Službeni glasnik BiH, broj 4/16
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj
AP 1656/12, rješavajući apelaciju
Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Mato Tadić, potpredsjednik
Zlatko M. Knežević, potpredsjednik
Valerija Galić, sutkinja
Miodrag Simović, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija
Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacije Bosne i Hercegovine.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 005910 09 Gz od 8. februara 2012. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
Obrazloženje
I. Uvod
1. Federacija Bosne i Hercegovine - Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo, podnijela je 7. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 P 005910 09 Gz od 8. februara 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2423/04.-"A" od 9. juna 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 15. juna 2015. godine, a od A.V., D.V. i A.V. (tužitelja u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke, u daljnjem tekstu: tužitelji, odnosno tužiteljica A.V., te tužitelji D.V. i A.V.) 25. oktobra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 22. juna 2015. godine, Kantonalni sud 26. juna 2015. godine, a tužitelji 12. oktobra 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da su tužitelji 6. jula 2004. godine podnijeli tužbu protiv apelantice radi naknade materijalne i nematerijalne štete u ukupnom iznosu od 450.000,00 KM (od čega iznos od 50.000 KM na ime pretrpljenih psihičkih patnji i bolova, te iznose od po 100.000 KM na ime izgubljenog izdržavanja i povećanih troškova života u izbjeglištvu) u kojoj su, između ostalog, naveli da je šteta u konkretnom slučaju posljedica ratnog zločina izvršenog prema njihovom pravnom predniku D.V. (u daljnjem tekstu: D.V.), te da krivična odgovornost za ratne zločine ne zastarijeva, pa time ni predmetno potraživanje naknade štete.
6. Presudom Općinskog suda broj P-2423/04.-"A" od 9. juna 2005. godine obavezana je apelantica - Federalno ministarstvo odbrane da tužiteljici A.V. isplati iznos od 4.000 KM na ime naknade nematerijalne štete, a tužiteljima D.V. i A.V. iznose od po 6.000 KM, od čega iznose od po 2.000 KM na ime izgubljenog izdržavanja i iznose od po 4.000 KM na ime naknade nematerijalne štete, što ukupno iznosi 16.000 KM, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, a u preostalom dijelu odbijen je njihov tužbeni zahtjev.
7. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizlazi da su u toku dokaznog postupka pred tim sudom provedeni dokazi uvidom u materijalne dokaze (bliže opisane na str. 2. presude), vještačenjem vještaka sudske medicine, dr. H.Ž., saslušanjem svjedoka Lj.M. i M.P. i saslušanjem tužiteljice A.V. kao parnične stranke. U obrazloženju presude opisan je sadržaj svakog pojedinačnog dokaza. Uvidom u zapisnik Komisije za traženje nestalih i zarobljenih lica Vlade RS o sudskomedicinskoj i kriminalističko-tehničkoj obradi mrtvog tijela od 26. septembra 2003. godine i zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka istog datuma Općinski sud je utvrdio da je izvršena obrada mrtvog tijela ekshumiranog 31. oktobra 2000. godine iz grobnice u groblju "Lav" u Sarajevu i da je analizom DNK to mrtvo tijelo identificirano kao D.V., te da su rezultati analize DNK saopćeni članovima porodice D.V., odnosno tužiteljima. Uvidom u pravosnažno rješenje Osnovnog suda u tadašnjem Srpskom Sarajevu od 25. novembra 2002. godine Općinski sud je utvrdio da je nestali D.V. proglašen umrlim, a da je kao dan njegove smrti uzet 1. juli 1997. godine, a uvidom u izvod iz MKU Općine Novi Grad od 13. augusta 2003. godine utvrdio je da je u MKU evidentirana smrt D.V. i da je kao dan smrti upisan 1. juli 1997. godine. Općinski sud je u obrazloženju predmetne presude, dalje, konstatirao da je svjedok Lj.M. u svom iskazu, između ostalog, izjavio da su ga 26. juna 1992. godine uhapsili pripadnici ARBiH, te da je doveden u objekt "Borsalino", gdje ga je isljeđivao S.Dž. maksimalno brutalnim metodama, a da je sutradan doveden D.V., koji je izgledao pretučeno i koji je u noći između 27. i 28. juna 1992. godine nekoliko puta odvođen na isljeđivanje i vraćan, a ujutro 28. juna 1992. godine više ga nije bilo i da ga poslije nije vidio, a on je 29. juna 1992. godine pušten iz zatvora. Općinski sud je, zatim, konstatirao da je svjedok M.P. u svom iskazu, između ostalog, izjavio da je 18. juna 1992. godine doveden u pritvor na Alipašinom Polju i da je jedne noći u taj zatvor doveden čovjek za kojeg je kasnije saznao da mu je ime D., koji je u toku naredna dva dana odvođen i isljeđivan i da je bio u veoma lošem stanju, te da je tako jedne noći odveden i da za njega više nije čuo, a da je ova svoja saznanja dao tokom 1994. godine u MUP-u i istražnom sudiji M.K., pa je tada u Vojnom sudu suočen sa S.Dž. i sa izvjesnim G. zvanim K. Pored toga, konstatirao je da je tužiteljica A.V. u svom iskazu u svojstvu parnične stranke, između ostalog, navela da je 12. juna 1992. godine njen suprug odveden na informativni razgovor i da se nikada više nije vratio, te da je nakon toga dobila informacije da se nalazi u zatvoru "Sunce", pa u zatvoru u kasarni "Viktor Bubanj" i nakon toga u zatvoru "Borsalino", a da joj je lice po imenu B.Č., koje je, također, bilo u zatvoru "Borsalino" 27. juna 1992. godine, reklo da su 27. juna 1992. godine u noći izvjesni S.Dž. zvani B. i S.G. zvani K. poveli njenog muža pretučenog iz zatvora, te da ih je neko pitao gdje ga vode, a da su oni odgovorili "da nahrane ribice", kao da je i poslije rata nastavila tražiti svog muža i da je u maju 2002. godine od nje i njene djece uzeta krv za analizu DNK i da su 29. septembra iste te godine svi pozvani da preuzmu tijelo njenog muža.
8. Shodno tome, Općinski sud je iz provedenih dokaza utvrdio da je prednik tužitelja D.V. (u daljnjem tekstu: D.V.) sredinom juna 1992. godine odveden iz svog stana koji se nalazi u Sarajevu, te da je do kraja juna iste godine boravio na raznim lokacijama koje su u to vrijeme služile kao pritvorske prostorije i da je konačno krajem juna doveden u prijašnji ugostiteljski objekt "Borsalino" na Alipašinom Polju. Dalje, utvrdio je da je D.V. u pritvor doveden pretučen, modar, gladan, te da se nije mogao kretati i da je odvođen na ispitivanja nekoliko puta i da ga jednog jutra nije bilo nakon što je prethodnu noć odveden. Zatim, utvrdio je da su pritvor kontrolirali pripadnici jedinice Specijalne vojne policije, te da su djelovali kao jedinice TO, zatim, Armije RBiH, te da su saslušani svjedoci saglasno izjavili da su ih isljeđivali brutalnim metodama izvjesni Dž. i G., koji su bili čuvari u tom pritvoru. Pored toga, utvrdio je da je tijelo D.V. ekshumirano 30. oktobra 2000. godine u groblju "Lav", a da je 29. septembra 2003. godine izvršena njegova identifikacija analizom DNA.
9. U odnosu na apelanticin prigovor zastare potraživanja, Općinski sud ga je ocijenio kao neosnovan s obzirom na to da su, prema mišljenju tog suda, tužitelji tek po provođenju analize DNA, odnosno sačinjavanjem zapisnika o sudskomedicinskoj i kriminalističko-tehničkoj obradi mrtvog tijela od 26. septembra 2003. godine stekli pouzdana saznanja o šteti, odnosno sudbini umrlog prednika tužitelja, i da je tek tada, odnosno u septembru 2003. godine, počeo teći trogodišnji zastarni rok iz odredbe člana 376. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11, u daljnjem tekstu: ZOOFBiH).
10. Općinski sud je zaključio da je apelantica odgovorna da nadoknadi štetu tužiteljima na osnovu čl. 170. i 171. ZOOFBiH, jer je činjenjem, odnosno propuštanjem činjenja pravnog prednika apelantice D.V. odveden iz pritvora i o njemu do identifikacije njegovih posmrtnih ostataka porodica, odnosno tužitelji nisu ništa čuli. Konstatirajući da tužitelji nisu ponudili dokaze o visini postavljenog tužbenog zahtjeva, Općinski sud je, na osnovu člana 127. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio da tužiteljima A.V. i D.V., za koje je utvrdio da su 1992. godine bili maloljetni i da nisu imali očekivano izdržavanje i pomoć godinama do kojih su stekli punoljetstvo i samostalnost, na ime naknade materijalne štete u smislu odredaba člana 195. ZOOFBiH dosudi iznose kao u izreci presude, dok je zaključio da supruzi D.V. ovaj oblik naknade štete ne pripada, jer nije bila izdržavano lice. Pored toga, utvrdio je da tužiteljima na osnovu odredaba čl. 200. i 201. ZOOFBiH pripada i pravo na naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova uslijed smrti bliskog lica, pa im je dodijelio iznose kao u izreci presude, a ostatak tužbenog zahtjeva odbio je kao enormno previsoko postavljen.
11. Odlučujući o žalbama koje su apelantica i tužitelji podnijeli protiv presude Općinskog suda, Kantonalni sud je donio Presudu broj 09 0 P 005910 09 Gz od 8. februara 2012. godine kojom je odbio žalbe i potvrdio prvostepenu presudu.
12. U obrazloženju svoje presude Kantonalni sud je zaključio da je neosnovan žalbeni prigovor nedostatka pasivne legitimacije na apelanticinoj strani. U vezi sa tim, Kantonalni sud je naveo da su tužiteljica A.V. i svjedoci, saslušani u toku prvostepenog postupka, potvrdili da je D.V. sredinom juna 1992. godine lišen slobode i zatočen u zatvoru koji je bio smješten u nekadašnjem ugostiteljskom objektu na Alipašinom Polju "Borsalino", te da su ga odvodili na ispitivanje i maltretirali čuvari tog zatvora koji su bili pripadnici Vojne policije Armije RBiH, i to S.G. zvani K. i S.Dž. zvani B., koji su D.V. u noći 27. juna 1992. godine pretučenog odveli iz zatvora, nakon čega mu se gubi svaki trag sve do ekshumacije njegovih posmrtnih ostataka 2000. godine i identifikacije 2003. godine. Shodno tome, Kantonalni sud je zaključio da su krivično djelo počinili pripadnici Armije RBiH. Dalje, naveo je da je u vrijeme počinjenja krivičnog djela bio na snazi Zakon o oružanim snagama RBiH, čijim je članom 2. stav 1. propisano da oružane snage Republike Bosne i Hercegovine čini Armija BiH. Zatim, istakao je da je članom 37. Zakona o odbrani Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 15/96) predviđeno da se Vojska Federacije sastoji od jedinica Armije RBiH i Hrvatskog vijeća obrane, zaključno sa nivoom korpusa-zbornog područja, a da je čine mirnodopski i ratni sastav. Pored toga, istakao je da je u okviru reforme odbrane 2005. godine donesen Zakon o odbrani Bosne i Hercegovine. Kantonalni sud je zaključio da iz odredaba člana 2. stav 2. i člana 72. stav 2. navedenog zakona proizlazi da su entitetske vlade i dalje odgovorne za obaveze entitetskih ministarstava odbrane nastale do 1. januara 2006. godine. Konstatirajući da je u konkretnom slučaju šteta nastala u junu 1992. godine i to radnjom pripadnika Vojne policije Armije RBiH, Kantonalni sud je zaključio da je apelantica odgovorna za naknadu nastale štete.
13. Dalje, Kantonalni sud je zaključio da je apelantica neosnovano prigovorila da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio njenu odgovornost za počinjena djela pripadnika Armije RBiH, primjenjujući odredbu člana 170. ZOO. U vezi sa tim, Kantonalni sud je istakao da zatvaranje, mučenje i, konačno, ubistvo D.V. predstavlja krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine. Također, konstatirao je da su, shodno tome, pripadnici Armije RBiH nezakonito postupali u vršenju vojne službe, a da apelantica, osim što je osporavala da su Dž. i G. bili pripadnici Armije RBiH, na tu okolnost nije pružila bilo kakav dokaz za razliku od tužitelja, niti je dokazivala da su ova lica u vršenju vojne dužnosti postupala onako kako je trebalo. Shodno tome, Kantonalni sud je zaključio da postoji osnov za obavezivanje apelantice da naknadi štetu koju su počinili njeni pripadnici.
14. Kantonalni sud je zaključio da je neosnovan i žalbeni prigovor apelantice da je u konkretnoj pravnoj stvari došlo do zastare potraživanja naknade štete. U vezi sa tim, Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 377. stav 1. ZOOFBiH propisano da, u slučaju kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Dalje, naveo je da je članom 19. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine propisano da krivično gonjenje i izvršenje kazne ne zastarijevaju za krivična djela genocida, zločina protiv čovječnosti, te ratnih zločina, kao ni za krivična djela za koja prema međunarodnom pravu zastarjelost ne može nastupiti. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da ne može nastupiti ni zastara potraživanja naknade štete prema pravilima obligacionog prava koja je nastala počinjenjem navedenih krivičnih djela. Dalje, Kantonalni sud je istakao da je svjedok M.P. u svom iskazu naveo da je saznanja o počinjenom krivičnom djelu prenio tokom 1994. godine nadležnim u Ministarstvu unutrašnjih poslova i istražnom sudiji M.K. u tadašnjem Vojnom sudu, te da je bio suočen sa S.Dž. i izvjesnim G. Međutim, konstatirajući da nema podataka da li je vođen i na koji način je okončan krivični postupak protiv Dž. i G. i imajući u vidu da su od počinjenja djela prošle skoro dvije decenije, Kantonalni sud je usvojio stav da parnični sud ima nadležnost, radi rješavanja prigovora zastare, ispitivati i utvrđivati prethodno pitanje da li je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Imajući u vidu iskaze svjedoka koji su dati u prvostepenom postupku, Kantonalni sud je zaključio da je šteta u konkretnom slučaju uzrokovana krivičnim djelom ratni zločin i da, stoga, u smislu odredbe člana 19. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine i u vezi sa članom 377. ZOOFBiH, nije došlo do zastare potraživanja.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na "očuvanje pravne sigurnosti i pravnog poretka" iz člana III/2.c) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelacijom se, u suštini, ukazuje na proizvoljnu primjenu odredbe člana 377. ZOOFBiH, koja se, prema apelanticinom mišljenju, nije mogla primijeniti u konkretnom slučaju. Apelantica, u vezi sa tim, tvrdi da je krivična odgovornost za događaje u ratu individualizirana i da se krivični postupak vodi protiv individualno određenih lica za koja postoji osnovana sumnja da su izvršila krivično djelo, a da vođenje tog postupka nije smetnja da lice koje je neоsnovano lišeno slobode zbog nezakonitog rada organa države traži obeštećenje u okviru rokova od tri godine određenih zakonom. Dalje, navodi da je parnični sud u žalbenom postupku "utvrdio" krivično djelo ratni zločin bez saznanja ko je počinilac tog zločina, a da je u parničnom postupku sud u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi proglašava krivim. Apelantica, zatim, tvrdi da su tužitelji podnijeli predmetnu tužbu 2004. godine, a da su saznanje o smrti D.V. imali ili u ratu ili krajem 1996. godine prema samoj zakonskoj presumpciji iz člana 6. stav 1. tačka 4. Zakona o vanparničnom postupku da se lice smatra umrlim ukoliko se o njegovom životu ne zna ništa u roku od jedne godine od dana prestanka rata. Shodno tome, prema apelanticinom mišljenju, u konkretnom slučaju trogodišnji rok zastare počeo je teći 23. decembra 1996. godine (kao dana ukidanja neposredne ratne opasnosti u FBiH), i to kako prema odredbama člana 376. stav 1. ZOO, tako i prema odredbama člana 501. u vezi sa članom 505. stav 1. tačka 3. i stav 4. Zakona o krivičnom postupku SFRJ, odnosno člana 436. u vezi sa članom 439. Zakona o krivičnom postupku FBiH. Apelantica ističe da je za ocjenu zastare potraživanja odlučna činjenica da su štetnici pripadnici Armije RBiH i da nakon tog saznanja nisu postojale prepreke da se podnese tužba za naknadu štete. Apelantica tvrdi da ne postoje valjani razlozi i argumenti da se tužiteljima omogući korištenje privilegiranog roka zastare iz člana 377. ZOO na štetu pravne sigurnosti i pravnog poretka, jer, prema njenom mišljenju, nisu postojale smetnje da tužitelji podnesu tužbu za naknadu štete po ukidanju ratnog stanja i ratne opasnosti u naredne tri godine, u smislu člana 376. stav 1. ZOO i citiranih odredaba Zakona o krivičnom postupku SFRJ i Zakona o krivičnom postupku FBiH. Pored toga, tvrdi da zakonom nije propisano da se u odnosu na društveno-političku zajednicu može primijeniti rok zastare iz člana 377. ZOOFBiH, jer ona odgovara po principu objektivne odgovornosti. Osim toga, apelantica tvrdi da sudska praksa zemalja bivše SFRJ, prije svega Republike Srbije i Republike Hrvatske, ima jedinstven stav da se duži privilegirani rok zastare iz člana 377. ZOOFBiH odnosi isključivo na štetnika koji za štetu odgovara po osnovu krivice i da se ne može primijeniti na državu, što je, prema apelanticinom mišljenju, vidljivo iz odluka sudova tih država (odluka sudova Republike Hrvatske) i komentara u vezi sa primjenom člana 377. Zakona o obligacionim odnosima, koje je dostavila u prilogu apelacije. Također, istakla je da se i u Republici Srpskoj u sličnim predmetima ne primjenjuje duži zastarni rok iz člana 377. ZOO u sporovima protiv Republike Srpske, što je vidljivo iz odluka Ustavnog suda br. AP 3718/08, AP 579/07, AP 2269/06 i AP 3/06, kao i odluka redovnih sudova koje je dostavila u prilogu apelacije. Iz navedenog apelantica zaključuje da je praksa u pogledu roka zastare u sličnim slučajevima u FBiH, zbog proizvoljne primjene prava, drugačija ne samo u odnosu na države bivše SFRJ već i u odnosu na drugi entitet Republiku Srpsku. Ističe da je institut zastare ustanovljen radi zaštite dužnika od neaktivnog povjerioca i pravne sigurnosti, te da je neprimjenjivanjem instituta zastare onemogućena ne samo da zaštiti imovinu već da očuva sigurnost pravnog poretka u FBiH i spriječi ili ublaži njen finansijski bankrot.
b) Odgovori na apelaciju
16. Kantonalni sud je naveo da je apelantica u konkretnom slučaju imala zakonsku mogućnost da izjavi reviziju protiv osporene presude Kantonalnog suda, jer je vrijednost spora iznosila 450.000,00 KM, što je apelantica propustila da učini. Dalje, naveo je da smatra da je donio jasnu i zakonitu odluku, posebno imajući u vidu činjenicu da apelantica nikada nije obavijestila sud o toku krivičnog postupka protiv određenih lica koja su u toku postupka navedena kao počinitelji krivičnog djela ratni zločin ubistvo civila D.V. Istakao je da smatra da nepostojanje pravosnažne osuđujuće presude u krivičnom postupku ne znači da šteta nije nastala izvršenjem krivičnog djela u smislu odredbe člana 377. ZOOFBiH i da se to pitanje ne može razmotriti u parničnom postupku. Naveo je da zahtjev da tužitelji osiguraju pravosnažnu krivičnu presudu za ratni zločin protiv tačno određenog počinitelja predstavlja pretjeran teret koji tužitelji ne mogu otkloniti, jer u Bosni i Hercegovini krivično gonjenje preduzima nadležno tužilaštvo po službenoj dužnosti, nezavisno od volje oštećenog, pa okolnost da se u periodu od skoro 20 godina ne vodi krivični postupak protiv počinitelja krivičnog djela ratni zločin, a u konkretnom slučaju se spominju imena S.G., zvanog K. i S.Dž. zvanog B., predstavlja propust nadležnih organa gonjenja da se počinitelji otkriju i gone prema zakonu, a ne propust tužitelja koji se u tom postupku jedino mogu pojaviti u svojstvu oštećenih, odnosno svjedoka, a nikako da preduzimaju procesne radnje radi gonjenja počinitelja krivičnog djela ratni zločin, koje su preduvjet za sudski postupak. Kantonalni sud je istakao da je sličnog mišljenja bio i Ustavni sud u Odluci broj AP 289/03 od 19. novembra 2004. godine, koje je taj sud imao u vidu prilikom razmatranja apelanticine žalbe. Shodno navedenom, Kantonalni sud smatra da apelacija nije dopustiva, jer apelantica nije iscrpila pravne lijekove moguće prema zakonu u smislu Pravila Ustavnog suda, odnosno da niје povrijeđenо pravо na pravično suđenje i pravo na imovinu.
17. Općinski sud je istakao da je neosnovan apelanticin pravni stav u vezi sa pitanjem zastare potraživanja, te da, s tim u vezi, nije povrijeđeno ni pravo na pravično suđenje, ni pravo na imovinu.
18. Tužitelji su, između ostalog, naveli da je neosnovan prigovor zastare potraživanja jer su za smrt D.V. pouzdano saznali po provođenju analize DNA, odnosno sačinjavanjem zapisnika o sudskomedicinskoj i kriminalističko-tehničkoj obradi mrtvog tijela i da, shodno tome, nije istekao subjektivni zastarni rok iz člana 376. stav 1. ZOO.
V. Relevantni propisi
19. U
Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 360.
1. Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
2. Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
3. Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.
Kad zastarjelost počinje teći
Član 361.
(1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kad je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
Nastupanje zastarjelosti
Član 362.
Zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.
Opšti rok zastarjelosti
Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.
Potraživanje naknade štete
Član 376.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.
[…]
Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom
Član 377.
(1) Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.
[…]
U
Zakonu o vanparničnom postupku ("Službeni list SRBiH" broj 10/89 i "Službene novine FBiH" br. 2/98 i 39/04) relevantne odredbe glase:
Član 61.
(1) Umrlom osobom proglasit će se:
4) osoba koja je nestala u toku rata ili u vezi sa ratnim događajima a o čijem životu nije bilo nikakvih vijesti, za godinu dana od dana prestanka neprijateljstava.
Član 67.
(1) Kao dan smrti smatra se dan kada je nestala osoba vjerovatno umrla ili dan koji vjerovatno nije preživjela.
(2) Ako taj dan ne može da se utvrdi, kao dan smrti smatra se prvi dan poslije isteka roka iz člana 61. ovog zakona.
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 P 005910 09 Gz od 8. februara 2012. godine. Ustavni sud zapaža da iz odgovora na apelaciju koji je dostavio Kantonalni sud proizlazi da taj sud smatra da je predmetna apelacija nedopustiva, jer apelantica nije izjavila reviziju protiv navedene presude i da na taj način nije iscrpila sve djelotvorne pravne lijekove moguće prema zakonu. Međutim, u vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Ustavnog suda (vidi Rješenje Ustavnog suda broj
AP 2140/05 od 3. aprila 2008. godine, dostupno na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kod običnog formalnog suparničarstva vrijednost spora kao kriterij za ocjenu dopuštenosti revizije mora ocijeniti za svakog suparničara zasebno, odnosno da nije moguće zbrajanje vrijednosti sporova
. Shodno tome, te imajući u vidu da iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi da su i u predmetnom slučaju tužitelji formalni suparničari, a da vrijednost pobijanog dijela presude za svakog od njih ne prelazi cenzus propisan odredbom člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku, Ustavni sud smatra da je pravilo iscrpljivanja mogućih pravnih lijekova zadovoljeno okončanjem drugostepenog postupka, odnosno da protiv Presude Kantonalnog suda broj 09 0 P 005910 09 Gz od 8. februara 2012. godine nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 8. marta 2012. godine, a apelacija je podnesena 7. maja 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (
prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana III/2.c) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Ustavni sud zapaža da se postupak koji apelantica osporava a koji su pokrenuli tužitelji odnosio na naknadu štete. Isto tako, Ustavni sud primjećuje da je apelantica u okviru tog postupka obavezana na naknadu štete, pa, stoga, primjena standarda prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju nije upitna.
27. Apelantica, u suštini, smatra da nije imala pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, budući da su njen prigovor zastarjelosti potraživanja naknade nematerijalne i materijalne štete redovni sudovi odbili pozivom na primjenu odredaba člana 377. ZOO u vezi sa članom 19. KZBiH.
28. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud,
Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud,
Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj
AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
29. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Općinski sud, u relevantnom dijelu, ocijenio kao neosnovan prigovor zastare potraživanja koji je apelantica kao tužena istakla, usvajajući stav da su tužitelji tek po provođenju analize DNA, odnosno sačinjavanjem zapisnika o sudskomedicinskoj i kriminalističko-tehničkoj obradi mrtvog tijela njihovog prednika od 26. septembra 2003. godine stekli pouzdana saznanja o šteti, odnosno sudbini umrlog prednika tužitelja i da je tek tada počeo teći trogodišnji zastarni rok iz člana 376. ZOO. Ustavni sud, također, zapaža da je Kantonalni sud, odbijajući apelanticinu žalbu, u odnosu na prigovor zastare najprije ponovio navedeni stav prvostepenog suda, a zatim istakao da smatra da je prvostepena presuda zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i da pri tome nisu počinjene povrede odredaba parničnog postupka, te da su "krivično djelo počinili pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine". Zatim je ocijenio kao neosnovan žalbeni prigovor apelantice kao tužene, da je u konkretnoj pravnoj stvari došlo do zastare potraživanja naknade štete, smatrajući da je odredbom člana 377. stav 1. ZOO propisano da, kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, "zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu" zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja, te da je članom 19. KZBiH propisano da "krivično gonjenje i izvršenje kazne ne zastarijeva za krivična djela genocida, zločina protiv čovječnosti, te ratnih zločina, kao ni za krivična djela za koja po međunarodnom pravu zastarjelost ne može nastupiti, pa s obzirom na tu okolnost, ne može niti nastupiti zastara potraživanja naknade štete prema pravilima obligacionog prava koja je nastala počinjenjem gore navedenih krivičnih djela". Konačno, kako taj sud smatra da "parnični sud ima nadležnost, s ciljem rješavanja prigovora zastare, da ispituje i utvrđuje prethodno pitanje da li je šteta uzrokovana krivičnim djelom", s obzirom na to da nema podataka da li je vođen i na koji način je okončan krivični postupak protiv D. i G., mada su od počinjenja djela prošle skoro dvije decenije, pa, imajući u vidu iskaze svjedoka koji su dati u prvostepenom postupku, taj sud smatra da je šteta uzrokovana krivičnim djelom ratni zločin kako je ranije navedeno, te da stoga, u smislu odredbe člana 19. KZBiH u vezi sa članom 377. ZOO, nije došlo do zastare potraživanja.
30. Imajući u vidu odluke redovnih sudova i navode apelantice koja smatra da se u konkretnom slučaju nisu mogli primijeniti rokovi iz člana 377. ZOO, Ustavni sud smatra da apelacija pokreće pitanje proizvoljne primjene materijalnog prava, konkretno odredbe člana 377. ZOO, u okolnostima kada je apelantica (tužena - Federacija Bosne i Hercegovine) a ne postoji pravosnažna presuda krivičnog suda kojom je utvrđena odgovornost određenog lica za zlostavljanje i ubistvo D.V. (prednika tužitelja).
31. Ustavni sud, najprije, podsjeća da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju raspravljao u svojoj Odluci broj
AP 4128/10 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4128/10 od 28. marta 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kojom je odbio apelaciju kao neosnovanu. U citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su, shodno odredbi člana 376. ZOORS, koja je identična odredbi člana 376. ZOOFBiH), odbili tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili naknadu nematerijalne štete od tužene Republike Srpske zbog ubistva njihovog bliskog srodnika tokom rata i naknadu materijalne štete pričinjene uslijed uništenja njihove imovine u ratu. Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi u osporenim presudama u tom predmetu u vezi sa primjenom odredbe člana 377. ZOORS (koja je, također, identična odredbi člana 377. ZOOFBiH), između ostalog, istakli da se odredba člana 377. ZOORS može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOORS (u tom predmetu kao tužena je označena Republika Srpska). Pored toga, rok zastarjelosti potraživanja naknade štete propisan navedenom odredbom može se primijeniti samo ako je postojanje krivičnog djela utvrđeno u krivičnom postupku, a izuzetno u parničnom postupku ako je krivični postupak obustavljen, ili ako se nije mogao pokrenuti zato što je okrivljeni umro, duševno obolio, ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje i odgovornost okrivljenog. S obzirom na to da postojanje krivičnog djela kojim je nanesena šteta nije utvrđeno u krivičnom postupku, a nema uvjeta da se to učini u parničnom postupku, ne može se primijeniti odredba člana 377. ZOO. Stoga je protekao zastarni rok iz člana 376. stav 2. ZOO, koji se računa od 19. juna 1997. godine, od kada su apelanti mogli uspješno podnijeti prijedlog za proglašenje nestalih srodnika umrlim, zaključio je žalbeni sud. Vrhovni sud je, odbijajući reviziju i podržavajući drugostepenu presudu, istakao da se rokovi zastarjelosti potraživanja naknade nematerijalne štete moraju dovesti u vezu sa uvjetima za proglašenje nestalog lica umrlim, koje propisuje Zakon o vanparničnom postupku RS (član 61. stav 1. tačka 4. i član 67. stav 29) bez obzira na činjenicu koji je datum smrti nestalog lica utvrđen u vanparničnom postupku. Stoga se rokovi zastare, prema mišljenju Vrhovnog suda, u smislu člana 376. st. 1. i 2., ne računaju od dana kada je doneseno pravosnažno rješenje u vanparničnom postupku o proglašenju nestalog lica umrlim, niti od dana koji je utvrđen kao dan smrti nestalog lica, već se ti rokovi imaju računati od dana kada su se stekli uvjeti za proglašenje nestalog lica umrlim a u konkretnom slučaju - to je protekom godinu dana od dana prestanka neprijateljstava, tj. od 19. juna 1997. godine, pa je tužba, koja je podnesena 5. septembra 2007. godine, podnesena po proteku i subjektivnog i objektivnog roka zastare potraživanja naknade nematerijalne štete. Vrhovni sud je u pogledu zastare potraživanja materijalne štete istakao da prihvata pravne stavove koje su dali nižestepeni sudovi kao pravno valjane, odnosno da je rok zastare za podnošenje tužbe radi naknade materijalne štete počeo teći 19. juna 1996. godine, a u svakom slučaju 4. marta 1999. godine, kada je apelantima vraćena uništena imovina, pa je objektivni rok od pet godina svakako istekao prije podnošenja tužbe. Vrhovni sud je ponovio stav da se odredba člana 377. stav 1. ZOO može primijeniti samo u odnosu na štetnika koji odgovara po osnovu krivice, a ne i u odnosu na državu kao pravno lice.
32. Ustavni sud podsjeća i na svoju Odluku broj
AP 3979/11 (vidi Odluku Ustavnog suda broj
AP 3979/11 od 17. septembra 2014. godine) u kojoj je nastavio praksu iz Odluke broj
AP 4128/10, kada je usvojio apelaciju Republike Srpske, utvrdio povredu prava na pravično suđenje, ukinuo presudu Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine i predmet vratio tom sudu s nalogom da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, u tom predmetu, u vrlo sličnim okolnostima kao što je predmetni, prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja prihvatanjem prigovora zastare koji je istakla tadašnja apelantica kao tužena, ali je drugostepeni sud žalbu tužitelja uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je odbio prigovor zastare sa vrlo sličnim obrazloženjem kakvo je dao Kantonalni sud u konkretnom slučaju. Ustavni sud je u Odluci broj
AP 3979/11 usvajanje apelacije obrazložio argumentacijom iz Odluke broj
AP 4128/10, ističući da se stavovi iz navedene odluke mogu u cijelosti primijeniti i na apelaciju broj
AP 3979/11.
33. Govoreći o zastari i uvjetima za primjenu odredaba člana 377. ZOO, Ustavni sud smatra da je neophodno podsjetiti i na njegovu najnoviju Odluku broj
AP 2130/12 od 10. novembra 2015. godine, kojom je odbijena apelacija apelanata u situaciji kada je Vrhovni sud Republike Srpske odbio tužbeni zahtjev apelanata prihvatanjem prigovora zastare potraživanja naknade štete prema članu 376. ZOO, koji je istakla Republika Srpska kao tužena. U navedenoj odluci Ustavni sud nije ustanovio arbitrarnost u primjeni materijalnog prava zbog načina na koji je revizijski sud u tom predmetu usvojio prigovor zastare, odnosno kada je Vrhovni sud u tom pravcu u osporenoj odluci obrazložio da je apelant objektivno bio u mogućnosti da zahtijeva naknadu štete nakon stupanja na snagu Odluke Narodne skupštine Republike Srpske o ukidanju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti od 19. juna 1996. godine, te da su, s obzirom na to da je za štetu i učinioca saznao 1998. godine, kako je naveo u iskazu koji je dao u svojstvu parnične stranke, rokovi iz člana 376. ZOO protekli do 12. jula 2006. godine, kada je podnesena predmetna tužba. Također, ocijenivši revizione navode da je početak roka zastarjelosti trebalo da se računa od 26. aprila 2002. godine, kada su apelantima vraćene u posjed predmetne nekretnine, Vrhovni sud je obrazložio da bi i u tom slučaju rok iz navedene zakonske odredbe za predmetnu vrstu potraživanja protekao 26. aprila 2005. godine, te da se objektivni rok zastarjelosti potraživanja naknade štete primjenjuje tek kada subjektivni rok ističe izvan objektivnog roka, što u konkretnom predmetu nije slučaj, zbog čega apelantovo pozivanje na objektivni rok i reviziona tvrdnja da se taj rok ima računati od 26. aprila 2002. godine nije mogla ishoditi drugačiju odluku.
34. I u Odluci broj
AP 2130/12 Ustavni sud je ponovo podsjetio da se rok zastarjelosti koji je propisan članom 376. ZOO odnosi na potraživanja naknade štete, da je u prvom stavu navedenog člana propisan subjektivni rok od tri godine od dana saznanja za štetu, a u drugom stavu istog člana objektivni rok od pet godina (unutar kojeg je subjektivni rok) od dana nastanka štete u kojem je neophodno podnijeti tužbu da bi se ostvarila sudska zaštita naknade štete. Izuzetak od ovog pravila sadržan je u odredbi člana 377. ZOO koja definira pitanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom prema kojoj naknada štete proistekle iz krivičnog djela zastarijeva u rokovima zastarjelosti krivičnog gonjenja za krivično djelo ako su ti rokovi duži. Imajući u vidu okolnosti tog predmeta, potraživanje apelanata je, kako su zaključili redovni sudovi, zastarjelo u smislu odredbe člana 376. ZOO. Pored toga, redovni sudovi su jasno obrazložili da, čak i kada bi se za početak roka zastare mogao uzeti datum kada su apelanti uvedeni u posjed svojih nekretnina, tj. 26. april 2002. godine, i tada bi istekao subjektivni rok potreban za zastarjelost iz člana 376. stav 1. ZOO, i to 26. aprila 2005. godine, budući da su apelanti tužbu podnijeli 12. jula 2006. godine.
35. U prilog zaključku Ustavnog suda o nearbitrarnosti primjene prava od redovnih sudova u navedenom predmetu, Ustavni sud je ponovo podsjetio (kao i u odlukama br.
AP 4128/10 i
AP 3979/11) da je i Evropski sud u predmetu
Baničević protiv Hrvatske (vidi, Evropski sud,
Baničević protiv Hrvatske, odluka o dopustivosti, 2. oktobar 2012. godine) u kojem su aplikanti smatrali da im je odbijanjem redovnih sudova da primijene član 377. u odnosu na njihov zahtjev, a ne član 376. ZOO (koji su sadržajno identični čl. 377. i 376. ZOORS i FBiH) povrijeđeno pravo na pravično suđenje u segmentu prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, razmatrao navode aplikanata koji su se temeljili na tvrdnji da je u njihovom slučaju trebalo primijeniti rokove zastarjelosti iz člana 377. ZOO s obzirom na to da su potraživali naknadu štete proistekle iz krivičnog djela, a ne rokove iz člana 376. ZOO.
36. Ustavni sud je ukazao da je Evropski sud i u odluci
Baničević protiv Hrvatske, između ostalog, istakao "da je mnogo puta presudio da je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno 'pravo na sud', čiji je samo jedan vid 'pravo na pristup', odnosno pravo na pokretanje postupka pred sudom". Međutim, to je vid koji, ustvari, omogućuje korist od daljnjih jamstava navedenih u stavu 1. člana 6, te pošten, javan i brz sudski postupak uistinu nema nikakvu vrijednost ako se takav postupak prvo ne pokrene. Zatim, ukazao je da se u građanskim stvarima teško može zamisliti vladavina prava ako nije moguć pristup sudu, a da bi pravo na pristup sudu bilo djelotvorno, pojedinac mora imati jasnu praktičnu priliku da pobija svaki čin koji predstavlja miješanje u njegova prava. Evropski sud je, također, istakao da pravo na pristup sudu nije apsolutno i da ono može podlijegati legitimnim ograničenjima kao što su zakonski zastarni rokovi. Zatim, istakao je da će, kad je pristup nekog pojedinca ograničen, ili silom zakona ili faktički, ispitati da li je nametnuto ograničenje ugrozilo suštinu prava, te, naročito, da li je težilo da ostvari legitiman cilj, kao i da li je postojao razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želio ostvariti, pa ako je ograničenje spojivo sa ovim načelima, neće doći do povrede člana 6. Evropske konvencije.
37. Ustavni sud je podsjetio da je u predmetu
Baničević protiv Hrvatske Evropski sud zapazio da su redovni sudovi, nakon što su aplikanti odlučili da podnesu tužbu za naknadu štete protiv navodnog počinioca cestovne saobraćajne nesreće, u konačnici usvojili stav da je nastupila zastara u odnosu na tužbu aplikanata, zbog čega nije donesena pravomoćna odluka o osnovanosti njihovog zahtjeva. Evropski sud je ponovio da sama činjenica da su aplikanti mogli podnijeti tužbu domaćim sudovima nužno ne zadovoljava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da i stepen pristupa koji daje nacionalno zakonodavstvo mora biti dovoljan da se osigura "pravo na sud" pojedinca s obzirom na načelo vladavine prava u demokratskom društvu, te da član 6. stav 1. Evropske konvencije svakome osigurava da iznese pred sud svaki zahtjev u vezi sa građanskim pravom i obavezom tog lica, ali da to ne uključuje samo pravo da pokrene postupak nego i pravo da dobije odluku suda o sporu. Stoga je Evropski sud odlučio da ispita da li je pravo aplikanata na pristup sudu bilo nepropisno ograničeno odlukom domaćih sudova da ne odlučuju o osnovanosti njihovog zahtjeva za naknadu štete u odnosu na koji je nastupila zastara.
38. Evropski sud je pri tome ponovio da zadatak da tumače i primjenjuju domaće pravo ponajprije imaju nacionalne vlasti, i to sudovi, te da se to osobito odnosi na tumačenje pravila postupka koje daju sudovi, a uloga Evropskog suda se ograničava na utvrđivanje da li su učinci takvog tumačenja u skladu sa Evropskom konvencijom. Zatim je istakao da je već presudio da zakonski zastarni rokovi imaju nekoliko važnih svrha, kao što su osiguranje pravne izvjesnosti i pravomoćnosti i zaštita mogućih tuženika od zastarjelih zahtjeva kojima bi se teško moglo suprotstaviti i spriječiti nepravdu koja bi mogla da nastane ako se od sudija traži da odluče o događajima koji su se dogodili u dalekoj prošlosti, na osnovi dokaza koji bi mogli postati nepouzdani ili nepotpuni zbog proteka vremena, te da, stoga, parnične stranke treba da očekuju primjenu tih pravila.
39. Evropski sud je u istom predmetu ponovio da postojanje zastarnog roka nije,
per se, nespojivo sa Evropskom konvencijom, a ono što taj sud treba utvrditi u predmetu
Baničević protiv Hrvatske jeste da li su priroda roka o kojemu je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi sa Evropskom konvencijom, odnosno kako se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za aplikante s obzirom na nadležno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta. Evropski sud je primijetio da član 377. ZOO predviđa duži zakonski zastarni rok za zahtjeve za naknadu štete kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, te da taj zastarni rok na taj način djeluje u korist žrtava zločina, dopuštajući im da potražuju naknadu štete u dužem zakonskom zastarnom roku, propisanom za krivično djelo o kojem je riječ. Međutim, ustanovio je da je, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova, taj zakonski zastarni rok primjenjiv samo kad je pravomoćnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Evropski sud je podsjetio da su aplikanti u tom predmetu prvostepenom sudu podnijeli građansku tužbu za naknadu štete uzrokovane krivičnim djelom 7. septembra 2000. godine, tj. u vrijeme kada zakonski zastarni rok za krivično djelo kojim je šteta prouzrokovana još nije bio istekao u skladu sa članom 377. ZOO, te da je još uvijek bio u toku uporedni krivični postupak protiv počinioca (koji je okončan presudom žalbenog suda od 13. decembra 2002. godine na način da je postupak protiv optuženog obustavljen zbog toga što je 21. oktobra 2001. godine nastupila zastara krivičnog gonjenja u odnosu na predmetno krivično djelo), ali da je do podnošenja građanske tužbe aplikanata opći zakonski zastarni rok iz člana 376. ZOO istekao više od četiri godine prije toga.
40. Evropski sud je u vezi s navedenim istakao da zapaža da nije bilo ničega što bi aplikante spriječilo (niti oni tvrde drukčije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete u općem zakonskom zastarnom roku na osnovu člana 376. ZOO, što bi građanskim sudovima omogućilo da ispitaju osnovanost zahtjeva aplikanata, bez obzira na protek zakonskog zastarnog roka u krivičnom postupku, ili bilo kakvog drugog ishoda krivičnog postupka. Međutim, umjesto toga, aplikanti su čekali četiri godine i tako stvorili situaciju u kojoj je ishod krivičnog postupka imao odlučujući utjecaj na njihovu građansku tužbu. U odnosu na tvrdnje aplikanata da su na osnovu člana 12. ZPP Republike Hrvatske građanski sudovi mogli ispitati činjenicu da je šteta uzrokovana krivičnim djelom, Evropski sud je istakao da ništa u dokumentima koji su mu dostavljeni u pogledu domaće sudske prakse ne podupire takva očekivanja i ponovio da njegova zadaća nije da tumači i da primjenjuje domaće pravo, te da on ne može preuzeti ulogu domaćih sudova.
41. Ustavni sud naročito podsjeća da je Evropski sud u predmetu
Baničević protiv Hrvatske istakao da je, iako član 377. ZOO ostavlja dileme o načinu primjene zakonskog zastarnog roka na građanske tužbe za naknadu štete uzrokovane krivičnim djelom, sav mogući nedostatak jasnoće ispravljen ustanovljenom praksom domaćih sudova i da je to aplikantima omogućilo da predvide u kakvim okolnostima mogu očekivati da će njihova građanska tužba biti odbačena zbog nastupanja zastare, ali da su se aplikanti time što svoju građansku tužbu nisu podnijeli u općem zastarnom roku, iako su imali advokata, našli u situaciji u kojoj su se izložili opasnosti da nastupi zastara u odnosu na njihovu građansku tužbu. Stoga, Evropski sud je zaključio da se ne može reći da su sami zakonski zastarni rokovi, ili način na koji su primijenjeni u predmetu
Baničević protiv Hrvatske povrijedili samu bit prava aplikanata na pristup sudu, pa slijedi da je ovaj prigovor očigledno neosnovan, i zbog tih razloga je utvrdio da je zahtjev aplikanata nedopušten.
42. Imajući u vidu odluku Evropskog suda u navedenom predmetu i činjenicu da je situacija tužioca u konkretnom slučaju, u relevantnom dijelu, identična onoj koju je Evropski sud razmatrao u predmetu
Baničević protiv Hrvatske, kao i onima koje je Ustavni sud razmatrao u svojim odlukama br.
AP 4128/10, AP 3979/11 i
AP 2130/12, Ustavni sud ne može a da ne primijeni iste principe i stavove kao i Evropski sud u predmetu
Baničević protiv Hrvatske, odnosno kao što je Ustavni sud već i činio u svojoj praksi, pa zaključuje da je, u situaciji kada je tužba za naknadu štete podnesena van rokova iz člana 376. ZOO, uvjet da se zastarjelost zahtjeva za naknadu štete ocijeni saglasno odredbi člana 377. ZOO, pored uvjeta da je za krivični progon predviđen duži rok zastarjelosti, da je tužbeni zahtjev usmjeren protiv izvršioca krivičnog djela koji je pravosnažnom presudom proglašen krivim za krivično djelo čija je posljedica bila nastanak štete, što u konkretnom nije slučaj jer tužioci nisu podnijeli tužbu protiv lica koje bi odgovaralo po principu individualne odgovornosti, već protiv apelantice kao tužene, a kada je riječ o propuštanju da tužbu podnesu u općem zakonskom zastarnom roku iz člana 376. ZOO, što bi redovnim sudovima omogućilo da ispitaju osnovanost zahtjeva tužilaca bez obzira na ishod bilo kakvog krivičnog postupka, Ustavni sud zapaža da nije bilo ničega što bi tužioce spriječilo (niti oni tvrde drukčije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete u periodu od 19. juna 1997. godine do isteka subjektivnog roka iz člana 376. ZOO. Pri tomе su, imajući u vidu relevantne odredbe ZOO i Zakona o vanparničnom postupku, mogli predvidjeti da će njihova tužba, u slučaju da tužena istakne prigovor zastare, biti odbijena a da sud ne raspravi o meritumu samog tužbenog zahtjeva.
43. Pored navedenog, Ustavni sud smatra da je svrsishodno posebno ukazati na neke stavove Kantonalnog suda za koje se ne može ocijeniti da korespondiraju sa nearbitrarnom primjenom prava. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud potvrdio stav prvostepenog suda kojim se odbija prigovor zastare, ali dok je prvostepeni sud za svoju odluku primijenio član 376. ZOO jer je smatrao da je rok zastare počeo teći 26. septembra 2003. godine, kada je sačinjen zapisnik o identifikaciji prednika tužilaca, kao dana kada su tužioci stekli pouzdana saznanja o šteti, odnosno sudbini umrlog prednika tužilaca, pa da potraživanje naknade štete nije zastarjelo, jer nije protekao trogodišnji rok zastare, Kantonalni sud je to obrazloženje potpuno zanemario, ističući da je odredbom člana 377. stav 1. ZOO propisano da, kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, "zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu" zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja, te da je članom 19. KZBiH propisano da ne može nastupiti zastara potraživanja naknade štete prema pravilima obligacionog prava koja je nastala počinjenjem navedenih krivičnih djela. Međutim, Ustavni sud podsjeća da član 19. KZBiH izvorno glasi: "Krivično gonjenje i izvršenje kazne ne zastarijeva za krivična djela genocida, zločina protiv čovječnosti, te ratnih zločina, kao ni za krivična djela za koja po međunarodnom pravu zastarjelost ne može nastupiti", pa je, stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, irelevantan za građansku tužbu, jer on propisuje za koja krivična djela ne može zastarjeti krivično gonjenje, dok za građansku tužbu, kakva je u konkretnom slučaju tužba tužilaca, vrijedi obligaciono pravo, konkretno stav 1. člana 377. ZOO prema kojem, kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Iz navedenog je neupitno da, za razliku od krivičnog gonjenja za krivična djela kojima se krši međunarodno humanitarno pravo, ne postoji mogućnost zastare, kada je riječ o zahtjevima za naknadu štete, oni uvijek mogu zastarjeti, pa i onda kada je za krivično gonjenje propisan duži rok kako predviđa član 377. ZOO, kao i onda kada krivično gonjenje za ta krivična djela ne može uopće zastarjeti. Međutim, kao što je više puta rečeno u ovoj odluci, da bi se član 377. ZOO mogao primijeniti i da bi se rokovi zastare računali po njemu, neophodno je da postoji pravosnažna krivična presuda kojom je neko lice proglašeno odgovornim za krivično djelo kojim je nanesena šteta i da je tužba usmjerena prema tom licu, a ne prema državi ili dijelu države, kako su već obrazložili redovni sudovi u odlukama Ustavnog i Evropskog suda na koje se ova odluka poziva.
44. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud sam zaključio da su navodno krivično djelo kojim je tužiocima nanesena šteta počinili pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine iako o tome ne postoji pravosnažna odluka kojom bi bilo utvrđeno počinjenje, počinilac i odgovornost nekog lica/lica za navodno krivično djelo, niti odluka suda kao odluka o prethodnom pitanju uz obrazloženje da parnični sud ima nadležnost, radi rješavanja prigovora zastare, da ispituje i da utvrđuje prethodno pitanje da li je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 12. stav 1. ZPPFBiH propisano "kad odluka suda zavisi od rješavanja nekog prethodnog pitanja koje se odnosi na to da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno". Dakle, istina je da parnični sud može ne samo radi rješavanja prigovora zastare već kad odluka suda zavisi od rješavanja nekog prethodnog pitanja koje se odnosi na to da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ, sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno. Međutim, da bi sud koristio mogućnost iz navedenog člana i sam riješio prethodno pitanje, neophodno je da je tužba podnesena prije isteka roka zastare iz člana 376. ZOO, odnosno blagovremeno, nezavisno od krivičnog gonjenja navodnog počinioca krivičnog djela kojim je nanesena šteta, čija je naknada predmet tužbenog zahtjeva, odnosno, kako i sam Evropski sud kaže, da je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno "pravo na sud", čiji je samo jedan vid "pravo na pristup", odnosno pravo na pokretanje postupka pred sudom, ali da je to vid koji, ustvari, omogućuje korist od daljnjih jamstava navedenih u stavu 1. člana 6. Evropske konvencije, te da pošten, javan i brz sudski postupak, uistinu, nema nikakvu vrijednost ako se takav postupak prvo ne pokrene.
45. Konačno, Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud, odlučujući o početku roka zastare u konkretnom slučaju, budući da je riječ o licu nestalom tokom rata koje je kasnije proglašeno umrlim, uopće nije primijenio relevantne odredbe Zakona o vanparničnom postupku. Budući da je identično pitanje već elaborirano u Odluci Ustavnog suda broj
AP 4128/10, Ustavni sud se ponovo posebno poziva na tu odluku i stavove iznesene u njoj uz podsjećanje da su relevantne odredbe člana 61. stav 1. tačka 4. i člana 67. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku identične u oba entiteta, pa i u Federaciji BiH kao i u Republici Srpskoj, prema članu 61. stav 1. tačka 4. tog zakona, umrlim licem proglasit će se lice koje je nestalo u toku rata ili u vezi sa ratnim događanjima, a o čijem životu nije bilo nikakvih vijesti godinu dana od dana prestanka neprijateljstava. Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi već zaključili da se rok zastare naknade nematerijalne štete u ovakvim slučajevima ima računati od dana kada su se stekli uvjeti za proglašenje nestalog lica umrlim, a ne kada je to lice proglašeno umrlim, ili kada je njegovo tijelo identificirano, pa je taj rok počeo teći protekom godine dana od dana prestanka neprijateljstava, to jest 19. juna 1997. godine, a takav stav i obrazloženje Ustavni sud kroz svoju praksu nije smatrao proizvoljnim. S obzirom na to da je tužba u konkretnom slučaju podnesena 6. jula 2004. godine, čini se neupitnim da je podnesena više od četiri godine od nastupanja zastare.
46. Imajući u vidu sve navedeno, te podržavajući vlastitu i praksu Evropskog suda usvojenu u predmetima koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje sa aspekta primjene materijalnog prava, konkretno odredaba čl. 376. i 377. ZOO, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, proizvoljno primijenio odredbe člana 377. ZOO kada je odbio kao neosnovan apelanticin prigovor zastare potraživanja.
47. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je ukinuo osporenu presudu Kantonalnog suda i odlučio da predmet vrati tom sudu s nalogom da donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ostali navodi
48. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je osporenom drugostepenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da je izlišno posebno razmatrati i apelanticine navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava iz člana III/2.c) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII. Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud proizvoljnom primjenom materijalnog prava, konkretno člana 377. ZOO, odbio apelanticin prigovor zastare potraživanja naknade nematerijalne štete, obrazlažući svoju odluku stavom prema kojem parnični sud i po proteku roka zastare iz člana 376. ZOO može odlučiti o prethodnom pitanju, te stavom da potraživanje naknade nematerijalne štete ne može zastarjeti ukoliko je šteta nanesena krivičnim djelom za koje je zakonom propisano da krivično gonjenje ne zastarijeva, te kada nije primijenio relevantne odredbe Zakona o vanparničnom postupku koje se odnose na proglašenje nestalog lica umrlim.
50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.