Službeni glasnik BiH, broj 16/11
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 3331/08, rješavajući apelaciju
Preduzeća za unutrašnju i spoljnu trgovinu "Miroč" DOO, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Djelimično se usvaja apelacija
Preduzeća za unutrašnju i spoljnu trgovinu "Miroč" DOO.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-07-000 327 od 2. aprila 2008. godine.
Na osnovu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, nalaže se Vladi Republike Srpske da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke,
Preduzeću za unutrašnju i spoljnu trgovinu "Miroč" DOO isplati iznos od 1.500,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija
Preduzeća za unutrašnju i spoljnu trgovinu "Miroč" DOO podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-07-000 327 od 2. aprila 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu broj 091-0-P-06-000 077 od 27. aprila 2007. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
1. Preduzeće za unutrašnju i spoljnu trgovinu "Miroč" DOO (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rogatice, koje zastupa Radomir Tanasković, advokat iz Višegrada, podnijelo je 20. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-07-000 327 od 2. aprila 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu broj 091-0-P-06-000 077 od 27. aprila 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda u Višegradu, te tuženog U.V., zatraženo je 18. decembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 19. januara 2009. godine, a tuženi 9. januara 2009. godine. Osnovni sud u Višegradu nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i tuženog U.V. dostavljeni su apelantu 31. augusta 2009. godine.
5. Ustavni sud je 24. augusta 2010. godine zatražio od Osnovnog suda u Višegradu da mu dostavi kopiju spisa broj 091-0-P-06-000 077, a što je i učinjeno 6. septembra 2010. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelant je 17. januara 1998. godine tužbom u Osnovnom sudu u Rogatici, registriranom pod brojem P-6/98, pokrenuo postupak protiv tuženog U.V. i njegovog sina M.V. radi povrata novca i naknade štete u iznosu od 11.800,00 dinara, koji su tuženi primili po osnovu zakupnine po ugovoru o zakupu koji je zaključen usmeno, te iznosa od 2.338,80 dinara na ime ulaganja u poslovni prostor, kao i iznosa od 50.000 dinara na ime izgubljene dobiti sa kamatom prema stopi rasta cijena na malo uvećano za 1,2%.
8. Osnovni sud u Rogatici je Presudom broj P-6/98 od 8. maja 1998. godine obavezao tuženog U.V. da apelantu isplati iznos od 2.638 dinara na ime ulaganja u poslovni prostor sa pripadajućom kamatom. Istom presudom je odbijen višak apelantovog tužbenog zahtjeva, a tužba je u cijelosti odbijena u odnosu na tuženog M.V.
9. Apelant je uložio žalbu na prvostepenu presudu u odnosu na dio kojim je njegov tužbeni zahtjev odbijen, pa je Okružni sud Rješenjem broj Gž-149/98 od 22. juna 2001. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje.
10. U ponovnom postupku u Osnovnom sudu u Rogatici predmet je dobio novi broj P-153/01. Apelant je precizirao tužbeni zahtjev tako što je potraživanja u dinarima iskazao u konvertibilnim markama, pa je na ime plaćene zakupnine tražio 3.600,00 KM, a za izgubljenu dobit 15.000,00 KM. Apelant je na ročištu održanom 3. juna 2002. godine, a radi bržeg okončanja postupka, povukao zahtjev za izgubljenu dobit, a ostao pri potraživanju iznosa od 3.600,00 KM sa kamatom od 15. augusta 1996. godine.
11. Osnovni sud u Rogatici je Presudom broj P-153/01 od 3. juna 2002. godine usvojio apelantov precizirani tužbeni zahtjev i obavezao tuženog U.V. da plati apelantu označeni iznos sa kamatama, a kao neosnovan odbio u cijelosti tužbeni zahtjev u odnosu na tuženog M.V. Protiv ove presude žalbe su izjavili i apelant i tuženi.
12. Okružni sud je Rješenjem broj Gž-414/02 od 4. jula 2003. godine uvažio apelantovu žalbu i žalbu tuženog, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje Osnovnom sudu u Rogatici. Iz kopije spisa proizlazi da je predmet zaprimljen u navedenom sudu 20. jula 2003. godine.
13. U ponovnom postupku predmet je dobio novi broj P-84/03. Apelant je podneskom od 15. augusta 2003. godine obavijestio sud da ostaje u cijelosti pri tužbenom zahtjevu i dotadašnjim prijedlozima i navodima, te predložio da sud, u skladu sa uputama drugostepenog suda, obaveže tužene da solidarno isplate dugovani iznos sa kamatama.
14. Osnovni sud u Rogatici je 19. septembra 2003. godine tuženim U.V. i M.V., u skladu sa Zakonom o parničnom postupku koji je stupio na snagu 1. augusta 2003. godine, dostavio apelantovu tužbu na odgovor. Odgovor na tužbu je dostavljen 17. augusta 2003. godine.
15. Osnovni sud u Rogatici je zakazao i održao pripremno ročište 14. novembra 2003. godine. Apelant i tuženi su dopisom od 24. novembra 2003. godine obaviješteni da se ročište za glavnu raspravu zakazano za 8. decembar 2003. godine odlaže zbog objektivnih razloga, a da će o novom terminu stranke biti naknadno obaviještene.
16. Iz kopije dostavljenog spisa proizlazi da je sljedeća radnja u postupku preduzeta 2. septembra 2005. godine kada je Osnovni sud u Višegradu, Odjeljenje u Rogatici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), donio rješenje kojim je apelantu tužba vraćena radi ispravke i dopune. Ispravljenu i dopunjenu tužbu apelant je dostavio 12. septembra 2005. godine.
17. Na ročištu održanom 26. oktobra 2005. godine Osnovni sud je donio rješenje da se pripremno ročište zakazuje za 29. novembar 2005. godine. Na ročištu održanom 29. novembra 2005. godine donijeto je rješenje da će se glavna rasprava održati 28. decembra 2005. godine.
18. Osnovni sud je Presudom broj 84/03 od 27. januara 2006. godine obavezao tužene da apelantu solidarno isplate iznos od 3.600,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 22. januara 1998. godine, kao i da mu nadoknade troškove postupka.
19. Tuženi su na prvostepenu presudu izjavili žalbu 20. februara 2006. godine, a na koju je apelant odgovorio 8. marta 2006. godine.
20. Osnovni sud je uz dopis od 25. aprila 2006. godine spis broj P-84/03 ponovo dostavio Okružnom sudu radi odlučivanja o žalbi, uz napomenu da u spisu postoji punomoć označenog advokata za zastupanje tuženih, a koja je priložena uz žalbu.
21. Okružni sud je Presudom broj 014-0-Gž-06-000 200 od 23. maja 2006. godine uvažio žalbu tuženog M.V. i prvostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je on obavezan da solidarno vrati apelantu iznos od 3.600,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, tako što je apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na tuženog M.V. u cjelini odbio. Žalba tuženog U.V. je uvažena i prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu kao i u dijelu kojim je odbijen njegov prigovor prebijanja ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. U obrazloženju presude je, između ostalog, istaknuto da će Osnovni sud u ponovnom postupku raspraviti prigovor prebijanja koji su istaknuli tuženi, te o tome dati valjane razloge u pogledu postojanja ili nepostojanja visine naknade za upotrebu tuđe stvari bez pravnog osnova, a sve u smislu člana 210. a ne u smislu člana 219. Zakona o obligacionim odnosima.
22. U ponovnom postupku Osnovni sud je na ročištu održanom 26. septembra 2006. godine donio rješenje da apelantu vrati tužbu radi ispravke i dopune, a kako bi uskladio naziv sa nazivom iz rješenja o upisu u sudski registar. Tuženom-protivtužiocu U.V. je vraćena protivtužba radi ispravke i dopune u odnosu na osnov za nadležnost suda, vrijednost spora i apelantov naziv. Od apelanta je 6. oktobra 2006. godine zatraženo da sudu u još jednom primjerku dostavi dokaze, a što je on i učinio 24. oktobra 2006. godine. Tuženi-protivtužilac je po rješenju sa ročišta od 26. septembra 2006. godine postupio 31. oktobra 2006. godine.
23. Osnovni sud je u periodu od 16. februara 2007. godine do 27. marta 2007. godine zakazao i održao tri ročišta. Na ročištu održanom 26. februara 2007. godine donijeto je rješenje kojim se prima na znanje povlačenje prigovora prebijanja potraživanja koji je istaknuo tuženi-protivtužilac. Glavna rasprava je zaključena na ročištu održanom 27. marta 2007. godine.
24. Osnovni sud je Presudom broj 091-0-P-06-000 077 od 27. aprila 2007. godine u cjelini odbio apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi isplati iznos od 3.600,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 22. januara 1998. godine, te ga obavezao da tuženom, na ime neosnovanog obogaćenja, isplati iznos od 1.200,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama od 26. septembra 2006. godine pa do isplate, kao i da tuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.283,00 KM. Odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužioca u dijelu u kojem je tražio da mu se kamata na dosuđeni iznos dosudi od 13. decembra 1997. godine. U obrazloženju presude je istaknuto da je kao nesporno utvrđeno da su apelant, kao zakupoprimac, i tuženi U.V., kao zakupodavac, zaključili usmeni ugovor o zakupu poslovnog prostora, da je za poslovni prostor plaćena zakupnina u iznosu od 11.880 dinara za trajanje zakupa od 12 mjeseci, da je apelant poslovni prostor i inventar od tuženog preuzeo 16. augusta 1996. godine, da nikad nije zaključen ugovor u pismenoj formi, koja je obavezna za ovu vrstu ugovora. Dalje, Osnovni sud je na osnovu računa i naloga blagajni o nabavci i ugradnji stakla od 17. novembra 1997. godine zaključio da je apelant navedene radnje kao i plaćanje stolarskih usluga izvršio u svrhu popravke poslovnog prostora tuženog-protivtužioca, pa nije prihvatio izjavu svjedoka D.G. da je apelant ključeve od poslovnog prostora vratio još u septembru-oktobru 1997. godine. Također, na osnovu izjava svjedoka S.S. i M.V. zaključeno je da je poslovni prostor ispražnjen, odnosno vraćen tuženom-protivtužiocu sredinom, odnosno krajem decembra 1997. godine. Dalje, Osnovni sud je istakao da je za predmet spora bitno da je apelant držao ključeve od poslovnog prostora, odnosno da je držao u posjedu poslovni prostor do sredine decembra 1997. godine, ali da nije relevantno da li ga je i na koji način koristio. Osnovni sud je zaključio da apelant nema valjan pravni osnov da traži povrat zakupnine u iznosu koji je dao. S tim u vezi, ukazano je na član 104. Zakona o obligacionim odnosima kojim je regulirano da je, u slučaju ništavosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve što je po takvom ugovoru i primila. U konkretnom slučaju, tuženi bi bio u obavezi apelantu vratiti iznos primljen na ime zakupnine u slučaju da mu je apelant poslovni prostor vratio odmah, odnosno nekoliko dana po zaključenju usmenog ugovora, a ne nakon 16 mjeseci neprekidnog držanja u posjedu, s obzirom na to da nije imao pravni osnov da ga drži. Dalje, Osnovni sud je zaključio da tuženi ima pravni osnov da traži od apelanta naknadu za upotrebu svoje stvari jer je apelant poslovni prostor upotrebljavao bez pravnog osnova za svoje potrebe 16 mjeseci, a naknada predstavlja visinu zakupnine koju bi apelant inače morao plaćati. Shodno navedenom, apelantov tužbeni zahtjev je u cjelini odbijen. Dalje, Osnovni sud je citirao član 210. Zakona o obligacionim odnosima, a koji se ima primijeniti shodno uputi Okružnog suda u odluci od 23. maja 2006. godine, te zaključio da se apelant neosnovano obogatio za iznos zakupnine koju bi plaćao da je ugovor zaključen. Također, istaknuto je da tuženi-protivtužilac ima pravo na naknadu od apelanta za upotrebu njegove stvari s obzirom na to da je apelant bez pravnog osnova upotrebljavao njegovu stvar za svoje potrebe, a što predstavlja visinu zakupnine koju bi morao pod istim okolnostima plaćati.
25. Apelant je protiv prvostepene presude izjavio žalbu 15. maja 2007. godine, na koju je tuženi odgovorio 29. maja 2007. godine.
26. Okružni sud je Presudom broj 014-0-Gž-07-000 327 od 2. aprila 2008. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu Osnovnog suda od 27. aprila 2007. godine. U obrazloženju presude je istaknuto da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, te u vezi s tim ukazano na to da je među strankama utvrđeno kao nesporno da je zaključen usmeni ugovor o zakupu poslovnog prostora, odnosno da nikad nije zaključen ugovor u pismenoj formi, te da je apelant tuženom vratio poslovni prostor u decembru 1997. godine. Neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi navodi da se sa tuženim dogovorio da će ugovor o zakupu biti zaključen kada se smiri sigurnosna situacija, te da se vrijeme do zaključenja pismenog ugovora neće uračunati u zakup. U vezi s tim, istaknuto je da je prvostepeni sud pravilno ocijenio iskaze dva svjedoka koje je saslušao, a iz kojih proizlazi da je apelant poslovni prostor držao u posjedu sve do decembra 1997. godine. Okružni sud je u cjelini prihvatio stav prvostepenog suda da tuženi nije u obavezi da vrati iznos primljen na ime zakupnine, te da je apelant, s obzirom na to da je držao u posjedu predmetni poslovni prostor, u obavezi da plati naknadu jer je poslovni prostor držao bez pravnog osnova, i to u visini zakupnine koju bi morao pod istim uvjetima plaćati. S obzirom na navedeno, Okružni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se apelant neosnovano obogatio za iznos od 1.200,00 KM, pa da je prvostepeni sud pravilno udovoljio protivtužbenom zahtjevu tuženog-protivtužioca koji je opredijelio na ročištu od 26. septembra 2006. godine. Neosnovanim je ocijenjen i apelantov navod da je protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužioca po svojoj pravnoj prirodi zahtjev za naknadu štete u pogledu kojeg je nastupila zastara, a da se tuženi pozvao na neosnovano obogaćenje samo zato što je zastarni rok u tom slučaju duži pa se ne može smatrati da je nastupila zastara, a s obzirom na to da je i u samoj žalbi konstatirano da zastara nije nastupila. Najzad, zaključeno je da je prvostepeni sud pravilno odlučio o troškovima postupka, u skladu sa članom 386. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
27. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelant ističe da mu je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku, te je zatražio od Ustavnog suda da Republiku Srpsku obaveže da mu za svaku godinu trajanja postupka isplati na ime naknade nematerijalne štete iznos od po 500,00 KM. Povreda navedenih prava, prema apelantovom mišljenju, ogleda se u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da je osporena presuda Okružnog suda u cijelosti nezakonita i neosnovana, da je donijeta uz povredu odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava.
28. U vezi s tim, apelant ističe da je u svojoj žalbi iznio jasne žalbene navode, koje Okružni sud uopće nije ocijenio, niti je odgovorio na njih, ali u apelaciji ne navodi na koje žalbene navode nije odgovoreno. Apelant ističe da je nejasno na osnovu čega su sudovi odbili njegov tužbeni zahtjev. Također, ističe da su sudovi do donošenja apelacijom osporene prvostepene presude zastupali stav da nedostatak pismene forme ugovorni odnos između njega i tuženog čini ništavim, pa da su obje strane, u skladu sa članom 104. Zakona o obligacionim odnosima, u obavezi vratiti ono što su iz takvog odnosa dobile. Međutim, zahvaljujući, prema apelantovom mišljenju, nezakonitom i neosnovanom stavu Okružnog suda izraženom u rješenju od 23. maja 2006. godine, da mu pravo na povrat iznosa plaćenog na ime zakupnine pripada samo u slučaju da je poslovni prostor vratio odmah, odnosno nekoliko dana po zaključenju nevaljanog ugovora, tuženi su istakli protivtužbeni zahtjev tražeći 1.200,00 KM. Apelant, također, smatra da je Okružni sud prejudicirao rješenje konkretnog spora uputom Osnovnom sudu da se prigovor prebijanja tuženog detaljno raspravi, a sve u smislu člana 210. Zakona o obligacionim odnosima, a ne u smislu člana 219. istog zakona. U ponovnom postupku Osnovni sud je ponovio stav Okružnog suda u pogledu vraćanja stvari odmah, odnosno u kratkom vremenskom periodu, a što, prema apelantovom mišljenju, ne proizlazi ni iz člana 104. Zakona o obligacionim odnosima. Dalje, apelant smatra da samo držanje poslovnog prostora bez njegovog korištenja za predviđenu namjenu, tj. otvaranje prodavnice, ne može biti osnov za udovoljavanje protivtužbenom zahtjevu tuženog. Apelant smatra da je postupak u cjelini bio nepravičan, da je drugostepeni sud imao zakonsko pravo da o žalbama sam odluči, a ne da predmet vraća na ponovno odlučivanje bez ikakvog zakonskog osnova, a uslijed čega mu je i povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, s obzirom na to da je postupak u ovoj pravnoj stvari trajao 10 godina, pa zbog toga traži da mu se za svaku godinu trajanja postupka odredi naknada u iznosu od 500,00 KM. S obzirom na to da je ovako nepravičan postupak rezultirao gubitkom od 3.600,00 KM, koje je platio, a još mora da plati i 1.600,00 KM sa kamatom, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu.
b) Odgovor na apelaciju
29. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je osporena presuda zasnovana na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, pa je zaključio da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, te da nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu.
30. Tuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da u toku postupka pred redovnim sudovima niko nije osporavao činjenicu da je apelant poslovni prostor držao u posjedu i koristio više od jedne godine. Također, apelant nije ni pokušao vratiti poslovni prostor pa je logičan zaključak da se koristio svojim pravom: "platio sam pa ću koristiti". Dalje, tuženi je istakao da se član 104. Zakona o obligacionim odnosima, a na koji se apelant poziva, ne može svesti na puki automatizam, bez ocjene objektivnog stanja koje iza toga stoji, te da se vraćanje onog što je dato po osnovu ništavog ugovora ocjenjuje u okviru instituta neosnovanog bogaćenja. Prema njegovom mišljenju, ako iza novca koji je primio stoji korištenje poslovnog prostora, zašto bi on, koji je taj prostor izdavao i ostvarivao prihod od toga, bio dužan da primljeni novac vrati. U svakom slučaju ovakva njegova obaveza postojala bi da je poslovni prostor vraćen odmah, odnosno razmjerno proteku vremena nakon što je apelant preuzeo poslovni prostor. Najzad, tuženi je istakao da su neosnovani apelantovi navodi da nije utvrđeno da je poslovni prostor držao 16 mjeseci, te je ukazao na izjave svjedoka koji su potvrdili da je apelant "skinuo svoju firmu" sa poslovnog prostora u decembru 1997. godine, te na račune iz kojih proizlazi da je apelant ulagao u poslovni prostor u novembru 1997. godine.
V. Relevantni propisi
31.
Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 29/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
32. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 86/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 217.
Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.
Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze, ili ponovo izvesti već izvedene dokaze kao i kad ocijeni da je zbog povrede odredba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.
33. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 27/78 i "Službeni glasnik RS" br. 17/93 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 210. stav 4.
Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
VI. Dopustivost
34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 014-0-Gž-07-000 327 od 2. aprila 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. augusta 2008. godine, a apelacija je podnesena 20. oktobra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
38. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, te zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, s obzirom na to da je postupak trajao 10 godina.
Pravo na pravično suđenje
39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
40. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
Donošenje odluke u razumnom roku
a) Relevantni principi
41. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava,
Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
42. U konkretnom slučaju postupak je pokrenut tužbom pred nadležnim sudom 17. januara 1998. godine, a o apelantovom tužbenom zahtjevu je pravosnažno odlučeno presudom Okružnog suda od 2. aprila 2008. godine. Dakle, cjelokupni postupak odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu trajao je 10 godina i dva mjeseca.
43. U pogledu složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da je apelant tužbu podnio protiv tuženog i njegovog sina tražeći povrat novca koji je dao na ime zakupnine za poslovni prostor, naknadu uloženih novčanih sredstava u opremanje prostora, te naknadu izgubljene dobiti, zatim da je u toku postupka preinačio tužbu, te da je tuženi istakao prvo prigovor prebijanja, a potom i protivtužbu. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radilo o određenom stepenu činjenične složenosti, ali da ona nije bila od odlučujućeg značaja na ukupno trajanje postupka.
c) Analiza dužine trajanja postupka
44. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su sudovi u periodu od 1998. do 2008. godine donijeli osam odluka. U ovom periodu i u Osnovnom sudu i u Okružnom sudu dolazilo je do zastoja u radu od po dvije godine a koji se prije svega mogu pripisati ponašanju sudova. Također, Ustavni sud primjećuje da sudovi pri donošenju odluka, odnosno postupanju u ponovnom postupku nisu poštivali zakonom ustanovljene rokove za preduzimanje navedenih radnji, što je djelimično doprinijelo dužini konkretnog postupka. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelantu u toku postupka tužbeni zahtjev dva puta vraćan na ispravku i dopunu, pa da u tom smislu ne može biti zanemaren i njegov doprinos ukupnoj dužini postupka. Međutim, s obzirom na to da je ispravljene i dopunjene tužbene zahtjeve dostavljao blagovremeno i u skladu sa uputama suda, to se ovaj njegov propust ne može smatrati odlučujućim za dužinu postupka.
45. Prema ocjeni Ustavnog suda, glavni razlog za trajanje postupka od 10 godina je vraćanje predmeta na ponovni postupak četiri puta. Naime, Okružni sud je u tri navrata ukidao presudu Osnovnog suda i predmet vraćao na ponovno odlučivanje, ne upuštajući se u odlučivanje o meritumu spora, a što je, u skladu sa zakonom, mogao učiniti i što bi, prema mišljenju Ustavnog suda, znatno ubrzalo predmetni postupak.
46. Sagledavajući ukupni postupak o apelantovoj tužbi podnesenoj u januaru 1998. godine, a o kojoj je konačna odluka donesena tek u aprilu 2008. godine, Ustavni sud smatra da se odugovlačenje postupka u najvećem dijelu može pripisati Okružnom sudu koji je predmet više puta vraćao na ponovno odlučivanje. U tom smislu dužina postupka nije zadovoljila zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
47. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u iznosu od 500,00 KM za svaku godinu trajanja postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u primjerenom iznosu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda, u skladu sa kriterijima koje je uspostavio Evropski sud i koji su prilagođeni ekonomskoj situaciji u Bosni i Hercegovini.
48. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300,00 KM.
49. Imajući u vidu činjenicu da je u konkretnom slučaju postupak ukupno trajao 10 godina, kao i da predmetni postupak nije hitan, apelantu se određuje naknada u visini od 1.500,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
50. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
51. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,
Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,
Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
52. Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud u obrazloženju osporene presude dao jasna i precizna obrazloženja odlučujući o ovim navedenim pitanjima, te da je Okružni sud preispitujući prvostepenu presudu zaključio da je činjenično stanje pravilno utvrđeno, odnosno da je pravilno primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene presude Okružnog suda proizlazi da je odlučeno i o apelantovom prigovoru zastare. Najzad, u pogledu apelantovih navoda da prigovor prebijanja koji je istaknuo tuženi nije bio pravilno postavljen pa da je kao takav prvobitno pravilno odbijen, Ustavni sud primjećuje da u osporenim presudama nije ni odlučivano o prigovoru prebijanja, odnosno da ga je tuženi, uz apelantovu saglasnost, povukao i istakao zahtjev za naknadu, odnosno vraćanje vrijednosti primljene po osnovu koji se nije ostvario, odnosno koji je kasnije otpao u smislu člana 210. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima, a kojem je i udovoljeno u osporenim presudama. Dakle, prema mišljenju Ustavnog suda, osporene odluke zasnivaju se na relevantnim odredbama materijalnog prava, čijom primjenom se očigledno ne stavlja pretjeran teret na apelanta, dok su osporene odluke donesene u postupku u kojem nema naznaka da je apelantu bilo uskraćeno bilo koje procesno pravo, te da su ih donijeli sudovi (sudije) u odnosu na koje Ustavni sud nije našao da postoje dokazi koji bi eventualno ukazivali na elemente subjektivne ili objektivne pristranosti.
53. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
54. Najzad, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da kršenje ovog prava apelant zasniva na identičnim navodima kao i u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, a što je detaljno obrazloženo u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
55. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se ukupno trajanje parničnog postupka od 10 godina može, u odlučujućoj mjeri, staviti na teret nadležnim sudovima, te kada nisu dati razlozi koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.
56. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasne i obrazložene razloge na osnovu kojih su primijenili relevantne zakonske propise, a iz svega predočenog se ne može zaključiti da su pri tom postupali proizvoljno ili diskriminirajuće.
57. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.