Službeni glasnik BiH, broj 83/15
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj
AP 898/12, rješavajući apelaciju
Fudbalskog kluba "Lokomotiva" Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Mato Tadić, potpredsjednik
Zlatko M. Knežević, potpredsjednik
Valerija Galić, sutkinja
Miodrag Simović, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija
Fudbalskog kluba "Lokomotiva" Mostar izjavljena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 901920 11 Rev od 29. novembra 2011. godine, Presude Kantonalnog suda Mostar broj 58 0 Ps 901920 10 Pž od 2. novembra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 Ps 901920 04 Ps od 5. marta 2010. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Fudbalski klub "Lokomotiva" Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 5. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 901920 11 Rev od 29. novembra 2011. godine, Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 901920 10 Pž od 2. novembra 2010. godine i Presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 Ps 901920 04 Ps od 5. marta 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, kao i tuženih Grada Mostara, kojeg zastupa Javno pravobranilaštvo Grada Mostara, i Hrvatskog nogometnog kluba "Branitelj" Mostar, suprotne strane u postupku, zatraženo je 1. novembra i 28. novembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 11. decembra 2014. godine, Kantonalni sud 16. decembra 2014. godine, Općinski sud 10. decembra 2014. godine, a Hrvatski nogometni klub "Branitelj" Mostar 8. decembra 2014. godine. Grad Mostar nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku koji je istekao.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je pokrenuo postupak tužbom protiv Grada Mostara kao prvotuženog i Hrvatskog nogometnog kluba "Branitelj" Radoč – Mostar kao drugotuženog radi utvrđenja.
6. Presudom Općinskog suda broj 07 58 Ps 901920 04 Ps od 5. marta 2010. godine odbijen je kao neosnovan (pod tačkom 1. presude) apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je ništavan upis promjene prava vlasništva i posjeda izvršen na osnovu Rješenja Zemljišnoknjižnog odjela Suda za Centralnu zonu Mostar broj DN 2406/01 i Dn 195/03 od 6. februara 2003. godine podnesenog na osnovu prijavnog lista broj 30/02 od 23. januara 2003. godine Odjela za katastar i Rješenja Grada Mostara, Gradske općine Mostar Jugozapad, broj 01/1-127/2001 od 24. oktobra 2001. godine, pa su dosljedno tom utvrđenju tuženi dužni trpjeti da se brišu promjene nastale tim upisom, kao i upisima nastalim nakon toga u zemljišnim knjigama i knjigama katastra, kao i da sud utvrdi da je apelant kao pravni sljednik i nasljednik Fudbalskog kluba "Lokomotiva" Mostar stvarni i isključivi vlasnik fudbalskog igrališta-terena i gledališta-tribina koje se nalaze na nekretninama preciziranim u zk. ulošku, pa su slijedom toga tuženi dužni trpjeti da mu priznaju navedeno pravo i dužni su mu predati u posjed i raspolaganje navedene nekretnine. Istom presudom (tačka 2. presude) apelant je obavezan da tuženim isplati troškove postupka.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant pokrenuo postupak tužbom protiv tuženih, navodeći da je 1983. godine, uz pomoć nadležnih službi Grada Mostara, u postupku eksproprijacije Fudbalski klub "Lokomotiva" Mostar izvršio otkup zemljišta i izgradio fudbalski teren sa betonskom tribinom i ostalim objektima, a koji je rješenjem Grada Mostara tadašnje Gradske općine Mostar Jugozapad od 24. oktobra 2001. godine predat na korištenje i raspolaganje drugotuženom, koji je na osnovu tog rješenja uknjižen u zemljišnim knjigama kao vlasnik nekretnina. Dalje, apelant navodi da se radi o nezakonitom rješenju i ništavnom poslu, a što proizlazi iz rješenja Višeg suda u Mostaru od 1994. godine, iz kojeg se vidi da je apelant registrovan radi organizovanja takmičenja. Apelant ističe da je tačno da postoji rješenje o upisu drugotuženog u sudski registar (od 1996. godine), kao i da je izvršena promjena statuta, ali ističe da je Fudbalski klub "Lokomotiva" svojim sredstvima izgradio predmetne nekretnine, a apelant je jedini i isključivi sljednik i nasljednik Fudbalskog kluba "Lokomotiva", zbog čega je podnio tužbu.
8. Nakon veoma opsežnog dokaznog postupka sud je utvrdio da je nadležan u konkretnoj stvari. Također, sud je ocijenio materijalne dokaze, te je utvrdio da je apelant podnio zahtjev za upis u sudski registar u Višem sudu u Mostaru od 2. juna 1994. godine, uz drugu dokumentaciju, te je Viši sud u Mostaru donio rješenje i upisao Fudbalski klub "Lokomotiva" (apelanta) kao fudbalski klub koji se bavi osposobljavanjem i organizovanjem takmičenja u fudbalu, sa svojstvom pravne osobe kao udruženje građana na način dobrovoljnog udruživanja. Osim toga, Općinski sud je izvršio uvid u sudski registar o registraciji udruženja od 1979. godine, kada je osnovan Fudbalski klub "Lokomotiva", koji je od 1979. godine provodio svoje registrovane djelatnosti i poslovao u skladu s pozitivnim zakonodavstvom sve do 1992. godine, odnosno do izbijanja ratnih sukoba. Također, sud je konstatovao da je Fudbalski klub "Lokomotiva" 1990. godine podnio zahtjev za registraciju kluba, ali ta registracija nije provedena. Nakon izbijanja ratnih sukoba 1994. godine, na istočnoj strani grada Mostara u Višem sudu u Mostaru registrovan je i upisan Fudbalski klub "Lokomotiva" Mostar (apelant) sa svojstvom pravne osobe, a na osnovu tada važećeg Zakona o udruživanju građana (iz 1990. godine), u skladu s odredbama čl. 2.3, 4, 11, 12. i 13. tog zakona. Općinski sud je utvrdio da je sud na zapadnoj strani Mostara donio rješenja br. R:64/96 od 17. jula 1996. godine i R:64/94 od 26. juna 1997. godine, i to prema sudskoj naredbi za rekonstrukciju i obnovu spisa registracije Fudbalskog kluba "Lokomotiva", obnovu registracije i postupka prema zahtjevu Hrvatskog nogometnog kluba "Lokomotiva" (drugotuženi), te je rješenjem suda u Mostaru izvršen upis drugotuženog kao pravnog sljednika Fudbalskog kluba "Lokomotiva" sa svojstvom pravne osobe. Zatim je drugotuženi, u skladu s pozitivnim propisima, izvršio registraciju i rješenjem od 1. decembra 1999. godine pri nadležnom ministarstvu upisao se kao HNK "Branitelj" Radoč – Mostar. Dakle, iz registracija u koje je izvršio uvid Općinski sud je zaključio da je Fudbalski klub "Lokomotiva" bio jedinstveno registrovan kao samostalna društvena pravna osoba – klub, u skladu s tada važećim zakonskim propisima iz 1979. godine na području bivše SFRJ i samostalne RBiH do izbijanja ratnih sukoba, nakon čega se vrši paralelna registracija i upis Fudbalskog kluba "Lokomotiva" (apelanta) na istočnoj strani i Hrvatskog nogometnog kluba "Lokomotiva" (drugotuženi) na zapadnoj strani Mostara, a sve prema tada važećem Zakonu o udruživanju građana (iz 1990. godine). Općinski sud se pozvao na odredbe Zakona o udruživanju građana iz 1995. godine, član 46, kojim je regulisana obaveza usaglašavanja općih akata s važećim odredbama zakona i njihovo dostavljanje nadležnom ministarstvu, te je Općinski sud utvrdio da je drugotuženi, za razliku od apelanta, poštovao te odredbe. Stoga je Općinski sud zaključio da je drugotuženi pravni sljednik Fudbalskog kluba "Lokomotiva", a apelant je, prema rješenjima u koje je sud imao uvid, registracijom i upisom u nadležnom ministarstvu izvršio prekid pravnog sljedništva. Općinski sud je istakao da apelant nije u zakonom propisanom roku izvršio usaglašavanje, niti je uredio svoje opće akte, već je to učinio tek 2. aprila 2003. godine, u skladu sa Zakonom o udruženjima i fondacijama, te je izgubio pravni slijed prednika Fudbalskog kluba "Lokomotiva", a uslijed čega nije ni aktivno legitimisan u konkretnoj pravnoj stvari. Općinski sud je zaključio da je drugotuženi pravni sljednik Fudbalskog kluba "Lokomotiva", koji se na zakonit način upisao kao vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina. Općinski sud je istakao da, čak i da je našao da je upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama pogrešan (koji je izvršen na osnovu rješenja Odjela za katastar Grada Mostara, Gradske općine Mostar Jugozapad), sud nije ovlašten da raspravlja u meritumu o upravnom aktu koji je donio nadležni upravni organ.
9. Kantonalni sud, rješavajući apelantovu žalbu, donio je Presudu broj 58 0 Ps 901920 10 Pž od 2. novembra 2010. godine, kojom je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepena presuda pravilna i da je žalba neosnovana. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je apelant preciziranim tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da je ništavan upis promjene vlasništva i posjeda koji je izvršen na osnovu rješenja Zemljišnoknjižnog odjela Suda za Centralnu zonu Grada Mostara, koji je donijet na osnovu prijavnog lista od 23. januara 2003. godine Odjela katastra Grada Mostara i rješenja Grada Mostara, Gradske općine Mostar Jugozapad, pa su tuženi u skladu s tim dužni trpjeti da se brišu sve promjene nastale tim i kasnijim upisima u zemljišnim knjigama. Kantonalni sud je istakao da je navedeni osporavani upis prava vlasništva izvršen na osnovu rješenja Općine Mostar Jugozapad od 24. oktobra 2001. godine, za koji apelant tvrdi da je ništavan, koje je donijeto u skladu s čl. 4. i 8. Uredbe o upisu nekretnina u javne knjige i članom 200. Zakona o upravnom postupku. Kantonalni sud je istakao da je Zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u Mostaru prilikom upisa postupio u cijelosti u skladu s odredbama čl. 3, 7, 14, 31. i 37. Zakona o zemljišnim knjigama, te je odlučio u skladu s članom 42. u vezi s članom 43. Zakona o zemljišnim knjigama. Dakle, iz navedenih razloga Kantonalni sud je zaključio da upis proizvodi djelovanje
erga omnes prema svima, a apelant nije ni jednim dokazom uspio dokazati da je navedeni upis ništavan. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan i zbog sljedećeg razloga: tužbenim zahtjevom iz stava 2. apelant traži da se utvrdi da je kao pravni sljednik i nasljednik Fudbalskog kluba "Lokomotiva" isključivi vlasnik fudbalskog igrališta. S tim u vezi, Kantonalni sud je utvrdio da je rješenjem Višeg suda u Mostaru od 27. aprila 1994. godine tužilac registrovan kao Fudbalski klub "Lokomotiva" sa sjedištem u Mostaru, koje se bavi osposobljavanjem i organizovanjem takmičenja u fudbalu, sa svojstvom pravne osobe, te je kao takav upisan kao udruženje građana osnovano dobrovoljnim udruživanjem. Iz obrazloženja rješenja vidljivo je da je udruženje registrovano kao potpuno novo udruženje, a apelant tokom postupka nije dokazao suprotno. Kantonalni sud ističe da iz rješenja Višeg suda u Mostaru proizlazi da je drugotuženi upisan pod nazivom HNK "Lokomotiva" Mostar kao pravni sljednik Fudbalskog kluba "Lokomotiva", što je drugotuženi dokazao i materijalnim dokazima. Osim toga, Kantonalni sud je zaključio da je stav 1. apelantovog preciziranog tužbenog zahtjeva kontradiktoran stavu 2. tužbenog zahtjeva, a što je obrazložio činjenicom da bi u situaciji da se udovoljilo tužbenom zahtjevu za ništavnost upisa sve bilo vraćeno u prvobitno stanje (prije donošenja rješenja od 24. oktobra 2001. godine), te bi u tom slučaju apelant mogao tražiti dozvolu za dodjelu zemljišta u upravnom postupku, u skladu s odredbama člana 6. u vezi s čl. 44. i 45. Zakona o građevinskom zemljištu.
11. Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji, donio je Presudu broj 58 0 Ps 901920 11 Rev od 29. novembra 2011. godine, kojom je odbio reviziju.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je, pazeći na revizione razloge, kao i na razloge na koje pazi po službenoj dužnosti, utvrdio da revizija nije osnovana. Vrhovni sud je naveo apelantov tužbeni zahtjev, kao i zaključke prvostepenog i drugostepenog suda koje je detaljno ponovio u presudi. Vrhovni sud je zaključio da je, suprotno navodima iz revizije, drugostepeni sud, rješavajući apelantovu žalbu, u smislu odredbe člana 231. ZPP, pravilno utvrdio da je prvostepeni sud izvedene dokaze ocijenio prema slobodnom uvjerenju koje je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima navodeći valjane razloge za ocjenu materijalnih dokaza na kojima apelant zasniva osnovanost tužbenog zahtjeva, kao i u pogledu odlučnih tvrdnji i prigovora drugotuženog koje je iznio u toku postupka. Također, drugostepeni sud je uvjerenje o neosnovanosti žalbenih prigovora opravdao valjanim razlozima koje je kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud, s obzirom na to da nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima, a imaju uporište u odredbama procesnog i materijalnog prava na koje se drugostepeni sud pozvao u obrazloženju osporene presude. Stoga je Vrhovni sud smatrao da nema povrede člana 209. ZPP. Vrhovni sud je zaključio da je apelant u reviziji neosnovano ukazivao na to da drugostepeni sud uopće nije razmotrio stvarne razloge za ništavnost promjene vlasništva, niti se na njih osvrnuo, tako da drugostepena presuda ne sadrži stavove po iznijetoj žalbi, čime su povrijeđene i odredbe čl. 231. i 209. ZPP. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka izveden zaključak da apelant nije pravni sljednik Fudbalskog kluba "Lokomotiva", te time nije učesnik materijalnopravnog odnosa na kojem zasniva svoj tužbeni zahtjev, te bi apelantovi navodi bili od značaja samo u slučaju postojanja njegove aktivne legitimacije. Dakle, ocjenjujući da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili činjenično stanje, kojim je vezan i Vrhovni sud, pravilno je prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu izveden zaključak da kod apelanta, izostankom njegove aktivne legitimacije, ne postoje materijalnopravne pretpostavke iz kojih proizlazi njegovo pravo odnosno obaveza tuženih, za šta su nižestepeni sudovi dali jasne razloge, koje je prihvatio i Vrhovni sud. Naime, Vrhovni sud je naveo da prilikom utvrđivanja apelantove stvarne legitimacije za ispitivanje označenog tužbenog zahtjeva treba poći od predmeta raspravljanja, odnosno apelantovog tužbenog zahtjeva, te je utvrdio da se radi o tužbi za utvrđenje u smislu odredbi člana 54. st. 1. i 2. ZPP. Riječ je o utvrđenjima postojanja određenih pravnih odnosa, a posljedica toga su prava za apelanta i dužnost za tužene. Vrhovni sud je istakao da apelant osnovanost zahtjeva nalazi u činjenici da je pravni sljednik Fudbalskog kluba "Lokomotiva". Vrhovni sud je naveo da su sudovi pravilo utvrdili da apelant nije pravna osoba kojoj se može dati svojstvo pravnog sljednika Fudbalskog kluba "Lokomotiva", stoga izostankom pravnog sljedništva nije aktivno legitimisan za isticanje zahtjeva za utvrđenje ništavnosti i zahtjeva za trpljenje i činidbu, zbog čega mu je tužbeni zahtjev pravilno odbijen. Vrhovni sud se detaljno pozvao na relevantne odredbe Zakona o udruženjima građana iz 1971. godine, u skladu s kojim je izvršena registracija Fudbalskog kluba "Lokomotiva", koje regulišu stjecanje i prestanak svojstva pravne osobe. Vrhovni sud je stoga zaključio da udruženje građana ima svojstvo pravne osobe od momenta upisa u registar do momenta brisanja iz registra na osnovu rješenja nadležnog organa, tako da se pravno sljedništvo na određenoj pravnoj osobi uvijek utvrđuje uvidom upisa u javni registar u nadležnom organu. Vrhovni sud je, pozivajući se na relevantne pravne propise, kojim su regulisani postupak i način upisa udruženja u registar, te obaveza usklađivanja registracije, istakao da je Fudbalski klub "Lokomotiva" 1990. godine podnio zahtjev za registraciju kluba, koja nije izvršena niti provedena, uslijed čega je zaključio da mu se prethodno svojstvo pravne osobe nastavilo i Fudbalski klub "Lokomotiva" nastavlja sa radom u kontinuitetu sve do 2. juna 1994. godine kada apelant, kako je istaknuto, Višem sudu u Mostaru na istočnoj strani Grada Mostara podnosi zahtjev za upis u sudski registar s priloženim dokazima u smislu ispunjenosti uvjeta za upis, i to Statut od 17. maja 1994. godine, spisak osnivača i Odluku Skupštine kluba o imenovanju predsjednika predsjedništva kluba (od 17. maja 1994. godine), te se Rješenjem Višeg suda u Mostaru broj R-4/94 od 2. juna 1994. godine registruje Fudbalski klub "Lokomotiva" (apelant) sa sjedištem u Mostaru, u vrijeme egzistiranja već ranije registrovanog udruženja građana – Fudbalskog kluba "Lokomotiva". Stoga je Vrhovni sud zaključio da činjenica da je apelant rješenjem od 2. juna 1994. godine registrovan kao preduzeće s istim nazivom sama po sebi ne daje osnov za zaključak da se radi o pravnom sljedniku udruženja građana sa istim nazivom. Apelant je, prema mišljenju Vrhovnog suda, danom upisa samo stekao svojstvo pravne osobe u skladu s članom 6. stav 2. Zakona o udruženju građana iz 1990. godine, sa svim pravima i obavezama koji proizlaze iz tog statusa počevši od navedenog dana.
13. Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 46. Zakona o udruživanju građana iz 1995. godine i odredbe člana 52. Zakona o udruženjima i fondacijama (iz 2002. godine), kojima je bila utvrđena obaveza udruženja i fondacija koji su upisani u registar udruženja da usklade svoje akte s odredbama važećih zakona u slučaju da su u suprotnosti. Vrhovni sud je istakao da apelantovo postupanje podnošenjem zahtjeva od 5. marta 2003. godine za upis u registar udruženja koji se vodi pri Ministarstvu pravosuđa, uprave i lokalne samouprave Hercegovačko-neretvanskog kantona Mostar, čijim rješenjem je upisan 2. aprila 2003. godine, kao i upis drugotuženog rješenjem od 1. decembra 1999. godine, samo potvrđuje njihov pojedinačni kontinuitet slijeda prethodnih upisa u registar udruženja iz kojih ne proizlazi pravno sljedništvo tužioca u odnosu na Fudbalski klub "Lokomotiva" upisanog u registar udruženja građana 1979. godine. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da, čak i kada bi postojala apelantova aktivna legitimacija, to bi podrazumijevalo da je njegov pravni prednik prestao postojati na jedan od načina predviđenih zakonom, odnosno da je prestao s radom. U tom slučaju, a kako je određeno članom 19. Zakona o udruženjima građana iz 1990. godine, imovina udruženja prelazi u vlasništvo općine, a apelant ni tada ne bi bio učesnik materijalnopravnog odnosa na kojem zasniva svoj zahtjev. Stoga je sud našao da su neosnovani apelantovi navodi (iz revizije) o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno da se jasno vidi da je apelant nastavio pravni kontinuitet Fudbalskog kluba "Lokomotiva" i preuzeo prava i obaveze, i to više od dvije godine prije drugotuženog, što mu daje jače pravo.
14. Vrhovni sud je zaključio da se izostankom apelantove aktivne legitimacije pokazuje bespredmetnim ocjenjivanje da akt na osnovu kojeg je izvršena promjena vlasništva nije upravni akt, kao i apelantovi navodi da je dužnost sudova bila da utvrde ništavnost upisa prava vlasništva drugotuženog, koje je očigledno nezakonito, zlonamjerno i izvršeno zloupotrebom ratnog stanja i stanja podijeljenosti Mostara.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant ističe povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povrede navedenih prava ogledaju se u činjenici da je došlo do bitnih povreda postupka i proizvoljne primjene materijalnog prava. Apelant ističe da mu je Vrhovni sud odbio reviziju iz "formalnih razloga", iako je odlučio o meritumu, te je povrijedio odredbu člana 249. stav 3. ZPP. Apelant ističe da je suština spora ko je pravni sljednik predratnog Fudbalskog kluba "Lokomotiva". Apelant dalje pojašnjava da je drugotuženi iskoristio ratno stanje i uspostavljanje "paralelnog sistema u HR Herceg-Bosna", dok je apelant sve vrijeme upisan u organima i institucijama u kojim je bio upisan i prednik Fudbalski klub "Lokomotiva". Također, apelant navodi da samo fizički nije posjedovao dokumentaciju prednika (zbog rata), te Vrhovni sud nije imao opravdan razlog da proglasi "nevažećim obnovljeni upis apelanta u obnovljeni registar obnovljenog Višeg suda u Mostaru", odnosno pravni kontinuitet koji je apelant "prvi" nastavio. Apelant osporava zaključak Vrhovnog suda da predratni klub nije prestao djelovati (jer je bio rat), te osporava moment usklađivanja, jer je i drugotuženi kao i apelant probio zakonski rok za usklađivanje akata udruženja sa važećim zakonom. Dalje, apelant ističe da ni revizioni sud nije raspravio ništavnost upisa promjene vlasništva, a nižestepeni sudovi su pogrešno zaključili da se radi o upravnom aktu.
b) Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je naveo da je osporena odluka u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, zbog čega je apelacija neosnovana.
17. Kantonalni sud je naveo da je odluka pravilna i obrazložena, te je apelacija neosnovana.
18. Općinski sud je u odgovoru naveo da tokom postupka nije došlo do povreda prava koje apelant navodi, da je apelant svoje prigovore isticao u toku postupka i u pravnim lijekovima koje je koristio, te da nije povrijeđeno apelantovo pravo.
19. U odgovoru na apelaciju drugotuženi ističe da je činjenično stanje pravilno utvrđeno, te je obrazloženo jednoglasnim odlukama redovnih sudova. Pri tome apelant ne obrazlaže razloge koji bi ukazivali na to da se radilo o nepravičnom suđenju i da je bio onemogućen u svojim pravima, već je nezadovoljan ishodom postupka, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
20.
Zakon o udruživanju građana ("Službeni list SRBiH" broj 5/90) u relevantnom dijelu glasi:
Član 6.
Politička udruženja i društvene organizacije imaju svojstvo društvenog pravnog lica, a stiču ga danom upisa u registar.
Udruženja građana imaju svojstvo građanskog pravnog lica, a stiču ga danom upisa u registar.
Član 19.
Po prestanku rada udruženja, ukoliko nadležni organ udruženja ne odluči drukčije, imovina udruženja prelazi u vlasništvo opštine u sjedištu udruženja.
21.
Zakon o udruživanju građana ("Službene novine Federacije BiH" br. 6/95 i 14/97) u relevantnom dijelu glasi:
X – PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE
Član 46.
Udruženja koja su osnovana i registrirana prije stupanja na snagu ovog zakona u skladu sa propisima koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije, a odluče da nastave djelovati u skladu sa zakonom, dužna su u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona uskladiti svoja opća akta sa odredbama ovog zakona i nadležnom ministarstvu u tom roku dostaviti usklađena opća akta i akt o registriranju udruženja.
Nadležno ministarstvo izvršit će upis udruženja iz stava 1. ovog člana u registar udruženja na način propisan u članu 23. stav 4. ovog zakona.
22.
Zakon o udruženjima i fondacijama ("Službene novine Federacije BiH" broj 45/02) u relevantnom dijelu glasi:
IV – REGISTRIRANJE UDRUŽENJA I FONDACIJA
Član 26.
Udruženje se upisuje u registar udruženja, a fondacija u registar fondacija.
Registar udruženja vodi Federalno ministarstvo ako se statutom udruženja predvidi da će udruženje djelovati na području dva ili više kantona, a ako se statutom predvidi da će udruženje djelovati na području jednog kantona, registar udruženja će vodit kantonalni organ.
Registar svih fondacija i svih stranih nevladinih organizacija vodi Federalno ministarstvo.
Danom upisa u registar udruženje ili fondacija stiče svojstvo pravnog lica.
Član 29.
O zahtjevu za upis u registar Federalno ministarstvo odnosno kantonalni organ donosi rješenje.
Rješenje o upisu u registar udruženja ili fondacije sadrži:
1) datum upisa;
2) registracijski broj pod kojim je izvršen upis;
3) naziv i sjedište udruženja ili fondacije;
4) ciljeve ili djelatnost za koje je udruženje ili fondacija osnovano, i
5) imena lica ovlaštenih za zastupanje i predstavljanje.
Primjerak rješenja o upisu u registar udruženja odnosno fondacija dostavlja se nadležnom organu uprave u čije područje spada djelatnost udruženja odnosno fondacije radi vršenja inspekcijskog nadzora i Federalnom ministarstvu radi vođenja centralnog registra udruženja i fondacija.
VI. Dopustivost
23. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. januara 2012. godine, a apelacija je podnesena 5. marta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (
prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
30. U konkretnom slučaju radi se o postupku koji je pokrenut apelantovom tužbom, kojom je tražio da mu sud utvrdi određena prava, prvenstveno pravo pravnog sljedništva, te na osnovu toga utvrdi pravo vlasništva na određenim nekretninama, kao i da tuženom po istom osnovu nametne obaveze vraćanja nekretnina i brisanja upisa u zemljišnim knjigama, dakle, radi se o građanskopravnom odnosu, te su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.
31. Apelant smatra da su redovni sudovi pri donošenju odluka proizvoljno primijenili odredbe materijalnog i procesnog prava, čime je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
32. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud,
Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,
Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u provedenom postupku, nakon detaljne analize dokaza, pogotovo materijalnih, zatim uvidom u sudske registre i rješenja o registraciji, na sve tri instance odbili apelantov tužbeni zahtjev. Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud već jasno naveo da apelant nije dokazao da je pravni sljednik Fudbalskog kluba "Lokomotiva", odnosno da je neispunjavanjem zakonom propisanih uvjeta to pravo izgubio, zbog čega nije aktivno legitimisan, a što je potvrdio i Kantonalni sud odlučujući o žalbi, kao i Vrhovni sud koji je odlučujući o apelantovoj reviziji za svoje odlučenje dao jasne i detaljne razloge, a te razloge apelant navodima apelacije nije doveo u pitanje. Vrhovni sud je zaključio da udruženje građana ima svojstvo pravne osobe od momenta upisa u registar do momenta brisanja iz registra na osnovu rješenja nadležnog organa, tako da se pravno sljedništvo na određenoj pravnoj osobi uvijek utvrđuje uvidom u upis u javni registar u nadležnom organu. Dakle, analizirajući upise u sudski registar, sud je zaključio da apelant nije pravni sljednik Fudbalskog kluba "Lokomotiva", za šta je dao jasne i odlučne razloge. Ustavni sud primjećuje da sam apelant u apelaciji ističe da je suština spora da li je apelant pravni sljednik Fudbalskog kluba "Lokomotiva", čime se sud upravo i prvenstveno bavio u toku postupka, te je i odbio apelantov tužbeni zahtjev upravo iz razloga što apelant nije dokazao pravno sljedništvo navedenog kluba. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, suprotno navodima iz apelacije, veoma temeljito odgovorio na sve revizione navode, pogotovo relevantne, za koje je zaključio da su neosnovani, a koje apelant ponovo ponavlja u postupku pred Ustavnim sudom. Također, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, polazeći od apelantovog tužbenog zahtjeva, uslijed nedostatka aktivne legitimacije, našao da nije opravdano razmatrati ostale navode, jer nema osnova, odnosno apelant nije učesnik materijalnopravnog odnosa na kojem zasniva svoj tužbeni zahtjev. Dakle, nakon što je detaljno ispitao da li ima osnova za usvajanje apelantovog tužbenog zahtjeva, ispitujući prije svega da li je apelant pravni sljednik Fudbalskog kluba "Lokomotiva", Vrhovni sud je donio odluku pozivajući se na relevantno zakonodavstvo koje ni u čemu ne odaje utisak proizvoljnosti u primjeni materijalnog ili procesnog prava. Također, imajući u vidu da su redovni sudovi u meritumu ispitali da li apelant ima aktivnu legitimaciju, suprotno apelantovim navodima, odluke sudova su i u formalnom smislu u skladu sa zakonom. Stoga, Ustavni sud u obrazloženju osporene presude ne nalazi ništa što bi ukazivalo na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan, osim što je apelant nezadovoljan njegovim ishodom. Imajući u vidu data obrazloženja i relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na kojim su zasnovane osporene odluke, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o proizvoljnoj primjeni relevantnih propisa.
35. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u postupku pred redovnim sudovima nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
36. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu identični navodima o povredi prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud pri donošenju odluke obrazložio svoju odluku pozivajući se na relevantno materijalno i procesno pravo.
38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.