Službeni glasnik BiH, broj 10/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3464/11, rješavajući apelaciju Mate Ivanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. januara 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Mate Ivanovića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 008285 11 Gž od 22. jula 2011. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Odžaku, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Odžaku da, u skladu s članom 74. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mato Ivanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Grebnice, kojeg zastupa Živan Blagojević, advokat iz Šamca, podnio je 31. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 P 008285 11 Gž od 22. jula 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 8. septembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tužena je dostavila odgovor na apelaciju 11. septembra 2014. godine, a Kantonalni sud 18. septembra 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Rješenjem Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Kpp-90/05 od 18. septembra 2005. godine apelantu i još dvojici osumnjičenih određen je pritvor koji prema tom rješenju teče od 18. septembra 2005. godine i može trajati najduže mjesec dana.

6. Rješenjem Općinskog suda broj Kpp-90/05 od 28. septembra 2005. godine apelantu je ukinut pritvor, te je određeno da se apelant tog dana pušta na slobodu. U obrazloženju rješenja navedeno je da je 28. septembra Kantonalno tužilaštvo Orašje (Posavski kanton) obavijestilo sud da je saglasno s tim da se apelantu ukine pritvor, dostavljajući svoju naredbu kojom se protiv apelanta obustavlja istraga jer nema dovoljno dokaza da je učinio krivično djelo otmice iz člana 180. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH).

Parnični postupak okončan osporenom presudom

7. Presudom Općinskog suda broj 25 0 P 008285 08 P od 2. marta 2011. godine, koja je donesena povodom apelantove tužbe protiv tužene radi naknade štete, obavezana je tužena da apelantu na ime naknade za pretrpljene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode u trajanju od 12 dana isplati iznos od 1.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 27. juna 2008. godine, tj. od podnošenja tužbe, pa do isplate, kao i da mu na ime naknade troškova postupka isplati iznos od 240,32 KM, sve u roku od 30 dana od dana prijema prijepisa presude. Apelantu je odbijen višak tužbenog zahtjeva preko dosuđenog (stav II izreke).

8. U obrazloženju presude prvenstveno je navedeno da je apelant podnio tužbu protiv tužene radi naknade nematerijalne štete uslijed neosnovanog lišenja slobode u iznosu od 5.000,00 KM. Istaknuto je da je tužena tokom postupka osporavala osnovanost tužbenog zahtjeva (tvrdeći da je postojao zakonit i opravdan razlog za određivanje pritvora – osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo), kao i visinu tužbenog zahtjeva (zbog toga što visina tužbenog zahtjeva nije jasno opredijeljena), te da je istakla niz prigovora (nenadležnost, neurednost tužbe, nedostatak pasivne legitimacije, zastara). Dalje je navedeno da je u toku glavnog pretresa apelant izveo dokaze čitanjem dokumentacije vezane za lišenje slobode i određivanje pritvora, zatim predočen je zahtjev za postizanje sporazuma upućen tuženoj, te je apelant saslušan u svojstvu parnične stranke. Općinski sud je istakao da je, razmatrajući najprije prigovor mjesne nenadležnosti tog suda koji je istakao zakonski zastupnik tužene, taj prigovor odbio kao neosnovan na pripremnom ročištu održanom 18. januara 2011. godine, budući da se radi o sporu za naknadu štete, te se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPPFBiH) o izberivoj mjesnoj nadležnosti suda. Dalje, Općinski sud je utvrdio da je neosnovan i prigovor nedopuštenosti apelantove tužbe, s obzirom na to da je apelant prije podnošenja tužbe postupio upravo u skladu s odredbom člana 436. stav 2. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), budući da se 3. marta 2008. godine zahtjevom za naknadu štete i obratio Federalnom ministarstvu pravde radi postizanja nagodbe o postojanju štete, te vrsti i visini naknade. Međutim, prema podacima iz spisa, tužena nije odlučila o apelantovom zahtjevu u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, kako je to propisano odredbom člana 437. stav 1. ZKPFBiH, tako da je apelant kao oštećenik mogao Općinskom sudu podnijeti tužbu za naknadu štete. Zatim, Općinski sud je ocijenio da je neosnovan i istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije tužene, s obzirom na to da je, prema odredbi člana 437. stav 3. ZKPFBiH, izričito propisano da se tužba za naknadu štete podnosi upravo protiv Federacije BiH, što ukazuje na to da nesumnjivo postoji pasivna legitimacija tužene u ovoj parnici.

9. Prema ocjeni Općinskog suda, neosnovani su i navodi tužene da nedostaje protivpravnosti u radnji kojom je apelantu izazvana šteta, s obzirom na to da, shodno odredbi člana 439. stav 1. tačka a) ZKPFBiH, pravo na naknadu štete pripada licu koje je bilo u pritvoru. Općinski sud je naveo da je u konkretnom predmetu krivični postupak obustavljen, zaključujući da naknada štete za neosnovano lišenje slobode predstavlja specifičnu naknadu za koju je, prema odredbi člana 439. stav 1. tačka a) ZKPFBiH, upravo regulirana građanskopravna odgovornost za takvu štetu, bez obzira na krivicu organa čijom je djelatnošću ta šteta prouzrokovana. Naime, prema mišljenju Općinskog suda, građanskopravna odgovornost tužene zasnovana je na objektivnim okolnostima, odnosno neosnovanom lišenju slobode, nezavisno od bilo kakvih subjektivnih okolnosti odgovornog subjekta ili njegovih organa, a čijim je radom došlo do neosnovanog lišenja slobode. Slijedom iznesenih činjenica, te u situaciji kada je obustavljen krivični postupak protiv apelanta kao osumnjičenog lica, Općinski sud smatra da se apelantovo lišenje slobode u istrazi koja je kasnije obustavljena na taj način ispostavlja kao neopravdano.

10. Razmatrajući prigovor zastare novčanog potraživanja od tužene, Općinski sud je zaključio da je taj prigovor također neosnovan. Imajući u vidu navedeno, proizlazi da, prema odredbi člana 439. stav 1. tačka a) važećeg ZKPFBiH, lice koje je bilo u pritvoru i u odnosu na koje je krivični postupak obustavljen ima pravo na naknadu štete zbog neosnovanog lišenja slobode, a radi se o naknadi nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove uslijed povrede slobode, ugleda, časti i integriteta ličnosti. Općinski sud je naveo da, u smislu odredbe člana 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), navedeni vid štete dosuđuje se u paušalnom iznosu, nezavisno od naknade materijalne štete. Prilikom određivanja visine nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode, Općinski sud je, u smislu odredbe člana 200. ZOO-a, uzeo u obzir sve objektivne i subjektivne okolnosti kao što su dužina trajanja lišenja slobode, priroda i težina krivičnog djela, činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o mlađem licu (u vrijeme određivanja mjere pritvora imao je 18 godina), te da je neosnovano lišenje slobode apelantu prouzrokovalo negativno socijalno obilježje i podozrenje u društvu, pogotovo kad se ima u vidu da potiče iz manje seoske sredine u kojoj se svi mještani manje-više poznaju, a što se na neki način manifestiralo i u gubljenju veza između apelanta i njegovih prijatelja, i u konačnici u jednom negativnom socijalnom odnosu te sredine prema apelantu poslije njegovog lišenja slobode. Stoga je sud, imajući u vidu sve te razloge i činjenice i dovodeći u izvjesnoj mjeri sve navedeno i u vezu s odredbom člana 48. KZFBiH, a prema kojem je određeno da se za svakih započetih 50,00 KM izrečene novčane kazne određuje jedan dan proveden u zatvoru, dosudio apelantu naknadu štete zbog neosnovanog lišenja slobode u iznosu preciziranom u izreci presude, a koja predstavlja pravičnu naknadu i dovoljnu materijalnu satisfakciju za pretrpljene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 25 0 P 008285 11 Gž od 22. juna 2011. godine žalba tužene je uvažena, a prvostepena presuda preinačena tako da je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode u trajanju od 12 dana isplati iznos od 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 27. juna 2008. godine pa do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.123,20 KM u roku od 30 dana od dana prijema presude.

12. Kantonalni sud je utvrdio da tužena navodima žalbe dovodi u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Da bi sud dosudio naknadu nematerijalne štete, kako se u ovom slučaju traži, trebaju se, prema mišljenju Kantonalnog suda, kumulativno ispuniti dva uvjeta: prvi je da je oštećeni trpio duševne bolove i drugi da istovremeno jačina bolova i njihovo trajanje opravdavaju naknadu. To znači da trpljenje duševnih bolova takvog trajanja i intenziteta dovodi do poremećaja psihičke ravnoteže koji zahtijeva da se dosudi novčana naknada koja bi poslužila da se ona ponovo uspostavi, zbog čega svako trpljenje nije osnov za naknadu, tj. svako trpljenje ne izaziva poremećaj psihičke ravnoteže. Da li je određeno trpljenje dovelo do poremećaja psihičke ravnoteže? Da li trpljenje predstavlja osnov za dosuđivanje naknade? To su pitanja na koja sud odgovara u svakom konkretnom slučaju i to nakon što ocijeni sve okolnosti u postupku, a posebno nakon ocjene dužine trajanja i intenziteta patnji.

13. Prema ocjeni Kantonalnog suda, činjenica postojanja duševnih bolova se ne pretpostavlja, ona se utvrđuje u postupku, pa je, u tom smislu, apelant bio u obavezi, prema pravilima parničnog postupka o dokazivanju činjenica na kojima se zasniva tužbeni zahtjev (odredbe čl. 7. i 123. ZPPFBiH), da dokaže trpljenje duševnih bolova i njihovu posljedicu. To je mogao učiniti predlaganjem i provođenjem valjanih dokaza (vještačenjem vještaka medicinske struke) i zbog toga, kako je dalje naveo Kantonalni sud, činjenica vođenja krivičnog postupka i obustava istrage nisu dokazi koji bi potvrdili tačnim postojanje i trpljenje duševnih bolova. Dalje se navodi da, s obzirom na to da apelant nije dokazivao i dokazao da je zbog neosnovanog lišenja slobode trpio duševne bolove, on nije dokazao ni osnov postavljenog tužbenog zahtjeva, te je primjenom materijalnog prava iz člana 200. ZOO-a odbijen apelantov postavljeni tužbeni zahtjev i odlučeno je kao u izreci presude. Dakle, kako je zaključio Kantonalni sud, osnovan je navod žalbe tužene, budući da je izostalo dokazivanje pravnog osnova za dosuđivanje naknade nematerijalne štete, jer apelant nije dokazivao ni dokazao da li je i u kojem obimu zbog neosnovanog lišenja slobode trpio duševne bolove, a što je bila suština njegovog tužbenog zahtjeva. Nalazeći da je žalba tužene u dijelu koji se odnosi na navode žalbe o odluci o zateznim kamatama bez utjecaja na ocjenu pravilnosti osporene presude, Kantonalni sud ih stoga nije ni razmatrao. Zbog navedenog, a na osnovu člana 229. tačka 2. ZPPFBiH, odlučeno je kao u izreci presude.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

15. Apelant navodi da je u konkretnom predmetu Kantonalni sud nepravilno primijenio materijalno pravo, a ta očigledna proizvoljnost ogleda se u odluci da mu se ne prizna pravo na naknadu nematerijalne štete uz obrazloženje da se naknada nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode može dosuditi ako su ispunjena dva kumulativno određena uvjeta – da je oštećeni trpio duševne bolove i da jačina bolova i njihovo trajanje opravdavaju naknadu. Kantonalni sud smatra da apelant u parničnom postupku nije dokazao da su bolovi takvog intenziteta i trajanja da opravdaju dosuđivanje naknade. Također, stanovišta je da je to bilo moguće i potrebno dokazivati vještačenjem vještaka medicinske struke. Takvo stanovište Kantonalnog suda predstavlja, prema apelantovom mišljenju, flagrantnu povredu odredbe tačke a) stava 1. člana 439. ZKPFBiH. Apelant smatra da je tom odredbom jasno propisano da licu koje je bilo u pritvoru, a nije pokrenut krivični postupak, pripada pravo na nadoknadu štete. Zbog toga apelant smatra da presuda Kantonalnog suda ne samo da sadrži očigledno proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa nego je i neodrživa sa stanovišta krivične politike. Osim toga, apelant navodi da nije pravično da se licu koje je nezakonito pritvarano kasnije u građanskoj parnici nameće obavezni trošak medicinskog vještačenja. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi i u povredi presumpcije nevinosti, jer je neosnovano držan u pritvoru 11 dana i to pod sumnjom za pokušaj krivičnog djela otmice. Zbog svega navedenog, apelant predlaže Ustavnom sudu da donese odluku o dopustivosti i meritumu tako što će ukinuti odluku Kantonalnog suda i naložiti mu da odbije žalbu tužene i potvrdi prvostepenu presudu.

b) Odgovor na apelaciju

16. U odgovoru na apelaciju Federacije BiH navodi se da je apelacija neosnovana jer osporenom presudom Kantonalnog suda nije povrijeđeno nijedno apelantovo pravo iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije. Dakle, navedeno je da je presuda donesena na osnovu tačno utvrđenog činjeničnog stanja, uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava, i nije u suprotnosti s Ustavom Bosne i Hercegovine niti s drugim pozitivnim zakonskim propisima.

17. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju navodi da podržava svoju presudu i smatra da je presuda donesena pravilnom primjenom materijalnog prava, koja nije proizvoljna i diskriminirajuća, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o parničnom postupku FBiH ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju činjenice.

(…)

Član 32. stav 1.
b) Izberiva mjesna nadležnost

Nadležnost u sporovima za naknadu štete

1) Za suđenje u sporovima o vanugovornoj odgovornosti za štetu, osim suda opće mjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem je području štetna radnja počinjena ili sud na čijem je području štetna posljedica nastupila. (...)

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

19. U Zakonu o krivičnom postupku FBiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10) relevantni dio glasi:

Zastarjelost potraživanja za naknadu štete

Član 436. stav 2.

Prije podnošenja sudu tužbe za naknadu štete, oštećeni je dužan da se svojim zahtjevom obrati Federalnom ministarstvu pravde radi postizanja sporazuma o postojanju štete i vrsti i visini naknade.

Član 437.

1) Ako zahtjev za naknadu štete ne bude usvojen ili po njemu Federalno ministarstvo pravde ne donese odluku u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, oštećeni može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete.

(...)

3) Tužba za naknadu štete podnosi se protiv Federacije. U slučaju da Federacija naknadi štetu zbog neosnovanog lišenja slobode ili neopravdane osude ona stiče pravo regresa od kantona čijim je zakonom osnovan sud koji je donio pravomoćnu presudu, odnosno rješenje.

Ostale osobe kojima pripada pravo na naknadu štete

Član 439. stav 1. tačka a)

Pravo na naknadu štete pripada:

a) osobi koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja krivičnog postupka ili je postupak obustavljen ili je pravomoćnom presudom oslobođena od optužbe ili je optužba odbijena;

(…)

20. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantna odredba glasi:

Član 200. stav 1.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

VI. Dopustivost

21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 25 0 P 008285 11 Gž od 22. juna 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. juna 2011. godine, a apelacija je podnesena 27. augusta 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

28. Suština navoda apelacije svodi se na tvrdnju da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo osporavajući pravo na naknadu štete apelantu kao licu koje je bilo u pritvoru, a nije pokrenut krivični postupak, pa mu to pravo pripada prema zakonskim propisima.

29. Apelant smatra da mu je odlukom Kantonalnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

30. Prema ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju treba odgovoriti na pitanje da li je apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog toga što je Kantonalni sud preinačio prvostepenu odluku odbivši njegov zahtjev za naknadu štete zbog određivanja mjere pritvora. Ustavni sud zapaža da je konkretni predmet naknade štete zbog lišenja slobode sličan naknadi štete u imovinskom pravu po osnovu odgovornosti za štetu bez krivice, jer se u oba slučaja radi o objektivnoj odgovornosti za štetu. Ustavni sud smatra da se ne mogu dovesti u vezu stav sudske prakse i zakonska rješenja o pravu pritvorenog lica na naknadu štete sa zaključkom Kantonalnog suda da nema proizvoljnosti u ocjeni navoda tužene da nedostaje protivpravnosti u radnji kojom je apelantu izazvana šteta, s obzirom na to da, shodno odredbi člana 439. stav 1. tačka a) ZKPFBiH, pravo na naknadu štete pripada licu koje je bilo u pritvoru, a krivični postupak je obustavljen. Naime, naknada štete za lišenje slobode u konkretnom slučaju predstavlja specifičnu naknadu za koju je, prema odredbi člana 439. stav 1. tačka a) ZKPFBiH, upravo regulirana građanskopravna odgovornost za takvu štetu, bez obzira na krivicu organa čijom je djelatnošću ta šteta prouzrokovana.

31. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u konačnici odbio apelantov tužbeni zahtjev zaključivši da apelant nije dokazao činjenice na kojima se zasniva tužbeni zahtjev (odredbe čl. 7. i 123. ZPPFBiH), tj. trpljenje duševnih bolova i njihovu posljedicu, odnosno nije dokazao da mu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete, u smislu člana 200. ZOO-a. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, koji je proveo dokazni postupak u apelantovom slučaju, suprotno stavu Kantonalnog suda iz osporene presude, upravo ocjenom provedenih dokaza utvrdio da je apelant, s obzirom na dužinu trajanja lišenja slobode, prirodu i težinu krivičnog djela, okolnost da se radi o mlađem licu, kao i činjenicu da je njegovo pritvaranje rezultiralo negativnim socijalnim obilježjem i podozrenjem u društvu, trpio duševne bolove zbog lišenja slobode, zbog čega je djelimično udovoljio apelantovom postavljenom tužbenom zahtjevu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je sud, odlučujući o visini dosuđene naknade, imao u vidu odredbu člana 48. KZFBiH, kojom je određeno da svakih započetih 50,00 KM izrečene novčane kazne odgovara jednom danu zatvora.

32. Ustavni sud ukazuje na to da je u ranijoj praksi već odlučivao o pitanjima relevantnim i za ovaj predmet, tj. pitanjima prava na novčanu naknadu zbog lišavanja slobode po osnovu mjere pritvora kada naknadni postupak nije rezultirao osuđujućom presudom (vidi, npr., odluke br. AP 1928/06 od 18. decembra 2006. godine, AP 2666/06 od 28. novembra 2006. godine, AP 2774/10 od 22. marta 2013. godine). Ta praksa ukazuje na relevantnu činjenicu da se pravni osnov tužbenog zahtjeva u navedenom predmetu zasniva na zakonskoj odredbi koja propisuje da pravo na naknadu štete pripada i licu koje je bilo u pritvoru, a postupak nije rezultirao osuđujućom presudom. Ta je odredba u odnosu na član 200. ZOO-a lex specialis jer regulira to pravo ovoj kategoriji lica koja su bila pritvorena.

33. Imajući u vidu navedene okolnosti apelantovog slučaja iz kojih nespornim proizlazi da je apelant lice koje, u smislu člana 439. stav 1. tačka a) ZKP, ima pravo na naknadu štete zbog boravka u pritvoru, koji nije rezultirao pokretanjem krivičnog postupka, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud u osporenoj odluci proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZKP, ZOO-a i čl. 7. i 123. ZPP kada je u konačnici odbio apelantov tužbeni zahtjev usmjeren na naknadu nematerijalne štete i neosnovano prebacio na apelanta kao tužioca teret dokazivanja određenih činjenica.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su u konkretnom slučaju povrijeđeni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud proizvoljno primijenio relevantne odredbe pozitivnopravnih propisa, odnosno kada je preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog lišavanja slobode po osnovu mjere pritvora, tj. u slučaju kada naknadni postupak nije rezultirao osuđujućom presudom.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.