenjena u žalbom nepobijanom dijelu (stav 3 izreke prvostepene presude).
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k)Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u dijelu kojim je njen tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenih plaća odbačen kao neblagovremeno podnesen. Smatra da su sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili materijalno pravo, odredbu člana 105. ZOR-a. Naime, apelantica smatra pogrešnim tumačenje sudova da je prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev preinačila, jer se, kako navodi, "njen prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev temelji na istom pravnom osnovu kao tužbeni zahtjev koji je precizirala 1. septembra 2008. godine". Stoga ističe da su sudovi u konkretnom slučaju bili dužni da primijene rok od tri godine prema članu 105. stav 2. Zakona o radu, koji se, kako navodi, podudara s rokom za naknadu štete propisan u ZOO. Apelantica također navodi da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, zbog čega traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 3.000, 00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
16. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da ostaje u cjelini kod razloga iz obrazloženja odluke tog suda, te da smatra da nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se poziva u apelaciji.
17. Tuženi navodi da je apelantica u parničnom postupku "više puta mijenjala tužbeni zahtjev, tako da mu na kraju nije bilo jasno šta je njen stvarni zahtjev". Tuženi dalje ističe da je, prema Sporazumu zaključenim s apelanticom, prema njoj izmirio sva prava iz radnog odnosa, pa čak i više od toga. Činjenica da je prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev mijenjala, da je novi zahtjev postavila 1. septembra 2008. godine, što ukazuje da je propustila sve zakonom propisane rokove od jedne godine iz člana 105. ZOR-a, odnosno rokove objektivne zastare od tri godine za vođenje parničnog postupka. Iz navedenih razloga tuženi ističe da su apelanticini navodi neosnovani, i predlaže da se apelacija kao takva odbije.
V. Relevantni propisi
18. U
Zakonu o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07) relevantna odredba glasi:
Član 105.
Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uvjetovano prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.
Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.
19. U
Zakonu o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 55/07 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07) relevantna odredba glasi:
Član 118.
Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uvjetovano prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.
Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.
20. U
Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 63/07, 74/05 i 49/09) relevantne odredbe glase:
Preinačenje tužbe
Član 56.
Preinačenje tužbe je promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.
Ako tužilac preinačuje tužbu zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, tako da iz iste činjenične osnove zahtjeva drugi predmet ili novčanu sumu, tuženi se takvim preinačenjem ne može protiviti.
Tužba nije preinačena ako je tužilac promijenio pravni osnov tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev, ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode.
Član 126.
Ako sud na osnovu izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI. Dopustivost
21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 046425 11 Gž od 5. augusta 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. septembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 12. oktobra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (
prima facie) neosnovana.
VII. Meritum
24. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju
a) Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
27. U vezi s pitanjem da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se radi o građansko-pravnom sporu, pokrenutom radi zaštite prava iz radnog odnosa, pa je perma navedenom član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.
A) U odnosu na utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava
28. Apelantica smatra da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, te odredbu člana 105. stav 2. Zakona o radu, kada su njen zahtjev u dijelu isplate neisplaćenih plaća odbacili kao neblagovremeno podnesen.
29. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud,
Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,
Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
30. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj
AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati je li pobijana odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
31. U vezi s apelanticinim navodima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u stavu sudova u pogledu primjene člana 105. ZOR-a, kojim su propisani rokovi za zaštitu prava radnika iz osnova radnog odnosa, što je u konkretnom predmetu slučaj, a ne rokova za naknadu štete koje propisuje ZOO. Ustavni sud nalazi da su sudovi u konkretnom slučaju pravilno postupili kada su o blagovremenosti apelanticinog tužbenog zahtjeva u dijelu isplate neisplaćenih plaća cijenili primjenom odredbe člana 105. stav 2. Zakona o radu, a u vezi s članom 56. ZPP-a, i kada su zaključili da je apelantica prvobitno postavljen tužbeni zahtjev (8. juna 2004. godine) preinačila tako što je mijenjala činjenične navode tužbenog zahtjeva, jasno i argumentirano obrazlažući svoj stav da preinačenje tužbe treba smatrati promjenom činjeničnih navoda, te da su u takvim okolnostima odlučivali o tužbenom zahtjevu koji je apelantica konačno postavila 1. septembra 2008. godine. Ustavni sud smatra da su sudovi pravilno postupili kada su apelanticin tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbacili kao neblagovremeno podnesen, budući da je u smislu člana 105. stav 2. Zakona o radu tužbeni zahtjev podnijela protekom roka od godinu dana od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa, koji je počeo teći od 6. marta 2004. godine, dakle odmah nakon potpisivanja Sporazuma, s obzirom da je apelantica potpisivanjem Sporazuma već imala saznanja je li joj poslodavac neisplaćivanjem plaća eventualno povrijedio pravo iz radnog odnosa, odnosno tri godine od počinjene povrede.
32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.
B) U odnosu na suđenje u razumnom roku
a) Relevantni principi
33. U vezi s apelanticinim navodima da joj je zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, kao aspektu prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,
Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
34. Ustavni sud zapaža da je apelantica tužbom koja je u Osnovnom sudu zaprimljena 8. juna 2004. godine pokrenula postupak radi zaštite prava iz radnog odnosa, a tužbenim zahtjevom od 1. septembra 2008. godine, o kojem su sudovi u konkretnom slučaju odlučivali, se konačno opredijelila, i taj postupak je prema stanju spisa predmeta okončan presudom Okružnog suda od 5. augusta 2011. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti pri razmatranju dužine postupka jeste dvije godine i 10 mjeseci.
b) Analiza razumnosti trajanja postupka
35. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom predmetu, kako u činjeničnom, tako i u pravnom aspektu.
36. Analizirajući dužinu trajanja postupka Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, odlučujući o apelanticinom tužbenom zahtjevu koji je konačno postavila 1. septembra 2008. godine, nakon održana tri ročišta (16. oktobra 2009. godine, 11. juna 2010. godine, 13. septembra 2010. godine), prvostepenu presudu donio u relativno kratkom vremenu (12. oktobra 2010. godine), u periodu od dvije godine, jedan mjesec i 12 dana, a da je Okružni sud, postupajući po apelanticinoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude odlučio 5. augusta 2011. godine, dakle u roku od devet mjeseci. Iz navedenog proizlazi da period od dvije godine i 10 mjeseci, u kojem se u postupku odlučivalo na dvije sudske instance, o tužbenom zahtjevu apelantice i o protutužbi tuženog, predstavlja razuman rok za odlučivanje sudova, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
38. Apelantica također smatra da joj je osporenim odlukama sudova povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje navedenog prava zasniva na navodima o povredi prava na pravično suđenje, odnosno na primjeni materijalnog prava, koji su već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovanim.
VIII. Zaključak
39. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u situaciji kada su Okružni i Osnovni sud dali jasno i argumentirano obrazloženje svoje odluke, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i u potpunosti zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.
40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je sudski postupak na dvije instance trajao ukupno dvije godine i 10 mjeseci.
41. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.