Službeni glasnik BiH, broj 1/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4482/11, rješavajući apelaciju Kaje Jakovljević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. decembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Kaje Jakovljević.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 052775 10 Rev od 8. septembra 2011. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Kaja Jakovljević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zadra, Republika Hrvatska, koju zastupa Jasna Babić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 21. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 052775 10 Rev od 8. septembra 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Janka Vojvodića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 29. maja 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 5. juna, a tuženi 9. juna 2014. godine, dok Osnovni sud nije dostavio odgovor u roku koji je istekao 9. juna 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj P-1079/00 od 3. aprila 2002. godine, donesenoj po apelanticinoj tužbi, poništen je ugovor o zamjeni nekretnina koji su zaključili apelantica i tuženi u augustu 1995. godine u Banjoj Luci, te je obavezan tuženi da apelantici preda nekretnine u Banjoj Luci, a apelantica tuženom nekretnine u Zadru. Presudom je naloženo katastru u Banjoj Luci da izvrši promjenu stanja vlasništva u kknj. broj 415 k.o. Budžak sa imena tuženog na apelanticino ime sa dijelom 1/1, te određeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

6. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je apelantica sa suprugom živjela u Banjoj Luci, da je u toku ratnih dešavanja na apelanticu i supruga, kao pripadnike manjinskog hrvatskog naroda, vršen pritisak preciziran u presudi, da su apelantica i njen suprug istjerani iz svoje kuće, precizirane u presudi, i da su izvjesno vrijeme živjeli u šupi, a njihova kuća je dodijeljena na upotrebu mjesnoj zajednici da bi konačno bili istjerani sa nekretnine 1995. godine u pratnji policije, te da je apelantica putem agencije za razmjenu nekretnina, precizirane u presudi, izvršila izbor između više ponuđenih nekretnina, te zamijenila svoje nekretnine sa tuženim za njegove nekretnine u Zadru precizirane u presudi. Osnovni sud je naveo da, shodno odredbama člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), da bi jedan ugovor proizvodio pravna djejstva, potrebno je da se ispune uvjeti za njegov nastanak i punovažnost a to su saglasnost volja, predmet i forma ukoliko je propisana zakonom, te da ako u trenutku zaključenja nedostaje jedan od navedenih uvjeta, prema obrazloženju Osnovnog suda, takav ugovor je nevažeći. Osnovni sud je, dalje, naveo da iz navedenih činjenica nesporno proizlazi da je ugovor zaključen pod pritiskom, odnosno da predmetnom ugovoru nedostaje dobrovoljnost pri zaključenju, što ga, prema mišljenju tog suda, čini ništavim. Navedeno je da u konkretnom slučaju tuženi nije prijetio apelantici, niti ju je na bilo koji način prisilio da zaključi ugovor s njim, ali da je iz svega navedenog vidljivo da je zaključivanje ugovora o zamjeni nekretnina rezultat nesigurnosti i apelantice i tuženog na posjed tih nekretnina i njihove budućnosti na područjima na kojima su živjeli i radili prije zaključenja ugovora a što je uvjetovano ratnim djejstvima koja su uzrokovala zaključenje spornog ugovora. Zbog navedenog, prema mišljenju Osnovnog suda, predmetni ugovor je ništav, pa je Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

7. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu Okružnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) koji je Rješenjem broj Gž-2087/02 od 22. novembra 2004. godine žalbu uvažio, ukinuo osporenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Presudom je dopuna žalbe tuženog od 28. januara 2004. godine odbačena kao neblagovremena. U obrazloženju je navedeno da je, postupajući u granicama žalbenih navoda, taj sud utvrdio da je prvostepeni sud postupao po apelanticinoj tužbi koja je nepotpuna, neopredijeljena i neuredna, budući da u tužbi nisu bile precizirane nekretnine čije je vraćanje u posjed traženo, te da je zbog toga i prvostepena presuda nejasna i nerazumljiva. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je predmet potrebno vratiti prvostepenom sudu na ponovni postupak da otkloni navedene nedostatke.

8. U ponovljenom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj P-1426/04 od 23. marta 2006. godine kojom je stavom 1. utvrdio da je ništav Ugovor o zamjeni nekretnina zaključen između apelantice i tuženog 3. augusta 1995. godine u Banjoj Luci, ovjeren kod tog suda pod brojem I-Ov-2738/95, kojim su zamijenjene nekretnine u Banjoj Luci, precizirane u presudi, za nekretnine u Zadru, također precizirane u presudi. Stavom 2. presude utvrđeno je da je ništav Ugovor o zamjeni nekretnina zaključen između apelantice i tuženog 8. augusta 1995. godine u Zadru i ovjeren pod brojem Ov-2829/95 kod javnog bilježnika u Zadru, kojim su zamijenjene nekretnine precizirane u stavu 1. presude. Stavom 3. presude tuženi je obavezan da trpi da se apelantica upiše kao vlasnik i posjednik na nekretninama upisanim u kknj. k.o. Budžak sa 1/1 dijela. Stavom 4. obavezana je apelantica da trpi da se tuženi upiše kao vlasnik na nekretninama u Zadru sa 1/1 dijela. Stavom 5. presude apelantica i tuženi su obavezani da trpe da se izvrši uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije zaključenja ugovora o zamjeni. Stavom 6. obavezan je tuženi da preda apelantici kuću i zemlju u Banjoj Luci, u Ulici knjaza Miloša broj 35, slobodnu od lica i stvari, u roku od 30 dana od dana donošenja presude. Stavom 7. obavezana je apelantica da preda tuženom nekretnine koje se nalaze u Zadru, u Ulici Vodopije Srećka broj 5, koje se sastoje od kuće i zemlje, slobodne od lica i stvari, u roku od 30 dana od dana donošenja presude. Stavom 8. obavezan je tuženi da apelantici naknadi troškove postupka precizirane u presudi.

9. U obrazloženju je ponovljeno činjenično stanje, te navedeno i da je dodatno utvrđeno da je apelantica ušla u posjed nekretnina u Zadru, da je izdjejstvovala presudu suda u Zadru po osnovu koje se upisala kao vlasnica nekretnina u Zadru i da je vršila znatna ulaganja u navedene nekretnine, a, s druge strane, i tuženi je uknjižio pravo vlasništva na nekretninama u Banjoj Luci, te da je i tuženi ulagao u navedene nekretnine u Banjoj Luci i da tuženi ničim nije vršio pritisak na apelanticu kao pripadnicu manjinskog hrvatskog naroda da zaključi predmetni ugovor, ali da je i on, kao pripadnik manjinskog srpskog naroda, morao napustiti Zadar, jer su uvjeti u Zadru bili istovjetni uvjetima za život u Banjoj Luci. S tim u vezi, navedeno je da predmetni ugovor ispunjava sve formalne uvjete, ali s obzirom na to da je za valjanost ovakvog ugovora jedan od uvjeta postojanje slobodne volje za njegovo zaključenje, prema mišljenju Osnovnog suda, predmetni ugovor je ništav, jer slobodne volje nije bilo ni na jednoj od strana zaključnica ugovora. Osnovni sud je naveo da, imajući u vidu navedeno, nesporno proizlazi da su i apelantica i tuženi u vrijeme zaključenja ugovora bili jednako savjesni, jer su znali, ili mogli znati da su opće okolnosti-ratno stanje, stanje nestabilnosti i nesigurnosti, kao i njihove lične prilike u kojima su se našli odredile, pa čak i primorale ih da zaključe predmetni ugovor o zamjeni. Dalje je navedeno da restitucija u konkretnom slučaju znači uspostavljanje u imovini obje strane stanja koje je bilo prije zaključivanja ništavih ugovora, te da samo potpuna i istovremena restitucija i vraćanje stvari koje su bile predmet ugovora o zamjeni predstavljaju smisao i cilj odredbe iz člana 104. stav 1. ZOO. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je donio odluku kao u dispozitivu.

10. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 011-0-Gž-06-0001204 od 27. februara 2007. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu uz obrazloženje da je prvostepena presuda zasnovana na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava koji žalbenim navodima tuženog nisu dovedeni u pitanje.

11. Protiv navedene presude tuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Rješenjem broj 118-0-Rev-07-000 804 od 27. novembra 2007. godine reviziju uvažio, ukinuo osporenu presudu i predmet vratio Okružnom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju je navedeno da su nižestepeni sudovi usvojili apelanticin tužbeni zahtjev, ali da nisu sa sigurnošću utvrdili da li je istovremena restitucija moguća, budući da je tuženi, kako je obrazložio Vrhovni sud, sve vrijeme trajanja postupka tvrdio da restitucija u Hrvatskoj nije moguća i da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tuženi apelantici vratio nekretnine u Banjoj Luci, ali da ne bi bilo moguće vraćanje nekretnina u Zadru, budući da iz zakona Republike Hrvatske proizlazi da to nije moguće.

12. U postupku provođenja navedenog rješenja Vrhovnog suda Okružni sud je Rješenjem broj 011-0-Gž-07-0002106 od 24. decembra 2007. godine ukinuo presudu Osnovnog suda od 23. marta 2006. godine i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak.

13. U ponovljenom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 052775 08 P od 26. marta 2009. godine kojom je u cijelosti odbio apelanticin tužbeni zahtjev, preciziran u prethodnim tačkama ove odluke, te je aplantica obavezana da tuženom naknadi troškove postupka precizirane u presudi, a odbijen je zahtjev tuženog za naknadu troškova u iznosu preko dosuđenog. U obrazloženju presude Osnovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe člana 104. ZOO, te naveo da je utvrdio i da je apelantica zatražila od Općinskog suda u Zadru da se prizna kao pravosnažna Presuda Osnovnog suda broj P-1426/04 od 23. marta 2006. godine (povodom čijeg ukidanja se, a koju je ukinuo Vrhovni sud, i vodi ponovni predmetni postupak), te da je Općinski sud u Zadru Rješenjem broj R1-113/07 utvrdio da se djelimično priznaje navedena presuda Osnovnog suda, i to u odnosu na nekretnine u Banjoj Luci, dok se odbija u odnosu na nekretnine u Zadru uz obrazloženje da je odredbama člana 56. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima propisana isključiva nadležnost suda u Republici Hrvatskoj a to su sporovi o pravu raspolaganja nekretninama u društvenom vlasništvu, u sporovima o pravu vlasništva i drugim stvarnim pravima ako se nekretnina nalazi na teritoriji Hrvatske, te da je odredbom člana 89. stav 1. istog zakona propisano da se neće priznati strana odluka ako postoji isključiva nadležnost suda ili drugog organa u Hrvatskoj. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nesporno nije moguće izvršiti potpunu i istovremenu restituciju, te da je, pošto apelantica, iako joj je navedeno poznato, na ime restitucije ne nudi tuženom ništa drugo, taj sud odbio apelanticin tužbeni zahtjev kao neosnovan.

14. Protiv navedene presude apelantica je podnijela žalbu Okružnom sudu, koji je Presudom broj 71 0 P 052775 09 Gž od 16. oktobra 2009. godine žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je usvojen u cijelosti apelanticin tužbeni zahtjev, utvrđena ništavost ugovora zaključenih u Banjoj Luci i Zadru, te obavezani i apelantica i tuženi da izvrše uzajamnu predaju-zamjenu nekretnina i da trpe da se suprotna strana upiše kao vlasnik i posjednik vraćenih nekretnina. Presudom je obavezan tuženi da apelantici naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi sa zakonskom zateznom kamatom od 16. oktobra 2009. godine do isplate, a preko dosuđenog iznosa zahtjev za naknadu troškova postupka je odbijen. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te navedeno da odluka tog suda nije pravilna, jer, kako je naveo Okružni sud, presuda čiji je jedan dio priznat u Hrvatskoj više ne postoji, zato što je ukinuta, pa time i ne proizvodi pravna djejstva. Navedeno je da je Zakonom o dopunama Zakona o izvršnom postupku regulirana situacija u kojoj je nemoguće istovremeno izvršiti restituciju i propisano da, ako je izvršnu ispravu domaćih sudova potrebno istovremeno izvršiti u Republici Srpskoj i nekoj stranoj državi, sud će obustaviti izvršenje takve odluke ukoliko odluka strane države ne prizna odluku domaćih sudova, te je tražilac izvršenja dužan uz prijedlog za dozvolu izvršenja dostaviti dokaze da je odluka domaćih sudova priznata u stranoj državi i da je u cijelosti izvršio svoju obavezu, a u suprotnom će sud obustaviti izvršenje. Okružni sud je naveo da iz citirane zakonske odredbe proizlazi da je tuženi zaštićen, jer apelantica neće moći izdjejstvovati uspostavu ranijeg stanja i predaju u posjed ukoliko i tuženi ne ostvari ta prava u Hrvatskog zbog čega je Okružni sud donio odluku kao u dispozitivu.

15. Protiv navedene presude tuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 71 0 P 052775 od 8. septembra 2011. godine reviziju usvojio, preinačio osporenu presudu na način da je apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio Presudu Osnovnog suda broj 71 0 P 052775 08 P od 26. marta 2009. godine (kojom je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora u vezi sa nekretninom u Banjoj Luci i ništavost ugovora u vezi sa nekretninom u Zadru, da se apelantica upiše kao vlasnik i posjednik nekretnina u Banjoj Luci, a tuženi nekretnina u Zadru i da tuženi preda apelantici nekretnine u Banjoj Luci, a ona njemu nekretnine u Zadru). U obrazloženju su ponovljeni utvrđeno činjenično stanje i pravni stavovi nižestepenih sudova, te navedeno da je Vrhovni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da restitucija u pogledu nekretnina u Zadru u konkretnom slučaju nije moguća, jer nadležni sud u Hrvatskoj nije priznao presudu ranije donesenu u ovoj parnici kojom je udovoljeno zahtjevu za utvrđivanje ništavosti predmetnog ugovora o razmjeni nekretnina a da je, prema sadašnjem stanju spisa, Vrhovni sud ustanovio da taj sud u Hrvatskoj nije priznao ni kasniju presudu koja se pobija revizijom i koja je predmet preispitivanja u konkretnom revizionom postupku. Vrhovni sud je istakao da to znači da ne postoji mogućnost obostrane i istovremene restitucije koju propisuju odredbe člana 104. ZOO, te da u tom pogledu drugostepeni sud, preinačujući presudu Osnovnog suda, nije dao nikakav značaj toj činjenici a svoju odluku je, kako navodi Vrhovni sud, pravdao time "što tuženi neće pretrpjeti nikakvu štetu u svojoj imovini s obzirom na to da presuda kojom se usvaja tužbeni zahtjev apelantice nikada neće biti izvršena u svjetlu odredaba Zakona o izvršnom postupku". S tim u vezi, Vrhovni sud je obrazložio da, u smislu člana 53. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), tužbeni zahtjev mora biti konkretan, precizno određen i izvršiv tako da presuda kojom se usvaja predstavlja valjanu izvršnu ispravu, te da se, dakle, ne može usvojiti tužbeni zahtjev koji nije prikladan za izvršenje, kako to pogrešno, prema zaključku Vrhovnog suda, rezonira Okružni sud. Sama konstatacija Okružnog suda, kako je obrazložio Vrhovni sud, da tuženi neće pretrpjeti štetu, jer se presuda nikada neće moći izvršiti na osnovu zaključka koji će se donijeti u izvršnom postupku je suprotna načelima savjesnosti, poštenja i zabrane zloupotrebe prava iz čl. 12. i 13. ZOO, čime je nesumnjivo, kako je naveo Vrhovni sud, prekršeno i pravo tuženog na dom i pravo na mirno uživanje imovine koji su garantirani Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je Okružni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, te je donio odluku kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama Osnovnog suda i Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenje ovih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da su sudovi pogrešno postupili kada su u situaciji kad je nesporno da nije postojala njena dobra volja da zaključi ugovor o razmjeni nekretnina i kada je trebalo nekoliko godina ne samo njoj nego i tuženom da uđu u posjed razmijenjenih nekretnina, donijeli odluke kojima je odbijen njen tužbeni zahtjev i tako je onemogućili da ostvari svoje pravo na imovinu i jednakost. Smatra da u postupku uopće nije bitna činjenica što sudovi u Hrvatskoj ne priznaju presude sudova u BiH, već da je tuženi dužan da joj osigura mogućnost da mu vrati nekretnine u Hrvatskoj u posjed. Također, navodi i da su redovni sudovi povodom njenog tužbenog zahtjeva u toku 10 godina donijeli tri presude Osnovnog suda i po dvije presude Okružnog suda i Vrhovnog suda, a da presuda donesena po pravnom lijeku nije, u konačnici, udovoljila njenom zahtjevu.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je naveo da u postupku nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva, te da činjenica da sudovi u Hrvatskoj ne priznaju presudu donesenu u BiH, kao i da se u Hrvatskoj ugovori, kakav je i sporni ugovor, ne smatraju ništavim, nego rušljivim i kako je, prema hrvatskim zakonima, u konkretnom slučaju protekao zastarni rok za ocjenu navedenog ugovora, zbog čega bi tuženi ostao i bez imovine i bez doma, a apelantica bi sebi priskrbila oba ta prava, Vrhovni sud smatra da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

18. Tuženi je naveo da je apelacija neosnovana i da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva. Navodi da je apelantica svojevoljno zaključila sporni ugovor i uknjižila se kao vlasnica, te da bi usvajanjem njene apelacije tuženi ostao na ulici, bez imovine i doma, jer bi morao vratiti nekretnine u Banjoj Luci apelantici a on ne bi mogao izdjejstvovati povrat i uknjiženje na imovini u Zadru, jer Hrvatska ne priznaje presude iz BiH u kojima se rješava pitanje nekretnina na teritoriji Hrvatske a i zbog toga što tuženi ne bi mogao voditi ni spor pred hrvatskim sudovima. Naime, ovakvi ugovori u Hrvatskoj smatraju se rušljivim i mogu se obarati u roku od tri godine od nastanka a koji je nesumnjivo odavno protekao.

V. Relevantni propisi

19. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 28.

1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz kog se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.

2)Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.

Član 60.

1)Ako je ugovorna strana ili neko treći nedopuštenom prijetnjom izazvao opravdani strah kod druge strane tako da je ova zbog toga zaključila ugovor, druga strana može tražiti da se ugovor poništi.

2)Strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo i drugo značajno dobro ugovorne strane ili trećeg lica.

Član 103. stav 1.

1)Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo.

Član 104. st. 1. i 3.

1)U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora a ako to nije moguće ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ukoliko zakon što drugo ne određuje.

3)Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savjesnosti jedne, odnosno obiju strana, o značaju ugroženog dobra ili interesa, kao i o moralnim shvatanjima.

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 052775 od 8. septembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 19. septembra 2011. godine a apelacija je podnesena 17. novembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelantica pobija navedene presude Osnovnog suda i Vrhovnog suda, tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz čl. II/3.e), k) i f) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i čl. 8, 13. i 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

27. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosio na proglašavanje ništavim ugovora o razmjeni nekretnina, dakle, ticao se građanskih prava i obaveza apelantice i tuženog, te je zbog toga član 6. Evropske konvencije primjenjiv.

28. Apelantica tvrdi da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, jer su redovni sudovi utvrdili da je predmetni ugovor o razmjeni nekretnina ništav, ali da su odbili njen tužbeni zahtjev, zato što su zaključili da nije moguća istovremena i potpuna restitucija. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

29. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati da li su pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

30. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u ponovljenom postupku utvrdio (a Vrhovni sud potvrdio ovo utvrđenje) da su sporni ugovori zaključeni u toku ratnih dešavanja uz pritiske trećih lica kako na apelanticu kao pripadnicu manjinskog naroda u Banjoj Luci, tako i na tuženog kao pripadnika manjinskog naroda u Zadru, usljed čega nije postojala apelanticina slobodna volja (a ni slobodna volja tuženog) da zaključi sporni ugovor. Međutim, sudovi su odbili apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti, jer su zaključili da bi, ukoliko bi apelanticin tužbeni zahtjev bio usvojen onako kako ga je apelantica postavila, restitucija, propisana članom 104. ZOO, bila bi nemoguća, jer zakoni Republike Hrvatske ne dopuštaju priznanje stranih presuda koje se odnose na nekretnine koje su na teritoriji Republike Hrvatske, čime bi apelantica, prema mišljenju Vrhovnog suda, došla u ponovni posjed nekretnina u Banjoj Luci a tuženi ne bi zbog navedenih zakonskih rješenja mogao vratiti nekretnine u Hrvatskoj.

31. Ustavni sud zapaža da iz navedenog proizlazi da su redovni sudovi nesporno utvrdili da su predmetni ugovori zaključeni uz manu volje (ne samo) apelantice (već i tuženog), ali da ugovore, i pored toga, iako je apelantica to eksplicitno tražila postavljenim tužbenim zahtjevom, nisu proglasili ništavim, već je osporenom presudom Vrhovnog suda u konačnici u cijelosti odbijen apelanticin tužbeni zahtjev s pozivom na odredbe člana 104. stav 1. ZOO. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na citirane odredbe čl. 28, 60, 103. i 104. ZOO prema kojim je propisano da je za valjanost ugovora, između ostalog, potrebno da je ugovor zaključen slobodnom voljom a ukoliko takva volja nije postojala i ukoliko je zaključenje ugovora uzrokovano strahom za život, tijelo i drugo značajno dobro ugovorne strane ili trećeg lica, da je takav ugovor ništav, te da u slučaju ništavosti svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj strani ono što je po osnovu takvog ugovora primila a ako to nije moguće, ili se priroda stvari protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ukoliko zakon šta drugo ne određuje. Dakle, prema mišljenju Ustavnog suda, u konkrentom slučaju su redovni sudovi, kada su utvrdili da nije postojala slobodna volja za zaključenje spornih ugovora, bez obzira na to što su i apelantica i tuženi ušli u posjed razmijenjenih nekretnina, uknjižili se kao vlasnici na njima i vršili ulaganja u te nekretnine, bili obavezni primijeniti navedene odredbe čl. 28, 60, 103. i 104. ZOO i ugovore proglasiti ništavim i obavezati strane u postupku na restituciju budući da na ovakav način ništavi ugovori, u situaciji kada je i apelantica u konkretnom sudskom postupku pokrenula pitanje njihove valjanosti i tražila utvrđivanje ništavosti, ne mogu ostati na pravnoj snazi i proizvoditi pravno djejstvo, niti se njihova ništavost može zanemariti, ili konvalidirati.

32. Ustavni sud zapaža da je evidentno da je Vrhovni sud u osporenoj odluci zanemario sadržaj apelanticinog tužbenog zahtjeva, kojim su redovni sudovi vezani u smislu člana 2. ZPP, prema kojem u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su postavljeni u postupku. Naime, iz činjenica predmeta proizlazi da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju zenemario da se apelanticin tužbeni zahtjev praktično sastojao od više zasebnih tužbenih zahtjeva, pa je, uvažavajući reviziju, potvrdio presudu Osnovnog suda od 26. marta 2009. godine kojom je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti, dakle i za proglašenje ugovora ništavim, dajući pri tome obrazloženje koje se tiče isključivo restitucije, kao što je već rečeno, primijenio je član 104. ZOO. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, iako se pozvao na odredbe člana 104. ZOO, u potpunosti zanemario i odredbe stava 1. tog člana prema kojima, ako je ugovor ništav, kao što je već citirano, ako nije moguće da svaka strana vrati drugoj ugovornoj strani ono što je po osnovu takvog ugovora primila, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ukoliko zakon šta drugo ne određuje. Vrhovni sud je, kako proizlazi iz osporene presude, konkretnu situaciju posmatrao samo kroz nemogućnost naturalne restitucije zbog zakonskih rješenja u Republici Hrvatskoj, te nije uzeo u obzir i preostali dio odredbe predmetnog člana.

33. Ustavni sud, također, podsjeća i na svoj stav iskazan u Odluci broj AP 3766/08 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 3766/08 od 12. oktobra 2011. godine, dostupnu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je rješavano slično činjenično i pravno pitanje proglašavanja ništavim ugovora o zamjeni nekretnina u Banjoj Luci i Zadru, koji su zaključeni u toku rata uz postojanje mana volje. U toj odluci Ustavni sud je usvojio apelaciju, utvrdio kršenje prava na imovinu, ukinuo osporenu presudu Vrhovnog suda i ostavio na snazi presudu Okružnog suda, jer je, između ostalog, zaključio da je Vrhovni sud, odbijajući apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan, proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su poduzimanjem određenih prepravki na razmijenjenim nekretninama i raspolaganjem njima stranke u tom predmetu konvalidirale ništav ugovor, te i zbog toga što je Vrhovni sud utvrdio da ne postoji mogućnost naturalne restitucije, jer nema mogućnosti za povrat nekretnina koje se nalaze u Republici Hrvatskoj.

34. Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao da "Ustavni sud, u vezi sa navedenim, zapaža da su Osnovni i Okružni sud utvrdili ništavost ugovora, a Vrhovni sud u obrazloženju presude ovu činjenicu nije negirao, ali je zaključio da je apelant svojom radnjom (raspolaganjem nekretninom) ugovor o zamjeni 'osnažio'. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se prilikom utvrđivanja ništavosti ili rušljivosti ugovora ocjenjuju nedostaci koje je ugovor imao u vrijeme zaključenja. Dakle, u konkretnom slučaju, s obzirom na nedostatak volje na apelantovoj strani da zaključi ugovor u vrijeme zaključenja, prvostepeni i drugostepeni sud su utvrdili da se radi o apsolutno ništavom ugovoru. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se pravne posljedice ništavosti ugovora ogledaju u tome što takav ugovor, bez obzira na to da li je izvršen ili ne, postoji samo faktički, a ne i pravno, odnosno pravni poredak mu ne priznaje bilo kakvo pravno djelovanje. Osim toga, ovakva pravna nevaljanost ima retroaktivno djejstvo, te se ovi ugovori smatraju ništavim od samog zaključenja ex tunc i pravno su nevaljani a priori. Zbog toga su i sudske odluke (kao što je naveo Okružni sud) u slučajevima utvrđivanja ništavosti ugovora deklaratornog karaktera. Posljedice zaključenja i izvršenja ništavog ugovora među ugovornim stranama su takve da su strane obavezne izvršiti restituciju, odnosno uspostaviti ranije stanje kakvo je bilo prije zaključenja ništavog ugovora".

35. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se, iako se u predmetu broj AP 3766/08 ne radi o istovjetnoj situaciji kao u konkretnom predmetu, navedeni stav iz Odluke broj AP 3766/08 može, mutatis mutandis, primijeniti i na konkretnu pravnu situaciju. Dakle, s obzirom na to da je nesporno da je Vrhovni sud, donoseći osporenu presudu u konkretnom slučaju, tu presudu zasnovao na odredbama člana 104. ZOO, fokusirajući se isključivo na nemogućnost da se izvrši naturalna restitucija, proizlazi da je taj sud, u smislu iznesenog stava iz Odluke broj AP 3766/08, u potpunosti zanemario preostali sadržaj odredbe člana 104. stav 1. ZOO i odbio apelanticin tužbeni zahtjev, čime je proizvoljno primijenio odredbe čl. 28, 60, 103. i 104. ZOO zbog čega Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava osnovani.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

37. Apelantica navodi da joj je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu, pravo na dom, pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na nediskriminaciju. Apelantica kršenje ovih prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, odnosno na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. S obzirom na to da je Ustavni sud, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi osnovani, odnosno da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo i prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno razmatra i navode o kršenju apelanticinog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

38. Kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije postoji kada je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe čl. 28, 60, 103. i 104. ZOO u slučaju kada je u postupku koji je vođen po apelanticinoj tužbi utvrđeno da su sporni ugovori o razmjeni nekretnina zaključeni u toku rata bez slobodne volje ugovornih strana, ali ih nije proglasio ništavim, već je apelanticin tužbeni zahtjev odbio pozivajući se na nemogućnost da se izvrši naturalna restitucija, pri tome zanemarujući preostali sadržaj odredbe člana 104. stav 1. ZOO.

39. Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.