Službeni glasnik BiH, broj 60/13
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 808/10, rješavajući apelaciju
Reufa Šašivarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija
Reufa Šašivarevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 508 od 23. decembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-05-001 390 od 12. februara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-2565/00 od 15. aprila 2005. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Reuf Šašivarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banje Luke, podnio je 4. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 508 od 23. decembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-05-001 390 od 12. februara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-2565/00 od 15. aprila 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Obrada Đurđevića (u daljnjem tekstu: tuženi) kao učesnika u postupku zatraženo je 12. novembra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 19. novembra 2010. godine dostavio odgovor na apelaciju, Okružni sud 3. decembra 2010. godine, Osnovni sud 24. novembra 2010. godine, a tuženi 30. novembra 2010. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 8. decembra 2010. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Osnovnog suda broj P 2565/00 od 15. aprila 2005. godine
odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je pravno ništav ugovor o zamjeni nekretnina koji je zaključen 2. juna 1993. godine između apelanta i tuženog u Banjoj Luci, ovjeren u Osnovnom sudu pod brojem I-OV-3033/93 od 21. jula 1993. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), te da se obaveže tuženi da vrati apelantu u posjed porodično-stambenu zgradu koja se nalazi u Banjoj Luci, preciznije označenu u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), te izda valjanu ispravu za promjenu zemljišnoknjižnog stanja na predmetnoj nekretnini na osnovu koje će se izvršiti uspostava ranijeg posjedovnog stanja. Istom presudom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime zakupnine za korištenje poslovnog prostora u predmetnoj nekretnini plaća mjesečno po 300,00 KM počev od dana preuzimanja u posjed pa do donošenja presude sa zakonskom zateznom kamatom. Odbijen je, također, i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravno ništav usmeni ugovor o kupoprodaji koji je zaključen između apelanta i tuženog u vrijeme zaključenja navedenog ugovora o zamjeni nekretnina, kojim je apelant prodao tuženom predmetnu porodično-stambenu zgradu u Banjoj Luci i na osnovu kojeg je apelant primio od tuženog iznos od 25.000,00 DM na ime kupoprodajne cijene. Odbijen je i apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje pravne ništavosti pismenog ugovora o kupoprodaji ukoliko je takav ugovor zaključen (stav 1. izreke).
7. Istom presudom (stavom 2. izreke)
usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženog, te je utvrđeno da sporni ugovor o zamjeni nekretnina predstavlja prividan ugovor koji prikriva ugovor o kupoprodaji nekretnina kojim je apelant prodao tuženom svoju porodično-stambenu zgradu u Banjoj Luci za kupoprodajnu cijenu od 25.000,00 DM, te je utvrđeno da se navedeni ugovor o zamjeni ima smatrati kao pravno valjan ugovor o kupoprodaji, što je apelant dužan priznati. Odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se obaveže apelant da tuženom izda ispravu podobnu za zemljišnoknjižni prenos prava vlasništva i posjeda na predmetnoj nekretnini. Istom presudom sud je obavezao apelanta da tuženom nadoknadi troškove postupka.
8. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je, na temelju provedenih dokaza, nesporno utvrđeno da su apelant i tuženi 1. juna 1993. godine zaključili ugovor o kupoprodaji apelantovih nekretnina, i to porodično-stambene zgrade u Banjoj Luci sa zemljišnoknjižnim oznakama kao u izreci presude, te da je tuženi isplatio apelantu iznos od 25.000,00 DM na ime ugovorene kupoprodajne cijene. Osnovni sud je, također, utvrdio da su apelant i tuženi 2. juna 1993. godine zaključili i sporni ugovor o zamjeni nekretnina. Predmet zamjene bile su apelantove nekretnine, i to predmetna porodično-stambena zgrada u Banjoj Luci za nekretnine tuženog "u vidu" porodično-stambene zgrade u Zagrebu, kako je bliže određeno u izreci presude. Nakon toga tuženi je upisao svoje pravo vlasništva i posjeda na predmetnim (apelantovim) nekretninama u odgovarajućim zemljišnoknjžnim evidencijama. Dalje, Osnovni sud je obrazložio da među strankama nije bilo sporno da je apelant u vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti "želio i forsirao da prometuje svoje nekretnine", te da je apelantova "stvarna volja" bila da izvrši prodaju svojih nekretnina. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je apelant svojim iskazom datim u svojstvu parnične stranke potvrdio da je uz pomoć prijatelja Edina Džanića i Milana Ivankovića upoznao tuženog s kojim je nakon pregovora postigao dogovor o kupoprodaji njegove porodično-stambene zgrade, te kupoprodajnoj cijeni u iznosu od 25.000,00 DM, te mu je taj iznos u cijelosti i isplaćen. Dalje, Osnovni sud je istakao da je apelant potvrdio da je 2. juna 1993. godine sa tuženim zaključen i sporni ugovor o zamjeni predmetnih apelantovih nekretnina za nekretnine tuženog u Zagrebu.
9. Osnovni sud je, dalje, obrazložio da je u svojstvu svjedoka saslušao Edina Džanića, koji je u svom iskazu tvrdio da je sa apelantom bio u kafiću "Sanremo" kada mu je apelant i saopćio da "prodaje svoju kuću preko Vrbasa, i da za tri dana ide vani". S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da je ocijenio i poklonio vjeru iskazima svjedoka Edina Džanića i Milana Ivankovića, koji su saglasno potvrdili da je apelant uz njihovu pomoć stupio u kontakt sa tuženim, te da je s njim lično vodio pregovore o kupoprodaji apelantove kuće. Dalje, Osnovni sud je zaključio da iz iskaza navedenih svjedoka
ne proizlazi da je apelant predmetni ugovor o kupoprodaji zaključio pod prinudom ili prisilom, odnosno pod utjecajem subjektivnih okolnosti koje su eventualno ograničavale njegovu slobodu odlučivanja. Naime, Osnovni sud je istakao da iz iskaza navedenih svjedoka nedvojbeno proizlazi da je "stvarna i obostrana volja ugovornih strana" bila da se izvrši kupoprodaja apelantovih nekretnina. Navedeni zaključak, prema mišljenju tog suda, prvenstveno proizlazi iz apelantovog iskaza koji je u bitnim i odlučnim činjenicama saglasan iskazima tuženog i svjedoka Edina Džanića, Milana Ivankovića, budući da je njime potvrdio da je posredstvom svog poznanika Edina Džanića stupio u kontakt sa Milanom Ivankovićem, a zatim sa tuženikom. Također, sud je naveo da je apelant izjavio da je tuženom cijenio kuću od 30.000,00 DM, odnosno 28.000,00 DM ali, s obzirom na to da je trebalo da ide iz Banje Luke, prihvatio je cijenu od 25.000,00 DM, koliko mu je tuženi ponudio, koji iznos je tuženi, prema njihovom dogovoru, poslao apelantu u Švajcarsku, pa je nakon toga on tuženom poslao dokumente o vlasništvu predmetnih nekretnina. Dalje, Osnovni sud je naveo da je i svjedok Miroslav Mikeš svojim iskazom potvrdio da je kao advokat sastavio u pisanoj formi predmetni ugovor o kupoprodaji i ugovor o zamjeni, te da u toku pregovora o kupoprodaji apelantovih nekretnina sa tuženim na apelanta nije "vršen pritisak bilo koje vrste", niti da je apelant "pod takvim okolnostima donio odluku o kupoprodaji svojih nekretnina", jer, u protivnom, kako je naveo svjedok, "ne bi pristao da sastavi ugovore". Također, sud je naveo da je ovaj svjedok potvrdio da je stvarna volja i namjera stranaka bila da zaključe ugovor o kupoprodaji, te da je sporni ugovor o zamjeni nekretnina "sastavio kao rezervnu varijantu", zbog izbjegavanja obaveze plaćanja poreza na promet po osnovu već zaključenog ugovora o kupoprodaji.
10. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je utvrdio da je apelant uz pomoć navedenih svjedoka stupio u kontakt sa tuženim sa kojim je postigao dogovor u pogledu glavnih elemenata ugovornog odnosa (predmet kupoprodaje i cijena), a zatim je sve to podveo pod zakonom propisanu formu, čime je, prema mišljenju tog suda, slobodno izraženom voljom realizirao svoju namjeru da prometuje svoje nekretnine. Dalje, Osnovni sud je naveo da je predmetni ugovor o kupoprodaji zaključen u pisanom obliku, da su potpisi ugovornih strana ovjereni u nadležnom sudu, da su elementi ugovora o kupoprodaji u cijelosti realizirani na način da je tuženi isplatio apelantu dogovorenu kupoprodajnu cijenu od 25.000,00 DM, te izvršen prenos prava vlasništva na predmetnim apelantovim nekretninama u korist tuženog. Navedeno, prema mišljenju Osnovnog suda, ukazuje da je predmetni ugovor o kupoprodaji zakonit i da ispunjava formu za takvu vrstu ugovora shodno odredbama člana 9. Zakona o prometu nekretnina. Imajući u vidu navedeno, a budući da je apelant svoj tužbeni zahtjev temeljio na tvrdnji da u vrijeme zaključenja spornih ugovora na njegovoj strani nije postajala "slobodna, saglasna volja za zaključenje ugovora jer su zaključeni u vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti", Osnovni sud je zaključio da apelant, u smislu odredbe člana 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije dokazao da sporni ugovori nisu zaključeni dobrovoljno, budući da je u smislu navedene odredbe teret dokazivanja osnovanosti zahtjeva na onoj strani koja zahtjev postavlja.
11. Odlučujući o protivtužbenom zahtjevu tuženog koji se odnosio na utvrđenje da sporni ugovor o zamjeni nekretnina predstavlja prividan ugovor koji prikriva ugovor o kupoprodaji nekretnina od 1. juna 1993. godine, te da se sporni ugovor ima smatrati kao pravno valjan ugovor o kupoprodaji, Osnovni sud je zaključio da je taj zahtjev osnovan. Naime, Osnovni sud je ukazao na to da je odredbom člana 66. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da, "ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi ugovor važi ako su ispunjeni uvjeti za njegovu pravnu valjanost". S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da je sporni ugovor o zamjeni nekretnina bio prividni (simulirani) pravni posao u smislu odredbe člana 66. stav 2. ZOO, jer su, prema mišljenju suda, "tužilac [apelant] i svi saslušani svjedoci potvrdili tvrdnju tuženog da je između parničnih stranaka izvršeno prometovanje apelantovih nekretnina, da je stvarna volja ugovornih strana bila da zaključe ugovor o kupoprodaji, koji je u cijelosti realiziran, a koji je, zbog izbjegavanja obaveze plaćanja poreza na promet, prikriven predmetnim ugovorom o zamjeni nekretnina". Također, Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da je sporni ugovor o zamjeni imao cilj da prikrije predmetni ugovor o kupoprodaji koji je pravno valjan u smislu odredbe člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti, te je s tim u vezi primjenom odredbe člana 66. stav 2. ZOO zaključio da je protivtužbeni zahtjev osnovan.
12. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-05-001 390 od 12. februara 2008. godine odbijena je apelantova žalba kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenična utvrđenja prvostepenog suda, navodeći, između ostalog, da iz izjave apelanta, saslušanog u svojstvu parnične stranke, proizlazi, što i navodima žalbe ne čini spornim, da mu je bilo poznato da tuženi nije bio vlasnik nekretnina koje su naznačene kao predmet spornog ugovora o zamjeni, jer ih je tuženi prodao 21. decembra 1991. godine Stani Andrijić. Dalje, Okružni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da je predmetni ugovor o kupoprodaji zaključio pod "općom ugroženošću života zbog ratnih okolnosti i etničkog čišćenja", obrazloživši da je u prvostepenom postupku na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je za zaključenje predmetnog ugovora o kupoprodaji postojala stvarna i slobodno izražena volja stanaka, u smislu odredaba čl. 26. i 28. stav 3. ZOO. U tom kontekstu Okružni sud je ukazao da je apelant prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke potvrdio da ga je njegov poznanik Edin Džanić upoznao sa Milanom Ivankovićem, pa posredno preko njega da je stupio u kontakt sa tuženim sa kojim je slobodno i bez pritisaka vodio i postigao dogovor o kupoprodaji predmetnih apelantovih nekretnina za ugovorenu cijenu od 25.000,00 DM. Dalje, Okružni sud je naveo da je predmetni ugovor o kupoprodaji zaključen u zakonom propisanoj formi, a obaveze koje proizilaze iz tog ugovora u cijelosti su izvršene, te je s tim u vezi zaključio da je taj ugovor valjan u smislu odredbe člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov zahtjev za utvrđenje da je pravno ništav sporni ugovor o zamjeni (pravilno: razmjeni) nekretnina zbog toga što je zaključen u ratnom periodu, s obzirom na to da je, kako je Okružni sud naveo, "i sam [apelant] tvrdio da je volja i namjera stranaka bila da zaključe ugovor o kupoprodaji, a da su zbog plaćanja poreza na promet poučeni od advokata, sačinili predmetni ugovor o zamjeni nekretnina". Dalje, Okružni sud je ukazao i na iskaz svjedoka Miroslava Mikeša, koji je kao advokat sačinio predmetni ugovor o kupoprodaji i ugovor o zamjeni kojim je potvrdio da je ugovor o zamjeni "sačinjen kao rezervna varijanta", jer je stvarna volja parničnih stranaka bila da zaključe ugovor o kupoprodaji u kojem su pravcu i vođeni pregovori između parničnih stranaka. Također, Okružni sud je ukazao da je navedeni svjedok istakao da su obje parnične stranke bile zadovoljne kupoprodajom, te da je "osjetio bilo kakav pritisak ili nešto drugo, ugovor ne bi ni sastavio". S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud izvedene dokaze pravilno ocijenio, te donio pravilnu i zakonitu odluku kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev, odnosno kad je udovoljio protivtužbenom zahtjevu tuženog, pri čemu je za svoje odlučenje dao razloge koje je kao valjane prihvatio i Okružni sud.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 508 od 23. decembra 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova, te njihove pravne stavove prema kojima je predmetni ugovor o zamjeni nekretnina prividan (simulirani) pravni posao u smislu odredbe člana 66. ZOO, jer je prikriven stvarno zaključeni ugovor o prodaji apelantovih nekretnina u Banjoj Luci. Naime, Vrhovni sud je u odnosu na apelantove revizione navode kojima osporava razloge kojima su ocijenjeni iskazi svjedoka, a naročito njegov iskaz kao parnične stranke, zaključio da je data ocjena svih dokaza, pa i apelantovog iskaza, na način kako je propisano odredbom člana 8. ZPP, te je zaključio da apelant takvu ocjenu neosnovano pobija. S tim u vezi,
Vrhovni sud je ukazao da u konkretnom slučaju apelant, osim svoje tvrdnje, nije izveo niti jedan dokaz da je, usljed ratnih dešavanja, bio "izložen određenim pritiscima koji su uvjetovali njegovu volju za zaključenje predmetnog ugovora". Stoga, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav nižestepenih sudova da ratna dešavanja i njihov odraz na položaj stanovništva, a naročito pripadnika drugih etničkih zajednica (kojoj je pripadao i apelant), sami za sebe nisu dovoljni za zaključak da je ugovor sklopljen u takvim okolnostima ništav. Naime, Vrhovni sud je zaključio da se ne može samo na apelantovim tvrdnjama koje pritom "nisu potkrijepljene drugim dokazima" izvesti zaključak da su na njegovoj strani postojale konkretne subjektivne okolnosti koje bi u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji isključivale postojanje dobrovoljnosti u smislu odredbe člana 28. ZOO, što bi, prema mišljenju Vrhovnog suda, predmetni ugovor o kupoprodaji činilo ništavim u smislu odredbe člana 103. ZOO. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je potvrdio zaključak Okružnog suda o tome da je predmetni ugovor o kupoprodaji zaključen na zakonit i dobrovoljan način, odnosno u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o prometu nekretnina i ZOO. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da su, suprotno apelantovoj tvrdnji
, redovni sudovi pravilno postupili kada su odbili apelantov zahtjev za poništenje predmetnog ugovora o zamjeni, jer, prema mišljenju suda, samo oni ugovori koji postoje, a imaju određene nedostatke i koji predstavljaju pobojne ugovore mogu se poništavati (član 111. ZOO), dok prividan ugovor nema učinka među strankama (član 66. stav 1. ZOO), pa ne samo da nije ništav nego nije ni nastao. Na kraju Vrhovni sud je zaključio da nije osnovana ni apelantova tvrdnja da su svi ugovori o prometu nekretnina koji su zaključeni u toku rata i trajanja stanja neposredne ratne opasnosti pravno ništavi.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) i člana II/ 4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, povredu navedenih prava apelant obrazlaže tvrdnjom da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, te pogrešno primijenili procesno i materijalno pravo. Naime, apelant smatra da su sudovi pogrešno zaključili da je njegova volja bila usmjerena na kupoprodaju predmetnih nekretnina, navodeći da je bio primoran na zaključenje predmetnog ugovora zbog ratnih okolnosti koje su ga pogodile, te ističe da kupoprodaja nekretnina "nije bila stvarni izraz volje i želje tužioca (apelanta) da sam sebe liši imovine velike vrijednosti, već je to bio jedini način da za vrijeme ratnog stanja sačuva život i spasi što se može spasiti". Dalje je istakao da je postojanje ratnih okolnosti utjecalo na njegovu volju da zaključi ugovor o kupoprodaji, koji, inače, u normalnim okolnostima ne bi zaključio, ali je, s obzirom na svoju etničku pripadnost i ratne okolnosti, odlučio prodati svoju imovinu u bescjenje. Apelant smatra da je ugovor o zamjeni nekretnina zaključen "na prevaran način", jer je bila stvarna namjera da se izvrši zemljišnoknjižni prijenos vlasništva na apelantovoj imovini na tuženog, što je i učinjeno. Također, apelant je istakao da, u smislu odredbe "člana 28. ZOO, nije imao stvarnu volju i želju da zaključi ugovor o prodaji svojih nekretnina, pa je taj ugovor, kao i ugovor o zamjeni nekretnina zaključen na prevaran način" zbog čega smatra da su redovni sudovi pogrešno zaključili da predmetni ugovori o kupoprodaji i zamjeni nisu ništavi u smislu odredbe člana 103. ZOO.
b) Odgovor na apelaciju
15. U odgovorima na apelaciju sudovi i tuženi kao učesnik u postupku su osporili navode iz apelacije, te predložili da Ustavni sud odbije apelaciju.
V. Relevantni propisi
16. U
Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 26.
Ugovor je zaključen kada su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Član 28.
[...](2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.
Član 66.
Prividan ugovor
(1) Prividan ugovor nema dejstvo među ugovorenim stranama.
(2) Ali, ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj ugovor važi ako su
ispunjeni uslovi za njegovu pravnu valjanost.
Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.[...]
17. U
Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 508 od 23. decembra 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim,
osporenu presudu apelant je primio 12. januara 2010. godine, a apelacija je podnesena 4. marta 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su njima povrijeđena njegova prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
24. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje ništavosti ugovora, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je, stoga, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.
25. U odnosu na apelantove navode da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili odredbe procesnog i materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud,
Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud,
Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
26. Izuzetno, Ustavni sud će se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj
AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj
AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
27. U vezi sa predmetnom apelacijom, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja vezana za pitanje ništavosti ugovora o prometu nekretnina zaključenih u toku rata. Tako je Ustavni sud u svojoj Odluci broj
AP 455/09 izrazio sljedeći stav: "... sama činjenica da je ugovor zaključen nakon izbijanja ratnih sukoba nije dovoljna da se zaključi da je ugovor sam po sebi,
ex lege, ništav, jer se u svakom konkretnom slučaju mora utvrditi valjanost prometa nekretnina, te na osnovu utvrđenih bitnih činjenica dati pravna ocjena u skladu sa materijalnim propisima" (vidi, Ustavni sud, Odluka broj
AP 455/09 od 25. oktobra 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda
www.ustavnisud.ba, tačka 14). Iz navedenog proizlazi da je utvrđivanje ništavosti ugovora o prometu nekretnina zaključenih u toku rata uvijek faktičko pitanje koje zavisi od činjenica svakog konkretnog slučaja.
28. U kontekstu navedenog Ustavni sud primjećuje da i ovaj predmet, također, pokreće pitanje ništavosti ugovora o prometu nekretnina zaključenog u toku rata, ali i pitanje postojanja prividnog ugovora. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance odbili postavljeni apelantov tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđivanje ništavosti spornih ugovora (kako spornog ugovora o razmjeni nekretnina, tako i usmenog ugovora o kupoprodaji) i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, a usvojili kao osnovan protivtužbeni zahtjev tuženog da se utvrdi da sporni ugovor o razmjeni predstavlja prividan ugovor, te da se ima smatrati kao pravno valjan ugovor o kupoprodaji. U obrazloženjima osporenih odluka redovni sudovi su dali detaljne i precizne razloge za svoje odlučenje uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, konkretno Zakona o prometu nepokretnosti, ZOO i ZPP, a Ustavni sud u datim obrazloženjima ne nalazi nikakvu proizvoljnost. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju u toku postupka pred redovnim sudovima nisu utvrđene posebne okolnosti koje su eventualno mogle utjecati na izražavanje slobodne volje apelanta zbog čega su redovni sudovi zaključili da predmetni ugovor o kupoprodaji nije ništav u smislu člana 103. ZOO, te dali razloge zašto smatraju da je predmetni ugovor o razmjeni nekretnina simuliran (prividan) pravni posao, u smislu odredbe člana 66. stav 2. ZOO, na kojem je tuženi temeljio svoj protivtužbeni zahtjev. Naime, redovni sudovi su ocjenom provedenih dokaza koje su prezentirali u obrazloženjima svojih odluka (prvenstveno iskaza saslušanih svjedoka i samog apelanta) zaključili da na apelantovoj strani nisu postojale mane volje prilikom zaključivanja spornih ugovora, te da je sporni ugovor o razmjeni nekretnina prividan pravni posao.
29. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da apelant u toku postupka pred redovnim sudovima ničim nije doveo u pitanje činjenično utvrđenje sudova da u konkretnom slučaju nisu utvrđene posebne okolnosti koje su eventualno mogle utjecati na izražavanje slobodne volje apelanta iako mu je omogućeno da aktivno učestvuje u postupku. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da apelant u toku postupka nije predlagao, niti izvodio dokaze radi utvrđenja konkretnih okolnosti koje su eventualno mogle utjecati na njegovu volju za zaključenje ugovora o kupoprodaji, odnosno iz kojih bi nesumnjivo proizašao zaključak da apelantova volja u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije bila slobodno izražena i ozbiljna. Dakle, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ocijenili izvedene dokaze i na osnovu toga zaključili da apelant nije dokazao postojanje konkretnih okolnosti koje su utjecale na izražavanje slobodne apelantove volje za zaključenje predmetnog ugovora o kupoprodaji, a da je, suprotno tome, tuženi dokazao utemeljenost svog protivtužbenog zahtjeva. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi postupali proizvoljno u smislu utvrđivanja činjenica i primjene materijalnog prava zbog čega smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani.
30. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i precizne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu svojih pravnih stavova, kao i logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog materijalnog i procesnog prava (ZOO, Zakona o prometu nepokretnosti i ZPP). Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
31. Apelant, također, navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže povredu ovog prava, već svoje navode zasniva na istim tvrdnjama koje je istakao u pogledu navodnog kršenja prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke i dao razloge zašto su ti navodi neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da nije svrsishodno ispitivati iste navode i u odnosu na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Zabrana diskriminacije
32. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Iako apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, iz navoda apelacije proizlazi da navode o povredi ovog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
33. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
34. Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koja se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere […] u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman, ili kada su upotrijebljena sredstva naspram željenog cilja koja nisu u proporcionalnom odnosu (vidi, Evropski sud,
Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi, Evropski sud,
Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A broj 25, stav 226).
35. S obzirom na to da apelant, osim paušalnog navoda da je diskriminiran, nije ponudio nikakve konkretne dokaze i razloge koji bi upućivali na eventualno kršenje prava na nediskriminaciju, te imajući u vidu zaključak iz prethodnih tačaka ove odluke o neosnovanosti navoda o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud i apelantove navode o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije smatra, također, neosnovanim.
VIII. Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili osporene odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava (Zakona o prometu nepokretnosti, ZOO i ZPP), tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo da su pozitivno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. Također, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, budući da apelant, osim paušalnog pozivanja na povredu ovog prava, nije pružio bilo kakve argumente kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje o diskriminaciji.
38. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.