Službeni glasnik BiH, broj 70/13
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj
AP 1769/09, rješavajući apelaciju
Danila Tešnjaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Tudor Pantiru, potpredsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Mirsad Ćeman, sudija
Margarita Caca Nikolovska, sutkinja
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 5. jula 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija
Danila Tešnjaka, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000777-10/09 od 16. aprila 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-002302 od 17. novembra 2008. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Danilo Tešnjak (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Slavko Maksimović, advokat iz Bijeljine, podnio je 5. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000777-10/09 od 16. aprila 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-002302 od 17. novembra 2008. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "obustavio izvršenje presude Kantonalnog suda" do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je podneskom od 11. aprila 2011. godine zatražio hitno donošenje odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku AP 1769/09 od 12. maja 2009. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Safeta Agovića (druga strana u postupku) zatraženo je 7. juna 2012. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 13. juna 2012. godine, Kantonalni sud 19. juna 2012. godine, punomoćnica Safeta Agovića 21. juna 2012. godine, a Općinski sud je odgovor na apelaciju i dodatnu dokumentaciju dostavio 26. juna 2012. godine.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantovom zastupniku 28. augusta 2012. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
7. Prije iznošenja činjenica u konkretnom predmetu Ustavni sud primjećuje da je postupku u kojem su donijete osporene odluke prethodio sudski postupak, kao i postupak pokrenut pred Domom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, a okončan Odlukom Ustavnog suda broj CH/029345 i CH/03/14641 od 27. juna 2007. godine kojom je utvrđeno da je apelantu povrijeđeno pravo na imovinu, te je naređeno Federaciji Bosne i Hercegovine da bez odlaganja izvrši Odluku Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (u daljnjem tekstu: CRPC), odnosno da uvede apelanta u posjed nekretnina. Odluka Ustavnog suda se odnosila i na Safeta Agovića (koji je bio u posjedu nekretnina), te je utvrđeno da njemu nije povrijeđeno pravo na imovinu, ali je ukinuta Presuda Općinskog suda broj P-043-0-P-05-000534 od 16. marta 2006. godine (kojom je bilo naloženo tuženim Šabanu Deliću i Safetu Agoviću da solidarno, na ime pravične naknade za pričinjenu štetu (zbog nemogućnosti restitucije - povrata apelanta u posjed imovine), isplate apelantu novčani iznos od 66.500 KM) koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-001-140 od 2. aprila 2007. godine. Stoga je naređeno Federaciji BiH da donese novu odluku i odluči o apelantovom pravu na "naknadu štete" i o pravu Safeta Agovića o povratu uloženih sredstva u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama u svojini građana (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), kao i Zakonom o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ne prejudicirajući presudu ili bilo koji drugi postupak koji je posljedica povrata imovine apelantu Danilu Tešnjaku.
Parnični postupak okončan osporenim odlukama
8. Odlučujući po apelantovoj tužbi podnesenoj 13. jula 1999. godine, Općinski sud je donio Presudu broj 043-0-P-05-000534 od 24. januara 2008. godine kojom je utvrdio (prvi stav izreke presude) da je apsolutno ništav ugovor zaključen između apelanta kao prodavca, i Šabana Delića (koji je u postupku bio prvotuženi) kao kupca, ovjeren pred Općinskim sudom broj Ov. 632/93 od 21. augusta 1993. godine čiji je predmet kupoprodaja nekretnina označenih kao k.č. 325/5 upisanih u zk. ulošku broj 733 k.o. Vraca kojoj, prema novom premjeru, odgovaraju k.č. br. 75 i 76 upisane u p.l. broj 784/01 k.o. Perin Han i nekretnine - stambeni objekat sagrađen na navedenim parcelama (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine). Stavom drugim izreke presude utvrđeno je da je apsolutno ništav ugovor zaključen između Šabana Delića kao prodavca, i Safeta Agovića (koji je u postupku bio drugotuženi) kao kupca, ovjeren pred Općinskim sudom broj Ov. 877/97 od 30. maja 1997. godine o kupoprodaji predmetnih nekretnina. Dalje, prvostepenom presudom je utvrđeno da je Safet Agović "dužan trpjeti da se u zk. ul. br. 733 k.o. Vraca [apelant] na nekretninama upiše kao vlasnik s dijelom 1/1 uz istovremeno brisanje drugotuženog Safeta Agovića kao vlasnika, kao i da se [apelant] uknjiži kao posjednik predmetnih nekretnina koje su upisane u p.l. broj 784/01 k.o. Perin Han uz istovremeno brisanje drugotuženog Safeta Agovića kao posjednika" (stav tri izreke presude). Safet Agović je, stavom četiri izreke presude, obavezan predati u posjed i slobodno raspolaganje "nekretnine upisane u zk. ul. br. 733 k.o. Vraca i nekretnine upisane u p.l. broj 784/01 k.o. Perin Han" apelantu, uz naknadu troškova postupka. Prvostepeni sud je odbio kao neosnovan protivtužbeni zahtjev Safeta Agovića da mu apelant isplati iznos od 562.000,00 KM na ime naknade štete za ulaganja u sporne nekretnine, koja su izvršena u periodu od 1997. godine, kada je sporne nekretnine stekao u posjed i vlasništvo, do 2006. godine kada je provedeno vještačenje na okolnosti vrste i visine ulaganja.
9. U obrazloženju presude je navedeno da je, nakon ukidanja Presude tog suda broj P-043-0-P-05-000534 od 16. marta 2006. godine, sud u ponovljenom postupku proveo dokazni postupak u kojemu je pročitao kupoprodajne ugovore, izvršio uvid u zemljišne izvatke, izvršio uvid u fotografije stare apelantove kuće i nedovršenog objekta
, pročitao iskaze svjedoka, izvršio uvid u drugu materijalnu dokumentaciju - urbanističke saglasnosti, odobrenje za građenje, odobrenje za korištenje poslovnog prostora namjene "trgovina na veliko i malo" i pročitao nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke od 30. januara 2006. godine, te pojašnjenje tog nalaza s ročišta od 16. februara 2006. godine.
10. Općinski sud se pozvao na odredbe člana 103. ZOO-a o ništavosti ugovora koji su protivni moralu i prinudnim propisima, član 21a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti (o ništavosti ugovora koji su zaključeni nakon 30. aprila 1991. godine zaključenih pod djelovanjem prinude, prevare ili sile) i član 60. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (o povratu imovine oduzete u toku rata). Osim toga, Općinski sud se pozvao i na Ustav Bosne i Hercegovine i Aneks VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, te član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
11. Općinski sud je u toku postupka utvrdio da je na osnovu Zaključka upravnog organa broj 10-23-12-6133/01 od 7. februara 2002. godine Safetu Agoviću naloženo da sporne nekretnine napusti i preda ih u posjed apelantu. Dalje je utvrđeno da je ugovor o kupoprodaji kuće iz 1993. godine zaključen između apelantove kćerke, kao apelantovog punomoćnika, i Šabana Delića, ali da apelantova kćerka nikada nije imala punomoć za zaključenje kupoprodajnog ugovora, kao i da je Šabanu Deliću dala na čuvanje te nekretnine. Prema mišljenju Općinskog suda ovaj pravni posao je ništav u skladu s odredbom člana 21a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti, te ne proizvodi nikakav pravni učinak, što implicira da se moraju poništiti sve pravne posljedice proizišle iz ništavog pravnog posla. Prema stavu suda to podrazumijeva i poništenje ugovora između Šabana Delića i Safeta Agovića.
12. Općinski sud je u odnosu na protivtužbeni zahtjev Safeta Agovića, usmjeren na isplatu ulaganja u sporne nekretnine, utvrdio da je neosnovan jer apelant Safetu Agoviću nije načinio štetu u smislu odredbe člana 154. ZOO. Prema stavu suda, eventualnu štetu Safet Agović bi mogao potraživati od Šabana Delića, s kojim je zaključio kupoprodajni ugovor za koji je sud utvrdio da je ništav. Općinski sud je naveo da o apelantovom zahtjevu da mu Safet Agović i Šaban Delić isplate iznos od 300.000,00 KM nije mogao raspravljati jer je takav zahtjev, prema mišljenju suda, imao karakter ponude koju tuženi nisu prihvatili. Općinski sud je naveo da je odluku o troškovima postupka donio u skladu s članom 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
13. Protiv prvostepene presude Šaban Delić i Safet Agović su izjavili žalbe.
14. Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Gž-08-000 504 od 10. marta 2008. godine kojom je žalbu Safeta Agovića djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je obavezao apelanta da Safetu Agoviću isplati na ime povrata uloženih sredstava u nekretnine iznos od 562.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. januara 2006. godine do isplate. Dalje, žalba Safeta Agovića je uvažena tako što je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U preostalom dijelu žalba Safeta Agovića je odbijena. Žalba prvotuženog Šabana Delića od 25. februara 2008. godine je u cijelosti odbijena, dok je njegova žalba od 4. marta 2008. godine odbačena kao neblagovremena.
15. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, i to odredbu člana 154. ZOO kada je odbio protivtužbeni zahtjev Safeta Agovića, zaključujući da apelant nije skrivio štetu Safetu Agoviću. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je Safet Agović izvršio ulaganja u predmetne nekretnine (jedan stari i jedan novosagrađeni objekat s pripadajućim zemljištem) od momenta kada je postao njihov vlasnik 1998. godine, odnosno kada ih je kupio od Šabana Delića, te je procjena ulaganja izvršena na osnovu nalaza vještaka. Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 17d. Zakona o prestanku primjene propisano da osoba koja je uložila svoja lična sredstva u nekretnine ima pravo na povrat tih sredstava prema odredbama ZOO-a. Kantonalni sud je naveo da je Safet Agović imao osnovu - zaključeni kupoprodajni ugovor za ulaganja. Kantonalni sud je zaključio da, s obzirom da je utvrđeno da je ugovor ništav, osnova ulaganja upisom apelanta kao vlasnika je otpala, zbog čega Safetu Agoviću pripada pravo na povrat uloženog u smislu člana 210. ZOO-a. Kantonalni sud je zaključio da je Safet Agović bio savjestan i da je ulagao sredstva u nekretnine koje je smatrao svojim, pa mu i pripada naknada u skladu s članom 215. ZOO-a. Zbog navedenog Kantonalni sud je u ovom dijelu preinačio prvostepenu presudu tako što je apelant obavezan da Safetu Agoviću isplati iznos od 562.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Sud je uvažio žalbu i u pogledu odluke o troškovima postupka ističući da ni jedna parnična stranka nije nakon zaključenja glavne rasprave podnijela troškovnik i opredijelila troškove, pa je sud na osnovu člana 386. stav 2. ZPP-a odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
16. Dalje, Kantonalni sud je obrazložio zašto u odnosu na ostali dio presude, kojim je prvostepeni sud udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu, žalba Safeta Agovića nije osnovana, kao i zašto je u cijelosti neosnovana žalba Šabana Delića.
17. Protiv presude Kantonalnog suda apelant je izjavio reviziju u dijelu kojim je usvojen protivtužbeni zahtjev Safeta Agovića (za isplatu 562.000,00 KM) i u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka.
18. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 070-0-Rev-08-000777 od 10. jula 2008. godine kojim je usvojio reviziju i presudu Kantonalnog suda ukinuo u dijelu u kojem je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu Safeta Agovića, kao i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima parničnog postupka i predmet u tom dijelu vratio na ponovno suđenje.
19. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je apelantova revizija osnovana. Vrhovni sud je, prije svega, naveo da je apelant osnovano u reviziji ukazao da zaključeni kupoprodajni ugovori, za koje su nižestepeni sudovi utvrdili da su apsolutno ništavi, ne mogu proizvesti nikakva dejstva
. Naime, Vrhovni sud je naveo da apsolutna ništavost, po pravilu, ima retroaktivno dejstvo, što znači da su ugovorne strane dužne da uspostave pređašnje stanje, odnosno da izvrše povrat onoga što su jedna od druge primile (član 104. stav 1. ZOO-a). U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je stavom četiri izreke prvostepene presude obavezan drugotuženi Safet Agović da preda apelantu u posjed nekretnine koje su označene kao u ugovoru o kupoprodaji od 30. maja 1997. godine. Vrhovni sud je naveo da iz tog kupoprodajnog ugovora proizlazi da su predmet kupoprodaje stara kuća i okućnica, te nedovršena nova kuća. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da iz spisa proizlazi da je stara kuća porušena i da je na mjestu te kuće izgrađen poslovni objekat, dok je na započetoj novoj kući izvršena rekonstrukcija, adaptacija i dogradnja, tako da je ta kuća pretvorena u stambeno-poslovni objekat. Vrhovni sud je ukazao da iz navedenog proizlazi da je, dakle, drugotuženi obavezan da preda apelantu novosagrađene objekte, a ne nekretnine koje su bile predmet kupoprodajnog ugovora. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da pravni odnos između apelanta i drugotuženog treba riješiti primjenom odredaba čl. 27. do 30. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, koje regulišu sticanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu
. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da nema mjesta primjeni instituta neosnovanog bogaćenja kada je u pitanju sticanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu, a posebno da nema mjesta primjeni člana 17d. Zakona o prestanku primjene, na šta se pozivao apelant u reviziji. Vrhovni sud je svoj stav obrazlagao činjenicom da Safet Agović nije ni bio privremeni korisnik apelantove nekretnine, niti je u apelantove nekretnine ulagao svoja sredstva na ime neophodnih troškova, jer je na apelantovom zemljištu izgradio objekte koje je posjedovao kao graditelj, te mu pripada pravo na naknadu koju potražuje protivtužbenim zahtjevom. Također, Vrhovni sud je naveo da nema osnova za apelantov revizioni navod da treba primijeniti odredbe čl. 220. do 228. ZOO-a jer se u konkretnom slučaju ne radi o poslovodstvu bez naloga.
20. Vrhovni sud je naveo da je osnovana apelantova revizija u dijelu u kojem je drugostepeni sud počinio povredu parničnog postupka kada je na sjednici vijeća bez otvaranja javne rasprave izvršio drugačiju ocjenu dokaza, nalaza vještaka građevinske struke. Zbog navedenog, Vrhovni sud je našao da nema mjesta za preinaku presude, pa je na osnovu člana 250. stav 2. ZPP-a predmet vratio na ponovno suđenje (u dijelu u kojem je odlučivano o protivtužbenom zahtjevu Safeta Agovića i troškovima postupka) s uputstvom Kantonalnom sudu u kojem pravcu da postupa u ponovnom postupku.
21. Kantonalni sud je u ponovnom postupku, postupajući po rješenju Vrhovnog suda, donio Presudu broj 004-0-Gž-08-002 302 od 17. novembra 2008. godine kojom je žalbu Safeta Agovića uvažio i prvostepenu presudu u stavu četvrtom (u pogledu troškova parničnog postupka) i stavu petom (kojom je protivtužbeni zahtjev Safeta Agovića odbijen) preinačio tako što je apelant obavezan da Safetu Agoviću isplati na ime povrata sredstava uloženih u nekretnine iznos od 562.000,00 KM sa zakonskom kamatom počevši od 7. decembra 2007. godine. U pogledu troškova postupka odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.
22. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je, odlučujući ponovo o žalbi tuženog-protivtužitelja Safeta Agovića i to samo u onom dijelu u kojem je usvojena apelantova revizija (odluka o protivtužbenom zahtjevu Safeta Agovića kao i o troškovima parničnog postupka), donio presudu nakon održane javne rasprave u skladu s uputstvima Vrhovnog suda, kao i imajući u vidi Odluku
CH/02/9345 i CH /03/14641 (od 27. juna 2007. godine). U toku postupka koji je prethodio donošenju pobijane presude prvostepenog suda utvrđeno je da je ništav ugovor zaključen između apelanta i Šabana Delića, kao i da je ništav ugovor zaključen između Šabana Delića i Safeta Agovića, te da je Safet Agović obavezan da apelantu preda u posjed sporne nekretnine. Također, Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je Safet Agović izvršio ulaganje vlastitih sredstava u te nekretnine, te da su ta ulaganja utvrđena "vještačenjem vještaka građevinske struke od 30. 1. 2006. godine, pojašnjenjem nalaza na ročištu od 16. 2. 2006. godine, dopunom nalaza od 20. 10. 2008. godine i pojašnjenjem na raspravi pred drugostepenim sudom od 10. 11. 2008. godine, i da ta ulaganja imaju svojstvo prosječne građevinske cijene objekta saglasno odredbama iz člana 28. stav 4. i 5. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima". Dalje, proizlazi da su ulaganja vršena u jedan stari i jedan novosagrađeni objekat koji je bez izmjena kupio Safet Agović od Šabana Delića 1997. godine, i od momenta kada je zvanično postao vlasnik predmetnih nekretnina 1998. godine on je ulagao u objekat i vanjsko uređenje objekta. Navedeno je da prema provedenom vještačenju "ukupna procijenjena vrijednost izvršenih radova, tj. investicionih ulaganja u izgradnju objekta na k.č. 325/5 [predmetna nekretnina] od strane Agović Safeta od 1998. godine pa do vještačenja, iznosi 562.000,00 KM te da je na osnovu zaključka vještaka restitucija tj. dovođenje objekta koji su bili izgrađeni na k.č. 325/5 k.o. Vraca i pripadajućeg zemljišta u prvobitno stanje kako je bilo 1993. godine je teško izvodljiva i ekonomski neopravdana".
23. Kantonalni sud je dalje naveo da na nalaz vještaka u pogledu visine uloženih sredstava stranke nisu imale primjedbi, što se, kako je naveo Kantonalni sud, jasno vidi iz sadržaja zapisnika s ročišta održanih pred prvostepenim sudom, citirajući dio zapisnika u kojem je konstatirano da apelant "izražava suglasnost da se nalaz vještaka pročita, te smatra da nije potrebno posebno pozivanje vještaka, a koju saglasnost izražava punomoćnik tuženog Agović Safeta". Iz navedenog je, kako je naveo Kantonalni sud, "vidljivo da parnične stranke nisu imale primjedbi na nalaz vještaka u pogledu visine ulaganja, te se i po stavu ovog suda navedeni iznos uloženih sredstava poprima osnovanim, a uzimajući u obzir da je isti obrazložen od strane vještaka u dopuni nalaza od 20.10.2008. godine i pojašnjenju na raspravi pred drugostepenim sudom održanoj 10.11.2008. godine, nakon čega je sud i zasnovao svoje utvrđenje u pogledu visine protivtužbenog zahtjeva i svojstvu tog potraživanja u smislu odredbe iz člana 28. stav 4. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima", zbog čega je na ime visine ulaganja dosudio iznos od 562.000,00 KM.
24. Dalje, Kantonalni sud je zaključio da je Safet Agović u vrijeme vršenja ulaganja, s obzirom na ugovor o kupoprodaji, imao pravnu osnovu za ulaganja, budući da je na osnovu tog ugovora postao vlasnik predmetnih nekretnina, a vlasništvo je stekao na osnovu rješenja Općinskog suda od 5. januara 1998. godine kada je izvršena uknjižba vlasništva 1/1. Međutim, imajući u vidu da je ugovor koji je bio osnova uknjižbe apsolutno ništav, Kantonalni sud je zaključio da je "osnov ulaganja u navedene nekretnine upisom [apelanta] na istim kao vlasnika otpao kada je tuženi Agović Safet obavezan predati [apelantu] objekte sagrađene na zemljištu [apelanta], a [apelantu] kao vlasniku zemljišta priznato pravo vlasništva na sagrađenim objektima", pa je, prema mišljenju Kantonalnog suda, ostalo neriješeno pitanje prava graditelja - Safeta Agovića, u skladu sa st. 4. i 5. člana 28. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Kantonalni sud je naveo da se odnos između apelanta i Safeta Agovića ima riješiti primjenom odredbi člana 28. stav 4. i člana 30. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kojim je propisano da, kada vlasnik zemljišta traži da mu pripadnu objekti izgrađeni na zemljištu kao što apelant traži u predmetnom postupku, graditelj ima pravo tražiti naknadu vrijednosti objekta u visini prosječne građevinske cijene objekta u mjestu gdje se nalazi u vrijeme donošenja sudske odluke. Dalje je navedeno da je članom 30. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima propisano da će se, u slučaju kada su graditelj i vlasnik zemljišta nesavjesni, primjenjivati odredbe člana 28. tog zakona. Dakle, prema mišljenju Kantonalnog suda, "neovisno od savjesnosti ili ne graditelja, tuženog–protivtužitelja Agović Safeta" apelant je imao pravo izbora, u skladu s članom 28. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i opredijelio se za povrat nekretnina, a tim izborom je, po zaključku Kantonalnog suda, dužan naknaditi Safetu Agoviću vrijednost nekretnina u visini prosječne građevinske cijene objekta.
25. Apelant je protiv presude Kantonalnog suda izjavio reviziju.
26. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-08-000777-10/09 od 16. aprila 2009. godine kojom je reviziju odbio.
27. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud odluku (kojom se obavezuje apelant da Safetu Agoviću isplati iznos od 562.000,00 KM sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kao naknadu za uložena sredstva u izgrađene objekte na apelantovom zemljištu, u visini prosječne građevinske cijene objekta) temeljio na odredbama člana 28. st. 4. i 5. Zakona o vlasničko-pravim odnosima ("Službene novine Federacije BiH" br. 6/98 i 29/03). Vrhovni sud je naveo da zakonska odredba na koju se poziva drugostepeni sud reguliše situacije koje nastaju građenjem na tuđem zemljištu, bilo što graditelj zna od početka gradnje da to radi na tuđem zemljištu ili što u početku ne zna ali se vlasnik protivi gradnji a on nastavi s gradnjom. Dakle, radi se o situacijama u kojima se na jednoj strani nalazi nesavjesni graditelj a na drugoj savjesni vlasnik zemljišta. Vrhovni sud je naveo da se apelant tužbenim zahtjevom, koji je precizirao na ročištu za glavnu raspravu od 16. februara 2006. godine, kao vlasnik zemljišta "opredijelio da mu pripadne pravo svojine na građevinskom objektu" i kada je Safet Agović "obavezan da mu preda
sagrađene objekte", te je sud zaključio da je apelant, s obzirom na te okolnosti, "dužan da graditelju naknadi vrijednost objekta u visini prosječne građevinske cijene u mjestu gdje se nalazi nekretnina u vrijeme donošenja sudske odluke" (član 28. stav 4. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima).
28. Odluka drugostepenog suda, prema stavu Vrhovnog suda, pretpostavlja nesavjesnog graditelja, čemu se Safet Agović ne protivi kada u tom smislu opredjeljuje svoj protivtužbeni zahtjev. U suprotnom, da je savjestan, Safet Agović bi imao pravo na naknadu za građevinski objekat po prometnoj cijeni objekta (član 29. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima).
29. Prema mišljenju Vrhovnog suda, iz navedenog slijedi da je Safeta Agovića drugostepeni sud tretirao kao nesavjesnog graditelja, pa samo zbog toga što ta činjenica nije posebno apostrofirana u obrazloženju pobijane presude, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne znači da drugostepeni sud nije utvrdio savjesnost graditelja i da je odluka zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, kako neosnovano apelant navodi u reviziji.
30. Vrhovni sud je naveo da je apelant, kao vlasnik zemljišta, prema odredbi člana 28. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, na koju se apelant pozvao u reviziji, mogao zahtijevati da mu pripadne pravo vlasništva na građevinskom objektu, ili da graditelj poruši građevinski objekat i vrati zemljište u prvobitno stanje, ili da mu graditelj isplati prometnu vrijednost zemljišta. Navedeno je da apelant nije tražio da Safet Agović poruši građevinske objekte, da je nižestepenim odlukama njegov tužbeni zahtjev usvojen i Safet Agović "obavezan da mu preda predmetne nekretnine, novosagrađeni poslovno-stambeni objekat i poslovni objekat", te da je apelantu kao vlasniku zemljišta priznato pravo vlasništva na sagrađenim objektima. Nadalje, kako je usvojen apelantov zahtjev za promjenu upisa prava vlasništva i posjeda u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu, s obzirom da je u postupku utvrđeno da je restitucija, tj. dovođenje objekata koji su bili izgrađeni na k.č. broj 325/5 k.o. Vraca i pripadajućeg zemljišta u prvobitno stanje kakvo je bilo 1993. godine teško izvodljiva i ekonomski nije opravdana, a da su apelantu predati u posjed novosagrađeni objekti, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne stoje navodi u reviziji da apelant nije tražio da mu pripadne pravo vlasništva na sagrađenoj poslovnoj zgradi i da se njegov tužbeni zahtjev odnosi na uspostavu zemljišno-knjižnog i posjedovnog stanja kakvo je bilo prije zaključenja ništavih ugovora, kao i da njegov zahtjev sadrži u sebi traženje da Safet Agović poruši poslovnu zgradu i da zemljište vrati u prvobitno stanje.
31. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je tačno da se drugostepeni sud nije bavio činjenicom upisa prava vlasništva na sagrađenim objektima, ali iz podataka spisa slijedi da su oba objekta izgrađena na osnovu potrebnih dozvola. Vrhovni sud je naveo da, prema utvrđenju drugostepenog suda, dosuđeni iznos naknade odgovara procijenjenoj vrijednosti izvršenih radova, tj. investicionih ulaganja tuženog Safeta Agovića u izgradnju objekata na k.č. broj 325/5, od 1998. godine do 30. januara 2006. godine, kao prosječne građevinske cijene objekata. Navedeno je da u "dosuđeni iznos naknade nije uračunata vrijednost novog stambenog objekta u izgradnji (31.000,00 KM prema procjeni vještaka u nalazu od 30. 1. 2006. godine), nego samo ulaganja [Safeta Agovića] kojima je postojeći nedovršeni stambeni objekat rekonstruisan, adaptiran i nadograđen". Vrhovni sud je naveo da su apelantu predati u posjed objekti sa zemljištem na kojem su izgrađeni, s pravom vlasništva na zemljištu i zgradi koji čine jedinstveni objekat prava vlasništva, zbog čega nema osnova da se dosuđeni iznos naknade umanjuje za vrijednost zemljišta i stambenog objekta u izgradnji, kao apelantova nekretnina. Što se tiče vrijednosti stare kuće i objekata koji su porušeni navedeno je da apelant "nije tražio naknadu štete po tom osnovu uz postavljeni i usvojeni prvi tužbeni zahtjev". Navedeno je da je zahtjev za naknadu štete u iznosu od 300.000,00 KM, koji je povećao na ročištu od 24. decembra 2007. godine, apelant "postavio kao alternativni tužbeni zahtjev, tražeći da ga sud usvoji u slučaju da ne usvoji prethodni (član 55. stav 4. ZPP), pa kako je usvojen prvi tužbeni zahtjev [apelanta] kao osnovan, to o zahtjevu za naknadu štete kao alternativnom tužbenom zahtjevu sud nije ni mogao odlučivati."
32. Dalje, Vrhovni sud je naveo da su apelantovi prigovori u reviziji, koji se odnose na nalaz vještaka građevinske struke, prigovori na činjenična utvrđenja zbog čega se revizija ne može izjaviti (član 240. stav 2. ZPP-a). Također je Vrhovni sud naveo da apelant u reviziji ponovo upućuje na primjenu odredbe člana 17d. Zakona o prestanku primjene, kao i na odredbe člana 220. do 228. ZOO-a, iako je o tome Vrhovni sud svoj stav iznio u rješenju od 10. jula 2008. godine. Prema mišljenju Vrhovnog suda, navedene zakonske odredbe se ne mogu primijeniti na Safeta Agovića jer su njegova prava proizašla iz prava građenja na tuđem zemljištu.
33. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno odlučio i o zateznim kamatama, u skladu s odredbom člana 324. ZOO-a. Apelant se u reviziji pozivao na odredbe člana 104
. i 122. ZOO-a, upućujući na pravilo istovremenog ispunjenja po kojem bi obaveza plaćanja naknade dospjela nakon što Safet Agović vrati apelantu njegove nekretnine, što je u suprotnosti s apelantovim navodima iz revizije da je Safet Agović deposediran u postupku izvršenja Odluke CRPC-a zaključkom nadležnog upravnog organa. S obzirom da, prema ocjeni Vrhovnog suda, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena jer u postupku pred drugostepenim sudom nije počinjena povreda odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP-a, a budući da je drugostepeni sud, po zaključku revizionog suda, pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio protivtužbeni zahtjev Safeta Agovića, Vrhovni sud je primjenom odredbi člana 248. ZPP-a odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu.
34. U postupku izvršenja po prijedlogu Safeta Agovića, Općinski sud je donio Zaključak broj 43 0 I 013956 09 I od 23. marta 2011. godine kojim je određena javna prodaja apelantovih nekretnina iz zk. ul. 23 k.o. SP Vraca (stari zk. uložak 733 k.o. Vraca) označena kao k.č. broj 325/5 i 325/33, koje po novom premjeru odgovaraju k.č. broj 75 (cijepana na 75/1 i 75/2) i 76 upisane u p.l. Perin Han, označene kao livada bara kuća i dvorište površine 1.746 m² i označena kao kuća i zgrada površine 254 m² upisane u el. ul. broj 23 k.o. Vraca za dan 25. maj 2011. godine u 11:00 sati.
35. Na ročištu za nadmetanje i prodaju, održanom 25. maja 2011. godine, apelantova nekretnina, označena kao u rješenju o dosudi, prodana je kupcu Safetu Agoviću za cijenu od 562.000,00 KM, te je Općinski sud donio Rješenje o namirenju broj 43 0 I 013956 09 I od 11. jula 2011. godine, kojim je odredio da se iz iznosa dobijenog prodajom nekretnine namiruje Safet Agović, kao tražilac izvršenja, kako slijedi: troškovi postupka 3.060,00 KM, zakonska zatezna kamata 232.579,50 KM i dio glavnog duga 326.360,50 KM.
36. Općinski sud je donio Zaključak broj 43 0 I 013956 11 I 2 od 13. oktobra 2011. godine, kojim je odredio da se postupak izvršenja smatra završenim, uz obrazloženje da je Safet Agović ušao u posjed predmetne nekretnine, slobodne od ljudi i stvari.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
37. Apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra proizvoljnim stav Vrhovnog suda da je apelant opredijelio svoj zahtjev tako što je tražio da mu pripadne pravo svojine na objektu koji je drugotuženi izgradio (u toku parnice), jer to nigdje nije tražio, što je vidljivo i iz izreke presude Općinskog suda od 24. januara 2008. godine, kojom je drugotuženi obavezan da apelantu vrati nekretnine koje su bile predmet ništavih kupoprodajnih ugovora od 21. augusta 1993. godine i 30. maja 1997. godine i na te nekretnine se odnosi i obaveza uspostave ranijeg zemljišnoknjižnog i katastarskog stanja (stav 3. izreke iste presude). Naprotiv, iz podataka spisa je vidljivo da se apelant "opredijelio" da mu drugotuženi plati vrijednost zemljišta i njegovih objekata u iznosu od 200.000,00 KM, što je drugotuženi i prihvatio, ali se nisu mogli sporazumjeti o roku plaćanja, što je evidentirano u Zapisniku Uprave za imovinsko-pravne i geodetske poslove i katastar nekretnina općine Zenica broj 10-23-12-6133/01 od 5. marta 2008. godine, koja je vodila postupak izvršenja CRPC odluke broj 484-324-1/1 od 24. jula 2001. godine. Štaviše, osnova za sticanje svojine na novoizgrađenom poslovnom prostoru u toku ove parnice ne bi ni moglo biti "opredjeljenje tužioca", kako je navedeno u razlozima presude Vrhovnog suda, jer se prema članu 23. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima pravo vlasništva može steći nasljeđivanjem, na osnovu pravnog posla i odlukom nadležnog organa, a u navedenoj prvostepenoj presudi od 24. januara 2008. godine nema ni riječi o dosudi apelantu prava vlasništva na novosagrađenom poslovnom objektu, niti se navodi da je apelant to tražio, tako da je ovom presudom odlučivano u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva u smislu člana 2. stav 1. ZPP-a. Dalje, apelant smatra da navodi Vrhovnog suda da je drugotuženi gradio objekte na osnovu potrebne dokumentacije nema nikakvog značaja za savjesnost drugotuženog, jer je drugotuženi gradio objekat i nakon što ga je apelant 1999. godine upozorio da ne gradi na njegovom zemljištu, kao i u toku parnice. Također, apelant navodi da je u drugostepenom postupku i u reviziji ukazivao na previsoko dosuđeni iznos drugotuženom. O kakvom je apsurdu riječ vidi se, prema apelantovom mišljenju, iz činjenice da je u troškove koje je izračunao vještak uračunato i rušenje stare apelantove kuće. Pri tome apelant je naveo da su u njegovom slučaju već jednom donesene odluke
CH/02/9345 i
CH/03/14641 "koje Kantonalni i Vrhovni sud nisu ispoštovali", ne navodeći konkretno u kojem dijelu nisu ispoštovane navedene odluke.
b) Odgovor na apelaciju
38. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je u svojoj Odluci broj 070-0-Rev-08-000777-10/09 od 16. aprila 2009. godine obrazložio iz kojih razloga je smatrao da je osnovan tužbeni zahtjev drugotuženog. Vrhovni sud je dalje naveo da smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, posebno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, zagarantovana Evropskom konvencijom, i predložio da se apelacija odbije.
39. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su navodi apelacije neosnovani i da apelant griješi kada tvrdi da je odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Kantonalni sud je dalje naveo da iz navoda apelacije proizlazi da se apelant ne slaže sa stavom koji su sudovi izrazili u svojim odlukama, te kako se radi o različitim pravnim shvatanjima, koja se ne mogu dovoditi u vezu s povredama Ustava Bosne i Hercegovine. Kantonalni sud je istaknuo da je postupkom pred tim sudom apelantu omogućeno da zaštiti svoja prava i slobode predviđene Ustavom Bosne i Hercegovine bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, a naročito prava na pravično suđenje i imovinu, te da je u ovoj situaciji postupio pravilno i donio zakonitu odluku.
40. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je svojom presudom usvojio apelantov tužbeni zahtjev, te da je tek presudom Kantonalnog suda usvojen protivtužbeni zahtjev Safeta Agovića, tako da taj sud nije povrijedio nikakvo apelantovo pravo. Općinski sud je dalje naveo da je presuda Kantonalnog suda izvršena, tako da se sada privremena mjera obustave izvršenja ne bi mogla donositi.
41. Punomoćnica Safeta Agovića je u odgovoru na apelaciju navela da donesenim presudama nisu povrijeđena apelantova prava zajamčena Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te predložila da se apelacija odbije kao neosnovana. Punomoćnica Safeta Agovića je također opširno obrazložila zašto smatra neosnovanim apelantove navode iz apelacije, te tvrdi da se tokom predmetnog izvršnog postupka apelant držao pasivno i nije koristio pravne lijekove.
V. Relevantni propisi
42. U
Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine FBiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 104.
(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
(2) Ali, ako je ugovor ništav zbog toga što je po svom sadržaju ili cilju protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima ili moralu društva, sud može odbiti, u cjelini ili djelimično, zahtjev nesavjesne strane za vraćanje onog što je drugoj dala, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovu zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sjedište, odnosno prebivalište, ili boravište.
(3) Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savjesnosti jedne, odnosno obiju strana, o značaju društvenih interesa koji se ugrožavaju, kao i moralnim shvatanjima društva.
43. U
Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:
4. Stjecanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu
Član 27.
Osoba koja izgradi građevinski objekat trajne namjene na zemljištu na kojem drugi ima pravo vlasništva (graditelj) stječe pravo vlasništva i na zemljište na kojem je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljište koje je neophodno za njegovu upotrebu, ako nije znala niti je mogla znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio.
U slučaju iz stava 1. ovog člana, vlasnik zemljišta ima pravo, u roku od tri godine od dana saznanja za završenu izgradnju, a najkasnije do deset godina od završene izgradnje, zahtijevati da mu graditelj naknadi prometnu vrijednost zemljišta u vrijeme donošenja sudske odluke.
Član 28.
Ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao, a vlasnik se odmah usprotivio gradnji, vlasnik zemljišta može zahtijevati da mu pripadne pravo vlasništva na građevinski objekat ili da graditelj poruši građevinski objekat i vrati zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu vrijednost zemljišta.
Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, sud može odlučiti da se izgrađeni građevinski objekat ne poruši, ako njegovo rušenje, s obzirom na okolnosti slučaja (vrijednost objekta, ponašanje vlasnika zemljišta i graditelja u toku izgradnje i sl.) ne bi bilo opravdano.
U slučaju iz stava 1. ovog člana, vlasnik zemljišta ima pravo i na naknadu štete.
Ako vlasnik zemljišta zahtijeva da mu pripadne pravo vlasništva na građevinski objekat, dužan je graditelju naknaditi vrijednost objekta u visini prosječne građevinske cijene objekta u mjestu gdje se nalazi, u vrijeme donošenja sudske odluke.
Pravo izbora iz stava 1. ovog člana, vlasnik zemljišta može ostvariti u roku od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta, a po proteku tog roka može zahtijevati isplatu prometne vrijednosti zemljišta.
Član 29.
Ako je graditelj savjestan, a vlasnik zemljišta nije znao za izgradnju, u slučaju kada građevinski objekat vrijedi znatno više od zemljišta, građevinski objekat zajedno sa zemljištem pripada graditelju, a on za zemljište duguje vlasniku naknadu po prometnoj cijeni zemljišta.
Ako je vrijednost zemljišta znatno veća, sud će na zahtjev vlasnika zemljišta građevinski objekat dosuditi njemu i obvezati ga da graditelju naknadi građevinsku vrijednost objekta u visini prosječne građevinske cijene u mjestu gdje se objekat nalazi. Ovaj zahtjev vlasnik ima pravo podnijeti u roku od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta.
U slučaju kada su vrijednost građevinskog zemljišta i vrijednost objekta približno jednake, sud će građevinski objekat, odnosno građevinski objekat i zemljište, dosuditi vlasniku zemljišta, odnosno graditelju, vodeći računa o njihovim potrebama i svim okolnostima slučaja. Vlasniku zemljišta, odnosno graditelju pripada naknada za zemljište, odnosno građevinski objekat po prometnoj cijeni zemljišta, odnosno objekta.
Član 30.
U slučaju kad su graditelj i vlasnik zemljišta nesavjesni, shodno će se primjeniti pravila iz odredbe člana 28. ovog zakona.
VI. Dopustivost
44. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
45. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
46. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000777-10/09 od 16. aprila 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donijeta 16. aprila 2009. godine, a apelacija je podnesena 5. juna 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
47. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
48. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
49. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
50. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
51. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju podržava i Ustavni sud, sporovi između privatnih lica koji se tiču imovinskih prava uvijek spadaju u građanska prava, te se stoga na njih primjenjuju i standardi koje propisuje član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi presudu Evropskog suda
Pretto protiv Italije od 8. decembra 1983. godine).
52. Apelant smatra da su Vrhovni sud i Kantonalni sud, pri donošenju svojih odluka, pogrešno zaključili da je apelant u predmetnom sudskom postupku tražio da mu pripadne pravo vlasništva na objektima koje je izgradio drugotuženi u smislu odredaba člana 28. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, te u vezi s tim proizvoljno postupili kada su obavezali apelanta da naknadi drugotuženom vrijednost tih objekata prema odredbama člana 28. stav 4. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,
Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,
Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
53. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
54. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepenom presudom (koja je u tom dijelu koji se odnosi na tužbeni zahtjev apelanta potvrđena presudom Kantonalnog suda) utvrđeno da su apsolutno ništavi ugovori o kupoprodaji nekretnina označenih kao k.č. broj 325/5 upisanih u zk. ul. broj 733 k.o. Vraca, kojima po novom premjeru odgovaraju nekretnine označene kao k.č. broj 75 i 76 upisane u p.l. broj 784/01 k.o. Perin Han i nekretnine - stambeni objekat sagrađen na navedenim parcelama, koji su ovjereni kod Općinskog suda pod br. Ov. 632/93 od 21. augusta 1993. godine i Ov. 877/97 od 30. maja 1997. godine, da je slijedom toga drugotuženi dužan trpjeti da se izvrši uknjižba prava vlasništva i posjeda na nekretninama upisanim u zk. ul. broj 733 k.o. Vraca i p.l. broj 784/01 k.o. Perin Han u apelantovu korist, uz istovremeno brisanje drugotuženog kao vlasnika i posjednika tih nekretnina, te da je drugotuženi dužan predati apelantu u posjed te nekretnine. S obzirom da parnične stranke nisu podnijele reviziju protiv dijela drugostepene odluke kojim su odbijene žalbe tuženih protiv prvostepene odluke, slijedi da je odluka o apelantovom tužbenom zahtjevu postala pravosnažna danom donošenja Presude Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-000 504 od 10. marta 2008. godine, koja predstavlja konačnu odluku o apelantovom tužbenom zahtjevu.
55. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je prvostepena presuda, u dijelu u kojem je odbijen protivtužbeni zahtjev drugotuženog, preinačena osporenom odlukom Kantonalnog suda, koja je potvrđena osporenom odlukom Vrhovnog suda, tako što je apelant obavezan da drugotuženom na ime povrata uloženih sredstava u predmetne nekretnine isplati iznos od 562.000,00 KM. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud svoju odluku, kao konačnu odluku povodom protivtužbenog zahtjeva drugotuženog, zasnovao na odredbama člana 28. stav 4. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kojima je propisano da "ako vlasnik zemljišta zahtijeva da mu pripadne pravo vlasništva na građevinski objekat, dužan je graditelju naknaditi vrijednost objekta u visini prosječne građevinske cijene objekta u mjestu gdje se nalazi, u vrijeme donošenja sudske odluke". Naime, Vrhovni sud je zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za primjenu citirane zakonske odredbe, budući da je u predmetnom sudskom postupku udovoljeno apelantovom tužbenom zahtjevu kojim je tražio da mu pripadne pravo vlasništva na novoizgrađenom objektu i nadograđenom objektu u smislu odredaba člana 28. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je u predmetnom postupku utvrđeno da je apelant bio vlasnik i posjednik zemljišta, pobliže označenog u izreci prvostepene presude, na kojem su se nalazila dva objekta – stara kuća i nedovršena nova kuća. Također, Ustavni sud ukazuje da je u postupku utvrđeno da je, nakon zaključenja spornih ugovora o kupoprodaji nekretnina, stara kuća porušena i umjesto te kuće izgrađen poslovni objekat, dok je nedovršena nova kuća pretvorena u stambeno-poslovni objekat. Ustavni sud zapaža da je apelant, nezavisno od tog utvrđenja, postavljenim tužbenim zahtjevom tražio da se uknjiži kao vlasnik i posjednik nekretnina upisanih u zk. ul. broj 733 k.o. Vraca i p.l. broj 784/01 k.o. Perin Han i da mu se predaju u posjed te nekretnine. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant svojim postavljenim tužbenim zahtjevom nije izričito tražio da se uknjiži kao vlasnik i posjednik spornih objekata, ali da, također, nije izričito tražio ni da se uknjiži samo kao vlasnik i posjednik zemljišta. Međutim, imajući u vidu, kako to jasno proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, da se apelant (na osnovu presuda kojima je usvojen njegov tužbeni zahtjev) uknjižio kao vlasnik i posjednik svih nekretnina, dakle i zemljišta i novoizgrađenog objekta i nadograđenog objekta, te da su mu te nekretnine predate u posjed, Ustavni sud smatra da je na taj način u potpunosti otklonjena sumnja u pogledu opredijeljenosti apelantovog tužbenog zahtjeva. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su potpuno neosnovani apelantovi navodi da u predmetnom postupku nije tražio da mu pripadne pravo vlasništva na objektima koje je izgradio drugotuženi.
56. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Vrhovni sud jasno ukazao na odredbe člana 28. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kojima je propisano da "ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao, a vlasnik se odmah usprotivio gradnji, vlasnik zemljišta može zahtijevati da mu pripadne pravo vlasništva na građevinski objekat ili da graditelj poruši građevinski objekat i vrati zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu vrijednost zemljišta". U vezi s tim, Vrhovni sud je obrazložio da se apelant, u smislu citirane zakonske odredbe, opredijelio da mu pripadne pravo vlasništva na objektima koje je izgradio drugotuženi, te da je stoga dužan da naknadi drugotuženom vrijednost tih objekata prema odredbama člana 28. stav 4. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Dovodeći u vezu odredbe člana 28. st. 1. i 4. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima s odlučenjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju. Što se tiče apelantovih navoda da je u "drugostepenom postupku i u reviziji ukazivao na previsoko dosuđeni iznos drugotuženom", Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke jasno ukazao da apelant nije osporio nalaz vještaka građevinske struke u pogledu visine ulaganja u predmetne nekretnine, dok je Vrhovni sud ukazao da ne može ispitivati te navode jer se odnose na činjenična utvrđenja u smislu odredaba člana 240. stav 2. ZPP. Imajući u vidu navedeno, te budući da apelant nije dostavio dokaze kojima bi opovrgnuo tvrdnju Kantonalnog suda, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
57. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
58. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
59. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
60. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.